.
.
osjećaj je bio poput stakla proziran
mogao sam kroz njega promatrati
Lovčev pojas i u njemu tri maga
s mirisima od zlata
ako bih se okrenuo
već azur je otkao paperjaste oblake
do postolja s plavetnim kitovima
s kojeg može se skočiti u ocean
i dočekati val
što zapjenjen zgrabit će obalu
obala je lice
kamo pružene su ruke pogleda
a ono što ih navodi
od vrućice je smjer
po zraku kad u zagrljaju gore tlo i voda
misao se, do osjećaja jedna, razbaštinjena
naslanja na kose
pa po vlasima leluja
i kao da je s njima sebi više
ne pokaže se, ne izreče
tek usidri se, našav mjesto
u kojem od svih je bolja
te u zatišju gospodari drugima
kao uspravnica svih oluja
misao ne staje, neobranjivo
u oči gleda sad po hridima
gdje se meso razvrstava
prema kosti na koju se naslanja
krvareći iz dubine ugode okusa
i iz visine, i visine dohvaća
cjelini svih živih udaha i otkucaja
tamo svjetlost tijelu je tama
i samo dodir otkrit će
jesam li vrijedan imenom spomena
jedino dodir dat će
svrhu namjeri prepoznavanja
kad u ehu se čuje:
jesi, i tamo te ima
.
.
Post je objavljen 09.03.2024. u 07:04 sati.