Moj prijatelj Nenad

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u središtu grada.
Rekao je da mu treba malo da se smiri pa da dođem u VVB kad se smiri.
– Kaj te uznemirilo, dobri čovječe?
– Znaš onog mog prijatelja…
– Imaš prijatelja?
– Pozvao me je na večer koja se zove "Upoznaj Zagorku". Mislio sam da je to neka speed dating večer pa sam otišao.
– A kad tamo?
– A kad tamo bilo predavanje o Mariji Jurić Zagorki.
– Zagorka je faca.
– Zagorka je faca i po. Ali nije to ona Zagorka kojoj sam se ja nadao.
– Znaš što je rekao jedan tip: "Tak je v živlenju, kak v belotu. Ne prejde navek to kaj si zval."
– U mladosti sam ljubovao s jednom Zagorkom. Ali, budaletina, nisam je zadržao. Sada pokušavam nekako doći do nje, ali ne trza više na mene. Udala se. Ima djecu.
– Kako znaš da se udala?
– Upoznao sam joj muža.
– Kada?
– Znaš ono kad me je netko pretukao prije nekoliko godina?
– A-ha…
– E tada. I skužio sam zašto je Zagorka izabrala njega za muža.
– Zakaj?
– Suprotnost se privlače. Ona je zgodna, a on nezgodan.
– Ne kužim.
– Uz tu moju Zagorku je vezano i jedno od najvećih razočaranja.
– Nadam se da ti je prebolno govoriti o tome.
Nažalost, nije mu bilo.
– Napravio sam rebus i poslao sam ga na natječaj. I odbili su me.
– Kakav rebus.
– Najprije je njena slika, onda niz slova. O,P,R,_,Š,T,V.
– Šokantno.
– I odbili su me.
– A što je rješenje?
– Najprije treba uzeti njene inicijale. N i C. Odnosno eN i Ce.
– Ence?
– Tako je. Vidiš da je jednostavno.
– A taj niz slova?
– Jedno nedostaje. Koje?
– S.
– Da. Fali ti S.
– Kakve to veze ima?
– Spoji eN, Ce i fali ti S. Dobiješ: encefalitis.
– I to ti nisu objavili? Kud ide ovaj svijet…

Oznake: Nenad, Zagorka, Encefalitis

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u VVB-u.
– Kaj ćeš tamo, dobri čovječe?
– Čekao sam te pri sebi, ali nikako da dođeš.
– Bio sam na Mirogoju.
– Pa? Bila je prevelika živost pa si se zadržao?
– Bio sam kod Gadnoga na grobu.
– I ja uvijek odem na njegov grob. Ali se ne zadržavam ko ti. Tako si dugo ostao da sam čak i sportske stranice u novinama čitao. I razgovor s nekim trenerom.
– Na grobu sam naletio na njegovu ženu.
– Trenerovu?
– Bila je i ona i mali. Došli su Gadnome na grob.
– Trenerova žena je s djetetom došla Gadnome na grob? Zar je i nju Gadni pričepio?
– Ne govorim o tom tvom treneru, nego o Gadnom. Njegova žena je bila s malim na grobu.
– Pa zar je u Zagrebu?
– Svratila je nakratko. Kad joj je propala karijera zbog načina na koji je Gadni svršio, postala je veleposlanica i otišla.
– Uh kak je ovo surovo…
– A mali joj je već veliki. Momči se mali, a nema mu tko reći neke stvari o životu. Onako iz muškog kuta.
– Eto što je životna ironija. Otac mu cijeli bio samo u seksu, a s malim nema tko progovoriti o seksu. Život je pun iznenađenja.
– Tako je i meni bilo iznenađenje kad mi je rekla da se i s tobom vidjela, a ti mi nisi rekao.
– Htio sam, ali nisam znao kako da ti kažem.
– Je ti opravdanje…
– Zbilja ne znam kako se kaže. Prvo mi je palo na pamet da ti kažem da sam sreo Gadnoga ženu, ali to mi je tako nespretno, premda pridjev vuče nekako na tu stranu. Ali riječ Gadni nije u službi pridjeva, nego je ime pa mi se čini logičnije reći Gadnijeva žena…
– O čemu ti to lupetaš?
– Kao Mikijeva, Edijeva… Kao kod imena što završavaju na I. A to mi opet nije uvjerljivo.
– Pa kako sam ja tebi rekao?
– Ti si očito vješt na jeziku.
– Ima logike…
– Onda mi je palo na pamet da bih mogao reći da sam vidio Gadnovu ženu, ali to je tek zazvučalo gadno. I tako jednostavno nisam znao kako da ti kažem.

