Moj prijatelj Nenad

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da su ga odveli na hitnu.
Pojavio se sa zavijenim nosom.
– Kaj je bilo, dobri čovječe?
– Dobio sam udarac u nos.
– Kako to?
– Tajnica mi je nedavno poklonila nekakav flomaster. Moglo mi je odmah biti sumnjivo jer je bila jako ljubazna prema meni, ali ja naivac mislim da se ljudi mijenjaju.
– Pa si se za kaznu udario u nos?
– Odmah sutradan mi se flomaster razlio po jakni i trebao sam je odnijeti na kemijsko čišćenje. A Tajnica mi se smijuljila kao hijena.
– Pa si je pokušao udariti, ali ona je tebe prije?
– Kako nisam imao jaknu, a hladno je, uzeo sam onu staru koja mi godinama stoji u ormaru.
– Pa si se vratima od ormara zviznuo po nosu?
– Tu jaknu sam prestao nositi jer sam izgledao kao kontrolor. Dosadilo mi je da svaki put kada uđem u tramvaj ili autobus ljudi u panici izlaze pa je nisam više nosio, a čuvao sam je jer je ta jakna jedna od zadnjih stvari što mi je majka kupila dok je bila pri sebi.
– Pa te je netko napao u tramvaju i udario šakom bježeći od kontrole voznih karata?
– U džepu jakne sam pronašao ulaznicu za kazališnu predstavu. Ulaznica je bila datirana prije osam godina. Osam godina nisam obukao tu jaknu. To me baš razveselilo.
– Pa si skočio od sreće i u doskoku se dočekao na nos?
– A onda sam u džepu pronašao i ispričnicu. Isto od prije osam godina. Jedan moj učenik je tvrdio da mi je dao tu ispričnicu, a ja sam nijekao i taj dan sam mu dao sedam neopravdanih sati. Budući da je već imao neopravdanih sati i već neke pedagoške mjere, dobio je opomenu pred isključenje. On je tvrdio da mi je dao ispričnicu, a ja sam mu logički odgovarao da bi ispričnica bila kod mene da mi ju je dao, a budući da nije kod mene da mi je nije dao i da je najobičniji lažljivac. On je ustrajao na svome pa sam mu za kraj školske godine zapisao loše vladanje jer je drzak i bezobrazan. A sada sam napokon shvatio da je bio u pravu i da sam pogriješio.
– Đubre jedno bezobrazno.
– Odlučio sam pronaći ga i ispričati mu se. Priznajem da mi nije bilo najugodnije jer sam trebao progutati svoj ponos, ali mislio sam da mu dugujem ispriku za ispričnicu. Pronašao sam njegovu adresu i pozvonio sam mu na vratima. Iznenadio se kada me je vidio, ali pribrao se veoma brzo i prije nego što je itko išta rekao prokinuo me šakom u nos. Oborio me je tim udarcem, a onda mi je pružio ruku, pomogao mi je da se ustanem, zagrlio me čvrsto i, ne ispuštajući me iz zagrljaja, plakao je dugo, dugo kao malo dijete.
– Ne kužim.
– Nisam ni ja razumio, ali dok me je vodio na hitnu da mi slože nos objasnio mi je sve. Nakon završenog fakulteta otišao je raditi u New Zealand, ali se nije dugo zadržao jer su ga ubrzo deportirali. A deportirali su ga jer mu je u svjedodžbi trećega razreda pisalo da ima loše vladanje. Novozelanđani to shvaćaju puno ozbiljnije od nas pa su ga jednostavno izbacili iz zemlje.
– Pa ti je zato razbio nos. Logično.
– Sutradan, nakon što su ga deportirali, slomila se nekakva dizalica i pala je po radnicima među kojima je i on trebao biti da je ostao dolje. Svi su poginuli. Zapravo je ispalo da sam mu spasio život.

