Moj prijatelj Nenad

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je s Anom na zaručničkom tečaju.
Nije mi se dalo vraćati doma pa sam otišao u VVB.
Ivanina Baba je sjedila sama za jednim stolom.
– A gdje je Miško?
– Nije on Miško, nego najobičniji štakor.
– Kaj je, Baba? Pukla ljubav?
– Puknut će njemu sve kosti kad ga se dohvatim i prijeđem preko njega dva, tri puta motorom.
– Pa što se dogodilo?
– Miško me pozvao na romantični vikend u toplice. Malo plivanja, malo fizikalne terapije, navečer večerica, ples i divlji seks.
– Vjerovat ću ti na riječ da je to romantično.
– Trebalo je biti romantično da on nije sve pokvario.
– Zaboravio je na dogovor?
– Da je bar zaboravio ne bih se ljutila. Moguće je to u njegovim godinama.
– Pa što je napravio?
– Prije nego sam trebala krenuti rekao mi je da će s nama ići i njegova majka. Što si on umišlja? Da će biti romantično s njegovom majkom?
– I to kaže prije puta?
– Dobro sad, bolje da mi je to rekao prije puta, nego da sam to doznala kad bih upala gola u njegovu sobu gdje bih ga zatekla kako s majkom igra domino.
– Ne kužim. Zar biste imali odvojene sobe i bezvezni dodatni trošak?
– Ma ne. On je otišao prije, a ja sam morala Ivanu odvesti na avion pa sam trebala doći kasnije.
– I što sada?
– Miško je s majčicom u toplicama, Ivana je na putu, a ja sam sama u gradu i imam slobodan stan. I namjeravam to iskoristiti.

Oznake: Nenad, štakori, Romantični vikend

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je s Pijanim Romanom kod Tigra s Peščenice.
– Tigra s Peščenice?
– Da. Sjećaš se da sam ti pričao o tipu s Peščenice koji je bio u Tigrovima s kojim sam bio u logoru. Njega su Srbi posebno mlatili.
– Zato jer je bio u Tigrovima?
– Ne, nego zato jer je Ciganin. Baš su se iživljavali nad njim.
– I kaj ti i Pijani Roman radite kod njega?
– Pijanom Romanu trebaju neke ratkape pa je došao kod Tigra da mu ih nabavi. Sad sjedimo tu i čekamo da ih donese.
– Šokantno!
– Kako misliš?
– Pijani Roman ide na Peščenicu kod Cigana da mu nabave ratkape.
– Pa da. Što je tu šokantno?
– Ne znam je li šokantnije što taj tvoj Tigar ide okolo i krade ratkape ili što Pijani Roman od Cigana kupuje ukradene ratkape.
– Tigar ima trgovinu s auto dijelovima. Po ratkape je otišao u skladište. A šokantno je jedino to što si ti pun predrasuda.

Oznake: Nenad, Tigar, Ratkape

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da ga je Dobra i Mudra Ravnateljica zadržala u školi.
– Opet si nešto zeznuo?
– Najobičniji nesporazum.
– Kaj je bilo?
– Školski sustav je tako napravljen da učenici nakon svakog sata imaju pet minuta odmora.
– Nećeš m vjerovati, ali ja sam isto bio u školi i sjećam se te fore.
– Taj odmor profesorima služi da odu do zbornice ili kabineta po materijale za novo predavanje, a učenicima da se pripreme za novi sat. Tako da sa zvonom započne novih 45 minuta nastave.
– Ti to čitaš odnekud ili mi govoriš napamet?
– U praksi se događa da učenici zapravo izlete na hodnike i nastane opća strka i pomutnja. A ja se onda do zbornice probijam kroz učenike.
– I tebi pukao film pa si nekoga namlatio? Nekog sićušnog prvašića?
– Naravno da nisam. Moji učenici su dragi ljudi i ugodno mi je susresti se s njima.
– U čemu je onda problem?
– U tome što me uvijek pristojno pozdravljaju na hodnicima. Na stotine puta dnevno uzvratim Dobar dan na njihove Dobar dan.
– Pa?
– Problem mi je u tome što se i njihov pozdrav i moje ozdravljanje događa bez promišljanja. Bez stvarne želje da doista naš susret postigne da i meni i njima dan bude doista dobar. Pitao sam se kako mogu to promijeniti. Komentirao sam to s učenicima i s profesorima u zbornici.
– Fakat vi profesori nemate pametnijeg posla. Vas bi sve trebalo na njivu za plugove ili u tvornicu za blanjalice.
– Odlučio sam da ću na svaki njihov Dobar dan odgovarati sa Može biti.
– Zašto?
– Doista duboko vjerujem da smo pozvani i poslani činiti dobar dan. Po nama dan može biti dobar. Svitanjem svakoga jutra daje nam se nova prigoda da prođemo zemljom čineći dobro. Po nama može biti više dobra u svijetu. Po nama se može dogoditi da se nasite gladni, odjenu goli, udome beskućnici i raskinu okovi. Po nama može biti više razumijevanja, poštovanja, prihvaćanja i dijaloga. Po nama dan može biti dobar.
– I kako su klinci reagirali?
– Najprije su se čudili, a onda su počeli razmišljati o mojim riječima. Razgovarali smo o tome na našim satovima. Malo su drugačije počeli gledati na pozdrave i svijet oko sebe.
– A zašto si onda završio kod Dobre i Mudre Ravnateljice?
– Prijavio me netko od roditelja da zbunjujem djecu.
– Zbunjuješ ih time što ih potičeš na razmišljanje?

