Moj prijatelj Nenad

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je s Anom kod majke u bolnici pa da navratimo do njih malo kasnije.
Pa smo došli kod njih kasnije.
– Krasno ste preuredili stan. Sad se vidi da tu žive ljudi.
Sjeli smo na balkon.
– Kako ti je majka, Nenade?
– Danas uopće nije suvislo razgovarala. Čini mi se da kopni. Polako, ali nepovratno gasne. Ali htjeli smo da ona prva čuje novost. A nakon nje vama govorimo. Tako da ste vi zapravo prvi, premda ste drugi jer ona koja je prva ni ne zna da je bila prva.
– Da, da…
– O čemu se radi?
– Trudna sam. Trudni smo.
Ana i Dobra i Mudra Ravnateljica su otišle u boravak razgovarati o trudnoći, a Nenad i ja smo ostali na balkonu.
– Dobit ćete malog Nenadića?
– Ili Nenadicu malu.
– Čovjek ne zna bi li se radovao ili…
– I ja sam u šoku. Zamisli, moje dijete će rasti ovdje gdje sam ja rastao.
– Imat će nekog prijatelja Zdeslava s kojim će razmjenjivati sličice nogometaša.
– Možda će i on imati nekog prijatelja Hvaranina.
– I nadam se da će sličiti na mamu.
– I ja se tome nadam.
Zašutjeli smo na trenutak zagledani u horizont.
– Dok sam danas bio kod mame sjedio sam pokraj njenog kreveta i razmišljao o životu i smrti. Razmišljao sam o smislu života.
– O smislu života? Koji je, Nenade, smisao života?
– Ovisi.
– O čemu ovisi?
– Ovisi o tome ima li Boga. Ako nema Boga, onda je odgovor na to pitanje jednostavan. A ako ima Boga, onda je još jednostavniji.

Oznake: Nenad, filozofija, smisao života

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da su već u VVB-u jer su trebali nešto ranije pripremiti pa da odmah dođemo tamo.
Nenad je u VVB-u organizirao tulum.
Kad smo došli tamo neki su već došli, a neki su naišli kasnije.
Svi likovi iz priča o Nenadu su bili u VVB-u.
Bio je to dobar tulum.
U neko doba sam se povukao i sjeo za naš stol. Čak i sada je bio prazan.
Domalo je do mene sjela Dobra i Mudra Ravnateljica.
– Osamio si se?
– Ne volim gužve. Jedva čekam onaj dio kada dernek utihne i dođe do kraja…
– I kada ostane da pjeva samo prava raja?
– Gledam sve ove ljude, njihove živote, njihove sudbine. Gledam svu tu zapetljanost njihovih odnosa, radosti i nada, žalosti i tjeskoba…
– I što je zaključila moja mudra glavica?
– Pao mi je otac na pamet. Kad me je vodio na ribe. Kada bismo lovili na parangal. Sjećam se s koliko strpljenja je otpetljavao zapetljane niti. Ma koliko nešto izgledalo zapetljano, sve može izaći na dobro.
– Ti si moje malo zapetljano dijete. Nadam se da nikada nećeš odrasti.
– Ne planiram. Ostat ću mlad. Ovaj trenutak, ovaj sad neka bude vječnost.
Zagrlila me je. Zaboravio sam na prostor i vrijeme.
– Ti si moj mali zanesenjak. Moj slatki sanjar.
– Ne zanosim se bajkama, ne sanjam o carstvima i znam da prolazi sve, al u srcu nešto ostaje. I imam vjeru u ljude. I imam vjeru u nas. I kad si pokraj mene ti znam da mogu napraviti sve.
Poljubila me je.
– Volim te.
– I ja volim tebe.

Ostat ću mlad

Oznake: Nenad, Mladi, parangal

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je s Anom otišao na vikend da se malo odmore i naspavaju.
– I mislio sam, mangupčići moji, da se nećete dizati iz kreveta.
– I ne bismo da se ne moram vratiti u Zagreb da bih otišao u Križevce.
– Zakaj, dobri čovječe?
– Zaboravio sam da bih ovaj vikend u Hrvatskom domu u Križevcima trebao sudjelovati na pedagoškom skupu.
– Bude se to održalo i bez tebe.
– Ali ja sam jedan od govornika.
– Kako si to mogao zaboraviti?
– Zašto me to svi pitaju?
– A jesi li bar spremio predavanje?
– Nije predavanje. Nego svjedočanstvo rada na satu razrednog odjela.
– Pa jesi li to spremio?
– Naravno.
– A znaju li oni kako izgledaš?
– Mislim da ne znaju. Zašto pitaš?
– Pošalji ti meni na mail to što imaš reći pa ćemo tvoja Dobra i Mudra Ravnateljica i ja na izlet u Križevce. A usput ću i malo govoriti pred ljudima.
– Misliš da ćeš moći?
– Ako nisam sposoban tebe zamijeniti, onda fakat, Nenade, nisam sposoban ni za što.
Sutradan, u subotu popodne, čitao sam ono što mi je Nenad poslao mailom:
Drago mi je da ovo govorim u Križevcima jer je sve i počelo u Križevcima. Zapravo u vlaku što je vozio iz Križevaca prema Zagrebu. Tada sam prvi put čuo pjesmicu o kojoj vam mislim govoriti i koju redovito, sa svakom generacijom učenika, pjevam na nekom od satova razrednoga odjeljenja. Ne znam tko je napisao tekst ni glazbu. Pjesma je sastavljena od samo dvije rečenice. Prva glasi: Skočila muka na zid, a druga: Što će ta muha bez trbuha?. Jednostavna melodija čini ove rečenice pijevnima i lako pamtljivima.
Zanimljivost je ovih rečenica da se svaki sljedeći put, namjesto svih samoglasnika, pjeva samo jedan od njih. Pa kada se koristi samo prvi samoglasnik tekst popijevke zvuči: Skačala maha na zad. Šta ća ta maha baz tabaha? Nakon svih samoglasnika, otpjevamo ova dva stiha koristeći samo suglasnik r, a potom još jednom sa svim samoglasnicima. Pritom se ugodno zabavimo, zdravo nasmijemo i opustimo.
Učenicima potom napomenem da je ova popijevka poput života. Sastavljena je od jedne izjavne i od jedne upitne rečenice. Svatko od nas se na taj način ponaša u životu. Neprestano ili nešto izjavljujemo ili (se) o nečemu pitamo. Rečenica nije duboka mudrost i nikada neće poslužiti kao moto ili misao vodilja, ali je veoma ugodna i može nas učiniti sretnijima.
Ljepotu i milozvučnost ovim rečenicama daje ispravna upotreba samoglasnika. Stoga, ako ćemo ove dvije rečenice shvatiti kao život, samoglasnike možemo razumjeti kao bitne i nosive stvari u životu.
A shvaćamo kao aktivnost, odnosno rad.
E bi bila edukacija, odnosno stjecanje znanja.
I bi predstavljalo igru.
O označava odmor.
U je molitva. Ali ne molitva kojoj pribjegavamo samo kada nam je teško, nego ustrajna molitva.
Osim samoglasnika postoji i jedan suglasnik koji ponekad preuzima službu samoglasnika. R zato predstavlja nešto što je sporedno, ali je ponekad bitno. R predstavlja ravnodušnost prema površnim, zaglupljujućim i nevažnim stvarima.
Ljepotu života omogućava pravilna upotreba samoglasnika, odnosno nosivih životnih stvari. Ali moramo paziti da nam se život ne svede samo na jednu od tih stvari jer smo onda nerazumljivi i tragikomični.
Oni koji su radoholičari i ništa ne vide osim karijere i svoga posla, slični su stihu: Skačala maha na zad. Šta ća ta maha baz tabaha? Jednako nerazumljivi i čudni su oni koji svoj život podrede učenju: Skečele mehe ne zed. Šte će te mehe bez tebehe? Potrebno je ne zaboraviti dijete u sebi i igrati se, ali nam se život ne smije pretvoriti u površnu igrariju jer ćemo onda zvučati kao: Skičili mihi ni zid. Šti ći ti mihi biz tibihi? Opasnost je ako pomislimo da smo snažni i da možemo sve. Potrebno se redovito odmarati, ali ne smijemo život pretvoriti u lijeno dangubljenje jer će nam biti isprazan poput: Skočolo moho no zod. Što ćo to moho boz toboho? Nije dobro ni ako nam se život svede isključivo na moljenje ili verglanje molitava. Takvi ljudi zvuče poput: Skučulu muhu nu zud. Štu ću tu muhu buz tubuhu? Ipak, najtragičnije je ako postanemo ravnodušni prema svemu i nezainteresirani za bilo što. Ako postanemo bezvoljni i zdvojni. Tada je naš život doveden do neprepoznatljivosti poput: Skrčrlr mrhr nr zrd. Štr ćr tr mrhr brz trbrhr?
Zato, ako želimo biti sretni u životu, trebamo svakodnevno raditi sve od navedenoga. Nikada ne smijemo prestati raditi i biti kreativni. Pozvani smo svojim radom blagosloviti ovaj svijet i učiniti ga boljim mjestom za život. Pozvani smo prepoznati svoje talente i darovati ih drugima.
Nikada ne smijemo pomisliti da sve znamo ili da smo dovoljno naučili. Potrebno je cijeloživotno učenje i napredovanje u spoznaji i mudrosti. Ali, nipošto to napredovanje ne smije biti za račun drugih bitnih životnih stvari i potrebno je podjednako napredovati i u drugim aspektima života.
Nikada ne smijemo pomisliti da smo preodrasli ili preozbiljni za igru. Igra je hvalospjev životu. Pritom se misli na igru koja ljude spaja i oplemenjuje, a ne na kojekakve igrarije ili igrice.
Nikada ne smijemo pomisliti niti da smo dovoljno snažni da možemo izdržati više od svojih mogućnosti. Naše tijelo se umara i troši i potrebno mu je omogućiti dovoljno vremena i uvjeta da se kvalitetno okrijepi za nastavak života.
Nikada ne smijemo biti oholi i preuzetno misliti da išta možemo bez Boga i njegove milosti. Stoga je potrebno svakodnevno moliti. Prvenstveno molitvu zahvaljivanja, a tek eventualno molitvu prošnje. Molitva nas oplemenjuje i stavlja u ispravan odnos i prema Bogu i prema sebi i prema bližnjemu i prema cijelome stvorenome svijetu.
I konačno, nikada i nipošto se ne smijemo prepustiti nezainteresiranoj ravnodušnosti za radosti i nade, žalosti i tjeskobe svakog pojedinoga čovjeka našega vremena. Ali smo itekako dužni poraditi na vlastitoj mentalnoj higijeni i ne baviti se onim što opterećuje dušu i misli.
Nakon toga još jednom gromoglasno otpjevamo popijevku o muhi na zidu, što nekome može zvučati djetinjasta i jednostavna, ali mi znamo da je duboka i puna životne mudrosti. I pjevajući odlučujemo da ćemo svoj život učiniti ljepšim tako da svakodnevno malo radimo, malo učimo, malo se igramo, malo se odmaramo, malo ustrajno molimo i malo budemo ravnodušni prema svemu onome što je nebitno i banalno.

Oznake: Nenad, spavanje, Muha na zidu

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je s Australopitekusom u Caritasu.
– Znači, napokon je propao?
– Zašto bi Caritas propao?
– Nisam mislio da je on propao, nego da je Aostralopitekus propao. Tako je to u svijetu umjetnosti i showbiznisa: Danas gore, sutra dolje.
– Nije propao. Još uvijek je čuveni svjetski konceptualni umjetnik. Baš sljedeći tjedan ima izložbu o zidovima.
– O zidovima?
– Da. Rekao sam ti da smo Ana i ja odlučili preurediti stan.
– Ja sam razumio da je Ana odlučila, a ti si se složio.
– Teško mi je bilo. Pogotovo dirati majčinu sobu. U sobi ništa nisam dirao otkako je majka završila u bolnici. Još uvijek se nadam da bi se mogla vratiti.
– To bi vam mogla jednoga dana biti dječja soba. Ako slučajno Ana pristane da joj baš ti praviš djecu.
– Udala se za mene. Između ostaloga i zato da baš sa mnom ima djecu.
– Čudna je ona meni.
– I ona veli da si ti njoj isto čudan.
– No, svakako… A što će ti Australopitekus? Neće valjda on dekorirati stan.
– Znaš onaj zid u mom stanu na koji mi je majka uokvirivala sve moje diplome, pohvalnice, svjedodžbe… Zvala ga je Zid ponosa.
– Znam.
– Zanimljivost je i u tome da je ona sama pravila okvire. I po izgledu okvira se vidi kako ju je bolest sve više zahvaćala i kako je polako, ali sigurno gubila vezu sa stvarnošću.
– Znam.
– Ana je planirala srušiti taj zid kako bismo proširili kuhinju i blagovaonicu, a meni se teško odjednom rastati i od njene sobe i od njenog zida.
– Pa te Australopitekus vodi po Caritasima dok Ana na prijevaru ne sruši zid?
– Ma ne. Odnio sam neke mamine stvari na Caritas. A već sam pristao da se makne zid. Australopitekus je predložio da će ga on odnijeti na izložbu svojih zidova. Tako će mamin zid i njena ljubav prema meni nastaviti živjeti, a Ana i ja ćemo imati veću i svjetliju kuhinju i blagovaonicu.

Oznake: Nenad, arhitektura, Zid ponosa

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je kod Jure i da mu pomaže oko nečega.
– Kod Jure u Puzzleriji?
– Sad se zove 30 vjetrenjača. Dođi i ti pa ćeš nam pomoći.
I tako sam došao kod Jure.
– Kaj radite sada, čudaci?
– Znaš da sam vjetrenjače prebojio u zastave država Europske unije?
– Nadam se da je to retoričko pitanje.
– Da bih imao paravan za taj paravan, što je paravan vjetrenjačama, što su paravan vjetroelektranama, odlučio sam pokrenuti online školu za ljude iz zemalja Europske unije.
– Online školu? Nešto ih poučavaš?
– Poučavam ih ono što je najsavršenije.
– Govoriš im o Evanđelju?
– Poučavam ih najsavršenijoj poeziji. Učim ih pjevati gangu.
– Gangu?
– Ganga je savršenstvo. U tako malo riječi se izriču svi aspekti života. Lukavo, duhovito, buntovnički, nježno, zavodljivo…
– A i nema puno teksta za upamtiti.
– Da.
– Kako ih poučavaš?
– Imamo online zbor. A imam i školu za buduće voditelje tečaja. Dobit će certifikat.
– I to imaš? Ljudi kod tebe idu na online tečaj da bi u svojim zemljama vodili tečajeve gange?
– Naravno. Doduše, neki su odustali jer im se 1000€ učinilo previše za petnaest sati tečaja.
– A čemu ti Nenad služi?
– On je, a sada ćeš mu i ti pomoći, nezainteresirana stranka. Svojom prosječnošću ćete procijeniti kako naše pjevanje percipiraju prosječne osobe.
Dok je Jura spajao i upjevavao svoj online zbor Nenad i ja smo se smjestili.
– Dopustit ćeš mu, Nenade, da nas smatra prosječnima.
– Bez brige. Bude nam platio. Polaznici plaćaju dodatnih 100€ za rad stručnog konzultantskog povjerenstva. Samo sjedi, djeluj mudro i suzdržavaj se od smijanja.
Jura se spojio. Sve je bilo spremno za početak.
– Gospodo konzultanti, sve je spremno za početak. Današnju probu započinjemo s dobro uvježbanim klasičnim tekstom: Imoćani kad pođu na rađu, nema cure da je ne obađu.

Oznake: Nenad, internet, Ganga

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u VVB-u.
Kad sam ušao u VVB uočio sam da Stari za šankom zajapureno galami, a Matko, Pijani Roman i Nenad sjede za stolom što dalje od njega.
– Kaj je bilo, dečki?
– Stari za šankom zajapureno galami, a Matko, Pijani Roman i ja sjedimo za stolom što dalje od njega.
Likovao sam u sebi. Izvjesno je da me još uvijek služi oko sokolovo i oštroumnost. Jamačno sam genijalac.
– Kaj je bilo, dečki?
– To si nas već pitao, genijalče.
– Mislim, zašto se Stari zajapurio?
– Pronašao je u novinama članak na pune dvije stranice o tome koja žena u povijesti ima najljepše dojke.
– I zašto ga to ljuti?
– Ljuti se jer smatra da je to neprikladna tema. Da se te dvije stranice moglo bolje iskoristiti. Da ima puno važnijih tema.
– Koja, na primjer?
– Veli da se činjenici da je Hrvat dobitnik Nobelove nagrade 2015. godine posvetilo tek par redaka bez slike, a ovima cijele dvije stranice. Sa slikama.
– Već sam mislio da se ljuti jer nije prošla njegova favoritkinja.
– Kad smo već kod toga, koja po tebi žena ima najljepše sise?
– U kolovozu '89. sam stopirao u Trnovcu i stala mi je prekrasna devetnaestogodišnjakinja. I ona je išla do Koprivnice. Ali, rekla je da će stati u Ludbregu kupiti poklon za curu na čiji rođendan ide. Zajednički smo otišli u dućan. Kad je podigla ruku da prodavačici pokaže što želi, jer je bila bez grudnjaka, ugledao sam joj kroz rukav golu dojku. Prvu koju sam uživo vidio. I najljepšu koju sam ikada vidio.

Oznake: Nenad, Grudnjak, Ludbreška ljepotica

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je kod Aninih roditelja.
– Tak ti je to kad se oženiš, dobri čovječe.
– Anina majka nam je dala neki pekmez od marelica, a budući da ga ni Ana ni ja ne volimo… No svakako, budemo kasnije otišli kod fotografa pa ćemo svratiti do tebe i zajednički ćemo pogledati video s vjenčanja, a usput ćemo ti donijeti i prekrasan pekmez od marelice.
Marelice i video s vjenčanja. Ah…
Kad sam došao sa svoga rodnoga otoka Hvara studirati u Zagreb upoznao sam predivnu djevojku u koju sam se zaljubio na prvi pogled. Zvala se Mare. Obožavao sam sve što ima veze s njom pa tako i riječi što u sebi imaju njeno ime. Obožavao sam i MARElice. S guštom sam slagao orMARE. Počeo sam jesti MAREndu…
Ali Mare se greškom udala za drugoga. Za Duhovitog.
Takav je život. Dobre cure se udaju za ništarije, a krasne momke zaneMARE.
Kad su se Jelena i Čarobnjak iz Ozlja vjenčali Duhoviti je snimao njihovu svadbu. Nakon svadbe su došli do mene po videokasetu jer je Duhoviti snimao svadbu mojom kamerom. S njima je bila i Mare. Odlučili smo zajednički pogledati snimku.
Snimka je bila katastrofa. Duhoviti je i u snimanju bio loš. U jednom trenutku se vidjelo snimke zahodskih pločica. Očito je bilo da je Duhoviti slučajno upalio kameru dok je bio na zahodu. Ali strašno je bilo što smo čuli njegov razgovor.
Duhoviti je razgovarao sa svojom ljubavnicom. Dogovarali su susret u vikendici. Tada je i Mare doznala da je vara.
A ja od tada ne volim snimke s vjenčanja.
Kad su nakon nekog vremena Nenad i Ana pozvonili na vratima, onako zaljubljeni i sretni, ja sam bio preplavljen uspomenama.
– Dajte mi te marelice, a video odite gledati negdje drugdje!
I zalupio sam vrata.

Oznake: Nenad, marelice, Snimka vjenčanja

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, i da dođemo odmah do sv. Katarine.
Okupili smo se i čekali smo mladence.
Bio sam ponosan što je Nenad baš mene izabrao za kuma.
Nisam skrivao ponos dok smo na trgu ispred crkve čekali da se pojave Nenad i Ana.
Konačno se pojavila Ana.
– Gdje mi je Nenad, kume?
– Mislio sam da je s tobom. Ja sam zadužen za prstenje.
Svi smo bili zbunjeni. Pitali smo se gdje je Nenad.
– Pa neće valjda pobjeći, kume?
– Bude se, kumo, on već pojavio. Sigurno je iskrsnuo neki najobičniji nesporazum.
Zazvonio mi je mobitel. Nisam se htio javiti jer je bio nepoznati broj, ali me je Dobra i Mudra Ravnateljica nagovorila da se ipak javim.
– Nadam se da niste počeli. Reci Ani da se ne ljuti da imam opravdani razlog.
– Nenade? Ne možemo početi bez tebe. Gdje si, dobri čovječe?
– Privela me policija.
– Zakaj?
– Najobičniji nesporazum.
– Pa reci im nek te puste. Čekamo te ispred sv. Katarine. Moraš se vjenčati, čovječe.
– Nažalost ne mogu me još pustiti. Ali načelnik ima jednu ideju.
Kad sam završio razgovor s Nenadom objasnio sam svatovima načelnikovu ideju pa smo se ukrcali u aute i otišli smo na policiju.
Kao što je načelnik i predložio, Nenad i Ana su se vjenčali u policijskoj postaji. A kad je obred vjenčanja bio gotov i kad je svećenik dao završni blagoslov mladencima, načelnik je svečano izjavio:
– Sada si slobodan. Možeš ići.

* * * * * * * * * *

Nenad je odlučio da će otići do svoje majke u bolnicu. Htio je, prije nego ode na vjenčanje, zagrliti i poljubiti majku.
Skrenuvši u ulicu, što vodi prema bolnici, ugledao je pred sobom psa nasred ceste. Potrubio je i počeo blicati svjetlima da se makne s ceste. Ali kad je pas primijetio svjetlosne signale ukočio se nasred ceste. Budući da Nenad nije smanjio brzinu jer se nadao da će se pas maknuti s ceste, zaletio se u njega i srušio ga.
Pas je bio ranjen, u nesvijesti, ali živ pa ga je Nenad ubacio na stražnje sjedalo i odlučio je odvesti ga veterinaru.
Promislio je da je praktičnije da ostavi psa u autu neko vrijeme i da ode pozdraviti majku pa da onda potraži veterinara.
Kad se vratio iz bolnice na parkiralište našao je okupljene ljude oko svoga auta, vatrogasce i policajce.
Ispalo je da je trknuo nekog čistokrvnog šampiona, pobjednika mnogih natjecanja. Vlasnici su vidjeli kako ga udara i stavlja u auto pa su pozvali policiju koja je privela Nenada.

Oznake: Nenad, Veterinari, vjenčanje

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je s Dobrom i Mudrom Ravnateljicom.
– Opet ribanje i ribarsko prigovaranje?
– Kod njenih sam.
– Pazi se one zmije od njene majke.
– Ne bude ona meni ništa.
– Kako znaš?
– Mrtva je.
– Ona? Pa ona je cijelo vrijeme brinula o svom zdravlju, išla na sistematske preglede…
– Sistematski pregled ju je i ubio.
– Kako misliš?
– Otišla je na redoviti sistematski pregled. Kad je bila gotova naručila je taksi. Došavši na ulicu, odbila je ući u taksi jer nije bio dovoljno dobar za nju i ljutito je nazvala da joj pošalju drugi, bolji taksi.
– Pa se taksist naljutio i ubio je?
– Taksist je otišao, a ona je ostala pričekati taksi. Usput je nazvala Dobru i Mudru Ravnateljicu. Pohvalila joj se da je bila na sistematskom, da je potpuno zdrava i da će živjeti sto godina. I baš u tom času se nešto otkinulo s krova i pogodilo je direktno u glavu. Iskrvarila je i umrla prije nego je došla hitna.
– Kako je ona?
– Upravo sam ti rekao da je poginula. Mrtva je.
– Kako je Dobra i Mudra Ravnateljica.
– A je ti pitanje…
Nenad je u tom trenutku prekinuo razgovor.
Ja sam otišao u sobu, legao na leđa i tupo se zagledao u strop.
Razmišljao sam o krhkosti i o nestalnosti života.
I molio se za Dobru i Mudru Ravnateljicu. Da joj Bog da snage.
A onda sam čuo zvono na vratima.
Otvorio sam vrata.
Na vratima je bila zaplakana Dobra i Mudra Ravnateljica.
– Klaudija? Odakle…
Jako je zamahnula rukom i odvalila mi takvu pljusku da sam zateturao. Pa me počela tući šakama po prsima i ugurala me u stan.
– Kako si mogao? Kako si mogao? – Ponavljala je kroz jecaje.
A onda me je jako, jako zagrlila.
I počela me ljubiti.
– Otac mi je sve rekao. Ono što je bilo
– Mila moja…
Odgurnula me je.
– Zašto si to učinio? Zašto si mislio da mi je karijera važnija od tebe? Zašto si mislio da mi je nasljedstvo važnije od nas? Zašto nisi bio iskren prema meni? Zašto si dopustio da patim?

Oznake: Nenad, Hemofilija, sistematski pregled

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je s Anom na zaručničkom tečaju.
Nije mi se dalo vraćati doma pa sam otišao u VVB.
Ivanina Baba je sjedila sama za jednim stolom.
– A gdje je Miško?
– Nije on Miško, nego najobičniji štakor.
– Kaj je, Baba? Pukla ljubav?
– Puknut će njemu sve kosti kad ga se dohvatim i prijeđem preko njega dva, tri puta motorom.
– Pa što se dogodilo?
– Miško me pozvao na romantični vikend u toplice. Malo plivanja, malo fizikalne terapije, navečer večerica, ples i divlji seks.
– Vjerovat ću ti na riječ da je to romantično.
– Trebalo je biti romantično da on nije sve pokvario.
– Zaboravio je na dogovor?
– Da je bar zaboravio ne bih se ljutila. Moguće je to u njegovim godinama.
– Pa što je napravio?
– Prije nego sam trebala krenuti rekao mi je da će s nama ići i njegova majka. Što si on umišlja? Da će biti romantično s njegovom majkom?
– I to kaže prije puta?
– Dobro sad, bolje da mi je to rekao prije puta, nego da sam to doznala kad bih upala gola u njegovu sobu gdje bih ga zatekla kako s majkom igra domino.
– Ne kužim. Zar biste imali odvojene sobe i bezvezni dodatni trošak?
– Ma ne. On je otišao prije, a ja sam morala Ivanu odvesti na avion pa sam trebala doći kasnije.
– I što sada?
– Miško je s majčicom u toplicama, Ivana je na putu, a ja sam sama u gradu i imam slobodan stan. I namjeravam to iskoristiti.

Oznake: Nenad, štakori, Romantični vikend

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je s Pijanim Romanom kod Tigra s Peščenice.
– Tigra s Peščenice?
– Da. Sjećaš se da sam ti pričao o tipu s Peščenice koji je bio u Tigrovima s kojim sam bio u logoru. Njega su Srbi posebno mlatili.
– Zato jer je bio u Tigrovima?
– Ne, nego zato jer je Ciganin. Baš su se iživljavali nad njim.
– I kaj ti i Pijani Roman radite kod njega?
– Pijanom Romanu trebaju neke ratkape pa je došao kod Tigra da mu ih nabavi. Sad sjedimo tu i čekamo da ih donese.
– Šokantno!
– Kako misliš?
– Pijani Roman ide na Peščenicu kod Cigana da mu nabave ratkape.
– Pa da. Što je tu šokantno?
– Ne znam je li šokantnije što taj tvoj Tigar ide okolo i krade ratkape ili što Pijani Roman od Cigana kupuje ukradene ratkape.
– Tigar ima trgovinu s auto dijelovima. Po ratkape je otišao u skladište. A šokantno je jedino to što si ti pun predrasuda.

Oznake: Nenad, Tigar, Ratkape

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da ga je Dobra i Mudra Ravnateljica zadržala u školi.
– Opet si nešto zeznuo?
– Najobičniji nesporazum.
– Kaj je bilo?
– Školski sustav je tako napravljen da učenici nakon svakog sata imaju pet minuta odmora.
– Nećeš m vjerovati, ali ja sam isto bio u školi i sjećam se te fore.
– Taj odmor profesorima služi da odu do zbornice ili kabineta po materijale za novo predavanje, a učenicima da se pripreme za novi sat. Tako da sa zvonom započne novih 45 minuta nastave.
– Ti to čitaš odnekud ili mi govoriš napamet?
– U praksi se događa da učenici zapravo izlete na hodnike i nastane opća strka i pomutnja. A ja se onda do zbornice probijam kroz učenike.
– I tebi pukao film pa si nekoga namlatio? Nekog sićušnog prvašića?
– Naravno da nisam. Moji učenici su dragi ljudi i ugodno mi je susresti se s njima.
– U čemu je onda problem?
– U tome što me uvijek pristojno pozdravljaju na hodnicima. Na stotine puta dnevno uzvratim Dobar dan na njihove Dobar dan.
– Pa?
– Problem mi je u tome što se i njihov pozdrav i moje ozdravljanje događa bez promišljanja. Bez stvarne želje da doista naš susret postigne da i meni i njima dan bude doista dobar. Pitao sam se kako mogu to promijeniti. Komentirao sam to s učenicima i s profesorima u zbornici.
– Fakat vi profesori nemate pametnijeg posla. Vas bi sve trebalo na njivu za plugove ili u tvornicu za blanjalice.
– Odlučio sam da ću na svaki njihov Dobar dan odgovarati sa Može biti.
– Zašto?
– Doista duboko vjerujem da smo pozvani i poslani činiti dobar dan. Po nama dan može biti dobar. Svitanjem svakoga jutra daje nam se nova prigoda da prođemo zemljom čineći dobro. Po nama može biti više dobra u svijetu. Po nama se može dogoditi da se nasite gladni, odjenu goli, udome beskućnici i raskinu okovi. Po nama može biti više razumijevanja, poštovanja, prihvaćanja i dijaloga. Po nama dan može biti dobar.
– I kako su klinci reagirali?
– Najprije su se čudili, a onda su počeli razmišljati o mojim riječima. Razgovarali smo o tome na našim satovima. Malo su drugačije počeli gledati na pozdrave i svijet oko sebe.
– A zašto si onda završio kod Dobre i Mudre Ravnateljice?
– Prijavio me netko od roditelja da zbunjujem djecu.
– Zbunjuješ ih time što ih potičeš na razmišljanje?

Oznake: Nenad, pozdrav, Može biti

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da s Đorđevićem sređuje papire za Juru.
– Kakve papire?
– Jura svoju Puzzleriju želi preimenovati u "30 vjetrenjača".
– Zakaj?
– Zato jer je po ogradi oko kuće napravio 30 vjetrenjača. Da mu ih ne bi srušili, odlučio je napraviti dvije stvari. Jedna od njih je preimenovanje. Jer ne možeš imati igraonicu koja se zove "30 vjetrenjača", a da nemaš oko nje vjetrenjače.
– Kako ne? Ja sam nedavno bio u igraonici "Piko&Kolumbo", a unutra nisu bili ni Piko ni Kolumbo.
– Ma dobro, ali logičnije je da imaš vjetrenjače oko "30 vjetrenjača", nego oko nečega što nema veze s vjetrenjačama.
– U pravu si. A druga stvar?
– Odlučio je prebojiti vjetrenjače. Svaku u jednu od zastava država članica Europske unije.
– A preostale dvije?
– Jednu će obojiti u boje zastave Europske unije. A za tridesetu još nije odlučio. Jura je mislio obojiti u zastavu duginih boja da bude siguran da mu se nitko neće usuditi dirati te vjetrenjače. Đorđević mu predlaže da stavi srbijansku zastavu. Jedan tamo je predložio zastavu NATO Saveza. Svi se prave pametni. Imaš li ti kakvu ideju?
– Neka je oboji do pola u travnato zelenu, a gornji dio u nebesko plavu.
– Zašto?
– Meni je to baš lijepo. A i odmak je od zastava.
– Dobro. Predložit ću Juri.
– A zašto je uopće stavio vjetrenjače oko kuće? I kakve su to vjetrenjače?
– Svaka je oko pola metra visoka. Izvana izgledaju kao ukras i na neki način su zaštitni znak igraonice "30 vjetrenjača", ali svaka je u sebi mala vjetroelektrana tako da Jura dobiva struju od njih. A budući da to radi ilegalno, jer mu ne dopuštaju da bude inovativan i kreativan, onda se mora zaštititi zastavama da mu ih ne sruše.

Oznake: Nenad, vjetar, Vjetrenjača

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da čisti snijeg kod Aninih.
– To je ljepota ljubavi, moj Nenade. Uz osobu koju voliš dobiješ i hrpu likova iz njenog života. I hrpu snijega.
– Ali ga svejedno s užitkom čistim jer znam da čistim pred kućom Aninih roditelja.
Ne pamtim točno kako se dalje odvijao razgovor, ali domalo sam bio u Gračanima i zajedno s Nenadom lopatao snijeg.
– Nevjerojatno vješto barataš lopatom za snijeg za jednog Hvaranina.
– Imao sam u životu posla i s lopatama i sa snijegom. Sad sam samo spojio stečena znanja. Osim toga, i na Hvaru ponekad padne snijeg.
– Zbilja?
– U petnaest godina mog života na Hvaru pao je tri puta. Mislim, nije to ovakav snijeg. Prospe se malo, tek toliko da zabijeli, traje nekoliko dana, a onda se rastopi i prelije u sjećanje i čežnju.
– Tri puta, veliš?
– Kad je pao moj treći snijeg imao sam desetak godina. Trebali smo tog popodneva otići na vjeronauk. Ja sam obožavao ići na vjeronauk. Imali smo tada dragog župnika koji nam nije samo šturim tumačenjem prenosio nauk vjere, nego se igrao s nama, svirao i pjevao. Premda mi nije toliko teško palo kao drugima i meni je bilo bez veze ići na vjeronauk i ostaviti snijeg. Tada još nisam ni slutio kako će me razveseliti i trajno ostaviti trag snijeg koji će se uskoro rastopiti.
– Kako misliš?
– Kad smo se skupili, župnik nam je rekao da nećemo imati vjeronauk u dvorani, nego da idemo na seosko igralište. Idemo na snijeg. Kad smo došli, župnik nas je rasporedio po kraju igrališta i rekao da svatko sa svog kraja skuplja snijeg i gura prema sredini. Našavši se na sredini, začudili smo se kolika se hrpica snijega skupila. Svatko je dogurao malo, skoro pa ništa, a zajedno smo imali tako veliku i krasnu hrpu.
– Mogu zamisliti.
– A onda smo se bacili na posao. Svatko je radio, svatko je dotjerivao, svatko je unio sebe. Načinili smo snjegovića. Najljepšeg na svijetu.
– Malo pretjeruješ sa subjektivizmom.
– Sutra ga je bilo nešto malo, a prekosutra je snijeg potpuno okopnio. Ali začudo, naš snjegović, naše zajedničko djelo, odupiralo se suncu. Na zelenilu igrališta on se bijelio, sjajio sjajniji od svega. Bili smo ponosni na sebe.
– Dječja posla.
– Što smo radili na vjeronauku sat prije toga ne pamtim. Što smo radili na vjeronauku sat nakon toga ne znam. Ali znam da nas je tog dana na snijegu, da nas je kroz igru na tom satu vjeronauka don Mate naučio da čovjek treba čovjeka. Da čovjek treba pomoći i dopustiti da mu se pomogne. Naučio nas je da čovjek, koji sam malo može, s drugim čovjekom može puno.

Oznake: Nenad, snijeg, Nerastopljeni snjegović

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da prodaje prazne boce.
– Opa… I ti si postao pet shop boy?
– Ma nisam. Samo splet okolnosti. Svojevrsni cjelodnevni domino efekt.
– Opa… Domino dancing? All day, all day?
– Uozbilji se.
– Zar nisi trebao danas zaprositi Anu?
– Jesam. Zato sam i otišao do Ribnjaka.
– Zašto?
– Da zaprosim Anu.
– Ali zašto tamo?
– Tamo smo se upoznali. Činilo mi se romantično započeti novu fazu u našim životima tamo gdje je započelo i naše poznanstvo.
– Dalo bi se razgovarati o tome koliko je to romantično, a koliko ljigavo.
– Sjedio sam na klupi i čekao da dođe u dogovoreno vrijeme.
– Ja obično dogovorim sa curom da dođe ona sat prije nego ja dođem. Tako da oboje dođemo istodobno.
– Držao sam zaručnički prsten pokraj sebe.
– Onaj koji smo zajedno birali? Onaj što sam ti ja preporučio?
– Hmmm… No svakako, prsten je bio na klupi pokraj mene. A onda je došla odnekud vjeverica, uhvatila prsten i pobjegla s njim.
– Đubre jedno bezobrazno.
– Ja sam potrčao za njom, ali bila je brža. Potišten sam se vratio na klupu. Tamo sam našao zbunjenu Anu.
– Zašto zbunjenu?
– Kad me je ugledala, vidjela je da sam se naglo skočio s klupe i počeo brzo trčati. Pomislila je da bježim od nje. Ali nije mogla u to povjerovati pa je sjela i čekala me.
– A ti bez prstena…
– Ostala mi je samo kutijica na klupi. Ana ju je držala u ruci. Razumjela je što sam htio.
– Sad će ispasti da je Ana silno pametna. Da je pametna ne bi se družila s tobom.
– Ispričao sam joj što se dogodilo.
– I što je rekla?
– Ništa.
– Ništa?
– Ništa. Samo me zagrlila. Dugo, dugo me grlila. A onda je naišao neki tip koji skuplja prazne boce. Ana ga je upitala ima li koju limenku. Kad je potvrdno odgovorio Ana ga je pitala da joj proda, a tip je odgovorio da prodaje samo cijelu vreću i tražio je sto kuna, a unutra je bilo niti pedeset boca.
– Tip je majstor. Trebalo bi ga imenovati ministrom financija. Dakako, ako je nestranačka osoba.
– Ana je izvadila limenku iz vrećice i otrgnula ono za otvaranje s poklopca što sliči na prsten i stavila u kutijicu od prstena i rekla mi da je zaprosim.
– Ne kužim.
– Zaprosio sam je i pristala je. Pa smo zajedno otišli i prodali boce. Dobili smo 21 kunu.
– Fakat vas je tip spalio.
– Nije me briga. Ionako se vrijednost prstena s limenke ne izražava novcima.
– Ali ste ipak dobili 21 kunu. I što ćete sada, bogatuni? Idete na dvije kave s mlijekom?
– Ne. Idemo u banku. Oročit ćemo taj novac.
– Oročiti?
– Da. Za cijeli život.

Oznake: Nenad, vjeverice, zaruke

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da se zadržao u školi.
– Opet si napravio nešto pa si bio na ribanju i ribarskom prigovaranju?
– Nađimo se u VVB-u pa ću ti ispričati.
Ups… VVB sam izbjegavao u posljednje vrijeme. I odlučio sam da ću ga izbjegavati dok se Matko ne vrati.
– Imam posla, Nenade. Dođi do mog ureda.
Došao je.
– Kaj je bilo, dobri čovječe?
– Zadržao sam se u školi jer je jedna učenica, kojoj sam razrednik, imala napadaj panike. Trebala je odgovarati povijest, a naučila je, veli, jedva za četiri. I imala je napadaj panike. Ne znam jesi li to kada doživio, ali prestrašno je za gledati. Sva se ukočila, počela se gušiti.
– I što ste napravili?
– Mala je bila na hodniku. Ja sam bio s njom i jedna cura iz razreda. A tetu spremačicu sam poslao kod Tajnice da zovne hitnu. Kad je Tajnica čula da sam ja s jednom učenicom i da je držim odostraga, a ona se grči i duboko diše, pozvala je policiju. Srećom, s dečkima se znam jer su me već privodili pa nisu komplicirali kad su došli, nego, kad su napokon shvatili što se događa, pozvali su hitnu.
– I sve to zbog četvorke iz povijesti?
– Prestrašno. Žao mi je te djece. Oni su pod tako velikim pritiskom. Stalno su u nekakvom strahu.
– E da…
– Gledam svijet oko sebe. Svi su u strahu. Svi se nečega boje. Svi zaziru od nečega puni nepovjerenja. Svi izbjegavaju, svi bježe. I tebe je bilo strah naći se u VVB-u.
– Ne samo to. Uplašim se sada i kad vidim maltezera na cesti.
– Kad sam Ani spomenuo da me je strah…
– Jesi je zaprosio?
– Nisam još. Malo se bojim kako će reagirati.
– I mene je toga strah. Da je normalna odbila bi te, ali strah me je da te voli i da će upropastiti život vezujući se uz tebe.
– Svakako, kad sam Ani spomenuo svoje strahove dala mi je ovu molitvu za oslobođenje od straha. Sada je zajedno molimo.

Oznake: Nenad, Dabrovi, strah

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na sprovodu.
– Tko je riknuo, dobri čovječe?
– Tip iz moje škole. Bio u Londonu i umro. Umro je od gušenja.
– Prokleti smog.
– Ugušio se čajnim kolačićem.
– Kako?
– Namjerno.
– Izvršio je samoubojstvo čajnim kolačićem?
– Eksperimentirao je. Nije znao da će umrijeti, ali eto dogodilo se. To je više bilo kao ruski rulet.
– Postoji ruski rulet s čajnim kolačićima?
– Naravno da ne postoji. Barem se nadam da ne postoji. To sam ja tako rekao da lakše shvatiš.
– Nije ti uspjelo.
– Tip je i inače bio čudan. Uživao je u čajnim kolačićima.
– Kako?
– Ubacio bi cijeli čajni kolačić u usta i zalio ga nečim. Najčešće gaziranim pićem.
– Kako bi ga zalio ako mu je u ustima?
– Popio bi gutljaj, dva pića i ne bi progutao, nego bi sve držao u ustima i uživao osjećajući kako mu se u ustima rastapa kolačić. A kad bi se sve pretvorilo u veliku kašu, samo bi progutao ono što mu je u ustima.
– A kako ti to znaš?
– Pričao nam je. Mi u školi međusobno razgovaramo.
– Šokantno.
– I kad bi putovao po svijetu isprobavao bi svoj užitak s čajnim kolačićima iz tih zemalja. A odlasku u London se zbilja veselio. Stalno je ponavljao da je to raj čajnih kolačića. I fakat su ga odveli u Raj.
– Kaj je bilo?
– Uzeo je nekakav čajni kolačić i zalio ga čajem. Ali, ovaj čajni kolačić se nije rastopio, nego je u čaju nabubrio i ugušio ga je.

Oznake: Nenad, čaj, ruski rulet

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da kupuje zaručnički prsten.
Otišao sam u VVB.
– Opet ti?
Nije me toliko pogodilo što je Nepoznati Čovjek koji Mijenja Matka toliko nepristojan prema nama starim gostima, koliko me je pogodila činjenica da spadam u kategoriju starih gostiju. I po godinama i po stažu u VVB-u.
Sjeo sam za naš stol.
Došla je jedna od sisatih konobarica i htio sam popiti kavu s mlijekom, ali nagovorila me je da probam neko novo pivo što su tek nedavno dobili.
Kad je donijela drugu bocu piva sjela je pokraj mene.
– Ti si tako simpatičan. Sigurno te žene stalno naganjaju.
– Ma neee…
– Ti si meni super. Idealan muškarac.
– Ja? Ja sam ti stari ofucani jarac.
– Meni si pravi. Pališ me. Pogotovo ta tvoja škemba. Još ako si i dlakav po prsima.
– Jesam.
– Smijem vidjeti.
Otkopčao sam još jedno puce na košulji.
– Mmmmmmmm… Joj što mi radiš.
– Oprosti. Nisam mislio…
Tako je ona donosila pive i brbljala sa mnom.
Što je dalje bilo ne znam.
Sjećam se da sam se probudio uz nju u krevetu.
– Dobro jutro, medo. Je li, tatica, slatko spavao?
– Gdje sam ja to? Gdje smo mi to?
– Kod mene doma. Morala sam te privesti jer je stari ofucani jarac postao stari uspaljeni jarac.
– Oprosti. Ničega se ne sjećam.
– Tatica brzo zaboravlja. Ne pamtiš kako je tvoja curica bila zločesta i kako si je morao vezati da se smiri.
– Oprosti i na tome.
– Curica je bila zločesta, ali tatica je bio još zločestiji.
– Molim te, nemoj me zvati Tatica. Čovječe, mogao bih ti biti otac. Nema smisla.
– Noćas ti nije smetalo, tatice.
– Kako se ti uopće zoveš?
– Lara.
– Ma daj. Kad sam bio mali u mom selu su ljetovali neki ljudi koji su imali maltezericu koja se zvala Lara. Tko bi rekao da ću se nakon četrdeset godina opet igrati i maziti s Larom.
– Pa ti si i romantičan. Ne samo da si zgodan, debeo, dlakav i dobar jebač, nego si i romantičan. Curica bi opet da je tatica malo kazni.
– Oprosti, Lara, ali ne mogu.
– Ja vidim da možeš. Vidim da ti se digao.
– Ne da ne mogu u tom smislu. Mislim, mogu u tom smislu, ali ne želim. Ti si dijete. Nađi si nekoga svojih godina. Ja sam bio pijan. Ne sjećam se ničega.
– Svi ste vi isti. Dok me ne pojebete slatki, a onda počnete pričati priče. Gubi mi se iz stana!
Izašao sam na cestu.
A onda su me sustigla pitanja.
Što ja to radim?
Kad ću srediti svoj život i smiriti se uz nekoga?
Gdje sam uopće?

Oznake: Nenad, maženje, Lara

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u VVB-u i da se događa nešto strašno.
Već s vrata sam shvatio da je nešto neobično. Ali nisam htio pretpostavljati kad sam mogao pitati.
– Kaj je to strašno, dobri čovječe?
– Zar ne možeš pretpostaviti?
Život nas ponekad zbilja uvede u začarane krugove.
– Zašto bih pretpostavljao kad mogu pitati?
– Ti si zbilja čudan.
– Je li to pretpostavka ili pitanje?
– To je činjenica. Osvrni se oko sebe. Što ti je neobično?
– VVB je pun.
– Tako je. Znaš da nikada nema nikoga ovdje.
– Prestrašna je buka.
– Naravno kad pjevaju karaoke, smiju se i galame.
– Nema Staroga.
– Gle zbilja… Nisam ni skužio. Gdje je Stari nestao?
– Mogli bismo pitati Matka, ali ni njega nema.
– Matko je sa sinom na Lošinju. Mijenja ga Nepoznati Čovjek koji Mijenja Matka.
– I još dvije zgodne konobarice. Zar je toliko posla da troje ljudi mijenjaju Matka?
– I četvrti animira na karaokama.
– Ovo više nije naš VVB.
– Čak su zauzeli i naš stol pa moramo ovdje sjediti za šankom.
– Čemu sve ovo?
– Radi zarade.
– To pretpostavljaš ili pitaš?
Prišao nam je Nepoznati Čovjek koji Mijenja Matka i pitao me je što ću popiti.
– I to se promijenilo. Matko uvijek zna što pijem. Zašto? Zašto mijenjaš naš svijet? Zašto ga zagađuješ bukom? Zašto ga truješ smradom cigareta? Zašto se alkoholom i opijatima potencira zabava? Zašto nitko nikoga ne može čuti? Zašto konobarice polugole poslužuju? Zašto je toliko ljudi na istom mjestu, a nitko od njih nije zajedno s nekim?
– Radi zarade.
– Jedva čekam da Matko dođe i sve vrati na staro.
– Sumnjam kada vidi koliko sam mu novaca zaradio.
Bilo je vrijeme za ključni argument:
– Ako se ne vrati sve na staro Nenad i ja nikada više nećemo ući u VVB.
Nepoznati Čovjek koji Mijenja Matka nije ništa odgovorio, ali mu se u rubu usana pojavio osmijeh nade i zadovoljstva.

