Moj prijatelj Nenad

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je s Anom kod majke u bolnici pa da navratimo do njih malo kasnije.
Pa smo došli kod njih kasnije.
– Krasno ste preuredili stan. Sad se vidi da tu žive ljudi.
Sjeli smo na balkon.
– Kako ti je majka, Nenade?
– Danas uopće nije suvislo razgovarala. Čini mi se da kopni. Polako, ali nepovratno gasne. Ali htjeli smo da ona prva čuje novost. A nakon nje vama govorimo. Tako da ste vi zapravo prvi, premda ste drugi jer ona koja je prva ni ne zna da je bila prva.
– Da, da…
– O čemu se radi?
– Trudna sam. Trudni smo.
Ana i Dobra i Mudra Ravnateljica su otišle u boravak razgovarati o trudnoći, a Nenad i ja smo ostali na balkonu.
– Dobit ćete malog Nenadića?
– Ili Nenadicu malu.
– Čovjek ne zna bi li se radovao ili…
– I ja sam u šoku. Zamisli, moje dijete će rasti ovdje gdje sam ja rastao.
– Imat će nekog prijatelja Zdeslava s kojim će razmjenjivati sličice nogometaša.
– Možda će i on imati nekog prijatelja Hvaranina.
– I nadam se da će sličiti na mamu.
– I ja se tome nadam.
Zašutjeli smo na trenutak zagledani u horizont.
– Dok sam danas bio kod mame sjedio sam pokraj njenog kreveta i razmišljao o životu i smrti. Razmišljao sam o smislu života.
– O smislu života? Koji je, Nenade, smisao života?
– Ovisi.
– O čemu ovisi?
– Ovisi o tome ima li Boga. Ako nema Boga, onda je odgovor na to pitanje jednostavan. A ako ima Boga, onda je još jednostavniji.

Oznake: Nenad, filozofija, smisao života

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da su već u VVB-u jer su trebali nešto ranije pripremiti pa da odmah dođemo tamo.
Nenad je u VVB-u organizirao tulum.
Kad smo došli tamo neki su već došli, a neki su naišli kasnije.
Svi likovi iz priča o Nenadu su bili u VVB-u.
Bio je to dobar tulum.
U neko doba sam se povukao i sjeo za naš stol. Čak i sada je bio prazan.
Domalo je do mene sjela Dobra i Mudra Ravnateljica.
– Osamio si se?
– Ne volim gužve. Jedva čekam onaj dio kada dernek utihne i dođe do kraja…
– I kada ostane da pjeva samo prava raja?
– Gledam sve ove ljude, njihove živote, njihove sudbine. Gledam svu tu zapetljanost njihovih odnosa, radosti i nada, žalosti i tjeskoba…
– I što je zaključila moja mudra glavica?
– Pao mi je otac na pamet. Kad me je vodio na ribe. Kada bismo lovili na parangal. Sjećam se s koliko strpljenja je otpetljavao zapetljane niti. Ma koliko nešto izgledalo zapetljano, sve može izaći na dobro.
– Ti si moje malo zapetljano dijete. Nadam se da nikada nećeš odrasti.
– Ne planiram. Ostat ću mlad. Ovaj trenutak, ovaj sad neka bude vječnost.
Zagrlila me je. Zaboravio sam na prostor i vrijeme.
– Ti si moj mali zanesenjak. Moj slatki sanjar.
– Ne zanosim se bajkama, ne sanjam o carstvima i znam da prolazi sve, al u srcu nešto ostaje. I imam vjeru u ljude. I imam vjeru u nas. I kad si pokraj mene ti znam da mogu napraviti sve.
Poljubila me je.
– Volim te.
– I ja volim tebe.