Oznake: Nenad, pozdrav, Može biti

Oznake: sretan božić

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da s Đorđevićem sređuje papire za Juru.
– Kakve papire?
– Jura svoju Puzzleriju želi preimenovati u "30 vjetrenjača".
– Zakaj?
– Zato jer je po ogradi oko kuće napravio 30 vjetrenjača. Da mu ih ne bi srušili, odlučio je napraviti dvije stvari. Jedna od njih je preimenovanje. Jer ne možeš imati igraonicu koja se zove "30 vjetrenjača", a da nemaš oko nje vjetrenjače.
– Kako ne? Ja sam nedavno bio u igraonici "Piko&Kolumbo", a unutra nisu bili ni Piko ni Kolumbo.
– Ma dobro, ali logičnije je da imaš vjetrenjače oko "30 vjetrenjača", nego oko nečega što nema veze s vjetrenjačama.
– U pravu si. A druga stvar?
– Odlučio je prebojiti vjetrenjače. Svaku u jednu od zastava država članica Europske unije.
– A preostale dvije?
– Jednu će obojiti u boje zastave Europske unije. A za tridesetu još nije odlučio. Jura je mislio obojiti u zastavu duginih boja da bude siguran da mu se nitko neće usuditi dirati te vjetrenjače. Đorđević mu predlaže da stavi srbijansku zastavu. Jedan tamo je predložio zastavu NATO Saveza. Svi se prave pametni. Imaš li ti kakvu ideju?
– Neka je oboji do pola u travnato zelenu, a gornji dio u nebesko plavu.
– Zašto?
– Meni je to baš lijepo. A i odmak je od zastava.
– Dobro. Predložit ću Juri.
– A zašto je uopće stavio vjetrenjače oko kuće? I kakve su to vjetrenjače?
– Svaka je oko pola metra visoka. Izvana izgledaju kao ukras i na neki način su zaštitni znak igraonice "30 vjetrenjača", ali svaka je u sebi mala vjetroelektrana tako da Jura dobiva struju od njih. A budući da to radi ilegalno, jer mu ne dopuštaju da bude inovativan i kreativan, onda se mora zaštititi zastavama da mu ih ne sruše.