Oznake: Nenad, kralježnica, pedagoške mjere

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da se zadržao u školi, a da se nakon toga mora naći s tetom.
– S kojom tetom, dobri čovječe?
– Onom što niječe oporuku i želi novac svoga brata.
– Pa ti si taj novac podijelio. Kako joj možeš dati ono što nemaš?
– Veli da mi ima nešto važno reći baš o tome.
– A dobro onda. Vidimo se neki drugi dan. Jesi sutra slobodan?
– Ma ne. Brzo ću biti gotov s njom. Nađemo se kasnije.
– Da te čekam u VVB-u?
– Ma ne. Odi u restoran u kojemu ću se naći s tetom. Kad završim s njom samo se prebacim za tvoj stol.
Nenad mi je onda objasnio gdje se moraju naći i ja sam tamo otišao.
Sjeo sam u jedan separe i počeo čitati knjigu. Izuzetno dobra knjiga. Za preporučiti.
Toliko sam se udubio u čitanje da sam se potpuno isključio. Uključilo me u stvarnost spominjanje Nenadova imena. Shvatio sam da je u separeu do moga Nenadova teta s još nekim ljudima.
Naumio sam otići i pozdraviti je, ali onda sam čuo o čemu razgovara sa sustolnicima. Pritajio sam se i uključio mobitel. Snimao sam ono što je govorila.
Uskoro je i Nenad došao.
– Teta moja, kako si? Kako zdravlje?
– Ne počinji, Nenade, nećeš me dobiti na ta lukavstva. Prepreden si ti, ali nisam ni ja od jučer.
– Ali nisam ništa…
– Znam ja dobro te tvoje taktike. Sve bi učinio da zadržiš novac što meni pripada.
– Ja sam taj novac već podijelio okolo. Nemam ga.
– Pričaj te ti priče drugome. Nisam ja od jučer. Nego, da ti kažem zašto sam te zvala. Ova žena ovdje je tvoja sestra.
– Moja sestra?
– Zapravo polusestra. Imate istoga oca. Ona je nasljednica kao i ti. Dat ćeš joj što ju pripada.
– Moja sestra? Ne znam što bih rekao…
Osjetio sam da je pravi trenutak da uletim. Izašao sam iz svog separea i stao pokraj njihovog stola. Držao sam mobitel u ruci. Iskoristio sam njihovu zbunjenost pa sam zagrmio:
– Ali ja znam što sada treba reći. Ovdje je snimka što je trebate čuti pa će svima biti sve jasno, a pogotovo tebi, Nenade. Ja idem u zahod da na miru možete poslušati.
Stavio sam mobitel na stol, pustio snimku i otišao u zahod.
Kad sam se ispišao vratio sam se za njihov stol.
Gledali su me u šoku.
– Onda, je li vam sada sve jasno?
– Što bi nam moglo biti jasno iz tvoje snimke u kojoj recitiraš svoju pjesmu na čakavštini, a prije toga izmijenjenim glasom glumiš voditelja koji te najavljuje uz hrpu besmislenih epiteta, a onda još i glumiš publiku koja plješće uz ovacije.
Munjevito sam shvatio da sam pustio krivu snimku s mobitela.
– Ovaj…
A onda sam im pustio pravu snimku.
Čulo se kako Nenadova teta iznosi plan po kojemu će prevariti Nenada da je žena koja sjedi s njima za stolom njegova polusestra i tako će pokušati izvući novac od Nenada. A muškarac, koji je također bio za stolom, pretvarat će se da je odvjetnik i njegova zadaća će biti da mnoštvom riječi, prijetnjama i kojekakvim pravnim smicalicama natjera Nenada da im povjeruje i da izvuku od njega novac.
– Onda, je li vam sada sve jasno?
– Nenade, dušo, sve će tebi tvoja teta objasniti. Nije onako kao što izgleda. Nećeš se valjda sada ljutiti na mene?
– Ma neću, teta. Samo mi je žao što vrijeme i snagu ne koristiš pametnije.