Oznake: Nenad, Zaštita od buke, VVB

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da se zadržao u razgovoru s jednim poduzetnikom koji me poznaje i da će mi sve objasniti kada dođe do mene.
Prekinuo je razgovor prije nego što sam mu objasnio da ni ja nisam pri sebi.
Budući da se ništa ne može postići ako nitko nije pri sebi, otišao sam doma i pričekao Nenada.
– Poduzetnik koji me poznaje?
– Veli da ste zajedno nešto radili oko kupovanja zemlje na Hvaru.
– A taj… Uh. Nadam se da mu nisi dao moju adresu ili broj mobitela. Htio je kupiti zemlju daleko od mora pa kada se…
– Znam. Pričao mi je. A zašto mu nisam smio dati tvoj broj?
– Jer uvijek ima neke blesave ideje. Sigurno je i tebi pokušao nešto uvaliti ili te uvući u biznis.
– Kako misliš pokušao?
– O ne! Što ti je prodao? Na što te nagovorio?
– Znaš da je vlasnik „Internacionalnih svemirskih izletničkih letova“, agencije za prodaju i rezervaciju letova u svemir. Izletničkih.
– Strašno.
– Nedavno je imao velikih problema pa sada, da bi se izvukao prodaje 50% jeftinije rezervacije za izlete. Kupio sam odmah dvije karte.
– Kakvih je problema imao?
– Prije nije koristio puno ime agencije, nego je koristio kraticu. Zato je imao gadnih problema.
– Budaletina!
– A kad je čuo da se poznajemo, dao mi je još 5% popusta na kartu za tebe.
– I ti si nasjeo na njegovu priču o putovanjima u svemir? Kad smo već kod svemira pada mi na pamet da je Einstein rekao da su samo dvije stvari beskonačne.
– A sv. Augustin je rekao da je svijet knjiga i da oni koji ne putuju čitaju samo jednu stranicu.
– Onda su letovi u svemir iskorak izvan korica. To me podsjeća na Nietzschea i njegovu izjavu da je čovjek najveći grabežljivac jer je svim životinjama oteo sve njihove kvalitete i da su tek ptice iznad čovjeka. A kad bi čovjek mogao letjeti da bi u beskonačnost odletjela njegova potreba za otimačinom.

Oznake: Nenad, svemir, ISIL

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na policiji.
– Zakaj, dobri čovječe? Opet najobičniji nesporazum?
– Ovaj put nije. Primam nagradu za hvatanje traženoga kriminalca.
– Postao si lovac na glave?
– Ma ne. Bio je najobičniji nesporazum.
– Kako misliš.
– Iz Ministarstva nas maltretiraju s provođenjem zdravstvenoga odgoja…
– Pa si pomogao pohvatati pedofile koji su osmislili četvrti modul?
– Oni su još slobodni i aktivni. Svakako, trebao sam sa svojim učenicima odraditi osobnu higijenu.
– U srednjoj školi?
– Pa da. A u petom razredu osnovne je predviđena analiza pornografskih sadržaja.
– Je l vam bar daju materijale za rad?
– Kako sam ja to smetnuo s uma, a trebalo je brzo to obaviti jer je dolazila nekakva inspekcija, otišao sam zguglati na Internetu ima li išta o tome.
– I ima li?
– Našao sam stranicu što se zove Uvijek prati ruke. Našao sam tamo kontakt i nazvao. Javio mi se neki tip koji se nije mogao načuditi kad sam mu rekao da ga zovem iz škole i to po naputku Ministarstva.
– I on se čudio da se to radi tek u srednjoj školi?
– Mislio je da ga zezam. Ali sam ga nekako uspio nagovoriti i došao je u školu. Kako sam ja bio na satu kad je došao pričekao je u sobi za roditelje. Kasnije sam shvatio da ga je tamo vidjela Tajnica.
– I odmah je pozvala policiju?
– Nije odmah. Najprije je mislila da je netko od roditelja, ali kad je vidjela da je došao meni, prijavila nas je.
– Prijavi svakoga tko ti dođe?
– Ovaj je izgledao kao kriminalac. Baš neki opasni tip. I meni je bio čudan. Nimalo nije sličio na tipa kojeg zamislimo da ide po školama i uči kako treba prati ruke.
– Ne treba robovati predrasudama. Vidiš da i takav uči djecu prati ruke.
– Zapravo ih ne uči.
– Nego?
– Stranica što sam našao je paravan za ilegalne tučnjave šakama. Frajer je pomislio da sam ga pozvao u školu da klincima predstavi to ilegalno šaketanje i da eventualno nekoga vrbuje za natjecanje.
– A pranje ruku?
– Uvijek prati ruke je frajeru bila osnovna taktika u šaketanju. Veli tip da dok pratiš protivnikove ruke ne možeš izgubiti. On tako redovito mlati svoje protivnike. Jednim okom uvijek prati ruke, a drugim okom gleda gdje će i kako pogoditi protivnika.
– Tip je razrok?

Oznake: Nenad, Pranje ruku, zdravstveni odgoj

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da s Anom kupuje auto.
– Pa zar Ana nema auto?
– Objasnit ću ti sve kad se vidimo.
Kad smo se sutradan vidjeli, odmah sam ga upitao ono o čemu sam cijelo vrijeme razmišljao.
– Pa zar Ana nema auto?
– Uništen je.
– Naravno. Žensko za volanom.
– U njenoj zgradi živi jedan čudak…
– Samo jedan? Kod tebe u zgradi ste petorica.
– Zamjerio mu se jedan susjed i htio mu se osvetiti. Uzeo je punu bocu plina i popeo se na vrh zgrade. Odlučio je odozgo baciti bocu na susjedov auto što je bio parkiran tik do zgrade.
– Kakve veze to ima s Anom?
– Dok se čudak penjao na vrh zgrade, susjed je sjeo u auto i odvezao se. A Ana je upravo došla i uparkirala se na slobodno mjesto. Budaletina se popeo na zgradu, bacio odozgo bocu plina i razbio joj auto.
– Pa zar nije skužio da je različiti auto?
– Imaju isti auto. Čak i iste boje.
– Svašta.
– Svakako, Anin auto je bio potpuno uništen. Zato je odlučila kupiti novi. Srećom, bio je osiguran.
– A što je bilo sa susjedom? Jesu li ga optužili za išta?
– Umalo se nije izvukao. Na njegovu žalost u autu je bila kučka Aninog bivšeg dečka pa je nju ubio. Da se nisu skočili zaštitnici životinja ne bi uopće bio kažnjen za napravljenu štetu i pokušaj ubojstva.
– Eto. Na kraju se sve dobro svršilo. A i kučke ste se riješili.
– Da.
– I kakvo je auto kupila?
– Nije kupila auto.
– Zašto ne?
– Razgovarali smo treba li joj auto. Predložio sam joj da se vjenčamo i da koristimo moj auto kao naš auto.
– A onda još govore da smo mi otočani škrti.
– Ana je pristala. Vjenčat ćemo se. Sretan sam kao malo dijete.
– Znači, službeno si je zaprosio?
– Nisam još. Budem. Ali pristala je.
– I sad će preseliti k tebi? Ili ćeš ti k njoj? U njenoj zgradi sada nema čudaka.
– Dogovorili smo se da ćemo živjeti zajedno tek nakon što se vjenčamo. Do vjenčanja ostaje sve po starom.

Oznake: Nenad, kupci, Zajednički auto

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u VVB-u.
– Eto mene onda tamo.
– Izvrsno. Kada misliš doći?
– Mislio sam odmah.
– Hmm… A možeš li doći za četiri sata?
– Kako misliš?
– Sad bi uskoro trebala doći Dobra i Mudra Ravnateljica.
– Pa? Zar ne smijem biti tamo gdje je ona?
– Ma naravno da možeš, ali ona dolazi sada. Za sat vremena dolazi Tajnica…
– Tajnica prezire tebe, a ne mene.
– Prezire i tebe, ali ti to nisam do sada rekao. Ali nije zato, nego nema smisla da i ti dođeš kad dolazi ona. A za dva sata dolazi Matko u VVB.
– Zar nema smisla ni da budem u VVB-u dok Matko konobari?
– Ima smisla da budete zajedno, ali nema smisla da dođete zajedno. Za tri sata dolazi Ivanina Baba, a ti možeš za četiri sata. Tako da svakih sat vremena netko dođe.
– Zašto?
– Sa mnom je Vjeroučiteljica iz Moje Škole. Uznemirena je. Nakon sat vremena se smiri pa je dobro da svakih sat vremena netko dođe i uznemiri je opet. A znaš da teško diše kad je uznemirena.
– Naravno da znam.
– Eto! Pa ćemo zajedno uživati.
– Zašto je uznemirena?
– Potakla je učenike da u skupinama osmisle neku humanitarnu akciju. Bitno je bilo da se može realizirati i da je usmjerena na čovjeka.
– Kojeg čovjeka?
– Bilo kojeg. Bitno je da čovjek od te akcije ima koristi.
– I što je uznemirilo?
– Tri cure su napravile akciju pomoći beskućnicima. Zapravo su htjele akcijom osvijestiti njihovo stanje.
– Plemenita i dobra misao.
– Rekle su da će pristupiti beskućniku i obratiti mu se.
– Ne vidim ja u tome ništa uznemirujuće.
– Rekle su da će im reći da pripaze na higijenu i da se okupaju. Jer, zaključile su, netko im napokon mora reći da smrde.

Oznake: Nenad, glad, humanitarna akcija

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da mu u Referadi otkazuju predavanja.
– Kakva predavanja, dobri čovječe?
– Nemam pojma. Nisu mi rekli. Samo su mi rekli da mogu zaboraviti na dalju suradnju i da više nikada neću govoriti.
– Pa što se dogodilo?
– Najobičniji nesporazum. Dobra i Mudra Ravnateljica…
– Ah.
– …me natjerala da odem sa Školskom Psihologicom na neko predavanje. Kod ulaza u zgradu je njoj zazvonio mobitel i rekla je da uđem sam u dvoranu. Usput mi je dala neki fascikl koji je nosila. Odmah mi je to bilo sumnjivo jer s njom inače nitko ne želi komunicirati. A ni kasnije je nisam vidio. Mislim da me je namjerno u ovo uvalila.
– U što?
– Kad sam se popeo na kat neka žena me je srdačno dočekala, uzela mi jaknu i rekla da je sve spremno za moje predavanje.
– Tvoje predavanje?
– I mene je to zbunilo. Kao da je znala o čemu mislim rekla je da me prepoznala po fasciklu i da se baš raduje što će me napokon slušati uživo. Zaključio sam da je možda Školska Psihologica trebala održati predavanje pa je nisam htio ispravljati da ne pomisli da je ispala glupa.
– Kako si ti brižan čovjek, Nenade.
– Uvela me u dvoranu. Odjeknuo je veliki pljesak nazočnih. Svi su se iz poštovanja ustali. Dopratila me je do govornice. Tamo sam se rukovao s nekim tipom koji je najavio da ću progovoriti o najnovijim promišljanjima i strategijama za suzbijanje pandemije AIDS-a. Zahvalio sam mu se na pozdravu, stao za govornicu i otvorio fascikl. Nadao sam se da je unutra predavanje, ali fascikl je bio prazan.
– Školska Psihologica nosi prazan fascikl okolo?
– Zapravo je u njemu bilo nekoliko papira. Počeo sam prekapati po papirima. Bili su prazni.
– Valjda je htjela zapisivati bilješke s predavanja.
– Na zadnjem papiru je nešto ipak pisalo.
– Kaj?
– Test iz hrvatskog jednog klinca. Zapravo na cijelom testu je napisao samo jedan odgovor. Valjda je profesorica dala psihologici da to prouči.
– Što je pisalo?
– Pitanje je bilo koja je osnovana poruka Shekspearova djela, a mali je napisao da je osnovna poruka da ne možeš biti i pošten i jeben. Ali to nisam mogao iskoristiti za predavanje.
– I što si onda napravio?
– Svejedno sam održao predavanje.
– O najnovijim promišljanjima i strategijama za suzbijanje pandemije AIDS-a?
– Da. Rekao sam im da postoji veoma učinkovito sredstvo kojim se već danas može zaustaviti širenje AIDS-a spolnim putem, da znam kako se mogu uštedjeti milijarde koje se troše zbog pandemije AIDS-a.
– Kako?
– Stvar je jednostavna: Apstinencija prije braka i vjernost u braku.

Oznake: Nenad, Znanost za mir i razvoj, AIDS

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na protuprosvjedu.
– Kakvom protuprosvjedu, dobri čovječe?
– Neki prosvjeduju za promjenu imena ulica i trgova, a ja sam na protuprosvjedu.
– Nives se reaktivirala?
– Ma nije. Sam sam organizirao protuprosvjede.
– I koliko si ljudi skupio?
– Sam sam. Dođeš ti?
– Sam prosvjeduješ? Pazi da te ne zgaze prosvjednici.
– Neće. Prosvjedujem u obližnjem kafiću. Dođeš i ti?
– Gdje da dođem?
Objasnio mi je pa sam došao. Sjeo sam na terasu s pogledom na prosvjednike.
– Ugodno je piti kavu negdje drugdje. Stalno smo u VVB-u.
– Meni se ipak više sviđa VVB. Pogledaj ove konobare. Sve neki uštogljeni bezveznjaci. Nedostaje mi Matko.
– Nego, Nenade, protiv čega ovi prosvjeduju?
– Zalažu se za promjenu imena trgova i ulica u Zagrebu. Imaju krasnih ideja…
– Kao na primjer?
– Kao na primjer promjena imena trga na kojem je HNK.
– Neće to proći dok se ne promijeni u nas mentalitet slavljenja zločina i divljenja krvoločnom diktatoru po kojem se zove trg.
– Neće.
– I ti prosvjeduješ protiv toga?
– Ma ne. S tim se slažem. Ne slažem se da se neka ulica u Zagrebu nazove po Edisonu.
– Zašto ne? Čovjek je zadužio čovječanstvo svojim izumima.
– Da. Ali je izumio i nešto što je upropastilo civilizaciju.
– Izumio je motornu pilu kojom se sijeku šume, pluća planeta?
– Izumio je fonograf.
– Pa?
– Od njega se razvio gramofon, a onda i sve drugo što je uništilo kulturu. Poglavito glazbenu kulturu.
– Ma daj…
– Glazba se tijekom povijesti dijelila na umjetničku glazbu, pučku glazbu i sakralnu glazbu koja je bila djelomično umjetnička, a djelomično pučka. Ono što je stoljećima egzistiralo prema ovoj matrici, počelo se mijenjati u XIX. stoljeću i potpuno se promijenilo tijekom XX. stoljeća. Najtemeljitiji zamah promjeni dao je izum i masovna upotreba fonografa, gramofona, radija i televizije. Točnije bi bilo reći da je glavni pokretač naglih promjena bila neutaživa želja za zaradom koju su ljudi prepoznali u masovnom korištenju ovih izuma.
– Kave to ima veze?
– Glazba je postala sveprisutna. Danas smo, više nego ikada u povijesti, zahvaćeni glazbom. Čovjeka odasvud vreba. Jednostavno ne uspijevamo pobjeći od nje. Ma koliko se trudili uvijek će nas zaskočiti. U kafićima, trgovinama, autobusima, na ulici i susjedstvu. Glazba se profanirala. Izgubila je ljepotu ozbiljnosti i uzvišenosti koju je nekada posjedovala umjetnička glazba, a nije uspjela ostvariti spontanost i prisnost pučke glazbe manjih, zatvorenih krugova.
– Pa?
– Na sveprisutnost glazbe se nadovezuje drugi segment promjene, odnosno činjenica da više ljudi ne odlaze slušati glazbu, nego glazba dolazi ljudima. Ljudi se više ne spremaju doživjeti glazbu, nego ih ona odasvud zaskače. Slušači glazbe, pomoću spomenutih izuma, ne prepuštaju se uživanju u glazbi, nego glazbu slušaju kao svojevrsnu zvučnu dekoraciju koja im pomaže da im bude ugodnije u onome čime se, tijekom slušanja, primarno bave. Osnovna glazbena funkcija tako postaje ugoda, odnosno zabava. Budući da se glazba gura u drugi plan, da je veoma jednostavno promijeniti ploču, radijsku postaju ili televizijski program, novonastala glazba pred sobom ima imperativ dopadljivosti. Potrebno je formom i sadržajem zaintrigirati sve površnijega slušatelja da ipak ostane uz taj program i da ne traži ugodniji sadržaj kod konkurencije.
– I meni sada nedostaje Matko i VVB.
– Dopasti se, zaintrigirati i privući nekoga može se na dva načina: glazbenom i tekstualnom kvalitetom ili neobičnošću, provokativnošću, erotizacijom i drugim, neglazbenim atributima poput izgleda, ponašanja i skandala izvođača. Sve brojnija konkurencija i sve surovija trka za zaradom na kraju je urodila opadanjem glazbene kvalitete i uplovljavanjem u uzavrele vode prizemnih i bizarnih ideja i realizacija. Popularna glazba u drugoj polovici XX. stoljeća sve manje pažnje posvećuje glazbi, a sve više glazbenim izvođačima. Stvaraju se glazbene zvijezde koji publici postaju zanimljiviji zbog svoga javno praćenog privatnog života, nego zbog glazbe kojom se bave. Glazbena nadarenost, kreativnost i vrsnost interpretacije postaju manje važni, a naglasak se stavlja na prisutnost u medijima, glamur, stiling i image. Nerijetko se događa da se puno više energije i novaca potroši na snimanje video spota, nego na samu pjesmu. U naše vrijeme je to dovedeno do apsurda pojavom takozvanih teenegerskih i instant zvijezda.

Oznake: Nenad, šuma, Fonograf

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad nije bio doma, nego da je kod Australopitekusa i da mu se ispričava.
– Zbog onoga?
– Da.
– Ja sam se upravo vratio iz Zadra.
– Bio si s Markovom Mamom i Markovim Sinom?
– I s Markovom nevjestom.
– Kako je bilo?
– Žao im je, ali razumiju.
– Drago mi je da je sve dobro prošlo.
– Nije sasvim. Naljutili su se na tebe i rekli su da im više ne dolaziš.
– Zašto ja?
– Svu sam krivnju svalio na tebe.
Markova Mama je Đorđevića i mene pozvala na vjenčanje svoga unuka. I Markov Sin je inzistirao da dođemo jer će tada, rekao je, imati osjećaj kao da je i otac s njim.
Đorđević nije mogao ići jer je nešto morao zataškati pa smo otišli Nenad i ja.
Za poklon smo ponijeli Australopitekusov portret na kojem je prikazao Marka.
Budući da je Nenad bio u nekoj strci nismo mogli krenuti navrijeme pa smo se s Markovom Mamom dogovorili da ćemo doći na obrede u crkvi. Vjenčanje je bilo u rodnom mjestu mladenke.
Kad smo napokon krenuli upali smo u veliku gužvu u gradu pa smo tu izgubili više vremena nego što smo planirali.
Nenad je vozio, a meni se prispavalo pa sam malo ubio oko. Probudio sam se kad smo stali na odmaralištu. Bio sam sam na parkiralištu. Nenad je valjda išao pišati. I meni se pripišalo pa sam otišao u zahod. Zaključao sam auto i zalupio vratima.
Kad sam se vratio iz zahoda simpatična prodavačica u kiosku me je pitala razumijem li se u obijanje brava jer treba pomoći nekim ljudima koji su zaključali ključeve u autu. Ja sam uzdahnuo da zbilja ima svakakvih kretena i krenuo prema autu.
Kad me je vidio Nenad se silno naljutio jer sam zaključao ključeve u autu. Srećom, nakon nekoliko sati naišao je čovjek koji nam je riješio problem.
Ali se pojavio novi problem. Zbog bure su zatvorili autocestu prema Zadru. Kad sam čuo tu vijest shvatio sam da smo na krivom putu jer je mladenka bila iz Lupoglava. Zato smo se spustili na Karlobag.
Kad smo napokon preživjeli buru i dočepali se Rijeke vidjeli smo da su radovi na zaobilaznici pa smo završili u gradu u krkljancu.
Cijelo vrijeme smo se povremeno čuli s Markovom Mamom i objašnjavali smo joj da uskoro stižemo.
Kad smo prošli Učku kamen nam je pao sa srca i za čas smo bili u Lupoglavu. Budući da je obred u crkvi već bio gotov nije bilo druge nego otići direktno na svadbenu večeru. U međuvremenu se i Nenadu i meni ispraznio mobitel pa nismo mogli nazvati i pitati gdje su.
Srećom, pred trgovinom su sjedila tri nonota pa su nam veoma ljubazno objasnili gdje su svatovi otišli. Problem je jedino bio u tome što su sva trojica imali različito mišljenje. Nenad i ja smo odlučili da ćemo poslušati onoga koji je izgledao najtrjezniji. Nažalost. Na kraju smo shvatili da je najpijaniji ipak bio u pravu pa smo svatove našli iz trećeg pokušaja.
Svatovi su već bili raspojasani kad smo došli u dvoranu. Pozdravio nas je razdragano neki tip koji se predstavio kao kum. Budući da je bilo nezgodno nositi sliku dali smo je kumu i rekli da je to za mladence, a mi smo krenuli čestitati mladencima. S mukom smo se probijali kroz trubače i svatove u kolu.
Odjednom se začulo nekoliko pucnjeva iz pištolja. Trubači su zašutjeli. Stalo je kolo. Neki tip s pištoljem se popeo na pozornicu i još jednom opalio, a onda je upitao tko to njega vojvodu provocira sa slikom ustaša. Onda je uzeo Australopitekusovu sliku na kojoj je bio nacrtan Marko u uniformi Hrvatske vojske, izvadio nož i svu je razrezao pa rekao da će tako razrezati i onoga tko ju je donio čim ga nađe.
Nakon toga su tamburaši zasvirali, kolo se pokrenulo. Nenad i ja smo se uhvatili u kolo i, izbjegavajući kuma, docupkali smo do izlaza i onda pobjegli vani. Srećom, ovaj put je Nenad imao ključeve uza se. Čim smo ušli u auto i krenuli svatovi su izašli iz dvorane i sasuli po nama rafaljnu paljbu.
Zaustavili smo se tek na Grobniku. I to zato jer nas je policija zaustavila. Dok je Nenad u postaji objašnjavao zašto vozimo bez stražnjeg stakla ja sam nabavio punjač i javio se Markovoj Mami. Žena je bila ljuta zato što smo ugasili mobitele pa sam joj sve objasnio.
– Samo, nije mi jasno zašto ste išli u Istru.
– Pa išli smo na svatove. Zar niste rekli da su svatovi kod mlade. U Lupoglavu.
– Jesu u Lupoglavu. Ali ne u Istri, nego u Lupoglavu pokraj Brckovljana. Malo dalje od Dugoga Sela.

Oznake: Nenad, Ratna siročad, svatovi

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad nije bio doma, nego da je u VVB-u pa da dođem tamo.
– Ne da mi se, Nenade. Stalno smo u VVB-u. A i nemam novaca, a ne da mi se ići na bankomat.
– Večeras moraš doći u VVB. Matko slavi rođendan i sve časti.
– Onda dolazim kad ne moram ići na bankomat.
– Ipak odi.
– Što će mi novci ako nas Matko časti?
– Časti nas s 5% popusta.
Svejedno sam otišao u VVB.
Kad sam došao unutra nije bilo nikoga osim Nepoznatog Čovjeka Koji Mijenja Matka.
– Gdje je Matko? Gdje su svi?
– Straga. U dvorištu.
Otišao sam straga. Svi su bili okupljeni oko velike vatre.
Čestitao sam Matku rođendan i upitao ga što gori.
– Cijelo djetinjstvo su me roditelji tjerali da sviram klavir premda sam to mrzio iz dna duše. Sad sam napokon odlučio osloboditi se te frustracije. Kupio sam klavir, sasjekao ga sjekirom, polio benzinom i zapalio.
– Zapalio si potpuno novi klavir?
– Ma nije bio novi. Kupio sam neku starudiju iz XVII. st.
Kad smo se vratili unutra sjeli smo zajedno i svatko je počeo pričati muke svoga djetinjstva.
Nenad je rekao da je tako čeznuo biti izviđač, ali majka mu nije dopuštala zato što je imala loše iskustvo s logorovanja.
Ja sam na to dodao da sam uvijek bio žalostan kad su me tjerali nositi vestu jer mi je uvijek bilo vruće i vesta je stezala moja malo, slatko, bucmasto tijelo.
Na to se Pijani Roman nadovezao dubokim uzdahom i uspomenom na djetinjstvo u kojemu je uvijek morao nositi kapu. Zato sada ne samo da nikada ne nosi kapu, nego i djeci ne stavlja kapu kada idu vani.
Nives je na te riječi planula, viknula da sada napokon shvaća zašto su im klinci stalno šmrkavi, skinula samostojeću čarapu i zavezala ga, nabivši mu pritom kapu na glavu. I ispričala je kako je kao mala mrzila haljinice i lakirane cipelice što je morala nositi, a više od svega štramplice s gaćicama što se tako teško skidaju.
Stari je kazao da je njemu bilo najteže što je kao mali stalno morao piti čaj. Zato sada ne može smisliti čaj ni kada ima alkohol u sebi. Mi nismo znali misli li da ne može smisliti čaj kada ima alkohola u njemu ili kada ima alkohola u čaju, ali nitko ga ništa nije pitao.
Cvrčak je izjavio Da mu je najveća trauma iz djetinjstva bila kad ga je otac tjerao da se u parkiću spušta niz vatrogasnu cijev, a on se bojao pa mu se stari rugao da je mlakonja, da se ponaša ko neka curica i da je zapišani pederčić.
Do njega je sjedio Branko Bivši Policajac i šutio je. Pitali smo ga ima li nam išta priopćiti o mukama svojih ranih dana, a on je obrusio da nikada ni na što nije imao primjedbi i da je on samo izvršavao naređenja.
Đorđević je iznio svoju muku i uz duboki uzdah otkrio da su njemu roditelji dopuštali da čita samo Srbe. Tako je čeznuo za drugim knjigama, a smio je čitati samo srpske autore. Već su mu se bile zgadile stvari Nušića, Lazarevića, Karadžića, Njegoša, Jove Zmaja, Gundulića, Andrića, Marulića, Crnjanskog, Kiša, Maksimovićke, Antića i Arsena Dedića.
Jura iz Puzzlerije je izložio svoju muku o tome kako je živjeti s roditeljima hipicima u strašnom neredu i kako je od malih nogu sve morao sam slagati.
Miško je objasnio da je kao mali morao ljubiti djeda koji je imao oštru bradu pa je odlučio pustiti dugu bradu, kao pravi biker, da nikoga ne grebe.
Ivanina Baba je dobacila da mu je brada tako mekana i da je uopće ne bode dok se ljube, ali da je ipak malo škaklje po bedrima i dodala je da je nju najviše u danima kad je bila curetak stezao grudnjak. Da je jedva dočekala da ga prestane nositi i onda nam je pokazala da ga ni sada nema.
Ivana je otkrila da je jedva čekala odrasti jer su je njeni neprestano tjerali vani među drugu djecu. Sada napokon može na miru uživati u tišini svoga doma uz knjigu i nježnu glazbu.
Australopitekus je promrmljao nešto u stilu mis padres me obligaban que estuide espanol pero la vida me llevo al otro lado, en Australia.
Dobra i Mudra Ravnateljica je spomenula da je nju kao malu njena majka stalno vodila na koncerte i na izložbe pa se morala pokazivati pred majčinim prijateljicama kako bi joj se majka mogla hvaliti pred drugima.
Uskipio sam bijesom na te riječi jer sam se sjetio njene majke, onoga što je učinila, i kako je još uvijek tretira kao klinku. Zahvatila me je rušilačka energija i idealno mi je naišao Điđi sa svojom izjavom da su mu roditelji, dok je bio momak, branili da izlazi i da se viđa s curama jer su mu obećavali da će imati cura koliko hoće kad postane slavni glazbenik.
A kad je uzdahnuo ustvrdivši da se to nije obistinilo i da ga pogledamo na što i na koga je spao, tako sam ga tresnuo šakom u njegovu ružnu facu da je istočasno spao pod stol.

Oznake: Nenad, izviđači, Tužno djetinjstvo

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad nije bio doma niti se javljao na mobitel pa sam se vratio u svoj stančić u potkrovlju.
Domalo su mi na vratima pozvonila dvojica. Rekli su da se obučem i da odem s njima.
Na policiji su me najprije legitimirali i odveli u sobu u kojoj sam kroz staklo ugledao kako ispituju Nenada.
– Poznajete li ovog čovjeka?
– Naravno. To je moj prijatelj Nenad.
– Znači, ne niječete povezanost s njime.
– Volio bih da je mogu zanijekati, ali fakat smo povezani.
– Znate li zašto je priveden?
– Sigurno je najobičniji nesporazum.
– Priveden je zbog terorističkog napada. A znate li zašto ste vi privedeni?
– I ja sam priveden?
– Ne pravite se naivni. Nenad je priznao da ste ga vi poslali u akciju. Priznao je da ste vi mozak svega.
– Ja? Nisam ja nikakav mozak. Ja uopće nemam veze s mozgom.
– Ne pravite se naivni. Pročitao sam vaš dosje. Jedino mi nije jasno kako ste uopće uspjeli ostati na slobodi tako dugo.
Nakon toga su me odveli kod Nenada i ostavili su nas same u sobi.
– Kaj je bilo, dobri čovječe?
– Najobičniji nesporazum. Optužili su me, pazi sad, da sam htio izvesti teroristički napad na diplomatskom primanju.
– Na onom na koji sam te poslao namjesto sebe?
– Da.
– Pa što se dogodilo?
– Zakasnio sam na početak.
– I zato su te priveli?
– A zakasnio sam jer sam dugo čekao taksi. Nije me niti jedan htio povesti. Na kraju sam morao zvati ZOO taksi.
– Zašto?
– Zato jer sam bio u kostimu pingvina.
– Zašto si bio u kostimu pingvina?
– Zato jer si mi ti rekao da se obučem kao pingvin.
– Jesam. Ali mislio sam da obučeš frak. Onaj u kojemu izgledaš kao pingvin, a ne kostim pingvina. Ti si me potpuno krivo shvatio.
– To sam i ja shvatio kad sam ušao u dvoranu. Svi muškarci su bili tako obučeni, jedino sam ja bio u kostimu pingvina.
– I što su ti rekli?
– Ništa. Nastao je tajac. Svi su zanijemili od šoka.
– Razumijem ih.
– Prvi se pribrao onaj tvoj prijatelj koji te je i pozvao. Rekao je da je to njegov duhovit prijatelj i skinuo mi je glavu. Mislim, ne moju, nego pingvinsku glavu. Valjda je mislio da si to ti u kostimu jer kad je ugledao mene vrisnuo je i počeo paničariti. Drugi su još uvijek bili nepomični i u šoku. Srećom, ja sam munjevito razmišljao.
– I što si smislio?
– Odlučio sam da je najbolje, kad su me već otkrili, do kraja skinuti kostim. Počeo sam se otkapčati, a da ne pomisle da sam striper, rekao sam im da skidam kostim jer me pojas steže toliko da ću eksplodirati. Tek tada je nastala panika.
– Rekli su mi da si vikao: „Allahu akbar“.
– Ma daj… Učinilo mi se da jedan tip sliči na onog nobelovca pa sam podigao ruku, mahnuo mu i preko dvorane ga pozvao: „Allo Barak“. Kad tamo, to im nije bio predsjednik. Ali je bilo zaštitara kao da je tamo bio. Svladali su me i priveli.
– Ima logike.
– A zašto su tebe priveli?
– Navodno sam ja mozak operacije i tebe sam poslao u akciju.
– Hahahahaha. Pa to nema veze s mozgom.

Oznake: Nenad, Pingvini, terorizam

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na kavi sa susjedom Aninih roditelja.
– S kim?
– Sa susjedom Aninih roditelja.
– To sam shvatio. Mislim donekle sam shvatio jer mi je nejasno jesi li na kavi sa susjedom ili sa susjedom. Ali pitam te kako to da si s njim na kavi.
– S njom sam na kavi. Rekao sam ti da sam na kavi sa susjedom.
– Ima li neko logično objašnjenje kako si završio na kavi sa susjedom Aninih roditelja?
– Naravno da ima. Zar misliš da ja vodim nelogičan ili besmislen život?
– Nadam se da je to retoričko pitanje i da ne moram odgovarati na njega jer istina ponekad zna zaboljeti.
– Ana mi je predložila da odemo do njenih roditelja jer bi nas htjela upoznati.
– Opa. To je ozbiljno. I kako je prošlo?
– Izvrsno. Krasni ljudi. Sada znam na koga je Ana tako dobra.
– Slatko! Više sladunjavo, ali…
– A onda se pojavila njihova susjeda. Anini roditelji su je zaustavili da s nama popije kavu. Meni je odmah izgledala poznata, ali znaš da je moja memorija loša…
– Ne sjećam se.
– …pa je nisam mogao nigdje strpati. Ali ona je mene odmah strpala gdje spadam. Pitala je čime se bavim, a kad sam joj rekao da sam profesor u srednjoj školi pitala me je radim li pro bono. Onda sam se i ja nje sjetio.
– Vidiš da je sve logično.
– Naime, na jednom portalu sam imao nick GIGOLO PRO BONO. Upoznao sam se tamo s njom i veoma brzo smo počeli voditi lascivne razgovore. Nikada se nismo sreli uživo, ali virtualni seks nam je bio vrhunski. Samo smo tipkali, poneka sličica, ali bilo je preerotično.
– Pa kako je nisi prepoznao kad ti je slala svoje slike?
– Zbunilo me to što je na kavi kod Aninih roditelja bila obučena.
– I zašto si s njom bio na kavi?
– Cijelo vrijeme na kavi kod Aninih roditelja jasno mi je davala do znanja da se svega sjeća i da se naljutila na mene što sam iznenada prekinuo našu komunikaciju.
– Zašto si je prekinuo?
– Nemam pojma. Valjda sam našao neku koja je htjela i uživo.
– Ima logike.
– E sad je i ova poželjela uživo. Zato smo se našli na kavi. Kad me je vidjela uživo poželjela je prijeći s riječi na djela. Ja sam joj odgovorio da mi to ne pada na pamet jer volim Anu i želim ostatak života provesti s njom…
– Zna li Ana za to?
– …a na to mi je počela prijetiti da će onda sve otkriti Ani. Da će joj poslati našu prepisku, moje slike i da će Anu onda proći volja za mnom.
– I što ćeš sada?
– Ništa. Ja neću ništa prvi poduzimati. Sramim se puno stvari u životu, ali života se ne sramim. Ana zna da nisam savršen. A ako susjeda Aninih roditelja nešto poduzme, onda ću reagirati ovisno o situaciji.
– Nadam se i da ćeš izbrisati profil s tim nickom.
– Već jesam. Čim sam Anu zavolio.

Oznake: Nenad, prostitucija, Anini roditelji i susjeda

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi jer se zadržao u školi.
– Kaj je bilo, dobri čovječe?
– Najobičniji nesporazum. Jutros su učenici pisali državnu maturu. Dežurali smo jedna nova kole…
– Drugarica!
– …i ja. To mi je najgluplji dio posla. Tri sata samo sjediš i buljiš u učenike koji pišu. Ne smiješ ni čitati ni ništa.
– Zbilja naporno. Fakat ste vi koji radite u školi razmaženi. Baš je teško samo sjediti i ništa ne raditi.
– Ja sam sjedio do prozora, a ova kole… Ova profesorica je sjedila pokraj mene. Onda je došlo sunce na mene i postalo mi je tako vruće da je bilo neizdrživo. Pogledao sam profesoricu, nasmiješio joj se i pokazao glavom na njenu stranu i primaknuo stolac bliže njoj da se maknem iz sunca. Ona se odmakla od mene i dala mi prostora. Domalo je sunce opet došlo na mene i ja sam je opet pogledao, nasmiješio se, klimnuo joj i pomakao se stolcem prema njoj. Ona se opet odmakla. I kad god bi sunce opet došlo na mene to bismo ponovili.
– Bar vam nije bilo dosadno.
– Kad je završila matura pozvala me u svoj ured Dobra i Mudra Ravnateljica.
– Kako je ona? Neka se makne od one sponzoruše Điđija!
– Ispalo je da me prijavila profesorica s kojom sam dežurao na maturi.
– Prijavila?
– Da. Prijavila me za seksualno iznemiravanje. Ona mislila da sam se ja njoj upucavao i da sam se zbog nje približavao. Valjda je mislila da sam je htio napastovati pred učenicima. A prije bih seksualno uznemirivao ljamu s ekstra pljuvačkom, nego nju.
– Svašta.
– Žene ponekad misle da ih mi doživljavamo samo kao seksualne objekte. Jednom sam s jednom ženom razgovarao preko skypea. Iza nje, u kuhinji, gorila je nekakva lampa i smetala mi je da je vidim pa sam je zamolio da ode do kuhinje i uzasi svjetlo. I žena me napala da ja to govorim zato da joj vidim guzicu. Možeš ti to zamisliti?
– Guzicu ili lampu u kuhinji?
– Baš se meni gleda njena guzica. Ja kad se zaželim gledati guzice odem na pokretne stube.
– Kaj radiš?
– Zato sam se i prestao baviti radioamaterizmom jer je jedna rekla da joj se stalno upucavam pa su me izbacili iz kluba.
– Pa jesi li joj se upucavao?
– Naravno da nisam. Ionako sam se bavio radioamaterizmom samo da mogu dečkima javiti da je susjeda Natalija došla doma pa da mogu doći gledati. Ah… Draga susjeda Natalija. Bog joj dao pokoj duši.
– Svašta.
– I kad sam stopirao. Uvijek kad bi naišla sama žena u autu napravila bi facu u stilu: Povela bih te, ali ja sam samo jadno žensko, a ti si uspaljeni naočiti mladić u naponu snage i sigurno bi me silovao.
– Kako izgleda faca koja to govori?
– Nije to bitno. Bitno je da žene same sebe pretvaraju u seksualne objekte.
– Možeš ih razumjeti. Pogotovo kod autostopa. Ima svakakvih manijaka i silovatelja.
– Naravno da ima. Mene su čak dva puta poveli muškarci koji su mi kasnije priznali da su me htjeli silovati.
– Pa jesu li?
– Nisu. Odustali su kad smo se bolje upoznali i kad su vidjeli kakav sam.

Oznake: Nenad, Radioamateri. Seksualno uznemiravanje

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u VVB-u i da mu se tamo pridružim.
Kad sam ušao u VVB nisam vidio Nenada pa sam otišao do šanka.
– De, Matko, reci mi gdje je Nenad.
– U zahodu je.
Pričekao sam ga da izađe, ali nikako nije izlazio.
– De, Matko, reci mi što Nenad radi tako dugo u zahodu.
– S Jurom je.
– Pa?
– Pomaže Juri. Neće tako skoro. Znaš kako je Jura spor.
– Odakle bih ja to znao?
– Najbolje bi bilo da im se pridružiš u zahodu. A mogao bi i ti pomoći Juri. Očito mu Nenad i nije od neke velike pomoći.
I ja se na svašta dam nagovoriti.
Ušao sam u zahod i našao Nenada i Juru kod pisoara.
– Kaj to radiš, dobri čovječe?
– Pomažem Juri. Ide mu malo teže pa sam mu ponudio pomoć.
– Što mu ide malo teže?
– Kontrola puštanja vode.
– To se tako sada zove?
– Pa da. Debil Matko se tužio da mu gosti ne puštaju vodu nakon upotrebe pisoara i Jura se dosjetio genijalne ideje.
– Koje?
– Pipac, što se pritisne kad se želi pustiti voda, obložio sam prikazom golog ženskog tijela. I postavio sam pipac baš iznad sise. Kada gosti golu curu prime za sisu poteče voda.
– I to je ta genijalna ideja.
– Zapravo ima nedostataka.
– Čudno. Kakvih?
– Debil Matko se sada tuži na preveliku potrošnju vode pa moramo popraviti stvar. Sad se Nenad i ja ovdje mučimo i smišljamo kako popraviti inače genijalnu ideju.
– Zašto ne pokušate sa senzorom? Kad se pišač makne iscuri onoliko vode koliko programirate da iscuri.
– Meni zvuči kao dobra ideja. Što ti misliš Jura?
– Ideja je genijalna. Samo, ne govori nikome o tome dok to ne patentiramo da ti ne ukradu ideju.

Oznake: Nenad, tulum, Pisoar

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na tajnom zadatku.
– Kakvom tajnom zadatku, dobri čovječe?
– Da ti kažem, ne bi bio tajan. Odi u VVB i pričekaj da završim prisluškivanje čelnika oporbenih stranaka.
Otišao sam u VVB.
Nenad je ušao u VVB upravo u trenutku kad mi je Stari na šanku tumačio da prema istraživanjima 67% ljudi ne vjeruje istraživanjima i preko 80% njih smatra da se ne bi trebalo pozivati na istraživanja.
Pobjegao sam s Nenadom za stol.
– Kaj je bilo, dobri čovječe?
– Najobičniji nesporazum. Ali izgleda da sam dobio čin u policiji i povjeren mi je tajni zadatak najveće važnosti.
– Ne razumijem.
– Ni ja.
Razmišljao sam bih li se vratio Starom da me maltretira s varijablama i krivuljama ili da zamolim Nenada da mi objasni o čemu se radi. Na kraju sam izabrao lošije.
– Reci mi, Nenade, što je zapravo bilo.
– Tajnica me prijavila zato što je opet nešto krivo shvatila. Policajci su došli po mene i priveli me. Ušli smo u postaju upravo u trenutku kad se novi šef derao na policajce i govorio o potrebi restrukturiranja i bolje organizacije i sve tako u tom stilu. Znaš kakvi su novi šefovi kad se prave važni.
– Nemam pojma. Nikad u životu nisam imao novog šefa.
– Svakako, kad je završio galamu mene su dečki registrirali i odlučili pustiti doma.
– Bio si s policajcima dok je novi šef galamio na njih. Pa zar nije skužio da si priveden?
– Kako bi skužio? Ušetao sam s policajcima. Mene ti više tamo niti drže niti vezuju. A kad sam se počeo pozdravljati s okupljenima pomislio je da sam policajac. Valjda.
– Ima logike.
– Kad sam odlazio portir mi je rekao da me novi šef zove u svoj ured. Kad sam ušao kod njega pozdravili smo se i rekao mi je da već danima promatra funkcioniranje postaje i da sam ja jedan od onih koji najčešće dolaze na posao i da se ono što je galamio nije odnosilo na mene. Odgovorio sam mu da znam da se nije odnosilo na mene. On se nato razveselio jer sam marljiv, ali i svjestan svojih dobrih strana. Budala nije skužio da sam mislio reći da se ne odnosi na mene jer nisam policajac.
– Pa jesi mu objasnio?
– Htio sam, ali toliko me je počeo hvaliti da mi je bilo baš gušt slušati to što govori. Posebno je hvalio nas policajce u civilu, tvrdeći da smo najbolji u cijelom sustavu.
– Pa mogao si mu reći…
– Htio sam mu reći kad me je upitao koji čin imam u policiji. Htio sam mu reći da sam ja obični pritvorenik. I da sam pritvoren zbog najobičnijeg nesporazuma. To sam mislio dodati za svaki slučaj da me budala ne vrati u pritvor.
– Pa jesi li mu rekao?
– Nisam. Čim sam rekao da sam obični, prekinuo me je i počeo galamiti i psovati sustav. Obećao mi je da ću prvom prigodom biti promaknut i povjerio mi je tajni zadatak od najveće važnosti. I tako sam sve do maloprije čamio i rješavao tajne zadatke.

Oznake: Nenad, statistika, Tajni zadatak

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi i to mi je odgovaralo jer mi je trebalo malo mira.
Nenad me je ipak nagovorio da se kasnije nađemo u VVB-u i ja sam na to nevoljko pristao. Izgleda da bi mi trebalo i malo odlučnosti.
– Nekako mi čudno izgledaš.
– Zbunjen sam i tužan, Nenade.
– Opet si mislio na moju Dobru i Mudru Ravnateljicu?
– Ah…
Na tren sam zaboravio na sve i preplavio me osjećaj nježnosti.
Nenad me je ponovljenim pitanjem vratio u stvarnost.
– Bio sam s Marom…
– I ja svakodnevno s marom radim pa zbog toga ne tugujem. Vi Dalmatinci budete jednom marljivi i odmah od toga pravite scenu.
– Pričala mi je o svom braku s Duhovitim. O njegovim prevarama, o njegovom upravljanju firmom njenog oca i o tome kako podnosi to što nemaju djece.
– S učiteljicom Marom?
– Da. Rastužuje me što tako draga osoba živi u takvom, ljudski gledajući, lošem braku, a zbunjuje me to što je i dalje s njim i dalje izvlači iz njega ono dobro i pomaže mu da ne propadne skroz.
– Sad sam i ja zbunjen.
– Pala mi je na pamet Fikreta Zabranjenog pušenja. Onaj dio o pticama. Gdje pjevaju da ima ptica koje ne lete na jug kada im je u lošoj formi drug.
– Molim te, samo mi ne spominji Zabranjeno pušenje i njihove pjesme. Meni su upropastili ljeta i ljeta jer sam povjerovao njihovim pjesmama.
– Kako misliš?
– Godinama sam ljetovao u Zaostrogu u kampu zbog njih i njihovih pjesama.
– Kakve to ima veze?
– U Baladi o Pišonji i Žugi, Moke im je rekao da se strankinje praskaju pravo i da je u Zaostrogu u kampu svaku noć drugu jebavo. A ja imao mladenačku vrelu krv i mislio da govore istinu. A ne samo da nisam svaku noć drugu, nego u svim tim godinama nikada nisam uspio ni prvu.