Oznake: Nenad, vjetar, Vjetrenjača

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da čisti snijeg kod Aninih.
– To je ljepota ljubavi, moj Nenade. Uz osobu koju voliš dobiješ i hrpu likova iz njenog života. I hrpu snijega.
– Ali ga svejedno s užitkom čistim jer znam da čistim pred kućom Aninih roditelja.
Ne pamtim točno kako se dalje odvijao razgovor, ali domalo sam bio u Gračanima i zajedno s Nenadom lopatao snijeg.
– Nevjerojatno vješto barataš lopatom za snijeg za jednog Hvaranina.
– Imao sam u životu posla i s lopatama i sa snijegom. Sad sam samo spojio stečena znanja. Osim toga, i na Hvaru ponekad padne snijeg.
– Zbilja?
– U petnaest godina mog života na Hvaru pao je tri puta. Mislim, nije to ovakav snijeg. Prospe se malo, tek toliko da zabijeli, traje nekoliko dana, a onda se rastopi i prelije u sjećanje i čežnju.
– Tri puta, veliš?
– Kad je pao moj treći snijeg imao sam desetak godina. Trebali smo tog popodneva otići na vjeronauk. Ja sam obožavao ići na vjeronauk. Imali smo tada dragog župnika koji nam nije samo šturim tumačenjem prenosio nauk vjere, nego se igrao s nama, svirao i pjevao. Premda mi nije toliko teško palo kao drugima i meni je bilo bez veze ići na vjeronauk i ostaviti snijeg. Tada još nisam ni slutio kako će me razveseliti i trajno ostaviti trag snijeg koji će se uskoro rastopiti.
– Kako misliš?
– Kad smo se skupili, župnik nam je rekao da nećemo imati vjeronauk u dvorani, nego da idemo na seosko igralište. Idemo na snijeg. Kad smo došli, župnik nas je rasporedio po kraju igrališta i rekao da svatko sa svog kraja skuplja snijeg i gura prema sredini. Našavši se na sredini, začudili smo se kolika se hrpica snijega skupila. Svatko je dogurao malo, skoro pa ništa, a zajedno smo imali tako veliku i krasnu hrpu.
– Mogu zamisliti.
– A onda smo se bacili na posao. Svatko je radio, svatko je dotjerivao, svatko je unio sebe. Načinili smo snjegovića. Najljepšeg na svijetu.
– Malo pretjeruješ sa subjektivizmom.
– Sutra ga je bilo nešto malo, a prekosutra je snijeg potpuno okopnio. Ali začudo, naš snjegović, naše zajedničko djelo, odupiralo se suncu. Na zelenilu igrališta on se bijelio, sjajio sjajniji od svega. Bili smo ponosni na sebe.
– Dječja posla.
– Što smo radili na vjeronauku sat prije toga ne pamtim. Što smo radili na vjeronauku sat nakon toga ne znam. Ali znam da nas je tog dana na snijegu, da nas je kroz igru na tom satu vjeronauka don Mate naučio da čovjek treba čovjeka. Da čovjek treba pomoći i dopustiti da mu se pomogne. Naučio nas je da čovjek, koji sam malo može, s drugim čovjekom može puno.

Oznake: Nenad, snijeg, Nerastopljeni snjegović

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da prodaje prazne boce.
– Opa… I ti si postao pet shop boy?
– Ma nisam. Samo splet okolnosti. Svojevrsni cjelodnevni domino efekt.
– Opa… Domino dancing? All day, all day?
– Uozbilji se.
– Zar nisi trebao danas zaprositi Anu?
– Jesam. Zato sam i otišao do Ribnjaka.
– Zašto?
– Da zaprosim Anu.
– Ali zašto tamo?
– Tamo smo se upoznali. Činilo mi se romantično započeti novu fazu u našim životima tamo gdje je započelo i naše poznanstvo.
– Dalo bi se razgovarati o tome koliko je to romantično, a koliko ljigavo.
– Sjedio sam na klupi i čekao da dođe u dogovoreno vrijeme.
– Ja obično dogovorim sa curom da dođe ona sat prije nego ja dođem. Tako da oboje dođemo istodobno.
– Držao sam zaručnički prsten pokraj sebe.
– Onaj koji smo zajedno birali? Onaj što sam ti ja preporučio?
– Hmmm… No svakako, prsten je bio na klupi pokraj mene. A onda je došla odnekud vjeverica, uhvatila prsten i pobjegla s njim.
– Đubre jedno bezobrazno.
– Ja sam potrčao za njom, ali bila je brža. Potišten sam se vratio na klupu. Tamo sam našao zbunjenu Anu.
– Zašto zbunjenu?
– Kad me je ugledala, vidjela je da sam se naglo skočio s klupe i počeo brzo trčati. Pomislila je da bježim od nje. Ali nije mogla u to povjerovati pa je sjela i čekala me.
– A ti bez prstena…
– Ostala mi je samo kutijica na klupi. Ana ju je držala u ruci. Razumjela je što sam htio.
– Sad će ispasti da je Ana silno pametna. Da je pametna ne bi se družila s tobom.
– Ispričao sam joj što se dogodilo.
– I što je rekla?
– Ništa.
– Ništa?
– Ništa. Samo me zagrlila. Dugo, dugo me grlila. A onda je naišao neki tip koji skuplja prazne boce. Ana ga je upitala ima li koju limenku. Kad je potvrdno odgovorio Ana ga je pitala da joj proda, a tip je odgovorio da prodaje samo cijelu vreću i tražio je sto kuna, a unutra je bilo niti pedeset boca.
– Tip je majstor. Trebalo bi ga imenovati ministrom financija. Dakako, ako je nestranačka osoba.
– Ana je izvadila limenku iz vrećice i otrgnula ono za otvaranje s poklopca što sliči na prsten i stavila u kutijicu od prstena i rekla mi da je zaprosim.
– Ne kužim.
– Zaprosio sam je i pristala je. Pa smo zajedno otišli i prodali boce. Dobili smo 21 kunu.
– Fakat vas je tip spalio.
– Nije me briga. Ionako se vrijednost prstena s limenke ne izražava novcima.
– Ali ste ipak dobili 21 kunu. I što ćete sada, bogatuni? Idete na dvije kave s mlijekom?
– Ne. Idemo u banku. Oročit ćemo taj novac.
– Oročiti?
– Da. Za cijeli život.