Oznake: Nenad, Divlje životinje, Polusestra

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na policiji.
– Opet su te priveli, dobri čovječe?
– Nisu ovaj put. Nego sam otišao s Đorđevićem zauzeti se za neke ljude.
– Koje ljude?
– Za Pištu i Frkija.
– Imena im zvuče kao da su izmišljena.
– To su im nadimci. A upoznao sam ih jer smo zajedno bili u bolnici dok sam ležao zbog mononukleoze. Oni su obojica imali hepatitis. A izgledali su kao blizanci. Samo što je Pišta bio lijepi, a Frki je imao veliki nos.
– To je bilo kad si imao sedamnaest najtužnijih dana života u komadu?
– Da. Kad sam se sedamnaest dana budio bez jutarnje erekcije.
– Pa zar ti nisi bio u sobi s vatrogascem i onim krvoločnim lovcem?
– Pišta i Frki su bili u susjednoj sobi pa sam išao kod njih. A oni su izmislili jednu igru pa smo je igrali da nam brže prođu bolnički dani.
– Kakvu igru?
– Zvali smo je BOLNICA. Igra se s kockom i figuricama za "čovječe". Najprije uđeš u bolnicu, a onda moraš doći na svaki odjel.
– Išli ste po bolnici s figuricama za "čovječe"?
– Igrali smo na papiru, a bolnica je bila nacrtana. Igra je zanimljiva jer je bitna taktika. Tko prvi dođe na neki odjel dobije tri boda, drugi dva, a posljednji jedan. Tako da taktiziraš gdje ćeš prije ići da skupiš što više bodova. Cilj igre je dobiti otpusno pismo, a pobjeđuje onaj tko skupi najviše bodova. To ne mora biti i prvi koji je izašao iz bolnice.
– Meni to zvuči dosadno.
– Zanimljivo je jer moraš taktizirati. Pa biraš hoćeš li na gornji kat ići stubama ili liftom. Liftom je, dakako, brže, ali ako se odlučiš na lift propuštaš dva bacanja čekajući ga.
– Meni to zvuči glupo i dosadno.
– Svakako, kad smo izašli iz bolnice i kad se meni vratila jutarnja erekcija htjeli smo nastaviti igrati, ali nikako se nismo mogli naći. Zato nam je Jura iz Puzzlerije napravio online verziju igre. Samo, sada se nije zvala BOLNICA, nego HRVATSKA.
– Bože, budala…
– Kretalo se iz Dubrovnika, a cilj je bio u Vukovaru. Usput je trebalo doći u sve gradove što su županijska središta. I tu taktiziraš. Na primjer, hoćeš li iz Zagreba za Krapinu ili skočiti do Bjelovara ili Siska.
– I policija vas je privela jer ponižavate Hrvatsku?
– Ne budi smiješan. Znaš da u Hrvatskoj svatko tko hoće može ponižavati svoju domovinu. Problem je nastao u tome što je igra postala pravi hit na Internetu i veoma popularna. Čak su se priključivali ljudi iz drugih zemalja.
– Prestrašno!
– Pišta i Frki su došli na ideju da internacionaliziraju igru pa je Jura napravio igru što se zove EUROPSKA UNIJA. Kreće se iz glavnog grada matične zemlje, a potrebno je obići sve glavne gradove i pritom dobiti što više bodova. Igrica je postala pravi hit pa je, osim online izdanja, Jura napravio i igricu otisnutu na papiru i stazama između gradova po kojima se ide.
– Pa kakve to veze ima s policijom?
– Policija je tu igru našla kod izbjeglica što šetaju Europom pa su priveli Pištu i Frkija jer su zaključili da su oni organizatori izbjegličkih ruta.

Igra HRVATSKA:

Oznake: Nenad, hepatitis, igre

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je odveo Ivanu u bolnicu.
– Koju Ivanu, dobri čovječe?
– Našu Ivanu. Unuku Ivanine Babe.
– Pa kaj joj je da mora u bolnicu?
– Nije njoj ništa.
– Pa zašto je ti vodiš? Zašto nije išla sama? Znaš da smo se trebali naći pri tebi.
– Ivani su ukrali auto. A otišla je u bolnicu jer je Ivanina Baba pala i slomila stidnu kost.
– Bestidnica! A kako je slomila?
– Ivana se naljutila na nju i rekla joj je kad se ponaša kao tinejdžerica da će ju tretirati tako pa ju je zaključala u sobu da ne harači okolo. A Ivanina Baba se iskrala kroz prozor i s trećeg kata počela spuštati.
– Pala je?
– Ma nije. Spretna je Ivanina Baba. Veli da su joj samo smetale silikonske sise.
– Pa kako se polomila?
– Kad se počela šuljati izletjela je iz grmlja jedna kučka pred nju, Baba se uplašila, saplela, pala i polomila.
– Ah ti psi. Ne znaš jesu li gori oni ili njihovi vlasnici. Ne volim krvoločne pse i gospodare.
– Nije izletio pas, nego jedna susjeda koja je prava kučka.
– A što je bilo s Ivaninim autom?
– Ona je bez auta jer su joj ga ukrali s parkirališta. Bila se uplašila, ali joj je Ivanina Baba objasnila gdje je auto.
– Kako Ivanina Baba zna ako je bila zaključana?
– Ona je kroz prozor Mišku dobacila rezervni ključ od auta da ga Miško može ukrasti i potom nazvati Ivanu kako bi u zamjenu za auto tražio puštanje Ivanine Babe iz zaključane sobe.
– Pa zašto je onda Ivanina Baba bježala ako ju je Miško uskoro trebao spasiti.
– Problem je u tome što je sve to bilo jučer. Auta nema na parkiralištu, a Miško se ne javlja. Baba se zabrinula pa je otišla vidjeti što je bilo.
– Zabrinula se da je Miško nastradao?
– Zabrinula se da Miško autom ne lova mlađe komade. I sada je u bolnici izvan sebe. Još nije dobila Miška i ludi od muke. Boji se jer Miško luduje za mlađim ženama koje su tek prošle šezdesetu.
– Pa nek joj doktori zviznu nešto za smirenje.
– Pokušali su, ali nije upalilo. Sad me je poslala po rakiju i pelinkovac.
– Pa neće valjda piti u bolnici?
– To sam je i ja pitao. A ona mi je odgovorila da nitko neće ništa osjetiti jer su svi oko nje bešćutni.

