Moj prijatelj Nenad

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je zadržan na policiji.
– Zakaj, dobri čovječe?
– Najobičniji nesporazum…
– Nisam ni sumnjao.
– Zapravo sam već bio pred puštanjem, a onda sam prigovorio policijskoj upravi zbog prljavštine. Rekao sam da im ovo nije postaja, nego PU-staja.
– I sada imaš okapanje s policijom.
– Da. Ali rekli su mi da će me pustiti kad okopam ružičnjak. A dotle će doći i Australopitekus koji će me izbaviti.
– Platit će jamčevinu za tebe?
– Ma ne. Posvjedočit će da je moja priča točna i da je najobičniji nesporazum.
– A kaj je uopće bilo?
– Australopitekus je otvorio galeriju.
– I zato te policija privela?
– Ma ne. Mi surađujemo s onom gimnazijom iz Danske. Došli su kod nas i donijeli su nam neke poklone. Rekli su da bi voljeli, kad se vrate doma, nekako prikazati Hrvatsku nečim što je tipično za Hrvate i zahvaliti se svom gradonačelniku što im je financirao put. Ja sam odmah dobio ideju što bi se moglo napraviti.
– I zato te policija privela?
– Htio sam pomoći Australopitekusu da proda koju sliku, a usput i dostojno predstaviti Hrvatsku pa sam rekao da znam čovjeka koji može jeftino nabaviti jednog Crnčića pa da ćemo im dati tog Crnčića da ga objese u gradskoj vijećnici.
– I zato te policija privela?
– Privela me je jer su me Danci prijavili za rasizam. Nakon što su prekinuli svaku suradnju s nama i otišli doma.
– Zakaj?
– Žena koja je prevodila ono što sam rekao očito nikada nije čula za hrvatskoga slikara Mencija Klementa Crnčića pa je prevela da ću im jeftino nabaviti maloga crnčića kako bi ga objesili u gradskoj vijećnici.
– Šokantno!
– I onda ja ispadnem rasist. A oni su prvi pomislili na vješanje malog crnca. Uostalom, odakle im ideja da je tipično za Hrvatsku vješanje malih crnaca po vijećnicama?

Oznake: Nenad, SHIZOFRENIJA, crni

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u galeriji pokraj svoje škole.
– Otišao si na onu izložbu? Pa rekao si da nećeš ići jer je najobičnije sranje.
– Pa i jesam u galeriji zbog sranja.
– Ti, Nenade, uopće nisi čovjek od riječi. Kako si mogao otići na takvu izložbu?
– Nisam na izložbi.
– Pa što onda radiš u galeriji?
– Došao sam napraviti sranje.
– Izložba je loša i kvari mladež, ali ne mislim da treba tako reagirati.
– U galerijskom sam zahodu. Serem.
– Sereš?
– Ne serem. Zbilja sam u zahodu i serem.
– Pa zašto ne sereš u školi?
– Zato jer su svi zahodi zauzeti.
– Kako to?
– Maturanti su nas počastili na kraju svog školovanja. Izgleda da su nam nešto stavili u hranu, đubrad jedna neodgojena. Svi smo dobili sraćkalicu.
– Uh… Sranje. A Dobra i Mudra Ravnateljica? Kako je ona?
– Njoj je dobro…
– Bogu hvala!
– …ona ima svoj zahod pa ne mora u galeriju.
Ostavio sam Nenada da se nosi sa svojim sranjima i sjeo sam za šank VVB-a.
Nepoznati Čovjek Koji Mijenja Matka mijenjao je Matka.
– Gdje je Matko?
– Spava slatko.
Pokušao sam izbjeći dalji razgovor, ali nisam uspio.
– Moj djed se obogatio zato jer mu se prisralo.
Nepoznati Čovjek Koji Mijenja Matka je moje ignoriranje shvatio kao poticaj. Budala!
– U mladosti je s još nekima cijelo ljeto sjekao stabla. Nadali su se da će ih prodati za dvadeset nečega. Kad je došla komisija za procjenu, njemu se prisralo pa je otišao iza posječenih stabala. I čuo je kako članovi komisije hvale kvalitetu stabala i zaključuju da to vrijedi barem osamdeset nečega. Kad su počeli pregovarati o cijeni, ostali sjekači su pristali da prodaju po dvadeset, a onda je moj djed došao i inzistirao na prodaji za sto. Na kraju su se našli na osamdeset nečega.
– I tako se obogatio? Čini mi se da seruckaš bez veze.
– Naravno da se nije tako obogatio. Zaposlili su ga u komisiji. Pa je počeo procjenjivati, muljati i razliku stavljati sebi u džep. Tako se obogatio zahvaljujući sranju.
– I ti to govoriš bez imalo srama?
– Zašto bih se sramio? Kao što bi rekao car Vespazijan: Pecunia non olet.
– A kako to da ti sada konobariš kad ti je djed stekao toliko bogatstvo.
– Zato jer ništa nije ostalo od bogatstva.
– Zašto?
– Zato jer mi je i otac bio seronja.

