Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u dubokoj tuzi.
– Ljudi su tako surovi.
– Tko te povrijedio, prijatelju moj tankoćutni?
– Bio sam na kavi.
– I to te povrijedilo? Fakat si tankoćutniji nego što sam mislio.
– Nije me kava povrijedila.
– Nego?
– Bila je to prva kava.
– Opet neka s Interneta?
– Pa da. Tako smo krasno komunicirali. Lijepo, opušteno, poticajno, duhovito…
– Ne pretjeruj! Ti nisi sposoban biti duhovit.
– Toliko zajedničkih stavova, toliko krasnih riječi…
– Ima li bar dobre sise?
– I kava se sama od sebe nametnula kao logičan slijed.
– I? Fijasko? Razočarala te jer nema dobre sise?
– Veselio sam se kavi. Nadao sam se nastavku razgovora. Onako lepršavo kao online.
– I? Je li došla dekoltirana?
– Čim me je ugledala smrkla se. Rekla je da nisam njen tip. I da ne voli ljude poput mene.
– Pa vidiš da je normalna žena. Ne puštaj je!
– Malo smo ostali na kavi i rekla je da joj se ne javljam više. A onda je otišla. A ja sam gledao za njom u šoku.
– Jesi barem pogledao kakva joj je guza?
– A naši razgovori? Zar nije važnije što se slažemo? Zar joj je toliko bitno kako izgledam? I to stvari koje se mogu promijeniti.
– Znaš da veli stara latinska poslovica da što god se prima da se prima na način onoga koji prima.
– I to bi me kao trebalo utješiti?
– U originalu je puno utješnije, ali sam zaboravio kako se kaže.
– Onda ću nazvati kolegicu…
– Drugaricu!
– …koja predaje latinski da mi kaže poslovicu na originalu.
– Dobra ideja.
– Da je pozovem da nam se pridruži na kavi?
– Samo ako ima dobre sise.
Post je objavljen 25.01.2013. u 14:46 sati.