Ostat ću mlad

Oznake: Nenad, Mladi, parangal

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je s Anom otišao na vikend da se malo odmore i naspavaju.
– I mislio sam, mangupčići moji, da se nećete dizati iz kreveta.
– I ne bismo da se ne moram vratiti u Zagreb da bih otišao u Križevce.
– Zakaj, dobri čovječe?
– Zaboravio sam da bih ovaj vikend u Hrvatskom domu u Križevcima trebao sudjelovati na pedagoškom skupu.
– Bude se to održalo i bez tebe.
– Ali ja sam jedan od govornika.
– Kako si to mogao zaboraviti?
– Zašto me to svi pitaju?
– A jesi li bar spremio predavanje?
– Nije predavanje. Nego svjedočanstvo rada na satu razrednog odjela.
– Pa jesi li to spremio?
– Naravno.
– A znaju li oni kako izgledaš?
– Mislim da ne znaju. Zašto pitaš?
– Pošalji ti meni na mail to što imaš reći pa ćemo tvoja Dobra i Mudra Ravnateljica i ja na izlet u Križevce. A usput ću i malo govoriti pred ljudima.
– Misliš da ćeš moći?
– Ako nisam sposoban tebe zamijeniti, onda fakat, Nenade, nisam sposoban ni za što.
Sutradan, u subotu popodne, čitao sam ono što mi je Nenad poslao mailom:
Drago mi je da ovo govorim u Križevcima jer je sve i počelo u Križevcima. Zapravo u vlaku što je vozio iz Križevaca prema Zagrebu. Tada sam prvi put čuo pjesmicu o kojoj vam mislim govoriti i koju redovito, sa svakom generacijom učenika, pjevam na nekom od satova razrednoga odjeljenja. Ne znam tko je napisao tekst ni glazbu. Pjesma je sastavljena od samo dvije rečenice. Prva glasi: Skočila muka na zid, a druga: Što će ta muha bez trbuha?. Jednostavna melodija čini ove rečenice pijevnima i lako pamtljivima.
Zanimljivost je ovih rečenica da se svaki sljedeći put, namjesto svih samoglasnika, pjeva samo jedan od njih. Pa kada se koristi samo prvi samoglasnik tekst popijevke zvuči: Skačala maha na zad. Šta ća ta maha baz tabaha? Nakon svih samoglasnika, otpjevamo ova dva stiha koristeći samo suglasnik r, a potom još jednom sa svim samoglasnicima. Pritom se ugodno zabavimo, zdravo nasmijemo i opustimo.
Učenicima potom napomenem da je ova popijevka poput života. Sastavljena je od jedne izjavne i od jedne upitne rečenice. Svatko od nas se na taj način ponaša u životu. Neprestano ili nešto izjavljujemo ili (se) o nečemu pitamo. Rečenica nije duboka mudrost i nikada neće poslužiti kao moto ili misao vodilja, ali je veoma ugodna i može nas učiniti sretnijima.
Ljepotu i milozvučnost ovim rečenicama daje ispravna upotreba samoglasnika. Stoga, ako ćemo ove dvije rečenice shvatiti kao život, samoglasnike možemo razumjeti kao bitne i nosive stvari u životu.
A shvaćamo kao aktivnost, odnosno rad.
E bi bila edukacija, odnosno stjecanje znanja.
I bi predstavljalo igru.
O označava odmor.
U je molitva. Ali ne molitva kojoj pribjegavamo samo kada nam je teško, nego ustrajna molitva.
Osim samoglasnika postoji i jedan suglasnik koji ponekad preuzima službu samoglasnika. R zato predstavlja nešto što je sporedno, ali je ponekad bitno. R predstavlja ravnodušnost prema površnim, zaglupljujućim i nevažnim stvarima.
Ljepotu života omogućava pravilna upotreba samoglasnika, odnosno nosivih životnih stvari. Ali moramo paziti da nam se život ne svede samo na jednu od tih stvari jer smo onda nerazumljivi i tragikomični.