Oznake: Nenad, Siročad, Posvojni pridjevi

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u Domu za nezbrinutu djecu.
– Opet im pričaš priče?
– Da.
– Zar ti ravnateljica Doma nije zabranila dolazak?
– Naravno da je zabranila, ali klinci me vole i ona misli da ništa ne može poći po zlu sada kada je Gadni mrtav.
– Kak je ona naivna…
Ušao sam upravo u trenutku kad je Nenad završavao svoju priču.
– …i tako su ljudi naučili da ne treba miješati kruške i jabuke.
Klinci su bili raznježeni. Oduševljeno su pljeskali.
Ravnateljica Doma je samo mrko gledala.
Onda je mrko pogledala mene i rekla da ja ispričam priču.
Najprije sam se nećkao, ali onda je navalila pa sam pristao.
– A koja je tema?
– Voće.
– E je vam tema…
– Samo nemojte kao vaš prijatelj Nenad miješati kruške i jabuke.
– Kako mislite?
– Izaberite jedno i o tome govorite. Imajte obzira prema djeci i njihovoj nježnoj dobi.
– Kako mislite?
Odvukla me ispred klinaca i najavila me.
Svi su buljili u mene i očekivali što ću reći.
I ja sam očekivao.
– Ispričat ću vam priču koja se zove „Priča o čovjeku s kruške“.
Klinci su me ohrabrili gromoglasnim pljeskom podrške.
– Kad je čovjek opao s kruške nije brljavio o blagodatima hladovine, nego se zapenja opet.

Oznake: Nenad, Pričanje priča, voće

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na mostu.
– Obilježava se godišnjica rušenja Masleničkoga mosta pa sudjeluješ u tome, dobri čovječe?
– Naravno da ne. Znaš da nitko ne pamti Domovinski rat i zlodjela što ih je Hrvatska u njemu pretrpjela.
– Pa što onda radiš na mostu, dobri čovječe?
– Gledam Savu i razmišljam.
Uplašio sam se da razmišlja o bacanju u Savu pa sam ga nagovorio da dođe u VVB.
– Razmišljao si o bacanju u Savu?
– Naravno da ne. Gledao sam rijeku kako protječe i tješio sam se da je i sve drugo prolazno. Idem sada do zahoda. Opet moram gledati malo vodu kako istječe.
Koji sam ja kreten. Došlo mi je da se bacim u Savu.
Zaključio sam da ubuduće neću pretpostavljati, nego ću pitati.
Došao je Matko i pitao je što ćemo popiti.
– Meni ono moje, a pretpostavljam da će i Nenad svoje.
Baš nisam karakter.
Srećom, Nenad se vratio iz zahoda pa nisam morao dalje analizirati svoju krhku narav.
– Kaj je bilo? Zašto si gledao kako voda otječe?
– Pripišalo mi se. Zar mora odlazak u zahod imati dublji smisao?
– Zašto si gledao Savu.
– Zbog hrvatskog školskog sustava.
– Ima logike.
– Klince zatrpavamo mnoštvom nepotrebnih stvari, a ono bitno ih ne poučavamo. Na primjer, spolni odgoj.
– Imaš pravo. Jedan moj susjed je malome sto i pet puta objasnio kako se radi kotlovina, a ništa mu nije objasnio o seksu. A siguran sam da će se mali u životu češće seksati, nego što će praviti kotlovinu.
– Ili komunikologija…
– Imaš pravo. Jedan moj susjed je malome pokazivao kako se mijenja plinska boca, a nije rekao kako će provjeriti pušta li na gumi.
– Zato je nekoliko profesora odlučilo napraviti interaktivnu kazališnu predstavu za djecu i mlade kojom bi klince učili kako komunicirati.
– Super. I kada krećete?
– Naši smo se, osmislili sadržaj i počeli smo vježbati…
– Nisam te to pitao. Kada ćete prikazivati klincima i poučavati ih kako se komunicira?
– Nećemo. Posvadili smo se međusobno i odustali od svega.

