Moj prijatelj Nenad

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, jer je naletio na jednog starog poznanika.
– Kojeg, dobri čovječe?
– Dođi u VVB pa ću vas upoznati.
I tako sam došao.
– Alen i ja smo se davnih dana upoznali u Višnjanu.
– Bili ste u zvjezdarnici.
– Kakvoj zvjezdarnici? Bili smo na turniru u pikadu.
– Ima logike.
– I tako, riječ po riječ, posvađali smo se i umalo potukli.
– Umalo?
– E, kad je pobiga…
– Zašto ste se svađali?
– Alan je govorio da je album „Zamisli život u ritmu cipela za ples“ izvrstan album…
– To. To. Tako je. Tako je. E… E…
– …a ja ga smatram najobičnijim svetogrđem. I onda me je ovaj divljak napao. Ja se nisam dao pa sam i ja vikao na njega.
– Reka san mu: Stišaj voluman, Đo, jerbo doći će ti jamo rasta.
– Nisam ga razumio o čemu govori pa sam se uplašio.
– Ča si se pripaja? Oćeš opet mati zvati?
– I što je onda bilo?
– Pobjegao sam.
– I to je bilo to?
– Nije. Alan je krenuo u potragu za mnom.
– Trajekton san kreni da ga nađen i da ga ispleskan.
– A onda?
– Reka san: Sada ne znan di si, ali ni ti ne znaš di san ja. Naći ću te, neš se skriti. Nećeš imat di pobići. Batina ćeš ti popiti.
– A ti, Nenade?
– Bio sam uplašen. Sjedio sam tako do jutra rana. Alen mi je prišao s leđa i nastala je drama.
– Za grlo san ga uvatija i počeja ga tući. Za kosu san ga ćapa i vazeja ga vući.
– Što si napravio?
– Poče san ga tući, za vlase ga vući.
– A ti, Nenade, šutiš i trpiš?
– Nemoj tako… Nisam šutio. Vrištao sam. I govorio sam mu da prestane.
– I?
– Reka san mu: Muči! Plesnu ga rukon pa potega nogon. Glavon kroz zid dva, tri puta svon snagon.
– Strašno.
– Reka san ti: Naći ću te. Naša san te, razbi san te, šantule.
– Bome da. Vidio sam sve zvijezde…

Oznake: Nenad, Svetogrđe, astronomija

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, jer se zadržao u školi i da dođem u VVB.
– Kaj je bilo, dobri čovječe?
– Cijelo vrijeme mislim da je danas petak. Pa sam krivo došao u školu. Dobra i Mudra Ravnateljica me je prozivala. Imao sam ribanje i ribarsko prigovaranje. Uvijek je bila rezoljutna, ali otkako si je ostavio još je rezoljuća.
– Kako je ona?
– Upravo sam ti rekao. Nikako. I sve nas maltretira zbog tebe.
– Ima li koga?
– Tu i tamo bude s nekim. Sve sami kreteni.
Gadni se uvrijeđeno ubacio u razgovor:
– Kako to možeš reći, Nenade? Nismo svi bili kreteni.
Bio sam u šoku:
– Ti si, Gadni, bio s Dobrom i Mudrom Ravnateljicom?
– Zašto se čudiš? Žensko je. Prije ili kasnije se to moralo dogoditi. A znaš koliko je dobra jeb…
Ustao sam se i preko stola sam ga udario šakom u lice. Pao je sa stolcem. Otišao sam s druge strane stola, zgrabio sam ga i počeo tući. Gadni se brzo pribrao pa je on počeo mlatiti mene.
Drugi su, srećom, pritrčali i razdvojili nas.
Sjeli smo za isti stol.
I prije nego što smo išta rekli, upala je policija.
– Gospodo, tko je ovdje koga tuko?
Nisu pričekali odgovor, nego su, vidjevši Nenada, njega odmah uhvatili i odveli.
– Debilu Matko, ti si zvao policiju?
– Nisam ja, nego Ante.
– Koji sad Ante.
– Gadni će ti reći.
– Koji Ante, Gadni?
– Renatin muž. Ma… Tipična priča. Nema muda sam me napasti pa šalje policiju na mene.
– Sad je Nenad nastradao.
– Žao mi je za Dobru i Mudru Ravnateljicu. Mislio sam da si je ostavio.
– Jesam. Ali još je volim.
– Voliš?
– Volim je od prvog dana. Od trenutka susreta u policijskoj postaji kad smo izvlačili Nenada. Volim je otkako sam je vidio uplakanu zbog Điđija. Od kako smo Nenada čekali u njegovom stanu, a on je bio zaglavljen u zahodu. Volim je od našeg prvog poljupca. Od našeg izleta u Šćitarjevo. Od kada sam joj dao pretući bratića. Volio sam je i kad smo imali nesuglasica. Kad smo zajedno čitali moje pjesme. Kad smo zajedno miješali ajvar.
Nakon dva sata je došao Nenad. Ja sam još nabrajao zašto volim Dobru i Mudru Ravnateljicu.
– Kaj je bilo, dobri čovječe?
– Shvatili su da je najobičniji nesporazum. Pustili su me uz ispriku.
– Super da si došao, Nenade. Molim te zamijeni me u slušanju.
– A gdje ćeš ti, Gadni?
– Idem potražiti Antu…
– Kojeg sad Antu?
– Renatinog Antu. Njegova osveta će biti manje bolna od nabrajanja ovog ljigavca.

