_m

.
.
kiša

o kišu dan zapinje
ponavlja se poput neispisane stranice
i sluti:
već dogodilo se ranije
već bilo je isto prije
a sva ova meškoljenja materije
tek varka sna su javom
ispod mokre obrazine

uzalud tkaju se misli do apstrakcije
kad nemaju zapremine
i onaj zamišljen uzorak
u nekom slučajnom trenutku
prosto iščezne
ostanu samo šumovi kapi
nerazgovorljivi svojim prestancima
sliju se i stope
istim odgledanim površinama

ne možeš shvatiti
svaki naum je prekratak
i zakasni ehom svojoj meti
i uvijek bude ustrijeljen
prije no što se do kraja iscrpi
pa stranice ostanu prazne
bez svega onoga
što moglo bi se napisati
i uvijek se prazninom zbroje
dodajući novoj isto odredište

ne možeš se osvrnuti
nema se k čemu odabrati žarište
i kao što kiša hipnotički rominja
sve oko sebe brišući
tako mastilo peru ne stigne
pokoravajući se
beživotnoj ruci



okomito

vodom okružen
u vodi sebi
još uvijek neraščlanjen
i nepoznatog okretišta
tečem k stazi
a svaka kap
poput svrdla
zarine se, prosiječe, odlomi
širi krug iz središta
do prethodnog udara trenutka kruga
otvori ga i rastvori
bez jasnog dodira
a misao jedna ista
poput note
bude tamo
kapne i ponavlja se
krugom svim krugovima

sve uspravno s njom
položi se
i nema više visina
ispiru se svojim podnožjima
i sve je tješnje
i nema mjesta
drugim mislima

a ne može se prestati
ne može se zaustaviti
zaustavljenost
ne mogu se ispiti sve vode svijeta
nema koplja i mačeva
koji mogli bi dati pitkost
i uvijek tako bude se
trenutkom do trenutka
s jednom misli
kojoj nedostaje bliskost
kad s kišom okomite vode
cijedi se okomitost



dobro jutro

poskliznuo sam se
o Sunce jutros
kao na koru od banane

sve kako bio sam
iznenada, zbog gorčine svjetla
od sebe onoga više nisam

netko sam drugi
u položaju kojeg ne znam
netko sam zaboravljen
o kojem se prisjećam

a na leđima most srušen
do grudi se kamenu probija
bez luka, bez uporišta
s nadošlim vodama
nema mu smisla

i čemu onda sjećanja
kad neimar njima
već je utopljenik
čija lešina isplivat će kasnije
daleko od oka
konačnim znakom kraju rečenice

zlurada scena je bez obala
noć teška kao dno Marijanske brazde
a praskozorje golemim bljeskom
još jednom ubije

preostane netko
zakovan danu poput lutka
a moraš ga
nemaš drugo
i promrmljaš samo
dobro jutro

.

Oznake: Ožujak