Oznake: Nenad, komunikacija, Kazalište za djecu i mlade

Znate l priču o Hrvatskoj zemlji i o njenom ispaćenom puku
Čak i oni koji znaju tek površno prošlost njenu
Kažu da je zaslužila bolje

Još od smrti posljednjih vladara Hrvati su robovi il sluge
Dušmani ih okradali saveznici potkradali
Na raskrižju ratova i svijeta
Boreći se uvijek za drugoga Hrvatska je dala vrsne ljude
Kroz njihove misli riječi glazbu slike zgrade djela
Hrvatska je sanjala o sreći

Željela je Sabor Vladu grb zastavu himnu ime
Te hrvatski jezik i kulturu
Željela je novac škole sud granice samostalnost
Te hrvatsku vojsku i redarstvo
Ali nije mogla to imati

Još i danas zatreperi srce kad se sjetim zanosa i volje
Da se smijeni ono staro i odbaci što ne valja
Da se krene dalje od početka
Okreću se volovi kaputi a rat dođe rastjera i spali
Životima časnih ljudi što se digli branit svoje
Hrvatska je dosanjala snove

Dobila je Sabor Vladu grb zastavu himnu ime
Te hrvatski jezik i kulturu
Dobila je novac škole sud granice samostalnost
Te hrvatsku vojsku i redarstvo
Svega bilo al ništa u redu

Propalo je nije prošlo puno pokradoše zemlju kojekakvi
Profiteri mafijaši provizije mito veze
Rastočiše Hrvatsku iznutra
Otpušteni radnici bez plaće gladni starci zapuštena djeca
Il se prosi il se krade dostojanstva osta malo
Hrvatska je na rub dovedena

Uzalud joj Sabor Vlada grb zastava himna ime
Uzalud joj jezik i kultura
Uzalud joj novac škole sud granice samostalnost
Uzalud joj vojska i redarstvo
Ako nema poštenja i pravde
Ako nema poštenja i pravde

Znate l priču o Hrvatskoj zemlji i o njenom ispaćenom puku
Čak i oni koji znaju tek površno prošlost našu
Kažu da smo zaslužili bolje


srpanj, 1999.

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je kod Jure u Puzzleriji i da dođem i ja jer mu je potrebna moja pomoć.
– Kaj je bilo, dobri čovječe?
– Koga to pitaš? Mene ili Juru?
– Kad bolje razmislim, ne odnosi se ni na jednoga, ali… Kak si, Jura? Je li ti sestra rodila?
– Jedva. Rađala je dva dana. Mislili su maloga nazvati David, a sad će ga nazvati Golijat.
– Tak je velik?
– Ko puzzla od 5000 komada.
– Zakaj si me zvao, dobri čovječe?
– Koga to pitaš?
– Tebe, Nenade. Kaj radim ovdje uopće?
– Pravo pitanje je što Jura i ja radimo. Ti nam ionako samo pomažeš.
– Kaj radite?
– Kad se Jurina sestra spetljala s Golijatovim ocem, Jura je odlučio napraviti aplikaciju za mobitel.
– Ne bi tvojoj sestri pomogla aplikacija, nego alkotest i test inteligencije.
– Jura je smislio aplikaciju za otkrivanje seksualnih partnera…
– Ili partnerica. Ovisi tko što voli.
– …i osoba za vezu.
– Kasnije sam odustao od otkrivanja partnera za seks.
– Zakaj?
– Pa neću valjda promicati promiskuitet. Tko ih jebe! Nek se jebu sami.
– Ima logike. A kako će to funkcionirati?
– Skineš aplikaciju na mobitel i popuniš standardizirani upitnik o tome kakav si i s kakvom osobom želiš biti. I kad se u tvojoj blizini pojavi osoba koja ima veliku kompatibilnost, dobiješ obavijest na mobitel. I tvoje je da uspostaviš kontakt. A ta osoba istodobno dobije obavijest na svoj mobitel.
– Zona sumraka. A kaj ću vam ja?
– Da se možemo preglasavati.
– Kako misliš?
– Kad Jura tvrdi jedno, a ja drugo, ti ćeš odlučiti kako će biti.
– A za to ćemo ti dati 1% zarade.
– Ja sam, Jura, za to da mu damo 2% zarade.
– Shvaćam. Neka bude 2%.
– Bravo! Funkcionira! Super si se sjetio, Nenade, dovesti ovog inače antipatičnog tipa.
– Što vas još muči?
– Postotak kompatibilnosti.
– Nakon kolikog postotka će se slati poruka. Ako je prenisko, postoji opasnost da će stalno stizati poruke pa će sve biti neozbiljno…
– Odnosno bit će više mogućnosti za upoznavanje.
– …a ako je previsoko, onda će biti veća sigurnost da je ta osoba ona prava…
– Ali i potpuno beskorisna aplikacija jer će rijetko biti korištena.
– Hmmm…
– Nismo ni suglasni što staviti u upitnik. I tu nam trebaš pomoći.
– A treba nam i netko tko će eksperimentalno iskušati aplikaciju.
– Treba vam i neka ženska osoba.
– Uh! Nismo na to ni mislili. Što ćemo sada? Znaš li koju?
– Jedna mi pada na pamet…
– I meni je Ivanina Baba pala na pamet, ali ovih je dana nema u Zagrebu.
– Gdje je?
– Sa svojim bikerima ide u Vukovar.

