Moj prijatelj Nenad

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da se zadržao u školi.
– Kaj je bilo, dobri čovječe?
– Imao sam podjelu svjedodžbi pa su mi roditelji priredili malo iznenađenje.
– Fora. Malu zakusku? Piće? Kolače? Vucine pjesme u obradi za mali komorni sastav?
– Iznenadili su me svojim napadom, prijetnjom Ministarstvom, svađanjem i pravljenjem problema. Ljut sam ko pas. Znaš li što im je palo na pamet?
– Oprosti, gubim signal… Krc… Šršrrr… Ajde dođi u VVB.
Sreća da munjevito mislim pa se izvučem iz svake neprilike.
Kad je Nenad došao u VVB prišao je našem stolu.
– Što radite, dangube?
– Prepiremo se tko radi najbolji roštilj.
– Pa zašto jednostavno ne izroštiljate svaki nešto pa da probamo?
– Došli su oni na tu ideju, ali sam im rekao da, ako zapale roštilj u VVB-u, nabavit ću sudsku zabranu pristupa za svakoga od njih ponaosob.
Mi se jednodušno, puni ljutnje okrenusmo prema Matku.
– De, Matko, začepi i ne miješaj se u razgovor.
– I što ste zaključili? Tko radi najbolji roštilj.
– Bivši policajac Branko je zaključio da on najbolje radi. Cvrčak da on. Đorđević tvrdi da on radi najbolji roštilj.
– A ti?
– Mene su diskvalificirali.
– Zašto?
– Vele da ja ne znam raditi roštilj. Da ja samo pečem na gradele. Ne znaju oni što to znači. Ne znaju oni vele gradele.
– L. A. je doista velegrad.
Mi se jednodušno, puni čuđenja okrenusmo prema Matku.
– De, Matko, začepi i ne miješaj se u razgovor.
– Što ti, Nenade, misliš tko radi najbolji roštilj?
– Definitivno Pijani Roman.
– On???
Nenad je zadigao majicu.
– Vidite li ovu ranu na prsima?
– Ovu ovdje?
– Ma ne tu. Ta, onda ova, ova i ova ovdje su mi od Sezama.
– Od jednogodišnje biljke uljarice kritosjemenjače?
– Ma ne, nego od Srbina koji nas je za vrijeme rata tukao i ispitivao u logoru. Zvali smo ga Sezam jer se svatko pred njim otvarao. A najradije bi nas mučio tako da nas je pekao užarenim željezom. Ako bi izdržao sve drugo, propjevao bi kad bi ti užareno željezo krenuo gurati u šupak.
– I ti si se otvorio?
– Nisam. Prije nego je moj šupak došao na red Sezam je jednostavno nestao.
– Neko ga je ubio?
– Ma ne. Po jednima je imenovan veleposlanikom Srbije u nekoj europskoj zemlji, a po drugima je postao pomoćnik ministra kulture. I Branko se spasio. On isto ima samo rane po prsima.
Branko je zadigao majicu i pokazao svoje strašne ožiljke.
– Ako još netko zadigne majicu sve ću vas izbaciti i zatvoriti VVB.
– Šteta. Baš sam vam mislila pokazati ožiljak od operacije na dojci – reče prekrasna žena za susjednim stolom.
Mi se jednodušno, puni bijesa okrenusmo prema Matku.
– Debilu, Matko, začepi i ne miješaj se u razgovor.
Malo smo zašutjeli dok smo se pribrali.
– Kakve veze, Nenade, ima tvoj ožiljak, roštilj i Pijani Roman?