Oznake: Nenad, automobil, Stidna kost

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je kod Jure u Puzzleriji.
– Baš super, dobri čovječe. Nekidan sam vidio o njemu članak na Wikipediji. Piše da je etablirani inovator i biznismen. Daj mi ga na mobitel da mu se malo rugam.
– Ne mogu trenutno. Zauzet je.
– Kaj izvodite ovaj put?
– Trebao je nešto zalijepiti za strop pa me je zvao da mu pomognem.
– I? Jeste li?
– Nije išlo sve po planu pa je Jura ostao zalijepljen za strop.
– Kako misliš? Kojim dijelom tijela?
– Nije baš on zalijepljen, nego njegova jakna. A budući da jaknu ima na sebi i on visi sa stropa.
– Pa neka skine jaknu i siđe.
– To smo i mi planirali, ali onda se dogodilo nešto neplanirano.
– Opet?
– Naišli su neki turisti. Mislili su da je to neka atrakcija pa su ga fotografirali. A kad su počeli u sve većem broju dolaziti Jura je odlučio naplaćivati ulaznice.
– Kako naplaćuje ulaznice kada visi zalijepljen za strop?
– On visi, a ja naplaćujem ulaznice.
– I do kada će visjeti tako?
– Dokle bude interesa. A moram ti reći da je navala velika. Pogotovo nakon što je Jura uveo dodatnu točku.
– Kakvu točku? Pljuje po ljudima odozgo?
– To ti uopće nije loša ideja. Predložit ću mu to kao interakcijski dodatak. Za sada samo s vremena na vrijeme ispušta zvukove.

Oznake: Nenad, wikipedia, atrakcija

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je s Anom.
Slutio sam da će mi reći da ga čekam u VVB-u pa sam otišao tamo prije nego li je išta rekao.
I bio sam u pravu. Došao je u VVB.
– Tražim te po cijelom gradu, budaletino. Zašto mi nisi rekao da ćeš biti u VVB-u?
– Čuj, Nenade, baš me Stari pita što je suprotno od tolerancije. Znaš li ti?
– Netolerancija možda?
– I ja sam to mislio, ali Stari veli da nije.
– Naravno da nije. Suprotno od tolerancije je slaganje. S nekim se možeš slagati, a ako se ne slažeš onda ga toleriraš. Tolerancija je zapravo dopuštanje različitosti.
– A netolerancija?
– Netolerancija ne postoji. postoji mržnja, nasilje, zloća… Ali suprotno od tolerancije je slaganje. Tolerancija nije dobrodušno tapšanje po leđima homoseksualaca, vlasnika pasa, kojekakvih čudaka, kvaziumjetnika koji forsiraju originalnost, razularene mladeži, ovisnika ili kojekakvih pomodnih bedastoća, nego je prihvaćanje i podnošenje svega onoga s čim se ne slažeš. Dakle, ili se slažeš ili toleriraš.
– Slažem se.
– Toleriram.
Srećom tada je naišao Matko i odvukao Staroga od našeg stola.
– S kakvom Anom si bio?
– S onom Anom koju sam upoznao na tečaju pravljenja fiša. Tako mi se dopala. A izgleda da sam i ja njoj.
– Lijepo.
– Jedino je problem što je ona u vezi s tim svojim dečkom. On je guši i rado bi izašla iz veze.
– I onda bi nakon tog davitelja počela vezu s tobom? Zar je ona mazohistica?
– Samo čeka pravi trenutak.
– Pravi trenutak, isto kao i prava osoba, nikada ne dolaze sami. Moraš im izaći ususret. Zašto joj sada nije pravi trenutak? Zašto jednostavno ne ostavi tog tipa?
– Htjela je, ali su se stvari zakomplicirale i misli da mu duguje da bude s njim u teškom razdoblju kroz koji prolazi.
– Kakvo teško razdoblje? I koliko traje?
– Najprije ima problema s poslom. On je nekakav poduzetnik i stvari su se malo zakomplicirale.
– I sad će ona potratiti život zato jer njemu ne ide posao?
– Ali nije samo to. Neka plesačica ga je optužila da je otac njenoga djeteta.
– Koliko je dijete?
– Plesačica je trudna. Inače je trbušna plesačica, a sada je plesačica s trbuhom. Anin dečko tvrdi da nije otac i Ana mu vjeruje. I želi biti s njim dok se to ne riješi.
– Kaj se ima rješavati? Ako joj i nije napravio dijete, očito je s tom plesačicom radio stvari koje vode pravljenju djece. Zar je ta tvoja blesava? Tješi tipa koji je ševio druge dok je bio s njom u vezi.
– I ja sam joj to rekao, ali ona veli da mu to duguje nakon godina provedenih u vezi i da ga ne može ostaviti sada kada mu je teško.
– Ja bih ga ostavio i ne bi me bilo briga kako se frajer osjeća.
– Kad si netolerantan.

