Moj prijatelj Nenad

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u zračnoj luci.
– Kaj radiš na aerodromu, dobri čovječe?
– Čekam Australopitekusa.
– Molim? Čekaš Australopitekusa?!? Zašto ga ti čekaš? On je moj prijatelj. Uh, baš sam se uznemirio.
– Kad se smiriš dođi u VVB. Veli da mu moramo pomoći oko neke izložbe.
Kad sam došao u VVB prilično hladno sam pozdravio Australopitekusa. Neka zna da sam povrijeđen.
– Baš super da sam tebe, Nenade, zamolio da me dočekaš. Ovaj ovdje se drži ko kuhana noga.
– Nemoj tako…
– Kako ti možemo pomoći?
– Pripremam jednu izložbu povodom obljetnice uvođenja hrvatske kune. Izložit ću novčanice.
– Ja ti ne dam ni kune. Pitaj Matka. Možda on ima…
Nenad i Australopitekus su me mrko pogledali. Hmm…
– Primijetio sam da su osobe prikazane na novčanicama isključivo muškarci. Zato sam odlučio osmisliti novčanice sa ženskim likovima. Prva novčanica je od pet kuna. Tamo su u originalu Zrinski i Frankopan. Namjesto njih sam mislio staviti Katarinu Zrinsku. Jednome je bila sestra, drugome supruga pa mi se čini prikladno. A simbolizira i sve žene patnice. Time pokrivamo ne samo povijest, nego i obitelj. Dva temeljna polazišta naše hrvatske kulture, tradicije i suvremenosti.
– Kako će to izgledati?
– Ovako!

– Prestrašno.
– Doradit ću to. Ovo je samo skica.
– Ti fakat nisi normalan.
– Na novčanici od deset kuna je biskup Dobrila. On simbolizira vjeru. Imamo, dakle, povijest pa vjeru. Namjesto njega bih stavio bl. Mariju Propetog Isusa Petković.

– Okrenuta je na krivu stranu.
– Samo to si mu našao kao zamjerku, Nenade? Sve drugo ti se čini u redu?
– Baš si negativan danas.
– Novčanica od dvadeset kuna simbolizira politiku i tu je na slici ban Jelačić. U ovoj ženskoj verziji bih stavio Jadranku Kosor.

– Kaj je umrla?
– Zašto?
– Pa nećeš valjda stavljati žive osobe.
– Zašto ne? Ona je prva hrvatska predsjednica…
– A Savka? A Milka?
– …u demokratskoj Hrvatskoj.
– Neka ti bude.
– Dakle, nakon povijesti, vjere i politike na novčanicama je prikazana kultura kroz lik Ivana Gundulića. Mislio sam tu staviti neku književnicu.
– Koju?
– Ivanu Brlić Mažuranić. Ali, nju sam prebacio na sto kuna tako da bude namjesto djeda.

– Ima logike.
– Koju ćeš onda na pedeset kuna?
– Mislio sam pokriti još jedno područje na kojemu su se žene iskazale. Područje sporta. Pa bih tu stavio Janicu Kostelić?

– Kaj je umrla?
– Opet ti…
– Dobro, a na sto kuna?
– To sam već rekao. Ivanu Brlić Mažuranić namjesto djeda.
– Tako sve ostaje u obitelji.
– Na dvjesto kuna je Stjepan Radić. Učinilo mi se da bi mu prikladni parnjak…
– Kaj?
– … sa ženske strane mogla biti Marija Jurić Zagorka. On je pučki tribun, a ona genijalka koja je za hrvatsku ženu toliko dobra učinila zalažući sebe i lomeći predrasude.

– Apsolutno se slažem.
– Zamislio sam da na izložbi novčanica od tisuću kuna bude u posebnoj prostoriji nakon koje bi se izlazilo s izložbe. Sve novčanice bi bile visoke oko metra i duge preko dva metra. A postavljene bi bile u visini prosječnog čovjeka.
– Bolje je u visini prosječne žene.
– I žene su ljudi.
– Novčanica od tisuću kuna bi bila u posebnoj prostoriji i namjesto slike neke žene bilo bi ogledalo. Otprilike ovako.

– To je ogledalo?
– Ovo je samo skica. Poanta je da se želi reći da je svatko od nas vrijedan i pozvan ostaviti svoj trag.
– Preskočio si novčanicu od petsto kuna. Jednom sam je vidio i znam da postoji.
– Zato sam vas i pozvao da mi pomognete.
– Reci što si zamislio.
– Za sada imam samo ovo.

– Upitnik je muškog roda. Uopće nije žena. Ili je to opet neka dublja simbolika?
– Na novčanicu od petsto kuna sam mislio staviti sliku neke hrvatske znanstvenice.
– Ima logike.
– Znate li koju hrvatsku znanstvenicu?

Oznake: Nenad, dizajn, novčanice