Oznake: Nenad, ptice, U Zaostrogu u kampu

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi jer ga gnjave neki instruktori pasa vodiča i neki aktivisti društva za zaštitu životinja.
– I onda još seru o tome kako ne voli ljude onaj tko ne voli životinje.
– Kakve to ima veze?
– Ima, itekako ima. Nego, Nenade, zašto te gnjave?
– Vele da sam istraumatizirao psa vodiča kojega sam od njih posudio i da su im propali mjeseci rada. Da sada najviše može biti pas poluvodič.
– Posudio si psa vodiča? Zakaj, čudni čovječe?
– Najobičniji nesporazum.
– A i ja pitam gluposti…
– Moja škola surađuje s jednom danskom gimnazijom pa sam ja koordinator toga projekta.
– Zar te nisu izbacili nakon onog rasističkog ispada.
– Nisu jer je sve bio najobičniji nesporazum.
– Ima logike.
– Svakako, Danci su opet trebali doći ovih dana, a s njima i ona njihova profesorica s kojom sam dogovarao suradnju.
– Profesorica sa sisama?
– Da. Ali poslala mi je poruku da žali, ali da me neće moći vidjeti kada dođe. A čim sam pročitao poruku zvala me je Dobra i Mudra Ravnateljica…
– Reci joj da se makne od Điđija. Nisu glazbenici za nju. Upropastit će je.
– Zvala me je i rekla mi da sam ja zadužen za vođenje Danaca po gradu, ali da zbog novonastale situacije trebam naći vodiča.
– Brižna moja... Kako na sve misli… Ah…
– I što sam drugo mogao, nego zbrojiti dva i dva. Razumio sam da je Dankinja oslijepila i da joj treba pas vodič dok je u Zagrebu. Pa sam joj nabavio psa vodiča.
– Ima logike.
– Na kraju je ispalo da ona sasvim dobro vidi, ali ne želi mene ni čuti ni vidjeti jer misli da sam zloupotrijebio položaj i seksualno je iskoristio, nego da je tražila drugog vodiča po Zagrebu. Čovjeka, a ne psa.
– Pa zašto nisi psa vratio kad si shvatio o čemu se radi?
– Bilo mi je bez veze vraćati ga odmah kad su mi ga dali za tri dana.
– I što si onda s njim.
– Malo smo se družili. Izgledao je tako sretan. A sada ispada da je istraumatizirani poluvodič.

Oznake: Nenad, Pas vodič, Profesorica iz Danske

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u panici.
– Kakvoj panici, dobri čovječe?
– Zvala me je moja Dobra i Mudra Ravnateljica…
– Kako je ona? Je l još pati za mnom? Je l me preboljela? Je l se još uvijek tješi s onim talijanskim smećem?
– Ostavila je Talijana. Prekinula je s njim.
– Ima Boga! Znači da si joj prenio moje riječi i da me je napokon poslušala. Znači da joj je još uvijek stalo do mene.
– Nije ga ostavila zbog tebe. Ostavila ga je radi Điđija.
– Điđija? Glazbenika Điđija? Điđi se vratio?
– Vratio se lupež pokvareni Điđi. I opet se vrti oko Dobre i Mudre Ravnateljice. A ona mu ne može odoljeti. Zato me je i zvala da dođem s njom na njegov koncert da je čuvam od njega. Veli da više ne bi podnijela odbacivanje.
– Idem i ja.
– Ne, ti ne.
– Zašto ne?
– Zato jer ne.
Svejedno sam se našao s Nenadom i otišao s njim do kluba u kojemu je Điđi svirao.
Dobra i Mudra Ravnateljica je odahnula kada je vidjela Nenada, ali se uznemirila kada je vidjela mene s njim.
Pozdravio sam je, ali nije mi odzdravila.
– Pa zar me nećeš ni pozdraviti?
– Nenade, reci svom prijatelju da ja biram s kim ću se družiti.
– Rekla ti je moja…
– Čuo sam je. A ti reci njoj, Nenade, da bome baš bira društvo. Sve budaletina do budaletine.
– Reci mu, Nenade, da je on najveća budala od svih. A da je u nečemu i najmanji.
– Pitaj je, Nenade, je l ona to aludira na mog maloga.
– Reci mu, Nenade, da ima najmanjega od svih s kojima sam bila.
– A ti njoj reci, Nenade, da znam da je bila s mnogima. Da znam da je tako nisko pala da ju je i Gadni povalio.
– Reci mu, Nenade, da je čak i on bio bolji ljubavnik od njega. Da je najgori ljubavnik i da ima najmanjeg pišulinca na svijetu.
– Reci joj, Nenade, da ima i manjih od moga.
– Nemojte sad mene miješati u vašu svađu. Prestanite razgovarati preko mene. Ja ionako idem prije nego Điđi završi koncert. Još će izvući neke novce od mene. Nisam ponio ni keš ni kartice, ali sigurno će naći neki način.
– Kako misliš da ideš? Pa zvala sam te da budeš sa mnom.
– Pa neću te ostaviti samu. Vi dvoje lijepo sve raspravite dok Điđi ne završi s koncertom. A nakon razgovora s ovim će te proći volja za muške.
Ravnateljica je rekla da ide do zahoda.
Domalo je Nenadu došla poruka na mobitel.
– Kaj si se smrknuo, dobri čovječe? Loše vijesti?
– Dobra i Mudra Ravnateljica mi je poslala poruku iz zahoda.
– Ako je za mene ne želim je čuti.
– Veli da je ljuta ko pas zato što sam te doveo, a ako odem i ostavim te s njom da će postati pas koji grize. Rekla je da te ne želi vidjeti kad se vrati. Znaš kakva je kad je rezoljutna. Ne idem ja nikuda. Radije imati frku s Điđijem, nego s njom.
– Ne idem ja nikuda. A ti ćeš imat frku sa mnom ako ne odeš.
– Kako sad to? Što god da učinim imat ću frku. Zašto se to meni uvijek događa.
Kad je Dobra i Mudra Ravnateljica došla iz zahoda mrko je pogledala Nenada.
– Gdje ti je mobitel, Nenade?
Vidjelo se da Nenad munjevito razmišlja.
– Ma tu je, ali mi se ugasio prije nego sam vidio da si mi poslala poruku.
Šteta što nije imao više vremena za razmišljanje.
Prije nego je Dobra i Mudra Ravnateljica sasula paljbu na Nenada došao je Điđi do našeg stola.
– Kako vam se dopala praizvedba moje nove skladbe?
Dobra i Mudra Ravnateljica i ja smo šutjeli ljuti na Nenada, a on je odgovorio:
– Veoma je iritantno. Zavijali ste cijelo vrijeme bez veze.
– Pametnom je i komarac muzika.
– Komarac je možda muzika, ali ovo tvoje je iritantnije i od komarca.
– Hvala ti, Nenade. Ti si jedini iskren prema meni. Nisi poput ovih snobova koji mi oduševljeno plješću i laskajući čestitaju. Ti se jedini usudiš reći caru da je gol. Ovo večeras je zbilja bilo shit.
– Shit i po!
– Nego, Nenade, nisam uspio promijeniti novce pa imaš li možda koju kunu za posuditi?
– Žao mi je, Điđi, ali nemam novaca ni kartice, ni bilo kakvih vrijednih predmeta.
Onako ljut na Nenada, napravio sam nešto čega se sada sramim.
– Nenade, Znaš da sam ti dužan petsto kuna pa ti ih evo vraćam.
Izvadio sam novčanice i dao Nenadu, a Điđi ih je uzeo iz Nenadove ruke.
Dobra i Mudra Ravnateljica se brzo snašla:
– Evo ti, Nenade, sedamsto pedeset kuna za prošlotjedni izlet. To su tvoji novci pa nema smisla da ih ja nosim.
Điđi je i te novce uzeo čim ih je Nenad preuzeo.
Vraćajući se oko dva u noći, Nenad i ja smo se vozili u tišini.
– O čemu razmišljaš, Nenade?
– O novcima. O tome kako mi je Điđi opet uzeo novce premda sam sve poduzeo da se to ne dogodi.
– I? Jesi li išta dokučio?
– Čini mi se da počinjem shvaćati riječi pjesme: Tko te ima taj te nema…

Oznake: Nenad, komarci, G. G.

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je kod Ane.
– Zakaj, dobri čovječe?
– Kako misliš? Pa Ana mi je cura.
– Kaj je to sada i službeno?
– Nismo objavili u Narodnim novinama, ali volimo se, poštujemo jedno drugo, drago nam je biti zajedno, jednako je ugodno kada razgovaramo i kada šutimo, kada nismo zajedno mislimo jedno na drugo i čeznemo za…
– Dobro je! Dosta ljigavosti! Kaj radiš kod Ane tako dugo?
– Morao sam joj objasniti zašto ne idemo u Rigu.
– Ne idete u Rigu?
– Ne idemo.
– Zašto?
Nenad mi je obećao da će nakon Ane svratiti do mene i objasniti i meni zašto ne idu u Rigu.
Jura iz Puzzlerije ima običaj da svi članovi i posjetitelji slažu zajedničku slagalicu. Uvijek ukloni jedan komadić slagalice i kada se sve složi onda započinje lov na taj preostali komadić. Tko ga ulovi za nagradu dobije putovanje za dvoje na europsko natjecanje u slaganju puzzli.
A lov izgleda tako da se svi sudionici lova okupe kod Jure u Puzzleriji. On napuše jedan veliki balon u kojem je mnoštvo malih balona, a u jednom od tih malih je umetnut komadić slagalice što nedostaje. Onaj tko pronađe taj komadić dobiva na dar putovanje za dvoje.
Nenad je, kao iskusni lovac na komadiće slagalice, shvatio da onaj balon u kojem je slagalica pada brže i odskoči manje pa je koncentrirano pratio da bi uočio takav balon.
Kada ga je spazio krenuo je prema njemu, ali je upravo taj balon uhvatio neki prištavi klinac. Nenad je morao munjevito razmišljati. Prišao je prištavom klincu i rekao da je sa strane jedna gola cura i dok je napaljeni prištavac pogledom tražio curu Nenad mu je iz ruku oteo balon.
I osvojio je nagradno putovanje.
– Zašto onda ipak ne ideš s Anom u Rigu? – Upitao sam Nenada kad smo se napokon našli.
– Zvao me je Jura da dođem do njega jer da su se stvari zakomplicirale.
– Kako?
– Prištavi seronja se tužio da sam mu ukrao balon i da je moja…
– Pa i ukrao si mu balon.
– Samo sam iskoristio njegovu nespretnost i činjenicu da je skrenuo pogled s balona.
– Iskoristio si njegove hormone.
– Svakako, mali se tužio doma i došao mu je otac s dva, kako je Jura rekao, neoboriva argumenta.
– Kakva?
– Došao je s dvojicom bilmeza koji su htjeli mlatiti Juru. Jura nije imao drugog izbora, nego priznati da su u pravu i da mali ima pravo otputovati u Rigu na europsko natjecanje.
– I tako ste ti i Ana popušili putovanje.
– Zapravo je samo Ana popušila…
– Ne zanimaju me vaše gadarije i što si radite jedno drugom.
– Ana ne ide u Rigu. Ja idem.
– Kako to?
– Otac prištavog seronje inzistira da idem s njim i da pazim na njega.
– Pa zašto si pristao? Zašto jednostavno nisi odbio?
– Imao je dva neoboriva argumenta.

Oznake: Nenad, darivanje, Europsko natjecanje u slaganju puzzli

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u fuckystanu s jednim tipom.
– Znao sam da si biseksualac, čovječe.
– Ma nisam…
– Da, da! Ti si kao u onom vicu: Ja nisam peder, ali moj dečko je.
– Kiki iz Ivanić Grada me zamolio da mu pokažem stan jer bi ga unajmio.
– Kiki? Naš Kristijan Ivanić? Pa Kiki ima veliku kućerinu. Što će njemu stan?
Kasnije, u VVB-u, Nenad mi je sve objasnio.
Kristijan, koji je više volio da ga zovemo Kiki, doista je imao veliku kućerinu i razvijeni posao, ali nije imao djece. Svašta je pokušavao ne bi li našao sebi prikladnu djevojku, ali nije mu išlo.
– Sad znam i zašto. Pali se na muške. Ali nisam mislio, Nenade, da ćeš ga odvesti u fuckystan.
– Odveo sam ga da ostane u stanu, a ne da mu napravim ono što je Gadni činio u fuckystanu.
– Pa zašto Kiki treba unajmljivati stan?
– Upoznao je jednu curu preko Interneta. Fino im je išla komunikacija i zaljubili su se jedno u drugo pa ju je pozvao da dođe živjeti kod njega.
– Ah… Romantično.
– I žena se zbilja skupila i došla iz Amerike u Ivanić Grad.
– Odakle?
– Iz San Francisca. Zapravo iz Berkeleya, ali to ti je sve tu.
– Amerikanka mu došla u Ivanić Grad?
– Pa da. Što je tu čudno? Ljubav piše i čudnije priče. Ionako je tamo bila nezaposlena, a Kiki ima uhodani biznis.
– I tako cura došla?
– Došla. I dovela kćer.
– Čiju?
– Svoju kćer. Kiki ih je obje primio u svoju kućerinu i sve je bilo kao u bajci jer su se uživo još bolje slagali, nego kad su online komunicirali. Malu su vodili svakodnevno u Zagreb u američku školu, on je radio, Amerikanka ga dočekivala doma i svakodnevno su radili na djetetu.
– Čijem?
– Svojem. Zajedničkom.
– Slutim da je ipak nešto pošlo po zlu.
– Amerikanka je, čuvši za specijalnu bolnicu u Ivaniću, pitala Kikija smije li im doći i njena majka koja boluje od psorijaze. Kiki je bez razmišljanja pristao i punica mu je uskoro doletjela iz Amerike.
– I počela s liječenjem?
– I počela je s liječenjem. No, budući da mu punica nikada nije mrdnula iz rodnog mjesta, nisu je se usudili pustiti samu pa je s njom došao i njezin sin, odnosno brat Kikijeve cure.
– Cure? Zar se nisu oženili?
– Nisu. Ali njen brat je bio oženjen pa on nije došao sam.
– S njim je došla i njegova žena?
– Nije. S njim je došao njegov muž.
– I tada je nastao problem?
– Kikiju to nije smetalo, ali frajeri nisu skužili razliku između San Francisca i Ivanić Grada pa su se ponašali kao doma i javno iskazivali svoju bračnu ljubav izmjenjujući nesputano bračne nježnosti po doma i po vani. Dakako da je Kikijeva bagra to jedva dočekala i počeli su ga naveliko zezati.
– Netolerantni ksenofobni homofobi!
– Budući da pripadaju nekoj vjeri što im ne dopušta sjediti za istim stolom s ljudima koji nisu njihove vjere, zamolili su Kikija da ne jedu zajedno. Pošto je njih bilo više, bilo je praktičnije da oni jedu za stolom, a Kiki je jeo sam u kuhinji. Srećom, puničino liječenje je bilo učinkovito pa su svi bili sretni.
– Barem nešto da je išlo kako treba.
– Dakako da Kikiju nije smetalo ni to što je on financirao to liječenje. Ali mu je zasmetalo kad se na vratima pojavio još jedan Amerikanac.
– Koji sad?
– Njen muž.
– Kikijeve punice?
– Ma ne, Kikijeve cure. Ispalo je da je tip veoma nasilan, a došao se obračunati sa svojom suprugom koja je pobjegla od njega i odvela dijete. Usput je pokupila i novce što su imali, a te novce je on planirao vratiti kamatarima kod kojih se zadužio i koji su mu dali tjedan dana da ih isplati ili će ga ubiti.
– Meni su uvijek govorili da je dug zao drug.
– Zato jer nije mogao podnijeti plač svoje cure ni strah njenoga djeteta, a i Kiki se poprilično uplašio, prodao je uhodani posao i dao novce agresivnom Amerikancu da se vrati i isplati svoje dugove pod uvjetom da prestane progoniti svoju suprugu. Tako je i bilo.
– I tako Kiki ostao bez uhodanog posla.
– I bez uhodanog ritma. Budući da nije išao na posao bio je više doma i počeli su mu ići na živce i Amerikanka i njena razmažena balavica i neizlječiva punica koja pravi veliki trošak i raspojasani peder šogor i njegov sitničavi suprug pa je sve više i sve češće prigovarao. Pogotovo što nikako nije Amerikanka ostajala trudna. Pogotovo ga je potreslo kad je vidio da uzima nekakvu kontracepciju.
– Šokantno.
– Jučer, sjedeći tako za kuhinjskim elementom, gledajući ih kako se oni za stolom obilno goste na njegov račun, pukao je i…
– I sve ih poubijao.
– I počeo je prigovarati. Amerikanka je došla do njega i rekla mu da ga ona ne drži i neka slobodno ode iz kuće ako mu smeta njihovo ponašanje.

Oznake: Nenad, biodizel, Online ljubavi

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je s učenicima na piću.
– Zakaj, dobri čovječe?
– Pozvali su me na piće da mi se zahvale.
– I toliko dugo ti se zahvaljuju?
– Prije toga sam bio kod Dobre i Mudre Ravnateljice koja je vikala na mene.
– Kako je ona? Nadam se da je otkantala onog Talijana. Jesi joj predao pretplatničku ulaznicu za simfoničare u Lisinskom? Nadam se da nisi otkrio da je od mene.
– S tom ulaznicom je nastao nesporazum.
– Kako misliš?
– Bojao sam se da ću se spetljati ako me bude pitala odakle ulaznica pa je nisam dao direktno Dobroj i Mudroj Ravnateljici.
– Nego?
– Zamolio sam Tajnicu da joj preda.
– Pa gdje je tu nesporazum.
– Tajnica je rekla da ona nije moje potrčkalo i iskidala kuvertu s ulaznicom.
– To je doznala Dobra i Mudra Ravnateljica pa je vikala na tebe?
– Ma ne. Vikala je zbog onoga što se danas dogodilo.
– Što se dogodilo?
– Imao sam sat razrednika. I to onaj što ga učenici organiziraju. Jednoj curi se brat bavi žongliranjem pa je došao u školu i pokazao nam svoje vještine.
– I zato je vikala?
– Budući da je nezgodno žonglirati u razredu izašli smo na dvorište. Tamo nam je pokazao kako radi i dao nama da probamo i mi. Bilo je zabavno.
– Vikala je na tebe zato što si se zabavljao?
– U jednom trenutku je učeničin brat zapalio baklje i počeo njima žonglirati. A onda je uslijedila atrakcija. Zamolio je troje ljudi da stanu na određenoj udaljenosti od njega i da mu okrenu leđa. Svatko je od njih imao zapaljenu baklju u ruci. Počeo je žonglirati i na njegov znak su ta trojica, jedan po jedan, trebali baciti baklju sebi iza leđa prema njemu. Plan je bio da je on uhvati i nastavi dalje žonglirati.
– Ravnateljica je vikala zato što ste palili vatru u dvorištu?
– Ja sam bio treći po redu. I kad je dao znak, zavitlao sam baklju iza svojih leđa. Odjednom je nastao muk, premda se kod prve dvije baklje čuo pljesak i smijeh.
– Zašto su zamukli?
– Ne znam jesi li ikada bacao iza leđa zapaljenu baklju…
– Nisam.
– Nisam ni ja. Pa sam loše procijenio i baklja nije poletjela prema žongleru, nego je uletjela kroz prozor kabineta matematike na prvom katu i upala na profesoričin stol upravo u trenutku kad je ona skupljala kartonske makete dodekaedara što su ih učenici trebali izraditi.
– Ne mogu vjerovati.
– U razredu je nastala panika jer je sve na stolu planulo. Srećom, prije nego se požar proširio upao je domar i pogasio požar. Zato je Dobra i Mudra Ravnateljica vikala na mene jer se uplašila da je škola mogla izgorjeti.
– A zašto te učenici časte pićem?
– Zato što su s dodekaedrima, što ih nisu svi ni napravili, a ovako su se izvukli, izgorjeli i testovi iz matematike.

Oznake: Nenad, žongliranje, Makete dodekaedra

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi jer se zadržao kod majke u bolnici.
Nakon bolnice je svratio do mene.
Sjeli smo na balkon.
Pili smo prošek u tišini.
– Kako ti je majka?
– Ne znam što bih ti rekao... Ne znam kako i zašto, ali popela se na neko stablo jabuke, pala i slomila obje ruke. Ruke su joj u gipsu. Sama se ne može hraniti, a nikome ne dopušta da je hrane, pa odlazim svakodnevno po nekoliko puta do nje jer meni dopušta da je hranim.
– Dobro da bar tebi dopušta.
– Danas je na tren došla sebi.
– I?
– Rekla mi je da je bole ruke, ali da je još više boli srce gledajući me ovako samog. Rekla je da nađem nekoga i da se oženim. Da bi htjela vidjeti unuke prije smrti.
– Pa jesi joj rekao za Anu?
– Nisam. Ne želim joj buditi nikakvu nadu. Ako nešto bude, doznat će na vrijeme.
– Ima logike.
– Zadnje što mi je rekla prije nego je utonula u svoje tupilo je bio poticaj da se suzdržim od seksa prije braka i da čekam onu pravu.
– Kužim je. Vidiš kako se njoj život zakomplicirao jer nije čekala.

Oznake: Nenad, Bol

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi.
Pričekao sam čas u nadi da će mi reći gdje je, ali on je šutio.
– Kako to da nisi pri sebi?
– Izvan sebe sam…
– Sereš?
– Izvan sebe sam od sreće.
– Zašto?
– Dođi u VVB pa ćeš vidjeti.
Kad sam stigao u VVB tamo je već bila poprilična gužva.
Nenad me je ugledao, odvojio se od društva što je pjevalo „Nikom nije ljepše neg je nam“, prišao mi, zagrlio me i doviknuo Matku:
– De, Matko, daj mom prijatelju što god hoće. Danas se slavi!
– Kaj je bilo, ushićeni čovječe?
– Znaš onu moju tetu koja me stalno maltretirala da jedem hranu što je spremala.
– Naravno da znam. Kako bih je izbjegavao da je ne znam?
– S tim je gotovo. Nema više maltretiranja. Nema više njenih eksperimenata u kuhanju, pečenju, prženju, roštiljanju, niti u bilo čemu drugom.
– Umrla ti teta?
– Još bolje!
– Umrle su ti sve tri tete?
– Ma ne. Sve su žive i zdra… Sve su žive.
– Pa u čemu je kvaka?
– Teta mi je postala vegetarijanka. Neće me više maltretirati sa svojim kuharskim eksperimentima.
– Pa i vegetarijanci kuhaju.
– Ali ona ne samo da je vegetarijanka, nego je počela jesti samo sirovo. Ima Boga!
– Baš je to dobra vijest. Mudro je odlučila.
– Odi joj čestitati. Tamo je za glavnim stolom.
– Kako misliš? Zar ima glavni stol u VVB-u?
– Glavni stol je zato jer je ona za njim. A i lako ćeš ga prepoznati. Na njemu je pečeni odojak i pečeno janje. Častimo se.
– Stavio si pred tetu vegetarijanku pečenje?
– Pa da. Neka sadistica vidi kako je to kad ti se na stol stavi nešto što ne možeš jesti.

Oznake: Nenad, vegetarijanstvo, tulum

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je priveden na policiju zbog najobičnijeg nesporazuma.
Otišao sam po njega. Dežurni policajac mi je rekao da ću morati malo pričekati jer još nisu završili s Nenadom.
– Još ga obrađujete?
– Ma ne, shvatili smo da je najobičniji nesporazum, nego se Nenad zakartao s dečkima pa ćemo ga pustiti kad budu gotovi.
Dosađivao sam se čekajući ga zureći u sivi pod i brojeći pločice.
Napokon je došao.
– Kaj je bilo, dobri čovječe.
– Izgubili smo. U kartama ti je kao u seksu: Ako nemaš dobrog partnera trebaš imati dobru ruku.
– Čuo sam i ja za tu foru, ali nemoj se praviti duhovit, nego mi reci zašto su te priveli.
– Najobičniji nesporazum.
– Kakav ovaj put?
– Jedan časopis je raspisao natječaj za priču. Bitno je bilo da se priča događa u četiri različite zemlje. Ja sam se prijavio na natječaj.
– I zato su te priveli?
– Priča je trebala biti duhovita.
– Sad mi je jasno zašto su te priveli. Jesam ti više puta naglasio da ćeš nastradati zato jer pokušavaš biti duhovit.
– Došao sam na ideju napisati priču o svojoj teti koja putuje po svijetu i njenim događajima što ih opisuje u pismima i razglednicama. Budući da sam zadnja pisma primio iz Malija, Nigera i Češke, smatrao sam da su te tri zemlje prikladne za moju priču. Dakako uz Peru.
– Zašto Peru?
– Trenutno je tamo.
– Ima logike.
– Na natječaj se prijavljivalo mailom i ja sam se zeznuo pa nisam poslao dokument s pričom. Tako da sam na natječaj poslao samo naslov.
– Pa su te priveli jer se nisi držao propozicija?
– Priveli su me jer su me optužili za rasizam.
– To sam ih i ja pitao. Rekli su mi da mi je priča rasistička.
– Kako su mogli znati da je priča rasistička kad je nisi poslao niti su je pročitali.
– Budaletine su mislili da je ono što sam ja napisao kao naslov zapravo cijela priča. Pa su zaključili da sam rasist.
– Pa kakav ti je bio naslov, đubre jedno rasističko?
– U naslov sam stavio imena država.
– Pa što je tu rasističko?
– I ja se pitam što je rasističko u naslovu MALI NIGER ČEŠKA PERU.

Oznake: Nenad, ala, zemljopis

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u školi na sjednici što se odužila.
Predložio mi je da se nađemo u VVB-u.
Došao sam u VVB i sjeo za šank pokraj Staroga, koji je čitao novine i ljutio se.
– Tko te opet ljuti, Stari? Politika?
– Ljute me novinari. Njihovo neznanje i nepismenost. Piše u novinama, citiram: Svakog desetog u mjesecu je sajam u Benkovcu.
– Što je tu čudno?
– Svakog desetog u mjesecu je sajam u Benkovcu. Ne kužiš?
– Kaj bi kužio? Svakog desetog u mjesecu je sajam. Što je tu krivo, loše ili čudno?
– Piše: Svakog desetog u mjesecu.
– Da. I?
– Svakog desetog u mjesecu? Pa koliko ima tih desetih u mjesecu kad je baš svakog sajam?
– Kompliciraš i bez veze tjeraš mak na konac.
– Kaže se: Mak na kolac!
– Ali svejedno ostaje da kompliciraš i da si bez veze. Kako bi ti rekao?
– Desetog u mjesecu. Svaki mjesec desetog je sajam. Ne znam kako bi trebalo, ali znam da je krivo: Svakog desetog u mjesecu.
– I što sad?
– Treba izbaciti riječ svakog.
– Zamolit ću ja Matka da izbaci tebe, Stari.
Uto je došao Nenad.
– Odužila se sjednica, ali vidim da vi korisno provodite vrijeme.
– Stari me gnjavi.
– Naravno da gnjavim. Da vas ne gnjavim ostali biste i dalje glupi.
– Pitaj Nenada pa ćeš vidjeti hoće li on pogoditi.
– Nenade, što ne valja u rečenici: Svakog desetog u mjesecu je sajam u Benkovcu?
Iz Nenadovog odgovora je bilo jasno da je odgovorio bez razmišljanja:
– Trebali su napisati da je stočni sajam.
– Ne. Nego treba izbaciti svakoga.
– Zašto bi sve izbacio sa sajma?
– Ne sve, nego svakoga.
– Ti si, Stari, kao moja Dobra i Mudra Ravnateljica, koja nam je na sjednici…
– Kako je ona? Pozdravi je puno. Dolazi li joj vikendom još uvijek ono talijansko govno?
– Dobra i Mudra Ravnateljica nam je na sjednici ispričala priču o četiri tipa. Zvali su se Svatko, Netko, Bilo Tko i Nitko.
– Kako ide priča?
– Nisam sve upamtio, ali otprilike govori o tome da je trebalo napraviti neki posao pa je Svatko mislio da će to Netko napraviti, a premda je to mogao napraviti Bilo Tko na kraju je ispalo da je napravio Nitko.

Oznake: Nenad, sajam, Svatko

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je kod Ane.
– Zakaj, dobri čovječe?
– Dečko ju je ostavio.
– Pa je tješiš?
– Ma ne, slavimo zajedno. Budem sada došao do tebe pa ću ti objasniti. Nevjerojatno sretni slučaj.
– Nemoj dolaziti! Sređujem neke papire u vezi s poslom i sav sam živčan i nervozan.
Uzalud mi je bilo govorenje.
Nenad je banuo na vrata.
– Baš sretni slučaj.
– Kaj to?
– Da sam te našao doma.
– Pa maloprije smo se čuli. Znao si da sam doma. Ali nisam pri sebi jer me izluđuju papiri.
– Ana je napokon slobodna. Dečko ju je ostavio. Ah kako sam sretan.
– Možemo o tome sutra? Ili u subotu? Ovo mi je važno. Moram srediti papire.
– Dečko joj je otišao u Belize. I rekao joj je da prekida s njom. Koji sretni slučaj. Niti su zajedno, niti joj je blizu.
– Molim te, Nenade, ako možemo o tome neki drugi put. Ovi papiri…
– Ma pusti papire. Na kraju će se sve od sebe samo srediti. Vidiš kako se ovo između mene, Ane i njenog dečka sve samo od sebe sredilo i kako je dobro uspjelo.
Tad sam pukao i rekao ono čega se sramim:
– Moj kurac bi ti uspjelo da je moj kurac uspio.
Nenad je ostao zatečen.
– Kakve veze ima tvoje spolovilo s odlaskom Aninog dečka?
Toliko me je izbacio iz takta da sam mu sve ispričao:
– Znaš da sam prije nego sam upoznao Gadnoga bio s njegovom ženom? Bili smo neko vrijeme ljubavnici. Potrošila me pa odbacila.
– Nisam znao. Zna li Gadni?
– Sigurno sada zna. Ali nije doznao dok je bio živ.
– Šokantno.
– Prošli tjedan smo opet bili zajedno.
– Ti i Gadni?
– Gadni je mrtav. Susreo sam njegovu ženu.
– Pa zar ona nije veleposlanica u…
– Naravno da je. Ali dođe ponekad u Zagreb. Prošli tjedan smo se slučajno sreli u gradu. Valjda joj se prijebalo pa me odvukla sebi doma i završili smo u krevetu.
– Bljak.
– I ja kažem. Počeli smo s predigrom…
– Ne zanimaju me detalji.
– Svakako, kad mi je rekla da joj ga stavim…
– Kako misliš: Kad ti je rekla?
– Ona voli biti gazdarica u svemu pa tako i u seksu. Svakako, kad mi je rekla da joj ga stavim ispalo je da joj nemam što staviti jer se mali nije digao.
– To te razumijem. Čudilo bi me da ti se digao na nju.
– Onda je nastala neugodna tišina. Ležali smo jedno pokraj drugoga. Pogledala je mog mlitavca i onda me je pitala za tebe.
– Kak sam joj ja pao na pamet?
– Ja sam joj ispričao kako si se zaljubio u Anu, ali da je ona s tim nasilnim dečkom koji je ne pušta i sve redom sam joj rekao. Rekao sam joj i da ti smišljaš kako bi se mogli rastaviti Ana i njezin dečko. Ona je, oblačeći se, rekla da će vidjeti što se može učiniti i da se sada gubim iz njene kuće. Sutradan mi je poslala poruku da mu je dala ponudu što se ne odbija i da će Anin dečko otići u Belize. A otišao je tamo jer ta država nema s Hrvatskom potpisan ugovor o izručivanju. Eto, Nenade, to je taj tvoj sretni slučaj. Moj kurac, a ne sretni slučaj…

Oznake: Nenad, Pravedna trgovina, Sretni slučaj

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na policiji.
– Zar je opet bio najobičniji nesporazum, dobri čovječe?
– Ma nije, nego sam s Đorđevićem otišao da on zataška nešto.
– Napravio si neku notornu glu…
– Nisam ja, nego Cvrčak. On i Branko Bivši Policajac su bili u nekom pet shopu.
– Fakat glupost.
– Branko mu je rekao da neki ljudi žele maknuti Cvrčka s vodeće pozicije i preuzeti Operaciju Eichman.
– Još ih to drži?
– Cvrčak se na to naljutio i počeo je ponavljati: „Cvrčak vodi Eichmana! Cvrčak vodi Eichmana!“
– Kak me ljuti kad ljudi o sebi govore u trećem licu.
– Svakako, kad su krenuli prema izlazu čuli su iza svojih leđa da netko govori: „Cvrčak vodi Eichmana!“
– Tko je to govorio?
– Neki papagaj.
– Kako se kaže zapravo? Papagaj ili papiga?
– Cvrčak se uplašio da ga ne otkucaju jer on kada roka ne želi svjedoke. Znaš da je jednom, kao u onoj pjesmi, pretukao dvije starice jer su mu došle na vrata i rekle da su one svjedoci, Jehovini svjedoci.
– Zašto se kaže Jehovini, a ne Jahvini svjedoci?
– Cvrčak se vratio i pitao je prodavača koji papagaj je to rekao. Prodavač mu nije znao odgovoriti pa je Cvrčak odlučio kupiti sve koji mogu govoriti.
– Zar ne mogu svi papagaji govoriti?
– Frajer mu je donio sve papagaje koji mogu govoriti i pitao je Cvrčka želi li i kavez za njih, a Cvrčak je odgovorio da mu ne treba i da će sve odmah srediti. A onda je uzeo jednoga po jednoga i svakom papagaju zavrnuo vratom.
– Fakat ne voli svjedoke.
– Prodavač je pao u nesvijest, ali je u dućanu bio neki peder koji je pozvao policiju pa su priveli Cvrčka.
– I sada vi taj papagajocid zataškavate?
– Zataškavamo Cvrčkovu glupost, ali ne tu, nego onu što je napravio kad je došao u policijsku postaju.
– Nije valjda i tamo bilo ptica?
– Cvrčak je protestirao i budala je rekao da ne može shvatiti zašto ga privode zbog par ptičurina, a potamanio je toliko ljudi i nitko nije prstom mrdnuo.

Oznake: Nenad, Papagaj, Operacija Eichman

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da su ga odveli na hitnu.
Pojavio se sa zavijenim nosom.
– Kaj je bilo, dobri čovječe?
– Dobio sam udarac u nos.
– Kako to?
– Tajnica mi je nedavno poklonila nekakav flomaster. Moglo mi je odmah biti sumnjivo jer je bila jako ljubazna prema meni, ali ja naivac mislim da se ljudi mijenjaju.
– Pa si se za kaznu udario u nos?
– Odmah sutradan mi se flomaster razlio po jakni i trebao sam je odnijeti na kemijsko čišćenje. A Tajnica mi se smijuljila kao hijena.
– Pa si je pokušao udariti, ali ona je tebe prije?
– Kako nisam imao jaknu, a hladno je, uzeo sam onu staru koja mi godinama stoji u ormaru.
– Pa si se vratima od ormara zviznuo po nosu?
– Tu jaknu sam prestao nositi jer sam izgledao kao kontrolor. Dosadilo mi je da svaki put kada uđem u tramvaj ili autobus ljudi u panici izlaze pa je nisam više nosio, a čuvao sam je jer je ta jakna jedna od zadnjih stvari što mi je majka kupila dok je bila pri sebi.
– Pa te je netko napao u tramvaju i udario šakom bježeći od kontrole voznih karata?
– U džepu jakne sam pronašao ulaznicu za kazališnu predstavu. Ulaznica je bila datirana prije osam godina. Osam godina nisam obukao tu jaknu. To me baš razveselilo.
– Pa si skočio od sreće i u doskoku se dočekao na nos?
– A onda sam u džepu pronašao i ispričnicu. Isto od prije osam godina. Jedan moj učenik je tvrdio da mi je dao tu ispričnicu, a ja sam nijekao i taj dan sam mu dao sedam neopravdanih sati. Budući da je već imao neopravdanih sati i već neke pedagoške mjere, dobio je opomenu pred isključenje. On je tvrdio da mi je dao ispričnicu, a ja sam mu logički odgovarao da bi ispričnica bila kod mene da mi ju je dao, a budući da nije kod mene da mi je nije dao i da je najobičniji lažljivac. On je ustrajao na svome pa sam mu za kraj školske godine zapisao loše vladanje jer je drzak i bezobrazan. A sada sam napokon shvatio da je bio u pravu i da sam pogriješio.
– Đubre jedno bezobrazno.
– Odlučio sam pronaći ga i ispričati mu se. Priznajem da mi nije bilo najugodnije jer sam trebao progutati svoj ponos, ali mislio sam da mu dugujem ispriku za ispričnicu. Pronašao sam njegovu adresu i pozvonio sam mu na vratima. Iznenadio se kada me je vidio, ali pribrao se veoma brzo i prije nego što je itko išta rekao prokinuo me šakom u nos. Oborio me je tim udarcem, a onda mi je pružio ruku, pomogao mi je da se ustanem, zagrlio me čvrsto i, ne ispuštajući me iz zagrljaja, plakao je dugo, dugo kao malo dijete.
– Ne kužim.
– Nisam ni ja razumio, ali dok me je vodio na hitnu da mi slože nos objasnio mi je sve. Nakon završenog fakulteta otišao je raditi u New Zealand, ali se nije dugo zadržao jer su ga ubrzo deportirali. A deportirali su ga jer mu je u svjedodžbi trećega razreda pisalo da ima loše vladanje. Novozelanđani to shvaćaju puno ozbiljnije od nas pa su ga jednostavno izbacili iz zemlje.
– Pa ti je zato razbio nos. Logično.
– Sutradan, nakon što su ga deportirali, slomila se nekakva dizalica i pala je po radnicima među kojima je i on trebao biti da je ostao dolje. Svi su poginuli. Zapravo je ispalo da sam mu spasio život.

Oznake: Nenad, kralježnica, pedagoške mjere

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da se zadržao u školi, a da se nakon toga mora naći s tetom.
– S kojom tetom, dobri čovječe?
– Onom što niječe oporuku i želi novac svoga brata.
– Pa ti si taj novac podijelio. Kako joj možeš dati ono što nemaš?
– Veli da mi ima nešto važno reći baš o tome.
– A dobro onda. Vidimo se neki drugi dan. Jesi sutra slobodan?
– Ma ne. Brzo ću biti gotov s njom. Nađemo se kasnije.
– Da te čekam u VVB-u?
– Ma ne. Odi u restoran u kojemu ću se naći s tetom. Kad završim s njom samo se prebacim za tvoj stol.
Nenad mi je onda objasnio gdje se moraju naći i ja sam tamo otišao.
Sjeo sam u jedan separe i počeo čitati knjigu. Izuzetno dobra knjiga. Za preporučiti.
Toliko sam se udubio u čitanje da sam se potpuno isključio. Uključilo me u stvarnost spominjanje Nenadova imena. Shvatio sam da je u separeu do moga Nenadova teta s još nekim ljudima.
Naumio sam otići i pozdraviti je, ali onda sam čuo o čemu razgovara sa sustolnicima. Pritajio sam se i uključio mobitel. Snimao sam ono što je govorila.
Uskoro je i Nenad došao.
– Teta moja, kako si? Kako zdravlje?
– Ne počinji, Nenade, nećeš me dobiti na ta lukavstva. Prepreden si ti, ali nisam ni ja od jučer.
– Ali nisam ništa…
– Znam ja dobro te tvoje taktike. Sve bi učinio da zadržiš novac što meni pripada.
– Ja sam taj novac već podijelio okolo. Nemam ga.
– Pričaj te ti priče drugome. Nisam ja od jučer. Nego, da ti kažem zašto sam te zvala. Ova žena ovdje je tvoja sestra.
– Moja sestra?
– Zapravo polusestra. Imate istoga oca. Ona je nasljednica kao i ti. Dat ćeš joj što ju pripada.
– Moja sestra? Ne znam što bih rekao…
Osjetio sam da je pravi trenutak da uletim. Izašao sam iz svog separea i stao pokraj njihovog stola. Držao sam mobitel u ruci. Iskoristio sam njihovu zbunjenost pa sam zagrmio:
– Ali ja znam što sada treba reći. Ovdje je snimka što je trebate čuti pa će svima biti sve jasno, a pogotovo tebi, Nenade. Ja idem u zahod da na miru možete poslušati.
Stavio sam mobitel na stol, pustio snimku i otišao u zahod.
Kad sam se ispišao vratio sam se za njihov stol.
Gledali su me u šoku.
– Onda, je li vam sada sve jasno?
– Što bi nam moglo biti jasno iz tvoje snimke u kojoj recitiraš svoju pjesmu na čakavštini, a prije toga izmijenjenim glasom glumiš voditelja koji te najavljuje uz hrpu besmislenih epiteta, a onda još i glumiš publiku koja plješće uz ovacije.
Munjevito sam shvatio da sam pustio krivu snimku s mobitela.
– Ovaj…
A onda sam im pustio pravu snimku.
Čulo se kako Nenadova teta iznosi plan po kojemu će prevariti Nenada da je žena koja sjedi s njima za stolom njegova polusestra i tako će pokušati izvući novac od Nenada. A muškarac, koji je također bio za stolom, pretvarat će se da je odvjetnik i njegova zadaća će biti da mnoštvom riječi, prijetnjama i kojekakvim pravnim smicalicama natjera Nenada da im povjeruje i da izvuku od njega novac.
– Onda, je li vam sada sve jasno?
– Nenade, dušo, sve će tebi tvoja teta objasniti. Nije onako kao što izgleda. Nećeš se valjda sada ljutiti na mene?
– Ma neću, teta. Samo mi je žao što vrijeme i snagu ne koristiš pametnije.

Oznake: Nenad, Divlje životinje, Polusestra

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na policiji.
– Opet su te priveli, dobri čovječe?
– Nisu ovaj put. Nego sam otišao s Đorđevićem zauzeti se za neke ljude.
– Koje ljude?
– Za Pištu i Frkija.
– Imena im zvuče kao da su izmišljena.
– To su im nadimci. A upoznao sam ih jer smo zajedno bili u bolnici dok sam ležao zbog mononukleoze. Oni su obojica imali hepatitis. A izgledali su kao blizanci. Samo što je Pišta bio lijepi, a Frki je imao veliki nos.
– To je bilo kad si imao sedamnaest najtužnijih dana života u komadu?
– Da. Kad sam se sedamnaest dana budio bez jutarnje erekcije.
– Pa zar ti nisi bio u sobi s vatrogascem i onim krvoločnim lovcem?
– Pišta i Frki su bili u susjednoj sobi pa sam išao kod njih. A oni su izmislili jednu igru pa smo je igrali da nam brže prođu bolnički dani.
– Kakvu igru?
– Zvali smo je BOLNICA. Igra se s kockom i figuricama za "čovječe". Najprije uđeš u bolnicu, a onda moraš doći na svaki odjel.
– Išli ste po bolnici s figuricama za "čovječe"?
– Igrali smo na papiru, a bolnica je bila nacrtana. Igra je zanimljiva jer je bitna taktika. Tko prvi dođe na neki odjel dobije tri boda, drugi dva, a posljednji jedan. Tako da taktiziraš gdje ćeš prije ići da skupiš što više bodova. Cilj igre je dobiti otpusno pismo, a pobjeđuje onaj tko skupi najviše bodova. To ne mora biti i prvi koji je izašao iz bolnice.
– Meni to zvuči dosadno.
– Zanimljivo je jer moraš taktizirati. Pa biraš hoćeš li na gornji kat ići stubama ili liftom. Liftom je, dakako, brže, ali ako se odlučiš na lift propuštaš dva bacanja čekajući ga.
– Meni to zvuči glupo i dosadno.
– Svakako, kad smo izašli iz bolnice i kad se meni vratila jutarnja erekcija htjeli smo nastaviti igrati, ali nikako se nismo mogli naći. Zato nam je Jura iz Puzzlerije napravio online verziju igre. Samo, sada se nije zvala BOLNICA, nego HRVATSKA.
– Bože, budala…
– Kretalo se iz Dubrovnika, a cilj je bio u Vukovaru. Usput je trebalo doći u sve gradove što su županijska središta. I tu taktiziraš. Na primjer, hoćeš li iz Zagreba za Krapinu ili skočiti do Bjelovara ili Siska.
– I policija vas je privela jer ponižavate Hrvatsku?
– Ne budi smiješan. Znaš da u Hrvatskoj svatko tko hoće može ponižavati svoju domovinu. Problem je nastao u tome što je igra postala pravi hit na Internetu i veoma popularna. Čak su se priključivali ljudi iz drugih zemalja.
– Prestrašno!
– Pišta i Frki su došli na ideju da internacionaliziraju igru pa je Jura napravio igru što se zove EUROPSKA UNIJA. Kreće se iz glavnog grada matične zemlje, a potrebno je obići sve glavne gradove i pritom dobiti što više bodova. Igrica je postala pravi hit pa je, osim online izdanja, Jura napravio i igricu otisnutu na papiru i stazama između gradova po kojima se ide.
– Pa kakve to veze ima s policijom?
– Policija je tu igru našla kod izbjeglica što šetaju Europom pa su priveli Pištu i Frkija jer su zaključili da su oni organizatori izbjegličkih ruta.

Igra HRVATSKA:

Oznake: Nenad, hepatitis, igre

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je odveo Ivanu u bolnicu.
– Koju Ivanu, dobri čovječe?
– Našu Ivanu. Unuku Ivanine Babe.
– Pa kaj joj je da mora u bolnicu?
– Nije njoj ništa.
– Pa zašto je ti vodiš? Zašto nije išla sama? Znaš da smo se trebali naći pri tebi.
– Ivani su ukrali auto. A otišla je u bolnicu jer je Ivanina Baba pala i slomila stidnu kost.
– Bestidnica! A kako je slomila?
– Ivana se naljutila na nju i rekla joj je kad se ponaša kao tinejdžerica da će ju tretirati tako pa ju je zaključala u sobu da ne harači okolo. A Ivanina Baba se iskrala kroz prozor i s trećeg kata počela spuštati.
– Pala je?
– Ma nije. Spretna je Ivanina Baba. Veli da su joj samo smetale silikonske sise.
– Pa kako se polomila?
– Kad se počela šuljati izletjela je iz grmlja jedna kučka pred nju, Baba se uplašila, saplela, pala i polomila.
– Ah ti psi. Ne znaš jesu li gori oni ili njihovi vlasnici. Ne volim krvoločne pse i gospodare.
– Nije izletio pas, nego jedna susjeda koja je prava kučka.
– A što je bilo s Ivaninim autom?
– Ona je bez auta jer su joj ga ukrali s parkirališta. Bila se uplašila, ali joj je Ivanina Baba objasnila gdje je auto.
– Kako Ivanina Baba zna ako je bila zaključana?
– Ona je kroz prozor Mišku dobacila rezervni ključ od auta da ga Miško može ukrasti i potom nazvati Ivanu kako bi u zamjenu za auto tražio puštanje Ivanine Babe iz zaključane sobe.
– Pa zašto je onda Ivanina Baba bježala ako ju je Miško uskoro trebao spasiti.
– Problem je u tome što je sve to bilo jučer. Auta nema na parkiralištu, a Miško se ne javlja. Baba se zabrinula pa je otišla vidjeti što je bilo.
– Zabrinula se da je Miško nastradao?
– Zabrinula se da Miško autom ne lova mlađe komade. I sada je u bolnici izvan sebe. Još nije dobila Miška i ludi od muke. Boji se jer Miško luduje za mlađim ženama koje su tek prošle šezdesetu.
– Pa nek joj doktori zviznu nešto za smirenje.
– Pokušali su, ali nije upalilo. Sad me je poslala po rakiju i pelinkovac.
– Pa neće valjda piti u bolnici?
– To sam je i ja pitao. A ona mi je odgovorila da nitko neće ništa osjetiti jer su svi oko nje bešćutni.