Oznake: Nenad, Trbušni ples, tolerancija

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi jer se odužila njegova prepirka i da će doći u VVB bez obzira na ishod.
– I kakav je bio ishod, dobri čovječe?
– Izgubio sam. Izbacili su me trajno i nepovratno.
– Iz čega?
– Iz natjecanja u pub kvizovima.
– A ja mislio da ti se nešto dogodilo…
– To je prava pravcata nepravda.
– Budeš im pokazao kad odrasteš?
– Da sam barem kriv pa mi ne bi bilo krivo, a ovako…
– Pa kaj je bilo, dobri čovječe?
– Došao sam na ugovoreno mjesto kao i obično malo ranije. Sve je već bilo spremno, ali ljudi još nisu došli. Sjeo sam za stol i čekao. Organizatori su otišli negdje nešto obaviti i ja sam ostao sam u prostoriji.
– Jadničak moj mali, baš te izbjegavaju ljudi.
– Odjednom se na računalu s kojega su trebali projicirati pitanja pojavila ona obavijest da će se ugasiti računalo ako u roku od deset sekundi ne stisnem any key.
– Nikad čuo za to…
– I da se ne bi sve pogasilo, otišao sam do računala i stisnuo sam nešto.
– I sve pobrisao?
– Nisam. Ali uto su naišli organizatori i optužili me da sam varalica i da sam gledao pitanja i odgovore što su bili na stolu pokraj računala.
– Lukavac jedan…
– Ali nisam ništa pogledao. Znaš da nisam varalica.
– Kaj ja znam…
– Nekako sam ih uspio uvjeriti da nisam ništa gledao i nisu pravili problem sve dok nije kviz završio. Kad su pogledali odgovore moje ekipe zaključili su da sam ipak pogledao odgovore i diskvalificirali su nas. Ekipu samo iz današnjeg kruga, a mene zauvijek.
– Pa jesi li varao?
– Naravno da nisam.
– Pa kako si znao sve odgovore.
– Pitanja su bila jednostavna. Jednostavno sam znao odgovore. Ne znam kako sam znao. Ne znam ni kako sam naučio rezati nokte, ali znam ih rezati.
– Kakva su bila pitanja.
– Jednostavna, da ne mogu biti jednostavnija. Ne sjećam se svih. Na primjer, pitali su tko je srušio svjetski rekord na 100m 1936. godine. Mislim, tko to ne zna?
– Pitanje banalno do boli.
– Onda su pitali kako se zove najveći hit talijanske pjevačice Patty Pravo.
– Postoji takva pjevačica? Ime joj zvuči izmišljeno.
– Naravno da postoji. Pa tko ne zna njen najveći hit? To je opća kultura. Opće mjesto, što bi rekao Mirko. Kad se ja nađem sa svojim feministicama i malo zaružimo redovito otpjevamo: No, ragazzo, no! Tu non mi metterai tra le…
– Nalaziš se s feministicama?
– Onda su pitali koliko puta je u Bibliji zapisano „Ne bojte se!“ Svatko zna da je zapisano 365 puta.
– Za svaki dan u godini.
– Pitali su, kad smo već kod brojeva, i koliki je zbroj svih brojeva na ruletu. Čuj pitanja! I to je kao neki ozbiljni kviz?
– Zvuči kao prijemni za dječji vrtić.
– Oni su se tamo kao čudili da ja znam gdje je pronađen najstariji likovni prikaz broda ili to što znam u kojoj prigodi je prvi put upotrijebljena hrvatska trobojnica.
– Tražili su prigodu ili datum?
– Prigodu.
– Svašta. Pa to su ridikulozno simplificirana pitanja.
– Bilo je dosta pitanja iz povijesti. Na primjer, kada je zatvoren koncentracijski logor na Golom Otoku ili koja su bila kodna imena normandijskih plaža za vrijeme desanta.
– I oni se čude što to znaš?
– Pa da. Pravili su problem i oko banalnijih stvari.
– Na primjer?
– Njima je problematično to što ja znam koji je grad prvi na svijetu imao javnu električnu rasvjetu ili što znam da je Marcel Kiepach patentirao dinamo stroj.
– Pa zajedno smo bili u njegovim rodnim Križevcima i vidjeli onaj spomenik.
– Eto!
– Ovo zvuči kao zona sumraka. Što je još genijalcima bilo nevjerojatno?
– Oni misle da ja moram pogledati njihove papire da bih znao koliko slova ima armenska abeceda ili koje je godine Hrvatski Sabor proglasio sv. Josipa zaštitnikom Hrvatske.
– Kako mene žalosti da više Hrvata zna tko je zaštitnik Irske, nego tko je zaštitnik Hrvatske.
– A ako znaš, onda misle da si prevarant i izbacuju te nepovratno.
– Pa ti si znao sva pitanja na kvizu?
– Naravno da nisam. Jednoga se nisam mogao sjetiti, a jednoga sam pogriješio zbog tebe.
– Kako misliš?
– Nisam se mogao sjetiti po kojem fizičaru se zove jedinica za frekvenciju…
– Ne to. Kako misliš da si pogriješio zbog mene?
– Bilo je pitanje kako se postane popularan bloger i kako dospiješ na cool listu, a ja sam odgovorio da su mi rekli da će blog postati popularan ako se bude ostavljalo komentare na drugim blogovima.