Oni koji su radoholičari i ništa ne vide osim karijere i svoga posla, slični su stihu: Skačala maha na zad. Šta ća ta maha baz tabaha? Jednako nerazumljivi i čudni su oni koji svoj život podrede učenju: Skečele mehe ne zed. Šte će te mehe bez tebehe? Potrebno je ne zaboraviti dijete u sebi i igrati se, ali nam se život ne smije pretvoriti u površnu igrariju jer ćemo onda zvučati kao: Skičili mihi ni zid. Šti ći ti mihi biz tibihi? Opasnost je ako pomislimo da smo snažni i da možemo sve. Potrebno se redovito odmarati, ali ne smijemo život pretvoriti u lijeno dangubljenje jer će nam biti isprazan poput: Skočolo moho no zod. Što ćo to moho boz toboho? Nije dobro ni ako nam se život svede isključivo na moljenje ili verglanje molitava. Takvi ljudi zvuče poput: Skučulu muhu nu zud. Štu ću tu muhu buz tubuhu? Ipak, najtragičnije je ako postanemo ravnodušni prema svemu i nezainteresirani za bilo što. Ako postanemo bezvoljni i zdvojni. Tada je naš život doveden do neprepoznatljivosti poput: Skrčrlr mrhr nr zrd. Štr ćr tr mrhr brz trbrhr?
Zato, ako želimo biti sretni u životu, trebamo svakodnevno raditi sve od navedenoga. Nikada ne smijemo prestati raditi i biti kreativni. Pozvani smo svojim radom blagosloviti ovaj svijet i učiniti ga boljim mjestom za život. Pozvani smo prepoznati svoje talente i darovati ih drugima.
Nikada ne smijemo pomisliti da sve znamo ili da smo dovoljno naučili. Potrebno je cijeloživotno učenje i napredovanje u spoznaji i mudrosti. Ali, nipošto to napredovanje ne smije biti za račun drugih bitnih životnih stvari i potrebno je podjednako napredovati i u drugim aspektima života.
Nikada ne smijemo pomisliti da smo preodrasli ili preozbiljni za igru. Igra je hvalospjev životu. Pritom se misli na igru koja ljude spaja i oplemenjuje, a ne na kojekakve igrarije ili igrice.
Nikada ne smijemo pomisliti niti da smo dovoljno snažni da možemo izdržati više od svojih mogućnosti. Naše tijelo se umara i troši i potrebno mu je omogućiti dovoljno vremena i uvjeta da se kvalitetno okrijepi za nastavak života.
Nikada ne smijemo biti oholi i preuzetno misliti da išta možemo bez Boga i njegove milosti. Stoga je potrebno svakodnevno moliti. Prvenstveno molitvu zahvaljivanja, a tek eventualno molitvu prošnje. Molitva nas oplemenjuje i stavlja u ispravan odnos i prema Bogu i prema sebi i prema bližnjemu i prema cijelome stvorenome svijetu.
I konačno, nikada i nipošto se ne smijemo prepustiti nezainteresiranoj ravnodušnosti za radosti i nade, žalosti i tjeskobe svakog pojedinoga čovjeka našega vremena. Ali smo itekako dužni poraditi na vlastitoj mentalnoj higijeni i ne baviti se onim što opterećuje dušu i misli.
Nakon toga još jednom gromoglasno otpjevamo popijevku o muhi na zidu, što nekome može zvučati djetinjasta i jednostavna, ali mi znamo da je duboka i puna životne mudrosti. I pjevajući odlučujemo da ćemo svoj život učiniti ljepšim tako da svakodnevno malo radimo, malo učimo, malo se igramo, malo se odmaramo, malo ustrajno molimo i malo budemo ravnodušni prema svemu onome što je nebitno i banalno.

