_m
14.02.2024., srijeda
Belewe Moon
.
10. jednom pod Plavom Mjesečinom kad osjećaj do života suprotstavi se svojoj izdajničkoj šutnji i zatraži prijestolje metafizičke prvorođenosti ne želeći biti poslije ni iza kad drzne se istupiti iz redoslijeda bez obzira na križaljke uvjerenja kad misao mu se poravna s riječi a u kamenu riječ s tijekom krvi obistini se na rukama tada ne bismo trebali biti sami . . . |
20.03.2023., ponedjeljak
poravnanje
.
. 21:24 čuvam tu liniju poravnanja koja stavlja presjek sadržaju i već postrance namješten odgledat ću trenutak neobuzdanog slavlja u svemu raspodijeljen a od svega odijeljen nije od riječi uvertira prolog nitko ne spominje prosto čeka se prvi akord čekanju koje nitko ne bira u redu bez ikoga samo bude se pored izvlaštenog sebe možda sve je slijepa vjera a život perfidno olakšanje kad bogova nemam i alejom obezglavljenih ideala još uvijek znatiželjan hodam izbjegavajući tragove zabluda jer negdje između svih njih zbrojenih možda je neosvojen prostor u kom je od ushita pogled i ona blaga ludost što ga prati nekamo magično uvijek naprijed . . . . . što znači? kao kad u glazbu zaroniš i dišeš s njom oblutcima po vodi namatajući si slojeve zemlje oko rebara što bliže žarištu gdje se led nakuplja šireći se poput plimnog vala koji rastrgat će površinu predajom dubini kamo se pada a uvijek ponavljat će se drugačijim krajobrazom s istom žestinom i kad u dosluhu sam s elementima poput narvala koji kopljem lomi vrata voda i rasijeca hodnike perajama dok istodobno bez njih postojano ubrzavat ću zrakom kao čiopa tražeći migracijsku rutu trajno osjeveren sazviježđima a trebao bih se zapitati od čega sastavljeno je kopno a nije sprud i nije greben kamo ću se samouvjeren nasukati ući ću ispod brida i dodirivati sadržaj tražeći razlog s kojim se počinje odijeljenost oporbenoj strani posijana predrasudama preživljavanja za još malo dobitka vremena . . . . . kako znači? zanijekao sam se u želji podigao bedem do žudnje sve ono što nikome ne bih oduzimao uskratio sam sebi tako si otet i proklet slutim tako si zalog nečijoj sreći i ne pitam više ništa ne znam sve što ne smijem znati sad vrijeme mjerim na kavkaskoj stijeni orlovim letom negve su moje i sam sebi sam zatočenik divljim krabuljnim plesom nadaš li se? čezneš li za onim što otkinuo si iz sebe? ne pitaj kad riječ čvršća je od kobi to moja jarčeva je pjesma s kojom padam radostan životom i ustajem tjeskobi psujem, gazim, bogohulim i s krivovjerjem vremena tučem se i mirim bez razloga se svakom praskozorju veselim . . Oznake: Ožujak, Kingdom, ekvinocij |
16.03.2023., četvrtak
prvo lice jednine
.
. nakon havarije noći kosa traka svjetla uvede te u prvo lice jednine samoći a bio si negdje u blizini svemu raspodijeljen ravnomjerno svim stranama svijeta i ni u čemu nisi oskudijevao utihnutog ega bio si u nečemu sastavni dio poput plohe kamena i kapi oceana tek ime bilo je sveto i po njem znao si: tako se događa! sve traka kose svjetlosti presiječe od svega svemu po jedna precizna nikoga ne promašuje i u svakome česticom samoće do plama bukne a onda sve misli i sve osjete kožom sveže i već si svijetu središte centar iz kog je istrgnuta množina stavljena u daljine oboda obzora gledaš i žudiš tamo gdje se danju nebo sa zemljom spaja a noću bez sna želiš se biti u pogledima zvijezda . . |
15.03.2023., srijeda
misterij
.
sjeverac šiba zabranjene misli poput skretničara propušta riječi svi drugi vjetrovi ušute i skriju se bez hrabrosti nemaju kamo stići i ostave te na vjetrometini stisneš se, zbiješ do daha dok nevrijeme rezovima hladnoće otkida dio po dio otkucaja čini se ništa ne će ostati čistka je metodična isključuje se i uklanja svaka sekunda koja mogla bi podržati tinjanje tankog stijenja vedrine do sutra čini se apokalipsa je neizbježna a odustajanje jedini izlaz volji koja zaslijepljena filmskim hepiendima u ovoj tvrdo dodijeljenoj stvarnosti ne može pronaći blisku stazu za svoj bezbrižan hod k želji puštaš neka je sjeverca neka udara, neka pljušti neka se sve sruši uzmeš i taj scenarij ali još uvijek vjeruješ: ono što je vrijedno što je dragocjeno kad prođe ovaj martirij ponovo zablistat će sjajit će jarosnije jačim sjajem i do Zvijezde bit će posvećeniji misterij . . |
10.03.2023., petak
jutarnji brevijar
.
. zora trepti na iglicama cedra poput bušotine zemlji pod kožu se očekivanju spušta i ne zna se odakle istječe sjaj potrebe ili iz izmaglice što obujmljuje ili iz jezgra kamo nazad hoće možda misli strahom samo osjećaju se slute a možda došle su iz zatajenog središta ogrnute bojažljivošću tek kose trake svjetla uvijek spona su buđenju i uvijek s njima stigne skladna simetrija zaboravi se na prošlosti odbaci jučerašnja mučnina i već svetosti u zraku ima i požude i strasti disanju i udaljenog obrisa cilja može li se bez molitve dan uzeti bez časoslova upravljati sobom i ustrajati ne odustajati bezbožništvom riječi . . |
08.03.2023., srijeda
anaesthesia II.
.
Worm Moonlight pomogne otrpjeti udarac osunčane zore promatram kako sjena otvara novo poglavlje a kamo će se izdužiti uzmem kao nepotrebno pitanje trajem tragam onako kako ovo zdanje podignuto je prije asfalta i stakla i prije nego okružili su ga uvjetovanim gradnjama bez pohvale bez prijekora tako je bolje, zdravije možda dostojanstvenije unatoč međašima i prečacima što ih mnoštvo postavlja važnijima u susretu jednolikim željama želim si glasnije hoću se glasnije: ne pripadam! tako počinje sadnja ne želim biti zaglavljen obodom kruga misao i osjet ne smiju biti zatočeni ponavljanjima eto, otpozdravljam životu sa svim njegovim ravnanjima eto, pobjeda je tvoja zašto bih negodovao već nisam, ne pripadam i ne pristajem na herezu sebi ja sam se određujem sam se sastavljam disanjem otkucajima to je sve i jedino što trebam drugo ne mogu i ne želim ne ću . |