– Jednom mi je u školi tajnica dala pismo koje je odlučila poslati u Agenciju o mom radu. Kad sam vidio što je napisala pozlilo mi je i lijevom rukom sam se prihvatio za dovratnik vrata njenog ureda iz kojega sam upravo izašao. Ona je u tom trenu svom snagom zalupila vrata za mnom. Uhvatila mi je vratima prste i polomila ih. Pa sam završio u gipsu. Lijeva ruka mi je bila skroz izvan funkcije mjesecima.
– Kakve to veze ima?
– U to vrijeme mi je Valentina…
– Tko je Valentina?
– Valentina je, Branko, jedna djevojka koja stalno ima peh. Pričaj dalje, Nenade!
– Valentinu je baš u to vrijeme ostavio dečko. A imala je dvije ulaznice za neko alternativno kazalište. Ne samo da ju je dečko ostavio, nego veli da ju je odbio i neki debil kojega je pozvala da ide s njom.
– Matko, Matko… Ccccc…
– Nije zvala Matka, nego ovoga ovdje.
Svi pogledaše u mene. Morao sam munjevito razmišljati.
– Ulaznice su bile na kraju reda. A ja u kazalištu iz principa ne sjedim na kraju reda.
– Zato smo Valentina i ja otišli na tu predstavu. Valentina je sjedila na rubu, a ja pokraj nje. S njene desne strane.
– Curu si stavio na rub? Pa ti nisi normalan.
– Ona je tako htjela. Da izbjegne nekog bezveznjaka pokraj kojega sam ja sjeo.
– Kakve to veze ima s roštiljem?
– Čekaj! Predstava je bila čisto sranje. Neka alternativa. Bože sačuvaj!
– Sve te pederčine treba pretući!
– Smiri se, Cvrčak. Pričaj dalje, Nenade!
– U jednom trenutku su nas glumci zamolili da malo raširimo noge. A onda su rekli da svoje ruke stavimo među noge osobe do nas. Jadna Valentina je opet izvisila.
– Kako misliš?
– Ja sam svoju desnu ruku stavio onom tipu među noge. On je meni stavio svoju lijevu ruku među noge. Valentina isto. A ja njoj nisam mogao staviti svoju lijevu ruku jer je bila u gipsu. Ruka. Ne Valentina. Budući da je bila na rubu, ostala je jedina u dvorani koju nitko nije primio među noge.
– Jadna Valentinica.
– Koji bolesnici. To sve treba razbit.
– De, Cvrčak, smiri se.
– A zašto ste se hvatali?
– Mogu reći ono što su nam objasnili. Malo mi je neugodno jer je nepristojno.
– Reci.
– Rekli su da kad imaš dojam da je sve otišlo u kurac ili u pizdu materinu, odjednom osjetiš ruku čovjeka do tebe i shvatiš da je dovoljna tek ljudska blizina.
– Šarmantno. Igra li još ta predstava?
– Pusti sad to, Đorđeviću. Pričaj dalje, Nenade!
– Budući da je Valentina bila utučena jer nije osjetila ruku čovjeka do sebe, odlučio sam je sutradan pozvati na roštilj kod Nives i Pijanog Romana.
– I? Kad ćeš doći do dokaza da Pijani Roman radi najbolji roštilj?
– Pijani Roman je roštiljao. U jednom trenutku je netko trebao nož. Nož je bio kod Pijanog Romana. Znajući da ja spretno hvatam noževe u letu, Pijani Roman je bacio nož prema meni i viknuo da ga uhvatim. Budući da ga nisam uhvatio, nož mi se zabio u prsa.
– Zašto nisi uhvatio nož? Pa ti si barem poznat kao spretni hvatač noževa u letu.
– Čime da ga uhvatim? Lijeva ruka mi je bila slomljena, a u desnoj sam držao komad mesa što je Pijani Roman ispekao. Radije dobiti nož u prsa, nego pustiti Romanovo meso.