Oznake: Nenad, Pub kviz, Sigurnost rada na računalu

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je kod tete koja ga je na prijevaru namamila sebi i sada ga tjera da jede neka njena jela.
Budući da mi je obećao da će, ako ostane živ i zdrav, doći u VVB, otišao sam ga tamo pričekati.
Sjeo sam za šank pokraj Staroga.
– Kaj ima u novinama?
– Ništa pametno pa čitam o nekakvim dijetama.
– Zar idete na dijetu?
– A ne! Ne pada mi na pamet ići na dijete i patiti osamdeset četiri godine zato da bih doživio osamdeset petu. Radije ću uživati koliko mogu.
– Čuvanje zdravlja nije patnja, nego nešto što nam omogućava da uživamo u životu. Više se vi patite vezujući cipele uz tu trbušinu, nego netko tko pazi na zdravlje pazeći što jede.
– Onda si ti stalno na dijeti?
– Nikada! Dijeta mi nije potrebna jer jedem umjereno i kuhano na lešo. A i geni su mi dobri.
Kada je Matko čuo da se spominju geni naljutio se na Staroga i gene koje mu je predao. Naslonio se na šank i rekao da je jednom bio na dijeti. Gladan je došao raditi i morao je prenositi neke gajbe pa je tog dana dobio kilu.
Kad su u VVB ušli Ivanina Baba i njen Miško pitali smo njih o dijeti. Ivanina Baba je rekla da ona redovitim seksom održava liniju pa ni ne treba na dijetu, a njen Miško je zaključio da on ne može na dijetu jer je biker, a tko je vidio mršavog bikera.
Kad su naišli u VVB Pijani Roman i Nives Stari je i njih pitao, a Pijani Roman mu je odgovorio da je on pri jelu kak i pri delu. Da daje sve od sebe.
Za nesreću sam ja upitao Nives drži li ona dijete.
– Budalo glupa, ćorava i blesava. Vidiš da mi je dijete u kolicima.
Nadao sam se da ćemo završiti razgovor o dijeti, ali onda su naišli Đorđević, Cvrčak i Branko, Bivši Policajac. Stari je njih pitao jesu li ikada bili na dijeti.
Đorđević je odgovorio da on na dijetu ne ide iz principa.
– Samo mi ti nemoj spominjati principe. I kakvi su ti to principi? Tako je pokojni Ivan imao princip da nikada prvi ne staje na semaforu.
Cvrčak je odbio svaku pomisao o dijeti naglasivši da je to za pedere i manekenske kurve, a da pravo muško iznoji sve što pojede.
Branko je rekao da nikada nije bio na dijeti, ali nije htio odgovoriti zašto. Kad nismo prestajali navaljivati skrušeno je priznao:
– Vjera mi brani.
– Pa kakva ti je to vjera, čovječe?
– Žena mi se zove Vjera. Ona mi brani. Veli da je muškarac bez trbuha kao nebo bez zvijezda.
Još smo mu se smijali i sprdačili se na njegov račun kad je u VVB ušao Pajo Darker s nekom ženskom. On je rekao da mu se zacrni pred očima čim se spomene dijeta, a ona da joj na dijeti samo splasnu sise.
– Ali svejedno idem na dijetu od ponedjeljka.
Mi smo gledali u nju i bili sretni što je ponedjeljak još daleko kad je ušao Nenad noseći u rukama neke protvane.
Pozvao nas je sve da se okupimo oko stola.
– Moja teta je spremila kolače i sendviče od mekinja s nekim umakom. Izvolite, poslužite se.
Nastao je neugodni tajac u VVB-u. Onda se najpametniji i najsnalažljiviji od nas oglasio:
– Ja ne mogu, dobri čovječe. Na dijeti sam.
A onda je krenula lavina onih koji su me oponašali.
– Čuj, sorry, ali na dijeti sam.
– Eh… Kud baš danas kad sam na dijeti…
– Bih drage volje, ali doktor mi je propisao strogu dijetu.
– Ja neću!
– Hvala ti, Nenade, ali baš sam krenula na dijetu.
– Baš ne znaš pogoditi tajming. A baš sam jutros krenuo na dijetu.

