Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da traži gdje je veleposlanstvo Južnoafričke Republike.
– To zato jer je na današnji dan izvedena prva uspješna transplantacija srca?
– Ma ne. Nešto smo razgovarali u školi o tome ima li Južnoafrička Republika veleposlanstvo u Zagrebu ili ga nema.
– Fakat vi u školama nemate pametnijeg posla. Trebalo bi sve škole ukinuti, a vas profesore poslati na prisilni rad u tvorničke krugove ili na zemlju, za plugove.
– Znaš da sam ja, dok sam bio u osnovnoj školi, trebao otići u Južnoafričku Republiku.
– Pa zašto nisi kad si trebao?
– Najobičniji nesporazum…
– Kaj je bilo?
– Bavio sam se bacanjem kugle.
– Sereš?
– I to veoma dobro. Bio sam čudo od djeteta.
– Sada više nisi dijete, ali si ostao čudo.
– Trebao sam otići na međunarodno natjecanje. I došla je u klub neka komisija što je trebala utvrditi jesam li podoban. Pred njima sam morao bacati kuglu.
– Kakva komisija?
– Bio sam na jednoj strani dvorane. Komisija je stajala iza mene.
– Kakva komisija?
– Kad sam trebao baciti kuglu, netko od tih pedera iz komisije…
– Kakve komisije?
– …pljusnuo me je po guzi i ja sam se dekoncentrirao i kugla mi je ispala i pala pred nekog tipa koji je stajao lijevo od mene. Frajer je, vidjevši da ide kugla prema njemu, ustuknuo u stranu i zabio se u ormar s opremom. Od udarca su se otvorila vrata i desno krilo vrata je udarilo karike što su koristili gimnastičari, a bile su zataknute za nekakav čavao.
– Kakve karike?
– Oni kolutovi što ih gimnastičari koriste. Svakako, karike su se opustile i kao klatno su se zanjihale do drugog zida dvorane gdje je bila polica s loptama. Kad su karike udarile u lopte, one su se skotrljale…
– Karike ili lopte?
– …i udarile su u stolce na sklapanje što su bili posloženi uza zid. Stolci su se kao domina prevalili i zadnji stolac je udario mjerača dužine bacanja u potkoljenicu. On je vrisnuo od boli i čunj, kojim je trebao označiti dokle ću baciti kuglu, bacio je bijesno od sebe. Čunj je udario u odskočnu dasku i odbio se prema treneru. Trener je, izmičući se čunju, uletio u sobicu za trenere i naglo je zalupio vrata. I tada se dogodilo.
– Kaj?
– Od udarca vratima pao je pehar sa police i drškom je pogodio play na kazetofonu što je bio u sobi i što je bio spojen na razglas. I u tom trenu se na razglasu začula "Vila Velebita". Trener je odmah priveden i osuđen zbog nacionalizma, klerofašizma i kontrarevolucije, a ja nikada nisam otišao na natjecanje.
– A što je bilo s trenerom?
– U zatvoru je počeo trenirati zatvorenike i napravio zavidnu ekipu koja je sudjelovala na Svjetskim zatvorskim atletskim igrama.
– I to postoji?
– A igre su se, da ironija bude veća, održale u Južnoafričkoj Republici.
– Trener ti je ipak vidio Južnoafričku Republiku.
– Ne samo da ju je vidio, nego je i ostao dolje.
– Kako misliš?
– Tak su brzo trčali da su pobjegli čuvarima. I još ih nisu uhvatili.
Post je objavljen 03.12.2014. u 23:36 sati.