Oznake: Nenad, Programeri, aplikacije

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je ispred VVB-a.
– Kako misliš ispred VVB-a, dobri čovječe? Valjda u VVB-u.
– Kad dođeš vidjet ćeš.
Kad sam došao vidio sam Nenada i Matka ispred VVB-a.
Odmah mi je nešto bilo neobično. Ali nisam znao što.
– Nešto mi je neobično. Ali ne znam što…
– Ne vidiš da je VVB zatvoren?
– Fakat. Zakaj je, Matko, VVB zatvoren?
– Pitaj svog prijatelja seronju.
Odmah sam shvatio da misli na Nenada.
– Zakaj je, Nenade, VVB zatvoren?
– Zapečatila ga je sanitarna inspekcija.
– Zakaj?
– Zato jer su ustanovili nepodnošljivu zagađenost i ubojiti smrad.
– Matko smrade, zašto si dopustio to u VVB-u?
– Nisam ja kriv. Nenad je.
– Što je bilo, Nenade?
– Najobičniji nesporazum…
Nenad mi je ukratko ispričao da je bio kod strine, koja se pretvara u smrtonosnu opasnost čim uđe u kuhinju. Spremila je neko nedefinirano jelo. Nenad je to pojeo i pokvario probavu. U VVB-u je otišao u zahod i obavio je veliku nuždu. Nakon njega su došli sanitarni inspektori i zatvorili kafić zbog nepodnošljive zagađenosti i ubojitoga smrada.
– Kaj ćeš sada, Matko?
– Čekamo Đorđevića. On će preko svojih veza to srediti.
Upravo tada je naišao Đorđević.
– Mi o vuku, a KOS na vrata.
– Jesi povukao veze, Đo?
– Naravno. Ali baš je nezgodan trenutak. Ovih dana razvlače sanitarnu po novinama pa sada moraju raditi sve po zakonu.
– Sranje!
– Bar tjedan dana moramo sačekati da se smiri situacija. Ako se do tada novinari ne smire, mi ćemo ih primiriti.
– Kako?
– Bolje da ne znaš. Imamo mi svoje metode. Hihihihihihihi!
– Što ćeš sada, Matko?
– Idem sa ženom i malim na Lošinj.
– I ti imaš malog?
– Sa sinom, Nenade. Idem sa ženom i sinom. Nije ti dosta da si mi zatvorio kafić, nego me još i zezaš.
– Oprosti, Matko. Žao mi je. Mogu li se kako iskupiti?
– Zapravo možeš. Dok sam ja na Lošinju svakodnevno odlazi kod strine na ručak. Ovdje je popis kafića u kojima ćeš onda srati. A ti, Đorđeviću, nahuškaj inspektore da ih pozatvaraju. Tako ću zagorčati život konkurenciji.
– Vidim da će ovo biti totalno sranje.