Oznake: Nenad, vjeverice, zaruke

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da se zadržao u školi.
– Opet si napravio nešto pa si bio na ribanju i ribarskom prigovaranju?
– Nađimo se u VVB-u pa ću ti ispričati.
Ups… VVB sam izbjegavao u posljednje vrijeme. I odlučio sam da ću ga izbjegavati dok se Matko ne vrati.
– Imam posla, Nenade. Dođi do mog ureda.
Došao je.
– Kaj je bilo, dobri čovječe?
– Zadržao sam se u školi jer je jedna učenica, kojoj sam razrednik, imala napadaj panike. Trebala je odgovarati povijest, a naučila je, veli, jedva za četiri. I imala je napadaj panike. Ne znam jesi li to kada doživio, ali prestrašno je za gledati. Sva se ukočila, počela se gušiti.
– I što ste napravili?
– Mala je bila na hodniku. Ja sam bio s njom i jedna cura iz razreda. A tetu spremačicu sam poslao kod Tajnice da zovne hitnu. Kad je Tajnica čula da sam ja s jednom učenicom i da je držim odostraga, a ona se grči i duboko diše, pozvala je policiju. Srećom, s dečkima se znam jer su me već privodili pa nisu komplicirali kad su došli, nego, kad su napokon shvatili što se događa, pozvali su hitnu.
– I sve to zbog četvorke iz povijesti?
– Prestrašno. Žao mi je te djece. Oni su pod tako velikim pritiskom. Stalno su u nekakvom strahu.
– E da…
– Gledam svijet oko sebe. Svi su u strahu. Svi se nečega boje. Svi zaziru od nečega puni nepovjerenja. Svi izbjegavaju, svi bježe. I tebe je bilo strah naći se u VVB-u.
– Ne samo to. Uplašim se sada i kad vidim maltezera na cesti.
– Kad sam Ani spomenuo da me je strah…
– Jesi je zaprosio?
– Nisam još. Malo se bojim kako će reagirati.
– I mene je toga strah. Da je normalna odbila bi te, ali strah me je da te voli i da će upropastiti život vezujući se uz tebe.
– Svakako, kad sam Ani spomenuo svoje strahove dala mi je ovu molitvu za oslobođenje od straha. Sada je zajedno molimo.

Oznake: Nenad, Dabrovi, strah

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na sprovodu.
– Tko je riknuo, dobri čovječe?
– Tip iz moje škole. Bio u Londonu i umro. Umro je od gušenja.
– Prokleti smog.
– Ugušio se čajnim kolačićem.
– Kako?
– Namjerno.
– Izvršio je samoubojstvo čajnim kolačićem?
– Eksperimentirao je. Nije znao da će umrijeti, ali eto dogodilo se. To je više bilo kao ruski rulet.
– Postoji ruski rulet s čajnim kolačićima?
– Naravno da ne postoji. Barem se nadam da ne postoji. To sam ja tako rekao da lakše shvatiš.
– Nije ti uspjelo.
– Tip je i inače bio čudan. Uživao je u čajnim kolačićima.
– Kako?
– Ubacio bi cijeli čajni kolačić u usta i zalio ga nečim. Najčešće gaziranim pićem.
– Kako bi ga zalio ako mu je u ustima?
– Popio bi gutljaj, dva pića i ne bi progutao, nego bi sve držao u ustima i uživao osjećajući kako mu se u ustima rastapa kolačić. A kad bi se sve pretvorilo u veliku kašu, samo bi progutao ono što mu je u ustima.
– A kako ti to znaš?
– Pričao nam je. Mi u školi međusobno razgovaramo.
– Šokantno.
– I kad bi putovao po svijetu isprobavao bi svoj užitak s čajnim kolačićima iz tih zemalja. A odlasku u London se zbilja veselio. Stalno je ponavljao da je to raj čajnih kolačića. I fakat su ga odveli u Raj.
– Kaj je bilo?
– Uzeo je nekakav čajni kolačić i zalio ga čajem. Ali, ovaj čajni kolačić se nije rastopio, nego je u čaju nabubrio i ugušio ga je.

