Uživao sam u idiličnom miru moga rodnog sela na Hvaru.
A onda je došao Nenad.
– Ča je bilo, dobri čoviče? Jesi bio sinoć u Splitu?
– Jesam.
– Jesi li se u Luksoru našao s osobom kojoj si trebao predati ključ i šifru?
– Nisam.
– Opet nisi uspio doći do Luksora? Malo si mi već dosadan s tim. Cijelo ljeto ne uspijevaš doći do Luksora. Kao da je Luksor nemam pojma što.
– Sinoć sam uspio doći do Luksora.
– Aleluja!
– Ali Luksor je bio zatvoren.
– Sereš?
– Zapravo je bio otvoren, ali nisu radili.
– Zašto?
– Nešto su radili unutra.
– Usred ljeta su se sjetili renovirati? Ili je i njima pukla cijev?
– Unutra su snimali film.
– Kakav film? O kretenu koji cijelo ljeto ne može doći u nedjelju u 21,00 u Split u Luksora?
– Snimali su film o nekom Tončiju Papiću.
– O nekom Tončiju Papiću?!? Pazi malo, Nenade, što govoriš. Šjor Tonči je legenda. Koliko puta sam ga slušao kako svira u Luksoru. A pijanino je smjestio ispod stuba pa je virio curama pod suknju kad bi išle na kat u zahod. Ah, mladosti…
– Kako ti to znaš?
– Ja sam mu pomagao gledati.
Post je objavljen 25.08.2014. u 12:00 sati.