Oznake: Nenad, wc, Sanitarna inspekcija

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je na tečaju.
– Kakvom tečaju, dobri čovječe?
– Znaš onu curu s kojom se viđam u posljednje vrijeme?
– Znam. Upoznao si nas, ali ti svejedno ne zamjeram. To je tvoj izbor, ali kao prijatelj osjećam da ti moram reći da ona…
– Ostavila me je.
– Aleluja!
– Ostavila me je zato jer radim loše selfie.
– Rekao sam ti da nije normalna.
– Sada sam na tečaju. Učim kako napraviti dobar selfie.
– Ima tečaj za to?
– Reklamiraju se pod sloganom: NAKON TEČAJA KOD NAS MOŽETE SE SLIKATI.
– A što ćeš ti nakon tečaja?
– Slikat ću se.
– Ima logike.
– A onda ću joj poslati taj vrhunski selfie s porukom: KAD TI JE DO NEKOGA STALO NE ODBACUJEŠ GA ZATO JER NIJE BOLJI, NEGO MU POMOGNEŠ DA BUDE BOLJI.
– To si sam izmislio?
– Uglavnom.
– Kad završiš taj tečaj, odi na tečaj pisanja poruka.
Nenad je ostao na tečaju, a ja sam otišao do knjižnice. Zamolio sam ljubaznu knjižničarku, koja me iz neshvatljivih razloga zove ženskom verzijom moga imena, da mi preporuči neku knjigu. Donijela mi je nešto. Sjeo sam, otvorio knjigu negdje na sredini i počeo čitati.

FOTOGRAFIJA S GODIŠNJICE MATURE
U A-u se 26. lipnja 1939. sastadoše devetorica na proslavi četrdeset pete godišnjice svoje mature. Pritom dadoše napraviti fotografiju. M. M. stoji u drugom redu, skroman, životom izmučen, ali dostojanstven. A u prvom redu, u sredini, bahateći se na najčasnijem mjestu fotografije, sjedi I. M. Onaj I. M. koji je namjesto M. M-a davne 1912. krenuo u kotar K.
Ipak, počnimo od početka.
M. M. je rođen 1874. godine. u V. L. nadomak K. u vinorodnoj M. nedaleko od Z. u ispaćenoj zemlji H. u srcu E. Izabravši poziv pučkog učitelja, završi Zagrebačku učiteljsku školu u vrijeme ravnateljevanja nezaboravnog hrvatskog pjesnika Gj. A-a. Godine 1894. bi imenovan učiteljem u selu S. H. u kotaru K-om. Kad je 1903. krenula buna protiv tiranije bana K. H-a i on se priključio tom kolu budući bijaše vatren pristaša političkog duha »oca domovine« A. S-a. Proganjan zbog toga, ali i cijenjen većma zbog svog značaja i vrijednoga rada, bi 1909. imenovan županijskim školskim nadzornikom i dodijeljen vladinom odjelu za bogoslovlje i nastavu u Zagrebu. I u tom se vladinom odjelu odigrala ona nemila zgoda što nas nagna ovo pripovijedati.
Našem je M. M. šef bio čovjek krutog srca, leden i bezobziran do okrutnosti, kuenovac u svakoj svojoj žilici, unionist A. C. Taj se nitkov preko mjere razbahatio kad je ujesen 1912. njegov brat S. C. postao ban i kraljevski komesar u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji.
Jednog dana te kobne jeseni pozva A. C. u svoju radnu sobu M. M-a. Bijaše neobično sladak i ljubazan što kod M. M-a izazva oprez. A. C. reče kako njegov brat, preuzvišeni gospodin ban, kani raspisati saborske izbore i da se on kandidirao u kotaru K. koji je jaka pravaška kula. Stoga je odlučio njega, M. M-a, poslati u kotar K. da bi, kao vladin izaslanik, pregledao sve škole. Ali prava zadaća bi mu bila među tamošnjim učiteljstvom i izbornicima kotara K., a njih onda bijaše šezdeset dvojica, poraditi da A. C. bude izabran u Sabor. Budući da je na glasu kao opozicionalac i starčevićevac, neće mu biti teško pridobiti ih za sebe. Kad se sve dobro svrši, bit će uređeno da na mjesto prvog zemaljskog školskog nadzornika dođe M. M. namjesto A. C-a.
M. M-u, čuvši to, smrači se pred očima i zamoli koji dan za promišljanje. Posavjetova se s J. L-om, uglednim hrvatskim književnikom s kojim je dijelio radnu sobu, i odluči. Kad ga A. C. opet pozva sebi reče mu, odslušavši obećanja o svijetloj budućnosti, da zahvaljuje na ponudi, ali on, neka se magnifice domine ne srdi, ne kani biti madžaronski korteš i tako blatiti svoje pošteno ime.
Osveta bijaše brza i gorka. Četvrtog dana M. M. dobi žuti omot iz predsjedništva vlade kojim se obavještava da je, zarad potreba službe, premješten u grad V. u kićenom S-u. Isprativši ga, A. C. se mefistofelski nasmija i zlobno doda kako se nada da će jednog dana među onom Srbadijom skrhati vrat. No M. M., do skrajnosti savjestan i objektivan, bi poštovan jednako i od Hrvata i od Srba te su svi iskreno žalili njegov odlazak, kad je do njega došlo.
Do 1958. godine kad je, bez smrtne borbe, preminuo u Z-u, M. M. je podnio silne nepravde poradi svoga rodoljublja i svoje vjere. Primoran bijaše trpjeti nepravdu i nakon smrti te se nije smjelo govoriti o njemu kao o hrvatskom pripovjedaču, premda je bio najčitaniji hrvatski romanopisac u prvoj polovici XX. stoljeća.

