_m
29.02.2024., četvrtak
žarište
.
27. Vrijeme kad neprimjetno zarije se kroz kožu poput akupunkturne igle, kad razdvoji opnu shvaćanja provalijom oštrog vrha i prisustvom se udomaći kao najstarija sestra nestašnoj braći, kad se ne zna tko do koga se oslanja, a kome dodirom prići voljom vrtnje žiroskopa u klijetkama srca; vrijeme to sa svim svojim vremenima otima komadiće svake osobe u kojima imaju najviše svoga i porazi teško do poništenja svaki im naum pastelne boje izvan linija kruga. I ne ćeš biti krug što se širi krugovima, svuda kamo htjedneš iz središta samo si isječcima koji nepovratno raspršit će se pred mogućnostima, a vrtnje ne prestaju nikada, sve dok, konačno, ne pronađeš, ne otkriješ žarište u kojem lomom svjetla od svih izgubljenih komadića spoji se iluzija. . . |
27.02.2024., utorak
pupoljci
.
. izgubljen u prijevodu veljače zapetljan u proredima njezinih dana trebam ožujske kiše i pupoljke miris u kom raste trava trebam potporanj jarosnije strukture što napetom skočnom zglobu dao bi sigurniji odraz i osmi mač ruci trebam iako već sedam za svaki dan imam nije dovoljno znati se po prijelomu rebara mora se Zemlji žitko pružiti meso do nakovnja neumornog udarača i u svakom zamahu sjetiti se odakle čvrstina odakle otpor nije zapisano kako misao užlijebi se kosti gradeći bastion imenu i zašto brani se odsudno s njim tamo sam svi tamo smo posađeni i čekamo kiše i pupoljke cvijeta od kojeg bit ćemo otkovani . . |
25.02.2024., nedjelja
noć punog mjeseca
.
. dobio sam večer mirnoću u njoj pruženu poput slanoće mora obali svu obuhvaćenu odsustvom pokreta bez raščlanjivanja a vrijeme zamotano u prikrajku nije se pobunilo iako se naslućivala lomljava i neočekivan pljusak iz daljine iako treperenje stijenja bilo je upozoravajuće ostalo se kao da ničega nema i kao da ničega nije ostajalo se pribrano svakim trenutkom kako treptaji su zapamćeni u već pogođenoj rečenici po svim riječima misli su i dalje kolale svim smjerovima rutina ih je posluživala nije se odustajalo od disanja izmjenjivale su se scene s neznatnim pomakom do apsurda i sve je u jednom bilo zaokruženo kao šesnaest godina poteza slici do savršenog nesavršenstva dara s kojim se promatra sve bilo je od nekad isporučeno upravo tada – reče maglovito jutro i naglasi značaj otklona prema danu zapamti kao nikada do sada dodir do niti po kojoj život ako je prava strana bivanja proizvodi glazbu ugodnu svakom dijelu tijela s kojim te ima . . |
24.02.2024., subota
cor, cordis n. (post scriptum)
.
. ispod ramena kiša vatrenih čioda bujicu udvostručuje naplavinama na sigurnoj uzvisini promatram plesne korake stihije i nije me briga što granate udaraju me kao biblijska mana ovo je druga priča za trkače olovnih nogu i za sve one kojima aorta impregnirana je nepropusnim vlaknima bez osjećaja što odbroje svaki udar po defaultu zapravo nikoga nije briga dok obilaze se krateri nečijih imena kad im lica s dobrojutrom nestala su i kao da nikada nisu bila nema osvrtanja – tako zagrli se korak pogledom a stisak prstiju do linija dlana potvrdi značaj vrelinom koja sama sebi je dovoljna bez izuzetka ide se pravo što dalje od pravorijeka polarnih hladnoća gdje tragovi opominjali bi krivim smjerom do stola s kolačićima Madeleine nije potrebna katarza u ovom pseudostvarnom okruženju jecaja i uzaludnih molitva ništa nije potrebno sada ni sutra možda tek misao u refleksiji sjaja nečijeg oka što nezadrživo opstaje bez tijela . . |
21.02.2024., srijeda
cor, cordis n. (extended)
.
8.3.23. noćas odstranio sam dio sebe koji se lomljavom čuje onaj najmiliji dio sebe u kom se ratujući snuje nije stizao visini nitko ju ne dostiže a Mjesečinu, iako bližu iako u kosti užlijebljenu s njim i nje sam se morao odreći noćas dio sebe sam odstranio slovo po slovo onoga koji svet je bio noći doba je pretvorbe u kojoj kraju već sad čekanjem preteška je misao do riječi bit ću pored s druge strane izdvojen od onoga tko se osmjelio svjedočit ću za njega bez slavlja i ničega više biti ne će što samoćom obvezuje . . |
19.02.2024., ponedjeljak
cor, cordis n. (čas prije svitanja)
.