Oznake: Nenad, čaj, ruski rulet

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da kupuje zaručnički prsten.
Otišao sam u VVB.
– Opet ti?
Nije me toliko pogodilo što je Nepoznati Čovjek koji Mijenja Matka toliko nepristojan prema nama starim gostima, koliko me je pogodila činjenica da spadam u kategoriju starih gostiju. I po godinama i po stažu u VVB-u.
Sjeo sam za naš stol.
Došla je jedna od sisatih konobarica i htio sam popiti kavu s mlijekom, ali nagovorila me je da probam neko novo pivo što su tek nedavno dobili.
Kad je donijela drugu bocu piva sjela je pokraj mene.
– Ti si tako simpatičan. Sigurno te žene stalno naganjaju.
– Ma neee…
– Ti si meni super. Idealan muškarac.
– Ja? Ja sam ti stari ofucani jarac.
– Meni si pravi. Pališ me. Pogotovo ta tvoja škemba. Još ako si i dlakav po prsima.
– Jesam.
– Smijem vidjeti.
Otkopčao sam još jedno puce na košulji.
– Mmmmmmmm… Joj što mi radiš.
– Oprosti. Nisam mislio…
Tako je ona donosila pive i brbljala sa mnom.
Što je dalje bilo ne znam.
Sjećam se da sam se probudio uz nju u krevetu.
– Dobro jutro, medo. Je li, tatica, slatko spavao?
– Gdje sam ja to? Gdje smo mi to?
– Kod mene doma. Morala sam te privesti jer je stari ofucani jarac postao stari uspaljeni jarac.
– Oprosti. Ničega se ne sjećam.
– Tatica brzo zaboravlja. Ne pamtiš kako je tvoja curica bila zločesta i kako si je morao vezati da se smiri.
– Oprosti i na tome.
– Curica je bila zločesta, ali tatica je bio još zločestiji.
– Molim te, nemoj me zvati Tatica. Čovječe, mogao bih ti biti otac. Nema smisla.
– Noćas ti nije smetalo, tatice.
– Kako se ti uopće zoveš?
– Lara.
– Ma daj. Kad sam bio mali u mom selu su ljetovali neki ljudi koji su imali maltezericu koja se zvala Lara. Tko bi rekao da ću se nakon četrdeset godina opet igrati i maziti s Larom.
– Pa ti si i romantičan. Ne samo da si zgodan, debeo, dlakav i dobar jebač, nego si i romantičan. Curica bi opet da je tatica malo kazni.
– Oprosti, Lara, ali ne mogu.
– Ja vidim da možeš. Vidim da ti se digao.
– Ne da ne mogu u tom smislu. Mislim, mogu u tom smislu, ali ne želim. Ti si dijete. Nađi si nekoga svojih godina. Ja sam bio pijan. Ne sjećam se ničega.
– Svi ste vi isti. Dok me ne pojebete slatki, a onda počnete pričati priče. Gubi mi se iz stana!
Izašao sam na cestu.
A onda su me sustigla pitanja.
Što ja to radim?
Kad ću srediti svoj život i smiriti se uz nekoga?
Gdje sam uopće?

Oznake: Nenad, maženje, Lara

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u VVB-u i da se događa nešto strašno.
Već s vrata sam shvatio da je nešto neobično. Ali nisam htio pretpostavljati kad sam mogao pitati.
– Kaj je to strašno, dobri čovječe?
– Zar ne možeš pretpostaviti?
Život nas ponekad zbilja uvede u začarane krugove.
– Zašto bih pretpostavljao kad mogu pitati?
– Ti si zbilja čudan.
– Je li to pretpostavka ili pitanje?
– To je činjenica. Osvrni se oko sebe. Što ti je neobično?
– VVB je pun.
– Tako je. Znaš da nikada nema nikoga ovdje.
– Prestrašna je buka.
– Naravno kad pjevaju karaoke, smiju se i galame.
– Nema Staroga.
– Gle zbilja… Nisam ni skužio. Gdje je Stari nestao?
– Mogli bismo pitati Matka, ali ni njega nema.
– Matko je sa sinom na Lošinju. Mijenja ga Nepoznati Čovjek koji Mijenja Matka.
– I još dvije zgodne konobarice. Zar je toliko posla da troje ljudi mijenjaju Matka?
– I četvrti animira na karaokama.
– Ovo više nije naš VVB.
– Čak su zauzeli i naš stol pa moramo ovdje sjediti za šankom.
– Čemu sve ovo?
– Radi zarade.
– To pretpostavljaš ili pitaš?
Prišao nam je Nepoznati Čovjek koji Mijenja Matka i pitao me je što ću popiti.
– I to se promijenilo. Matko uvijek zna što pijem. Zašto? Zašto mijenjaš naš svijet? Zašto ga zagađuješ bukom? Zašto ga truješ smradom cigareta? Zašto se alkoholom i opijatima potencira zabava? Zašto nitko nikoga ne može čuti? Zašto konobarice polugole poslužuju? Zašto je toliko ljudi na istom mjestu, a nitko od njih nije zajedno s nekim?
– Radi zarade.
– Jedva čekam da Matko dođe i sve vrati na staro.
– Sumnjam kada vidi koliko sam mu novaca zaradio.
Bilo je vrijeme za ključni argument:
– Ako se ne vrati sve na staro Nenad i ja nikada više nećemo ući u VVB.
Nepoznati Čovjek koji Mijenja Matka nije ništa odgovorio, ali mu se u rubu usana pojavio osmijeh nade i zadovoljstva.

