Moj prijatelj Nenad

nedjelja, 09.11.2014.

286. ČUJEM DA JE DANAS SVJETSKI DAN FOTOGRAFIJE PA, PROMATRAJUĆI ZAHVAĆENE TRENUTKE, NE MOGU SE PRESTATI ČUDITI KOLIKO LJEPOTE IMA U TRENUTKU...

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na tečaju.
– Kakvom tečaju, dobri čovječe?
– Znaš onu curu s kojom se viđam u posljednje vrijeme?
– Znam. Upoznao si nas, ali ti svejedno ne zamjeram. To je tvoj izbor, ali kao prijatelj osjećam da ti moram reći da ona…
– Ostavila me je.
– Aleluja!
– Ostavila me je zato jer radim loše selfie.
– Rekao sam ti da nije normalna.
– Sada sam na tečaju. Učim kako napraviti dobar selfie.
– Ima tečaj za to?
– Reklamiraju se pod sloganom: NAKON TEČAJA KOD NAS MOŽETE SE SLIKATI.
– A što ćeš ti nakon tečaja?
– Slikat ću se.
– Ima logike.
– A onda ću joj poslati taj vrhunski selfie s porukom: KAD TI JE DO NEKOGA STALO NE ODBACUJEŠ GA ZATO JER NIJE BOLJI, NEGO MU POMOGNEŠ DA BUDE BOLJI.
– To si sam izmislio?
– Uglavnom.
– Kad završiš taj tečaj, odi na tečaj pisanja poruka.
Nenad je ostao na tečaju, a ja sam otišao do knjižnice. Zamolio sam ljubaznu knjižničarku, koja me iz neshvatljivih razloga zove ženskom verzijom moga imena, da mi preporuči neku knjigu. Donijela mi je nešto. Sjeo sam, otvorio knjigu negdje na sredini i počeo čitati.

FOTOGRAFIJA S GODIŠNJICE MATURE
U A-u se 26. lipnja 1939. sastadoše devetorica na proslavi četrdeset pete godišnjice svoje mature. Pritom dadoše napraviti fotografiju. M. M. stoji u drugom redu, skroman, životom izmučen, ali dostojanstven. A u prvom redu, u sredini, bahateći se na najčasnijem mjestu fotografije, sjedi I. M. Onaj I. M. koji je namjesto M. M-a davne 1912. krenuo u kotar K.
Ipak, počnimo od početka.
M. M. je rođen 1874. godine. u V. L. nadomak K. u vinorodnoj M. nedaleko od Z. u ispaćenoj zemlji H. u srcu E. Izabravši poziv pučkog učitelja, završi Zagrebačku učiteljsku školu u vrijeme ravnateljevanja nezaboravnog hrvatskog pjesnika Gj. A-a. Godine 1894. bi imenovan učiteljem u selu S. H. u kotaru K-om. Kad je 1903. krenula buna protiv tiranije bana K. H-a i on se priključio tom kolu budući bijaše vatren pristaša političkog duha »oca domovine« A. S-a. Proganjan zbog toga, ali i cijenjen većma zbog svog značaja i vrijednoga rada, bi 1909. imenovan županijskim školskim nadzornikom i dodijeljen vladinom odjelu za bogoslovlje i nastavu u Zagrebu. I u tom se vladinom odjelu odigrala ona nemila zgoda što nas nagna ovo pripovijedati.
Našem je M. M. šef bio čovjek krutog srca, leden i bezobziran do okrutnosti, kuenovac u svakoj svojoj žilici, unionist A. C. Taj se nitkov preko mjere razbahatio kad je ujesen 1912. njegov brat S. C. postao ban i kraljevski komesar u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji.
Jednog dana te kobne jeseni pozva A. C. u svoju radnu sobu M. M-a. Bijaše neobično sladak i ljubazan što kod M. M-a izazva oprez. A. C. reče kako njegov brat, preuzvišeni gospodin ban, kani raspisati saborske izbore i da se on kandidirao u kotaru K. koji je jaka pravaška kula. Stoga je odlučio njega, M. M-a, poslati u kotar K. da bi, kao vladin izaslanik, pregledao sve škole. Ali prava zadaća bi mu bila među tamošnjim učiteljstvom i izbornicima kotara K., a njih onda bijaše šezdeset dvojica, poraditi da A. C. bude izabran u Sabor. Budući da je na glasu kao opozicionalac i starčevićevac, neće mu biti teško pridobiti ih za sebe. Kad se sve dobro svrši, bit će uređeno da na mjesto prvog zemaljskog školskog nadzornika dođe M. M. namjesto A. C-a.
M. M-u, čuvši to, smrači se pred očima i zamoli koji dan za promišljanje. Posavjetova se s J. L-om, uglednim hrvatskim književnikom s kojim je dijelio radnu sobu, i odluči. Kad ga A. C. opet pozva sebi reče mu, odslušavši obećanja o svijetloj budućnosti, da zahvaljuje na ponudi, ali on, neka se magnifice domine ne srdi, ne kani biti madžaronski korteš i tako blatiti svoje pošteno ime.
Osveta bijaše brza i gorka. Četvrtog dana M. M. dobi žuti omot iz predsjedništva vlade kojim se obavještava da je, zarad potreba službe, premješten u grad V. u kićenom S-u. Isprativši ga, A. C. se mefistofelski nasmija i zlobno doda kako se nada da će jednog dana među onom Srbadijom skrhati vrat. No M. M., do skrajnosti savjestan i objektivan, bi poštovan jednako i od Hrvata i od Srba te su svi iskreno žalili njegov odlazak, kad je do njega došlo.
Do 1958. godine kad je, bez smrtne borbe, preminuo u Z-u, M. M. je podnio silne nepravde poradi svoga rodoljublja i svoje vjere. Primoran bijaše trpjeti nepravdu i nakon smrti te se nije smjelo govoriti o njemu kao o hrvatskom pripovjedaču, premda je bio najčitaniji hrvatski romanopisac u prvoj polovici XX. stoljeća.

Oznake: Nenad, fotografija, selfie

- 11:54 - Komentari (16) - Isprintaj - #