igra
.
. topla kao spavačica u svili nakon buđenja i ranjena lavica stjerana u stupicu koja rastrgat će u trenu svaku moguću blizinu tako počeo bi dan s mišlju ne opredjeljujući se opčinjen jarošću kad iz sebe isprazni potrebu već znaš u pogledu miris je krvi i instinkt očnjaka tu slanoću hoće do sebe ciljajući grlenu arteriju u kojoj eho rane poziva slabošću ozdravi! iscijeli bol! užitak slabosti nema svrhu niti na jednoj strani sve dok se snage ne izravnaju tada vrijeme bit će sudac namjere dostojne sudjelovanju smrtnoj igri i nepogrješivo donijet će pravorijek . . |