Oznake: Nenad, Zaštita od buke, VVB

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da se zadržao u razgovoru s jednim poduzetnikom koji me poznaje i da će mi sve objasniti kada dođe do mene.
Prekinuo je razgovor prije nego što sam mu objasnio da ni ja nisam pri sebi.
Budući da se ništa ne može postići ako nitko nije pri sebi, otišao sam doma i pričekao Nenada.
– Poduzetnik koji me poznaje?
– Veli da ste zajedno nešto radili oko kupovanja zemlje na Hvaru.
– A taj… Uh. Nadam se da mu nisi dao moju adresu ili broj mobitela. Htio je kupiti zemlju daleko od mora pa kada se…
– Znam. Pričao mi je. A zašto mu nisam smio dati tvoj broj?
– Jer uvijek ima neke blesave ideje. Sigurno je i tebi pokušao nešto uvaliti ili te uvući u biznis.
– Kako misliš pokušao?
– O ne! Što ti je prodao? Na što te nagovorio?
– Znaš da je vlasnik „Internacionalnih svemirskih izletničkih letova“, agencije za prodaju i rezervaciju letova u svemir. Izletničkih.
– Strašno.
– Nedavno je imao velikih problema pa sada, da bi se izvukao prodaje 50% jeftinije rezervacije za izlete. Kupio sam odmah dvije karte.
– Kakvih je problema imao?
– Prije nije koristio puno ime agencije, nego je koristio kraticu. Zato je imao gadnih problema.
– Budaletina!
– A kad je čuo da se poznajemo, dao mi je još 5% popusta na kartu za tebe.
– I ti si nasjeo na njegovu priču o putovanjima u svemir? Kad smo već kod svemira pada mi na pamet da je Einstein rekao da su samo dvije stvari beskonačne.
– A sv. Augustin je rekao da je svijet knjiga i da oni koji ne putuju čitaju samo jednu stranicu.
– Onda su letovi u svemir iskorak izvan korica. To me podsjeća na Nietzschea i njegovu izjavu da je čovjek najveći grabežljivac jer je svim životinjama oteo sve njihove kvalitete i da su tek ptice iznad čovjeka. A kad bi čovjek mogao letjeti da bi u beskonačnost odletjela njegova potreba za otimačinom.

Oznake: Nenad, svemir, ISIL

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na policiji.
– Zakaj, dobri čovječe? Opet najobičniji nesporazum?
– Ovaj put nije. Primam nagradu za hvatanje traženoga kriminalca.
– Postao si lovac na glave?
– Ma ne. Bio je najobičniji nesporazum.
– Kako misliš.
– Iz Ministarstva nas maltretiraju s provođenjem zdravstvenoga odgoja…
– Pa si pomogao pohvatati pedofile koji su osmislili četvrti modul?
– Oni su još slobodni i aktivni. Svakako, trebao sam sa svojim učenicima odraditi osobnu higijenu.
– U srednjoj školi?
– Pa da. A u petom razredu osnovne je predviđena analiza pornografskih sadržaja.
– Je l vam bar daju materijale za rad?
– Kako sam ja to smetnuo s uma, a trebalo je brzo to obaviti jer je dolazila nekakva inspekcija, otišao sam zguglati na Internetu ima li išta o tome.
– I ima li?
– Našao sam stranicu što se zove Uvijek prati ruke. Našao sam tamo kontakt i nazvao. Javio mi se neki tip koji se nije mogao načuditi kad sam mu rekao da ga zovem iz škole i to po naputku Ministarstva.
– I on se čudio da se to radi tek u srednjoj školi?
– Mislio je da ga zezam. Ali sam ga nekako uspio nagovoriti i došao je u školu. Kako sam ja bio na satu kad je došao pričekao je u sobi za roditelje. Kasnije sam shvatio da ga je tamo vidjela Tajnica.
– I odmah je pozvala policiju?
– Nije odmah. Najprije je mislila da je netko od roditelja, ali kad je vidjela da je došao meni, prijavila nas je.
– Prijavi svakoga tko ti dođe?
– Ovaj je izgledao kao kriminalac. Baš neki opasni tip. I meni je bio čudan. Nimalo nije sličio na tipa kojeg zamislimo da ide po školama i uči kako treba prati ruke.
– Ne treba robovati predrasudama. Vidiš da i takav uči djecu prati ruke.
– Zapravo ih ne uči.
– Nego?
– Stranica što sam našao je paravan za ilegalne tučnjave šakama. Frajer je pomislio da sam ga pozvao u školu da klincima predstavi to ilegalno šaketanje i da eventualno nekoga vrbuje za natjecanje.
– A pranje ruku?
– Uvijek prati ruke je frajeru bila osnovna taktika u šaketanju. Veli tip da dok pratiš protivnikove ruke ne možeš izgubiti. On tako redovito mlati svoje protivnike. Jednim okom uvijek prati ruke, a drugim okom gleda gdje će i kako pogoditi protivnika.
– Tip je razrok?