Oznake: Nenad, fotografija, selfie

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da se zadržao u školi.
– Kako to, dobri čovječe?
– Pričat ću ti kad se nađemo u VVB-u.
I tako sam opet, neplanirano, sjeo u VVB, naručio piće i čekao Nenada.
Pitao sam se dobiva li Nenad od Matka proviziju kad me uvijek zove da se nađemo u VVB-u.
Iz crnih misli prenuo me Nenadov dolazak.
– Oprosti. Imao sam frku s jednim učenikom.
– Kaj je bilo? Usudio se reći što misli?
– Počeo je skupljati neopravdane sate pa sam mu zvao roditelje da navrijeme spriječimo moguće posljedice. Znaš kako kažu naši stari: Svaki požar se može ugasiti čašom vode, ako se počne navrijeme gasiti.
– To ti nisu rekli naši stari, nego moj otac. I ne zovi ga starim.
– Lako je tebi kad imaš oca. I ovaj mali ima oca pa svejedno skuplja neopravdane.
– A ti, kao, nikada nisi dobio neopravdani sat.
– U životu samo šest sati. Zbog male Rije.
– Malarije?
– Ne malarije, nego male Rije.
– Kaj ti je to? To je neka mutacija malarije?
– Mala Rija je sa mnom išla u osnovnu školu.
– Pa?
– Imali smo kabinet kemije na drugom katu. Inače smo bili po učionicama, ali neke satove smo imali u kabinetima. Kemiju smo imali u kabinetu. Pričekali bismo profesoricu pred učionicom, ona bi otvorila učionicu i mi bismo ušli unutra.
– I tebi je dosadila ta rutina pa si pobjegao šest puta sa sata?
– Jednog dana se profesorica popela do kabineta i onda je shvatila da nije ponijela ključ od kemijskog kabineta. Mala Rija je bila redar pa ju je profesorica poslala u zbornicu po ključ. Zbornica je bila u prizemlju.
– I?
– Mala Rija je normalno otišla i vratila se s ključem. Ali profesorica je očito bila nešto loše volje toga dana pa je počela vikati na Riju da je spora, da se vuče po hodnicima i da je se pošalje po smrt da nitko ne bi umro…
– Izgleda da je i profesorica upoznala mog oca.
– Mala Rija je stajala ispred nje onako sićušna i u ispruženoj ruci je držala ključ. Profesorica je galamila i nije uzimala ključ iz njene ruke. Maloj Riji je u jednom trenutku pukao film pa je ključ bacila kroz otvoreni prozor i rekla profesorici da sada ide sama po njega.
– Viš ti malarije…
– Profesorica je zanijemila od šoka. A onda je poslala mene da odem po ključ. Otrčao sam brzo dolje i gore da ne bi profesorica i na mene vikala. Uzalud. Vikala je kad sam se vratio.
– Zakaj?
– Jer sam otišao u zbornicu misleći da je tamo rezervni ključ, a ona me je poslala po onaj izbačen kroz prozor.
– Koji si ti…
– Srećom, profesorica više nije galamila na malu Riju, nego je vikala na mene. A po ključ je poslala štrebera Juricu.
– I za kaznu si dobio šest neopravdanih sati?
– Dok je Jurica tražio ključ po dvorištu začuo se ogromni tresak. Pao je strop u kabinetu kemije.
– Šokantno.
– Da smo ušli navrijeme u učionicu bilo bi mrtvih i ranjenih. Mala Rija nam je spasila život bacivši ključ kroz prozor.
– A kakve to veze ima s neopravdanim satima?
– Profesorica je tražila da se kazni mala Rija jer je navodno bila bezobrazna prema njoj i njenom autoritetu. I kaznili su je. Pa je cijeli razred bojkotirao nastavu sljedeći dan iz solidarnosti s malom Rijom.
– Baš cijeli razred? Svaka čast!
– Cijeli razred. Osim štrebera Jurice.