Oznake: Nenad, spavanje, Muha na zidu

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je s Australopitekusom u Caritasu.
– Znači, napokon je propao?
– Zašto bi Caritas propao?
– Nisam mislio da je on propao, nego da je Aostralopitekus propao. Tako je to u svijetu umjetnosti i showbiznisa: Danas gore, sutra dolje.
– Nije propao. Još uvijek je čuveni svjetski konceptualni umjetnik. Baš sljedeći tjedan ima izložbu o zidovima.
– O zidovima?
– Da. Rekao sam ti da smo Ana i ja odlučili preurediti stan.
– Ja sam razumio da je Ana odlučila, a ti si se složio.
– Teško mi je bilo. Pogotovo dirati majčinu sobu. U sobi ništa nisam dirao otkako je majka završila u bolnici. Još uvijek se nadam da bi se mogla vratiti.
– To bi vam mogla jednoga dana biti dječja soba. Ako slučajno Ana pristane da joj baš ti praviš djecu.
– Udala se za mene. Između ostaloga i zato da baš sa mnom ima djecu.
– Čudna je ona meni.
– I ona veli da si ti njoj isto čudan.
– No, svakako… A što će ti Australopitekus? Neće valjda on dekorirati stan.
– Znaš onaj zid u mom stanu na koji mi je majka uokvirivala sve moje diplome, pohvalnice, svjedodžbe… Zvala ga je Zid ponosa.
– Znam.
– Zanimljivost je i u tome da je ona sama pravila okvire. I po izgledu okvira se vidi kako ju je bolest sve više zahvaćala i kako je polako, ali sigurno gubila vezu sa stvarnošću.
– Znam.
– Ana je planirala srušiti taj zid kako bismo proširili kuhinju i blagovaonicu, a meni se teško odjednom rastati i od njene sobe i od njenog zida.
– Pa te Australopitekus vodi po Caritasima dok Ana na prijevaru ne sruši zid?
– Ma ne. Odnio sam neke mamine stvari na Caritas. A već sam pristao da se makne zid. Australopitekus je predložio da će ga on odnijeti na izložbu svojih zidova. Tako će mamin zid i njena ljubav prema meni nastaviti živjeti, a Ana i ja ćemo imati veću i svjetliju kuhinju i blagovaonicu.

Oznake: Nenad, arhitektura, Zid ponosa

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je kod Jure i da mu pomaže oko nečega.
– Kod Jure u Puzzleriji?
– Sad se zove 30 vjetrenjača. Dođi i ti pa ćeš nam pomoći.
I tako sam došao kod Jure.
– Kaj radite sada, čudaci?
– Znaš da sam vjetrenjače prebojio u zastave država Europske unije?
– Nadam se da je to retoričko pitanje.
– Da bih imao paravan za taj paravan, što je paravan vjetrenjačama, što su paravan vjetroelektranama, odlučio sam pokrenuti online školu za ljude iz zemalja Europske unije.
– Online školu? Nešto ih poučavaš?
– Poučavam ih ono što je najsavršenije.
– Govoriš im o Evanđelju?
– Poučavam ih najsavršenijoj poeziji. Učim ih pjevati gangu.
– Gangu?
– Ganga je savršenstvo. U tako malo riječi se izriču svi aspekti života. Lukavo, duhovito, buntovnički, nježno, zavodljivo…
– A i nema puno teksta za upamtiti.
– Da.
– Kako ih poučavaš?
– Imamo online zbor. A imam i školu za buduće voditelje tečaja. Dobit će certifikat.
– I to imaš? Ljudi kod tebe idu na online tečaj da bi u svojim zemljama vodili tečajeve gange?
– Naravno. Doduše, neki su odustali jer im se 1000€ učinilo previše za petnaest sati tečaja.
– A čemu ti Nenad služi?
– On je, a sada ćeš mu i ti pomoći, nezainteresirana stranka. Svojom prosječnošću ćete procijeniti kako naše pjevanje percipiraju prosječne osobe.
Dok je Jura spajao i upjevavao svoj online zbor Nenad i ja smo se smjestili.
– Dopustit ćeš mu, Nenade, da nas smatra prosječnima.
– Bez brige. Bude nam platio. Polaznici plaćaju dodatnih 100€ za rad stručnog konzultantskog povjerenstva. Samo sjedi, djeluj mudro i suzdržavaj se od smijanja.
Jura se spojio. Sve je bilo spremno za početak.
– Gospodo konzultanti, sve je spremno za početak. Današnju probu započinjemo s dobro uvježbanim klasičnim tekstom: Imoćani kad pođu na rađu, nema cure da je ne obađu.

