Moj prijatelj Nenad

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da ga je Dobra i Mudra Ravnateljica zadržala u školi.
– Opet si nešto zeznuo?
– Najobičniji nesporazum.
– Kaj je bilo?
– Školski sustav je tako napravljen da učenici nakon svakog sata imaju pet minuta odmora.
– Nećeš m vjerovati, ali ja sam isto bio u školi i sjećam se te fore.
– Taj odmor profesorima služi da odu do zbornice ili kabineta po materijale za novo predavanje, a učenicima da se pripreme za novi sat. Tako da sa zvonom započne novih 45 minuta nastave.
– Ti to čitaš odnekud ili mi govoriš napamet?
– U praksi se događa da učenici zapravo izlete na hodnike i nastane opća strka i pomutnja. A ja se onda do zbornice probijam kroz učenike.
– I tebi pukao film pa si nekoga namlatio? Nekog sićušnog prvašića?
– Naravno da nisam. Moji učenici su dragi ljudi i ugodno mi je susresti se s njima.
– U čemu je onda problem?
– U tome što me uvijek pristojno pozdravljaju na hodnicima. Na stotine puta dnevno uzvratim Dobar dan na njihove Dobar dan.
– Pa?
– Problem mi je u tome što se i njihov pozdrav i moje ozdravljanje događa bez promišljanja. Bez stvarne želje da doista naš susret postigne da i meni i njima dan bude doista dobar. Pitao sam se kako mogu to promijeniti. Komentirao sam to s učenicima i s profesorima u zbornici.
– Fakat vi profesori nemate pametnijeg posla. Vas bi sve trebalo na njivu za plugove ili u tvornicu za blanjalice.
– Odlučio sam da ću na svaki njihov Dobar dan odgovarati sa Može biti.
– Zašto?
– Doista duboko vjerujem da smo pozvani i poslani činiti dobar dan. Po nama dan može biti dobar. Svitanjem svakoga jutra daje nam se nova prigoda da prođemo zemljom čineći dobro. Po nama može biti više dobra u svijetu. Po nama se može dogoditi da se nasite gladni, odjenu goli, udome beskućnici i raskinu okovi. Po nama može biti više razumijevanja, poštovanja, prihvaćanja i dijaloga. Po nama dan može biti dobar.
– I kako su klinci reagirali?
– Najprije su se čudili, a onda su počeli razmišljati o mojim riječima. Razgovarali smo o tome na našim satovima. Malo su drugačije počeli gledati na pozdrave i svijet oko sebe.
– A zašto si onda završio kod Dobre i Mudre Ravnateljice?
– Prijavio me netko od roditelja da zbunjujem djecu.
– Zbunjuješ ih time što ih potičeš na razmišljanje?

Oznake: Nenad, pozdrav, Može biti