Moj prijatelj Nenad

Uživao sam u idiličnom miru moga rodnog sela na Hvaru.
A onda je došao Nenad.
– Ča je bilo, dobri čoviče? Jesi bio sinoć u Splitu?
– Jesam.
– Jesi li se u Luksoru našao s osobom kojoj si trebao predati ključ i šifru?
– Nisam.
– Opet nitko nije došao?
– Ja nisam uspio doći do Luksora.
– Kako to?
– Kad sam izašao iz trajekta krenuo sam ravno prema Luksoru. Pažljivo sam prešao preko ceste da me ne bi opet zakačila Ivanina Baba.
– Ima logike.
– Ali dok sam ja gledao na jednu stranu, naišla je opasnost s druge strane. Odjednom sam čuo da me netko zove.
– Izbliza?
– Ne, nego s Kozjaka. Naravno da me je netko zvao iz neposredne blizine. Zapravo me je pozvala šapatom.
– Tko to?
– Jedna moja bivša učenica. Uplakana. Nesretna. Gledala me je kao da je ugledala anđela…
– Kako mi idu na živce te usporedbe. Kad si ti vidio nekoga da gleda anđela? Jednom je nešto puklo u zgradi pokraj nas pa je došla policija. I veli jedan susjed da je puklo kao plinska boca. Pitam ja to đubre neotesano je li ikada čuo kako puca plinska boca. Veli da nije. Pa kako onda može to reći ako ne zna kako pucaju plinske boce. Možda pukne prpošno u nekom koloraturnom sopranu.
– Sad dok te slušam vidim da moja bivša učenica nije jedina koja ima problema.
– A kakvih problema ima?
– Ne mogu ti to reći. Povjerila mi se.
– Jesu li barem strašni?
– Naravno da su strašni. Dečko je napumpao i ostavio.
– A kakve to veze ima s Luksorom.
– Dok sam je tješio prošlo je vrijeme. A i nije me bilo briga. Važnije mi je bilo utješiti bivšu učenicu. Makar je samo slušao i sjedio s njom.
– Mogao si je slušati i u Luksoru. I sjediti s njom. Ovako ćeš opet morati sljedeću nedjelju u Split.

Oznake: Nenad, LVXOR