Oznake: Nenad, kreativnost, ljubav

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da ljut i ponižen smišlja što učiniti i kako reagirati.
Pozvao me je da dođem u VVB.
Kad sam došao s njim su za stolom sjedili Gadni, Đorđević, Branko, bivši policajac i Ivanina Baba.
Odmah sam shvatio da je situacija ozbiljna, da je Nenad izbezumljen i da je spreman na sve, kad mi je rekao dok sam sjedao za stol:
– Situacija je ozbiljna, izbezumljen sam i spreman sam na sve.
– Zakaj, dobri čovječe?
– Poslao sam pjesmu na natječaj. Ocjenjivački sud me je diskvalificirao i zabranio prijavljivanje ubuduće. Što sada napraviti.
Prvi prijedlog je dao Đorđević:
– Poznajem dobre odvjetnike i loše sudce. Tužimo ih i oderimo.
Branko, bivši policajac, imao je drugačije mišljenje:
– To dugo traje. Treba djelovati brzo. Daj mi njihova imena pa ćemo ih Cvrčak i ja otići prebiti.
– Daj meni njihove adrese pa ću im mater...
– Ne dolazi u obzir, Gadni.
– O. K. Mogu žene, sestre, njih...
Ivanina Baba je bila rezolutna:
– Miško i ja ćemo ih pregaziti motorima. Izvući ćemo se na senilnost.
– Smirite se, ljudi. Krenimo ispočetka. Nenade, imaš li tu pjesmu? Daj da je čujemo!
Nenad je izvadio papir i pročitao nam pjesmu.
– Pjesma glasi ovako: NEBO JE BILO KRASNO SKORO KO U LIVNU...
– Kao gdje?
– Ko u Livnu. Zna što je ljepota samo onaj tko je vidio nebo nad Livanjskim poljem i tko je zagledan...
– Dobro, dobro... Samo čitaj dalje!
– Dakle:
NEBO JE BILO LIJEPO SKORO KO U LIVNU
UPIJAH DRAŽEST TRENUTKA
S IZVOROM I SREDIŠTEM USPOSTAVIH JAKU VEZU
IZ OVOG ZABITOG KUTKA
PREMDA POTIŠTEN OSJETIH SE NESPUTAN
OSJETIH SE DIJELOM CJELINE
O BOŽE
TAKO MI JE TREBALO OVO MALO TIŠINE
DA VRISNEM TRAŽEĆI UKREPLJENJE NADE
DA VRISNEM TRAŽEĆI IZLAZAK IZ MRAKA
I DA MI SE RAZJASNI
– I to je to?
– Da. Kako vam se čini pjesma?
– Pa sad...
– A koja je tema natječaja bila, Nenade? Trkeljanje bedastoća?
– Tema je bila: TRAUME.
Svi smo bili u šoku.
Ivanina Baba se prva pribrala:
– Idem po Miška pa ćemo tebe pregaziti motorima, Nenade budaletino.

Oznake: Nenad, traume, Livanjsko polje

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u panici.
– Zakaj, dobri čovječe?
– Policajci su mi uzeli vozačku dozvolu.
– Zakaj, dobri čovječe?
– Najobičniji nesporazum.
– Onda će sve biti riješeno. Nemoj paničariti.
– Nisam zato u panici.
– Nego zakaj, dobri čovječe?
– Trebam u Lepoglavu.
– Zbog vozačke? Onda je to gadna stvar. Kaj si napravio?
– Trebam u Lepoglavu na tečaj čipkarstva, a ne mogu autom jer nemam vozačku.
– Gadno. I kaj ćeš sada?
– Imam ideju...
Nisam se ni snašao, a već sam vozio Nenada prema Lepoglavi.
Jedva sam se uspio spasiti da me ne odvede na tečaj.
Otišao sam u obližnji kafić.
Za šankom sam naručio kavu i pitao konobara ima li novine.
– Kod one cure su.
Okrenuo sam se prema stolu kojega mi je glavom pokazao. Otišao sam do te cure po novine.
– Slobodno?
– Naravno. Samo sjedni.
Nisam htio curi objašnjavati da sam došao po novine pa sam sjeo pokraj nje.
– Oprosti, znaš li koliko je do Trakošćana odavde?
– Nemam pojma. Nisam ja iz Lepoglave.
– Nisam ni ja. Dovela sam prijateljicu. Ima dečka u zatvoru. Otišla mu je u posjet. Sada sjedim ovdje i čekam da svrše.
– I ja sam doveo prijatelja.
– I on ima dečka u zatvoru?
– On je na tečaju čipke.
– Slatko. Kad netko spomene čipku odmah mi padne na pamet priča o agavi i labudu. Znaš li tu priču?
Odložio sam novine.
Ona mi je ispričala priču.
Baš je bilo ugodno u njenom društvu. Toliko ugodno da sam zažalio kad je nakon nekoliko sati došao Nenad.
Skoro istodobno je u kafić ušla i njena prijateljica.
Sjeli smo svi zajedno za stol. A onda smo mi dvoje nagovorili njenu prijateljicu da odvede Nenada u Zagreb, a ona i ja smo otišli u Trakošćan.
Ionako je udaljen od Lepoglave samo 28 km.

Oznake: Nenad, Čipkarstvo, Lepoglava