Oznake: Nenad, automobil, Stidna kost

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je kod Jure u Puzzleriji.
– Baš super, dobri čovječe. Nekidan sam vidio o njemu članak na Wikipediji. Piše da je etablirani inovator i biznismen. Daj mi ga na mobitel da mu se malo rugam.
– Ne mogu trenutno. Zauzet je.
– Kaj izvodite ovaj put?
– Trebao je nešto zalijepiti za strop pa me je zvao da mu pomognem.
– I? Jeste li?
– Nije išlo sve po planu pa je Jura ostao zalijepljen za strop.
– Kako misliš? Kojim dijelom tijela?
– Nije baš on zalijepljen, nego njegova jakna. A budući da jaknu ima na sebi i on visi sa stropa.
– Pa neka skine jaknu i siđe.
– To smo i mi planirali, ali onda se dogodilo nešto neplanirano.
– Opet?
– Naišli su neki turisti. Mislili su da je to neka atrakcija pa su ga fotografirali. A kad su počeli u sve većem broju dolaziti Jura je odlučio naplaćivati ulaznice.
– Kako naplaćuje ulaznice kada visi zalijepljen za strop?
– On visi, a ja naplaćujem ulaznice.
– I do kada će visjeti tako?
– Dokle bude interesa. A moram ti reći da je navala velika. Pogotovo nakon što je Jura uveo dodatnu točku.
– Kakvu točku? Pljuje po ljudima odozgo?
– To ti uopće nije loša ideja. Predložit ću mu to kao interakcijski dodatak. Za sada samo s vremena na vrijeme ispušta zvukove.

Oznake: Nenad, wikipedia, atrakcija

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je s Anom.
Slutio sam da će mi reći da ga čekam u VVB-u pa sam otišao tamo prije nego li je išta rekao.
I bio sam u pravu. Došao je u VVB.
– Tražim te po cijelom gradu, budaletino. Zašto mi nisi rekao da ćeš biti u VVB-u?
– Čuj, Nenade, baš me Stari pita što je suprotno od tolerancije. Znaš li ti?
– Netolerancija možda?
– I ja sam to mislio, ali Stari veli da nije.
– Naravno da nije. Suprotno od tolerancije je slaganje. S nekim se možeš slagati, a ako se ne slažeš onda ga toleriraš. Tolerancija je zapravo dopuštanje različitosti.
– A netolerancija?
– Netolerancija ne postoji. postoji mržnja, nasilje, zloća… Ali suprotno od tolerancije je slaganje. Tolerancija nije dobrodušno tapšanje po leđima homoseksualaca, vlasnika pasa, kojekakvih čudaka, kvaziumjetnika koji forsiraju originalnost, razularene mladeži, ovisnika ili kojekakvih pomodnih bedastoća, nego je prihvaćanje i podnošenje svega onoga s čim se ne slažeš. Dakle, ili se slažeš ili toleriraš.
– Slažem se.
– Toleriram.
Srećom tada je naišao Matko i odvukao Staroga od našeg stola.
– S kakvom Anom si bio?
– S onom Anom koju sam upoznao na tečaju pravljenja fiša. Tako mi se dopala. A izgleda da sam i ja njoj.
– Lijepo.
– Jedino je problem što je ona u vezi s tim svojim dečkom. On je guši i rado bi izašla iz veze.
– I onda bi nakon tog davitelja počela vezu s tobom? Zar je ona mazohistica?
– Samo čeka pravi trenutak.
– Pravi trenutak, isto kao i prava osoba, nikada ne dolaze sami. Moraš im izaći ususret. Zašto joj sada nije pravi trenutak? Zašto jednostavno ne ostavi tog tipa?
– Htjela je, ali su se stvari zakomplicirale i misli da mu duguje da bude s njim u teškom razdoblju kroz koji prolazi.
– Kakvo teško razdoblje? I koliko traje?
– Najprije ima problema s poslom. On je nekakav poduzetnik i stvari su se malo zakomplicirale.
– I sad će ona potratiti život zato jer njemu ne ide posao?
– Ali nije samo to. Neka plesačica ga je optužila da je otac njenoga djeteta.
– Koliko je dijete?
– Plesačica je trudna. Inače je trbušna plesačica, a sada je plesačica s trbuhom. Anin dečko tvrdi da nije otac i Ana mu vjeruje. I želi biti s njim dok se to ne riješi.
– Kaj se ima rješavati? Ako joj i nije napravio dijete, očito je s tom plesačicom radio stvari koje vode pravljenju djece. Zar je ta tvoja blesava? Tješi tipa koji je ševio druge dok je bio s njom u vezi.
– I ja sam joj to rekao, ali ona veli da mu to duguje nakon godina provedenih u vezi i da ga ne može ostaviti sada kada mu je teško.
– Ja bih ga ostavio i ne bi me bilo briga kako se frajer osjeća.
– Kad si netolerantan.

Oznake: Nenad, Trbušni ples, tolerancija

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi jer se odužila njegova prepirka i da će doći u VVB bez obzira na ishod.
– I kakav je bio ishod, dobri čovječe?
– Izgubio sam. Izbacili su me trajno i nepovratno.
– Iz čega?
– Iz natjecanja u pub kvizovima.
– A ja mislio da ti se nešto dogodilo…
– To je prava pravcata nepravda.
– Budeš im pokazao kad odrasteš?
– Da sam barem kriv pa mi ne bi bilo krivo, a ovako…
– Pa kaj je bilo, dobri čovječe?
– Došao sam na ugovoreno mjesto kao i obično malo ranije. Sve je već bilo spremno, ali ljudi još nisu došli. Sjeo sam za stol i čekao. Organizatori su otišli negdje nešto obaviti i ja sam ostao sam u prostoriji.
– Jadničak moj mali, baš te izbjegavaju ljudi.
– Odjednom se na računalu s kojega su trebali projicirati pitanja pojavila ona obavijest da će se ugasiti računalo ako u roku od deset sekundi ne stisnem any key.
– Nikad čuo za to…
– I da se ne bi sve pogasilo, otišao sam do računala i stisnuo sam nešto.
– I sve pobrisao?
– Nisam. Ali uto su naišli organizatori i optužili me da sam varalica i da sam gledao pitanja i odgovore što su bili na stolu pokraj računala.
– Lukavac jedan…
– Ali nisam ništa pogledao. Znaš da nisam varalica.
– Kaj ja znam…
– Nekako sam ih uspio uvjeriti da nisam ništa gledao i nisu pravili problem sve dok nije kviz završio. Kad su pogledali odgovore moje ekipe zaključili su da sam ipak pogledao odgovore i diskvalificirali su nas. Ekipu samo iz današnjeg kruga, a mene zauvijek.
– Pa jesi li varao?
– Naravno da nisam.
– Pa kako si znao sve odgovore.
– Pitanja su bila jednostavna. Jednostavno sam znao odgovore. Ne znam kako sam znao. Ne znam ni kako sam naučio rezati nokte, ali znam ih rezati.
– Kakva su bila pitanja.
– Jednostavna, da ne mogu biti jednostavnija. Ne sjećam se svih. Na primjer, pitali su tko je srušio svjetski rekord na 100m 1936. godine. Mislim, tko to ne zna?
– Pitanje banalno do boli.
– Onda su pitali kako se zove najveći hit talijanske pjevačice Patty Pravo.
– Postoji takva pjevačica? Ime joj zvuči izmišljeno.
– Naravno da postoji. Pa tko ne zna njen najveći hit? To je opća kultura. Opće mjesto, što bi rekao Mirko. Kad se ja nađem sa svojim feministicama i malo zaružimo redovito otpjevamo: No, ragazzo, no! Tu non mi metterai tra le…
– Nalaziš se s feministicama?
– Onda su pitali koliko puta je u Bibliji zapisano „Ne bojte se!“ Svatko zna da je zapisano 365 puta.
– Za svaki dan u godini.
– Pitali su, kad smo već kod brojeva, i koliki je zbroj svih brojeva na ruletu. Čuj pitanja! I to je kao neki ozbiljni kviz?
– Zvuči kao prijemni za dječji vrtić.
– Oni su se tamo kao čudili da ja znam gdje je pronađen najstariji likovni prikaz broda ili to što znam u kojoj prigodi je prvi put upotrijebljena hrvatska trobojnica.
– Tražili su prigodu ili datum?
– Prigodu.
– Svašta. Pa to su ridikulozno simplificirana pitanja.
– Bilo je dosta pitanja iz povijesti. Na primjer, kada je zatvoren koncentracijski logor na Golom Otoku ili koja su bila kodna imena normandijskih plaža za vrijeme desanta.
– I oni se čude što to znaš?
– Pa da. Pravili su problem i oko banalnijih stvari.
– Na primjer?
– Njima je problematično to što ja znam koji je grad prvi na svijetu imao javnu električnu rasvjetu ili što znam da je Marcel Kiepach patentirao dinamo stroj.
– Pa zajedno smo bili u njegovim rodnim Križevcima i vidjeli onaj spomenik.
– Eto!
– Ovo zvuči kao zona sumraka. Što je još genijalcima bilo nevjerojatno?
– Oni misle da ja moram pogledati njihove papire da bih znao koliko slova ima armenska abeceda ili koje je godine Hrvatski Sabor proglasio sv. Josipa zaštitnikom Hrvatske.
– Kako mene žalosti da više Hrvata zna tko je zaštitnik Irske, nego tko je zaštitnik Hrvatske.
– A ako znaš, onda misle da si prevarant i izbacuju te nepovratno.
– Pa ti si znao sva pitanja na kvizu?
– Naravno da nisam. Jednoga se nisam mogao sjetiti, a jednoga sam pogriješio zbog tebe.
– Kako misliš?
– Nisam se mogao sjetiti po kojem fizičaru se zove jedinica za frekvenciju…
– Ne to. Kako misliš da si pogriješio zbog mene?
– Bilo je pitanje kako se postane popularan bloger i kako dospiješ na cool listu, a ja sam odgovorio da su mi rekli da će blog postati popularan ako se bude ostavljalo komentare na drugim blogovima.

Oznake: Nenad, Pub kviz, Sigurnost rada na računalu

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je kod tete koja ga je na prijevaru namamila sebi i sada ga tjera da jede neka njena jela.
Budući da mi je obećao da će, ako ostane živ i zdrav, doći u VVB, otišao sam ga tamo pričekati.
Sjeo sam za šank pokraj Staroga.
– Kaj ima u novinama?
– Ništa pametno pa čitam o nekakvim dijetama.
– Zar idete na dijetu?
– A ne! Ne pada mi na pamet ići na dijete i patiti osamdeset četiri godine zato da bih doživio osamdeset petu. Radije ću uživati koliko mogu.
– Čuvanje zdravlja nije patnja, nego nešto što nam omogućava da uživamo u životu. Više se vi patite vezujući cipele uz tu trbušinu, nego netko tko pazi na zdravlje pazeći što jede.
– Onda si ti stalno na dijeti?
– Nikada! Dijeta mi nije potrebna jer jedem umjereno i kuhano na lešo. A i geni su mi dobri.
Kada je Matko čuo da se spominju geni naljutio se na Staroga i gene koje mu je predao. Naslonio se na šank i rekao da je jednom bio na dijeti. Gladan je došao raditi i morao je prenositi neke gajbe pa je tog dana dobio kilu.
Kad su u VVB ušli Ivanina Baba i njen Miško pitali smo njih o dijeti. Ivanina Baba je rekla da ona redovitim seksom održava liniju pa ni ne treba na dijetu, a njen Miško je zaključio da on ne može na dijetu jer je biker, a tko je vidio mršavog bikera.
Kad su naišli u VVB Pijani Roman i Nives Stari je i njih pitao, a Pijani Roman mu je odgovorio da je on pri jelu kak i pri delu. Da daje sve od sebe.
Za nesreću sam ja upitao Nives drži li ona dijete.
– Budalo glupa, ćorava i blesava. Vidiš da mi je dijete u kolicima.
Nadao sam se da ćemo završiti razgovor o dijeti, ali onda su naišli Đorđević, Cvrčak i Branko, Bivši Policajac. Stari je njih pitao jesu li ikada bili na dijeti.
Đorđević je odgovorio da on na dijetu ne ide iz principa.
– Samo mi ti nemoj spominjati principe. I kakvi su ti to principi? Tako je pokojni Ivan imao princip da nikada prvi ne staje na semaforu.
Cvrčak je odbio svaku pomisao o dijeti naglasivši da je to za pedere i manekenske kurve, a da pravo muško iznoji sve što pojede.
Branko je rekao da nikada nije bio na dijeti, ali nije htio odgovoriti zašto. Kad nismo prestajali navaljivati skrušeno je priznao:
– Vjera mi brani.
– Pa kakva ti je to vjera, čovječe?
– Žena mi se zove Vjera. Ona mi brani. Veli da je muškarac bez trbuha kao nebo bez zvijezda.
Još smo mu se smijali i sprdačili se na njegov račun kad je u VVB ušao Pajo Darker s nekom ženskom. On je rekao da mu se zacrni pred očima čim se spomene dijeta, a ona da joj na dijeti samo splasnu sise.
– Ali svejedno idem na dijetu od ponedjeljka.
Mi smo gledali u nju i bili sretni što je ponedjeljak još daleko kad je ušao Nenad noseći u rukama neke protvane.
Pozvao nas je sve da se okupimo oko stola.
– Moja teta je spremila kolače i sendviče od mekinja s nekim umakom. Izvolite, poslužite se.
Nastao je neugodni tajac u VVB-u. Onda se najpametniji i najsnalažljiviji od nas oglasio:
– Ja ne mogu, dobri čovječe. Na dijeti sam.
A onda je krenula lavina onih koji su me oponašali.
– Čuj, sorry, ali na dijeti sam.
– Eh… Kud baš danas kad sam na dijeti…
– Bih drage volje, ali doktor mi je propisao strogu dijetu.
– Ja neću!
– Hvala ti, Nenade, ali baš sam krenula na dijetu.
– Baš ne znaš pogoditi tajming. A baš sam jutros krenuo na dijetu.

Oznake: Nenad, dijeta, Tetini sendviči

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da se zadržao u školi jer ga je Dobra i Mudra Ravnateljica zamolila da održi izvanrednu, neformalnu sjednicu zbora radnika.
– Ah, Dobra i Mudra Ravnateljica. Kako je? Dolazi li joj još onaj peder Talijan?
– Problem je što je sjednica bila nakon radnog vremena pa se odužilo.
– Zakaj?
– Kasno smo počeli i dugo je trajalo.
– Ne pitam zašto se odužilo, nego zašto ste počeli nakon radnog vremena. Zakaj?
– A to… Čekali smo da Tajnica ode doma.
– Zakaj?
– Pa uvijek nakon radnog vremena ode doma. Mislim, ne znam ide li doma, ali ode iz škole.
– Ima logike.
– Znaš da me Tajnica mrzi i da me stalno prijavljuje policiji. E, sad je počela masovno ljude prijavljivati policiji.
– Vidiš, Nenade, opet si bio avangarda.
– Pa smo se dogovorili u školi da moramo nešto poduzeti. Kako ja imam najviše iskustva s njenom mržnjom i prijavljivanjem, Dobra i Mudra Ravnateljica me zamolila da kolega…
– Drugovima i drugaricama!
– …iznesem svoja iskustva i načine na koji se nosim s tim.
– I?
– Imam puno iskustava pa je dugo trajalo.
– Pa što se dogodilo Tajnici da je sve počela mrziti?
– Navodno ulazi u menopauzu pa je ćudljiva i hormonalno nestabilna.
– A zašto tebe mrzi već skoro petnaest godina?
– Zato jer je, kada sam došao raditi, također ulazila u menopauzu i bila je ćudljiva i hormonalno nestabilna.
– Pa ta tvoja Tajnica ulazi duže u menopauzu, nego Hrvatska u Europsku Uniju.
– Zapravo, u moje doba nije ulazila. Samo sam ja to pomislio.
– Kako misliš?
– Kad sam počeo raditi u školi bio sam mlad, naočit, prekrasan novi profesor…
Prasnuo sam u smijeh čudeći se zašto Nenad odjednom priča viceve.
Kad su se svi u VVB-u okrenuli prema meni, objasnio sam im zašto se smijem pa se domalo cijeli VVB smijao.
– …pa me je Tajnica često pozivala sebi u ured. Stalno neki papiri, potpiši ovo, potpiši ono, zaduži ovo, upoznaj se s onim.
– …hahahahahahaha…
– Odmah sam primijetio da babu drmaju valunzi.
– Kako to govoriš? Ko neki primitivac, đubre jedno bezobrazno. Valjda su je tresli, a ne – drmali.
– Sjedim ja malo kod nje, a ona, kao neprimjetno, otkopča gornje puce na košulji. Nekad i dva, tri. A već čim sam ušao ona se zajapurila. Pa nakon nekog vremena skida vestu. A kad netko naiđe u tajništvo, oblači je jer joj postaje odjednom hladno.
– Očiti simptomi menopauze.
– Jednom me pozvala na kavu. Lijepo sam joj rekao da ponese jaknu jer je bilo hladnjikavo, ali nije htjela. Dok smo pili kavu skroz se priljubila uz mene i rekla mi da sam bio u pravu, da joj je hladno i da je zagrlim da se ugrije.
– I?
– Jesam. Iz kolegijal…
– Drugarstva.
– A brzo se zagrijala. Čim sam je zagrlio, zacrvenila se isti čas. I osjetio sam da je topla. A osjetio sam da ima i problema s tahikardijom.
– Ne možeš to zaključiti samo zato jer joj se jednom uzlupalo srce.
– Nije samo jednom. Drugom zgodom sam trebao popuniti neki upitnik o zaštiti na radu. Nije mi išlo pa je ona, raskopčane košulje, došla iza mojih leđa i nagnula se nad mene. Budući da mi je prsa prislonila uz glavu jasno sam čuo da opet ima ubrzano kucanje.
– Onda dobro.
– Taj čas je netko ušao u tajništvo i ona je histerično počela vikati da je se ometa.
– Jasni simptom menopauze.
– Bilo mi je žao da se muči pa, kad sam s učenicima bio na izletu u inozemstvu, donio sam joj neke tablete da malo dovede u red te hormone.
– Lijepo od tebe.
– To ti misliš. Tajnica je imala drugačije mišljenje. Uvrijedila se jer sam pomislio da je toliko stara, a još više je razljutilo što nisam prihvatio njenu ljubav i prepoznao očite signale. I od tada me mrzi. I prijavljuje policiji.

Oznake: Nenad, Menopauza, Tajnica

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na nasipu.
– Zakaj, dobri čovječe?
– Osjećam se kao Buridanov magarac pa sam trebao ovdje doći.
– Kaj paseš travu po nasipu, magarče?
Nekim čudom me je Nenad nagovorio da dođem k njemu i domalo smo obojica sjedili na nasipu pokraj slapa.
– Baš je ovo mjesto ogavno. Kako uopće možeš biti ovdje?
– Opušta me šum vode i riječni tok.
– Pustiš vodu u kadi pa nek ti šumi. Ah… Nego, kaj je bilo?
– Primio sam pismo.
– Šokantno. Kaj je bilo?
– Pisala mi je Danijela. Prva cura u koju sam se u životu zaljubio. I jedna od tri želje koje sam ikada imao.
– Imao si tri žene?
– Ne tri žene, nego tri želje. To je jedan stih…
– Oprosti. Nisam te dobro čuo.
– Sigurno te ometa šum slapa.
– Ometa me buka kamiona po Jakuševcu i zvukovi iz toplane. Fakat je ovo mjesto grozno.
– Danijelu sam zavolio u sedmom razredu. Predložio sam joj da budemo zajedno, ali ona je dvojila. Na početku osmoga razreda je postala hladna prema meni i izbjegavala me. Srednja nas je razdvojila i nisam više ništa čuo o njoj, ali sam često mislio na nju i pitao se što je s njom i kako bi nam bilo da smo zajedno.
– Ne zna sretnica čega se spasila.
– Danas sam dobio njeno pismo.
– Pismo? Kaj piše?
Pružio mi je pismo i pročitao sam ga.
DRAGI NENADE, CIJELO LJETO SAM MISLILA NA TEBE. AKO JOŠ UVIJEK ŽELIŠ DA BUDEMO ZAJEDNO JA SE SLAŽEM. ŽELIM DA FURAMO I DA SE ZABAVLJAMO. TVOJA DANIJELA. P. S. AKO SI SE PREDOMISLIO PRAVI SE KAO DA OVO PISMO NISI PRIMIO.
– Odmah sam odjurio do njenog stana. Ali tamo su mi rekli da više tu ne živi i da se odselila kad se udala. Rekli su da više ne dolazim.
– I o tome ima neki stih…
– Sad sam razapet između dviju želja. Htio bih biti s njom, ali ne želim biti ničiji ljubavnik niti kome rušiti brak.
– I to su ti dvije želje?
– Pitam se što moram učiniti.
Zašutjeli smo na trenutak. Nenad je buljio u slap, a ja sam prevrtao Danijelino pismo po rukama.
I onda mi je sinulo što treba učiniti.
– Nenade, trebao bi pogledati malo bolje pismo.
– Ne kužim.
– Zar ti nije neobično čija je slika na markici?
– Meni je neobično da jedan od najljepših trgova u Zagrebu zovu po njemu i njegovom činu u vojsci što je baš taj trg uništavala u Domovinskom ratu. A to što je na markici me ne čudi. Ionako ga još uvijek prikazuju kao pozitivca, a ne kao diktatora, zločinca i krvoloka što je doista bio.
– Onda nemoj gledati markicu, nego žig.
– Poslano je s Raba. Danijela je uvijek ljetovala na Rabu.
– Pogledaj datum, budaletino. Pismo je poslano 1986.
– Šokantno.
Zašutjeli smo na trenutak. Nenad je buljio u slap, a ja sam buljio u njega.
– Što ću sada?
– Kao što je rekla Danijela: Pravi se kao da ovo pismo nisi primio.

Oznake: Nenad, Pisanje rukom, Danijelino pismo

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na policiji.
– Stižem po tebe. Sigurno se radi o najobičnijem nesporazumu.
– Pa i radi se o najobičnijem nesporazumu. Hvala ti što dolaziš jer ionako nisam znao kako bih iz Šibenika došao doma.
I tako sam, jer mi je jezik brži od pameti, otišao u Šibenik.
Sjedili smo nakon nekog vremena na šibenskoj rivi i pili kavu.
– Kaj je bilo?
– Najobičniji nesporazum.
– A-ha…
– Ivanina Baba se viđa s nekim tipom koji je umirovljeni kontrolor leta.
– I zato su Šibenčani došli po tebe i priveli te?
– Ivanina Baba, njen Miško i njihovi bikeri su se dogovorili otići na proslavu Dana hrvatskih mučenika na Udbinu.
– Kakve to veze ima s tobom i Šibenikom?
– Budući da su kontrolori leta u štrajku, pozvali su umirovljenike da ih zamijene pa Miško nije mogao ići. Zato je Ivanina…
– Kontrolori leta su u štrajku?
– Da. Zagrebački kontrolori leta.
– Pa kako toga nema u vijestima?
– Nemam pojma. Znaš da mediji ne prenose ono što se doista događa, nego uvijek kreiraju stvarnost kako im paše. Sjećaš se kad je Nives s ekipom tjedan dana protestirala pred jednom televizijskom kućom koja se hvali da su njeni reporteri posvuda, a nisu ni slova zucnuli o tome da im je tjedan dana preko stotinjak ljudi protestiralo protiv načina na koji izvješćuju?
– Nemam pojma.
– Svakako, budući da Miško nije mogao ići, Ivanina Baba me je zamolila da ja odem namjesto njega jer im je trebao još jedan čovjek.
– Zakaj?
– Napravili su majice za taj dan s natpisom SLAVA PALIM HRVATSKIM MUČENICIMA i to tako da je svaka od četiri osobe imala po jednu riječ na svojoj majici. I zajedno smo svojim tijelima stvorili natpis.
– I nešto ste zeznuli pa su došli šibenski policajci i priveli su vas?
– Na Udbini je sve prošlo u redu. Veličanstveno.
– Onda je očito negdje drugdje pošlo ukrivo.
– Nakon toga smo sjeli na motore i sprašili u Šibenik jer je baš tih dana…
– E sada sve ima smisla.
– Smjestili smo se u kampu i onda su me bikeri izbacili iz kampa na cestu.
– Zakaj?
– Prekršio sam njihovo sveto pravilo.
– Koje?
– Tek kad smo postavili šator Ivanina Baba mi je rekla da bikeri imaju pravilo koje glasi: Koga voziš – toga jebeš.
– Znam to. Ah…
– Mene je vozila Ivanina Baba.
– Brrrr…
– Usprotivio sam se i izbacili su me u mrak i noć.
– Potukao si se pa te privela policija?
– Nisam se potukao.
– Papčino.
– Izašao sam na magistralu i počeo sam stopirati. A onda je odjednom naišla policija i priveli su me.
– Zbog skitnje?
– Priveli su me zbog potpaljivanja požara.
– Kakvog požara.
– Navodno sam namjerno zapalio tri požara te noći. Ja sam im bio glavni osumnjičeni dok se nije ispostavilo da se radi o najobičnijem nesporazumu.
– Zakaj ti?
– Zato jer mi bikeri nisu uzeli majicu s Udbine. A na mojoj majici je pisalo PALIM.
Malo smo zašutjeli. Gledao sam javnu rasvjetu po Šibeniku i bio sam tako ponosan.
– Cijeli ovaj nesporazum samo zato jer je Miško kontrolor leta…
– Mi smo u srednjoj imali profesora kojega smo zvali Kontrolor Leta.
– Zbog čega?
– Zato jer je stalno govorio: Kontroliraj se ili letiš iz razreda.

Oznake: Nenad, Kontrolori leta, Dan hrvatskih mučenika

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi i da ga ni neće biti par dana jer je na Rebru.
– Na čijem rebru, dobri čovječe?
– Kako misliš: Na čijem? Zar su već privatizirali bolnice?
Kad sam shvatio da je u bolnici otišao sam do njega. Odnio sam mu kilu naranača i tekst što je Gadni pisao o svojim avanturama, a nazvao ih je SVA MOJA REBRA.
– Kaj je bilo, dobri čovječe? Kaj te boli, jadniče?
– Ne boli me ništa. Samo su mi vadili koštanu srž.
– Možeš li mi sržno objasniti zašto?
– Znaš da sam doznao tko mi je otac tek kad je umro.
– Zato su ti vadili?
– Otac mi je ostavio veliko bogatstvo što sam ga, kad sam shvatio da se ljudi drugačije ponašaju prema meni, cijeloga porazdijelio.
– Ah…
– Stvar se zakomplicirala kad su se pojavile sestre moga oca. One su, vjerujući da on nema ni potomke ni oporuku, očekivale da će postati nasljednice njegovog bogatstva.
– Sestre? Znam samo za onu koja eksperimentira u kuhinji i koja će nas vjerojatno sve potrovati.
– Znaš za nju jer je ona jedina u kakvom takvom kontaktu sa mnom. Onoliko koliko je ne uspijevam izbjegavati. Otac mi je imao tri sestre.
– A ostale dvije sestre?
– Jedna je kao klinka imala problema s disanjem pa su je roditelji stalno poticali da izlazi vani, a ona je neprestano bila u kući. Bila je stalno zatvorena u kući.
– I sad je zatvorena u kući pa je zato nismo upoznali?
– Kad je imala sedamnaest godina pukao joj je film, izašla je iz kuće i nikada se više nije vratila. Putuje svijetom i svakog prvog u mjesecu pošalje razglednicu. Navodno se nikada nije vratila u Zagreb.
– A treća?
– Ona se najviše potrudila da ospori oporuku. Unajmila je odvjetnički tim koji je pokušao dokazati da sam ja izmanipulirao oca, ali to nije imalo smisla jer se nismo nikada upoznali. Onda me je optužila za krivotvorenje oporuke. I sve nekakve bedastoće. Kad joj to nije upalilo, počela je igrati prljavo.
– Kako misliš?
– Počela mi je prijetiti. Poslala je neke tipove da me pretuku. Maltretirala me, slala pisma, nazivala…
– Pa zar se nisi uplašio?
– Jesam jednom. Htjela je osporiti moju poslovnu sposobnost kako bi mi postala starateljica i sve preuzela. Proglasila me je psihičkim bolesnikom. To je bilo opasno. Izvukao sam se za dlaku.
– Glavno da si se izvukao.
– Jesam.
– A budeš mi sada rekao zašto si ovdje?
– Ta treća sestra moga oca je oboljela od leukemije i bila joj je potrebna koštana srž. Budući da sam ja jedini kompatibilni darivatelj onda sam rekao da uzmu od mene.

Oznake: Nenad, Tuberkuloza, Tri sestre

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je kod Pijanog Romana.
– Kaj ćeš tamo, dobri čovječe?
– Budem ti pričao kad se nađemo u VVB-u.
I tako sam opet završio u VVB-u.
Nenad je došao puno kasnije nego što sam ga očekivao.
– Pa gdje si do sada, đubre jedno bezobrazno?
– Oteglo se…
– Vidim. Što si uopće radio kod Pijanog Romana?
– Postojala je opasnost da se ponovno vrati u alkoholizam pa me je zvao da mu pomognem da se othrva.
– Pa zašto mu nije Nives pomagala. Ipak mu je ona supruga, a ne ti.
– Nives je s djecom kod brata Yvesa u Francuskoj.
– Pa zašto Pijani Roman nije otišao s njima?
– Kad je posljednji put bio deportirali su ga iz Francuske i zabranili mu ulazak.
– Zakaj?
– Zbog imena.
– Kako misliš?
– Mislili su da je Pijani Roman Rom pa su ga izbacili iz zemlje.
– Pa Pijani Roman uopće ne izgleda kao Ciganin.
– Politički korektno se kaže Rom, a ne Ciganin.
Nenad je to rekao upravo u času kad je Stari teturao pokraj našeg stola pa nam se pridružio.
– Kako mi ide na živce ta politička korektnost. Digne mi tlak više nego kad netko tvrdi da je Verdi glazbenik. Sad Cigane nećemo više zvati Ciganima, nego Romima? Kako mi ide na živce to pretjerivanje. Postali smo ko glupi Amerikanci. Pogotovo me nerviraju ovi snobovi koji crnce više ne zovu crncima, nego govore da su afroamerikanci. Kao da je riječ crnac u hrvatskom jeziku imala ikada pejorativno značenje, lošu konotaciju ili bila rugalica. Hoćemo onda i Cigana zvati romohrvatom? Krom. Moja prijateljica iz Nizozemke je crnkinja. Dođe ovdje i svi je zovu afroamerikankom, a nema nikakve veze ni s Afrikom ni s Amerikom. Jebali vas afroamerikanci. I to isto. Ako netko napiše: J*** se to je kao pristojno i politički korektno, a onaj kojemu je to upućeno zna da si mu poručio da se jebe. Ma jebala vas sve zajedno politička korektnost.
Srećom, Nenad se snašao i ispravno reagirao:
– De, Matko, daj Starom jednu pivu.
Stari je odteturao prema šanku.
– Gdje smo ono stali?
– Nismo ni krenuli. Zašto si bio kod Pijanog Romana?
– Bojao se da će se ponovno vratiti alkoholu i pijančevati pa me je pozvao da ga spriječim.
– Zašto se bojao?
– Znaš li ti kako je Pijani Roman uopće postao pijanac?
– Nemam pojma.
– Dok je bio mlad vrbovao ga je predsjednik njihovog KUD-a da dođe pjevati. Trebali su nastupati, a falilo je muških glasova. Pijani Roman bi pristao, ali je rekao da ne zna sve tekstove što ih pjevaju i da ne može. Voditelj mu je onda uvalio flašu rakije i rekao da pjeva kada zna tekst, a kada ne zna tekst neka pije iz boce pa nitko neće skužiti da ne zna tekst, nego će misliti da je to dio nastupa.
– I?
– Pijani Roman je zbilja loše znao tekst.
– Lijepo od tebe što mi pričaš pričice iz prapovijesti. A sada gukni zašto si bio kod Pijanog Romana.
– Zato jer se voditelj KUD-a najavio da će opet danas doći kod njega i nagovarati ga da se ponovno vrati u KUD. A znaš da Pijani Roman nije talentiran za pamćenje tekstova.
– I?
– I ništa… Voditelj je bio, ali je Pijani Roman bio karakter i, uz moju pomoć, othrvao se zamamnosti poziva i odbio povratak u KUD.
– Svaka čast. A zašto si se zadržao ovako dugo?
– Kad je voditelj KUD-a otišao proslavili smo to što je Pijani Roman bio karakter i poderali smo litru rakije.

Oznake: Nenad, Darovi i Talenti

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, jer je završio na hitnoj.
– Kako to, dobri čovječe?
– Ugrizao me pas.
– Pas?
– Da.
– Čiji pas?
– Anin pas.
– Tko je Ana?
– Ana je žena koju sam upoznao na tečaju pravljenja fiša.
– A-ha…
– Počeli smo se viđati. Ali ona još nije prekinula s onim svojim tipom pa se viđamo potajno.
– Šokantno.
– Danima su bili na moru i nisam je vidio. Zaželio sam je se.
– Slutim da ima neki „ali“.
– Danas su se vratili. Nisam znao kako bismo se vidjeli jer je ostala kod njega prespavati.
– I?
– Budući da taj njen ima psa dogovorili smo se porukama da će ona izvesti psa, a ja ću je zaskočiti iza nekog grma. Zagrlit ćemo se, poljubiti i barem na trenutak uživati zajedno.
– Ima li sada neki „ali“?
– Nema. Dogovorili smo se. Ja sam čekao blizu njegove zgrade dok ona nije krenula s psom u šetnju.
– Znači, sve po planu. Nije bio nikakav „ali“.
– Ali kada sam iskočio iz grma pred nju, kučka me ugrizla.
– Pa zašto se viđaš s njom kad je tako agresivna?
– Nije me Ana ugrizla, nego pas kojeg je vodila.
– Ima logike…
– Sad sam na hitnoj. Zviznuli su mi injekciju.
– Da dođem po tebe?
– Nažalost ne mogu doma. Zadržat će me na promatranju. Vele da je nenormalno da netko tko je toliko izgrižen, tko je doživio traumu i stres može biti tako sretan. Nemaju doktori pojma.
– Mene jednom umalo nisu operirali potpuno zdravog.
– Kako misliš?
– Stopirao sam blizu Olova u Bosni i stala mi je hitna. Rekli su mi da mogu s njima, ali da sjednem straga. To nije bio kombi hitne pomoći, nego je više bio karavan. Kako mi je nezgodno bilo sjediti, ispružio sam se straga na krevetu i, umoran od puta, zaspao sam ko mala beba. Kad smo došli u grad, nisu me htjeli buditi, nego su se samo parkirali i otišli srediti nekakve papire. U međuvremenu je naišao dežurni liječnik i napravio galamu.
– Vikao je na njih zato jer su u službenom vozilu povezli nekoga?
– Ma ne. Vikao je na sve živo kako pacijent može ležati ostavljen u vozilu. Svakako, probudio sam se na kolicima kojima su me vukli u ambulantu. Neki tip me je pljuskao i pitao me je znam li gdje sam. Mislim pitanja! Mogao je pitati nešto lakše. Rekao sam da nemam pojma gdje sam, a kad me je pitao čega se zadnjeg sjećam, rekao sam mu da je zadnje čega se sjećam cesta pokraj Olova. Tako su zaključili da sam doživio prometnu nesreću.
– Strašno.
– Odmah su me odveli na sve pretrage. Sve su mi snimili, analizirali i izmjerili. I ništa nisu našli. Nisu mogli vjerovati da netko tko je unesrećen tako dobro izgleda pa su sve ponovili još jedanput. Na kraju sam sjedio u uredu dežurnoga liječnika koji mi je rekao da sam potpuno zdrav. To je bila baš dobra vijest.

Oznake: Nenad, Anestezija, olovo

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na obljetnici godišnjice izdaje Andrijice Šimića.
– Onog hajduka?
– Da…
– Pa odakle ti na tome? Još će ispasti da navijaš za Hajduka.
– Najobičniji nesporazum…
– Gdje je ta proslava?
– U Podosoju.
– U Imotskoj krajini? Pa kaj radiš tamo, dobri čovječe?
– Krenuo sam u Hercegovinu.
– Zakaj?
– Nedavno se udala jedna moja kolegica…
– Drugarica!
– …i ostala je živjeti dolje.
– Pa kakve to veze ima?
– Budući da ne radi više kod nas u školi, došla je raditi neka nova. I raspored nam je promijenjen.
– Pa?
– Ja sam imao slobodnu srijedu oko podne tako da sam mogao otići kod mamine liječnice na informacije. Sada nisam u promijenjenom rasporedu slobodan pa neću moći ići.
– Što ćeš sada?
– Jedan moj poznanik je krenuo prema Hercegovini pa sam se povezao s njim.
– Pa što radiš u Podosoju?
– Nisam znao da će se zaustavljati na godišnjicu izdaje Andrijice Šimića. Sada čekam da završi proslava i da odemo dalje.
– Što ćeš kad dođeš u Hercegovinu?
– Probat ću je nagovoriti da se vrati na posao i bude sve po starom.
– Jesi ti normalan? Zašto bi se vratila?
– Zamolit ću je ljudski…
– A ako kojim slučajem odbije?
– Nisam imao ideje, ali onda mi je ova hajdučija dala ideju.
– Slušam.
– Oklevetat ću njega pred njom ili nju pred njim da se rastave i ona se vrati u Zagreb.
– Jesi ti blesav? Radije joj mužu nađi posao u Zagrebu.
– To sam mislio, ali…
– Kaj je sad?
– Čovjek ima sušionicu pršuta.

Oznake: Nenad, štitnjača, hajduk

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi.
Nakon par trenutaka neugodne šutnje:
– Čekam…
– Što čekaš?
– Da mi kažeš gdje si. Obično nisi pri sebi pa mi kažeš gdje si.
– Nemam pojma gdje sam.
– Kako nemaš pojma gdje si? Oteli su te vanzemaljci?
– Čak ne znam ni koji je danas dan.
– Danas je Dan guštera.
– Erin gušt? Vanzemaljci? Sad sam se sjetio.
– Pa reci mi, dobri čovječe.
– Jedna moja kolegica…
– Drugarica!
– …se udala i pozvala me u svatove.
– I to te toliko izbezumilo da ne znaš gdje si?
– Svatovi su bili u Hercegovini.
– Zašto?
– Ona Hercegovka, mladoženja Hercegovac.
– Ima logike.
– I onda smo guštali u svatovima.
– Kako?
– Pjevali smo, plesali, jeli, pili…
– Kak je tebi bilo?
– Očito dobro. Zadnje čega se sjećam je da me je neki tip učio čemu služi bukara i kako se koristi.

Oznake: Nenad, gušteri, Bukara

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je kod Dobre i Mudre Ravnateljice.
– Ah…
– Zašto uzdišeš?
– Uvijek uzdahnem od čežnje kad se spomene Dobra i Mudra Ravnateljica.
– I ona uzdiše kad se tebe spomene. Samo od muke.
– Reci joj da se makne od onog svoga…
– Oprosti, ali imam ja i svojih muka.
– Kaj je bilo, dobri čovječe?
– Prijavili su me neki roditelji djece kojima sam razrednik.
– Zakaj?
– Zato jer smo svi u razredu obrijali glave.
– Molim?!?
– Jedna učenica ima karcinom. Krenulo joj je na bolje i mislili smo da se izvukla, ali onda joj se opet vratilo i sada će morati prolaziti kemoterapije i sve drugo. Budući da joj je već opala kosa, razred je odlučio da ćemo svi obrijati glavu iz solidarnosti s njom.
– Kako si ih uspio nagovoriti na to?
– Nisam ja. Nagovorio ih je jedan učenik. Dečko ima izuzetan talent pregovaranja i nagovaranja. A posebno mu je vjerodostojnost davala činjenica da sam ima dugu, godinama čuvanu kosu.
– I kaj ćete sada tako ćelavi?
– Jedna učenica nas je fotografirala. Kad je drugi jedan učenik vidio kako su dobre fotografije napravio je kalendare, šalice i majice što su ih neki drugi distribuirali. Nekoliko učenika je sve to popratilo mudrim izrekama.
– Kaj ćete s novcima?
– Pomoći ćemo učenici u liječenju.
– Imam ja ideju kako biste mogli dodatno zaraditi.
– Nije da me zanima, ali reci.
– Azijati luduju za našom kosom. Moglo bi im se za skupe novce predati preko Interneta.
– Zna li Pajo Darker za to?

Oznake: Nenad, Daroviti učenici, solidarnost

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u VVB-u.
– Zakaj, dobri čovječe?
– Pijem kavu s Tučenim Vrhnjem.
– Pa popij tu kavu i dolazi.
– Ne usudim se…
– Zakaj?
– Moglo bi doći do tučnjave, ne želim riskirati.
– Kakve tučnjave?
– Oprosti, moram prekinuti. Upravo se vraća. Dolazi mi za stol.
Nenad je naglo prekinuo.
Uplašio sam se za njega.
Odlučio sam da trebam hitno nešto napraviti.
Krenuo sam u VVB obraniti Nenada od moguće tučnjave, a usput sam pozvao Đorđevića, Cvrčka i Branka, bivšeg policajca, da mi pomognu.
Kad smo mi četvorica ušli u VVB ugledali smo nekog tipa kako stoji Nenadu iza leđa. Jednom rukom ga je stiskao oko vrata, a drugom je zamahnuo htijući ga udariti. Nismo čekali ni tren, nego smo navalili na njega, odvojili ga od Nenada i pretukli smo ga.
Kasnije je napadača odvela hitna, a mi branitelji smo završili u pritvoru.
Tamo nam je Nenad sve razjasnio:
– Vi ste kreteni!
– Kako misliš?
– Tip je moj prijatelj iz srednje škole. Pokazivao mi je kako ga je neki čovjek pretukao. Pa rekao sam ti na mobitel da pijem kavu s Tučenim Vrhnjem.
– Mislio sam da piješ kavu sa šlagom.
– Tip se zove Tučeno Vrhnje jer ga uvijek pretuku.
– Kako misliš?
– Odmah u prvom razredu se nešto pravio važan pred nama drugima i napomenuo je da on uvijek pobere vrhnje. Uto je naišla žena iz kantine, kojoj je netko prije toga pokrao vrhnje, pa je pomislila da je on to napravio i pretukla ga je. Od tada ga zovemo Tučeno Vrhnje.
– Ima logike.
– I kasnije su ga stalno tukli. Jednom je jedan profesor rekao da mora nešto u zbornicu i zamolio Tučeno Vrhnje da izađe pred razred i čita nam gradivo iz knjige. Dok je on čitao banuo je neki tip, nasrnuo na Vrhnje i pretukao ga.
– I što je onda bilo?
– Ništa. Vrhnje je završio u bolnici, a mi smo dobili novog profesora, koji nije pipao curice.
– Ima logike.
– Jednom smo sjedili na kavi, došao je neki frajer i pitao Vrhnje je li on Saša.
– I?
– Frajer ga je pretukao.
– Zašto?
– Nije bitno. Poanta je da ga stalno tuku. Od žene se rastao zato jer ga je stalno tukla. Na poslu su ga pretukli. Čak mu ni sportska karijera nije bila uspješna.
– Kojim sportom se bavio?
– Boksom. Ali uvijek bi ga pretukli.

Oznake: Nenad, Tučeno vrhnje, sudbina

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u panici.
– Zakaj, dobri čovječe?
– Znaš da s vremena na vrijeme pričam priče klincima u Domu za nezbrinutu djecu?
– Znam. Prijavio sam to nadležnom Ministarstvu, ali još nisu reagirali i zaštitili djecu.
– Sutra opet imamo susret i trebao bih naći neku dobru priču.
– Koja je tema?
– "Kako mijenjati svijet na bolje?"
– Mislim da se svijet treba mijenjati na bolje odgovornim življenjem svakodnevice i korektnim ponašanjem, odnosno ljubavlju, prema onima koji su nam bliski. No o tome ćemo prekosutra. Sada mi reci koja je tema sutrašnjeg pričanja priča u Domu za nezbrinutu djecu.
– Tema je: "Kako mijenjati svijet na bolje?"
– A-ha…
– Imaš li kakvu ideju?
– Za priču ili kako mijenjati svijet na bolje?
– Za priču. O mijenjanju svijeta ćemo misliti prekosutra. Tako si maloprije rekao, zaboravni čudače.
– Jednom sam čuo priču o okladi vjetra i sunca.
– Već vidim da je dosadno i glupo, ali nastavi.
– Kladili su se vjetar i sunce tko će čovjeku skinuti šešir. Najprije je vjetar lagano zapuhao. Ali čovjek je prihvatio obod i zadržao šešir. Vjetar je onda zapuhao jače, a čovjek je čvršće stisnuo šešir uz glavu. Kako je vjetar više i jače puhao, tako je čovjek sve čvršće držao šešir i vjetar je nakon nekog vremena odustao zaključivši da je nemoguće čovjeku skinuti šešir s glave.
– Ma…
– A onda je sunce došlo na red. Obasjalo je čovjeka i počelo sjati malo jače nego inače. Čovjek je osjetio kako mu je vruće i sam je skinuo šešir da se rashladi.
– I to je to?
– Da.
– To mi predlažeš?
– Da.
– O, Bože, na što ja gubim vrijeme, a u panici sam…

Oznake: Nenad, šešir, "Kako mijenjati svijet na bolje?"

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da u gradu kupuje trenirku.
– Već se spremaš za maškare?
– Kupujem za svakodnevnu upotrebu.
– Zar si se toliko udebljao da ni u što drugo ne staneš?
– To ja radi Ane.
– Tko je Ana?
– Cura s kojom sam se upoznao na tečaju spremanja fiš paprikaša. Počeli smo se viđati i lijepo mi je s njom.
– Slatko…
– Ana se bavila profesionalno sportom kad je bila mlađa.
– Kojim sportom?
– Odbojkom.
– Odbojka nije sport, nego umjetnost.
– Zato kupujem trenirku da pomisli da sam sportski tip pa da joj budem još draži.
– Možeš misliti koliko ćeš joj biti drag kada shvati da joj lažeš. Znaš onu priču o magarcu iz mog sela?
– Molim te poštedi me tih priča o magarcima.
– Onda ću citirati Gadnoga.
– Je ti razlika…
– Gadni je rekao da stalno mijenja žene u nadi da će susresti onu koja će njega promijeniti. Ako ti je doista stalo do Ane, nemoj se pretvarati da se mijenjaš, nego se prepusti. Ako je ona ona prava, promijenit ćeš se doista.