. nije bilo noći ni sna nema racionalnosti u proteku sati dok slijedi se krijesnica zavojitom stazom tame vodi li Tihe k propasti ili slavoluk kraljevstvu kuje? prepustiš se poput pera zračnoj struji već vidiš dvoranu kamo se odvaguje naum s činom puti već siguran si sve što prođe brazda je sjemenu iz kog bit ćeš peljar svojoj luci i vladat ćeš kao što vladao si krugom u kom svi tvoji su kruzi istim središtem položeni do oboda gdje se svjetlost na obzoru lomi oku čekaš se praskozorjem čekaš se tom nemilosrdnom trenutku . . |
18.02.2024., nedjelja
cor, cordis n. (noćenje)
.
12. večeras svodu domeće se paučina ljepljivija, gušća no što je ikada bila a u rebrima grči se toplina nikada namjeri nervoznija i prsnut će raspršit se neobjašnjeno kao da nikome nije bila upućena kako podnijeti očekivanja? kad prijeteći pogled predrasuda strukturu im u pijesak mrvi a nisi Tuareg ne možeš se u kamen udomiti nabatejskom dosljednošću ne znaš što je oaza pa posrnut ćeš hladnoćom noći na vjetrometini i tamo ostati raščlanjen ugarcima daleko od svih karavanskih puteva primiš se za grudi do kamenoloma gdje kalaju se uvjerenja udarcima s visoka opet svodu gore pogled odluta instinktno tražeći si okomicu i ne nađe nadjača ga šum rebara zagluši onomatopeja utapanja pred povodnjem i postaješ tamom neprozirnija tama kamo dahu ni riječ ne pomogne . . |
16.02.2024., petak
cor, cordis n. (korizma srca)
.
. Prošao je karneval. Spalili su Princa. Dani se duže, prinose ramenu poput lente iznad odličja. Kao da pobjeđuje se, već traje svetost slavlja i nemam ništa protiv, a ne nudim bog zna što. U korizmi sam srca i ne osjećam, nemam dodir otkucaju od kog počinje vrpca. Zamjeram se obratnicama što dan poslije meridijanom graniče; odviše je Sunca i ne vidi se obzor kamo vrtnja sve ih sveže. Opterećuje distanca što sa sobom ju nosim u kavezu rebara; svakim udahom se udaljavam, od svakog otkucaja bježim. Pa neka, iako bez oslonca, iako bez vrhunca i uspon je izbor penjaču koji snom se budi kao letač iznad otoka života. . . |
14.02.2024., srijeda
Belewe Moon
.
10. jednom pod Plavom Mjesečinom kad osjećaj do života suprotstavi se svojoj izdajničkoj šutnji i zatraži prijestolje metafizičke prvorođenosti ne želeći biti poslije ni iza kad drzne se istupiti iz redoslijeda bez obzira na križaljke uvjerenja kad misao mu se poravna s riječi a u kamenu riječ s tijekom krvi obistini se na rukama tada ne bismo trebali biti sami . . . |
13.02.2024., utorak
locker
.
. danas je dan palačinki između ostaloga ormar je bio izvan kontrole buntovan htio je biti patuljak na razglednicama koje slala bi Amélie smijenjen je, razriješen svih dužnosti postat će predmet stvar bez osobitog interesa od nekog nešto bit će lišeno koristi što nije bio stol, stolica Marininoj pjesmi? zadržao bi u sjećanju trenutak svoje posebne potrebnosti poput omče što uteg je bila kovčegu ispod nogu kad sve se dovrši ipak, znao je ako etiketa na njemu ne griješi znao je neuman daleko ispred prije kako smjerom kosine se opredijeliti na traci vremena već okusio je istek roka trajanja i sunovratio se kao topovsko meso ciljnicima izvjesnosti čini se ne mogu se u hodnicima grudi prava vrata pronaći namještaj je razbacan stvarima praktično nije od koristi nije stvarnog tlocrta se domoći . . |
opomena III.
.
11. prozaična događanja što se nižu svojim putanjama oduzimaju vrijeme ispred pokreta volje znam li kako riječ stajat će na usnama već zasmeta njezin udah iz pluća istrgnut i nerođeno čedo tek je uzdah kraći no što misao se otkucaju užlijebi neprimjetno mimoiđe se strijelac na paljbenoj liniji vidim mu prazan tobolac pogled u ništa uperen samo je trenutak kad zgrabit će ga nepotrebno i raspršiti kao suvišak na sceni reći će ne smiješ protiv onoga što bit će ne možeš protiv kobi zora je, podne, do noći večer slijed se ne će promijeniti a meni damar prisjećanja daleko prije pamćenja po koži struže: nije sve kako će biti nije se bilo kao što se biti može! . . Oznake: veljača |
12.02.2024., ponedjeljak
opomena II.
