_m

.
.
dopunjujem slagalicu melankolije
gutljajima jutarnje kave
udahom cigarete svezujem
nije mi strano
tako dohvaćati proljeće
shvati se
tek si komadić

i nikada sićušan pogled čestice
vid većeg imati ne će
nikada misao, želja, žudnja
malenog stvora
do strasti veće životu stići ne će

pomislim ponekad
mimo svih razudba uma
kako sve je lakrdija
i koliko li se ozbiljnije shvati
takvo početno stanje
to svako breme razmišljanja
bilo bi nepristupačnije i manje
prohodavalo bi se vakuumom događanja
bez saznanja tko
i zašto si do nečije misli
kakva je to pređa
u kojoj isprepletene niti
i kad se dodiruju
nose u sebi dubok jaz blizini
nasuprot volje
i onkraj naručja potrebi

tu se stane
mora se stati
možda trebalo bi se kavu zaslađivati
i ne biti opčinjen u njezinoj gorčini
ali
kako znati
kad samo si komadić
zrnce iz kog tek istiještit će se
okus vlastitoj sudbini
.
.

Oznake: Ožujak