_m
23.09.2023., subota
poravnanje II.
.
. jesenja prva kiša do ruba natapa dan neumoljiva liježe zemlji grleći ju ljubazno kao što susret očiju dva tijela u jedno stavi upravo onako kako se u usjeku vremena slože nasuprotne strane jedan pogled tvoreći prva glazba jesenjih kiša s odronom kapi u utorima svijesti nudi razgovor potrebno je samo zašutjeti i slušati o Milici izvan kontrole čiji terijer slijedi instinktom sreću i o golemoj žurbi auto-ceste koja nema kamo odvesti ako ne znaš cvijetu pasti ako spleten si čvorovima iz kojih grane ne će izrasti slušaj: kamion! udarit će te poput kamiona! i ne će stati i konje će ukrasti trećeg dana nestat ćeš u obezglavljenom jahaču okrenut naopako i nepodesiv stvarnosti neka je tako i neka se bude u prekrasnoj jesenjoj provaliji kamo ću se odapeti . . |
odbrojavanje
.
. šum kiše na pozornici zaustavio je misli odvojile su se zaustavivši vrijeme u trenutku kad počinje stvarno odbrojavanja iako to nema smisla jer jednom uronjen svrsi nikada joj ne ćeš uspjeti razmrsiti čvorove i zauvijek sa znakom na čelu optrčavat ćeš izmišljenim krugovima sve dok razum te prehranjuje a onaj precizan unutarnji mehanizam podudaran s putanjom svijeta ostane zaglušen nema poravnanja s kojim mogao bi zapodjenuti razgovor nema lica ispod obrazine i kao da sve uloge su proizvoljne kako zadan scenarij dopusti pa uvijek onaj u prvom činu umirući do četvrtoga stigne suštinski ništa ne promijenivši vidiš kako sprženo lišće otpada i bezuvjetno mijenja shvaćanje o mahnitosti s kojom gorjelo je visu a sad ga poput paučine raznosi vjetar i ustupa mjesto novoj inscenaciji razumijevanja novom odbrojavanju . . |
20.03.2023., ponedjeljak
poravnanje
.
. 21:24 čuvam tu liniju poravnanja koja stavlja presjek sadržaju i već postrance namješten odgledat ću trenutak neobuzdanog slavlja u svemu raspodijeljen a od svega odijeljen nije od riječi uvertira prolog nitko ne spominje prosto čeka se prvi akord čekanju koje nitko ne bira u redu bez ikoga samo bude se pored izvlaštenog sebe možda sve je slijepa vjera a život perfidno olakšanje kad bogova nemam i alejom obezglavljenih ideala još uvijek znatiželjan hodam izbjegavajući tragove zabluda jer negdje između svih njih zbrojenih možda je neosvojen prostor u kom je od ushita pogled i ona blaga ludost što ga prati nekamo magično uvijek naprijed . . . . . što znači? kao kad u glazbu zaroniš i dišeš s njom oblutcima po vodi namatajući si slojeve zemlje oko rebara što bliže žarištu gdje se led nakuplja šireći se poput plimnog vala koji rastrgat će površinu predajom dubini kamo se pada a uvijek ponavljat će se drugačijim krajobrazom s istom žestinom i kad u dosluhu sam s elementima poput narvala koji kopljem lomi vrata voda i rasijeca hodnike perajama dok istodobno bez njih postojano ubrzavat ću zrakom kao čiopa tražeći migracijsku rutu trajno osjeveren sazviježđima a trebao bih se zapitati od čega sastavljeno je kopno a nije sprud i nije greben kamo ću se samouvjeren nasukati ući ću ispod brida i dodirivati sadržaj tražeći razlog s kojim se počinje odijeljenost oporbenoj strani posijana predrasudama preživljavanja za još malo dobitka vremena . . . . . kako znači? zanijekao sam se u želji podigao bedem do žudnje sve ono što nikome ne bih oduzimao uskratio sam sebi tako si otet i proklet slutim tako si zalog nečijoj sreći i ne pitam više ništa ne znam sve što ne smijem znati sad vrijeme mjerim na kavkaskoj stijeni orlovim letom negve su moje i sam sebi sam zatočenik divljim krabuljnim plesom nadaš li se? čezneš li za onim što otkinuo si iz sebe? ne pitaj kad riječ čvršća je od kobi to moja jarčeva je pjesma s kojom padam radostan životom i ustajem tjeskobi psujem, gazim, bogohulim i s krivovjerjem vremena tučem se i mirim bez razloga se svakom praskozorju veselim . . Oznake: Ožujak, Kingdom, ekvinocij |
