Moj prijatelj Nenad

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je s Australopitekusom u Caritasu.
– Znači, napokon je propao?
– Zašto bi Caritas propao?
– Nisam mislio da je on propao, nego da je Aostralopitekus propao. Tako je to u svijetu umjetnosti i showbiznisa: Danas gore, sutra dolje.
– Nije propao. Još uvijek je čuveni svjetski konceptualni umjetnik. Baš sljedeći tjedan ima izložbu o zidovima.
– O zidovima?
– Da. Rekao sam ti da smo Ana i ja odlučili preurediti stan.
– Ja sam razumio da je Ana odlučila, a ti si se složio.
– Teško mi je bilo. Pogotovo dirati majčinu sobu. U sobi ništa nisam dirao otkako je majka završila u bolnici. Još uvijek se nadam da bi se mogla vratiti.
– To bi vam mogla jednoga dana biti dječja soba. Ako slučajno Ana pristane da joj baš ti praviš djecu.
– Udala se za mene. Između ostaloga i zato da baš sa mnom ima djecu.
– Čudna je ona meni.
– I ona veli da si ti njoj isto čudan.
– No, svakako… A što će ti Australopitekus? Neće valjda on dekorirati stan.
– Znaš onaj zid u mom stanu na koji mi je majka uokvirivala sve moje diplome, pohvalnice, svjedodžbe… Zvala ga je Zid ponosa.
– Znam.
– Zanimljivost je i u tome da je ona sama pravila okvire. I po izgledu okvira se vidi kako ju je bolest sve više zahvaćala i kako je polako, ali sigurno gubila vezu sa stvarnošću.
– Znam.
– Ana je planirala srušiti taj zid kako bismo proširili kuhinju i blagovaonicu, a meni se teško odjednom rastati i od njene sobe i od njenog zida.
– Pa te Australopitekus vodi po Caritasima dok Ana na prijevaru ne sruši zid?
– Ma ne. Odnio sam neke mamine stvari na Caritas. A već sam pristao da se makne zid. Australopitekus je predložio da će ga on odnijeti na izložbu svojih zidova. Tako će mamin zid i njena ljubav prema meni nastaviti živjeti, a Ana i ja ćemo imati veću i svjetliju kuhinju i blagovaonicu.

Oznake: Nenad, arhitektura, Zid ponosa