Oznake: Nenad, dijeta, Tetini sendviči

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da se zadržao u školi jer ga je Dobra i Mudra Ravnateljica zamolila da održi izvanrednu, neformalnu sjednicu zbora radnika.
– Ah, Dobra i Mudra Ravnateljica. Kako je? Dolazi li joj još onaj peder Talijan?
– Problem je što je sjednica bila nakon radnog vremena pa se odužilo.
– Zakaj?
– Kasno smo počeli i dugo je trajalo.
– Ne pitam zašto se odužilo, nego zašto ste počeli nakon radnog vremena. Zakaj?
– A to… Čekali smo da Tajnica ode doma.
– Zakaj?
– Pa uvijek nakon radnog vremena ode doma. Mislim, ne znam ide li doma, ali ode iz škole.
– Ima logike.
– Znaš da me Tajnica mrzi i da me stalno prijavljuje policiji. E, sad je počela masovno ljude prijavljivati policiji.
– Vidiš, Nenade, opet si bio avangarda.
– Pa smo se dogovorili u školi da moramo nešto poduzeti. Kako ja imam najviše iskustva s njenom mržnjom i prijavljivanjem, Dobra i Mudra Ravnateljica me zamolila da kolega…
– Drugovima i drugaricama!
– …iznesem svoja iskustva i načine na koji se nosim s tim.
– I?
– Imam puno iskustava pa je dugo trajalo.
– Pa što se dogodilo Tajnici da je sve počela mrziti?
– Navodno ulazi u menopauzu pa je ćudljiva i hormonalno nestabilna.
– A zašto tebe mrzi već skoro petnaest godina?
– Zato jer je, kada sam došao raditi, također ulazila u menopauzu i bila je ćudljiva i hormonalno nestabilna.
– Pa ta tvoja Tajnica ulazi duže u menopauzu, nego Hrvatska u Europsku Uniju.
– Zapravo, u moje doba nije ulazila. Samo sam ja to pomislio.
– Kako misliš?
– Kad sam počeo raditi u školi bio sam mlad, naočit, prekrasan novi profesor…
Prasnuo sam u smijeh čudeći se zašto Nenad odjednom priča viceve.
Kad su se svi u VVB-u okrenuli prema meni, objasnio sam im zašto se smijem pa se domalo cijeli VVB smijao.
– …pa me je Tajnica često pozivala sebi u ured. Stalno neki papiri, potpiši ovo, potpiši ono, zaduži ovo, upoznaj se s onim.
– …hahahahahahaha…
– Odmah sam primijetio da babu drmaju valunzi.
– Kako to govoriš? Ko neki primitivac, đubre jedno bezobrazno. Valjda su je tresli, a ne – drmali.
– Sjedim ja malo kod nje, a ona, kao neprimjetno, otkopča gornje puce na košulji. Nekad i dva, tri. A već čim sam ušao ona se zajapurila. Pa nakon nekog vremena skida vestu. A kad netko naiđe u tajništvo, oblači je jer joj postaje odjednom hladno.
– Očiti simptomi menopauze.
– Jednom me pozvala na kavu. Lijepo sam joj rekao da ponese jaknu jer je bilo hladnjikavo, ali nije htjela. Dok smo pili kavu skroz se priljubila uz mene i rekla mi da sam bio u pravu, da joj je hladno i da je zagrlim da se ugrije.
– I?
– Jesam. Iz kolegijal…
– Drugarstva.
– A brzo se zagrijala. Čim sam je zagrlio, zacrvenila se isti čas. I osjetio sam da je topla. A osjetio sam da ima i problema s tahikardijom.
– Ne možeš to zaključiti samo zato jer joj se jednom uzlupalo srce.
– Nije samo jednom. Drugom zgodom sam trebao popuniti neki upitnik o zaštiti na radu. Nije mi išlo pa je ona, raskopčane košulje, došla iza mojih leđa i nagnula se nad mene. Budući da mi je prsa prislonila uz glavu jasno sam čuo da opet ima ubrzano kucanje.
– Onda dobro.
– Taj čas je netko ušao u tajništvo i ona je histerično počela vikati da je se ometa.
– Jasni simptom menopauze.
– Bilo mi je žao da se muči pa, kad sam s učenicima bio na izletu u inozemstvu, donio sam joj neke tablete da malo dovede u red te hormone.
– Lijepo od tebe.
– To ti misliš. Tajnica je imala drugačije mišljenje. Uvrijedila se jer sam pomislio da je toliko stara, a još više je razljutilo što nisam prihvatio njenu ljubav i prepoznao očite signale. I od tada me mrzi. I prijavljuje policiji.

