.
.
ne smijem reći ništa
o vrtlarici ispod vjeđe
ne smijem pomišljati
sve dok po puti joj prosut zvjezdani prah
u pogledu gori
ne smijem krenuti dalje
posvuda su kao vlati trave rijeke u moru
a iznad njih ljestve nepregledne pružene
drugoj strani isprepletenoj trnjem
ne razumijem zašto opčini sjaj rose
ni način kako zraka svjetla gorči u kapi
ništa um ne može dohvatiti
primaknem li se bliže
do linije po kojoj se zora iz tame uspinje
već prsti pričaju
sami od sebe
koju tajnu na dlanovima kriju
ali ne smijem reći nikome
i ruke ne pokazujem
Sunce mi oči teško ranjava
a Mjesečina konačno osljepljuje
ni iskre dana u noći nema
s kojom mogao bi poteći dodir
koji oslobađa
prokockao sam vrijeme
trenutke sretnog vida
i ona koja je s golubicama došla
odnoseći tamu iz vrta je prhnula
ostavivši nepomičan stroj na kiši
kako tvorac svrhom ga sačini
a živo u njemu upropasti
.
.
Post je objavljen 21.12.2023. u 07:13 sati.