Oznake: Nenad, internet, Ganga

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u VVB-u.
Kad sam ušao u VVB uočio sam da Stari za šankom zajapureno galami, a Matko, Pijani Roman i Nenad sjede za stolom što dalje od njega.
– Kaj je bilo, dečki?
– Stari za šankom zajapureno galami, a Matko, Pijani Roman i ja sjedimo za stolom što dalje od njega.
Likovao sam u sebi. Izvjesno je da me još uvijek služi oko sokolovo i oštroumnost. Jamačno sam genijalac.
– Kaj je bilo, dečki?
– To si nas već pitao, genijalče.
– Mislim, zašto se Stari zajapurio?
– Pronašao je u novinama članak na pune dvije stranice o tome koja žena u povijesti ima najljepše dojke.
– I zašto ga to ljuti?
– Ljuti se jer smatra da je to neprikladna tema. Da se te dvije stranice moglo bolje iskoristiti. Da ima puno važnijih tema.
– Koja, na primjer?
– Veli da se činjenici da je Hrvat dobitnik Nobelove nagrade 2015. godine posvetilo tek par redaka bez slike, a ovima cijele dvije stranice. Sa slikama.
– Već sam mislio da se ljuti jer nije prošla njegova favoritkinja.
– Kad smo već kod toga, koja po tebi žena ima najljepše sise?
– U kolovozu '89. sam stopirao u Trnovcu i stala mi je prekrasna devetnaestogodišnjakinja. I ona je išla do Koprivnice. Ali, rekla je da će stati u Ludbregu kupiti poklon za curu na čiji rođendan ide. Zajednički smo otišli u dućan. Kad je podigla ruku da prodavačici pokaže što želi, jer je bila bez grudnjaka, ugledao sam joj kroz rukav golu dojku. Prvu koju sam uživo vidio. I najljepšu koju sam ikada vidio.

Oznake: Nenad, Grudnjak, Ludbreška ljepotica

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je kod Aninih roditelja.
– Tak ti je to kad se oženiš, dobri čovječe.
– Anina majka nam je dala neki pekmez od marelica, a budući da ga ni Ana ni ja ne volimo… No svakako, budemo kasnije otišli kod fotografa pa ćemo svratiti do tebe i zajednički ćemo pogledati video s vjenčanja, a usput ćemo ti donijeti i prekrasan pekmez od marelice.
Marelice i video s vjenčanja. Ah…
Kad sam došao sa svoga rodnoga otoka Hvara studirati u Zagreb upoznao sam predivnu djevojku u koju sam se zaljubio na prvi pogled. Zvala se Mare. Obožavao sam sve što ima veze s njom pa tako i riječi što u sebi imaju njeno ime. Obožavao sam i MARElice. S guštom sam slagao orMARE. Počeo sam jesti MAREndu…
Ali Mare se greškom udala za drugoga. Za Duhovitog.
Takav je život. Dobre cure se udaju za ništarije, a krasne momke zaneMARE.
Kad su se Jelena i Čarobnjak iz Ozlja vjenčali Duhoviti je snimao njihovu svadbu. Nakon svadbe su došli do mene po videokasetu jer je Duhoviti snimao svadbu mojom kamerom. S njima je bila i Mare. Odlučili smo zajednički pogledati snimku.
Snimka je bila katastrofa. Duhoviti je i u snimanju bio loš. U jednom trenutku se vidjelo snimke zahodskih pločica. Očito je bilo da je Duhoviti slučajno upalio kameru dok je bio na zahodu. Ali strašno je bilo što smo čuli njegov razgovor.
Duhoviti je razgovarao sa svojom ljubavnicom. Dogovarali su susret u vikendici. Tada je i Mare doznala da je vara.
A ja od tada ne volim snimke s vjenčanja.
Kad su nakon nekog vremena Nenad i Ana pozvonili na vratima, onako zaljubljeni i sretni, ja sam bio preplavljen uspomenama.
– Dajte mi te marelice, a video odite gledati negdje drugdje!
I zalupio sam vrata.