Oznake: Nenad, pivo, roštilj

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u zračnoj luci.
– Kaj radiš na aerodromu, dobri čovječe?
– Čekam Australopitekusa.
– Molim? Čekaš Australopitekusa?!? Zašto ga ti čekaš? On je moj prijatelj. Uh, baš sam se uznemirio.
– Kad se smiriš dođi u VVB. Veli da mu moramo pomoći oko neke izložbe.
Kad sam došao u VVB prilično hladno sam pozdravio Australopitekusa. Neka zna da sam povrijeđen.
– Baš super da sam tebe, Nenade, zamolio da me dočekaš. Ovaj ovdje se drži ko kuhana noga.
– Nemoj tako…
– Kako ti možemo pomoći?
– Pripremam jednu izložbu povodom obljetnice uvođenja hrvatske kune. Izložit ću novčanice.
– Ja ti ne dam ni kune. Pitaj Matka. Možda on ima…
Nenad i Australopitekus su me mrko pogledali. Hmm…
– Primijetio sam da su osobe prikazane na novčanicama isključivo muškarci. Zato sam odlučio osmisliti novčanice sa ženskim likovima. Prva novčanica je od pet kuna. Tamo su u originalu Zrinski i Frankopan. Namjesto njih sam mislio staviti Katarinu Zrinsku. Jednome je bila sestra, drugome supruga pa mi se čini prikladno. A simbolizira i sve žene patnice. Time pokrivamo ne samo povijest, nego i obitelj. Dva temeljna polazišta naše hrvatske kulture, tradicije i suvremenosti.
– Kako će to izgledati?
– Ovako!

– Prestrašno.
– Doradit ću to. Ovo je samo skica.
– Ti fakat nisi normalan.
– Na novčanici od deset kuna je biskup Dobrila. On simbolizira vjeru. Imamo, dakle, povijest pa vjeru. Namjesto njega bih stavio bl. Mariju Propetog Isusa Petković.

– Okrenuta je na krivu stranu.
– Samo to si mu našao kao zamjerku, Nenade? Sve drugo ti se čini u redu?
– Baš si negativan danas.
– Novčanica od dvadeset kuna simbolizira politiku i tu je na slici ban Jelačić. U ovoj ženskoj verziji bih stavio Jadranku Kosor.

– Kaj je umrla?
– Zašto?
– Pa nećeš valjda stavljati žive osobe.
– Zašto ne? Ona je prva hrvatska predsjednica…
– A Savka? A Milka?
– …u demokratskoj Hrvatskoj.
– Neka ti bude.
– Dakle, nakon povijesti, vjere i politike na novčanicama je prikazana kultura kroz lik Ivana Gundulića. Mislio sam tu staviti neku književnicu.
– Koju?
– Ivanu Brlić Mažuranić. Ali, nju sam prebacio na sto kuna tako da bude namjesto djeda.

– Ima logike.
– Koju ćeš onda na pedeset kuna?
– Mislio sam pokriti još jedno područje na kojemu su se žene iskazale. Područje sporta. Pa bih tu stavio Janicu Kostelić?

– Kaj je umrla?
– Opet ti…
– Dobro, a na sto kuna?
– To sam već rekao. Ivanu Brlić Mažuranić namjesto djeda.
– Tako sve ostaje u obitelji.
– Na dvjesto kuna je Stjepan Radić. Učinilo mi se da bi mu prikladni parnjak…
– Kaj?
– … sa ženske strane mogla biti Marija Jurić Zagorka. On je pučki tribun, a ona genijalka koja je za hrvatsku ženu toliko dobra učinila zalažući sebe i lomeći predrasude.

– Apsolutno se slažem.
– Zamislio sam da na izložbi novčanica od tisuću kuna bude u posebnoj prostoriji nakon koje bi se izlazilo s izložbe. Sve novčanice bi bile visoke oko metra i duge preko dva metra. A postavljene bi bile u visini prosječnog čovjeka.
– Bolje je u visini prosječne žene.
– I žene su ljudi.
– Novčanica od tisuću kuna bi bila u posebnoj prostoriji i namjesto slike neke žene bilo bi ogledalo. Otprilike ovako.

– To je ogledalo?
– Ovo je samo skica. Poanta je da se želi reći da je svatko od nas vrijedan i pozvan ostaviti svoj trag.
– Preskočio si novčanicu od petsto kuna. Jednom sam je vidio i znam da postoji.
– Zato sam vas i pozvao da mi pomognete.
– Reci što si zamislio.
– Za sada imam samo ovo.

– Upitnik je muškog roda. Uopće nije žena. Ili je to opet neka dublja simbolika?
– Na novčanicu od petsto kuna sam mislio staviti sliku neke hrvatske znanstvenice.
– Ima logike.
– Znate li koju hrvatsku znanstvenicu?

