Moj prijatelj Nenad

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi i da se nađemo u Vukovarskoj. I da obavezno ponesem fotoaparat.
– Dva su sata ujutro. Što radiš ovdje, čovječe?
– Molim te, fotografiraj me s Điđijem.
– S kim?
Pokazao mi je na plakat na koji je bio naslonjen.
– S njim. S Điđijem.
– Điđijem? Tko ti je to?
– To ti je moj prijatelj.
– Prijatelj? Pa, čovječe, svi tvoji prijatelji su čudaci i kreteni.
– Nemoj tako, prijatelju.
A onda mi je Nenad ispričao kako se upoznao s Điđijem.
Njegova Dobra i Mudra Ravnateljica je upoznala vrhunskog jazz glazbenika u kojega se potpuno zaljubila.
– Žene su tako glupe kad se zaljube.
– Pa i muškarci su glupi kad se zaljube.
– Jesu, ali se kod njih ne primjećuje ta razlika jer su i inače takvi.
Điđi je trebao održati koncert u nekom klubu. Galantno je Dobroj i Mudroj Ravnateljici poklonio ulaznice. Ona je jednu ostavila sebi, a preostale dvije dala Nenadu. Nenad je pozvao sobom svoju samohranu majku. Ne svoju majku, nego onu njegovu samohranu majku s kojom se viđa.
Nakon koncerta su otišli na piće.
Najprije su hvalili Điđija, a onda je on govorio o svojoj karijeri, o gitarama, o mjestima koja je proputovao, o uspjehu, velikanima s kojima je svirao, pozornicama svijeta i ovoj našoj učmaloj malograđanskoj žabokrečini.
– Jazz je jedina umjetnost. Jazz je prava glazba. Ovi nazovi umjetnici koji sviraju po notama, najobičniji reproduktivci, nikada neće osjetiti draž prožimanja glazbom. Kad te glazba toliko obuzme da počneš improvizirati. Sve je u improvizaciji. Samo vrhunski umjetnici mogu improvizirati.
Điđi ih je zanosio svojom pričom. Oduševljavao opaskama i komentarima. I cijelo vrijeme je naručivao i častio pićem. Vrijeme je prolazilo, Điđi je opčinjavao sve više, a Nenadova Dobra i Mudra Ravnateljica je blaženo cvala pod njegovim dodirom, sretna što i opet nije naletjela na kretena.
Nenadu se pripišalo od silnoga pića pa je otišao u zahod. Za njim je ušao Điđi i raspišao se.
– Baš je bilo super na koncertu.
– Hvala, darling. Bili ste publika koja nadahnjuje.
Budući da je glupo tako blizu jedan drugoga pišati i šutjeti, Nenad upita:
– Điđi, smijem li te nešto pitati, ali neka ostane među nama. Malo mi je neugodno.
– Naravno.
– To tvoje ime, Điđi. Je li to neko ličko ime?
Điđi ga je prodorno pogledao, odmjerio i rekao:
– Smijem li ja tebe, Nenade, nešto upitati, ali tako da ostane među nama. Malo mi je neugodno.
Nenad ga je prodorno pogledao, odmjerio i rekao:
– Je da ti je malo manji, ali nije premali.
– Ne to, darling, – reče spremajući u gaće ono za što je Nenad mislio da ga pita. – Ostao mi je novčanik u hotelu. Možeš mi posuditi koju tisuću kuna da platim piće kojim vas častim cijelu večer.
Nenad nije mogao odbiti genijalnog umjetnika. Otišao je do bankomata i posudio mu. Điđi je platio piće i galantno ostavio obilnu napojnicu konobaru.

Oznake: Nenad, jazz, Lička imena