_m

.
12.
večeras svodu
domeće se paučina
ljepljivija, gušća no što je ikada bila
a u rebrima
grči se toplina
nikada namjeri nervoznija
i prsnut će
raspršit se neobjašnjeno
kao da nikome nije bila upućena

kako podnijeti očekivanja?
kad prijeteći pogled predrasuda
strukturu im u pijesak mrvi
a nisi Tuareg
ne možeš se u kamen udomiti
nabatejskom dosljednošću
ne znaš što je oaza
pa posrnut ćeš hladnoćom noći
na vjetrometini i
tamo ostati raščlanjen ugarcima
daleko od svih karavanskih puteva

primiš se za grudi
do kamenoloma
gdje kalaju se uvjerenja
udarcima s visoka

opet svodu gore pogled odluta
instinktno tražeći si okomicu
i ne nađe

nadjača ga šum rebara
zagluši onomatopeja utapanja
pred povodnjem
i postaješ tamom neprozirnija tama
kamo dahu ni riječ ne pomogne
.
.

Oznake: veljača, M