Oznake: Nenad, dizajn, novčanice

Nijedno društvo ne može biti napredno i sretno ako je njegov veći dio sačinjen od ljudi koji su siromašni i jadni.
Adam Smith
* 16. lipnja 1723.

Srce puno ljubavi je najveća mudrost.
Charles Dickens
+ 9. lipnja 1870.

Ali nesretno stvorenje koje je samo otrov udisalo, čiji su slabašni koraci samo po trnju gazili, koje je svjetlo dana vidjelo jedino onako kako zalutali putnik vidi sijevanje munje, ono kojemu je okrutna sudbina otela roditelje, prijatelje, imetak, zaštitu i pomoć, ono kojemu na svijetu jedino plač dane skraćuje, a patnja žeđ gasi, to stvorenje bez straha očekuje smrt, želi je kao mirnu luku gdje će je čekati odmor uz Boga, koji je i suviše pravedan da bi dopustio da nevinost osramoćena na zemlji ne dobije na drugom svijetu naknadu za pretrpljena zla.
Donatien Alphonse François de Sade
* 2. lipnja 1740.

Dokle god neko dijete trpi zbog nepravde, ne postoji prava ljubav na ovome svijetu.
Isadora Duncan
* 26. svibnja 1878.

Novac ne smrdi.
Vespazijan

Imaj vjeru i život će biti lijep. Bit će vedar i kršćanski. Imaj vjeru i naći ćeš iscrpan odgovor na svaki zašto. Sva će iskušenja biti snošljiva i bol će se zaodjenuti svjetlošću.
Leopold Bogdan Mandić
* 12. svibnja 1866.

Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu dva su krila istih vrata koja se otvaraju i zatvaraju samo zajedno.
Sřren Kierkegaard
* 5. svibnja 1813.

Samo Bog je moja nježnost, samo Bog je moj oslonac, samo Bog je moja ljubav, moj život i moje bogatstvo.
Ljudevit Montfortski
+ 28. travnja 1716.

Bolje je zaslužiti počasti, a ne dobiti ih, nego dobiti ih, a ne zaslužiti ih.
Mark Twain
+ 21. travnja 1910.

Žao mi je ako ih svojom glazbom samo zabavljam. Želim da po njoj postanu bolji.
George Friedrich Händel
+ 14. travnja 1759.

Nikada nisam htio biti drugi Bruce Lee. Želim biti prvi Jackie Chan.
Jackie Chan
* 7. travnja 1954.

Svi imamo snove. Ali da bismo ih ostvarili, potrebno je uložiti mnogo odlučnosti, predanja, discipline i truda.
Jesse Owens
+ 31. ožujka 1980.

Svrha umjetnost je spoznati istinu u najljepšem joj ruhu.
Stjepan Miletić
* 24. ožujka 1868.

Dok je srca bit će i Kroacije.
Antun Gustav Matoš
+ 17. ožujka 1914.

Živi samo onaj tko za nešto živi.
Joža Horvat
* 10. ožujka 1915.

Tako je malo potrebno da ljudi osjete radost života.
Zvjezdan Linić
* 1. ožujka 1941.

Niti što gubimo ako ne jedemo; niti što dobivamo ako jedemo. (...) Zato, ako jelo sablažnjava brata moga, ne, neću jesti mesa dovijeka da brata svoga ne sablaznim.
1 Kor 8,8.13

Mrak ne može otjerati mrak; samo svjetlost to može. Mržnja ne može otjerati mržnju; samo ljubav to može.
Martin Luther King
* 15. siječnja 1929.

Teško žrtvi u kojoj nema ljubavi, ali teško i ljubavi koja neće žrtvu.
Bonaventura Duda
* 14. siječnja 1924.

Greške su put do otkrića!
James Joyce
+ 13. siječnja 1941.

Ljudi nisu onakvi kakvih ih se sjećamo. Kako godine prolaze, sve više su onakvi kakvi bismo mi htjeli da budu i kako mislimo da ih se sjećamo.
Agatha Christie
+ 12. siječnja 1976.

Svaki cvit i trova svako,
svaki list i svako kita
ima vonj od moga škoja,
ima dušu našeg svita.
Lucija Rudan
* 10. siječnja 1911.