Oznake: Nenad, SPORT, Magareća posla

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u VVB-u.
– Zakaj, dobri čovječe?
– Matko je odsutan, ali ovaj put ga ne mijenja onaj tip koji ga obično mijenja, nego je došla jedna konobarica…
Naglo sam prekinuo razgovor i pojurio u VVB.
– Brz si.
– Došao bih i prije, ali sam se na izlazu sudario s nekim tipom koji je sav sretan izašao iz VVB-a.
– Zbog njega sam se i zadržao pa nisam bio pri sebi.
– A ne zbog konobarice?
– Indirektno. Naime, kad sam shvatio da je žensko za šankom otišao sam do šanka i sjeo. Tamo je bio ovaj tip koji je maloprije izletio. Pa sam se zadržao u razgovoru s njim.
– Kužim da je izletio iz VVB-a ako je razgovarao s tobom, ali zašto je istrčao sretan?
– Kad sam sjeo za šank tip me je počeo gnjaviti svojom tužnom pričom.
– Ne zanima me!
– Dobio je mail. U mailu se tražilo od njega da ga pošalje na deset adresa pa će mu se dogoditi nešto dobro kroz nekoliko dana. Budući da frajer nema desetoro ljudi kojima bi poslao mail odlučio je to ignorirati.
– I ja sam odlučio ignorirati.
– Ali, onda je pročitao mail do kraja. Pisalo je da ako ne pošalje mail na deset adresa da će mu se dogoditi nešto loše. I to je mislio ignorirati, ali onda je pročitao što se dogodilo Gabby Su iz Južne Dakote pa se uplašio.
– Što joj se dogodilo?
– Budući da nije imao kome poslati mail, a bojao se da će nastradati, odlučio je otvoriti deset novih mail adresa i poslati mail sam sebi.
– Baš je riješio problem…
– Kad je shvatio što je učinio došao je ovdje lokati za šank i mene gnjaviti pričom. Pitao se gdje će naći sto ljudi kojima će sada poslati mail.
– Očito je našao rješenje kad je sretan izletio iz VVB-a.
– Konobarica koja mijenja Matka mu je dala ideju.
– Kakvu?
– Rekla je da pošalje mail na pedeset adresa. Tih pedeset slanja će mu omogućiti da mu se dogodi nešto dobro. A pedeset neposlanih će mu doduše donijeti zlo, ali će ga ono dobro anulirati pa će biti na istom.
– I zato je izletio sretan iz VVB-a?
– To ga baš nije razveselilo. Svejedno je bio tužan jer nije imao ni pedeset mail adresa za slanje.
– I što ga je onda razveselilo.
– Konobarica.
– Mmmm…
– Ma ne to. Ona mu je dala mail adrese.
– Čije?
– Tipova koji je gnjave i upucavaju joj se dok konobari.

Oznake: Nenad, religija, 10 x 10

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da uznemiren sjedi u VVB-u.
– Kaj, dobri čovječe? – Upitao sam ga kad sam u VVB-u sjeo pokraj njega.
– Ivana me je zamolila da odem s njom na psihodramu.
– Rekla ti je da sam je ja odbio pa te naljutilo to što nije najprije tebe zamolila za pomoć?
– O čemu ti to?
– Ma… Trkeljam bez veze. Kaj je bilo?
– Plan im je bio govoriti o frustracijama u seksu.
– Pa?
– Zašto bi itko morao znati da je netko frustriran zato što mu je mali i da ga to čini nesigurnim?
– O kome to govoriš?
– Ma… Trkeljam bez veze. Još su planirali govoriti o najegzibicionističkijim mjestima gdje su spolno općili te kako su se pritom osjećali oni, a kako njihov partner ili partnerica, ovisi tko s kim voli općiti.
– I što si ti na to?
– Demonstrativno sam napustio sastanak. A prije toga sam im napravio psihodramu.
– Zašto?
– Intimnost treba biti intimna.
Na trenutak smo zašutjeli.
– Moje najneobičnije vođenje ljubavi je bilo s Martom u kadi. Naš prvi put.
– Ja nisam nikada u kadi. Ali jesam na bazenu.
– Na bazenu?
– U kabini za presvlačenje. Sjeo sam na klupicu, a ona meni u krilo. Sjećam se da su ljudi pokušavali ulaziti, a ona je vikala: 'Zauzeto je. Već je netko unutra.'
– Ja sam jednom s Martom vodio ljubav u polju lavande.
– Što je tu neobično?
– Kad smo se vratili u selo, jedan susjed je rekao da nas je vidio u polju i gledao dalekozorom. U grob je odnio tajnu je li nas gledao dok smo želi lavandu ili dok smo imali pauzu pa smo prilegli.
– Ja sam jednom vodio ljubav u invalidskom WC-u za vrijeme pauze kazališne predstave.
– Kaj je tu neobično?
– Invalidski zahod je bio na pozornici. Dio scenografije.

Oznake: Nenad, Intimnost, Psihodrama

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je kod Martine.
– Zakaj, dobri čovječe?
– Nema Pere pa sam ja uskočio.
– Opet je tužna i nesretna? Dobila je posao pa je razočarana? Ili je dobila otkaz pa je iznenađena?
– Martina je sretna. Pokrenula je svoj posao i super joj je.
– Zezaš me? Čim se počela baviti?
– Dostavom hrane.
– Originalna ideja. Čudno da se nitko prije nje toga nije sjetio.
– Martina je modificirala malo ideju.
– Kako? Dostavi poluspremljeno da se ljudi sami malo potrude?
– U porno filmovima hranu uvijek dostavljaju lijepe i seksipilne žene pa je Martina odlučila to sprovesti u djelo…
– Ček, ček, ček, ček! Nešto mi nije jasno. Martina gleda pornografiju?
– To joj je netko drugi predložio.
– Tko?
– Nije bitno. Svakako…
– Čekaj malo! Rekao si da hranu dostavlja lijepa i seksipilna djevojka. A znaš kako Martina izgleda. Brrr… Zar je zaposlila curu koja izgleda potpuno drugačije od nje?
– Nekoliko njih. Posao ide ko blesav. Pogotovo jer su postavile granicu od sto kuna. Iznad tog iznosa dostavljaju cure, ispod sto kuna dostavlja Pero.
– Koji Pero?
– Jedan ružan i nesimpatičan tip. Njega sam ja danas mijenjao. Svakako, ljudi su ubrzo skužili kako izbjegavati Peru i dobiti cure pa su počeli naručivati iznad sto kuna. Posao cvate. Ženama drago kad im žena dostavi hranu, a muškima još draže.
– Pa je li bilo kakvih problema?
– Nikakvih. Ljudi su pristojni, a ako netko nešto pokuša, Pero je u blizini.
– Martinu će još proglasiti poduzetnicom godine.
– Sve je idealno, samo joj feministice prave problem. Vele da se žene iskorištava.
– A što Martina veli na to?
– Ona veli da se ne iskorištava žene, nego da ovaj put žene iskorištavaju.

Oznake: Nenad, poduzetništvo, Dostava hrane

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u školi.
– Zakaj, dobri čovječe?
– Najobičniji nesporazum...
– Pa kada dolaziš?
– Uskoro. Zadržao sam se jer mi je Dobra i Mudra Ravnateljica…
– Puno mi je pozdravi.
– Znaš da ne želi čuti za tebe.
– Kako je ona?
– Uobičajeno. U vezi je s tim svojim Talijanom…
– Nije to veza, nego povremeni vikend seks. U vezi si kad se možeš osloniti na nekoga pun pouzdanja, a ne kad se viđaš par puta mjesečno na brzinu.
– Javio se stručnjak za veze…
– No dobro. Zakaj si se zadržao u školi?
– Znaš da sam razrednik…
– Znam i žalim tu djecu.
– Ove godine smo osmislili sat razrednoga odjeljenja tako da uvijek netko od učenika nešto pripremi. Ili oni sami organiziraju ili dovedu nekoga tko će nam održati sat.
– Djeca i roditelji su se pobunili pa je Dobra i Mudra Ravnateljica tražila od tebe da prestaneš.
– Ma ne. I djeca i roditelji s užitkom sudjeluju u tome.
– Gdje je onda problem?
– Danas smo imali jedan takav sat.
– Kužim.
– Jedna učenica je dovela neku doktoricu koja nam je htjela održati predavanje o osteoporozi. Pogotovo potaknuti djevojke na preventivno djelovanje.
– Kako misliš: htjela? Zar nije?
– Počela je s predavanjem i bilo je sve u redu na početku. Ja sam je pozdravio i predao joj riječ, a onda sam sjeo u stražnju klupu. Ona je najprije teoretski objasnila sve o osteoporozi. Usput je pokazala kako izgleda kada se svije kralješnica.
– Kako je pokazala?
– Tako da se sagnula prema naprijed. A kako je bila u nekoj malo široj košuljici, kad se nagnula prema naprijed lijepo su joj se vidjele dojke. Isti čas sam doživio erekciju.
– Sreća da si bio straga pa nitko nije vidio.
– Eh…
– I što je dalje bilo?
– Nakon tog pokazivanja htjela nam je pokazati neki video. Ali tehnika je po običaju štekala. Ona je pokušavala pokrenuti video na računalu i cijelo vrijeme je bila nagnuta nad stolom. Pogled je bio čudesno lijep na njene dojke. Nadao sam se da nikada neće pokrenuti video.
– I je li?
– Nije. Ali je zamolila da joj neko pomogne. Budući da sam ja još uvijek imao erekciju rekao sam učeniku, koji je zadužen za tehniku, da joj ode pomoći. On se nećkao, a kad sam ponovio zahtjev ustao je i krenuo prema njoj svinute kralješnice. Izgledalo je kao da se ruga s osteoporozom i doktoricom s lijepim dojkama pa je razred prasnuo u smijeh, a lijeposisna doktorica se uvrijedila.
– I?
– Doktorica me pozvala da smirim razred. Morao sam ustati.
– A erekcija?
– Spontano sam se sagnuo prema naprijed i pokušao je tako prikriti. Ispalo je da se i ja rugam. Tek tada je u razredu nastao urnebes. Doktorica se rasplakala i pobjegla. A mene je Dobra i Mudra Ravnateljica ribala sve do sada.

Oznake: Nenad, Osteoporoza, erekcija

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da se zadržao na tečaju pravljenja fiša.
– Na čemu?
– Otišao sam na tečaj pravljenja fiša. Već danima sudjelujem na tečaju.
– Zakaj, dobri čovječe?
– Znaš ovu Slavonku s kojom hodam.
– Znam. Hoćeš da joj polomim noge pa da prestane hodati s tobom?
– Htio sam je iznenaditi jer jako voli fiš. Zato sam odlučio to naučiti kuhati.
– Nisi morao ići na tečaj. Mogla ti je Ivanina Baba pokazati kako se radi.
– Pitao sam je, ali nije htjela. Savjetovala mi je da je iznenadim nečim svojim, a ne nečim njenim.
– Viš ti Babe…
– Svejedno sam otišao na tečaj. I tu su se stvari zakomplicirale.
– Nisam ni sumnjao.
– Na tečaju sam upoznao prekrasnu djevojku koja je isto došla na tečaj.
– I ona je htjela nekoga iznenaditi?
– Zapravo joj se njen dečko stalno rugao da je nesposobna kuharica pa je nešto htjela naučiti.
– Svašta.
– Kako je tečaj sve više odmicao tako smo mi dvoje postajali sve bliskiji. I ja sam u jednom trenutku shvatio da mi je ona draža od Slavonke. Tad sam zaplakao i oblio me znoj.
– Kako misliš?
– Probao sam fiš što sam ga skuhao. Shvatio sam da ne želim biti s nekim tko se pali na paljevinu.
– Pa rekao si mi da ti je dobro s njom i da je tako vatrena cura.
– Shvatio sam da to ne izgara ona, nego gori fiš u njoj.
– I što sada?
– Ne znam. Zato sam se i zadržao s ovom s tečaja. Ona želi biti sa mnom i ostaviti svog dečka. Ja također želim biti s njom i ostaviti svoju uspaljenicu. Ali ne znamo kako to izvesti.
– Pa to je bar jednostavno.
– Kako misliš?
– Upoznajte to dvoje ljubitelja fiša. Kad shvate svoju zajedničku sklonost fišu, ostavit će oni vas.

Oznake: Nenad, Fiš, Ljuta i začinjena hrana

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi jer ga je zadržalo loše društvo i labilan karakter.
Intuitivno sam osjetio da bi mogao biti u VVB-u.
– Kaj radiš u VVB-u, dobri čovječe?
– Razmišljam o tome kako je život surov.
– Kakav nesporazum se ovaj put dogodio?
– Neki dobri ljudi su organizirali koncert i sav je prihod trebao ići za liječenje nekog djeteta.
– Gdje je tu nesporazum?
– Napravili su mjuzikl i planirali su ga izvesti te donirati novac od ulaznica i dobrovoljnih priloga.
– Ali…
– Sve je išlo svojim tijekom dok se nije razbolio jedan od pjevača.
– Pjevači se mogu razboljeti???
– Svakodnevno je radi bistrine glasa pio sirova jaja i negdje je pokupio salmonelu.
– Gadan nesporazum.
– Planirali su sve otkazati.
– Zar je on bio glavni?
– Nije. Ali je njegova uloga, premda mala, ključna za cijelu priču i neizostavna. Zato su i htjeli sve otkazati.
– Gadno.
– A onda sam ja čuo za to i ponudio rješenje.
– Strah me pitati, ali reci što si ponudio.
– Sebe.
– Sebe?
– Pa da. Kad sam bio na fakultetu izvodili smo taj mjuzikl i ja sam pjevao baš tu ulogu.
– Gle čuda…
– Oduševili su se kad su čuli moj prijedlog. Bili su presretni što neće morati otkazati predstavu.
– I gdje je nastao nesporazum?
– Do premijere je bilo svega nekoliko dana i žurno su me pozvali da im se pridružim.
– I?
– Kad su me vidjeli i čuli, otkazali su sve.

Oznake: Nenad, jaja, Mjuzikl

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na traumatologiji.
– Kaj je bilo, dobri čovječe?
– Upravo sam krenuo doma pa ću ti pričati kad se nađemo.
– Ne budeš. Nisam u Zagrebu. S Đorđevićem sam na putu.
– Kamo idete?
– Na Markov grob.
– Onda večeras, kad se vratite.
– Ne bude išlo. Markova mama nas je zvala na večeru. Dobila je unuka. A nikada ne bi pogodio čije je dijete.
– Ček da probam. Da nije slučajno dijete nekoga od njezine djece?
– Ali čije?
– Nemam pojma.
– Dijete je Markovo. Markova mama je dobila Markovog sina.
– Jesi ti normalan? Pa Marko je mrtav skoro dvadeset godina.
– Napravio je sina još dok je bio živ.
– I tek sad ga je Markova mama dobila? Zagubio se u pošti? Dostava je malo kasnila? Jesi napušen?
– Tip ima skoro dvadeset i pet godina. Marko ga je napravio, a da nije ni znao za to.
– Pa je li znala žena koja ga je rodila da je Markov sin?
– Ona je isto bila neka narkomanka. Predozirala se malo nakon poroda. Maloga su odgojili djed i baka.
– I kako su shvatili da mu je Marko otac?
– Markova mama je nedavno bila na nekim pretragama. A mali radi u bolnici. Na analizi krvi.
– Pa?
– Uvijek bi sa svakom krvi napravio i DNK analizu tražeći oca.
– Pa nije mu otac Markova mama.
– Ali mu je baka. A s bakom je slaganje oko 25%.
– To je malo nategnuto.
– Zato je mali smuljao da trebaju doći dati krv Markova braća i sestre. A sa stričevima i tetama je slaganje na DNK analizi oko 50%. Kad je vidio da se sve slaže, malo je počeo ispitivati stvari i ispalo je da je zbilja Markov sin.
– Meni je sve to sumnjivo.
– Srećom, pojavio se ključni svjedok.
– Neki diler koji mu je poznavao roditelje?
– Ujak Markova sina.
– Malome je ujak diler?
– Ujak je rekao da je uhvatio Marka sa svojom sestrom i da mu je zaprijetio da će mu razbiti narkomansku njušku ako se više ikada približi njegovoj sestri.
– Svjedok je baš svjetski.
– I to je to. Dobila baba unuka.

Oznake: Nenad, DNK, Markov sin

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je kod Ivane.
– Rekao si mi da ideš kod Ivane, ali nisam mislio da ćeš se zadržati tako dugo.
– Ostao sam duže jer još nismo svršili.
Nisam htio o tome razgovarati pa sam zašutio.
A s mobitela se čulo kako Ivana uzdiše i stenje.
Nisam to htio slušati pa sam ipak progovorio:
– Zakaj Ivana uzdiše i stenje?
– Bijesna je.
– Zakaj?
– Velik je pa joj ne može ući.
– Velik je?
– Zapravo nije velik koliko joj je ona mala. Poanta je da ne može unutra pa je bijesna.
– Pa što onda? Jednostavno odustanite.
– Kako ćemo odustati kad smo dovde došli? Sada nema odustajanja! Sad sam se i ja zapalio i ne idem dok joj ga ne uguram.
– Pa kako ćeš kad ne ide?
– Prva stvar je opustiti Ivanu. Malo je previše napeta. A onda ćemo pokušati iz nekog drugog kuta. Možda joj ipak uđe.
– Nije dobro ništa raditi dok je čovjek napet. Sjećam sa da sam jednom na Hvaru pokušao…
– Čekaj! Ivana mi nešto govori.
Imam dojam da me Nenad stalno prekida.
– Veli Ivana da i ti dođeš.
– Zakaj?
– Da ćemo probati u troje.
– Kako misliš?
– Jedan sprijeda, a drugi straga. Ili obojica odostraga. Da joj ga više uguramo. Sada i ja polako postajem bijesan.
– Ivana je to predložila?
– Pa da. Mislim, palo je i meni na pamet, ali nisam znao bi li Ivana htjela.
Pristao sam i krenuo prema Ivani.
Bio sam iznenađen njenim prijedlogom.
Nisam bio siguran želim li to napraviti prvi put u životu.
Napravio bih s Ivanom, ali Nenad je problematičan.
Nisam znao jesam li razveseljen ili šokiran njenim prijedlogom.
Vjerovao sam da će mi se emocije posložiti kad dođem do nje.
Pozvonio sam.
Ivana mi je otvorila.
– Baš mi je drago da si došao. Nenad mi je rekao da si pristao da to napravimo u troje.
– Mmmm…
– Sviđa ti se ideja?
– Naravno da mi se sviđa. Osim jednog detalja.
– Kojeg?
– Nenad je višak.
– Nenad mi je ionako rekao da ima dogovoren sastanak s nekim gnjavatorom pa će otići čim svršimo.
– Mmmm…
– Požurimo. Već sam bijesna na sebe što sam kupila taj veliki kauč za svoju malu sobu. Nikako ga ne uspijevamo ugurati u nju. Nadam se da ćemo uspjeti u troje.
Kad sam ušao i vidio Nenada i kauč, što je trebalo ubaciti u sobu, zahvatio me je toliki bijes da sam sâm unio kauč u sobu.

Oznake: Nenad, Bjesnoća, U troje

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da traži gdje je veleposlanstvo Južnoafričke Republike.
– To zato jer je na današnji dan izvedena prva uspješna transplantacija srca?
– Ma ne. Nešto smo razgovarali u školi o tome ima li Južnoafrička Republika veleposlanstvo u Zagrebu ili ga nema.
– Fakat vi u školama nemate pametnijeg posla. Trebalo bi sve škole ukinuti, a vas profesore poslati na prisilni rad u tvorničke krugove ili na zemlju, za plugove.
– Znaš da sam ja, dok sam bio u osnovnoj školi, trebao otići u Južnoafričku Republiku.
– Pa zašto nisi kad si trebao?
– Najobičniji nesporazum…
– Kaj je bilo?
– Bavio sam se bacanjem kugle.
– Sereš?
– I to veoma dobro. Bio sam čudo od djeteta.
– Sada više nisi dijete, ali si ostao čudo.
– Trebao sam otići na međunarodno natjecanje. I došla je u klub neka komisija što je trebala utvrditi jesam li podoban. Pred njima sam morao bacati kuglu.
– Kakva komisija?
– Bio sam na jednoj strani dvorane. Komisija je stajala iza mene.
– Kakva komisija?
– Kad sam trebao baciti kuglu, netko od tih pedera iz komisije…
– Kakve komisije?
– …pljusnuo me je po guzi i ja sam se dekoncentrirao i kugla mi je ispala i pala pred nekog tipa koji je stajao lijevo od mene. Frajer je, vidjevši da ide kugla prema njemu, ustuknuo u stranu i zabio se u ormar s opremom. Od udarca su se otvorila vrata i desno krilo vrata je udarilo karike što su koristili gimnastičari, a bile su zataknute za nekakav čavao.
– Kakve karike?
– Oni kolutovi što ih gimnastičari koriste. Svakako, karike su se opustile i kao klatno su se zanjihale do drugog zida dvorane gdje je bila polica s loptama. Kad su karike udarile u lopte, one su se skotrljale…
– Karike ili lopte?
– …i udarile su u stolce na sklapanje što su bili posloženi uza zid. Stolci su se kao domina prevalili i zadnji stolac je udario mjerača dužine bacanja u potkoljenicu. On je vrisnuo od boli i čunj, kojim je trebao označiti dokle ću baciti kuglu, bacio je bijesno od sebe. Čunj je udario u odskočnu dasku i odbio se prema treneru. Trener je, izmičući se čunju, uletio u sobicu za trenere i naglo je zalupio vrata. I tada se dogodilo.
– Kaj?
– Od udarca vratima pao je pehar sa police i drškom je pogodio play na kazetofonu što je bio u sobi i što je bio spojen na razglas. I u tom trenu se na razglasu začula "Vila Velebita". Trener je odmah priveden i osuđen zbog nacionalizma, klerofašizma i kontrarevolucije, a ja nikada nisam otišao na natjecanje.
– A što je bilo s trenerom?
– U zatvoru je počeo trenirati zatvorenike i napravio zavidnu ekipu koja je sudjelovala na Svjetskim zatvorskim atletskim igrama.
– I to postoji?
– A igre su se, da ironija bude veća, održale u Južnoafričkoj Republici.
– Trener ti je ipak vidio Južnoafričku Republiku.
– Ne samo da ju je vidio, nego je i ostao dolje.
– Kako misliš?
– Tak su brzo trčali da su pobjegli čuvarima. I još ih nisu uhvatili.

Oznake: Nenad, Atletika, Transplantacija srca

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u središtu grada.
Rekao je da mu treba malo da se smiri pa da dođem u VVB kad se smiri.
– Kaj te uznemirilo, dobri čovječe?
– Znaš onog mog prijatelja…
– Imaš prijatelja?
– Pozvao me je na večer koja se zove "Upoznaj Zagorku". Mislio sam da je to neka speed dating večer pa sam otišao.
– A kad tamo?
– A kad tamo bilo predavanje o Mariji Jurić Zagorki.
– Zagorka je faca.
– Zagorka je faca i po. Ali nije to ona Zagorka kojoj sam se ja nadao.
– Znaš što je rekao jedan tip: "Tak je v živlenju, kak v belotu. Ne prejde navek to kaj si zval."
– U mladosti sam ljubovao s jednom Zagorkom. Ali, budaletina, nisam je zadržao. Sada pokušavam nekako doći do nje, ali ne trza više na mene. Udala se. Ima djecu.
– Kako znaš da se udala?
– Upoznao sam joj muža.
– Kada?
– Znaš ono kad me je netko pretukao prije nekoliko godina?
– A-ha…
– E tada. I skužio sam zašto je Zagorka izabrala njega za muža.
– Zakaj?
– Suprotnost se privlače. Ona je zgodna, a on nezgodan.
– Ne kužim.
– Uz tu moju Zagorku je vezano i jedno od najvećih razočaranja.
– Nadam se da ti je prebolno govoriti o tome.
Nažalost, nije mu bilo.
– Napravio sam rebus i poslao sam ga na natječaj. I odbili su me.
– Kakav rebus.
– Najprije je njena slika, onda niz slova. O,P,R,_,Š,T,V.
– Šokantno.
– I odbili su me.
– A što je rješenje?
– Najprije treba uzeti njene inicijale. N i C. Odnosno eN i Ce.
– Ence?
– Tako je. Vidiš da je jednostavno.
– A taj niz slova?
– Jedno nedostaje. Koje?
– S.
– Da. Fali ti S.
– Kakve to veze ima?
– Spoji eN, Ce i fali ti S. Dobiješ: encefalitis.
– I to ti nisu objavili? Kud ide ovaj svijet…

Oznake: Nenad, Zagorka, Encefalitis

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u VVB-u.
– Kaj ćeš tamo, dobri čovječe?
– Čekao sam te pri sebi, ali nikako da dođeš.
– Bio sam na Mirogoju.
– Pa? Bila je prevelika živost pa si se zadržao?
– Bio sam kod Gadnoga na grobu.
– I ja uvijek odem na njegov grob. Ali se ne zadržavam ko ti. Tako si dugo ostao da sam čak i sportske stranice u novinama čitao. I razgovor s nekim trenerom.
– Na grobu sam naletio na njegovu ženu.
– Trenerovu?
– Bila je i ona i mali. Došli su Gadnome na grob.
– Trenerova žena je s djetetom došla Gadnome na grob? Zar je i nju Gadni pričepio?
– Ne govorim o tom tvom treneru, nego o Gadnom. Njegova žena je bila s malim na grobu.
– Pa zar je u Zagrebu?
– Svratila je nakratko. Kad joj je propala karijera zbog načina na koji je Gadni svršio, postala je veleposlanica i otišla.
– Uh kak je ovo surovo…
– A mali joj je već veliki. Momči se mali, a nema mu tko reći neke stvari o životu. Onako iz muškog kuta.
– Eto što je životna ironija. Otac mu cijeli bio samo u seksu, a s malim nema tko progovoriti o seksu. Život je pun iznenađenja.
– Tako je i meni bilo iznenađenje kad mi je rekla da se i s tobom vidjela, a ti mi nisi rekao.
– Htio sam, ali nisam znao kako da ti kažem.
– Je ti opravdanje…
– Zbilja ne znam kako se kaže. Prvo mi je palo na pamet da ti kažem da sam sreo Gadnoga ženu, ali to mi je tako nespretno, premda pridjev vuče nekako na tu stranu. Ali riječ Gadni nije u službi pridjeva, nego je ime pa mi se čini logičnije reći Gadnijeva žena…
– O čemu ti to lupetaš?
– Kao Mikijeva, Edijeva… Kao kod imena što završavaju na I. A to mi opet nije uvjerljivo.
– Pa kako sam ja tebi rekao?
– Ti si očito vješt na jeziku.
– Ima logike…
– Onda mi je palo na pamet da bih mogao reći da sam vidio Gadnovu ženu, ali to je tek zazvučalo gadno. I tako jednostavno nisam znao kako da ti kažem.

Oznake: Nenad, Siročad, Posvojni pridjevi

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u Domu za nezbrinutu djecu.
– Opet im pričaš priče?
– Da.
– Zar ti ravnateljica Doma nije zabranila dolazak?
– Naravno da je zabranila, ali klinci me vole i ona misli da ništa ne može poći po zlu sada kada je Gadni mrtav.
– Kak je ona naivna…
Ušao sam upravo u trenutku kad je Nenad završavao svoju priču.
– …i tako su ljudi naučili da ne treba miješati kruške i jabuke.
Klinci su bili raznježeni. Oduševljeno su pljeskali.
Ravnateljica Doma je samo mrko gledala.
Onda je mrko pogledala mene i rekla da ja ispričam priču.
Najprije sam se nećkao, ali onda je navalila pa sam pristao.
– A koja je tema?
– Voće.
– E je vam tema…
– Samo nemojte kao vaš prijatelj Nenad miješati kruške i jabuke.
– Kako mislite?
– Izaberite jedno i o tome govorite. Imajte obzira prema djeci i njihovoj nježnoj dobi.
– Kako mislite?
Odvukla me ispred klinaca i najavila me.
Svi su buljili u mene i očekivali što ću reći.
I ja sam očekivao.
– Ispričat ću vam priču koja se zove „Priča o čovjeku s kruške“.
Klinci su me ohrabrili gromoglasnim pljeskom podrške.
– Kad je čovjek opao s kruške nije brljavio o blagodatima hladovine, nego se zapenja opet.

Oznake: Nenad, Pričanje priča, voće

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na mostu.
– Obilježava se godišnjica rušenja Masleničkoga mosta pa sudjeluješ u tome, dobri čovječe?
– Naravno da ne. Znaš da nitko ne pamti Domovinski rat i zlodjela što ih je Hrvatska u njemu pretrpjela.
– Pa što onda radiš na mostu, dobri čovječe?
– Gledam Savu i razmišljam.
Uplašio sam se da razmišlja o bacanju u Savu pa sam ga nagovorio da dođe u VVB.
– Razmišljao si o bacanju u Savu?
– Naravno da ne. Gledao sam rijeku kako protječe i tješio sam se da je i sve drugo prolazno. Idem sada do zahoda. Opet moram gledati malo vodu kako istječe.
Koji sam ja kreten. Došlo mi je da se bacim u Savu.
Zaključio sam da ubuduće neću pretpostavljati, nego ću pitati.
Došao je Matko i pitao je što ćemo popiti.
– Meni ono moje, a pretpostavljam da će i Nenad svoje.
Baš nisam karakter.
Srećom, Nenad se vratio iz zahoda pa nisam morao dalje analizirati svoju krhku narav.
– Kaj je bilo? Zašto si gledao kako voda otječe?
– Pripišalo mi se. Zar mora odlazak u zahod imati dublji smisao?
– Zašto si gledao Savu.
– Zbog hrvatskog školskog sustava.
– Ima logike.
– Klince zatrpavamo mnoštvom nepotrebnih stvari, a ono bitno ih ne poučavamo. Na primjer, spolni odgoj.
– Imaš pravo. Jedan moj susjed je malome sto i pet puta objasnio kako se radi kotlovina, a ništa mu nije objasnio o seksu. A siguran sam da će se mali u životu češće seksati, nego što će praviti kotlovinu.
– Ili komunikologija…
– Imaš pravo. Jedan moj susjed je malome pokazivao kako se mijenja plinska boca, a nije rekao kako će provjeriti pušta li na gumi.
– Zato je nekoliko profesora odlučilo napraviti interaktivnu kazališnu predstavu za djecu i mlade kojom bi klince učili kako komunicirati.
– Super. I kada krećete?
– Naši smo se, osmislili sadržaj i počeli smo vježbati…
– Nisam te to pitao. Kada ćete prikazivati klincima i poučavati ih kako se komunicira?
– Nećemo. Posvadili smo se međusobno i odustali od svega.

Oznake: Nenad, komunikacija, Kazalište za djecu i mlade

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je kod Jure u Puzzleriji i da dođem i ja jer mu je potrebna moja pomoć.
– Kaj je bilo, dobri čovječe?
– Koga to pitaš? Mene ili Juru?
– Kad bolje razmislim, ne odnosi se ni na jednoga, ali… Kak si, Jura? Je li ti sestra rodila?
– Jedva. Rađala je dva dana. Mislili su maloga nazvati David, a sad će ga nazvati Golijat.
– Tak je velik?
– Ko puzzla od 5000 komada.
– Zakaj si me zvao, dobri čovječe?
– Koga to pitaš?
– Tebe, Nenade. Kaj radim ovdje uopće?
– Pravo pitanje je što Jura i ja radimo. Ti nam ionako samo pomažeš.
– Kaj radite?
– Kad se Jurina sestra spetljala s Golijatovim ocem, Jura je odlučio napraviti aplikaciju za mobitel.
– Ne bi tvojoj sestri pomogla aplikacija, nego alkotest i test inteligencije.
– Jura je smislio aplikaciju za otkrivanje seksualnih partnera…
– Ili partnerica. Ovisi tko što voli.
– …i osoba za vezu.
– Kasnije sam odustao od otkrivanja partnera za seks.
– Zakaj?
– Pa neću valjda promicati promiskuitet. Tko ih jebe! Nek se jebu sami.
– Ima logike. A kako će to funkcionirati?
– Skineš aplikaciju na mobitel i popuniš standardizirani upitnik o tome kakav si i s kakvom osobom želiš biti. I kad se u tvojoj blizini pojavi osoba koja ima veliku kompatibilnost, dobiješ obavijest na mobitel. I tvoje je da uspostaviš kontakt. A ta osoba istodobno dobije obavijest na svoj mobitel.
– Zona sumraka. A kaj ću vam ja?
– Da se možemo preglasavati.
– Kako misliš?
– Kad Jura tvrdi jedno, a ja drugo, ti ćeš odlučiti kako će biti.
– A za to ćemo ti dati 1% zarade.
– Ja sam, Jura, za to da mu damo 2% zarade.
– Shvaćam. Neka bude 2%.
– Bravo! Funkcionira! Super si se sjetio, Nenade, dovesti ovog inače antipatičnog tipa.
– Što vas još muči?
– Postotak kompatibilnosti.
– Nakon kolikog postotka će se slati poruka. Ako je prenisko, postoji opasnost da će stalno stizati poruke pa će sve biti neozbiljno…
– Odnosno bit će više mogućnosti za upoznavanje.
– …a ako je previsoko, onda će biti veća sigurnost da je ta osoba ona prava…
– Ali i potpuno beskorisna aplikacija jer će rijetko biti korištena.
– Hmmm…
– Nismo ni suglasni što staviti u upitnik. I tu nam trebaš pomoći.
– A treba nam i netko tko će eksperimentalno iskušati aplikaciju.
– Treba vam i neka ženska osoba.
– Uh! Nismo na to ni mislili. Što ćemo sada? Znaš li koju?
– Jedna mi pada na pamet…
– I meni je Ivanina Baba pala na pamet, ali ovih je dana nema u Zagrebu.
– Gdje je?
– Sa svojim bikerima ide u Vukovar.

Oznake: Nenad, Programeri, aplikacije

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je ispred VVB-a.
– Kako misliš ispred VVB-a, dobri čovječe? Valjda u VVB-u.
– Kad dođeš vidjet ćeš.
Kad sam došao vidio sam Nenada i Matka ispred VVB-a.
Odmah mi je nešto bilo neobično. Ali nisam znao što.
– Nešto mi je neobično. Ali ne znam što…
– Ne vidiš da je VVB zatvoren?
– Fakat. Zakaj je, Matko, VVB zatvoren?
– Pitaj svog prijatelja seronju.
Odmah sam shvatio da misli na Nenada.
– Zakaj je, Nenade, VVB zatvoren?
– Zapečatila ga je sanitarna inspekcija.
– Zakaj?
– Zato jer su ustanovili nepodnošljivu zagađenost i ubojiti smrad.
– Matko smrade, zašto si dopustio to u VVB-u?
– Nisam ja kriv. Nenad je.
– Što je bilo, Nenade?
– Najobičniji nesporazum…
Nenad mi je ukratko ispričao da je bio kod strine, koja se pretvara u smrtonosnu opasnost čim uđe u kuhinju. Spremila je neko nedefinirano jelo. Nenad je to pojeo i pokvario probavu. U VVB-u je otišao u zahod i obavio je veliku nuždu. Nakon njega su došli sanitarni inspektori i zatvorili kafić zbog nepodnošljive zagađenosti i ubojitoga smrada.
– Kaj ćeš sada, Matko?
– Čekamo Đorđevića. On će preko svojih veza to srediti.
Upravo tada je naišao Đorđević.
– Mi o vuku, a KOS na vrata.
– Jesi povukao veze, Đo?
– Naravno. Ali baš je nezgodan trenutak. Ovih dana razvlače sanitarnu po novinama pa sada moraju raditi sve po zakonu.
– Sranje!
– Bar tjedan dana moramo sačekati da se smiri situacija. Ako se do tada novinari ne smire, mi ćemo ih primiriti.
– Kako?
– Bolje da ne znaš. Imamo mi svoje metode. Hihihihihihihi!
– Što ćeš sada, Matko?
– Idem sa ženom i malim na Lošinj.
– I ti imaš malog?
– Sa sinom, Nenade. Idem sa ženom i sinom. Nije ti dosta da si mi zatvorio kafić, nego me još i zezaš.
– Oprosti, Matko. Žao mi je. Mogu li se kako iskupiti?
– Zapravo možeš. Dok sam ja na Lošinju svakodnevno odlazi kod strine na ručak. Ovdje je popis kafića u kojima ćeš onda srati. A ti, Đorđeviću, nahuškaj inspektore da ih pozatvaraju. Tako ću zagorčati život konkurenciji.
– Vidim da će ovo biti totalno sranje.

Oznake: Nenad, wc, Sanitarna inspekcija

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na tečaju.
– Kakvom tečaju, dobri čovječe?
– Znaš onu curu s kojom se viđam u posljednje vrijeme?
– Znam. Upoznao si nas, ali ti svejedno ne zamjeram. To je tvoj izbor, ali kao prijatelj osjećam da ti moram reći da ona…
– Ostavila me je.
– Aleluja!
– Ostavila me je zato jer radim loše selfie.
– Rekao sam ti da nije normalna.
– Sada sam na tečaju. Učim kako napraviti dobar selfie.
– Ima tečaj za to?
– Reklamiraju se pod sloganom: NAKON TEČAJA KOD NAS MOŽETE SE SLIKATI.
– A što ćeš ti nakon tečaja?
– Slikat ću se.
– Ima logike.
– A onda ću joj poslati taj vrhunski selfie s porukom: KAD TI JE DO NEKOGA STALO NE ODBACUJEŠ GA ZATO JER NIJE BOLJI, NEGO MU POMOGNEŠ DA BUDE BOLJI.
– To si sam izmislio?
– Uglavnom.
– Kad završiš taj tečaj, odi na tečaj pisanja poruka.
Nenad je ostao na tečaju, a ja sam otišao do knjižnice. Zamolio sam ljubaznu knjižničarku, koja me iz neshvatljivih razloga zove ženskom verzijom moga imena, da mi preporuči neku knjigu. Donijela mi je nešto. Sjeo sam, otvorio knjigu negdje na sredini i počeo čitati.

FOTOGRAFIJA S GODIŠNJICE MATURE
U A-u se 26. lipnja 1939. sastadoše devetorica na proslavi četrdeset pete godišnjice svoje mature. Pritom dadoše napraviti fotografiju. M. M. stoji u drugom redu, skroman, životom izmučen, ali dostojanstven. A u prvom redu, u sredini, bahateći se na najčasnijem mjestu fotografije, sjedi I. M. Onaj I. M. koji je namjesto M. M-a davne 1912. krenuo u kotar K.
Ipak, počnimo od početka.
M. M. je rođen 1874. godine. u V. L. nadomak K. u vinorodnoj M. nedaleko od Z. u ispaćenoj zemlji H. u srcu E. Izabravši poziv pučkog učitelja, završi Zagrebačku učiteljsku školu u vrijeme ravnateljevanja nezaboravnog hrvatskog pjesnika Gj. A-a. Godine 1894. bi imenovan učiteljem u selu S. H. u kotaru K-om. Kad je 1903. krenula buna protiv tiranije bana K. H-a i on se priključio tom kolu budući bijaše vatren pristaša političkog duha »oca domovine« A. S-a. Proganjan zbog toga, ali i cijenjen većma zbog svog značaja i vrijednoga rada, bi 1909. imenovan županijskim školskim nadzornikom i dodijeljen vladinom odjelu za bogoslovlje i nastavu u Zagrebu. I u tom se vladinom odjelu odigrala ona nemila zgoda što nas nagna ovo pripovijedati.
Našem je M. M. šef bio čovjek krutog srca, leden i bezobziran do okrutnosti, kuenovac u svakoj svojoj žilici, unionist A. C. Taj se nitkov preko mjere razbahatio kad je ujesen 1912. njegov brat S. C. postao ban i kraljevski komesar u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji.
Jednog dana te kobne jeseni pozva A. C. u svoju radnu sobu M. M-a. Bijaše neobično sladak i ljubazan što kod M. M-a izazva oprez. A. C. reče kako njegov brat, preuzvišeni gospodin ban, kani raspisati saborske izbore i da se on kandidirao u kotaru K. koji je jaka pravaška kula. Stoga je odlučio njega, M. M-a, poslati u kotar K. da bi, kao vladin izaslanik, pregledao sve škole. Ali prava zadaća bi mu bila među tamošnjim učiteljstvom i izbornicima kotara K., a njih onda bijaše šezdeset dvojica, poraditi da A. C. bude izabran u Sabor. Budući da je na glasu kao opozicionalac i starčevićevac, neće mu biti teško pridobiti ih za sebe. Kad se sve dobro svrši, bit će uređeno da na mjesto prvog zemaljskog školskog nadzornika dođe M. M. namjesto A. C-a.
M. M-u, čuvši to, smrači se pred očima i zamoli koji dan za promišljanje. Posavjetova se s J. L-om, uglednim hrvatskim književnikom s kojim je dijelio radnu sobu, i odluči. Kad ga A. C. opet pozva sebi reče mu, odslušavši obećanja o svijetloj budućnosti, da zahvaljuje na ponudi, ali on, neka se magnifice domine ne srdi, ne kani biti madžaronski korteš i tako blatiti svoje pošteno ime.
Osveta bijaše brza i gorka. Četvrtog dana M. M. dobi žuti omot iz predsjedništva vlade kojim se obavještava da je, zarad potreba službe, premješten u grad V. u kićenom S-u. Isprativši ga, A. C. se mefistofelski nasmija i zlobno doda kako se nada da će jednog dana među onom Srbadijom skrhati vrat. No M. M., do skrajnosti savjestan i objektivan, bi poštovan jednako i od Hrvata i od Srba te su svi iskreno žalili njegov odlazak, kad je do njega došlo.
Do 1958. godine kad je, bez smrtne borbe, preminuo u Z-u, M. M. je podnio silne nepravde poradi svoga rodoljublja i svoje vjere. Primoran bijaše trpjeti nepravdu i nakon smrti te se nije smjelo govoriti o njemu kao o hrvatskom pripovjedaču, premda je bio najčitaniji hrvatski romanopisac u prvoj polovici XX. stoljeća.

Oznake: Nenad, fotografija, selfie

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da se zadržao u školi.
– Kako to, dobri čovječe?
– Pričat ću ti kad se nađemo u VVB-u.
I tako sam opet, neplanirano, sjeo u VVB, naručio piće i čekao Nenada.
Pitao sam se dobiva li Nenad od Matka proviziju kad me uvijek zove da se nađemo u VVB-u.
Iz crnih misli prenuo me Nenadov dolazak.
– Oprosti. Imao sam frku s jednim učenikom.
– Kaj je bilo? Usudio se reći što misli?
– Počeo je skupljati neopravdane sate pa sam mu zvao roditelje da navrijeme spriječimo moguće posljedice. Znaš kako kažu naši stari: Svaki požar se može ugasiti čašom vode, ako se počne navrijeme gasiti.
– To ti nisu rekli naši stari, nego moj otac. I ne zovi ga starim.
– Lako je tebi kad imaš oca. I ovaj mali ima oca pa svejedno skuplja neopravdane.
– A ti, kao, nikada nisi dobio neopravdani sat.
– U životu samo šest sati. Zbog male Rije.
– Malarije?
– Ne malarije, nego male Rije.
– Kaj ti je to? To je neka mutacija malarije?
– Mala Rija je sa mnom išla u osnovnu školu.
– Pa?
– Imali smo kabinet kemije na drugom katu. Inače smo bili po učionicama, ali neke satove smo imali u kabinetima. Kemiju smo imali u kabinetu. Pričekali bismo profesoricu pred učionicom, ona bi otvorila učionicu i mi bismo ušli unutra.
– I tebi je dosadila ta rutina pa si pobjegao šest puta sa sata?
– Jednog dana se profesorica popela do kabineta i onda je shvatila da nije ponijela ključ od kemijskog kabineta. Mala Rija je bila redar pa ju je profesorica poslala u zbornicu po ključ. Zbornica je bila u prizemlju.
– I?
– Mala Rija je normalno otišla i vratila se s ključem. Ali profesorica je očito bila nešto loše volje toga dana pa je počela vikati na Riju da je spora, da se vuče po hodnicima i da je se pošalje po smrt da nitko ne bi umro…
– Izgleda da je i profesorica upoznala mog oca.
– Mala Rija je stajala ispred nje onako sićušna i u ispruženoj ruci je držala ključ. Profesorica je galamila i nije uzimala ključ iz njene ruke. Maloj Riji je u jednom trenutku pukao film pa je ključ bacila kroz otvoreni prozor i rekla profesorici da sada ide sama po njega.
– Viš ti malarije…
– Profesorica je zanijemila od šoka. A onda je poslala mene da odem po ključ. Otrčao sam brzo dolje i gore da ne bi profesorica i na mene vikala. Uzalud. Vikala je kad sam se vratio.
– Zakaj?
– Jer sam otišao u zbornicu misleći da je tamo rezervni ključ, a ona me je poslala po onaj izbačen kroz prozor.
– Koji si ti…
– Srećom, profesorica više nije galamila na malu Riju, nego je vikala na mene. A po ključ je poslala štrebera Juricu.
– I za kaznu si dobio šest neopravdanih sati?
– Dok je Jurica tražio ključ po dvorištu začuo se ogromni tresak. Pao je strop u kabinetu kemije.
– Šokantno.
– Da smo ušli navrijeme u učionicu bilo bi mrtvih i ranjenih. Mala Rija nam je spasila život bacivši ključ kroz prozor.
– A kakve to veze ima s neopravdanim satima?
– Profesorica je tražila da se kazni mala Rija jer je navodno bila bezobrazna prema njoj i njenom autoritetu. I kaznili su je. Pa je cijeli razred bojkotirao nastavu sljedeći dan iz solidarnosti s malom Rijom.
– Baš cijeli razred? Svaka čast!
– Cijeli razred. Osim štrebera Jurice.

