Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da se zadržao u školi.
– Zakaj, dobri čovječe?
– Treba mi doći jedan bivši učenik.
– Koji?
– Kako misliš: Koji? Da ti kažem njegovo ime?
– Ma…
– Dođi do škole. Nabavio sam dvije ulaznice za koncert.
– Nadam se da nije neki mali komorni sastav u HGZ-u. Već mi ih je dosta.
– Onda možemo otići do VVB-a na piće. Svakako, dođi do moje škole.
Upravo sam došao kad je Nenad ispraćao svog bivšeg učenika. Pozdravili smo se.
– Zar je Nenad bio tako strog profesor kad se još uvijek treseš pred njim?
Nenad me je mrko pogledao i poslao me u sobu za roditelje.
Vratio se ljut.
– Kako možeš govoriti takve gluposti? Pa zar nisi shvatio da se dečko trese zato jer je bolestan?
– Nisam. Kaj mu je?
– Boluje od ataksije.
– A-ha…
– Sve je bilo u redu s njim, a onda je naglo obolio. Sada ga čeka…
– A kaj je to?
– Ataksija je bolest u kojoj čovjek kubi mogućnost koordinacije mišićnih pokreta. Zato se i tresao.
– Gadno.
– Gadno i neizlječivo. Bila je budućnost pred njim. Mislim, i sada je budućnost pred njim, ali drugačija od one što je planirao.
– Zašto te je trebao?
– Donio mi je ulaznice za finale natjecanja amatera u stand up komediji.
– Kada idemo? Bolje to nego mali komorni sastavi.
– Neću ići. Nemam srca gledati kako mu se ljudi smiju.
– Pa zar nije kompliment za komičara kad se ljudi smiju?
– Ljudi se smiju njemu i njegovoj bolesti, a ne njegovim riječima, vicevima, nastupu ili što ja znam.
– Kako misliš?
– Nastup mu izgleda tako da ga žena obučena u medicinsku sestru dogura na sredinu pozornice u invalidskim kolicima i dade mu neku tabletu koja bi ga, kao, trebala probuditi iz kome. On se nakon tablete budi i ustaje iz kolica te prilazi stolu gdje se nalaze različite stvari od kojih pokušava napraviti tabletu od koje će mu biti još bolje. Kako ne može kontrolirati pokrete, stvari lete na sve strane. Usput pokušava nešto tumačiti, ali, kako ima problema s govorenjem, zvuči nesuvislo. A publika to doživljava kao komediju.
– Zar stand up komičari smiju imati rekvizite?
– Veli da je publika oduševljena njegovim nastupom i da je ušao u veliko finale.
– Super.
– Kako može biti super to što se ljudi smiju njegovoj bolesti?
– Zna li publika da je bolestan?
– Publika misli da on bravurozno glumi nekontrolirane pokrete.
– Zači da se ne smiju njemu.
– Razumijem što želiš reći, ali… Nekako mi to nije u redu. Čovjek je bolestan. Kao da se pravi sprdnja s njegovom bolešću i sa svim ljudima koji boluju od te strašne bolesti.
– Zar nije bolje da je pronašao pozitivnu stranu svoje bolesti? Zar bi bilo prikladnije da sjedi doma i sažalijeva sam sebe?
– Razumijem što želiš reći, ali…
Post je objavljen 15.09.2014. u 00:55 sati.