.
. po stoti put on hodnik kroti iste razrašljane brade na masnoj koži vrijeme ga stišće u sitnom koraku kad umoran svemu izgubljeno se osmjehne nije ga briga ni za što ne mari dan se prohodati mora ista je udaljenost od jučer do sutra siromahu koji gladan je od podneva do podneva možda će jednom prijeći sav u zvijezde udomljen napokon kad crvi gozbu okončaju a do tada njemu u hodniku je svrha opomenut' svaki pogled prezrenju smjeran kad nasloni se na njega tražeći si više mjesto s kog pobjednički društvenom urotom teatralno mjerio bi vlastitu sudbinu a možda nije važno tko je, što smo nije važan korak trenutka kad zbroji se hodu jedan žrvanj sve nas melje u finu prašinu a ona traži svakoj česti pripadanje vječitome svodu . . |
11.02.2024., nedjelja
gorenje
.
9. zaslijepljen svijetom od prvog plača zaokružen imenom nedovršen, nedorečen puštam neka sve teče ne može se biti zauzet životom dok on to nije propusti se vrijeme trenutkom u kom sve je prazno isto do slijedećeg nedostaje se sadržinom i uvijek izmakne dodir susretanja s njom uvijek počne prekasno iz vlastitog sebe gorenje čekamo se nekom tko je od iskre grmljavini tijelom za blisko još jedno magmatsko buđenje . . |
10.02.2024., subota
Judita
.
. Betuliju je spasla Judita prema deuterokanonskom mitu vrlinom dvojbeno se koristeći nije joj nedostajalo hrabrosti u drskom činu i on se poput klina usjekao frivolnoj namjeri raskolivši ju do propasti povijest nauči da put žene smrtonosnija je naspram moći najoštrijeg oružja i zapamti se takva ubojitost koja odsudno stići će cilju unatoč scenariju kobi što bi značila pravednost ljepote ako nije ruža na klijalištu predrasuda i ove riječi bi li imale smisla ako ne proturječe paradigmi u kojoj smo uzgojeni? doista nije li iz sjemena posječenog uda u pjeni mora stvorena Afrodita ne postaje li se Artemisia nasiljem Agostina sa smrću Vesele žene rađa se ljepota nije moguće predvidjeti u što je odjeveno lijepo a golotinjom kakav sjaj skriva ne smije se pobjeći ne užitkom ugode stati pretijesno je u životu ako sluh do vlastitih misli skrajaju nam drugi . . |
09.02.2024., petak
sličica
.
. odmaknem li se od koitalne stvarnosti od javno izloženih sablazni preskočim li obzor razmišljanja imperative pročitanih poglavlja preostaje mi sličica iz sna čiji obrisi se oštre do jasnih linija osmijeha shvaćam što je potrebno bijegu iz slatkoće egoizma – zaborav svemu što nema stisak ruke do razuma tada boravak u oblicima bit će održiva misija s konačnom destinacijom raspada bridova između kojih nikada ne će ostati ništa ukratko: ponavljajući fijasko do svih onih bez svrhe duha s druge strane je distopija paklene naranče u kojoj okus bez boja prosto nema smisla a negdje između negdje nasuprot svih krivotvorina pamćenja onkraj protokola piramidalnih uspjeha negdje poslije sedam, poslije osam poslije tisuća promašaja ispija se kava ispred Floriana u gradu na stotinu sedamnaest otoka tamo gdje čuje se šapat potopljenih hrastova iznad ždrijela usnulog Zmaja tamo je razgovor koji nudi se osmijehom sa sličice i ne prestaje nasuprot na licu zaustavivši vrijeme u festival ugode spajanja modrine azura i mora na usnama . . |
08.02.2024., četvrtak
deimoskracija
.