Oznake: Nenad, Malarija, Mala Rija

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je pri susjedu.
– Kako to, dobri čovječe?
– Znaš da su mi bivši susjedi odselili?
– Znam. Znam i zašto su odselili. Ali neću ti to reći jer si mi ipak drag.
– Nedavno se doselio neki tip pa sam kod njega.
– Koji tip?
– Nisam upamtio kako se zove. Ja ga zovem Frankenstein.
– Zakaj?
– Zato jer je tip sastavljen od loših dijelova, a cjelina je dobra. Za razliku od jedne moje kolegice…
– Drugarice!
– …iz škole koja je obrnuti Frankenstein. Njoj je svaki pojedini dio dobar, a cjelina je bez veze.
– A zašto si kod njega?
– Mislio sam da je tužan. Vidio sam ga u gradu kako pije tužnu kavu.
– Tužnu kavu?
– Znaš onu coffee 2 go. I sad sam u njegovom stanu i moram ga trpjeti.
– Kaj ti to ne valja kod susjeda?
– Igra šah i pleše tango, na primjer.
– Đubre jedno bezobrazno.
– I to nije sve.
– Sereš?
– Tip je planinar.
– Baš ono vere se?
– Pravi pravcati planinar. A i još se bavi sportom. Rekreativno.
– Ostao sam bez riječi. Ne znam što bih rekao.
– Da bar on poštuje tišinu. Čovjek nije ugasio televiziju kad sam mu došao u stan. A vidio sam ga kako ide gradom sa slušalicama u ušima, a prstima satima neumorno prebire po tipkovnicama računala i mobitela.
– Šokantno. Toliko loših osobina, a samo jedna osoba.
– Da je to bar sve. Rekao mi je da Annie Lennox u osamdesetima nije bila nimalo ženstvena.
– On je čudovište!
– Rekao sam ti. Frankenstein. Drag je u cjelini, ali ima pokvarene dijelove.
– Ako zucne štogod protiv Kim Wilde ili protiv njene frizure, odmah ću doći pa će me čuti. Ti ćeš ga držati, a ja ću ga mlatiti.
– I koristi previše anglizama.
– Holy shit! Why? Why? Why?
– Najstrašnije tek dolazi.
– Kaj?
– Prati modu.
– Je l ima išta na sebi na pruge?
– Naravno. Izgleda ko ranžirni kolodvor.
– Sad si kod njega?
– Da.
– Pa je l čuje da razgovaraš na mobitel? Čuje li što govoriš o njemu?
– Otišao je u kuhinju. Rekao sam mu da sam gladan.
– Lijepo.
– Strašno je. Tip pazi na prehranu. Otišao je smutiti neki voćni smoothie s jogurtom. Ne čuje me jer mu zuji multipraktik. Natjerat će me da to gutam. Molim te spasi me.
– Kako misliš?
– Dođi po mene i reci da me trebaš.
– Ima logike. Ali kaj ćeš blagovati?
– Otići ćemo do samoposluge. Uzet ćemo kruha i tirolske pa ćemo pojesti sendviče u parkiću. I zalit ćemo ih onom pivom od dvije litre što je prodaju za desetak kuna.
– Nećemo nju. Ona je živi otrov. Mi nju na Hvaru zalijevamo oko maslina da istrijebi korov.
– Onda ćemo uzeti nešto gazirano.

Oznake: Nenad, sendvič, Novi susjed

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na Mirogoju.
– Ovi dani, a? Bio si kod oca?
– Bio sam i na njegovom grobu. Ali sam otišao prvenstveno na Natalijin grob.
– Kaj si radio kod nje?
– Napisao sam jednu pjesmu pa sam joj je odnio.
– Pjesmu?
– Da. 8. ožujka 1990. sam joj napisao prvu pjesmu. Htio sam je razveseliti pa sam pjesmu napisao na strojopisu, stavio u kuvertu i poslao poštom.
– Jesi se potpisao?
– Nisam.
– I?
– Gledao sam iz svoje sobe kako uzima poštu. Otišla je u stan, otvorila moje pismo i pročitala ga je.
– Je li joj pozlilo?
– Izgledala je veoma sretna. A suza joj je tiho kliznula niz lice. Zato sam odlučio da ću joj svakog četvrtka darovati jednu pjesmu.
– Pisao si pjesme i slao si joj svaki tjedan?
– Svaki tjedan do njene smrti. Svaki četvrtak. Nakon nekog vremena prestala je muškarce četvrtkom dovoditi u stan. S posla bi se žurila, otvarala poštanski sandučić, brzo odjurila u stan i uz osvijetljeni prozor čitala moju pjesmu. Dugo, dugo bi nepomično sjedila, privijajući papir s pjesmom na svoje grudi.
– I nikada joj nisi rekao da ti to pišeš? Nikada se nisi potpisao?
– Nikada. Sva moja pisma je čuvala u posebnom omotu.
– I gdje su na kraju završila ta pisma?
– Kad je napravila samoubojstvo poželio sam ih imati. Otišao sam u njen stan.
– I uzeo si ih?
– Našao sam ih tamo gdje ih je čuvala. Uzeo sam omot s pismima u ruke. Na njemu je pisalo velikim slovima: MOJ PRIJATELJ NENAD.
– Budeš mi ih jednom pokazao? Kad budeš pri sebi.
– Nemam ih.
– Kako misliš?
– Kad sam s pismima krenuo iz Natalijinog stana zaskočila me je policija. Pisma su mi uzeli, a mene su priveli. Tad sam prvi put priveden na policiju.
– Mene je prvi put policija privela u Bjelovaru.
– Zašto?
– Zbog skitnje.
– Pa što si radio u Bjelovaru, Hvaranine jedan?
– Malo sam skitao.

Oznake: Nenad, pisma, Poezija četvrtkom

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je još uvijek u školi.
– Kaj ćemo sada, dobri čovječe?
– Odi u VVB i pričekaj me tamo.
Budući da me je Nenad stavio pred gotov čin otišao sam u VVB. Čekajući, sve u šesnaest sam razmišljao o frazama što danonoćno ponavljamo uzimajući ih zdravo za gotovo. Među ostalima, razmišljao sam i o stavljanju pred gotov čin.
Nenad me je zatekao u dubokom razmišljanju.
– Je li ti dobro? Nekako si neobičan.
– Duboko razmišljam…
– Šokantno. Baš ti ne stoji.
– Zašto si se zadržao u školi?
– Bio sam kod svoje Dobre i Mudre Ravnateljice. Danas nam je došao novi kolega…
– Drug!
– …pa sam predložio Dobroj i Mudroj Ravnateljici da ga odmah izbaci iz škole.
– Zakaj? Nije ti baš sjeo?
– Ne, nego baš zato jer mi je sjeo. Od svih mjesta u zbornici, sjeo je baš na moje mjesto. Provokator. Odmah bi mijenjao ustaljene strukture i profiltrirane norme.
– Ne treba od toga praviti problem. Zamoliš ga da se makne i to je to.
– I rekao sam mu. A onda se ispostavilo da je čovjek lažljivi prevarant.
– Kako misliš?
– Pozvao me je na kavu. Ko fol u znak isprike.
– Lijepo od njega.
– Rekao je da odemo na kavu jer nema sat. A na ruci mu sat. Koga on smatra budalom?
– Ne znam za njega. Znam koga ja smatram budalom.
– Na kavi smo nešto razgovarati o metodama rada i on veli da nije opasan.
– I zato si ga prijavio?
– I zbog toga. Tip je bio opasan. Imao je remen. Laže oko očitih stvari. Rekao je da ide sa zetom doma, a vidio sam ga kasnije kako ulazi u tramvaj. Lažljivac. Možda ni kćeri nema.
– Možda nije ni oženjen.
– Oženjen je. Spominjao je ženu. I to je ta kap koja je prelila čašu.
– Prelio ti čašu njegov brak?
– Lažljivac, muljator i prevarant je rekao da mu je žena kućanica.
– Pa?
– A čovjek živi u stanu.

Oznake: Nenad, Kućanice, Novi drug

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na otvaranju izložbe.
– Koje izložbe, dobri čovječe?
– Australopitekusove izložbe. Nadao sam se da ćeš i ti doći. Čak se i on raspitivao za tebe.
– Zar to nije 29. ovog mjeseca?
– Nije. To je ovoga dana ovog mjeseca. Ali, još nije ni počelo. Stigneš doći. Ako ne na govorancije i formalni dio, sigurno ćeš stići na domjenak i neformalno druženje.
– Je li gužva?
– Nepodnošljivo. Znaš da je Australopitekus trenutno slavan pa je ovo glavni događaj. Svi koji drže do sebe su ovdje. Pogotovo što i televizija snima.
– Kak ću onda skužiti gdje si u tom mnoštvu?
– Imat ću novine pod miškom. A možeš me i nazvati pa ću ti se locirati.
Polako sam se spremao na izložbu. Htio sam izbjeći govorancije i formalni dio.
Iznenadio sam se kad sam ušao u galeriju.
Osim konobara, bili su unutra samo Nenad i Nives, Australopitekus i neka cura koja je razgovarala s njim plačući i još jedna.
Nisam uspio sakriti svoje iznenađenje pa sam naglas rekao:
– Iznenađen sam.
Svi su se zbunjeno okrenuli prema meni pa sam shvatio da je potrebno objasniti moje iznenađenje.
– Iznenađen sam da si ti, Nives, tu. Ovo je prvi put da te vidim na nekom događanju otkako si se udala za Pijanog Romana i rodila.
– Roman me natjerao da malo izađem. On je ostao s djecom.
– Eto. Baš sam iznenađen.
– Ja sam mislio da te nešto drugo iznenadilo.
– Što drugo, Nenade?
– Pa to što smo u galeriji, osim konobara, samo mi petoro.
– Fakat! Pa gdje su svi ostali.
– Pitaj Australopitekusa!
– Australopitekuše, gdje su svi ostali?
– Razišli su se.
– To sam shvatio. Zašto su se razišli? Obično je najveća gužva na domjenku.
– Izložba mi se zove NA MOM SU PUTU MUTNE BARUŠTINE. Htio sam, prikazom lokvi i bara, žigosati trenutak u kojemu živimo.
– Pa?
– Učinilo mi se veoma prikladno za domjenak ponuditi žablje krakove.
– Ima logike. Ali ne kužim zašto su se ljudi razbježali.
– Kad su čuli što je na meniju zgadilo im se i otišli su.
– Šokantno.
– Ostala je, osim konobara, samo ova draga uplakana žena kojoj pričam događaje iz svoje mladosti, ova nepoznata gospođa i ono dvoje tvojih.
– Kako to da su oni ostali?
– Pitaj njih. Ja moram ispričati zgodu o ormaru u svojoj spavaćoj sobi dragoj uplakanoj dami.
– Zašto ste vi dvoje ostali? Zar se vama ne gade žabe?
– Mene žabe podsjećaju na mog Romana.
– Fakat. Baš je gadan, krastav i ljigav.
– Tako ga drugi vide. Ali ispod te neugodne vanjštine je plemenito srce, dobra duša i osoba u koju se čovjek može pouzdati.
– A koje je tvoje opravdanje, Nenade?
– Mene žabe podsjećaju na moje učenike.
– I oni su gadni, krastavi i ljigavi?
– Oni su mali punoglavci koji trebaju strpljenja i vremena da bi se razvili u nešto. Nitko na prvi pogled ne bi povezao ono što su na početku i ono što će postati, ali mi koji radimo s njima znamo njihove potencijale te da im treba dati puno ljubavi, strpljenja i vremena da se razvijaju.

Oznake: Nenad, Žabe, Domjenak

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da se zadržao na informacijama u školi.
– Zašto?
– Došao mi je jedan roditelj koji muca pa se oteglo.
Dogovorili smo se da ćemo se naći u VVB-u pa sam otišao tamo.
Napravio sam sudbinsku pogrešku i sjeo sam za šank.
Matko je rekao da je loše volje.
Napravio sam usudnu pogrešku pa sam ga upitao što ga muči.
Matko je rekao da me ne želi gnjaviti svojim problemima.
Napravio sam kobnu pogrešku rekavši da mi slobodno kaže što mu je na srcu.
– Cijeli život mi se svodi na čekanje. Uvijek nešto čekam. Uvijek su mi govorili da čekam. Čekaj da svane! Čekaj da se smrkne! Čekaj da kreneš u školu! Čekaj praznike! Čekaj da počne škola! Čekaj da ti se otac probudi! Čekaj da otac zaspe! Čekaj da ti otac izađe iz zatvora! Čekaj da upišeš srednju! Čekaj da maturiraš! Čekaj da svršiš vojsku! Čekaj da dođeš na fakultet! Čekaj da diplomiraš!
– Ea!
– Čekaj da postaneš punoljetan! Čekaj da nađeš curu! Čekaj drugu, ova ionako nije bila za tebe! Čekaj da se oženiš! Čekaj da rodimo djecu! Čekaj da djeca porastu!
Nenad je ušao u VVB i htio mi se pridružiti za šankom, ali dao sam mu znak da ne prilazi i ode za stol.
– Čekaj da pokrenem posao! Čekaj da posao krene! Čekaj da poplatimo račune! Čekaj prvi u mjesecu! Čekaj ljetovanje! Čekaj da se vratimo doma! Stalno nešto čekam. Cijeli život mi se svodi na čekanje. Dosta mi je toga.
– Je, je, tako je.
– Zato sam donio odluku. Ti si prvi kojemu ću reći što sam odlučio.
– Čekaj, Matko, sekundu da odem nešto reći Nenadu pa ćeš mi onda reći.
Žurno sam otišao do Nenada.
– Ti, Nenade, imaš visoki tlak i svi znaju za to. Pravi se da ti je pozlilo.
– Imam visoki tlak, ali mi nikada nije pozlilo. Kako izgleda kad tlakašu pozli?
– Nemam pojma. Padni! Sruši se sa stolca!
– Zašto bih padao kad imam visoki tlak? Pao bih da imam niski tlak.
– Onda se ustani. Samo brzo učini nešto.
– Zašto?
– Odvest ću te na Hitnu da me Matko prestane gnjaviti.
– U redu. Mogao si odmah reći. Odglumit ću da mi je pozlilo. Čekaj čas…

Oznake: Nenad, Hipertenzija, čekanje

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je još uvijek kod majke u bolnici i da će se zadržati još neko vrijeme.
Otišao sam na Grič.
Sjeo sam ondje gdje smo popili kavu.
Spustio sam se do Kamenitih vrata i pomolio sam se za nju.
Krenuo sam putem kojim smo tog dana zajedno išli. Radićevom pa Malim stubama na Tkalčićevu i prema Trgu. Krenuli smo do Glavnog kolodvora. Tamo smo se planirali razići. Svatko na svoju stranu.
Prolazeći Zrinjevcem sjeli smo na klupu.
– Šutljiv si danas.
– S tobom mi je ugodno šutjeti.
– I meni s tobom.
Duboko sam uzdahnuo i raširio ruke po naslonu klupe.
Pogledala me je.
Osjetio sam kako razgrće taloge mojih površnosti i nježno pali jedva tinjajući žar u mojim grudima.
Poželio sam je zagrliti.
Ona je nježno naslonila glavu na moje rame.
Dopuštali smo si da se šutnjom otkrivamo.

Oznake: Nenad, čarolija, zrinjevac

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da su ga zadržali na policiji.
– Zakaj, dobri čovječe?
– Najobičniji nesporazum…
Zamolio me je da odem po njegov auto pa da dođem po njega.
Čim je sjeo na suvozačevo mjesto duboko je uzdahnuo i upitao me:
– Misliš li da sam ja psihički bolestan?
– Nemoj mi, Nenade, to raditi. Znaš da ne znam lagati, a ne mogu reći ni ono što mislim.
– Optužili su me da sam psihički bolesnik.
– Kaj je bilo?
– Znaš da je Nives pokrenula tribinu „Tragedija genija“ o velikanima koji su živjeli ispred svog vremena. Kad se ona udala za Pijanog Romana i posvetila sasvim njemu i djeci, tribinu je preuzeo njen brat Yves.
– Znam.
– Danas je bila tribina o Oscaru Wildeu. I ja sam bio na tribini.
– Problematično je to što se družiš s Nives i njenim bratom, ali to ipak nije psihička bolest.
– Najprije je jedan tip govorio o Wildeovom simbolizmu pa neki drugi o tome je li Oscar Wilde doista umro u Parizu od meningitisa ili je ubijen.
– Kakve to veze ima sa policijom i psihičkim boleštinama?
– Nakon toga je slijedila glazba. Yves je rekao da bi bilo dobro da pustimo neku pjesmu u kojoj se spominje Oscar Wilde.
– Ima logike.
– Jura iz puzzlerije mi je posudio staru ploču na kojoj je pjesma u kojoj se spominje Oscar Wilde.
– To je protuzakonito?
– Kad je krenula pjesma ustao se neki tip iz publike i počeo vikati da je tribina bez veze jer se nije dovoljno istakla činjenica da je Wilde homoseksualac, a to je ono što je najznačajnije kod njega. Yves ga je zamolio da se smiri, ali ovaj mu je prišao i zviznuo mu pljusku. Onda je povikao da je pjesma koju slušamo homofobna i krenuo prema tehnici. Budući da sam se uplašio da će razbiti Jurinu ploču stao sam ispred njega i zapriječio sam mu put. Frajer me je pokušao odgurnuti, a kad je drugi put nasrnuo dočekao sam ga šakom i srušio na pod.
– Šokantno.
– Onda su me priveli pod optužbom da sam homofob. Navodno je tip kojega sam složio na pod aktivist homoseksualnih udruga.
– I što ćeš sada?
– Ništa. Pustili su me.
– Zašto?
– Zato jer sam ga udario u samoobrani. Tip je nasrnuo na mene, a u rukama je imao i hladno oružje.
– Kaj je imao?
– One škare za rezanje žica. Ne znam kako se zovu. Cvajcangle ili tako nekako…
– Cvikcangle?
– Cvakcangle?
– Cvakcingle?
– Cvakcige?
– Cvikcage?

Zašto ljubav boli

Oznake: Nenad, Cvikcange, oscar wilde

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da se zadržao u gradu.
– Zakaj si se zadržao u gradu, dobri čovječe?
– Naletio sam na Sandu.
– Koju Sandu?
– Sandu iz Sarajeva.
– Koju Sandu iz Sarajeva?
– Josipovu Sandu iz Sarajeva.
– Tko je sad Josip?
– Pa pričao si mi da si je i ti susreo.
(Sjetio sam se susreta o kojem sam pisao u 48. nastavku priča o Nenadu – 8. travnja 2013.)
– Tad sam prvi put doznao da se Gadni zapravo zove Josip.
– Šokantno.
– I što ti radiš sa Sandom?
– Došla je iz Sarajeva nešto u Zagreb i naletjela na mene.
– Život zna biti surov.
– Razveselila se kad me vidjela.
– Šokantno.
– A onda je rasplakala jer je čula da je Gadni umro.
– Umro?
– Da. Nije čula da je ubijen. Misli da je umro. Ona njega još uvijek voli i smatra ga pozitivcem.
– Šokantno.
– Pa i meni je Gadni drag.
– Ali tebe nije poševio i odbacio.
– Da…
– I gdje je ona sada?
– Otišla si je popraviti šminku.
– Dobro. Već sam mislio da pred njom tako razgovaraš na mobitel.
– Zamolila me je da je odvedem na Josipov grob.
– Znači da se nećemo danas naći?
– Hoćemo. Na Mirogoju.
– Kako misliš?
– Znaš da se Gadni nije niti jednoj svojoj ženi predstavio pravim imenom. Zapravo rekao je pravo ime, ali je koristio tvoje prezime u strahu da mu koja od ostavljenih žena ne uđe u trag.
– Molim te, ne spominji mi to.
– Moram sada.
– Zakaj?
– Ne mogu Sandu odvesti na pravi grob jer bi doznala kako se Gadni zove i da je sve između njih bila laž.
– Pa i bila je.
– Ali ja joj to niti mogu niti želim reći. Znaš da je bila zadivljena Gadnim. I kad je čula da je umro, osnovala je u Sarajevu neku zakladu za pomaganje nezbrinutoj djeci.
– Zar i u Bosni ima nezbrinute djece?
– Da dozna pravu istinu nastradala bi djeca kojoj se pomaže.
– I što ćeš sada?
– Ja ću s njom otići na ručak…
– I tako misliš riješiti problem?
– Dok smo mi na ručku ti nabavi križ i napiši na njemu ime i prezime što ga je Gadni koristio, odnesi križ na svoj grob, stavi neki aranžman i zapali neku svijeću: Kada Sanda vidi ime i prezime na križu i usporedi s prezimenom na nadgrobnom spomeniku, neće ništa posumnjati.
– Ne mogu vjerovati da Gadni i mrtav vara žene. I da mu mi u tome pomažemo.

Oznake: Nenad, informacije, Nadgrobni spomenik

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je pri meni
– Što radiš kod mene, dobri čovječe? Znaš da sam ti rekao da neću biti pri sebi.
– Zato je onaj tvoj prijatelj iz Njemačke bio pri tebi.
– Znam da je Veliki Vođa pri meni. Zato i nisam bio pri sebi. Izbjegavam Velikog Vođu. Vidio si da se ponaša kao da nije pri sebi.
– Ostavio ti je jednu pjesmu što ju je napisao o čuvanju nekog stroja.
– Odmah je spali, raskuži sve i dobro operi ruke!
Nenad me nije poslušao pa mi je dao papir na kojemu je bila pjesma.
Ova pjesma:

MOJA JE LJUBAW GJARKA
(tragitschna epßka ljubawna pjeßma u tschetiri pjewanja)


I - Satschetche

sto ße bijeli u Njematschoj semlji
al ßu ßnijesi al ßu labudowi
nißu ßnijesi nije im ßesona
labudowi ißto tako nißu
nißu ßnijesi dakle niti ptize
wetch ße bijeli owa knjiga bijela
koju dragi ßwojoj dragoj schalje
zjeliwa je i ßusama topi
ter ju ßlagje i owako pische:
ßunze moje moje radowanje
nadachnutche ßwakog moga tschina
satschetnize radoßti mi ßwake
usrotschnize i ßtremljenju htijenja
pischem tebi owu knjigu bijelu
ter ju milo (kako je retscheno)
i zjeliwam i ßusama topim
pischem jerbo sgodilo ße neschto
sto ti moram obligatno retchi
kao dokas ljubawi mi gjarke
gjarkim gjarom gjarko ugjarene


II - Komplikazija

i owoga krenuo ßam ljeta
ßwoju mladoßt tobom ußretchenu
dat sa mrwu naßuschnoga krucha
bogatoga i krepoßnog daschto
al tudjinom gorko sagortschena
ja owoga radio ßam ljeta
u tvornizi plaßtitschnich provila
tschije ime ne mogu napißat
jer ga jadan ne dokutschich joschte
us ßwo ßwoje preweliko snanje
urodjenu i ßtetschenu mudroßt
ali sato makar i po mraku
snadem dotchi do ßwog radnog mjeßta
ßadaschnjega a i onog biwscheg
basch o tome biwschem radnom mjeßtu
naumich ti pripowijwdat sgodu
- u tvornizi nesnanog imena
u tom dijelu kamo ßam odredjen
predradnik je bio neki Turtschin
rasrok Turtschin tako ßrednjich ljeta
i inatsche proßjetschan u ßwemu
te weoma ponoßan na ono
sto je u ßwom poßtigao gjitchu
naßmijeschenog ne widjech ga nikad
al me uwijek lijepo ßußretao
ne mogaw ße tschudom natschuditi
da ße nißam mladjan ogjenio
a imadem toliko godina
i tako ßam naotschit i ßtaßit
ja dakako tumatschio nißam
da bich rado ja ße ogjenio
al ne mogu to ßam obawiti
wetch da morasch ßwoj prißtanak dati
i ti ßretcho a ti ga ne dajesch
pa ßam sato mladjan neogjenjen
doweo me do ßtroja je tako
ßtroja nekog weoma welikog
i potscheo objaschnjawat meni
goworetchi njematschim jesikom
ali ja ti netchu nawoditi
rijetschi kako isretschene bijechu
nego tchu ti prijewod sapißati
ne doßlowno nego otprilike
ali ono sto newagjno bijesche
pißat netchu nego tchu preßkakat
ßtawljajutchi tri totsche (owako: ...)
goworasche meni nato Turtschin:
"Budutch da ßi prwi puta owdje
...
dakle pasi tudjinski mladitchu
owaj ßtroj je programiran da bi
jedan provil plaßtitschni prawio
nakon ßwakich ßto i tri ßekunde
twoj sadatak weoma je lagan
...
ali morasch morasch pasit budno
da ße ne bi ßtroja dotakao
jer je prewrutch poput ßunca gjarkog
i ako bi makar na trenutak
makar bilo kojim dijelom tijela
dotakao owu gjiwu watru
ti bi momtsche isgorio ßaßwim
sato pasi nemoj ße raßtreßat
kolegizom koja blisu radi
...
a ßjetcham se pokojnog Heinricha
...
eto tako dragi prijatelju
oßtawljam te da radisch i pasisch
da mi ne bi mladjan isgorio
ech da momtsche saborawich ßkoro
ßtanka prwa u dewet je ßati
..."


III - Sgoda

projesdische tako mnogi dani
ßwaki ißti predugi bes tebe
prasni tugjni i puni tschesnutcha
pasio ßam budno najbudnije
da ße ne bich jadan ißpekao
(ne snam bi l me petschenog woljela
i ßa ßenvom - to je schala mala)
prwih dana konzentriran poßwe
prepun ßtracha kontrolirach pomno
udaljenoßt i kretnju mi ßwaku
ali kad ßam mudro uotschio
da to nije tako grosno ßtraschno
kako Turtschin prikasat je htio
da bi waljda uplaschio mene
(ko da ßtrepi mrki wutsche
ß njematschoga gjarkog ßtroja)
ne ßkrbich ße sa kretnju mi ßwaku
odaljenoßt od pregjarkog ßtroja
i opaßnoßt sto me ßtalno wreba
wetch rutinßki poßao obawljach
a mißlima wasdan prewrtao
dwije ßtwari u ßwojoj ßam glawi
koliko tchu nowza saraditi
i na tebe mißlio ßam mila
mischlju punom ljubawi i gjelje
sto li radisch je l i tebi tescho
ubija l te bes mene ßamotcha
i ßwe tako brigjno plemenito
i tog kobnog tragitschnoga dana
saneßen ßam maschtanjem o tebi
ßjetchao ße ßwega sto je bilo
sto ßad jeßte i ßweg sto tche biti
swigjdukajutch pritom ewergrine
u momentu odßutnoßti gorke
nadlaktizom i ramenom lijewim
lijewom ßtranom ßrdasche mi gdje je
otscheschach ße o ßtroj ugjareni
kolegiza umach je krihnuka
(widjela je kad me mjerka ßtalno!)
snoj me ßmrtni oblio me ßwega
ali ja ße nißam ißpekao
dogodi se tschudo newidjeno
ßtroj ugjaren netom ga ße dirnuch
raßtopi ße raßtali ße ßaßwim
sbog gjarkoßti ljubawi mi gjarke
gjarkim gjarom gjarko ugjarene


IV - Sakljutschak

sakljutschak ti ßerwirati netchu
kad tchesch ßama sakljutschiti motchi
kakwa mi je ljubaw prema tebi
koliko je moja ljubaw gjarka
gjarkim gjarom gjarko ugjarena
gjartcha i od ugjarene petchi

Oznake: Nenad, Stražari, Ljubav žarka

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da se skriva na nepoznatim lokacijama.
– Pa gdje si točno, dobri čovječe?
– Upravo sam ti rekao da se skrivam na nepoznatim lokacijama.
– Znaš da meni možeš reći. Ne bih ja nikome…
– Na nepoznatoj sam lokaciji. Izgubio sam se. Tako sam se dobro skrio da nemam pojma gdje sam.
– A zašto se skrivaš?
– Bježim od Ivane.
– Zašto?
– Zbog Ivanine Babe.
– Nisi valjda, đubre jedno gerontofilsko, nešto imao s njenom uspaljenom bakom?
– Znaš da je Ivana izluđena ponašanjem svoje bake. Otkako je ostala udovica i preselila se kod nje u Zagreb, žena je skroz poludjela.
– Koja?
– I jedna i druga. Ivana od brige, a Ivanina Baba se otkačila. Mijenja dečke, tetovira se, vozi motor, bavi se ekstremnim sportovima i svašta nešto.
– Što je ovaj put napravila?
– Koja?
– Ivanina Baba.
– Odlučila je iznenaditi Ivanu za njen rođendan pa se dala hipnotizirati. Pod hipnozom bi se ponašala pristojno i slušala sve što joj Ivana kaže.
– I kako se ti, Nenade, u to uklapaš?
– Umro je tip koji ju je hipnotizirao.
– Tak si se uklopio?
– Ivanina Baba se nije mogla vratiti na staro. Hipnotizer je u grob odnio tajnu o ključnoj riječi što Ivaninu Babu vraća u prijašnje stanje. Već tjednima je baš onakva kakvu Ivana želi. Mirna starica koja sve sluša svoju unuku. Ivana je presretna. Napokon je odahnula. Više joj baka ne pravi penzionerske tulume po stanu. Ne prešetavaju joj se drogirane babe po sobama niti iz kupaonice izlijeću goli umirovljenici.
– Sve ja to razumijem. Samo mi nije jasno zašto se ti skrivaš.
– Ivana me zamolila, kad odem u posjet majci, da pitam onu liječnicu s kojom sam dobar može li biti kakvih posljedica za Ivaninu Babu ako trajno ostane u tom stanju.
– I?
– Liječnica mi je rekla pa sam otišao kod Ivane. Ivana i ja smo sjedili u boravku, a Ivanina Baba je skrušeno heklala sa strane.
– To mi je nezamislivo.
– I neprepoznatljiva je. Jer joj je Ivana povadila sve pirsinge.
– Još ako joj je skinula kožnjak…
– Ivana je najprije dugo, dugo govorila kako uživa i da je napokon sretna. Ja sam, budala nepromišljeni, rekao da je valjda sretna što joj baka ne nabija komplekse.
– Kakve komplekse?
– Pa znaš da Ivana nema nikoga. A svaku večer mora slušati kako se u susjednoj sobi seksaju njena baka i neki bakin Miško.
– I Ivana se na to naljutila pa te počela proganjati, a ti se skrivaš na nepoznatim lokacijama?
– Ma ne…
– Nego?
– Kad sam spomenuo Miška, Ivanina Baba se vratila na staro. To je bila ta ključna riječ.
– E moj Nenade…
– Sad me Ivana naganja frustrirana i bijesna. A i Ivanina Baba me naganja.
– Zašto ona?
– Želi mi se zahvaliti. Veli da će mi dati nešto specijalno što dariva svakom svom Mišku. Sada bježim od obje. I ne znam koje me je više strah.

Oznake: Nenad, hipnoza, Ivanina Baba

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u VVB-u sa drugom iz gimnazijskih klupa.
– Frajer je napisao knjigu. A kad je Matko vidio naslov počeo nas je častiti.
– Zakaj?
– Knjiga se zove VENI O VIDI I BIBI. Zapravo se radi o mom prijatelju Veniu. Venio ima kćer koja se zove Vida, a majka joj je Biba.
– Kakve to veze ima s Matkom?
– Pa VVB se punim imenom zove VENI, VIDI, BIBI. Matko je to doživio kao besplatnu reklamu.
– Matko je baš debil.
– Ti se ne razumiješ u marketing.
– A zašto je taj tvoj nazvao knjigu Veni o Vidi i Bibi ako se zove Venio?
– Veni mu je nadimak.
– Nadimak?
– Da. Skraćeno i od milja smo ga tako zvali.
– Skraćeno? Pa samo ste mu izostavili posljednje slovo.
– Pa da.
– Onda ću ja tebe od sada, skraćeno i od milja, zvati Nena.
– Nemoj tako…
– O čemu je knjiga?
– O Vidi i Bibi.
– Ima logike.
– Venio nije ni znao da mu je cura trudna kad je otišao raditi vani. Nije ni ona znala da je trudna kad je on otišao. Zaposlio se u prekomorskoj zemlji u dućanu. To je bilo davno prije Interneta i mobitela. Samo je s curom pismima komunicirao. Dogovorili su se da i ona dođe k njemu pa da će se vjenčati.
– U koju to zemlju?
– Budem ti rekao drugi put. Venio poludi čim čuje ime te zemlje.
– Zašto?
– Zato jer je dobio izgon i zabranu ulaska u zemlju.
– Zašto?
– Optužen je za diskriminaciju osoba s posebnim potrebama.
– Kaj je on neki nastran tip?
– Ma ne. Najobičniji nesporazum.
– Kaj je bilo?
– Na početku nije dobro govorio jezik. U dućan je došao neki mucavac, a Venio je mislio da ga ovaj zeza pa se fizički obračunao s njime.
– Koji kreten. Sad mi je jasno zakaj ste prijatelji.
– A onda je svakodnevno dolazio neki tip u kolicima i stalno ga nešto ispitivao u stilu kako će napraviti ovo ili ono. Venio mu je strpljivo tumačio jer je znao da već ima žuti karton. A onda ga je ovaj jednoga dana opet nešto pitao što treba napraviti s nečim i dok mu je Venio tumačio, opalo mu je to iz ruke ravno na nožne prste pa je od bola počeo poskakivati. Ljudi su to doživjeli kao ruganje hendikepiranoj osobi. Dali su mu zadnju opomenu napominjući da mu samo nedostaje kap da se prelije čaša.
– I koja kap je prelila čašu?
– Kap vodke.
– Vodke?
– Neki daltonist je redovito dolazio kupovati Pinky vodku. A tog kobnog dana nije imao Pinky vodku pa mu je dao Blue vodku, računajući da je tip daltonist pa da neće primijetiti razliku u boji.
– I je li primijetio?
– Ako je daltonist, nije nepismen.
– Ima logike.
– I tako ti je Venio završio u zatvoru čekajući deportaciju. A u međuvremenu je u zemlju ušla Biba. Nije našla Venia tamo gdje su se trebali naći. Uzalud ga je tražila. Pomislila je da ju je prevario i odlučila je sama roditi i odgojiti dijete u toj zemlji. Venia su deportirali. I kad se vratio u Zagreb doznao je da je Biba otputovala kod njega. Htio joj se vratiti, ali nije mogao jer je dobio zabranu ulaska.
– A zašto se Biba nije vratila?
– Rodila je tamo, našla posao, kasnije se udala i rodila još djece. Tek nedavno ju je Venio zguglao. Zato je napisao knjigu da joj objasni što se zapravo dogodilo.

Oznake: Nenad, Vid, VVB

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da se zadržao u školi.
– Zakaj, dobri čovječe?
– Treba mi doći jedan bivši učenik.
– Koji?
– Kako misliš: Koji? Da ti kažem njegovo ime?
– Ma…
– Dođi do škole. Nabavio sam dvije ulaznice za koncert.
– Nadam se da nije neki mali komorni sastav u HGZ-u. Već mi ih je dosta.
– Onda možemo otići do VVB-a na piće. Svakako, dođi do moje škole.
Upravo sam došao kad je Nenad ispraćao svog bivšeg učenika. Pozdravili smo se.
– Zar je Nenad bio tako strog profesor kad se još uvijek treseš pred njim?
Nenad me je mrko pogledao i poslao me u sobu za roditelje.
Vratio se ljut.
– Kako možeš govoriti takve gluposti? Pa zar nisi shvatio da se dečko trese zato jer je bolestan?
– Nisam. Kaj mu je?
– Boluje od ataksije.
– A-ha…
– Sve je bilo u redu s njim, a onda je naglo obolio. Sada ga čeka…
– A kaj je to?
– Ataksija je bolest u kojoj čovjek kubi mogućnost koordinacije mišićnih pokreta. Zato se i tresao.
– Gadno.
– Gadno i neizlječivo. Bila je budućnost pred njim. Mislim, i sada je budućnost pred njim, ali drugačija od one što je planirao.
– Zašto te je trebao?
– Donio mi je ulaznice za finale natjecanja amatera u stand up komediji.
– Kada idemo? Bolje to nego mali komorni sastavi.
– Neću ići. Nemam srca gledati kako mu se ljudi smiju.
– Pa zar nije kompliment za komičara kad se ljudi smiju?
– Ljudi se smiju njemu i njegovoj bolesti, a ne njegovim riječima, vicevima, nastupu ili što ja znam.
– Kako misliš?
– Nastup mu izgleda tako da ga žena obučena u medicinsku sestru dogura na sredinu pozornice u invalidskim kolicima i dade mu neku tabletu koja bi ga, kao, trebala probuditi iz kome. On se nakon tablete budi i ustaje iz kolica te prilazi stolu gdje se nalaze različite stvari od kojih pokušava napraviti tabletu od koje će mu biti još bolje. Kako ne može kontrolirati pokrete, stvari lete na sve strane. Usput pokušava nešto tumačiti, ali, kako ima problema s govorenjem, zvuči nesuvislo. A publika to doživljava kao komediju.
– Zar stand up komičari smiju imati rekvizite?
– Veli da je publika oduševljena njegovim nastupom i da je ušao u veliko finale.
– Super.
– Kako može biti super to što se ljudi smiju njegovoj bolesti?
– Zna li publika da je bolestan?
– Publika misli da on bravurozno glumi nekontrolirane pokrete.
– Zači da se ne smiju njemu.
– Razumijem što želiš reći, ali… Nekako mi to nije u redu. Čovjek je bolestan. Kao da se pravi sprdnja s njegovom bolešću i sa svim ljudima koji boluju od te strašne bolesti.
– Zar nije bolje da je pronašao pozitivnu stranu svoje bolesti? Zar bi bilo prikladnije da sjedi doma i sažalijeva sam sebe?
– Razumijem što želiš reći, ali…

Oznake: Nenad, Ataksija, kontrola

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da čeka Đorđevića ispred zgrade njegove punice.
– Mooolim?
– Izgleda da je loš signal. Dođi pred puničinu zgradu pa ćemo čekati zajedno.
Nenad je sjedio na klupici u parkiću ispred zgrade.
– Nadam se da imaš neko logično objašnjenje.
– Đorđević je vodio punicu u Gomirje pa čekam da dođe.
– Kaj će tamo?
– Tamo je pravoslavni manastir. Išla žena malo…
– Zar mu je i punica Srpkinja? Još će ispasti da mu je i punac Srbin.
– Mene pitaš? Pa nisam ja bio u ratu s Đorđevićem.
– Đo i ja smo bili dobri u ratu. A vidim da je u miru bolji s tobom. Jesi primijetio da se svi moji prijatelji radije druže s tobom, nego sa mnom?
– Mene to pitaš? Ja bih se na tvom mjestu zapitao zašto je to tako.
Malo smo zašutjeli. Nenad je valjda mislio da se pitam.
Nisam ga htio razočarati pa sam neko vrijeme ostao šuteći.
– A zašto trebaš Đorđevića?
– Treba nešto zataškati. Znaš da ima svugdje veze.
– Što si ovaj put napravio?
– Nisam ja ništa. Pajo Darker je završio u zatvoru.
– Zašto?
– Zbog svodništva.
– Čega?
– Pajina sestra mu je poslala svoju kćer da mala živi kod njega i pokuša nešto raditi u Zagrebu. Budući da je bila maserka, Pajo Darker joj je iznad svog frizerskog salona dao napraviti salon za masažu. I mala je počela raditi punom parom. Ima zlatne ruke.
– Bio si na masaži?
– Naravno.
– Zašto mi ništa nisi rekao?
– No svakako… Znaš da su ljudi zlobni i ubrzo su počeli govoriti da je salon za masažu samo paravan i da se Pajo Darker bavi prostitucijom. Mislim, ne on, nego njegova nećakinja. Da se on bavi prostitucijom, propao bi biznis.
– Ima ljudi koji vole i nas ružne.
– Jednog dana je došla nekakva inspekcija i tražili su od Paje da ih odvede gore u salon. Pajo ih je odveo znajući da nema što skrivati. Kad su došli gore uhvatili su Pajinu nećakinju in flagranti.
– Šokantno. Znači ipak?
– Bila je s malim Danijelom.
– Košarkašem?
– Da.
– Pa zakaj ga zoveš "mali"? Ima u njemu preko dva metra.
– Ispalo je da su se mali Danijel…
– Opet ti!
– … i Pajina nećakinja zavoljeli, a pošto je Pajo bio strog i nije nigdje puštao malu…
– Malu? Na kraju će ispasti da je i ona preko dva metra.
– …oni su se domislili i mali Danijel se pretvarao kao da dolazi na masažu da bi mogli biti nasamo. I baš dok su se masirali banula je inspekcija.
– Koji peh!
– I sada Pajo Darker, ni kriv ni dužan, čami u zatvoru i čeka suđenje.
– Ja sam znao da će prije ili kasnije završiti u zatvoru, ali mislio sam da će to biti zbog načina na koji šiša ljude.
– I ja sam to mislio.
– A što ako Đorđević ne bude mogao pomoći?
– Onda ću zamoliti za pomoć njegovoga punca. On je stari udbaš. Oni ionako sve kontroliraju i svime upravljaju.

Oznake: Nenad, masaža, Paravan

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u VVB-u.
– Kaj radiš tamo, dobri čovječe? Trebali smo se naći kod tebe.
– Znam, ali zadržao sam se s dečkima u igri.
– Kakvoj igri?
– Sjedimo i gledamo tko ulazi u VVB.
– Igra vam je baš glupa.
– Poanta igre je da razgovaramo o nečemu na što nas asocira osoba koja je ušla.
– Ne kužim…
– Maloprije je ušla jedna cura pa smo razgovarali o bombama.
– Ne kužim… Kakva cura?
– Ne znaš je, ali bila je prava bom…
– Zašto mi je onda spominješ?
– Znaš li Pijanog Romana?
– Naravno da znam.
– Kad je on ušao, onda smo razgovarali o papučama.
– Ne kužim…
– Pijani Roman je papučar pa zato.
– A-ha…
– Dođeš se igrati s nama?
I ja se na svašta dam nagovoriti.
Kad sam ušao u VVB Nenad je s ekipom sjedio za šankom. Pogledali su me i zašutjeli. Vidjelo se na svakome od njih da traži asocijaciju vezanu uz mene. Vidjelo se na svakome od njih da duboko razmišlja. Jedino se nije to vidjelo na Pijanom Romanu.
Matko je prekinuo šutnju:
– Dečki, znate li tko je isto ružan?

Oznake: Nenad, Strvinari, igre

Uživao sam u idiličnom miru moga rodnog sela na Hvaru.
A onda je došao Nenad.
– Ča je bilo, dobri čoviče? Jesi bio sinoć u Splitu?
– Jesam.
– Jesi li se u Luksoru našao s osobom kojoj si trebao predati ključ i šifru?
– Nisam.
– Opet nisi uspio doći do Luksora? Malo si mi već dosadan s tim. Cijelo ljeto ne uspijevaš doći do Luksora. Kao da je Luksor nemam pojma što.
– Sinoć sam uspio doći do Luksora.
– Aleluja!
– Ali Luksor je bio zatvoren.
– Sereš?
– Zapravo je bio otvoren, ali nisu radili.
– Zašto?
– Nešto su radili unutra.
– Usred ljeta su se sjetili renovirati? Ili je i njima pukla cijev?
– Unutra su snimali film.
– Kakav film? O kretenu koji cijelo ljeto ne može doći u nedjelju u 21,00 u Split u Luksora?
– Snimali su film o nekom Tončiju Papiću.
– O nekom Tončiju Papiću?!? Pazi malo, Nenade, što govoriš. Šjor Tonči je legenda. Koliko puta sam ga slušao kako svira u Luksoru. A pijanino je smjestio ispod stuba pa je virio curama pod suknju kad bi išle na kat u zahod. Ah, mladosti…
– Kako ti to znaš?
– Ja sam mu pomagao gledati.

Oznake: Nenad, Summer edition

Uživao sam u idiličnom miru moga rodnog sela na Hvaru.
A onda je došao Nenad.
– Ča je bilo, dobri čoviče? Jesi bio sinoć u Splitu?
– Jesam.
– Jesi li se u Luksoru našao s osobom kojoj si trebao predati ključ i šifru?
– Nisam.
– Opet nitko nije došao?
– Nemam pojma.
– Kako to?
– Zapravo ne želim o tome.
– Zašto ne? Napravio si neku glupost pa te sram?
– Možda i jesam…
– Nemoj mi te vrtićke fore prodavati. Ili jesi ili nisi?
– Ne sjećam se.
– Kako misliš?
– Znaš onog tipa koji se uopće ne kupa, nego se samo vere po stijenama. Slobodni penjač.
– Puno selo mi je slobodnih penjača. Za moj gušt su malo i preslobodni. Kako bi znao na koga misliš?
– Onaj stariji gospodin. Sa sijedom bradom. Onako malo brza i frflja dok govori.
– Što s njim?
– Susreo sam ga na trajektu.
– I on te prijavio policiji?
– Ma ne. Rodio mu se prvi unuk pa me je počastio.
– Kakve to ima veze s Luksorom?
– Tak me je puno častio da smo u Split obojica došli pijani.
– Pa jesi li bio u Luksoru, ispičuturo?
– Ničega se ne sjećam. Ali ključ je još kod mene. Morat ću opet sljedeću nedjelju u Split.

Oznake: Nenad, Summer edition

Uživao sam u idiličnom miru moga rodnog sela na Hvaru.
A onda je došao Nenad.
– Ča je bilo, dobri čoviče? Jesi bio sinoć u Splitu?
– Jesam.
– Jesi li se u Luksoru našao s osobom kojoj si trebao predati ključ i šifru?
– Nisam.
– Opet nitko nije došao?
– Ja nisam uspio doći do Luksora.
– Kako to?
– Kad sam izašao iz trajekta krenuo sam ravno prema Luksoru. Pažljivo sam prešao preko ceste da me ne bi opet zakačila Ivanina Baba.
– Ima logike.
– Ali dok sam ja gledao na jednu stranu, naišla je opasnost s druge strane. Odjednom sam čuo da me netko zove.
– Izbliza?
– Ne, nego s Kozjaka. Naravno da me je netko zvao iz neposredne blizine. Zapravo me je pozvala šapatom.
– Tko to?
– Jedna moja bivša učenica. Uplakana. Nesretna. Gledala me je kao da je ugledala anđela…
– Kako mi idu na živce te usporedbe. Kad si ti vidio nekoga da gleda anđela? Jednom je nešto puklo u zgradi pokraj nas pa je došla policija. I veli jedan susjed da je puklo kao plinska boca. Pitam ja to đubre neotesano je li ikada čuo kako puca plinska boca. Veli da nije. Pa kako onda može to reći ako ne zna kako pucaju plinske boce. Možda pukne prpošno u nekom koloraturnom sopranu.
– Sad dok te slušam vidim da moja bivša učenica nije jedina koja ima problema.
– A kakvih problema ima?
– Ne mogu ti to reći. Povjerila mi se.
– Jesu li barem strašni?
– Naravno da su strašni. Dečko je napumpao i ostavio.
– A kakve to veze ima s Luksorom.
– Dok sam je tješio prošlo je vrijeme. A i nije me bilo briga. Važnije mi je bilo utješiti bivšu učenicu. Makar je samo slušao i sjedio s njom.
– Mogao si je slušati i u Luksoru. I sjediti s njom. Ovako ćeš opet morati sljedeću nedjelju u Split.

