Moj prijatelj Nenad

utorak, 29.09.2015.

321. ČUJEM DA JE DANAS SVJETSKI DAN KRALJEŠNICE PA, RAZMIŠLJAJUĆI O LJUDIMA I NJIHOVOM PONAŠANJU, SHVAĆAM DA JE POTREBNO PRONAĆI ZLATNU SREDINU IZMEĐU SAVIJANJA I LOMLJENJA...

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da su ga odveli na hitnu.
Pojavio se sa zavijenim nosom.
– Kaj je bilo, dobri čovječe?
– Dobio sam udarac u nos.
– Kako to?
– Tajnica mi je nedavno poklonila nekakav flomaster. Moglo mi je odmah biti sumnjivo jer je bila jako ljubazna prema meni, ali ja naivac mislim da se ljudi mijenjaju.
– Pa si se za kaznu udario u nos?
– Odmah sutradan mi se flomaster razlio po jakni i trebao sam je odnijeti na kemijsko čišćenje. A Tajnica mi se smijuljila kao hijena.
– Pa si je pokušao udariti, ali ona je tebe prije?
– Kako nisam imao jaknu, a hladno je, uzeo sam onu staru koja mi godinama stoji u ormaru.
– Pa si se vratima od ormara zviznuo po nosu?
– Tu jaknu sam prestao nositi jer sam izgledao kao kontrolor. Dosadilo mi je da svaki put kada uđem u tramvaj ili autobus ljudi u panici izlaze pa je nisam više nosio, a čuvao sam je jer je ta jakna jedna od zadnjih stvari što mi je majka kupila dok je bila pri sebi.
– Pa te je netko napao u tramvaju i udario šakom bježeći od kontrole voznih karata?
– U džepu jakne sam pronašao ulaznicu za kazališnu predstavu. Ulaznica je bila datirana prije osam godina. Osam godina nisam obukao tu jaknu. To me baš razveselilo.
– Pa si skočio od sreće i u doskoku se dočekao na nos?
– A onda sam u džepu pronašao i ispričnicu. Isto od prije osam godina. Jedan moj učenik je tvrdio da mi je dao tu ispričnicu, a ja sam nijekao i taj dan sam mu dao sedam neopravdanih sati. Budući da je već imao neopravdanih sati i već neke pedagoške mjere, dobio je opomenu pred isključenje. On je tvrdio da mi je dao ispričnicu, a ja sam mu logički odgovarao da bi ispričnica bila kod mene da mi ju je dao, a budući da nije kod mene da mi je nije dao i da je najobičniji lažljivac. On je ustrajao na svome pa sam mu za kraj školske godine zapisao loše vladanje jer je drzak i bezobrazan. A sada sam napokon shvatio da je bio u pravu i da sam pogriješio.
– Đubre jedno bezobrazno.
– Odlučio sam pronaći ga i ispričati mu se. Priznajem da mi nije bilo najugodnije jer sam trebao progutati svoj ponos, ali mislio sam da mu dugujem ispriku za ispričnicu. Pronašao sam njegovu adresu i pozvonio sam mu na vratima. Iznenadio se kada me je vidio, ali pribrao se veoma brzo i prije nego što je itko išta rekao prokinuo me šakom u nos. Oborio me je tim udarcem, a onda mi je pružio ruku, pomogao mi je da se ustanem, zagrlio me čvrsto i, ne ispuštajući me iz zagrljaja, plakao je dugo, dugo kao malo dijete.
– Ne kužim.
– Nisam ni ja razumio, ali dok me je vodio na hitnu da mi slože nos objasnio mi je sve. Nakon završenog fakulteta otišao je raditi u New Zealand, ali se nije dugo zadržao jer su ga ubrzo deportirali. A deportirali su ga jer mu je u svjedodžbi trećega razreda pisalo da ima loše vladanje. Novozelanđani to shvaćaju puno ozbiljnije od nas pa su ga jednostavno izbacili iz zemlje.
– Pa ti je zato razbio nos. Logično.
– Sutradan, nakon što su ga deportirali, slomila se nekakva dizalica i pala je po radnicima među kojima je i on trebao biti da je ostao dolje. Svi su poginuli. Zapravo je ispalo da sam mu spasio život.

Oznake: Nenad, kralježnica, pedagoške mjere

- 14:33 - Komentari (5) - Isprintaj - #