Moj prijatelj Nenad

utorak, 14.05.2013.

76. ČUJEM DA JE DANAS DAN OBAVIJESNIH SREDSTAVA PA, PROMATRAJUĆI NAŠE MEDIJE, PITAM SE JESU LI SE VIŠE UDALJILI OD ISTINE ILI OD ZDRAVOG RAZUMA...

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da u frci.
– Kaj je bilo, dobri čovječe?
– Zadnji je tjedan nastave za maturante.
– I zato si u frci? Ti baš nemaš pametnijeg posla.
– Malo su maturanti opušteniji i neformalniji. Pa je jedna učenica, kojoj sam poklonio peticu na kraju, ispred škole, pred svim učenicima, zadigla majicu i pokazala mi sise.
– Zašto?
– Rekla je da sam ja njoj poklonio peticu pa da i ona meni daje peticu.
– Fora, fora.
– Možda bi i bila fora da neki tip nije to uslikao.
– Neki tvoj učenik?
– Neki novinar.
– Pa?
– Maloprije me je nazvala jedna bivša učenica koja radi u tim novinama i rekla je da je vidjela da su to napuhali i da će sutra biti na naslovnici kako profesor seksualno iskorištava učenike. Da je to ekskluzivna i skandalozna vijest. Ja sam upropašten čovjek!
– Smiri se, Nenade! Imam čovjeka koji će to zataškati.
– Zbilja?
– Odi u VVB i čekaj me tamo.
Kad sam ušao u VVB, Nenad je nestrpljivo sjedio čekajući rezultate.
– Budi bez brige. Moj čovjek je već na putu prema redakciji. Rekao sam mu da dođe ovdje kad zataška stvar.
– Koji je to tvoj čovjek?
– Đorđević.
– Đorđević?
– Ne znam jesam li ti spomenuo da sam u ratu bio član trojke za specijalne akcije.
– Spomenuo si mi to kad si pričao kako su poginula ona dvojica koji su bili s tobom.
– Igor i Mladen. Bog im dao pokoj duši.
Duboko sam uzdahnuo. Baš je rat sranje.
– Kad sam trebao ići u sljedeću akciju onda su mi dodijelili drugu dvojicu. Maloga Marka i Đorđevića. Rekli su da je akcija opasna i da se vjerojatno nećemo izvući živi pa da je najmanja šteta da oni dvojica poginu.
– Zašto?
– Mali Marko je bio narkoman, a Đorđević je Srbin.
– I jeste poginuli?
Pogledao sam Nenada i duboko uzdahnuo.
– Jesmo. Svi trojica smo poginuli.
– Pa kako si onda…
– Ne samo da nismo poginuli u toj akciji, nego smo preživjeli cijeli rat. Čudno, ali istinito.
Uto je na vrata VVB-a ušao Đorđević.
Sjeo je za naš stol.
Upoznao sam ih.
Đorđević je urotnički šapnuo Nenadu:
– Ne moraš više da brineš. Stvar je zataškana.
– To je moj čovjek. Hvala ti, Đo.
– Kako si uspio stvar zataškati?
– Bilo je lako. Ušao sam u redakciju i sa stola sam uzeo tekst i fotose. Stavio sam ih u tašku i otišao. Nemoj da brineš. Stvar je zataškana.
– To je moj čovjek. Znao sam koga treba poslati da zataška stvar. Da sam poslao nekog Hrvata, on bi stvar zatorbao.

Oznake: Nenad, mediji, Zataškana stvar

- 13:30 - Komentari (2) - Isprintaj - #