Oznake: Nenad, Pranje ruku, zdravstveni odgoj

Oznake: sveti nikola

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da s Anom kupuje auto.
– Pa zar Ana nema auto?
– Objasnit ću ti sve kad se vidimo.
Kad smo se sutradan vidjeli, odmah sam ga upitao ono o čemu sam cijelo vrijeme razmišljao.
– Pa zar Ana nema auto?
– Uništen je.
– Naravno. Žensko za volanom.
– U njenoj zgradi živi jedan čudak…
– Samo jedan? Kod tebe u zgradi ste petorica.
– Zamjerio mu se jedan susjed i htio mu se osvetiti. Uzeo je punu bocu plina i popeo se na vrh zgrade. Odlučio je odozgo baciti bocu na susjedov auto što je bio parkiran tik do zgrade.
– Kakve veze to ima s Anom?
– Dok se čudak penjao na vrh zgrade, susjed je sjeo u auto i odvezao se. A Ana je upravo došla i uparkirala se na slobodno mjesto. Budaletina se popeo na zgradu, bacio odozgo bocu plina i razbio joj auto.
– Pa zar nije skužio da je različiti auto?
– Imaju isti auto. Čak i iste boje.
– Svašta.
– Svakako, Anin auto je bio potpuno uništen. Zato je odlučila kupiti novi. Srećom, bio je osiguran.
– A što je bilo sa susjedom? Jesu li ga optužili za išta?
– Umalo se nije izvukao. Na njegovu žalost u autu je bila kučka Aninog bivšeg dečka pa je nju ubio. Da se nisu skočili zaštitnici životinja ne bi uopće bio kažnjen za napravljenu štetu i pokušaj ubojstva.
– Eto. Na kraju se sve dobro svršilo. A i kučke ste se riješili.
– Da.
– I kakvo je auto kupila?
– Nije kupila auto.
– Zašto ne?
– Razgovarali smo treba li joj auto. Predložio sam joj da se vjenčamo i da koristimo moj auto kao naš auto.
– A onda još govore da smo mi otočani škrti.
– Ana je pristala. Vjenčat ćemo se. Sretan sam kao malo dijete.
– Znači, službeno si je zaprosio?
– Nisam još. Budem. Ali pristala je.
– I sad će preseliti k tebi? Ili ćeš ti k njoj? U njenoj zgradi sada nema čudaka.
– Dogovorili smo se da ćemo živjeti zajedno tek nakon što se vjenčamo. Do vjenčanja ostaje sve po starom.

