_m

.
.
po stoti put
on hodnik kroti
iste razrašljane brade
na masnoj koži
vrijeme ga stišće
u sitnom koraku
kad umoran svemu
izgubljeno se osmjehne

nije ga briga
ni za što ne mari
dan se prohodati mora
ista je udaljenost
od jučer do sutra
siromahu
koji gladan je
od podneva do podneva

možda će jednom
prijeći sav u zvijezde
udomljen napokon
kad crvi gozbu okončaju
a do tada
njemu u hodniku je svrha
opomenut' svaki pogled
prezrenju smjeran
kad nasloni se na njega
tražeći si više mjesto
s kog pobjednički
društvenom urotom teatralno
mjerio bi vlastitu sudbinu

a možda nije važno
tko je, što smo
nije važan korak trenutka
kad zbroji se hodu
jedan žrvanj sve nas melje
u finu prašinu
a ona traži svakoj česti
pripadanje vječitome svodu
.
.

Oznake: veljača, A.B.Š.