Oznake: Nenad, marelice, Snimka vjenčanja

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, i da dođemo odmah do sv. Katarine.
Okupili smo se i čekali smo mladence.
Bio sam ponosan što je Nenad baš mene izabrao za kuma.
Nisam skrivao ponos dok smo na trgu ispred crkve čekali da se pojave Nenad i Ana.
Konačno se pojavila Ana.
– Gdje mi je Nenad, kume?
– Mislio sam da je s tobom. Ja sam zadužen za prstenje.
Svi smo bili zbunjeni. Pitali smo se gdje je Nenad.
– Pa neće valjda pobjeći, kume?
– Bude se, kumo, on već pojavio. Sigurno je iskrsnuo neki najobičniji nesporazum.
Zazvonio mi je mobitel. Nisam se htio javiti jer je bio nepoznati broj, ali me je Dobra i Mudra Ravnateljica nagovorila da se ipak javim.
– Nadam se da niste počeli. Reci Ani da se ne ljuti da imam opravdani razlog.
– Nenade? Ne možemo početi bez tebe. Gdje si, dobri čovječe?
– Privela me policija.
– Zakaj?
– Najobičniji nesporazum.
– Pa reci im nek te puste. Čekamo te ispred sv. Katarine. Moraš se vjenčati, čovječe.
– Nažalost ne mogu me još pustiti. Ali načelnik ima jednu ideju.
Kad sam završio razgovor s Nenadom objasnio sam svatovima načelnikovu ideju pa smo se ukrcali u aute i otišli smo na policiju.
Kao što je načelnik i predložio, Nenad i Ana su se vjenčali u policijskoj postaji. A kad je obred vjenčanja bio gotov i kad je svećenik dao završni blagoslov mladencima, načelnik je svečano izjavio:
– Sada si slobodan. Možeš ići.

* * * * * * * * * *

Nenad je odlučio da će otići do svoje majke u bolnicu. Htio je, prije nego ode na vjenčanje, zagrliti i poljubiti majku.
Skrenuvši u ulicu, što vodi prema bolnici, ugledao je pred sobom psa nasred ceste. Potrubio je i počeo blicati svjetlima da se makne s ceste. Ali kad je pas primijetio svjetlosne signale ukočio se nasred ceste. Budući da Nenad nije smanjio brzinu jer se nadao da će se pas maknuti s ceste, zaletio se u njega i srušio ga.
Pas je bio ranjen, u nesvijesti, ali živ pa ga je Nenad ubacio na stražnje sjedalo i odlučio je odvesti ga veterinaru.
Promislio je da je praktičnije da ostavi psa u autu neko vrijeme i da ode pozdraviti majku pa da onda potraži veterinara.
Kad se vratio iz bolnice na parkiralište našao je okupljene ljude oko svoga auta, vatrogasce i policajce.
Ispalo je da je trknuo nekog čistokrvnog šampiona, pobjednika mnogih natjecanja. Vlasnici su vidjeli kako ga udara i stavlja u auto pa su pozvali policiju koja je privela Nenada.