Oznake: Nenad, Malarija, Mala Rija

Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je pri susjedu.
– Kako to, dobri čovječe?
– Znaš da su mi bivši susjedi odselili?
– Znam. Znam i zašto su odselili. Ali neću ti to reći jer si mi ipak drag.
– Nedavno se doselio neki tip pa sam kod njega.
– Koji tip?
– Nisam upamtio kako se zove. Ja ga zovem Frankenstein.
– Zakaj?
– Zato jer je tip sastavljen od loših dijelova, a cjelina je dobra. Za razliku od jedne moje kolegice…
– Drugarice!
– …iz škole koja je obrnuti Frankenstein. Njoj je svaki pojedini dio dobar, a cjelina je bez veze.
– A zašto si kod njega?
– Mislio sam da je tužan. Vidio sam ga u gradu kako pije tužnu kavu.
– Tužnu kavu?
– Znaš onu coffee 2 go. I sad sam u njegovom stanu i moram ga trpjeti.
– Kaj ti to ne valja kod susjeda?
– Igra šah i pleše tango, na primjer.
– Đubre jedno bezobrazno.
– I to nije sve.
– Sereš?
– Tip je planinar.
– Baš ono vere se?
– Pravi pravcati planinar. A i još se bavi sportom. Rekreativno.
– Ostao sam bez riječi. Ne znam što bih rekao.
– Da bar on poštuje tišinu. Čovjek nije ugasio televiziju kad sam mu došao u stan. A vidio sam ga kako ide gradom sa slušalicama u ušima, a prstima satima neumorno prebire po tipkovnicama računala i mobitela.
– Šokantno. Toliko loših osobina, a samo jedna osoba.
– Da je to bar sve. Rekao mi je da Annie Lennox u osamdesetima nije bila nimalo ženstvena.
– On je čudovište!
– Rekao sam ti. Frankenstein. Drag je u cjelini, ali ima pokvarene dijelove.
– Ako zucne štogod protiv Kim Wilde ili protiv njene frizure, odmah ću doći pa će me čuti. Ti ćeš ga držati, a ja ću ga mlatiti.
– I koristi previše anglizama.
– Holy shit! Why? Why? Why?
– Najstrašnije tek dolazi.
– Kaj?
– Prati modu.
– Je l ima išta na sebi na pruge?
– Naravno. Izgleda ko ranžirni kolodvor.
– Sad si kod njega?
– Da.
– Pa je l čuje da razgovaraš na mobitel? Čuje li što govoriš o njemu?
– Otišao je u kuhinju. Rekao sam mu da sam gladan.
– Lijepo.
– Strašno je. Tip pazi na prehranu. Otišao je smutiti neki voćni smoothie s jogurtom. Ne čuje me jer mu zuji multipraktik. Natjerat će me da to gutam. Molim te spasi me.
– Kako misliš?
– Dođi po mene i reci da me trebaš.
– Ima logike. Ali kaj ćeš blagovati?
– Otići ćemo do samoposluge. Uzet ćemo kruha i tirolske pa ćemo pojesti sendviče u parkiću. I zalit ćemo ih onom pivom od dvije litre što je prodaju za desetak kuna.
– Nećemo nju. Ona je živi otrov. Mi nju na Hvaru zalijevamo oko maslina da istrijebi korov.
– Onda ćemo uzeti nešto gazirano.

Oznake: Nenad, sendvič, Novi susjed