prvo lice jednine
.
. nakon havarije noći kosa traka svjetla uvede te u prvo lice jednine samoći a bio si negdje u blizini svemu raspodijeljen ravnomjerno svim stranama svijeta i ni u čemu nisi oskudijevao utihnutog ega bio si u nečemu sastavni dio poput plohe kamena i kapi oceana tek ime bilo je sveto i po njem znao si: tako se događa! sve traka kose svjetlosti presiječe od svega svemu po jedna precizna nikoga ne promašuje i u svakome česticom samoće do plama bukne a onda sve misli i sve osjete kožom sveže i već si svijetu središte centar iz kog je istrgnuta množina stavljena u daljine oboda obzora gledaš i žudiš tamo gdje se danju nebo sa zemljom spaja a noću bez sna želiš se biti u pogledima zvijezda . . |