Ne možeš birati kako ćeš i kada umrijeti. Možeš samo odlučiti kako ćeš živjeti.
Joan Baez
* 9. siječnja 1921.

Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje.
Ivan Gundulić
* 8. siječnja 1589.

Mržnja nije snaga izgradnje, samo ljubav gradi.
Maksimilijan Kolbe
* 7. siječnja 1894.

Volim šetnju po kiši jer tada nitko ne primjećuje da plačem.
Rowan Atkinson
* 6. siječnja 1955.

Niti kreposti pohvaliti niti falinge popraviti prez istine ni moguče.
Tituš Brezovački
* 4. siječnja 1757.

Kada sam bio mlad vjerovao sam da tri stvari imaju snagu: marksizam, film i dinamit. Sada vjerujem samo u snagu dinamita.
Sergio Leone
* 3. siječnja 1929.

Bog ne gleda na veličinu naših djela, nego samo na ljubav s kojom se ona obavljaju.
Terezija od Djeteta Isusa
* 2. siječnja 1873.

Priznajem, više povjerenja imam u obraćena grešnika nego u onoga koji nikada nije sagriješio.
Sándor Petőfi
* 1. siječnja 1823.

Život je najljepša pjesma jer joj je sam Bog satkao i riječi i note. Život je najčišća radost jer ga sam Bog i stvara i podržava. Život je lijep jer je dar Božji.
Marica Stanković
* 31. prosinca 1900.

Za neuspjeh postoje milijuni razloga, ali niti jedan jedini izgovor.
Rudyard Kipling
* 30. prosinca 1865.

Hvala Bogu na svim strašnim kušnjama i na njihovu sretnom završetku.
Frane Franić
* 29. prosinca 1912.

Cvati tamo gdje si posijan.
Franjo Saleški
+ 28. prosinca 1622.

Gdje god bih došao izazvao bih razdor zato što sam bio nalik na reflektor koji otkriva glupost i besmisao svega i svačega. Osim toga nisam se znao uvlačiti u guzicu.
Henry Miller
* 26. prosinca 1891.

Ovako se htjede roditi. Koji hoće da ga ljube, a ne da ga se boje.
Josip Stadler

Oznake: Nenad, citati

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u VVB-u pa da i ja dođem tamo.
Prije nego što sam uspio išta progovoriti Nenad me je sav izvan sebe upitao:
– Jesi li čuo što se dogodilo?
– Naravno da sam čuo.
– Katastrofa.
– Takav je sport. Sudci bitno utječu na igru. Ja mislim da su ga potplatili da nam nepravedno sudi.
– O čemu ti govoriš? Radi se o Gadnom.
– O Gadnom? Gadni mu je poševio ženu pa nam se sudac osvećivao? Đubre jedno bezobrazno…
Nenad me je čudno pogledao.
Sjeo sam.
Nenad je baš bio neobičan.
– Kad si se zadnji put vidio s Gadnim?
– Nemam pojma, Nenade. Znaš da se ne opterećujem takvim bedastoćama. Zar ću voditi statistiku susreta s njim?
– Ja sam ga vidio u četvrtak zadnji put. Tad smo bili zajedno.
– Ono kad nam je pričao kako ga ona cura koju je napumpao gnjavi da je oženi?
– Da. Jesi ga vidio nakon toga?
– Nisam.
– Onda ne znaš što se dogodilo?
– Što se dogodilo?
– Cura je napravila samoubojstvo. Objesila se.
– Uh…
– Nakon toga nitko nije vidio Gadnoga. A onda su ga našli…
– Gdje se skrivao?
– Našli su ga mrtvog u njegovom fuckystanu.
– I on se objesio?
– Izgleda da ga je netko ubio. Branko, bivši policajac, nabavio mi je od svojih fotografije.
Nenad mi je pokazao fotografije golog, unakaženog tijela kako leži u lokvi krvi.
– Uh… Zna li se tko ga je ubio? Tko ga je ovako izmasakrirao?
– Ne zna se. Njegova žena je obećala sto tisuća kuna ako dozna tko ga je ubio.
– Nisam znao da joj je bilo stalo do Gadnog.
– Pa i nije. Obećala je novce kao nagradu onome tko ga je ubio.
Matko je upravo donio kavu, pogledao slike i zaključio:
– To je bilo za očekivati. Kako je živio, tako je i umro.