Oznake: Nenad, LVXOR

Uživao sam u idiličnom miru moga rodnog sela na Hvaru.
A onda je došao Nenad.
– Ča je bilo, dobri čoviče? Jesi bio sinoć u Splitu?
– Jesam.
– Jesi li se u Luksoru našao s osobom kojoj si trebao predati ključ i šifru?
– Nisam.
– Opet nitko nije došao?
– Ja nisam uspio doći do Luksora.
– Kako to?
– Opet sam završio u bolnici.
– Opet na psihijatriji na promatranju?
– Ma ne. Imao sam prometnu nesreću. Prelazio sam cestu na onom zavoju pokraj Tuđmanovog spomenika kad me je nešto udarilo. Probudio sam se na Firulama.
– Što se dogodilo?
– Ništa strašno. Samo me ošamutilo. Ništa vitalno. Kad sam se probudio rekli su mi da me je udario motor. I da vozačica motora čeka pred vratima i da mi se želi ispričati.
– I?
– Pomislio sam da bi se mogla razviti romantična priča iz ove nesreće pa sam rekao da je puste u sobu.
– I je li bilo romantike?
– Moš mislit… Znaš tko me je trknuo motorom?
– Znam.
– Kako znaš?
– Pa malo prije si mi rekao. Vozačica motora. Jesi siguran da ipak nije neka ozljeda mozga bila?
– Bila je to Ivanina Baba.
– Ivanina Baba? Pa što je radila u Splitu?
– Ona, njen Miško i neki bikeri su prolazili kroz Split. Išli su na Thompsonov koncert u Čavoglave. I usput je mene zgazila. A dok sam došao sebi, već je prošlo vrijeme za susret u Luksoru.
– Sigurno si se naljutio.
– Ma nisam. Ne može se čovjek ljutiti na Ivaninu Babu.

Oznake: Nenad, Summer edition

Uživao sam u idiličnom miru moga rodnog sela na Hvaru.
A onda je došao Nenad.
– Ča je bilo, dobri čoviče? Jesi bio sinoć u Splitu?
– Jesam.
– Jesi li se u Luksoru našao s osobom kojoj si trebao predati ključ i šifru?
– Nisam.
– Opet nitko nije došao?
– Ja nisam uspio doći do Luksora.
– Kako to?
– Peristil je bio zatvoren.
– Zašto?
– Imali su nekakvu operu. Splitsko ljeto.
– I onda si odustao i morao se vratiti neobavljena posla?
– Naravno da nisam. Ne odustajem ja tek tako. Kad je Šime vidio…
– Koji Šime?
– Moj novi prijatelj iz Splita. Kad je vidio da silom želim otići na Peristil, a nisam mogao legalno jer je sve bilo ograđeno i nije bilo više ulaznica, rekao je da on zna kako se može doći do Peristila.
– Prokopali ste tunel?
– Ne. Premda smo i o tome razmišljali. Ali jednostavnije je bilo popeti se na krov katedrale pa se preko zvonika spustiti na Peristil. Veli Šime da je to uobičajena ruta.
– Ima logike.
– Ali nas je zeznula jedna stvar. Kad smo se krenuli spuštati niz zvonik, bila je neka arija i reflektor je obasjao zvonik. Svi su pogledali prema zvoniku i vidjeli su nas.
– I što ste onda?
– Ja sam zanijemio i ukipio se. Iskusni Šime se snašao. Počeo je pjevati neku ariju. Svi su mu pljeskali. On se spustio uz ovacije.
– A ti?
– Mene su skinuli vatrogasci. Privela me policija i zadržali su me na promatranju.
– Je li ti Šime pomogao?
– Naravno da nije. Pravio se da me ne poznaje. Znaš da slava mijenja ljude.

Oznake: Nenad, Summer edition

Uživao sam u idiličnom miru moga rodnog sela na Hvaru.
A onda je došao Nenad.
– Ča je bilo, dobri čoviče? Jesi bio sinoć u Splitu?
– Jesam.
– Jesi li se u Luksoru našao s osobom kojoj si trebao predati ključ i šifru?
– Nisam.
– Opet nitko nije došao?
– Ja nisam uspio doći do Luksora.
– Kako to?
– Znaš valjda koje je jugo puhalo sinoć. Uopće nije vozio trajekt za Split.
– I onda si se vratio iz trajektne luke?
– Naravno da nisam. Ne odustajem ja tek tako. Čuo sam u trajektnoj luci da se netko ozlijedio i da će po ozlijeđenu osobu doći helikopter u Hvar pa sam otišao u Hvar i sačekao helikopter.
– Pa kako su te pustili u helikopter?
– Rekao sam im da sam prevoditelj i da moram pratiti ozlijeđenog Čeha.
– Ima logike.
– Ali su se stvari zakomplicirale. Malo mi je pozlilo od vožnje helikopterom po vjetru. Kad smo došli u Split strpali su i Čeha i mene u bolnicu. Jedva sam se izvukao da me ne operiraju.
– Pa zašto nisi iz bolnice izašao i otišao u Luksora?
– Nisu me pustili. Zadržali su me na promatranju.
– Tako ti je pozlilo?
– Ma ne. Čim smo sletjeli bilo mi je dobro. Zadržali su me na psihijatriji.

Oznake: Nenad, Summer edition

Uživao sam u idiličnom miru moga rodnog sela na Hvaru.
A onda je došao Nenad.
– Ča je bilo, dobri čoviče? Jesi bio sinoć u Splitu?
– Jesam.
– Jesi li se u Luksoru našao s osobom kojoj si trebao predati ključ i šifru?
– Nisam.
– Opet nitko nije došao?
– Ja nisam uspio doći do Luksora.
– Kako to?
– Otišao sam na trajekt u pola šest. Računao sam da ću biti do pola osam u Splitu i da imam dovoljno vremena doći do Luksora, predati ključ i vratiti se na trajekt koji ide za Stari Grad u pola jedan u noći.
– Ima logike.
– Nikad ne bi pogodio koga sam susreo na trajektu.
– Fakat želiš da pogađam?
– Ma ne. Samo kažem. Susreo sam Tajnicu.
– Tajnicu iz svoje škole?
– Da.
– Šokantno.
– I ja sam bio u šoku. Pozdravio sam je, a ona me je odmah počela napadati i provocirati.
– Zašto?
– Nemam pojma. Znaš da me ona ne voli.
– Ali kakve to veze ima s Luksorom?
– Kad smo došli u Split u trajektnoj luci su me sačekali policajci i priveli su me.
– Tek tako?
– Kasnije su mi rekli da su imali poziv s trajekta. Da me je netko prijavio i da su me morali provjeriti. A dok su me oni provjeravali prošlo je vrijeme za susret u Luksoru pa su me iz postaje direktno odvezli na trajekt i ispratili za Hvar.

Oznake: Nenad, Summer edition

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u Luksoru.
– Kaj radiš u Egiptu, dobri čovječe?
– Nisam u Egiptu, nego u Splitu. U kavani Luksor.
– Pa što radiš tamo, dobri čovječe?
– To se i ja pitam…
– Nadam se da imaš neko logično objašnjenje.
– Jutros sam bio u Sisku.
– To ti je objašnjenje? Obilaziš županijska sjedišta abecednim redom?
– Vraćao sam se autom za Zagreb kad sam vidio da mi je pčela uletjela u auto. Zabijala se neprestano u stražnje staklo želeći izletjeti. Zato sam se zaustavio i otvorio gepek da pčela izleti.
– I onda je pčela odletjela u Split, a ti za njom?
– Kad sam htio nastaviti dalje dotrčala je neka žena i uplakana zamolila da je povezem ako idem za Zagreb. Povezao sam je. Rekla mi je da je u vezi s tipom koji je nasilnik i da je odlučila pobjeći od svega. Rekla mi je da ide u Split.
– I ti si je odvezao u Split?
– Rekla je da ima kartu za vlak pa sam je htio odvesti na kolodvor. Ali domalo je neki automobil počeo blicati iza mene, trubiti i prijetiti pa sam se makao na prvo autobusno stajalište kako bih ga propustio. Ali on se parkirao iza mene, izletio iz auta, krenuo prema mojoj suvozačici i uz viku je počeo izvlačiti iz auta. Tad sam i ja izašao i krenuo prema njemu. Kad sam mu došao blizu udario me je šakom.
– Tako jako da si odletio do Splita?
– Odveo je ženu u svoj auto i otišli su. Ja sam se vratio do svog auta i nastavio sam voziti za Zagreb.
– Ali si bio toliko rastresen da si u Buzinu skrenuo za Split?
– Ugledao sam na suvozačevu sjedalu kuvertu što je ostavila ona žena. Pogledao sam je. Unutra je bila karta za vlak u jednom pravcu i nekakav papir. Na papiru je bio selotejpom prilijepljen ključić, a ispod je bila napisana šifra sefa. Pa sam zaključio da je ključić od sefa. Ispod šifre je pisalo: PREDATI U NEDJELJU U 21,00 U SPLITU U LVXORU.
– Koliko tih U…
– Otišao sam na željeznički kolodvor u vrijeme što je pisalo na karti, misleći da će moja suputnica ipak nekako uspjeti doći do Zagreba. Htio sam joj predati kartu da otputuje za Split i bude navečer u Luksoru. Ali nije došla.
– Pa si ti otputovao za Split?
– Da. Ušao sam u vlak i otputovao za Split.
– O budaletino…
– Sada sjedim u Luksoru i čekam hoće li naići netko kome bih predao kuvertu s ključićem i šifrom.
– Pa već je odavno prošlo devet sati.
– Znam, ali još uvijek se nadam.
– A ako nitko ne dođe?
– Onda ću doći sljedeću nedjelju opet. Piše da se mora naći s nekim u nedjelju u 21, ali ne piše u koju nedjelju.

Oznake: Nenad, Posebni ljudi, LVXOR

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da se zadržao u školi.
– Kaj je bilo, dobri čovječe?
– Imao sam podjelu svjedodžbi pa su mi roditelji priredili malo iznenađenje.
– Fora. Malu zakusku? Piće? Kolače? Vucine pjesme u obradi za mali komorni sastav?
– Iznenadili su me svojim napadom, prijetnjom Ministarstvom, svađanjem i pravljenjem problema. Ljut sam ko pas. Znaš li što im je palo na pamet?
– Oprosti, gubim signal… Krc… Šršrrr… Ajde dođi u VVB.
Sreća da munjevito mislim pa se izvučem iz svake neprilike.
Kad je Nenad došao u VVB prišao je našem stolu.
– Što radite, dangube?
– Prepiremo se tko radi najbolji roštilj.
– Pa zašto jednostavno ne izroštiljate svaki nešto pa da probamo?
– Došli su oni na tu ideju, ali sam im rekao da, ako zapale roštilj u VVB-u, nabavit ću sudsku zabranu pristupa za svakoga od njih ponaosob.
Mi se jednodušno, puni ljutnje okrenusmo prema Matku.
– De, Matko, začepi i ne miješaj se u razgovor.
– I što ste zaključili? Tko radi najbolji roštilj.
– Bivši policajac Branko je zaključio da on najbolje radi. Cvrčak da on. Đorđević tvrdi da on radi najbolji roštilj.
– A ti?
– Mene su diskvalificirali.
– Zašto?
– Vele da ja ne znam raditi roštilj. Da ja samo pečem na gradele. Ne znaju oni što to znači. Ne znaju oni vele gradele.
– L. A. je doista velegrad.
Mi se jednodušno, puni čuđenja okrenusmo prema Matku.
– De, Matko, začepi i ne miješaj se u razgovor.
– Što ti, Nenade, misliš tko radi najbolji roštilj?
– Definitivno Pijani Roman.
– On???
Nenad je zadigao majicu.
– Vidite li ovu ranu na prsima?
– Ovu ovdje?
– Ma ne tu. Ta, onda ova, ova i ova ovdje su mi od Sezama.
– Od jednogodišnje biljke uljarice kritosjemenjače?
– Ma ne, nego od Srbina koji nas je za vrijeme rata tukao i ispitivao u logoru. Zvali smo ga Sezam jer se svatko pred njim otvarao. A najradije bi nas mučio tako da nas je pekao užarenim željezom. Ako bi izdržao sve drugo, propjevao bi kad bi ti užareno željezo krenuo gurati u šupak.
– I ti si se otvorio?
– Nisam. Prije nego je moj šupak došao na red Sezam je jednostavno nestao.
– Neko ga je ubio?
– Ma ne. Po jednima je imenovan veleposlanikom Srbije u nekoj europskoj zemlji, a po drugima je postao pomoćnik ministra kulture. I Branko se spasio. On isto ima samo rane po prsima.
Branko je zadigao majicu i pokazao svoje strašne ožiljke.
– Ako još netko zadigne majicu sve ću vas izbaciti i zatvoriti VVB.
– Šteta. Baš sam vam mislila pokazati ožiljak od operacije na dojci – reče prekrasna žena za susjednim stolom.
Mi se jednodušno, puni bijesa okrenusmo prema Matku.
– Debilu, Matko, začepi i ne miješaj se u razgovor.
Malo smo zašutjeli dok smo se pribrali.
– Kakve veze, Nenade, ima tvoj ožiljak, roštilj i Pijani Roman?
– Jednom mi je u školi tajnica dala pismo koje je odlučila poslati u Agenciju o mom radu. Kad sam vidio što je napisala pozlilo mi je i lijevom rukom sam se prihvatio za dovratnik vrata njenog ureda iz kojega sam upravo izašao. Ona je u tom trenu svom snagom zalupila vrata za mnom. Uhvatila mi je vratima prste i polomila ih. Pa sam završio u gipsu. Lijeva ruka mi je bila skroz izvan funkcije mjesecima.
– Kakve to veze ima?
– U to vrijeme mi je Valentina…
– Tko je Valentina?
– Valentina je, Branko, jedna djevojka koja stalno ima peh. Pričaj dalje, Nenade!
– Valentinu je baš u to vrijeme ostavio dečko. A imala je dvije ulaznice za neko alternativno kazalište. Ne samo da ju je dečko ostavio, nego veli da ju je odbio i neki debil kojega je pozvala da ide s njom.
– Matko, Matko… Ccccc…
– Nije zvala Matka, nego ovoga ovdje.
Svi pogledaše u mene. Morao sam munjevito razmišljati.
– Ulaznice su bile na kraju reda. A ja u kazalištu iz principa ne sjedim na kraju reda.
– Zato smo Valentina i ja otišli na tu predstavu. Valentina je sjedila na rubu, a ja pokraj nje. S njene desne strane.
– Curu si stavio na rub? Pa ti nisi normalan.
– Ona je tako htjela. Da izbjegne nekog bezveznjaka pokraj kojega sam ja sjeo.
– Kakve to veze ima s roštiljem?
– Čekaj! Predstava je bila čisto sranje. Neka alternativa. Bože sačuvaj!
– Sve te pederčine treba pretući!
– Smiri se, Cvrčak. Pričaj dalje, Nenade!
– U jednom trenutku su nas glumci zamolili da malo raširimo noge. A onda su rekli da svoje ruke stavimo među noge osobe do nas. Jadna Valentina je opet izvisila.
– Kako misliš?
– Ja sam svoju desnu ruku stavio onom tipu među noge. On je meni stavio svoju lijevu ruku među noge. Valentina isto. A ja njoj nisam mogao staviti svoju lijevu ruku jer je bila u gipsu. Ruka. Ne Valentina. Budući da je bila na rubu, ostala je jedina u dvorani koju nitko nije primio među noge.
– Jadna Valentinica.
– Koji bolesnici. To sve treba razbit.
– De, Cvrčak, smiri se.
– A zašto ste se hvatali?
– Mogu reći ono što su nam objasnili. Malo mi je neugodno jer je nepristojno.
– Reci.
– Rekli su da kad imaš dojam da je sve otišlo u kurac ili u pizdu materinu, odjednom osjetiš ruku čovjeka do tebe i shvatiš da je dovoljna tek ljudska blizina.
– Šarmantno. Igra li još ta predstava?
– Pusti sad to, Đorđeviću. Pričaj dalje, Nenade!
– Budući da je Valentina bila utučena jer nije osjetila ruku čovjeka do sebe, odlučio sam je sutradan pozvati na roštilj kod Nives i Pijanog Romana.
– I? Kad ćeš doći do dokaza da Pijani Roman radi najbolji roštilj?
– Pijani Roman je roštiljao. U jednom trenutku je netko trebao nož. Nož je bio kod Pijanog Romana. Znajući da ja spretno hvatam noževe u letu, Pijani Roman je bacio nož prema meni i viknuo da ga uhvatim. Budući da ga nisam uhvatio, nož mi se zabio u prsa.
– Zašto nisi uhvatio nož? Pa ti si barem poznat kao spretni hvatač noževa u letu.
– Čime da ga uhvatim? Lijeva ruka mi je bila slomljena, a u desnoj sam držao komad mesa što je Pijani Roman ispekao. Radije dobiti nož u prsa, nego pustiti Romanovo meso.

Oznake: Nenad, pivo, roštilj

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u zračnoj luci.
– Kaj radiš na aerodromu, dobri čovječe?
– Čekam Australopitekusa.
– Molim? Čekaš Australopitekusa?!? Zašto ga ti čekaš? On je moj prijatelj. Uh, baš sam se uznemirio.
– Kad se smiriš dođi u VVB. Veli da mu moramo pomoći oko neke izložbe.
Kad sam došao u VVB prilično hladno sam pozdravio Australopitekusa. Neka zna da sam povrijeđen.
– Baš super da sam tebe, Nenade, zamolio da me dočekaš. Ovaj ovdje se drži ko kuhana noga.
– Nemoj tako…
– Kako ti možemo pomoći?
– Pripremam jednu izložbu povodom obljetnice uvođenja hrvatske kune. Izložit ću novčanice.
– Ja ti ne dam ni kune. Pitaj Matka. Možda on ima…
Nenad i Australopitekus su me mrko pogledali. Hmm…
– Primijetio sam da su osobe prikazane na novčanicama isključivo muškarci. Zato sam odlučio osmisliti novčanice sa ženskim likovima. Prva novčanica je od pet kuna. Tamo su u originalu Zrinski i Frankopan. Namjesto njih sam mislio staviti Katarinu Zrinsku. Jednome je bila sestra, drugome supruga pa mi se čini prikladno. A simbolizira i sve žene patnice. Time pokrivamo ne samo povijest, nego i obitelj. Dva temeljna polazišta naše hrvatske kulture, tradicije i suvremenosti.
– Kako će to izgledati?
– Ovako!

– Prestrašno.
– Doradit ću to. Ovo je samo skica.
– Ti fakat nisi normalan.
– Na novčanici od deset kuna je biskup Dobrila. On simbolizira vjeru. Imamo, dakle, povijest pa vjeru. Namjesto njega bih stavio bl. Mariju Propetog Isusa Petković.

– Okrenuta je na krivu stranu.
– Samo to si mu našao kao zamjerku, Nenade? Sve drugo ti se čini u redu?
– Baš si negativan danas.
– Novčanica od dvadeset kuna simbolizira politiku i tu je na slici ban Jelačić. U ovoj ženskoj verziji bih stavio Jadranku Kosor.

– Kaj je umrla?
– Zašto?
– Pa nećeš valjda stavljati žive osobe.
– Zašto ne? Ona je prva hrvatska predsjednica…
– A Savka? A Milka?
– …u demokratskoj Hrvatskoj.
– Neka ti bude.
– Dakle, nakon povijesti, vjere i politike na novčanicama je prikazana kultura kroz lik Ivana Gundulića. Mislio sam tu staviti neku književnicu.
– Koju?
– Ivanu Brlić Mažuranić. Ali, nju sam prebacio na sto kuna tako da bude namjesto djeda.

– Ima logike.
– Koju ćeš onda na pedeset kuna?
– Mislio sam pokriti još jedno područje na kojemu su se žene iskazale. Područje sporta. Pa bih tu stavio Janicu Kostelić?

– Kaj je umrla?
– Opet ti…
– Dobro, a na sto kuna?
– To sam već rekao. Ivanu Brlić Mažuranić namjesto djeda.
– Tako sve ostaje u obitelji.
– Na dvjesto kuna je Stjepan Radić. Učinilo mi se da bi mu prikladni parnjak…
– Kaj?
– … sa ženske strane mogla biti Marija Jurić Zagorka. On je pučki tribun, a ona genijalka koja je za hrvatsku ženu toliko dobra učinila zalažući sebe i lomeći predrasude.

– Apsolutno se slažem.
– Zamislio sam da na izložbi novčanica od tisuću kuna bude u posebnoj prostoriji nakon koje bi se izlazilo s izložbe. Sve novčanice bi bile visoke oko metra i duge preko dva metra. A postavljene bi bile u visini prosječnog čovjeka.
– Bolje je u visini prosječne žene.
– I žene su ljudi.
– Novčanica od tisuću kuna bi bila u posebnoj prostoriji i namjesto slike neke žene bilo bi ogledalo. Otprilike ovako.

– To je ogledalo?
– Ovo je samo skica. Poanta je da se želi reći da je svatko od nas vrijedan i pozvan ostaviti svoj trag.
– Preskočio si novčanicu od petsto kuna. Jednom sam je vidio i znam da postoji.
– Zato sam vas i pozvao da mi pomognete.
– Reci što si zamislio.
– Za sada imam samo ovo.

– Upitnik je muškog roda. Uopće nije žena. Ili je to opet neka dublja simbolika?
– Na novčanicu od petsto kuna sam mislio staviti sliku neke hrvatske znanstvenice.
– Ima logike.
– Znate li koju hrvatsku znanstvenicu?

Oznake: Nenad, dizajn, novčanice

Nijedno društvo ne može biti napredno i sretno ako je njegov veći dio sačinjen od ljudi koji su siromašni i jadni.
Adam Smith
* 16. lipnja 1723.

Srce puno ljubavi je najveća mudrost.
Charles Dickens
+ 9. lipnja 1870.

Ali nesretno stvorenje koje je samo otrov udisalo, čiji su slabašni koraci samo po trnju gazili, koje je svjetlo dana vidjelo jedino onako kako zalutali putnik vidi sijevanje munje, ono kojemu je okrutna sudbina otela roditelje, prijatelje, imetak, zaštitu i pomoć, ono kojemu na svijetu jedino plač dane skraćuje, a patnja žeđ gasi, to stvorenje bez straha očekuje smrt, želi je kao mirnu luku gdje će je čekati odmor uz Boga, koji je i suviše pravedan da bi dopustio da nevinost osramoćena na zemlji ne dobije na drugom svijetu naknadu za pretrpljena zla.
Donatien Alphonse François de Sade
* 2. lipnja 1740.

Dokle god neko dijete trpi zbog nepravde, ne postoji prava ljubav na ovome svijetu.
Isadora Duncan
* 26. svibnja 1878.

Novac ne smrdi.
Vespazijan

Imaj vjeru i život će biti lijep. Bit će vedar i kršćanski. Imaj vjeru i naći ćeš iscrpan odgovor na svaki zašto. Sva će iskušenja biti snošljiva i bol će se zaodjenuti svjetlošću.
Leopold Bogdan Mandić
* 12. svibnja 1866.

Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu dva su krila istih vrata koja se otvaraju i zatvaraju samo zajedno.
Sřren Kierkegaard
* 5. svibnja 1813.

Samo Bog je moja nježnost, samo Bog je moj oslonac, samo Bog je moja ljubav, moj život i moje bogatstvo.
Ljudevit Montfortski
+ 28. travnja 1716.

Bolje je zaslužiti počasti, a ne dobiti ih, nego dobiti ih, a ne zaslužiti ih.
Mark Twain
+ 21. travnja 1910.

Žao mi je ako ih svojom glazbom samo zabavljam. Želim da po njoj postanu bolji.
George Friedrich Händel
+ 14. travnja 1759.

Nikada nisam htio biti drugi Bruce Lee. Želim biti prvi Jackie Chan.
Jackie Chan
* 7. travnja 1954.

Svi imamo snove. Ali da bismo ih ostvarili, potrebno je uložiti mnogo odlučnosti, predanja, discipline i truda.
Jesse Owens
+ 31. ožujka 1980.

Svrha umjetnost je spoznati istinu u najljepšem joj ruhu.
Stjepan Miletić
* 24. ožujka 1868.

Dok je srca bit će i Kroacije.
Antun Gustav Matoš
+ 17. ožujka 1914.

Živi samo onaj tko za nešto živi.
Joža Horvat
* 10. ožujka 1915.

Tako je malo potrebno da ljudi osjete radost života.
Zvjezdan Linić
* 1. ožujka 1941.

Niti što gubimo ako ne jedemo; niti što dobivamo ako jedemo. (...) Zato, ako jelo sablažnjava brata moga, ne, neću jesti mesa dovijeka da brata svoga ne sablaznim.
1 Kor 8,8.13

Mrak ne može otjerati mrak; samo svjetlost to može. Mržnja ne može otjerati mržnju; samo ljubav to može.
Martin Luther King
* 15. siječnja 1929.

Teško žrtvi u kojoj nema ljubavi, ali teško i ljubavi koja neće žrtvu.
Bonaventura Duda
* 14. siječnja 1924.

Greške su put do otkrića!
James Joyce
+ 13. siječnja 1941.

Ljudi nisu onakvi kakvih ih se sjećamo. Kako godine prolaze, sve više su onakvi kakvi bismo mi htjeli da budu i kako mislimo da ih se sjećamo.
Agatha Christie
+ 12. siječnja 1976.

Svaki cvit i trova svako,
svaki list i svako kita
ima vonj od moga škoja,
ima dušu našeg svita.
Lucija Rudan
* 10. siječnja 1911.

Ne možeš birati kako ćeš i kada umrijeti. Možeš samo odlučiti kako ćeš živjeti.
Joan Baez
* 9. siječnja 1921.

Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje.
Ivan Gundulić
* 8. siječnja 1589.

Mržnja nije snaga izgradnje, samo ljubav gradi.
Maksimilijan Kolbe
* 7. siječnja 1894.

Volim šetnju po kiši jer tada nitko ne primjećuje da plačem.
Rowan Atkinson
* 6. siječnja 1955.

Niti kreposti pohvaliti niti falinge popraviti prez istine ni moguče.
Tituš Brezovački
* 4. siječnja 1757.

Kada sam bio mlad vjerovao sam da tri stvari imaju snagu: marksizam, film i dinamit. Sada vjerujem samo u snagu dinamita.
Sergio Leone
* 3. siječnja 1929.

Bog ne gleda na veličinu naših djela, nego samo na ljubav s kojom se ona obavljaju.
Terezija od Djeteta Isusa
* 2. siječnja 1873.

Priznajem, više povjerenja imam u obraćena grešnika nego u onoga koji nikada nije sagriješio.
Sándor Petőfi
* 1. siječnja 1823.

Život je najljepša pjesma jer joj je sam Bog satkao i riječi i note. Život je najčišća radost jer ga sam Bog i stvara i podržava. Život je lijep jer je dar Božji.
Marica Stanković
* 31. prosinca 1900.

Za neuspjeh postoje milijuni razloga, ali niti jedan jedini izgovor.
Rudyard Kipling
* 30. prosinca 1865.

Hvala Bogu na svim strašnim kušnjama i na njihovu sretnom završetku.
Frane Franić
* 29. prosinca 1912.

Cvati tamo gdje si posijan.
Franjo Saleški
+ 28. prosinca 1622.

Gdje god bih došao izazvao bih razdor zato što sam bio nalik na reflektor koji otkriva glupost i besmisao svega i svačega. Osim toga nisam se znao uvlačiti u guzicu.
Henry Miller
* 26. prosinca 1891.

Ovako se htjede roditi. Koji hoće da ga ljube, a ne da ga se boje.
Josip Stadler

Oznake: Nenad, citati

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u VVB-u pa da i ja dođem tamo.
Prije nego što sam uspio išta progovoriti Nenad me je sav izvan sebe upitao:
– Jesi li čuo što se dogodilo?
– Naravno da sam čuo.
– Katastrofa.
– Takav je sport. Sudci bitno utječu na igru. Ja mislim da su ga potplatili da nam nepravedno sudi.
– O čemu ti govoriš? Radi se o Gadnom.
– O Gadnom? Gadni mu je poševio ženu pa nam se sudac osvećivao? Đubre jedno bezobrazno…
Nenad me je čudno pogledao.
Sjeo sam.
Nenad je baš bio neobičan.
– Kad si se zadnji put vidio s Gadnim?
– Nemam pojma, Nenade. Znaš da se ne opterećujem takvim bedastoćama. Zar ću voditi statistiku susreta s njim?
– Ja sam ga vidio u četvrtak zadnji put. Tad smo bili zajedno.
– Ono kad nam je pričao kako ga ona cura koju je napumpao gnjavi da je oženi?
– Da. Jesi ga vidio nakon toga?
– Nisam.
– Onda ne znaš što se dogodilo?
– Što se dogodilo?
– Cura je napravila samoubojstvo. Objesila se.
– Uh…
– Nakon toga nitko nije vidio Gadnoga. A onda su ga našli…
– Gdje se skrivao?
– Našli su ga mrtvog u njegovom fuckystanu.
– I on se objesio?
– Izgleda da ga je netko ubio. Branko, bivši policajac, nabavio mi je od svojih fotografije.
Nenad mi je pokazao fotografije golog, unakaženog tijela kako leži u lokvi krvi.
– Uh… Zna li se tko ga je ubio? Tko ga je ovako izmasakrirao?
– Ne zna se. Njegova žena je obećala sto tisuća kuna ako dozna tko ga je ubio.
– Nisam znao da joj je bilo stalo do Gadnog.
– Pa i nije. Obećala je novce kao nagradu onome tko ga je ubio.
Matko je upravo donio kavu, pogledao slike i zaključio:
– To je bilo za očekivati. Kako je živio, tako je i umro.

Oznake: Nenad, Gadni, smrt

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na dogovoru sa školskom psihologicom.
– Oko čega se dogovarate, dobri čovječe?
Nije mi htio otkriti telefonski. Samo je rekao da dođem u VVB pa da će mi tamo ispričati.
Budući da pametniji popušta nastavio sam inzistirati da mi kaže o čemu se radi. Nenad je samo prekinuo razgovor.
Otišao sam u VVB.
– Ne volim kad mi ljudi prekinu razgovor. I kad me ne slušaju.
Matko se nije obazirao na moje riječi pa sam otišao sjesti za stol. Čekao sam Nenada. Usput sam čitao novine.
Domalo je došao Nenad sa školskom psihologicom.
– Jeste bili kod one moje kolegice koju sam Vam preporučila? Znate da nije sramota ići na psihoterapiju. A Vama bi sigurno pomoglo.
– Pusti me na miru, ženo Božja. Inače sam normalan. Tvoje društvo me čini nervoznim. Molim te, Nenade, zaštiti me.
– Ja mislim kao i gospođa psihologica.
– Prevrtljivče!
– Nemoj tako…
– Nego, kaj ste radili u školi?
– Pripremali smo debatu. Ponudit ćemo učenicima tu aktivnost pa ćemo im pokazati kako se to radi. Možda bi nam se i Vi mogli pridružiti. Pozvat ću i onu svoju kolegicu…
– Baš čitam u novinama nešto. Ne mogu sada.
– Zbilja bi mogao doći. Imamo super temu.
– Koju?
– Radi se o jednoj priči…
– Ne pitam tebe, nego Nenada!
– Doista ste agresivni. Zbilja bi Vam dobro došla terapija.
– Nisam agresivan, nego me ti činiš nervoznim. De, Nenade, reci joj nešto.
– Oprosti mu. Nije pri sebi. Inače je normalan.
– Oprostit ću mu, Nenade. Samo zbog tebe. Ali, kada se pribere najozbiljnije mu predloži terapiju.
– Budem.
– Budeš mi rekao o čemu se radi?
– Psihologica misli da ti je nužna terapija pa je preporučila da te ja potaknem kad se malo smir…
– O čemu se radi na debati?
– A to… Komentiramo jedan događaj.
– Koji?
– Nedavno je bila u novinama priča o teško bolesnom dječaku koji je htio otići na snijeg.
– Pa zašto ga nisu odveli na snijeg?
– Zato jer je bio teško bolestan i zato jer je živio prilično južno.
– Ima logike.
– Njegovi roditelji, zajedno sa svojim prijateljima, organizirali su jednu stvar. Otišli su hladnjačama po snijeg i dovezli su ga u dječakovo dvorište. Dječak je s prozora vidio snijeg. Prvi put uživo. I zadnji put. Umro je prije nego se snijeg otopio. Ali umro je sretan.
– U debati ćemo se podijeliti u dvije skupine i raspravljat ćemo o postupku njegovih roditelja. Postavljat ćemo različita pitanja. Ukratko, branit ćemo afirmativni ili negacijski stav.
– I koji je tvoj stav o tome, Nenade?
– Ne znam još. Nismo se dogovorili tko će što zastupati.
– Ne kužim. Zar će ti netko drugi reći što zastupaš?
– Pa da. Nenad će zastupati onaj stav za koji ga zadužimo. Njegov posao je iznijeti jače argumente i pobijediti u debati. Tako ćemo učenicima pokazati…
– Jesi li ti normalna, ženo Božja? Fakat, ono, fakat… Mislim…
– Kao prvo, ne derite se na mene. A kao drugo, poradite malo na samokontroli.
– Ne seri!
– Nenade, molim te, interveniraj.
– Ne seri!
– Molim???
– Nisam tebi rekao, nego njemu.
– Dobro onda. Već sam mislila…
– Što ćete učenicima pokazati takvom debatom?
– Naučit ćemo ih argumentirano braniti svoj stav tako da njihovo mišljenje prevlada.
– O ne! Učit ćeš ih, kozo glupa…
– Nenade, molim te, zaštiti me.
– Učit ćeš ih da nije bitno tko je u pravu, nego da je bitno braniti svoje napadajući tuđe. Učit ćeš ih da nije bitno što je njihovo mišljenje, nego da se trebaju boriti za ono što im je zadano. Učit ćeš ih da je sve relativno i da nije bitna istina, nego blagoglagoljivost i impresioniranje publike.

Oznake: Nenad, Tumor mozga, debata

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi.
– Nikad nisi pri sebi, dobri čovječe.
– To si tek sada skužio?
– Pa gdje si?
– Državna je matura pa imamo nastavu popodne.
– Uopće te više ne viđam. Morat ćeš mi poslati selfie da znam kako izgledaš.
– Što ćeš sada?
– Idem kupiti nove cipele.
Otišao sam do prodavaonice u kojoj redovito kupujem cipele.
– Dobar dan! Izvolite.
– Dobar dan i Vama. Ove cipele sam kupio kod vas prije pet godina. Sada bih još jedne ovakve jer su se iskazale.
Iznenađena prodavačica mi da znak da pođem za njom. Odvede me u stranu i tiho upita:
– Jeste li Vi glupi?
Brzo sam se pribrao od šoka koji je izazvalo njeno pitanje pa odvratih istom mjerom:
– A imate li Vi sestru koja se zove Ružica?
– Nemam – reče ona.
– E, nisam ni ja.
– Znate, taj model se ne proizvodi već nekoliko godina. Ali pokazat ću Vam neke slične. Kakve cipele želite?
– Ne znam. To mi je problem. Najradije bih išao bos. Cipele su me oduvijek zbunjivale.
– Cipele su izvrsni učitelji. Ako ih dovoljno pažljivo slušate otkrit će Vam životne mudrosti.
A onda mi je počela otkrivati ono što su njoj cipele šapnule.
Prva stvar koju mi je spomenula je potreba da cipele budu usklađene s ostatkom odjeće. Sve je potrebno ukomponirati u cjelinu. Potrebno je prilagođavati se ako ne želimo biti trn u oku.
– Pritom ne smijemo nijekati svoju posebnost, ali niti tvrdoglavo inzistirati na različitosti.
Cipele koje su u trendu su najtraženije i najskuplje. Svi se otimaju za njima. Dive im se. A zapravo su tragičarke. Traju samo jednu sezonu i onda se odbacuju. A ako se i nakon toga pojave, doživljavaju prezir i porugu.
– Slava je prolazna.
Postoje cipele koje se zamamno sjaje. Obično ih obuvamo u svečanim prigodama. U trenucima kada želimo izgledati dobro i osjećati se dobro. Ali, kao po pravilu, takve cipele su veoma neugodne. Žuljaju nas. Drže nam stopalo i tijelo u neprirodnom položaju.
– Ponašaju se poput hirovitih ljudi koji nemaju ništa osim vanjskog blještavila.
Cipela koja ti se na prvi pogled može učiniti prikladnom domalo otkrije svoje pravo lice što prouzroči bol i usporava korak.
– Zato valja mudro birati, misleći o bitnom, ne zavodeći se površnošću.
Mnogi misle da se kupnjom cipele završava priča. No tek tada započinje suživot s cipelama. Za cipele se treba brinuti. Potrebno ih je čistiti. (Dok je to govorila pogledala je moje stare cipele, a ja sam porumenio.)
– Ne može se proći zemljom a da se ne zaprlja cipele, ali sretan je onaj koji zna i može očistiti svoje cipele i vratiti im prijašnju ljepotu.
Najveći uspjeh je naći cipelu koja ti odgovara. Koja nježno pristaje uz nogu, a istodobno je sigurno drži. Koja štiti i grije, ali ne gnječi niti izaziva znoj.
– Tu je negdje cipela za tebe. Pronađi je!

Oznake: Nenad, Pješak, cipele

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je zadržan na policiji.
– Zakaj, dobri čovječe?
– Najobičniji nesporazum…
– Nisam ni sumnjao.
– Zapravo sam već bio pred puštanjem, a onda sam prigovorio policijskoj upravi zbog prljavštine. Rekao sam da im ovo nije postaja, nego PU-staja.
– I sada imaš okapanje s policijom.
– Da. Ali rekli su mi da će me pustiti kad okopam ružičnjak. A dotle će doći i Australopitekus koji će me izbaviti.
– Platit će jamčevinu za tebe?
– Ma ne. Posvjedočit će da je moja priča točna i da je najobičniji nesporazum.
– A kaj je uopće bilo?
– Australopitekus je otvorio galeriju.
– I zato te policija privela?
– Ma ne. Mi surađujemo s onom gimnazijom iz Danske. Došli su kod nas i donijeli su nam neke poklone. Rekli su da bi voljeli, kad se vrate doma, nekako prikazati Hrvatsku nečim što je tipično za Hrvate i zahvaliti se svom gradonačelniku što im je financirao put. Ja sam odmah dobio ideju što bi se moglo napraviti.
– I zato te policija privela?
– Htio sam pomoći Australopitekusu da proda koju sliku, a usput i dostojno predstaviti Hrvatsku pa sam rekao da znam čovjeka koji može jeftino nabaviti jednog Crnčića pa da ćemo im dati tog Crnčića da ga objese u gradskoj vijećnici.
– I zato te policija privela?
– Privela me je jer su me Danci prijavili za rasizam. Nakon što su prekinuli svaku suradnju s nama i otišli doma.
– Zakaj?
– Žena koja je prevodila ono što sam rekao očito nikada nije čula za hrvatskoga slikara Mencija Klementa Crnčića pa je prevela da ću im jeftino nabaviti maloga crnčića kako bi ga objesili u gradskoj vijećnici.
– Šokantno!
– I onda ja ispadnem rasist. A oni su prvi pomislili na vješanje malog crnca. Uostalom, odakle im ideja da je tipično za Hrvatsku vješanje malih crnaca po vijećnicama?

Oznake: Nenad, SHIZOFRENIJA, crni

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u galeriji pokraj svoje škole.
– Otišao si na onu izložbu? Pa rekao si da nećeš ići jer je najobičnije sranje.
– Pa i jesam u galeriji zbog sranja.
– Ti, Nenade, uopće nisi čovjek od riječi. Kako si mogao otići na takvu izložbu?
– Nisam na izložbi.
– Pa što onda radiš u galeriji?
– Došao sam napraviti sranje.
– Izložba je loša i kvari mladež, ali ne mislim da treba tako reagirati.
– U galerijskom sam zahodu. Serem.
– Sereš?
– Ne serem. Zbilja sam u zahodu i serem.
– Pa zašto ne sereš u školi?
– Zato jer su svi zahodi zauzeti.
– Kako to?
– Maturanti su nas počastili na kraju svog školovanja. Izgleda da su nam nešto stavili u hranu, đubrad jedna neodgojena. Svi smo dobili sraćkalicu.
– Uh… Sranje. A Dobra i Mudra Ravnateljica? Kako je ona?
– Njoj je dobro…
– Bogu hvala!
– …ona ima svoj zahod pa ne mora u galeriju.
Ostavio sam Nenada da se nosi sa svojim sranjima i sjeo sam za šank VVB-a.
Nepoznati Čovjek Koji Mijenja Matka mijenjao je Matka.
– Gdje je Matko?
– Spava slatko.
Pokušao sam izbjeći dalji razgovor, ali nisam uspio.
– Moj djed se obogatio zato jer mu se prisralo.
Nepoznati Čovjek Koji Mijenja Matka je moje ignoriranje shvatio kao poticaj. Budala!
– U mladosti je s još nekima cijelo ljeto sjekao stabla. Nadali su se da će ih prodati za dvadeset nečega. Kad je došla komisija za procjenu, njemu se prisralo pa je otišao iza posječenih stabala. I čuo je kako članovi komisije hvale kvalitetu stabala i zaključuju da to vrijedi barem osamdeset nečega. Kad su počeli pregovarati o cijeni, ostali sjekači su pristali da prodaju po dvadeset, a onda je moj djed došao i inzistirao na prodaji za sto. Na kraju su se našli na osamdeset nečega.
– I tako se obogatio? Čini mi se da seruckaš bez veze.
– Naravno da se nije tako obogatio. Zaposlili su ga u komisiji. Pa je počeo procjenjivati, muljati i razliku stavljati sebi u džep. Tako se obogatio zahvaljujući sranju.
– I ti to govoriš bez imalo srama?
– Zašto bih se sramio? Kao što bi rekao car Vespazijan: Pecunia non olet.
– A kako to da ti sada konobariš kad ti je djed stekao toliko bogatstvo.
– Zato jer ništa nije ostalo od bogatstva.
– Zašto?
– Zato jer mi je i otac bio seronja.

Oznake: Nenad, sranje, crijeva

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da ga je Gadni odveo na ručak.
– U onaj snobovski restoran?
– Ma da… Hoćeš nam se pridružiti?
– Ne pada mi na pamet. Vidimo se kasnije u VVB-u.
Već su bili u VVB-u kad sam došao tamo.
– Kako to da ste bili na ručku?
– Najprije smo bili na kaznenom sudu.
– Zakaj?
– Najobičniji nesporazum.
– Nenad je svjedočio u Cvrčkovu korist, a ja sam ga pratio.
– Logično.
– I onda sam susreo jednu svoju prijateljicu iz osnovne, koja radi na sudu, pa je Gadni navalio da ih upoznam.
– Imam krajem mjeseca slobodan termin u fuckystanu pa bih ga popunio.
– Upoznao si ih pa te je častio ručkom? Ti si ljiga, Nenade.
– Nisam ih upoznao. Častio me je jer me htio podmititi.
– Ljubav ulazi kroz želudac.
– Ne ulazi kroz Nenadov, Gadni.
– Sve da ih i upoznam, ona je toliko normalna i moralna da nikada ne bi ništa imala s tobom, Gadni.
– Misliš? Hoćeš se kladiti?
– Ne pada mi na pamet. Klađenje me uvijek podsjeti na srednju školu.
– Kako misliš?
– Jednom smo se nešto kladili i tko izgubi trebao je za kaznu izvesti vani najružniju curu na školi i poljubiti je. Bila je toliko gadna da me ne bi čudilo da je još uvijek djevica.
– Hmm... Imaš li njen broj?
– Ne prekidaj ga, Gadni. I što je bilo?
– Ja sam, nažalost, izgubio. Trebao sam je izvesti vani i poljubiti.
– I?
– Kad sam je pozvao, odbila me je. Rekla je da ima svoje kriterije i da ne izlazi s bilo kim. Da sam ja previše ružan za nju.

Oznake: Nenad, Oklada, Kazneni sud

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je kod majke u bolnici.
– Pa zar nisi već trebao biti gotov, dobri čovječe?
– Trebao sam, ali sam predugo tražio one kekse koje ona voli.
– One s onim po sebi i one s onim u sredini?
– Baš te.
– Pa zar nisi mogao odnijeti neke druge?
– Mogao sam, ali danas je dan primalja. Budući da je moja majka bila primalja, danas sam joj htio odnijeti baš te.
Nenad me ganuo. Na trenutak nisam znao što bih, a onda sam se snašao:
– Ea…
– Nađemo se u VVB-u kasnije?
– Može. Čekam te tamo, dobri čovječe.
Čim sam ušao u VVB shvatio sam da je nešto drugačije.
Prišao sam šanku.
– Nešto mi danas izgleda drugačije.
– Nema Matka.
Tad sam shvatio da neki nepoznati čovjek mijenja Matka.
– Tko si ti?
– Ja sam nepoznati čovjek koji mijenja Matka.
– A gdje je Matko?
– Na sprovodu. Neki njegov školski kolega…
– Drug!!!
– …umro je od raka pa me je zamolio da ga zamijenim.
– Onda je to neki mlađi čovjek.
– Matkova generacija.
– Tužno, tužno, tužno…
– Problem sa smrti je što ju današnja civilizacija getoizira i tabuizira. Smrt je oduvijek bila sastavni dio života.
– Ti si neki stručnjak?
– Prvi seminar na fakultetu sam pisao o smrti kao filozofskom činu.
– Svaka čast. Idem sjesti kod Gadnoga. Ti mi donesi ono moje.
Nepoznati čovjek koji mijenja Matka je bio toliko iritantan da mi je i Gadni bio bolje društvo.
– Bog, Gadni. Baš je kreten ovaj nepoznati čovjek koji mijenja Matka.
– Ja ću biti dobar s njime. Rekao mi je da ima dvije sestre. Mmmm…
Pogledao sam po VVB-u da vidim ima li itko simpatičniji od Gadnog, ali nikoga nije bilo.
– Baš krasno mirišeš. Kakav ti je to miris?
– Je l se ti to meni upucavaš, Gadni? Ostavi te fore za svoje ženske.
– Ne upucavam ti se. Znaš da sam ja hetero. Zbilja neobično mirišeš.
– Prosijavao sam origano. Moji sa Hvara su mi poslali origano. Ja ga triput sijem kroz sitno sito, zapakiram i prodajem.
– Pa to staviš na picu. Mmmm…
– Nije samo za pizze. Koristi se i inače za kuhanje.
– Ne spominji mi kuhanje.
– Zakaj ne, dobr… Zakaj ne, Gadni?
– Jučer sam se našao s nekom kuharicom. Kad smo se dopisivali i kad je rekla da je kuharica pomislio sam da će doći komad ženske koji ću imati za što primiti, a kad tamo neka žgoljavica. Da sam ja neki drugi ne bih je ni dodirnuo, ali sreća njena da sam ja karakter pa sam je ipak odveo u fuckystan i tamo smo se ipak…
Ustao sam se i otišao.

