Moj prijatelj Nenad

ponedjeljak, 19.05.2014.

263. ČUJEM DA JE DANAS SVJETSKI DAN UPALNIH BOLESTI CRIJEVA PA, JEDUĆI FILEKE NAKON TRIPICA, SHVAĆAM DA NIJE SVE ONAKO KAKO IZGLEDA NA PRVI POGLED…

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u galeriji pokraj svoje škole.
– Otišao si na onu izložbu? Pa rekao si da nećeš ići jer je najobičnije sranje.
– Pa i jesam u galeriji zbog sranja.
– Ti, Nenade, uopće nisi čovjek od riječi. Kako si mogao otići na takvu izložbu?
– Nisam na izložbi.
– Pa što onda radiš u galeriji?
– Došao sam napraviti sranje.
– Izložba je loša i kvari mladež, ali ne mislim da treba tako reagirati.
– U galerijskom sam zahodu. Serem.
– Sereš?
– Ne serem. Zbilja sam u zahodu i serem.
– Pa zašto ne sereš u školi?
– Zato jer su svi zahodi zauzeti.
– Kako to?
– Maturanti su nas počastili na kraju svog školovanja. Izgleda da su nam nešto stavili u hranu, đubrad jedna neodgojena. Svi smo dobili sraćkalicu.
– Uh… Sranje. A Dobra i Mudra Ravnateljica? Kako je ona?
– Njoj je dobro…
– Bogu hvala!
– …ona ima svoj zahod pa ne mora u galeriju.
Ostavio sam Nenada da se nosi sa svojim sranjima i sjeo sam za šank VVB-a.
Nepoznati Čovjek Koji Mijenja Matka mijenjao je Matka.
– Gdje je Matko?
– Spava slatko.
Pokušao sam izbjeći dalji razgovor, ali nisam uspio.
– Moj djed se obogatio zato jer mu se prisralo.
Nepoznati Čovjek Koji Mijenja Matka je moje ignoriranje shvatio kao poticaj. Budala!
– U mladosti je s još nekima cijelo ljeto sjekao stabla. Nadali su se da će ih prodati za dvadeset nečega. Kad je došla komisija za procjenu, njemu se prisralo pa je otišao iza posječenih stabala. I čuo je kako članovi komisije hvale kvalitetu stabala i zaključuju da to vrijedi barem osamdeset nečega. Kad su počeli pregovarati o cijeni, ostali sjekači su pristali da prodaju po dvadeset, a onda je moj djed došao i inzistirao na prodaji za sto. Na kraju su se našli na osamdeset nečega.
– I tako se obogatio? Čini mi se da seruckaš bez veze.
– Naravno da se nije tako obogatio. Zaposlili su ga u komisiji. Pa je počeo procjenjivati, muljati i razliku stavljati sebi u džep. Tako se obogatio zahvaljujući sranju.
– I ti to govoriš bez imalo srama?
– Zašto bih se sramio? Kao što bi rekao car Vespazijan: Pecunia non olet.
– A kako to da ti sada konobariš kad ti je djed stekao toliko bogatstvo.
– Zato jer ništa nije ostalo od bogatstva.
– Zašto?
– Zato jer mi je i otac bio seronja.

Oznake: Nenad, sranje, crijeva

- 15:14 - Komentari (7) - Isprintaj - #