Oznake: Nenad, Gadni, smrt

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na dogovoru sa školskom psihologicom.
– Oko čega se dogovarate, dobri čovječe?
Nije mi htio otkriti telefonski. Samo je rekao da dođem u VVB pa da će mi tamo ispričati.
Budući da pametniji popušta nastavio sam inzistirati da mi kaže o čemu se radi. Nenad je samo prekinuo razgovor.
Otišao sam u VVB.
– Ne volim kad mi ljudi prekinu razgovor. I kad me ne slušaju.
Matko se nije obazirao na moje riječi pa sam otišao sjesti za stol. Čekao sam Nenada. Usput sam čitao novine.
Domalo je došao Nenad sa školskom psihologicom.
– Jeste bili kod one moje kolegice koju sam Vam preporučila? Znate da nije sramota ići na psihoterapiju. A Vama bi sigurno pomoglo.
– Pusti me na miru, ženo Božja. Inače sam normalan. Tvoje društvo me čini nervoznim. Molim te, Nenade, zaštiti me.
– Ja mislim kao i gospođa psihologica.
– Prevrtljivče!
– Nemoj tako…
– Nego, kaj ste radili u školi?
– Pripremali smo debatu. Ponudit ćemo učenicima tu aktivnost pa ćemo im pokazati kako se to radi. Možda bi nam se i Vi mogli pridružiti. Pozvat ću i onu svoju kolegicu…
– Baš čitam u novinama nešto. Ne mogu sada.
– Zbilja bi mogao doći. Imamo super temu.
– Koju?
– Radi se o jednoj priči…
– Ne pitam tebe, nego Nenada!
– Doista ste agresivni. Zbilja bi Vam dobro došla terapija.
– Nisam agresivan, nego me ti činiš nervoznim. De, Nenade, reci joj nešto.
– Oprosti mu. Nije pri sebi. Inače je normalan.
– Oprostit ću mu, Nenade. Samo zbog tebe. Ali, kada se pribere najozbiljnije mu predloži terapiju.
– Budem.
– Budeš mi rekao o čemu se radi?
– Psihologica misli da ti je nužna terapija pa je preporučila da te ja potaknem kad se malo smir…
– O čemu se radi na debati?
– A to… Komentiramo jedan događaj.
– Koji?
– Nedavno je bila u novinama priča o teško bolesnom dječaku koji je htio otići na snijeg.
– Pa zašto ga nisu odveli na snijeg?
– Zato jer je bio teško bolestan i zato jer je živio prilično južno.
– Ima logike.
– Njegovi roditelji, zajedno sa svojim prijateljima, organizirali su jednu stvar. Otišli su hladnjačama po snijeg i dovezli su ga u dječakovo dvorište. Dječak je s prozora vidio snijeg. Prvi put uživo. I zadnji put. Umro je prije nego se snijeg otopio. Ali umro je sretan.
– U debati ćemo se podijeliti u dvije skupine i raspravljat ćemo o postupku njegovih roditelja. Postavljat ćemo različita pitanja. Ukratko, branit ćemo afirmativni ili negacijski stav.
– I koji je tvoj stav o tome, Nenade?
– Ne znam još. Nismo se dogovorili tko će što zastupati.
– Ne kužim. Zar će ti netko drugi reći što zastupaš?
– Pa da. Nenad će zastupati onaj stav za koji ga zadužimo. Njegov posao je iznijeti jače argumente i pobijediti u debati. Tako ćemo učenicima pokazati…
– Jesi li ti normalna, ženo Božja? Fakat, ono, fakat… Mislim…
– Kao prvo, ne derite se na mene. A kao drugo, poradite malo na samokontroli.
– Ne seri!
– Nenade, molim te, interveniraj.
– Ne seri!
– Molim???
– Nisam tebi rekao, nego njemu.
– Dobro onda. Već sam mislila…
– Što ćete učenicima pokazati takvom debatom?
– Naučit ćemo ih argumentirano braniti svoj stav tako da njihovo mišljenje prevlada.
– O ne! Učit ćeš ih, kozo glupa…
– Nenade, molim te, zaštiti me.
– Učit ćeš ih da nije bitno tko je u pravu, nego da je bitno braniti svoje napadajući tuđe. Učit ćeš ih da nije bitno što je njihovo mišljenje, nego da se trebaju boriti za ono što im je zadano. Učit ćeš ih da je sve relativno i da nije bitna istina, nego blagoglagoljivost i impresioniranje publike.

