Moj prijatelj Nenad

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da čisti snijeg kod Aninih.
– To je ljepota ljubavi, moj Nenade. Uz osobu koju voliš dobiješ i hrpu likova iz njenog života. I hrpu snijega.
– Ali ga svejedno s užitkom čistim jer znam da čistim pred kućom Aninih roditelja.
Ne pamtim točno kako se dalje odvijao razgovor, ali domalo sam bio u Gračanima i zajedno s Nenadom lopatao snijeg.
– Nevjerojatno vješto barataš lopatom za snijeg za jednog Hvaranina.
– Imao sam u životu posla i s lopatama i sa snijegom. Sad sam samo spojio stečena znanja. Osim toga, i na Hvaru ponekad padne snijeg.
– Zbilja?
– U petnaest godina mog života na Hvaru pao je tri puta. Mislim, nije to ovakav snijeg. Prospe se malo, tek toliko da zabijeli, traje nekoliko dana, a onda se rastopi i prelije u sjećanje i čežnju.
– Tri puta, veliš?
– Kad je pao moj treći snijeg imao sam desetak godina. Trebali smo tog popodneva otići na vjeronauk. Ja sam obožavao ići na vjeronauk. Imali smo tada dragog župnika koji nam nije samo šturim tumačenjem prenosio nauk vjere, nego se igrao s nama, svirao i pjevao. Premda mi nije toliko teško palo kao drugima i meni je bilo bez veze ići na vjeronauk i ostaviti snijeg. Tada još nisam ni slutio kako će me razveseliti i trajno ostaviti trag snijeg koji će se uskoro rastopiti.
– Kako misliš?
– Kad smo se skupili, župnik nam je rekao da nećemo imati vjeronauk u dvorani, nego da idemo na seosko igralište. Idemo na snijeg. Kad smo došli, župnik nas je rasporedio po kraju igrališta i rekao da svatko sa svog kraja skuplja snijeg i gura prema sredini. Našavši se na sredini, začudili smo se kolika se hrpica snijega skupila. Svatko je dogurao malo, skoro pa ništa, a zajedno smo imali tako veliku i krasnu hrpu.
– Mogu zamisliti.
– A onda smo se bacili na posao. Svatko je radio, svatko je dotjerivao, svatko je unio sebe. Načinili smo snjegovića. Najljepšeg na svijetu.
– Malo pretjeruješ sa subjektivizmom.
– Sutra ga je bilo nešto malo, a prekosutra je snijeg potpuno okopnio. Ali začudo, naš snjegović, naše zajedničko djelo, odupiralo se suncu. Na zelenilu igrališta on se bijelio, sjajio sjajniji od svega. Bili smo ponosni na sebe.
– Dječja posla.
– Što smo radili na vjeronauku sat prije toga ne pamtim. Što smo radili na vjeronauku sat nakon toga ne znam. Ali znam da nas je tog dana na snijegu, da nas je kroz igru na tom satu vjeronauka don Mate naučio da čovjek treba čovjeka. Da čovjek treba pomoći i dopustiti da mu se pomogne. Naučio nas je da čovjek, koji sam malo može, s drugim čovjekom može puno.

Oznake: Nenad, snijeg, Nerastopljeni snjegović

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego kod Nives na čaju.

Oznake: Nenad, kiša, snijeg