Moj prijatelj Nenad

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da u frci.
– Kaj je bilo, dobri čovječe?
– Zadnji je tjedan nastave za maturante.
– I zato si u frci? Ti baš nemaš pametnijeg posla.
– Malo su maturanti opušteniji i neformalniji. Pa je jedna učenica, kojoj sam poklonio peticu na kraju, ispred škole, pred svim učenicima, zadigla majicu i pokazala mi sise.
– Zašto?
– Rekla je da sam ja njoj poklonio peticu pa da i ona meni daje peticu.
– Fora, fora.
– Možda bi i bila fora da neki tip nije to uslikao.
– Neki tvoj učenik?
– Neki novinar.
– Pa?
– Maloprije me je nazvala jedna bivša učenica koja radi u tim novinama i rekla je da je vidjela da su to napuhali i da će sutra biti na naslovnici kako profesor seksualno iskorištava učenike. Da je to ekskluzivna i skandalozna vijest. Ja sam upropašten čovjek!
– Smiri se, Nenade! Imam čovjeka koji će to zataškati.
– Zbilja?
– Odi u VVB i čekaj me tamo.
Kad sam ušao u VVB, Nenad je nestrpljivo sjedio čekajući rezultate.
– Budi bez brige. Moj čovjek je već na putu prema redakciji. Rekao sam mu da dođe ovdje kad zataška stvar.
– Koji je to tvoj čovjek?
– Đorđević.
– Đorđević?
– Ne znam jesam li ti spomenuo da sam u ratu bio član trojke za specijalne akcije.
– Spomenuo si mi to kad si pričao kako su poginula ona dvojica koji su bili s tobom.
– Igor i Mladen. Bog im dao pokoj duši.
Duboko sam uzdahnuo. Baš je rat sranje.
– Kad sam trebao ići u sljedeću akciju onda su mi dodijelili drugu dvojicu. Maloga Marka i Đorđevića. Rekli su da je akcija opasna i da se vjerojatno nećemo izvući živi pa da je najmanja šteta da oni dvojica poginu.
– Zašto?
– Mali Marko je bio narkoman, a Đorđević je Srbin.
– I jeste poginuli?
Pogledao sam Nenada i duboko uzdahnuo.
– Jesmo. Svi trojica smo poginuli.
– Pa kako si onda…
– Ne samo da nismo poginuli u toj akciji, nego smo preživjeli cijeli rat. Čudno, ali istinito.
Uto je na vrata VVB-a ušao Đorđević.
Sjeo je za naš stol.
Upoznao sam ih.
Đorđević je urotnički šapnuo Nenadu:
– Ne moraš više da brineš. Stvar je zataškana.
– To je moj čovjek. Hvala ti, Đo.
– Kako si uspio stvar zataškati?
– Bilo je lako. Ušao sam u redakciju i sa stola sam uzeo tekst i fotose. Stavio sam ih u tašku i otišao. Nemoj da brineš. Stvar je zataškana.
– To je moj čovjek. Znao sam koga treba poslati da zataška stvar. Da sam poslao nekog Hrvata, on bi stvar zatorbao.

Oznake: Nenad, mediji, Zataškana stvar