Oznake: Nenad, kupci, Zajednički auto

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u VVB-u.
– Eto mene onda tamo.
– Izvrsno. Kada misliš doći?
– Mislio sam odmah.
– Hmm… A možeš li doći za četiri sata?
– Kako misliš?
– Sad bi uskoro trebala doći Dobra i Mudra Ravnateljica.
– Pa? Zar ne smijem biti tamo gdje je ona?
– Ma naravno da možeš, ali ona dolazi sada. Za sat vremena dolazi Tajnica…
– Tajnica prezire tebe, a ne mene.
– Prezire i tebe, ali ti to nisam do sada rekao. Ali nije zato, nego nema smisla da i ti dođeš kad dolazi ona. A za dva sata dolazi Matko u VVB.
– Zar nema smisla ni da budem u VVB-u dok Matko konobari?
– Ima smisla da budete zajedno, ali nema smisla da dođete zajedno. Za tri sata dolazi Ivanina Baba, a ti možeš za četiri sata. Tako da svakih sat vremena netko dođe.
– Zašto?
– Sa mnom je Vjeroučiteljica iz Moje Škole. Uznemirena je. Nakon sat vremena se smiri pa je dobro da svakih sat vremena netko dođe i uznemiri je opet. A znaš da teško diše kad je uznemirena.
– Naravno da znam.
– Eto! Pa ćemo zajedno uživati.
– Zašto je uznemirena?
– Potakla je učenike da u skupinama osmisle neku humanitarnu akciju. Bitno je bilo da se može realizirati i da je usmjerena na čovjeka.
– Kojeg čovjeka?
– Bilo kojeg. Bitno je da čovjek od te akcije ima koristi.
– I što je uznemirilo?
– Tri cure su napravile akciju pomoći beskućnicima. Zapravo su htjele akcijom osvijestiti njihovo stanje.
– Plemenita i dobra misao.
– Rekle su da će pristupiti beskućniku i obratiti mu se.
– Ne vidim ja u tome ništa uznemirujuće.
– Rekle su da će im reći da pripaze na higijenu i da se okupaju. Jer, zaključile su, netko im napokon mora reći da smrde.

Oznake: Nenad, glad, humanitarna akcija

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da mu u Referadi otkazuju predavanja.
– Kakva predavanja, dobri čovječe?
– Nemam pojma. Nisu mi rekli. Samo su mi rekli da mogu zaboraviti na dalju suradnju i da više nikada neću govoriti.
– Pa što se dogodilo?
– Najobičniji nesporazum. Dobra i Mudra Ravnateljica…
– Ah.
– …me natjerala da odem sa Školskom Psihologicom na neko predavanje. Kod ulaza u zgradu je njoj zazvonio mobitel i rekla je da uđem sam u dvoranu. Usput mi je dala neki fascikl koji je nosila. Odmah mi je to bilo sumnjivo jer s njom inače nitko ne želi komunicirati. A ni kasnije je nisam vidio. Mislim da me je namjerno u ovo uvalila.
– U što?
– Kad sam se popeo na kat neka žena me je srdačno dočekala, uzela mi jaknu i rekla da je sve spremno za moje predavanje.
– Tvoje predavanje?
– I mene je to zbunilo. Kao da je znala o čemu mislim rekla je da me prepoznala po fasciklu i da se baš raduje što će me napokon slušati uživo. Zaključio sam da je možda Školska Psihologica trebala održati predavanje pa je nisam htio ispravljati da ne pomisli da je ispala glupa.
– Kako si ti brižan čovjek, Nenade.
– Uvela me u dvoranu. Odjeknuo je veliki pljesak nazočnih. Svi su se iz poštovanja ustali. Dopratila me je do govornice. Tamo sam se rukovao s nekim tipom koji je najavio da ću progovoriti o najnovijim promišljanjima i strategijama za suzbijanje pandemije AIDS-a. Zahvalio sam mu se na pozdravu, stao za govornicu i otvorio fascikl. Nadao sam se da je unutra predavanje, ali fascikl je bio prazan.
– Školska Psihologica nosi prazan fascikl okolo?
– Zapravo je u njemu bilo nekoliko papira. Počeo sam prekapati po papirima. Bili su prazni.
– Valjda je htjela zapisivati bilješke s predavanja.
– Na zadnjem papiru je nešto ipak pisalo.
– Kaj?
– Test iz hrvatskog jednog klinca. Zapravo na cijelom testu je napisao samo jedan odgovor. Valjda je profesorica dala psihologici da to prouči.
– Što je pisalo?
– Pitanje je bilo koja je osnovana poruka Shekspearova djela, a mali je napisao da je osnovna poruka da ne možeš biti i pošten i jeben. Ali to nisam mogao iskoristiti za predavanje.
– I što si onda napravio?
– Svejedno sam održao predavanje.
– O najnovijim promišljanjima i strategijama za suzbijanje pandemije AIDS-a?
– Da. Rekao sam im da postoji veoma učinkovito sredstvo kojim se već danas može zaustaviti širenje AIDS-a spolnim putem, da znam kako se mogu uštedjeti milijarde koje se troše zbog pandemije AIDS-a.
– Kako?
– Stvar je jednostavna: Apstinencija prije braka i vjernost u braku.

Oznake: Nenad, Znanost za mir i razvoj, AIDS