Oznake: Nenad, sranje, crijeva

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da ga je Gadni odveo na ručak.
– U onaj snobovski restoran?
– Ma da… Hoćeš nam se pridružiti?
– Ne pada mi na pamet. Vidimo se kasnije u VVB-u.
Već su bili u VVB-u kad sam došao tamo.
– Kako to da ste bili na ručku?
– Najprije smo bili na kaznenom sudu.
– Zakaj?
– Najobičniji nesporazum.
– Nenad je svjedočio u Cvrčkovu korist, a ja sam ga pratio.
– Logično.
– I onda sam susreo jednu svoju prijateljicu iz osnovne, koja radi na sudu, pa je Gadni navalio da ih upoznam.
– Imam krajem mjeseca slobodan termin u fuckystanu pa bih ga popunio.
– Upoznao si ih pa te je častio ručkom? Ti si ljiga, Nenade.
– Nisam ih upoznao. Častio me je jer me htio podmititi.
– Ljubav ulazi kroz želudac.
– Ne ulazi kroz Nenadov, Gadni.
– Sve da ih i upoznam, ona je toliko normalna i moralna da nikada ne bi ništa imala s tobom, Gadni.
– Misliš? Hoćeš se kladiti?
– Ne pada mi na pamet. Klađenje me uvijek podsjeti na srednju školu.
– Kako misliš?
– Jednom smo se nešto kladili i tko izgubi trebao je za kaznu izvesti vani najružniju curu na školi i poljubiti je. Bila je toliko gadna da me ne bi čudilo da je još uvijek djevica.
– Hmm... Imaš li njen broj?
– Ne prekidaj ga, Gadni. I što je bilo?
– Ja sam, nažalost, izgubio. Trebao sam je izvesti vani i poljubiti.
– I?
– Kad sam je pozvao, odbila me je. Rekla je da ima svoje kriterije i da ne izlazi s bilo kim. Da sam ja previše ružan za nju.

Oznake: Nenad, Oklada, Kazneni sud

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je kod majke u bolnici.
– Pa zar nisi već trebao biti gotov, dobri čovječe?
– Trebao sam, ali sam predugo tražio one kekse koje ona voli.
– One s onim po sebi i one s onim u sredini?
– Baš te.
– Pa zar nisi mogao odnijeti neke druge?
– Mogao sam, ali danas je dan primalja. Budući da je moja majka bila primalja, danas sam joj htio odnijeti baš te.
Nenad me ganuo. Na trenutak nisam znao što bih, a onda sam se snašao:
– Ea…
– Nađemo se u VVB-u kasnije?
– Može. Čekam te tamo, dobri čovječe.
Čim sam ušao u VVB shvatio sam da je nešto drugačije.
Prišao sam šanku.
– Nešto mi danas izgleda drugačije.
– Nema Matka.
Tad sam shvatio da neki nepoznati čovjek mijenja Matka.
– Tko si ti?
– Ja sam nepoznati čovjek koji mijenja Matka.
– A gdje je Matko?
– Na sprovodu. Neki njegov školski kolega…
– Drug!!!
– …umro je od raka pa me je zamolio da ga zamijenim.
– Onda je to neki mlađi čovjek.
– Matkova generacija.
– Tužno, tužno, tužno…
– Problem sa smrti je što ju današnja civilizacija getoizira i tabuizira. Smrt je oduvijek bila sastavni dio života.
– Ti si neki stručnjak?
– Prvi seminar na fakultetu sam pisao o smrti kao filozofskom činu.
– Svaka čast. Idem sjesti kod Gadnoga. Ti mi donesi ono moje.
Nepoznati čovjek koji mijenja Matka je bio toliko iritantan da mi je i Gadni bio bolje društvo.
– Bog, Gadni. Baš je kreten ovaj nepoznati čovjek koji mijenja Matka.
– Ja ću biti dobar s njime. Rekao mi je da ima dvije sestre. Mmmm…
Pogledao sam po VVB-u da vidim ima li itko simpatičniji od Gadnog, ali nikoga nije bilo.
– Baš krasno mirišeš. Kakav ti je to miris?
– Je l se ti to meni upucavaš, Gadni? Ostavi te fore za svoje ženske.
– Ne upucavam ti se. Znaš da sam ja hetero. Zbilja neobično mirišeš.
– Prosijavao sam origano. Moji sa Hvara su mi poslali origano. Ja ga triput sijem kroz sitno sito, zapakiram i prodajem.
– Pa to staviš na picu. Mmmm…
– Nije samo za pizze. Koristi se i inače za kuhanje.
– Ne spominji mi kuhanje.
– Zakaj ne, dobr… Zakaj ne, Gadni?
– Jučer sam se našao s nekom kuharicom. Kad smo se dopisivali i kad je rekla da je kuharica pomislio sam da će doći komad ženske koji ću imati za što primiti, a kad tamo neka žgoljavica. Da sam ja neki drugi ne bih je ni dodirnuo, ali sreća njena da sam ja karakter pa sam je ipak odveo u fuckystan i tamo smo se ipak…
Ustao sam se i otišao.

Oznake: Nenad, Primalje, smrt