. „Svi junaci nikom ponikoše i u crnu zemlju pogledaše. Ne pogleda senjski arambaša, veće skoči u Cetinu vodu, pripliva je tamo i ovamo. Pak on uze Cetinku djevojku, odvede ju k Senju bijelomu.” Erlangenski rukopis, pjesma 100. s oduševljenjem prisjetim se događaja u kojima čast i dostojanstvo ostavljali su biljeg sjećanju predavši mu neupitan smjer kamo ova zajednica trebala bi težiti: prije stotinu trideset i devet godina bana Khuena Senjanin Josip ispratio je vritnjakom iz Sabora sada smo na stranputici u ćorsokaku u slijepoj ulici carstva avertebrata gdje pravičnost nam kroje „briselari” sve bliže nam je Himalaja Irska drugi dom Njemačka – zemlja obećana od četiriju strana svijeta mi smo nigdje i mućkamo karneval, luperkalije i korizmu u kašu koju naša djeca i nadasve nitko ne zavrjeđuje common sense je prestao stanovati ovdje ostala je amorfna lobotomizirana masa čiji se identitet pokazuje stranačkim iskaznicama ostali su oni plemenitog roda „ni tamo ni ovdje” što s glavama su u pijesku zaglavljeni skupo održavana ergela hohštaplera i naravno „veliki meštar sviju hulja” . . Oznake: veljača, sadašnjost |
07.02.2024., srijeda
no(r)t kroejša (Grey's Anatomy)
.
. kad istreseš se iz abdomena izložiš jetra taj najsočniji dio što blaguje se mirisom do okusa ne žališ ne mariš ako je nered netko zagrist će netko okrenuti glavu netko svoju primit će do kože rukama čvršće nije isto svima drugačija je dioptrija druga su uvjerenja ali nitko ne da stomak jer tamo su crijeva tamo govor priprema se svima kad zavlada kriminalna organizacija s pipcima do jednjaka navikni se na kloaku osmanlijski gen uključi za slavlje pripadanja budi podoban budi pobožan klekni ne prigovaraj veži konja gdje ti aga kaže! o tempora, o mores! bio bi sažetak povijesne zbilje u novoj sezoni serijala recikliraj! džaba se protiviti utaman negodovati kad većini trbuh umom gospodari na volju im užitak! . . Oznake: veljača, sadašnjost |
06.02.2024., utorak
"di si lipa"
.
. ćudljiva veljača pokaže obraz na crven-bijelom bojnom polju ne zna se tko je s kim tko žeton je, tko uhoda čija maska krasi čije lice kamo koplja usmjeriti dogodi se što se čekat' nije moglo od svih momak istupi naočit iz zemlje sa sjevera stiže sjajniji od utega na vagi desnice čvršće no riječ u granit kamenu o ramenu mu štit sa samo dva slova za leđima čudovišni spisi ukroćeni, svima ispod oka prijete ako ovaj junak uzlova ih oslobodi tako pokaže se odabrani „di si lipa” zaori se „di si radosti” ne časeći časa djeva odgovori već grafiti prijestolnicu kite romansom puk se nadahnjuje posvuda lete emotikoni emocija poput ljepila svijet spaja Kupid svem tom veljanju ne stigne ali iznenada loše sluge gorih gospodara na scenu stupe brišući sve, zaustave euforiju nema priče, nema trubadura uozbiljite se! život se negdje drugdje događa . . Oznake: veljača, sadašnjost |
03.02.2024., subota
Freyja
.
. tko si, čija? kad riječ na usnama stavila si sutrašnjem danu zaustavivši vrtnju i obrnuvši vid u sljepilo ne smijem reći ne mogu izustiti ime udahu prema kome izvjesnost galopira potekle bi kiše zlatnih suza i isprale sve glifove od kojih je tajna sačinjena a tada svaki pokret bio bi uzaludan čin nauma zatočenog narom u podzemlju ne bi bilo povratka iz zaustavljenosti sve dok tlo se ne isuši i ne bude prekasno bilo što izreći onome trenutku kad Dragocjenost i Ukras pristupe Majčinom voljom ne mogu se suprotstaviti nepomičan umom ne sada, ne sutra morao bih prezdraviti čitavim životom i napokon uzalud shvatiti od čega se sastoji pogled ostavštini i kako ga na ruke staviti ne bi bilo dovoljno trebao bih se dvaput roditi iz bedra, iz glave dvostrukog sebe sažeti u jednom sučelice svakoj grmljavini neprestano gorjeti zlatom vode u svojoj kapi i konačno stati sjajem u oku kad obujmim sa svim četirima stranama svijet cijeli . . |
02.02.2024., petak
koričenje
.
. posljednji list jedne knjige dozove naslovnicu i sav sadržaj između raspršit će se ili započeti razgovor koji ne će prestajati nikada vrijeme u vremenu poput kruga u krugovima ne će se moći jednom linijom dovršiti iako u strasti smo obuzdani iako u njoj nismo sebi sami ipak smo od nje slobodniji uzeti samo sebe i pokloniti ga vremenu kao što praskozorje daruje se tami prvo i posljednje tako bilo bi u jednome isto zajedno niz koji u sebi teče krajem početku kao kad se zgotovljena riječ doda novom glasu i tako posljednji list bit će prvi praznoj knjizi koju ukoričit će stvarnost strasti . . |