Oznake: Nenad, Veterinari, vjenčanje

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je s Dobrom i Mudrom Ravnateljicom.
– Opet ribanje i ribarsko prigovaranje?
– Kod njenih sam.
– Pazi se one zmije od njene majke.
– Ne bude ona meni ništa.
– Kako znaš?
– Mrtva je.
– Ona? Pa ona je cijelo vrijeme brinula o svom zdravlju, išla na sistematske preglede…
– Sistematski pregled ju je i ubio.
– Kako misliš?
– Otišla je na redoviti sistematski pregled. Kad je bila gotova naručila je taksi. Došavši na ulicu, odbila je ući u taksi jer nije bio dovoljno dobar za nju i ljutito je nazvala da joj pošalju drugi, bolji taksi.
– Pa se taksist naljutio i ubio je?
– Taksist je otišao, a ona je ostala pričekati taksi. Usput je nazvala Dobru i Mudru Ravnateljicu. Pohvalila joj se da je bila na sistematskom, da je potpuno zdrava i da će živjeti sto godina. I baš u tom času se nešto otkinulo s krova i pogodilo je direktno u glavu. Iskrvarila je i umrla prije nego je došla hitna.
– Kako je ona?
– Upravo sam ti rekao da je poginula. Mrtva je.
– Kako je Dobra i Mudra Ravnateljica.
– A je ti pitanje…
Nenad je u tom trenutku prekinuo razgovor.
Ja sam otišao u sobu, legao na leđa i tupo se zagledao u strop.
Razmišljao sam o krhkosti i o nestalnosti života.
I molio se za Dobru i Mudru Ravnateljicu. Da joj Bog da snage.
A onda sam čuo zvono na vratima.
Otvorio sam vrata.
Na vratima je bila zaplakana Dobra i Mudra Ravnateljica.
– Klaudija? Odakle…
Jako je zamahnula rukom i odvalila mi takvu pljusku da sam zateturao. Pa me počela tući šakama po prsima i ugurala me u stan.
– Kako si mogao? Kako si mogao? – Ponavljala je kroz jecaje.
A onda me je jako, jako zagrlila.
I počela me ljubiti.
– Otac mi je sve rekao. Ono što je bilo
– Mila moja…
Odgurnula me je.
– Zašto si to učinio? Zašto si mislio da mi je karijera važnija od tebe? Zašto si mislio da mi je nasljedstvo važnije od nas? Zašto nisi bio iskren prema meni? Zašto si dopustio da patim?

Oznake: Nenad, Hemofilija, sistematski pregled

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je s Anom na zaručničkom tečaju.
Nije mi se dalo vraćati doma pa sam otišao u VVB.
Ivanina Baba je sjedila sama za jednim stolom.
– A gdje je Miško?
– Nije on Miško, nego najobičniji štakor.
– Kaj je, Baba? Pukla ljubav?
– Puknut će njemu sve kosti kad ga se dohvatim i prijeđem preko njega dva, tri puta motorom.
– Pa što se dogodilo?
– Miško me pozvao na romantični vikend u toplice. Malo plivanja, malo fizikalne terapije, navečer večerica, ples i divlji seks.
– Vjerovat ću ti na riječ da je to romantično.
– Trebalo je biti romantično da on nije sve pokvario.
– Zaboravio je na dogovor?
– Da je bar zaboravio ne bih se ljutila. Moguće je to u njegovim godinama.
– Pa što je napravio?
– Prije nego sam trebala krenuti rekao mi je da će s nama ići i njegova majka. Što si on umišlja? Da će biti romantično s njegovom majkom?
– I to kaže prije puta?
– Dobro sad, bolje da mi je to rekao prije puta, nego da sam to doznala kad bih upala gola u njegovu sobu gdje bih ga zatekla kako s majkom igra domino.
– Ne kužim. Zar biste imali odvojene sobe i bezvezni dodatni trošak?
– Ma ne. On je otišao prije, a ja sam morala Ivanu odvesti na avion pa sam trebala doći kasnije.
– I što sada?
– Miško je s majčicom u toplicama, Ivana je na putu, a ja sam sama u gradu i imam slobodan stan. I namjeravam to iskoristiti.