Oznake: Nenad, Menopauza, Tajnica

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na nasipu.
– Zakaj, dobri čovječe?
– Osjećam se kao Buridanov magarac pa sam trebao ovdje doći.
– Kaj paseš travu po nasipu, magarče?
Nekim čudom me je Nenad nagovorio da dođem k njemu i domalo smo obojica sjedili na nasipu pokraj slapa.
– Baš je ovo mjesto ogavno. Kako uopće možeš biti ovdje?
– Opušta me šum vode i riječni tok.
– Pustiš vodu u kadi pa nek ti šumi. Ah… Nego, kaj je bilo?
– Primio sam pismo.
– Šokantno. Kaj je bilo?
– Pisala mi je Danijela. Prva cura u koju sam se u životu zaljubio. I jedna od tri želje koje sam ikada imao.
– Imao si tri žene?
– Ne tri žene, nego tri želje. To je jedan stih…
– Oprosti. Nisam te dobro čuo.
– Sigurno te ometa šum slapa.
– Ometa me buka kamiona po Jakuševcu i zvukovi iz toplane. Fakat je ovo mjesto grozno.
– Danijelu sam zavolio u sedmom razredu. Predložio sam joj da budemo zajedno, ali ona je dvojila. Na početku osmoga razreda je postala hladna prema meni i izbjegavala me. Srednja nas je razdvojila i nisam više ništa čuo o njoj, ali sam često mislio na nju i pitao se što je s njom i kako bi nam bilo da smo zajedno.
– Ne zna sretnica čega se spasila.
– Danas sam dobio njeno pismo.
– Pismo? Kaj piše?
Pružio mi je pismo i pročitao sam ga.
DRAGI NENADE, CIJELO LJETO SAM MISLILA NA TEBE. AKO JOŠ UVIJEK ŽELIŠ DA BUDEMO ZAJEDNO JA SE SLAŽEM. ŽELIM DA FURAMO I DA SE ZABAVLJAMO. TVOJA DANIJELA. P. S. AKO SI SE PREDOMISLIO PRAVI SE KAO DA OVO PISMO NISI PRIMIO.
– Odmah sam odjurio do njenog stana. Ali tamo su mi rekli da više tu ne živi i da se odselila kad se udala. Rekli su da više ne dolazim.
– I o tome ima neki stih…
– Sad sam razapet između dviju želja. Htio bih biti s njom, ali ne želim biti ničiji ljubavnik niti kome rušiti brak.
– I to su ti dvije želje?
– Pitam se što moram učiniti.
Zašutjeli smo na trenutak. Nenad je buljio u slap, a ja sam prevrtao Danijelino pismo po rukama.
I onda mi je sinulo što treba učiniti.
– Nenade, trebao bi pogledati malo bolje pismo.
– Ne kužim.
– Zar ti nije neobično čija je slika na markici?
– Meni je neobično da jedan od najljepših trgova u Zagrebu zovu po njemu i njegovom činu u vojsci što je baš taj trg uništavala u Domovinskom ratu. A to što je na markici me ne čudi. Ionako ga još uvijek prikazuju kao pozitivca, a ne kao diktatora, zločinca i krvoloka što je doista bio.
– Onda nemoj gledati markicu, nego žig.
– Poslano je s Raba. Danijela je uvijek ljetovala na Rabu.
– Pogledaj datum, budaletino. Pismo je poslano 1986.
– Šokantno.
Zašutjeli smo na trenutak. Nenad je buljio u slap, a ja sam buljio u njega.
– Što ću sada?
– Kao što je rekla Danijela: Pravi se kao da ovo pismo nisi primio.

Oznake: Nenad, Pisanje rukom, Danijelino pismo