Moj prijatelj Nenad

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da su već u VVB-u jer su trebali nešto ranije pripremiti pa da odmah dođemo tamo.
Nenad je u VVB-u organizirao tulum.
Kad smo došli tamo neki su već došli, a neki su naišli kasnije.
Svi likovi iz priča o Nenadu su bili u VVB-u.
Bio je to dobar tulum.
U neko doba sam se povukao i sjeo za naš stol. Čak i sada je bio prazan.
Domalo je do mene sjela Dobra i Mudra Ravnateljica.
– Osamio si se?
– Ne volim gužve. Jedva čekam onaj dio kada dernek utihne i dođe do kraja…
– I kada ostane da pjeva samo prava raja?
– Gledam sve ove ljude, njihove živote, njihove sudbine. Gledam svu tu zapetljanost njihovih odnosa, radosti i nada, žalosti i tjeskoba…
– I što je zaključila moja mudra glavica?
– Pao mi je otac na pamet. Kad me je vodio na ribe. Kada bismo lovili na parangal. Sjećam se s koliko strpljenja je otpetljavao zapetljane niti. Ma koliko nešto izgledalo zapetljano, sve može izaći na dobro.
– Ti si moje malo zapetljano dijete. Nadam se da nikada nećeš odrasti.
– Ne planiram. Ostat ću mlad. Ovaj trenutak, ovaj sad neka bude vječnost.
Zagrlila me je. Zaboravio sam na prostor i vrijeme.
– Ti si moj mali zanesenjak. Moj slatki sanjar.
– Ne zanosim se bajkama, ne sanjam o carstvima i znam da prolazi sve, al u srcu nešto ostaje. I imam vjeru u ljude. I imam vjeru u nas. I kad si pokraj mene ti znam da mogu napraviti sve.
Poljubila me je.
– Volim te.
– I ja volim tebe.

Ostat ću mlad

Oznake: Nenad, Mladi, parangal

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi.

Oznake: Nenad, samoubojstvo, Mladi

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi nego da je na Knežiji.
– Fakat je Knežija veća nego što sam mislio. Drugi put mi precizno reci gdje si.
– Mislio sam da ćeš pogoditi gdje bih mogao biti danas.
– Kak bih pogodio? Pa nemam parapsiholoških sposobnosti.
– Danas je sv. Ivan Bosco pa sam se otišao pomoliti za svoje učenike. Imali smo sjednicu u školi pa mi je pukao film.
– Kaj je bilo?
– Ma… Uvijek na sjednicama govorimo o klincima koji se problematično ponašaju. Uhvati me depresija. Pogotovo kad počnu svašta govoriti o našim učenicima.
– Kaj vele?
– Jedna kolegica…
– Drugarica!
– …veli: "Ovaj svijet je stigao da kritične točke razvoja. Mladi više ne slušaju roditelje. Kraj svijeta ne može biti daleko." Druga: "Današnja mladež je pokvarena do dubine svoga srca. Mladi su izopačeni i lijenčine. Današnja mladež neće biti sposobna sačuvati našu kulturu." Treća napominje: "Ne gajim više nikakve nade za budućnost naše zemlje bude li današnja mladež sutra na vlasti, jer je ta mladež nesnosna i bezobzirna, jednostavno užasna."
– A kaj ti veliš?
– U ovih dvadesetak godina otkako sam u školi nisam susreo niti jednog sretnog učenika koji je pravio probleme. Uglavnom se radilo o zbunjenoj, frustriranoj i nesretnoj djeci i mladima. A takve se ne kažnjava za ono loše što čine, nego im se treba pomoći. Nadam se da ćemo što prije shvatiti da mladi nisu problem i da njihovo neprihvatljivo ponašanje nije ništa drugo nego poziv u pomoć.
– Moš mislit… Ti si idealist i budala.
– Kažnjavamo klince zato jer bježe iz škole. Pa tko normalan odlazi s mjesta na kojemu mu je dobro.
– Konobar Matko.
– Matko debil?
– Pa da. Veli da je sinoć bio kod cure i da mu je bilo dobro, ali je otišao prije nego je mislio i htio.
– Zašto?
– Pa vratio joj se muž.

Oznake: Nenad, Mladi