Oznake: Nenad, štakori, Romantični vikend

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je s Pijanim Romanom kod Tigra s Peščenice.
– Tigra s Peščenice?
– Da. Sjećaš se da sam ti pričao o tipu s Peščenice koji je bio u Tigrovima s kojim sam bio u logoru. Njega su Srbi posebno mlatili.
– Zato jer je bio u Tigrovima?
– Ne, nego zato jer je Ciganin. Baš su se iživljavali nad njim.
– I kaj ti i Pijani Roman radite kod njega?
– Pijanom Romanu trebaju neke ratkape pa je došao kod Tigra da mu ih nabavi. Sad sjedimo tu i čekamo da ih donese.
– Šokantno!
– Kako misliš?
– Pijani Roman ide na Peščenicu kod Cigana da mu nabave ratkape.
– Pa da. Što je tu šokantno?
– Ne znam je li šokantnije što taj tvoj Tigar ide okolo i krade ratkape ili što Pijani Roman od Cigana kupuje ukradene ratkape.
– Tigar ima trgovinu s auto dijelovima. Po ratkape je otišao u skladište. A šokantno je jedino to što si ti pun predrasuda.

Oznake: Nenad, Tigar, Ratkape

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da ga je Dobra i Mudra Ravnateljica zadržala u školi.
– Opet si nešto zeznuo?
– Najobičniji nesporazum.
– Kaj je bilo?
– Školski sustav je tako napravljen da učenici nakon svakog sata imaju pet minuta odmora.
– Nećeš m vjerovati, ali ja sam isto bio u školi i sjećam se te fore.
– Taj odmor profesorima služi da odu do zbornice ili kabineta po materijale za novo predavanje, a učenicima da se pripreme za novi sat. Tako da sa zvonom započne novih 45 minuta nastave.
– Ti to čitaš odnekud ili mi govoriš napamet?
– U praksi se događa da učenici zapravo izlete na hodnike i nastane opća strka i pomutnja. A ja se onda do zbornice probijam kroz učenike.
– I tebi pukao film pa si nekoga namlatio? Nekog sićušnog prvašića?
– Naravno da nisam. Moji učenici su dragi ljudi i ugodno mi je susresti se s njima.
– U čemu je onda problem?
– U tome što me uvijek pristojno pozdravljaju na hodnicima. Na stotine puta dnevno uzvratim Dobar dan na njihove Dobar dan.
– Pa?
– Problem mi je u tome što se i njihov pozdrav i moje ozdravljanje događa bez promišljanja. Bez stvarne želje da doista naš susret postigne da i meni i njima dan bude doista dobar. Pitao sam se kako mogu to promijeniti. Komentirao sam to s učenicima i s profesorima u zbornici.
– Fakat vi profesori nemate pametnijeg posla. Vas bi sve trebalo na njivu za plugove ili u tvornicu za blanjalice.
– Odlučio sam da ću na svaki njihov Dobar dan odgovarati sa Može biti.
– Zašto?
– Doista duboko vjerujem da smo pozvani i poslani činiti dobar dan. Po nama dan može biti dobar. Svitanjem svakoga jutra daje nam se nova prigoda da prođemo zemljom čineći dobro. Po nama može biti više dobra u svijetu. Po nama se može dogoditi da se nasite gladni, odjenu goli, udome beskućnici i raskinu okovi. Po nama može biti više razumijevanja, poštovanja, prihvaćanja i dijaloga. Po nama dan može biti dobar.
– I kako su klinci reagirali?
– Najprije su se čudili, a onda su počeli razmišljati o mojim riječima. Razgovarali smo o tome na našim satovima. Malo su drugačije počeli gledati na pozdrave i svijet oko sebe.
– A zašto si onda završio kod Dobre i Mudre Ravnateljice?
– Prijavio me netko od roditelja da zbunjujem djecu.
– Zbunjuješ ih time što ih potičeš na razmišljanje?

Oznake: Nenad, pozdrav, Može biti