Oznake: Nenad, Tumor mozga, debata

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi.
– Nikad nisi pri sebi, dobri čovječe.
– To si tek sada skužio?
– Pa gdje si?
– Državna je matura pa imamo nastavu popodne.
– Uopće te više ne viđam. Morat ćeš mi poslati selfie da znam kako izgledaš.
– Što ćeš sada?
– Idem kupiti nove cipele.
Otišao sam do prodavaonice u kojoj redovito kupujem cipele.
– Dobar dan! Izvolite.
– Dobar dan i Vama. Ove cipele sam kupio kod vas prije pet godina. Sada bih još jedne ovakve jer su se iskazale.
Iznenađena prodavačica mi da znak da pođem za njom. Odvede me u stranu i tiho upita:
– Jeste li Vi glupi?
Brzo sam se pribrao od šoka koji je izazvalo njeno pitanje pa odvratih istom mjerom:
– A imate li Vi sestru koja se zove Ružica?
– Nemam – reče ona.
– E, nisam ni ja.
– Znate, taj model se ne proizvodi već nekoliko godina. Ali pokazat ću Vam neke slične. Kakve cipele želite?
– Ne znam. To mi je problem. Najradije bih išao bos. Cipele su me oduvijek zbunjivale.
– Cipele su izvrsni učitelji. Ako ih dovoljno pažljivo slušate otkrit će Vam životne mudrosti.
A onda mi je počela otkrivati ono što su njoj cipele šapnule.
Prva stvar koju mi je spomenula je potreba da cipele budu usklađene s ostatkom odjeće. Sve je potrebno ukomponirati u cjelinu. Potrebno je prilagođavati se ako ne želimo biti trn u oku.
– Pritom ne smijemo nijekati svoju posebnost, ali niti tvrdoglavo inzistirati na različitosti.
Cipele koje su u trendu su najtraženije i najskuplje. Svi se otimaju za njima. Dive im se. A zapravo su tragičarke. Traju samo jednu sezonu i onda se odbacuju. A ako se i nakon toga pojave, doživljavaju prezir i porugu.
– Slava je prolazna.
Postoje cipele koje se zamamno sjaje. Obično ih obuvamo u svečanim prigodama. U trenucima kada želimo izgledati dobro i osjećati se dobro. Ali, kao po pravilu, takve cipele su veoma neugodne. Žuljaju nas. Drže nam stopalo i tijelo u neprirodnom položaju.
– Ponašaju se poput hirovitih ljudi koji nemaju ništa osim vanjskog blještavila.
Cipela koja ti se na prvi pogled može učiniti prikladnom domalo otkrije svoje pravo lice što prouzroči bol i usporava korak.
– Zato valja mudro birati, misleći o bitnom, ne zavodeći se površnošću.
Mnogi misle da se kupnjom cipele završava priča. No tek tada započinje suživot s cipelama. Za cipele se treba brinuti. Potrebno ih je čistiti. (Dok je to govorila pogledala je moje stare cipele, a ja sam porumenio.)
– Ne može se proći zemljom a da se ne zaprlja cipele, ali sretan je onaj koji zna i može očistiti svoje cipele i vratiti im prijašnju ljepotu.
Najveći uspjeh je naći cipelu koja ti odgovara. Koja nježno pristaje uz nogu, a istodobno je sigurno drži. Koja štiti i grije, ali ne gnječi niti izaziva znoj.
– Tu je negdje cipela za tebe. Pronađi je!

Oznake: Nenad, Pješak, cipele