Oznake: Nenad, Primalje, smrt

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, jer je naletio na jednog starog poznanika.
– Kojeg, dobri čovječe?
– Dođi u VVB pa ću vas upoznati.
I tako sam došao.
– Alen i ja smo se davnih dana upoznali u Višnjanu.
– Bili ste u zvjezdarnici.
– Kakvoj zvjezdarnici? Bili smo na turniru u pikadu.
– Ima logike.
– I tako, riječ po riječ, posvađali smo se i umalo potukli.
– Umalo?
– E, kad je pobiga…
– Zašto ste se svađali?
– Alan je govorio da je album „Zamisli život u ritmu cipela za ples“ izvrstan album…
– To. To. Tako je. Tako je. E… E…
– …a ja ga smatram najobičnijim svetogrđem. I onda me je ovaj divljak napao. Ja se nisam dao pa sam i ja vikao na njega.
– Reka san mu: Stišaj voluman, Đo, jerbo doći će ti jamo rasta.
– Nisam ga razumio o čemu govori pa sam se uplašio.
– Ča si se pripaja? Oćeš opet mati zvati?
– I što je onda bilo?
– Pobjegao sam.
– I to je bilo to?
– Nije. Alan je krenuo u potragu za mnom.
– Trajekton san kreni da ga nađen i da ga ispleskan.
– A onda?
– Reka san: Sada ne znan di si, ali ni ti ne znaš di san ja. Naći ću te, neš se skriti. Nećeš imat di pobići. Batina ćeš ti popiti.
– A ti, Nenade?
– Bio sam uplašen. Sjedio sam tako do jutra rana. Alen mi je prišao s leđa i nastala je drama.
– Za grlo san ga uvatija i počeja ga tući. Za kosu san ga ćapa i vazeja ga vući.
– Što si napravio?
– Poče san ga tući, za vlase ga vući.
– A ti, Nenade, šutiš i trpiš?
– Nemoj tako… Nisam šutio. Vrištao sam. I govorio sam mu da prestane.
– I?
– Reka san mu: Muči! Plesnu ga rukon pa potega nogon. Glavon kroz zid dva, tri puta svon snagon.
– Strašno.
– Reka san ti: Naći ću te. Naša san te, razbi san te, šantule.
– Bome da. Vidio sam sve zvijezde…

Oznake: Nenad, Svetogrđe, astronomija

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, jer se zadržao u školi i da dođem u VVB.
– Kaj je bilo, dobri čovječe?
– Cijelo vrijeme mislim da je danas petak. Pa sam krivo došao u školu. Dobra i Mudra Ravnateljica me je prozivala. Imao sam ribanje i ribarsko prigovaranje. Uvijek je bila rezoljutna, ali otkako si je ostavio još je rezoljuća.
– Kako je ona?
– Upravo sam ti rekao. Nikako. I sve nas maltretira zbog tebe.
– Ima li koga?
– Tu i tamo bude s nekim. Sve sami kreteni.
Gadni se uvrijeđeno ubacio u razgovor:
– Kako to možeš reći, Nenade? Nismo svi bili kreteni.
Bio sam u šoku:
– Ti si, Gadni, bio s Dobrom i Mudrom Ravnateljicom?
– Zašto se čudiš? Žensko je. Prije ili kasnije se to moralo dogoditi. A znaš koliko je dobra jeb…
Ustao sam se i preko stola sam ga udario šakom u lice. Pao je sa stolcem. Otišao sam s druge strane stola, zgrabio sam ga i počeo tući. Gadni se brzo pribrao pa je on počeo mlatiti mene.
Drugi su, srećom, pritrčali i razdvojili nas.
Sjeli smo za isti stol.
I prije nego što smo išta rekli, upala je policija.
– Gospodo, tko je ovdje koga tuko?
Nisu pričekali odgovor, nego su, vidjevši Nenada, njega odmah uhvatili i odveli.
– Debilu Matko, ti si zvao policiju?
– Nisam ja, nego Ante.
– Koji sad Ante.
– Gadni će ti reći.
– Koji Ante, Gadni?
– Renatin muž. Ma… Tipična priča. Nema muda sam me napasti pa šalje policiju na mene.
– Sad je Nenad nastradao.
– Žao mi je za Dobru i Mudru Ravnateljicu. Mislio sam da si je ostavio.
– Jesam. Ali još je volim.
– Voliš?
– Volim je od prvog dana. Od trenutka susreta u policijskoj postaji kad smo izvlačili Nenada. Volim je otkako sam je vidio uplakanu zbog Điđija. Od kako smo Nenada čekali u njegovom stanu, a on je bio zaglavljen u zahodu. Volim je od našeg prvog poljupca. Od našeg izleta u Šćitarjevo. Od kada sam joj dao pretući bratića. Volio sam je i kad smo imali nesuglasica. Kad smo zajedno čitali moje pjesme. Kad smo zajedno miješali ajvar.
Nakon dva sata je došao Nenad. Ja sam još nabrajao zašto volim Dobru i Mudru Ravnateljicu.
– Kaj je bilo, dobri čovječe?
– Shvatili su da je najobičniji nesporazum. Pustili su me uz ispriku.
– Super da si došao, Nenade. Molim te zamijeni me u slušanju.
– A gdje ćeš ti, Gadni?
– Idem potražiti Antu…
– Kojeg sad Antu?
– Renatinog Antu. Njegova osveta će biti manje bolna od nabrajanja ovog ljigavca.

Oznake: Nenad, kreativnost, ljubav

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da ljut i ponižen smišlja što učiniti i kako reagirati.
Pozvao me je da dođem u VVB.
Kad sam došao s njim su za stolom sjedili Gadni, Đorđević, Branko, bivši policajac i Ivanina Baba.
Odmah sam shvatio da je situacija ozbiljna, da je Nenad izbezumljen i da je spreman na sve, kad mi je rekao dok sam sjedao za stol:
– Situacija je ozbiljna, izbezumljen sam i spreman sam na sve.
– Zakaj, dobri čovječe?
– Poslao sam pjesmu na natječaj. Ocjenjivački sud me je diskvalificirao i zabranio prijavljivanje ubuduće. Što sada napraviti.
Prvi prijedlog je dao Đorđević:
– Poznajem dobre odvjetnike i loše sudce. Tužimo ih i oderimo.
Branko, bivši policajac, imao je drugačije mišljenje:
– To dugo traje. Treba djelovati brzo. Daj mi njihova imena pa ćemo ih Cvrčak i ja otići prebiti.
– Daj meni njihove adrese pa ću im mater...
– Ne dolazi u obzir, Gadni.
– O. K. Mogu žene, sestre, njih...
Ivanina Baba je bila rezolutna:
– Miško i ja ćemo ih pregaziti motorima. Izvući ćemo se na senilnost.
– Smirite se, ljudi. Krenimo ispočetka. Nenade, imaš li tu pjesmu? Daj da je čujemo!
Nenad je izvadio papir i pročitao nam pjesmu.
– Pjesma glasi ovako: NEBO JE BILO KRASNO SKORO KO U LIVNU...
– Kao gdje?
– Ko u Livnu. Zna što je ljepota samo onaj tko je vidio nebo nad Livanjskim poljem i tko je zagledan...
– Dobro, dobro... Samo čitaj dalje!
– Dakle:
NEBO JE BILO LIJEPO SKORO KO U LIVNU
UPIJAH DRAŽEST TRENUTKA
S IZVOROM I SREDIŠTEM USPOSTAVIH JAKU VEZU
IZ OVOG ZABITOG KUTKA
PREMDA POTIŠTEN OSJETIH SE NESPUTAN
OSJETIH SE DIJELOM CJELINE
O BOŽE
TAKO MI JE TREBALO OVO MALO TIŠINE
DA VRISNEM TRAŽEĆI UKREPLJENJE NADE
DA VRISNEM TRAŽEĆI IZLAZAK IZ MRAKA
I DA MI SE RAZJASNI
– I to je to?
– Da. Kako vam se čini pjesma?
– Pa sad...
– A koja je tema natječaja bila, Nenade? Trkeljanje bedastoća?
– Tema je bila: TRAUME.
Svi smo bili u šoku.
Ivanina Baba se prva pribrala:
– Idem po Miška pa ćemo tebe pregaziti motorima, Nenade budaletino.

Oznake: Nenad, traume, Livanjsko polje

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u panici.
– Zakaj, dobri čovječe?
– Policajci su mi uzeli vozačku dozvolu.
– Zakaj, dobri čovječe?
– Najobičniji nesporazum.
– Onda će sve biti riješeno. Nemoj paničariti.
– Nisam zato u panici.
– Nego zakaj, dobri čovječe?
– Trebam u Lepoglavu.
– Zbog vozačke? Onda je to gadna stvar. Kaj si napravio?
– Trebam u Lepoglavu na tečaj čipkarstva, a ne mogu autom jer nemam vozačku.
– Gadno. I kaj ćeš sada?
– Imam ideju...
Nisam se ni snašao, a već sam vozio Nenada prema Lepoglavi.
Jedva sam se uspio spasiti da me ne odvede na tečaj.
Otišao sam u obližnji kafić.
Za šankom sam naručio kavu i pitao konobara ima li novine.
– Kod one cure su.
Okrenuo sam se prema stolu kojega mi je glavom pokazao. Otišao sam do te cure po novine.
– Slobodno?
– Naravno. Samo sjedni.
Nisam htio curi objašnjavati da sam došao po novine pa sam sjeo pokraj nje.
– Oprosti, znaš li koliko je do Trakošćana odavde?
– Nemam pojma. Nisam ja iz Lepoglave.
– Nisam ni ja. Dovela sam prijateljicu. Ima dečka u zatvoru. Otišla mu je u posjet. Sada sjedim ovdje i čekam da svrše.
– I ja sam doveo prijatelja.
– I on ima dečka u zatvoru?
– On je na tečaju čipke.
– Slatko. Kad netko spomene čipku odmah mi padne na pamet priča o agavi i labudu. Znaš li tu priču?
Odložio sam novine.
Ona mi je ispričala priču.
Baš je bilo ugodno u njenom društvu. Toliko ugodno da sam zažalio kad je nakon nekoliko sati došao Nenad.
Skoro istodobno je u kafić ušla i njena prijateljica.
Sjeli smo svi zajedno za stol. A onda smo mi dvoje nagovorili njenu prijateljicu da odvede Nenada u Zagreb, a ona i ja smo otišli u Trakošćan.
Ionako je udaljen od Lepoglave samo 28 km.

Oznake: Nenad, Čipkarstvo, Lepoglava

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u redu.
– Kakvom redu?
– Moram prodati neke stare novine. Dođeš kasnije u VVB pa ću ti sve ispričati.
Pokušao sam, ali nisam uspio smisliti ništa da se izvučem pa smo se našli u VVB-u.
– Kakve novine si prodavao?
– Gadni je na Danima hrvatskih kemičara i kemijskih tehničara.
– Pa si iskoristio prigodu za prodat novine? Ili je to neka tradicija? Prodaješ novine samo kad je Gadni na tim Danima? I kaj uopće radi na Danima kemičara?
– Upoznao je neku curu pa je sprašio u Trogir. Pa oni dvoje nešto kemijaju.
– A kakve to veze ima s novinama?
– Matko me je nazvao i zamolio za uslugu.
– Kakve veze sada ima Matko s novinama?
– Matko je sa sinom u bolnici.
– I zato si prodavao novine?
– Gadni je u Trogiru, Matko je sa sinom u bolnici, a ja sam uskočio.
– U što?
– Gadni ima strica akademika. Seli u novi stan pa mu treba prebaciti stvari. Trebao je to Matko, ali nije pa je mene zamolio.
– Super. Sreća da imate telefone. Inače bi bilo frke.
– Knjige sam spakirao i prebacio, a neke stare novine sam prodao. Smeće sam bacio u smeće i sve je kako treba. Razmišljam dati otkaz u školi i baviti se selidbama.
– Ti si blesav, Nenade.
Uto je naišao Matko.
– Sve sam napravio, Matko.
– Stvari si prebacio, a smeće bacio?
– Točno tako.
– Rekao sam ti da posebno obratiš pozornost na novine i da ih odvojiš od knjiga.
– Naravno.
– Navodno su to skupocjene i rijetke novine koje je ovaj skupljao godinama. To je jedna od najdragocjenijih zbirki u privatnom vlasništvu.

Oznake: Nenad, SOS telefon, Stare novine

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da se ide naći sa ženom s kojom se upoznao na Internetu.
– S onom Talijankom?
– Si. La donna da Roma.
– Rekla ti je da je iz Rima?
– Si.
– Zar ste komunicirali na talijanskom?
– Zna hrvatski. Rekla je da je u Zagrebu dvadesetak godina. Super zna hrvatski.
– Pa zašto onda blebećeš talijanski?
– Ho studiato la lingua italiana.
– Zakaj si učio talijanski? Želiš je impresionirati?
– Si.
– Pa kad si prije naučio? Išao si na tečaj?
– Si. Un corso intensivo.
– Ti nisi normalan.
– Si.
– Čuj, Nenade, bit ću u VVB-u pa dođi kad te ta Rimljanka otjera od sebe.

U VVB-u sam slušao kako se Gadni hvali sa svojim avanturama i razmišljao kako je behar krasno probeharao.
Nenad je upao u VVB i sjeo za naš stol.
– Kako si znao da će me Rimljanka otjerati od sebe?
– Intuicija. Kaj je bilo?
– Non sono sicuro.
– Opa, Nenade, pa ti govoriš talijanski. Ja na talijanski znam reći samo: Zna se. Kaže se: Si sa.
– Pusti ga, Gadni, sada. Kaj je bilo?
– Počeo sam s njom razgovarati na talijanskom. Kad me je upitala zašto to radim, odgovorio sam joj da je to zato jer je iz Rima. Na to je ona planula i rekla da su je i prije zezali zato jer je iz Rima u Gorskom Kotaru, ali da nitko nije bio tako surov i bezobrazan. Rekla je da joj se više nikada ne javim.
– Si sa.

Oznake: Nenad, Rim, Seoska žena

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na nekom predavanju. Predložio je da se nađemo u VVB-u kada predavanje bude gotovo.
– Kako ću znati da je predavanje gotovo?
– Nazvat ću te kad svršimo.
Čim sam prekinuo razgovor s njim, nazvala me je Jelena. Rekla je da je nakratko u Zagrebu i da bi me voljela vidjeti.
Našli smo se na Trgu bana Jelačića.
Kada se Nenad javio, pozdravio sam se s Jelenom i otišao u VVB.
– O čemu je bilo predavanje?
– O promijenjenoj paradigmi. Oduvijek su ljudi htjeli biti sretni i čeznuli su za vrlinama, a danas žele uživati i postići uspjeh. Namjesto života za istinsku sreću i ostvarenje talenata, želi se postići užitak pod svaku cijenu i uspjeh pod svaku cijenu.
– Dobro. Bio sam s Jelenom...
– Ljudi više ne izgrađuju sebe, nego styling i image.
– Dobro, de! Jelena me nazvala da je u...
– Više nije bitan odgoj, nego se stvara mentalitet investicija i nije bitna kvaliteta, nego se stavlja naglasak na marketing.
– Jelena i ja smo zajedno volontirali na Plavom telefonu. Ona je zapravo...
– Ljudima je nekada pravda bila ideal i utočište, danas postaje nevažna jer se ljudi uzdaju u odvjetničke timove. Ista stvar je u politici. Nastojanje oko općeg dobra, zamijenila je paradigma nasrtljivih lobija.
– Udala se za mog najboljeg prijatelja...
– Kojeg? Ja sam mislio da sam ti ja...
– Jesi sada, Nenade. Ali, ona se udala prije skoro dvadeset godina.
– No svakako, na predavanju su napomenuli da je promijenjena paradigma mentalitet informacije u medijima zamijenio mentalitet senzacionalizma. Vjerske zajednice su zamijenjene fan klubovima i radost više nije povod za slavlje, nego ljudi misle da će biti radosni ako slave.
– Ja sam s Jelenom bio sretan maloprije dok nisi nazvao. Igrali smo jednu igru.
– Kakvu igru?
– Budući da smo sjedili na trgu na onom zidiću, na komadiću papira sam napisao riječ TRG, a onda smo nastavljali niz tako da smo stvarali novu riječ mijenjajući po jedno slovo. Usput smo komentirali, šalili se i bili smo sretni. A onda si ti nazvao.
– Rekao si mi da te nazovem kad svršim.
– Ma znam... I Jelena je morala ići. A baš smo se super igrali.
– Meni igra zvuči glupo i čini mi se da se ne može baš dugo igrati.
Da bih ga razuvjerio, izvadio sam papirić na kojemu smo pisali i pročitao sam mu sve riječi.
– TRG
TRI
TRK
KRK
BRK
BIK
BOK
BOG
BOL
BOD
ROD
ROJ
ROK
RAK
RAJ
RAD
SAD
JAD
PAD
PAR
PIR
MIR
MIG
MAG
MAJ
MOJ
MOĆ
MOT
MIT
MAT
MAK
TAK
LAK
JAK
PAK
PAT
RAT
TAT
BAT
BAS
BIS
BIT
HIT
KIT
RIT
RIM
ROM
SOM
SOK
SOL
GOL
FOL
FIL
TIL
TIK
TIP
TOP
POP
PUP
PUT
KUT
ŽUT
BUT
LJUT
ŠUT
ŠUM
KUM
RUM
RUŽ
RAŽ
LAŽ
PAŽ
PUŽ
PUN
PIN
SIN
SAN
BAN
BON
BOS
SOS
KOS
KOB
BOB
ROB
RAB
RUB
ZUB
ZOB
DOB
DOM
DIM
TIM
TOM
TOK
TEK
MEK
MED
LED
LUD
I kad smo zapisali Lud, ti si nazvao.
– Koja koincidencija.
– Inače bismo nastavili bez kraja. Jednu riječ ona, jednu ja.
– Mogu ja namjesto nje?
– Ti bi zamijenio Jelenu? Kaj si umišljaš?
– Samo u igri.
– Dobro onda. Bitno je da riječ ima smisla i da se ne ponavlja.
– LUK.
– Sad se nastavlja niz...

Oznake: Nenad, sreća, Promijenjena paradigma

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u VVB-u.
– Već? Pa trebali smo ići zajedno.
– Nemoj tako...
Kad sam došao u VVB, već su sjedili za stolom Nenad, Gadni i Matko.
– Sad kad si i ti došao, napokon možemo početi.
Kad je zatoplilo Matko je otvorio terasu i zalijepio je oglas da traži, kako je napisao, konobara/icu...
– To ti je glupo, debilu Matko. Ako ti dođe Ico morat ćeš ga primiti.
Nakon nekoliko dana izabrao je petoro ljudi i zamolio je nas trojicu, Nenada, Gadnog i mene, da svakodnevno dođemo na kavu i da ocijenimo kandidate.
Danas, u subotu, sastali smo se kako bismo izabrali pravu osobu.
– Hvala vam, ljudi, na velikoj usluzi. Jeste za to da se primimo posla?
– Može, Matko.
– Krenimo od ponedjeljka. U ponedjeljak je bio onaj student. Što mislite o njemu?
– Ja sam protiv.
– Zašto, Gadni?
– Muško je. Postoje stvari preko kojih jednostavno ne mogu prijeći. Ja sam protiv.
– Ti, Nenade?
– I ja sam protiv. On je student. Neka uči.
– A ti, Hvaranine?
– I ja sam protiv. Pravi se previše pametan za moj gušt. Malo previše mudruje za svoje godine. Misli da je popio svu pamet svijeta zato što je ovo ljeto konobario u Makarskoj.
– Onda njega križam. U utorak mi je bila ona cura. Gadni?
– Može.
– Nenade?
– Znaš da ću ja glasati za nju. Pa ja sam ti je i preporučio. To mi je bivša učenica.
– Hvaranine?
– I ja sam za nju. Majka joj je Imoćanka. Možda ispadne da smo rod.
– Znači, sva trojica ste za nju?
– Tako je. Imamo konobaricu. Donesi nešto za proslaviti.
– Nemamo. Ja je ne želim.
– Zašto, Matko?
– Imao sam manjak u kasi.
– Onda sigurno nismo rod.
– Idemo na srijedu. U srijedu mi je bila ona samohrana majka. Što mislite o njoj?
– Neodlučan sam.
– Zašto, Gadni?
– Glasao bih za nju jer je žensko, ali, brate, ima tako male sise da to nije za izdržat. Ja sam suzdržan.
– I ja sam bio na vagi, ali sada sam za da je primiš. Ja volim žene s malim dojkama.
– A ti, Nenade?
– Pitaš me za sise ili za ženu?
– Za konobaricu.
– Ja sam protiv. Nemam ništa protiv nje, ali imam loša iskustva sa samohranim majkama pa...
– Dobro. onda i nju brišem. U četvrtak je bio Miško. Njega je preporučila Ivanina Baba. Što mislite o njemu?
– Ja sam protiv. Muško je. Zašto bi itko dolazio u kafić u kojemu muško konobari. I još je to muško Miško.
– Pa, Gadni, dolaziš stalno u VVB, a ja konobarim.
– Ti si drugo, Matko. Ti i nisi pravo muško.
– Što ti misliš, Nenade?
– Ja bih ga primio jer je Ivanina Baba rastrošna i treba mu novaca, ali ona, ljubomorna kakva je, stalno visi na terasi i nadzire Miška. Zato sam protiv.
– A ti, Hvaranine.
– Ja sam također protiv. Tresu mu se ruke. Što od starosti, što od straha zbog Ivanine Babe.
– A ova cura od jučer? Jedino nam je ona ostala od ovih petoro.
– Ja sam za nju. Žensko je. Može.
– I ja sam. Cura je baš draga, simpatična i marljiva.
– I pravi dobru kavu.
– I dobro se oblači. Zanima me je l se tako dobro i svlači.
– I komunikativna je.
– I nije glupa.
– Onda smo se, ljudi, dogovorili. Da je nazovem i ponudim joj posao?
– Tako je.
– Nazovi je i reci joj da je primljena.
– Možeš li je nazvati s mog mobitela tako da odmah ima moj broj?
Matko ipak nije prihvatio ono što je Gadni predložio, nego ju je nazvao sa svog broja.
– Ovdje Matko iz VVB-a. Možeš odmah danas doći na posao.
– Ni mrtva. Radije ću biti kruha gladna, nego imati posla s tobom i onom trojicom debila koji su jučer cijeli dan visili na terasi. Izbriši moj broj i ne zovi više.
Matko je odložio mobitel.
– Što je rekla?
– Ma nema veze... Nego, ljudi, što radite sljedeći tjedan?

Oznake: Nenad, Konobari, Stručni ocjenjivački sud

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi.
– Pa gdje si, dobri čovječe?
– Doma sam. A ti?
– Ja sam u VVB-u. Kako to da si doma?
– Ja stanujem doma. Nije čudno ako sam doma.
– Pa maloprije si rekao da nisi pri sebi.
– I nisam…
– Pa gdje si onda?
– Doma sam. Gdje bih bio?
– A veliš da nisi pri sebi?
– Pa i nisam.
– A doma si?
– Jesam.
– Jesi li ti nisi normalan?
– Je li to trik pitanje?
– Nemoj tako…
Malo smo se pogubili pa smo zašutjeli.
– Uznemirio sam se.
– Zakaj?
– Naša školska knjižničarka je organizirala dan darivanja knjiga u školi…
– I to te uznemirilo?
– Klinci su donosili knjige što ćemo ih kasnije darovati domu za nezbrinutu djecu.
– Veoma uznemirujuće.
– A nama u zbornici je predložila da donesemo neku knjigu što je imamo doma, a ne sviđa nam se, da je ponudimo drugima jer će se njima možda dopasti.
– Ja u tome ne vidim ništa uznemi…
– Znaš da sam svojima po školi podijelio tvoju knjigu kad si je objavio…
– Lako ti je bilo poklanjati kad si je na Interliberu našao po jednu kunu.
– Sedamnaestoro ljudi je donijelo tvoju knjigu, još petnaestak je pitalo može li zamijeniti knjigu jer bi sutra donijeli neku drugu, a ostali su rekli da ne mogu donijeti tvoju knjigu jer su je bacili.
– A Dobra i Mudra Ravnateljica?
– Ona veli da ju je spalila. Ritualno.

Oznake: Nenad, Darivanje knjiga, Humanitarne akcije

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na Kamenitim Vratima.
A onda mi je ispričao kako je dospio tamo.
Neka nevladina udruga je organizirala natječaj za srednjoškolce o toleranciji. Tema je bila: LJEPOTA JE U RAZLIČITOSTI.
Nenad je sa svojim razredom napravio filmić u kojem najprije žigošu neke oblike isključivosti, a potom slijedi niz snimaka u kojima se prikazuju zajedno različiti koji govore da je ljepota u različitosti.
Kad je došao na svečanu dodjelu nagrada i kad je preuzimao svoju ulaznicu što je bila rezervirana za mentore, neki tip se ugodno iznenadio, predstavio se kao predsjednik ocjenjivačkoga suda i čestitao Nenadu na najboljem video uratku.
– To znači da smo dobili nagradu?
– Nažalost niste.
– Kako nismo, ako smo najbolji?
– Zbog časnih sestara. Nismo mogli prihvatiti da nagradu za toleranciju u sekularnoj državi dobije netko tko promiče Crkvu. Morali smo paziti da ne budu povrijeđeni osjećaji drugih ljudi.
Naime, među ostalim ljudima koje su snimili, Nenadovi učenici su snimili i tri redovnice Majke Terezije koje su svaka drugačije rase i one, na svom naučenom hrvatskom, govore da je ljepota u različitosti.
Zbunjen tom spoznajom Nenad je ušao na svečanu podjelu nagrada. Neka gospođa je održala govor s posebnim osvrtom na trenutna događanja u Hrvatskoj. Govor je bio poprilično angažiran. Prisutni su je prekidali oduševljenim pljeskom. Potaknuli su ljude na diskusiju i onda se javila neka druga žena koja je govornici zamjerila isključivost i netoleranciju. Potom je navela neke primjere netolerancije u njenom govoru. Kad je spomenula da joj je posebno zasmetao izraz homofobija, jer joj je nepojmljivo da svoje istomišljenike govornica naziva psihičkim bolesnicima, publika je počela fućkati i hukati, a ženu je pogodilo nekoliko zgužvanih papira i kora od mandarine. Kad ju je netko pogodio u glavu sa café2go, Nenad je shvatio da je vrijeme da ode.
Lutao je gradom pitajući se gdje pronaći oazu poštovanja i tolerancije. Bezuspješno je obilazio.
A onda je, prolazeći kroz Kamenita Vrata, čuo neke okupljene ljude kako mole. Jedna žena je rekla da će se sada pomoliti za sve ljude i cijeli svijet.
Nenad je ostao moliti s njima.

Oznake: Nenad, tolerancija, Ljepota je u različitosti

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u NSK.

Oznake: Nenad, Skeptici, lektira

...

Oznake: Nenad, snovi, Ostvarenje snova

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je odlučio iskoristiti ovaj prekrasan dan pa je vani.

Oznake: Nenad, Hrvatska povijest, Divlji muškarci

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je duboko zamišljen.

Oznake: Nenad, smijeh, humor

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je s Gadnim.

Oznake: Nenad, Elektrošok, Statički elektricitet

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u Livadama.

Oznake: Nenad, Kupka, Kada

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u pulskoj Areni.

Oznake: Nenad, Fosili, Mate Parlov

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je kod Marije.

Oznake: Nenad, Mahunarke, Majčinski tip

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je kod majke u bolnici.

Oznake: Nenad, Trivijalnost, novine

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je kod Nives i Pijanoga Romana.

Oznake: Nenad, Poniženje, ljubav

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u Tiflološkom muzeju.

Oznake: Nenad, Brailleovo pismo, Dis

Trebali smo se naći kod njega.
Tamo su me dočekala zatvorena vrata i poruka.

Oznake: Nenad, nova godina, Molitva za mir

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je zapeo u gužvi u gradu.

Oznake: Nenad, zahvalnost, pismo

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi pa smo ga pokupili u gradu.
Đorđević i ja smo krenuli na grob Maloga Marka. Nenad je išao s nama.
Kada su pobunjenici ubili Mladena i Igora, s kojima sam od početka rata bio u trojci za specijalne zadatke, dodijelili su mi Đorđevića i Maloga Marka.
Premda je Mali Marko bio svega nekoliko godina mlađi od mene, doživljavao sam ga kao sina. Brinuo sam o njemu i bojao se da ne nastrada onako bezazlen, naivan i sanjarski zanesen.
Mali Marko je s nama prošao sva ratna sranja.
Mučio se s tom svojom ovisnošću, a onda su ga jednog jutra pronašli predoziranog.
Svake godine, na godišnjicu smrti, Đorđević i ja odemo na njegov grob, pomolimo se i zapalimo svijeću.
Mali Marko je pokopan u rodnom selu njegove majke u zadarskom zaleđu. Svake godine i nju nađemo na grobu.
– Moj Marko je dijete ljubavi…
Nikada Marku nije rekla s kim je bila u ljubavi kada su ga začeli niti zašto je ljubav pukla kada je rekla da je ostala trudna.
Njeni su je otjerali od doma pa je odselila u Zadar.
Zaposlila se kao sobarica u hotelu i odgajala svoga Marka.
Jednog ljeta je neki Norvežanin slomio nogu i većinu vremena je proveo u hotelskoj sobi. Nije nikada pričala što se među njima dogodilo, ali je tog ljeta ostala trudna.
Norvežanin je priznao očinstvo i obilno pomagao dijete i njegovu majku. Odjednom se u kuću Markove majke počela slijevati ogromna količina novaca i darova.
I shvatila je da to treba ponoviti.
Drugi put je ostala trudna s nekim Švicarcem.
– S njim sam još bolje prošla. Njega je strefio infarkt kad je čuo da sam trudna pa je dijete postalo nasljednik. A imalo se što naslijediti.
Novac je pametno ulagala, vrtjela ga je i umnažala.
Treći put je ostala trudna s Nijemcem.
– Ipak mi nekako gravitiramo Njemačkoj i činilo mi se mudro.
I bilo je mudro. Jer je to Nijemcu bilo jedino dijete.
A onda je opet ostala trudna s Norvežaninom.
– Skandinavske zemlje su ipak najuređenije. A i malo sam bila emotivna. Htjela sam stvar završiti onako kako sam započela.
U rodno selo se nikada nije vratila. Ali je napravila ogromnu mramornu grobnicu da je u njoj pokopaju kada umre.
– Da sam znala da ću u njoj najprije pokopati svoga Marka, nikada je ne bih napravila.

Oznake: Nenad, Mali Marko, Svijeće

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u gradu.

Oznake: Nenad, kolodvor, osmijeh

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u VVB-u.

Oznake: Nenad, Radiodifuzija, SMS

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego u trku.

Oznake: Nenad, novine, Raznosači

*********************************************

Pogreške nam pomažu da postignemo savršenstvo.
Emanuel Lasker
* 24. prosinca 1861.

Kad Ginger Rogers pleše s Astaireom, jedini je trenutak u filmu kada se radije gleda muškarca nego ženu.
Gene Kelly
* 23. prosinca 1912.

Ljubav je kao plamen koji ubrzo ugasne kad se prestane povećavati.
Giovanni Boccaccio
+ 21. prosinca 1375.

Sposobnost da danas možeš misliti drukčije, nego što si mislio jučer, ono je po čemu se pametan razlikuje od glupoga.
John Steinbeck
+ 20. prosinca 1968.

Tri stvari uvijek zaboravljam: imena, lica i - ne mogu se sjetiti treće.
Italo Svevo
+ 19. prosinca 1861.

Taj san u slapu da bi mogo sjati i moja kaplja pomaže ga tkati.
Dobriša Cesarić
+ 18. prosinca 1980.

Bol prolazi, a ljepota ostaje.
Pierre-Auguste Renoir
+ 17. prosinca 1919.

Glazba je otkriće veće od sve mudrosti i filozofije.
Ludwig van Beethoven
* 16. prosinca 1770.

Srušiti zidove među ljudima.
Lazar Ludvig Zamenhof
* 15. prosinca 1859.

Slobodan čovjek gleda na bit, a neslobodan na sporednost.
Ivan od Križa
+ 14. prosinca 1591.

Ljudi su gori nego živine. Pas koga hraniš - čuva te. Čovjek koga pomažeš - ubija te.
August Šenoa
+ 13. prosinca 1881.

Srce je bogatstvo koje se ne prodaje i ne kupuje, nego se poklanja.
Gustave Flaubert
* 12. prosinca 1821.

Da bi uništio neki narod, moraš prvo sasjeći njegove korijene.
Aleksandar Isajevič Solženjicin
* 11. prosinca 1918.

Tko ljubi Boga, neće nikada učiniti nešto proti njegove presvete Volje.
Marija Petković
* 10. prosinca 1892.

Biokemijski gledano, ljubav je nešto poput goleme količine čokolade. U početku je neodoljiva i oduzima dah, ali vrlo brzo se zasitimo i poželimo pojesti nešto slano.
John Milton
* 9. prosinca 1608.

U životu nas uvijek vuče kočija s dva crna i dva bijela konja. Mjera je naše snage u tome koliko će nam uspjeti crne konje zauzdati, a bijele potaknuti.
Vlado Gotovac
+ 7. prosinca 2000.

Vaša djeca nisu vaša djeca. Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom. Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas, i premda su s vama, ne pripadaju vama.
Halil Džubran
* 6. prosinca 1883.

Glazba je oduvijek bila hrana ljubavi, a ljubav hrana za glazbu.
Wolfgang Amadeus Mozart
+ 5. prosinca 1794.

Nije zanimljivo ono što vam žene kažu, zanimljivo je ono što prešute.
Rainer Maria Rilke
* 4. prosinca 1875.

Zamolio sam preblaženu Djevicu Mariju da mi izmijeni ovo srce i dadne drugo - čisto, ponizno, vjerno, puno ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Ardelio della Bella
+ 3. prosinca 1737.

Ma kako bili nesretni, svatko je barem načas nekada bio nečija sreća.
Vlatko Pavletić
* 2. prosinca 1930.

Ako želiš nasmijati Boga, reci mu svoje planove.
Woody Allen
* 1. prosinca 1935.

Čovjek s novom idejom je luđak sve dok ta ideja ne uspije.
Mark Twain
* 30. studenoga 1835.

Vjera je najjače od svih zemaljskih oružja. Nepobjedivo. I zato naš narod, malen među velikima, još uvijek živi i visoko diže svoj stijeg. Neka dršću svi silnici, krunjeni i nekrunjeni, jer nad njima vječno lebdi pravda, a u nama živi vječna snaga.
Marija Jurić Zagorka
+ 29. studenoga 1957.

Diktature su jednosmjerne ulice. U demokraciji je dopušten promet u oba smjera.
Alberto Moravia
* 28. studenoga 1907.

Mudar čovjek može naučiti više iz glupog pitanja, nego što budala može naučiti iz mudrog odgovora.
Bruce Lee
* 27. studenoga 1940.

Davno je, davno bilo to. Skupa smo išli dio puta. Al' sreću nađe malo tko i čovjek opet dalje luta.
Željko Sabol
* 26. studenoga 1941.

Ljubav i mir ne trebaju velikih riječi, nego mnogo malih i konkretnih djela.
Papa Ivan XXIII.
* 25. studenoga 1881.

Kad ljubav hoće govoriti, razum mora šutjeti.
Baruch de Spinoza
* 24. studenoga 1632.

Glavni motiv sportaša bi trebao biti ljubav prema sportu, nikako ne novac ili afirmacija.
Ivica Kostelić
+ 23. studenoga 1979.

Oprostite neprijateljima, ali nikad nemojte zaboraviti njihova imena.
John F. Kennedy
+ 22. studenoga 1963.

Dok čovjek traži mudrost, dotle zaslužuje naziv mudraca; čim uobrazi da je posrkao svu mudrost, odmah postaje budala.
Voltaire
* 21. studenoga 1694.

Jedan od prvih uvjeta sreće je da veza između čovjeka i prirode ne bude prekinuta.
Lav Nikolajevič Tolstoj
+ 20. studenoga 1910.

Ne možete se rukovati stisnutom šakom.
Indira Gandhi
* 19. studenoga 1917.

Visok položaj je kao piramida; samo dvije vrste dosegnu vrh: gmizavi i orlovi.
Jean le Rond d'Alembert
* 17. studenoga 1717.

Kakav je ovo svijet gdje čovjek može i strojeve poslati u svemir, a ne čini ništa da zaustavi ubijanje drugih ljudi?
José Saramago
* 16. studenoga 1922.

Misao je dobra čim je posljedica dobra.
Henryk Sienkiewicz
+ 15. studenoga 1916.

I radi za svijet, al’ ne slušaj pljeska;
I ljubi svijet, al’ ne nadaj se plaći,
Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska,
U tvojoj svijesti hvala ti je trudu,
S poštena lica teče pošten znoj,
I nijesi, brate, živio zaludu,
Kad jesi svoj.
August Šenoa
* 14. studenoga 1838.

Ljubi pa čini što hoćeš.
Aurelije Augustin
* 13. studenoga 354.

Sudbina je genija daleko teža nego sudbina mediokriteta.
Tin Ujević
+ 12. studenoga 1955.

Ako Boga nema sve je dopušteno.
Fjodor Mihajlovič Dostojevski
* 11. studenoga 1821.

Groblja su puna "nezamjenjivih ljudi".
Charles de Gaulle
+ 9. studenoga 1970.

Šteta što su svi ljudi koji znaju kako treba upravljati državom zauzeti vožnjom taksija ili brijanjem.
Will Rogers

Nesreća je ne biti voljen, ali prava tragedija je – ne voljeti.
Albert Camus
* 7. studenoga 1913.

Sinje more svijetu reci.
Milivoj Slaviček
+ 6. studenoga 2012.

Molitva je najjači oblik energije koju možeš proizvesti.
Alexis Carrel
+ 5. studenoga 1944.

Odustajem od svih traženja pravde, istine. Odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu. Odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah?
Siniša Glavašević
* 4. studenoga 1960.

Zamislite koja bi tišina nastala kada bi ljudi govorili samo o onome što znaju.
Karel Čapek
+ 3. studenoga 1927.

Od svih putova što vode u Nebo, meni se čini najkraćim, najlakšim i najpouzdanijim onaj kojim čovjek ide ispunjajući svoje svakodnevne dužnosti.
Petar Barbarić

Oznake: Nenad, Božić, citati

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi pa smo se našli u VVB-u.

Oznake: Nenad, Ljevoruki, konobar

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da sređuje administraciju u školi.

Oznake: Nenad, sladoled, Nelogičnost

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da se zadržao na kavi.

*********************************
Ako želite, ovdje i vi možete pogledati Nenadov filmić.
Divan zivot u Australiji

Oznake: Nenad, Kratkometražni film, Umjetničko djelo

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u Češkoj besedi.

Oznake: Nenad, Beskućnici, Predavanje na toplom

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi jer se zakompliciralo kupovanje božićnog drvca.

Oznake: Nenad, božićno drvce, Evergreen

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je priveden na policiju.

Oznake: Nenad, kolači, Pokušaj ubojstva

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je ispred frizerskog salona za muške Twin Peaks.

Oznake: Nenad, Migranti, Pajo Darker

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na kavi.

Oznake: Nenad, kava, Slavko

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u Zamenhofovoj ulici.

Oznake: Nenad, Esperanto, KONTEJNER

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na nekom seminaru.

Oznake: Nenad, majmun, predsjednik

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na Poglavarstvu.

Oznake: Nenad, violina, Mali komorni sastavi

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da se s nekim tipom svađa na Jarunu.

Oznake: Nenad, heavy metal, Bikeri

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u stvaralačkoj krizi.

Oznake: Nenad, planina, ilustracija

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da nešto kupuje u gradu.

Oznake: Nenad, Čovjekova prava, Babinje

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je još uvijek u školi.

Oznake: Nenad, korupcija, Preko veze

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na policiji.

Oznake: Nenad, Civilno zrakoplovstvo, Al-Kaida

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da se ide naći s nekom ženom.

Oznake: Nenad, pomorci, Fešta sv. Nikole

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na policiji.

Oznake: Nenad, Volonteri, Čizma

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u NSK.

Oznake: Nenad, Rudari, Iskopine

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na policiji.

Oznake: Nenad, Invaliditet, Lukin Glasovir Bez Tipki

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u Demerju.

Oznake: Nenad, Ropstvo, Remen

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi jer se našao s ekipom iz srednje pa su zasjeli.
Otišao sam u VVB. Iznenadio sam kad sam shvatio da su Nenad i njegovi tamo.
Prisjećali su se događaja iz škole.
– Nisam nikada, Nenade, očekivao da ćeš ti postati profesor. Mislio sam da ćeš biti biznismen.
– I ja sam mislio, ali kad mi je biznis neslavno propao.
– Biznismen? Biznis?
Objasnili su mi.
U zgradi preko ceste je živjela gospođa Natalija koja je često u stan dovodila gospodu. Voljela je s njima voditi ljubav uz upaljeno svjetlo tako da se sve vidjelo što su radili. A najbolji pogled je bio iz Nenadove sobe. Nenad je došao na ideju. Naplaćivao je ulaznice.
Biznis je cvjetao. A onda je došla nesretna '91. i sve uništila.
18. studenoga je pao Vukovar.
Ali, Nenad je zaplakao tek 24.
24. je umrla gospođa Natalija.
Zapravo se ubila. Doznala je da boluje od side.
Sutradan u školi je profesor glazbenog rekao na početku sata:
– Oprostite mi što sam rastresen, ali jučer je svijet napustila jedna izuzetna osoba.
Nenad se iznenadio.
– Zar ste je poznavali?
– Bio sam njen obožavatelj. Poklonik talenta kojim je ta osoba obilježila svijet. Osobno sam tako često i tako rado uživao u njenim talentima.
– O, doista je bila talentirana – uzdahne muški dio razreda.
– Svijet će sada izgledati potpuno drugačije.
– Bez gospođe Natalije svijet doista neće biti isti.
– O kakvoj Nataliji govoriš, Nenade?
– O istoj kao i vi, profesore. Pa ona je izuzetna i talentirana osoba koja je jučer umrla.
Profesor je Nenada smjesta izbacio sa sata.
– Đubre jedno balavo… On će se rugati sa Freddiem Mercuryem i njegovom smrću…

Oznake: Nenad, AIDS, Queen

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad nije bio pri sebi.
Nije se javljao ni na mobitel.
Konačno sam ga dobio.
– Oprosti, ovdje je tolika galama da te ništa ne čujem.
– Kako to govoriš? Zvučiš ko onaj debil Matko.
– Ja sam Matko. Nenad se ne može javiti pa sam se ja javio na njegov mobitel.
– Zašto se ne može javiti?
– Dođi i vidi.
I debil prekine vezu.
Požurio sam u VVB.
– De, Matko, reci mi kaj je bilo.
– Najprije su se prepirali Nenad i Gadni, a onda im se pridružio cijeli kafić.
– Oko čega se prepiru?
– Nisam ti ja informativni centar. Pitaj ih sam.
– Zakaj se prepirete, dečki?
– Oko toga kako se treba odnositi prema curama.
A i ja budala pitam bedastoće.
– Gadni smatra da im se treba laskati i govoriti ono što žele čuti.
– Žene se kupuju lukavo i slatkorječivo. A i trebaš se znati prodati.
– A ja smatram da ljudi nisu artilki na tržnici i da treba biti iskren i govoriti ono što osjećaš.
– Zato ja jebem svaki dan, a ti, iskreni, pukni od zavisti.
– Ja sam jednom napisao pjesmu o odnosu u vezama.
Svi su zašutjeli i zagledali se u mene.
Zatvorio sam oči i izrekao pjesmu.

MAGAREĆA POSLA

ja sam magarac s velikim ušima
i velikom dušom
spor sam debeo i na lošem glasu
zbog svoga mišljenja i svoga pjeva

ona očito ne voli magarad
pa ni mene skromni primjerak vrste
ona očito više voli konje

možda sam tvrdoglav (ko pravi magarac)
ali ne mislim praviti konja od sebe
tek da bih njenu zavrijedio pažnju
koju vazda sanjam i za kojom čeznem

premda dopuštam da postoji nada
kad gledajuć konja magarca vidi
da ga zavoli i da bude sretna
jerbo dobi više negoli je snila

ali (priznat ćeš) mogućnost je isto
kad u dragom konju magarca vidi
da ga zamrzi i da bude tužna
jerbo dobi manje negoli je snila

zato ću svojom magarećom dušom
magareću ljubav na dar joj dati
i ako prihvati bit ćemo bez kraja
magarica sretna i magarac ja

Kad sam otvorio oči VVB je bio prazan.
– De, Matko, reci mi gdje su svi nestali.
– Rastjerao si ih. Koji si ti debil…

Oznake: Nenad, Kupovina, Magareća posla

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na Trgu sv. Marka.

Oznake: Nenad, Krzna, Klesanje

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u parku.

Oznake: Nenad, Otpad, Vatra ljubavi

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da se u VVB-u svađa s Matkom.

Oznake: Nenad, drama, Improviziranje

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je kod Valentine.

Oznake: Nenad, Medicinari, Drugo mišljenje

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi i da će doći kod mene jer je u blizini.

Oznake: Nenad, nasilje, kolači

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na policiji.

Oznake: Nenad, Humanitarne akcije, Lajbeci

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi.
– Pa gdje si, dobri čovječe?
– Idem prema tebi. Nadam se da nisi doma. Ako te nađem prebit ću te ko pedera.
Pokušao sam pobjeći, ali Nenad je već bio pred vratima.
– Što ja to čujem?
– Nemam pojma. Jednom mi je jedna cura rekla da u mojoj glavi čuje gitare i bubnjeve.
– Ne pravi se kreten, kretenu. Čujem da si ostavio moju Dobru i Mudru Ravnateljicu.
– Nažalost, istina je.
– Zašto si to učinio, gmazu ljigavi?
Dobra i Mudra Ravnateljica je odlučila da je vrijeme da me predstavi svojim roditeljima. Naša ljubav je cvala i razmišljali smo o zajedničkom životu.
Nakon ručka je Dobru i Mudru Ravnateljicu njena majka zamolila da odnese nešto nekim ljudima. Rekla je da ode sama i da ću je ja pričekati. Da ću s njenim ocem odigrati partiju šaha.
Kada je Dobra i Mudra Ravnateljica otišla, njena majka je njenog oca poslala u sobu i ostali smo sami mi dvoje.
– Kretenčino, ne znam što je moja kćer našla na tebi, ali želim da odmah prekineš tu vašu vezu.
– Molim?
– Ne pravi se gluh kada si čuo što sam rekla. Ali, budući da si blesav, ponovit ću još jednom. Smjesta prekini svaku vezu s mojom kćeri.
– Ne dolazi u obzir. Mi se volimo i plani…
– Je l ti mene, budaletino balava, čuješ što govorim? Smjesta. Danas.
– Zašto bih to učinio.
– Zbog ovoga.
Pružila mi je nekakav papir.
– Što je ovo?
– Njen otkaz. Ako je danas ne ostaviš, sutra će moji ljudi u Ministarstvu srediti da dobije otkaz.
– Ne vjerujem da biste to učinili.
– I ne samo to. Nego ćemo je razbaštiniti i izbaciti iz našega stana. Pa ti, papčino, razmisli što ćeš učiniti. Moja kćer neće završiti s neambicioznim i bezperspektivnim klošarom.

Oznake: Nenad, Punice, Svekrve