_m
12.02.2024., ponedjeljak
opomena II.
.
. po stoti put on hodnik kroti iste razrašljane brade na masnoj koži vrijeme ga stišće u sitnom koraku kad umoran svemu izgubljeno se osmjehne nije ga briga ni za što ne mari dan se prohodati mora ista je udaljenost od jučer do sutra siromahu koji gladan je od podneva do podneva možda će jednom prijeći sav u zvijezde udomljen napokon kad crvi gozbu okončaju a do tada njemu u hodniku je svrha opomenut' svaki pogled prezrenju smjeran kad nasloni se na njega tražeći si više mjesto s kog pobjednički društvenom urotom teatralno mjerio bi vlastitu sudbinu a možda nije važno tko je, što smo nije važan korak trenutka kad zbroji se hodu jedan žrvanj sve nas melje u finu prašinu a ona traži svakoj česti pripadanje vječitome svodu . . |
