Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je s Anom otišao na vikend da se malo odmore i naspavaju.
– I mislio sam, mangupčići moji, da se nećete dizati iz kreveta.
– I ne bismo da se ne moram vratiti u Zagreb da bih otišao u Križevce.
– Zakaj, dobri čovječe?
– Zaboravio sam da bih ovaj vikend u Hrvatskom domu u Križevcima trebao sudjelovati na pedagoškom skupu.
– Bude se to održalo i bez tebe.
– Ali ja sam jedan od govornika.
– Kako si to mogao zaboraviti?
– Zašto me to svi pitaju?
– A jesi li bar spremio predavanje?
– Nije predavanje. Nego svjedočanstvo rada na satu razrednog odjela.
– Pa jesi li to spremio?
– Naravno.
– A znaju li oni kako izgledaš?
– Mislim da ne znaju. Zašto pitaš?
– Pošalji ti meni na mail to što imaš reći pa ćemo tvoja Dobra i Mudra Ravnateljica i ja na izlet u Križevce. A usput ću i malo govoriti pred ljudima.
– Misliš da ćeš moći?
– Ako nisam sposoban tebe zamijeniti, onda fakat, Nenade, nisam sposoban ni za što.
Sutradan, u subotu popodne, čitao sam ono što mi je Nenad poslao mailom:
Drago mi je da ovo govorim u Križevcima jer je sve i počelo u Križevcima. Zapravo u vlaku što je vozio iz Križevaca prema Zagrebu. Tada sam prvi put čuo pjesmicu o kojoj vam mislim govoriti i koju redovito, sa svakom generacijom učenika, pjevam na nekom od satova razrednoga odjeljenja. Ne znam tko je napisao tekst ni glazbu. Pjesma je sastavljena od samo dvije rečenice. Prva glasi: Skočila muka na zid, a druga: Što će ta muha bez trbuha?. Jednostavna melodija čini ove rečenice pijevnima i lako pamtljivima.
Zanimljivost je ovih rečenica da se svaki sljedeći put, namjesto svih samoglasnika, pjeva samo jedan od njih. Pa kada se koristi samo prvi samoglasnik tekst popijevke zvuči: Skačala maha na zad. Šta ća ta maha baz tabaha? Nakon svih samoglasnika, otpjevamo ova dva stiha koristeći samo suglasnik r, a potom još jednom sa svim samoglasnicima. Pritom se ugodno zabavimo, zdravo nasmijemo i opustimo.
Učenicima potom napomenem da je ova popijevka poput života. Sastavljena je od jedne izjavne i od jedne upitne rečenice. Svatko od nas se na taj način ponaša u životu. Neprestano ili nešto izjavljujemo ili (se) o nečemu pitamo. Rečenica nije duboka mudrost i nikada neće poslužiti kao moto ili misao vodilja, ali je veoma ugodna i može nas učiniti sretnijima.
Ljepotu i milozvučnost ovim rečenicama daje ispravna upotreba samoglasnika. Stoga, ako ćemo ove dvije rečenice shvatiti kao život, samoglasnike možemo razumjeti kao bitne i nosive stvari u životu.
A shvaćamo kao aktivnost, odnosno rad.
E bi bila edukacija, odnosno stjecanje znanja.
I bi predstavljalo igru.
O označava odmor.
U je molitva. Ali ne molitva kojoj pribjegavamo samo kada nam je teško, nego ustrajna molitva.
Osim samoglasnika postoji i jedan suglasnik koji ponekad preuzima službu samoglasnika. R zato predstavlja nešto što je sporedno, ali je ponekad bitno. R predstavlja ravnodušnost prema površnim, zaglupljujućim i nevažnim stvarima.
Ljepotu života omogućava pravilna upotreba samoglasnika, odnosno nosivih životnih stvari. Ali moramo paziti da nam se život ne svede samo na jednu od tih stvari jer smo onda nerazumljivi i tragikomični.
Oni koji su radoholičari i ništa ne vide osim karijere i svoga posla, slični su stihu: Skačala maha na zad. Šta ća ta maha baz tabaha? Jednako nerazumljivi i čudni su oni koji svoj život podrede učenju: Skečele mehe ne zed. Šte će te mehe bez tebehe? Potrebno je ne zaboraviti dijete u sebi i igrati se, ali nam se život ne smije pretvoriti u površnu igrariju jer ćemo onda zvučati kao: Skičili mihi ni zid. Šti ći ti mihi biz tibihi? Opasnost je ako pomislimo da smo snažni i da možemo sve. Potrebno se redovito odmarati, ali ne smijemo život pretvoriti u lijeno dangubljenje jer će nam biti isprazan poput: Skočolo moho no zod. Što ćo to moho boz toboho? Nije dobro ni ako nam se život svede isključivo na moljenje ili verglanje molitava. Takvi ljudi zvuče poput: Skučulu muhu nu zud. Štu ću tu muhu buz tubuhu? Ipak, najtragičnije je ako postanemo ravnodušni prema svemu i nezainteresirani za bilo što. Ako postanemo bezvoljni i zdvojni. Tada je naš život doveden do neprepoznatljivosti poput: Skrčrlr mrhr nr zrd. Štr ćr tr mrhr brz trbrhr?
Zato, ako želimo biti sretni u životu, trebamo svakodnevno raditi sve od navedenoga. Nikada ne smijemo prestati raditi i biti kreativni. Pozvani smo svojim radom blagosloviti ovaj svijet i učiniti ga boljim mjestom za život. Pozvani smo prepoznati svoje talente i darovati ih drugima.
Nikada ne smijemo pomisliti da sve znamo ili da smo dovoljno naučili. Potrebno je cijeloživotno učenje i napredovanje u spoznaji i mudrosti. Ali, nipošto to napredovanje ne smije biti za račun drugih bitnih životnih stvari i potrebno je podjednako napredovati i u drugim aspektima života.
Nikada ne smijemo pomisliti da smo preodrasli ili preozbiljni za igru. Igra je hvalospjev životu. Pritom se misli na igru koja ljude spaja i oplemenjuje, a ne na kojekakve igrarije ili igrice.
Nikada ne smijemo pomisliti niti da smo dovoljno snažni da možemo izdržati više od svojih mogućnosti. Naše tijelo se umara i troši i potrebno mu je omogućiti dovoljno vremena i uvjeta da se kvalitetno okrijepi za nastavak života.
Nikada ne smijemo biti oholi i preuzetno misliti da išta možemo bez Boga i njegove milosti. Stoga je potrebno svakodnevno moliti. Prvenstveno molitvu zahvaljivanja, a tek eventualno molitvu prošnje. Molitva nas oplemenjuje i stavlja u ispravan odnos i prema Bogu i prema sebi i prema bližnjemu i prema cijelome stvorenome svijetu.
I konačno, nikada i nipošto se ne smijemo prepustiti nezainteresiranoj ravnodušnosti za radosti i nade, žalosti i tjeskobe svakog pojedinoga čovjeka našega vremena. Ali smo itekako dužni poraditi na vlastitoj mentalnoj higijeni i ne baviti se onim što opterećuje dušu i misli.
Nakon toga još jednom gromoglasno otpjevamo popijevku o muhi na zidu, što nekome može zvučati djetinjasta i jednostavna, ali mi znamo da je duboka i puna životne mudrosti. I pjevajući odlučujemo da ćemo svoj život učiniti ljepšim tako da svakodnevno malo radimo, malo učimo, malo se igramo, malo se odmaramo, malo ustrajno molimo i malo budemo ravnodušni prema svemu onome što je nebitno i banalno.
Post je objavljen 13.01.2016. u 11:21 sati.