Trebali smo se naći kod njega, ali Nenad je rekao da nije pri sebi, nego da je u Tkalčićevoj.
– Na kavi s nekim komadom s Interneta?
– Ma ne. S Nives na potpisivanju peticije.
Požurio sam u grad to vidjeti. Manje me zanimala peticija, a više Nives. Tad sam je prvi put vidio. Nažalost, ne i zadnji.
– Kakvu peticiju, dobri čovječe?
– Tražimo premještanje spomenika Marije Jurić Zagorke.
– I vi nemate pametnijeg posla… – dobacio je neki prolaznik. I Nives je nešto dobacila za njim. Srećom, čovjek se spretno izmakao pa ga nije pogodila u glavu.
– A gdje ga mislite premjestiti?
– Razmišljamo o dvjema lokacijama – ubaci se Nives. Kad se ubacila, ja sam spontano izmaknuo glavu da me ne pogodi.
– Gdje?
– Jedna opcija je na sredinu Tkalčićeve…
– Ili na Trg bana Josipa Jelačića. Među prolaznike.
– Ne prekidaj me, Nenade! Nemoj da ih skinem.
– Oprosti, Nives.
– Druga opcija, koja je meni osobno draža i rječitija, je na vrhu stuba koje vode prema Dolcu. Na način na koji je postavljena i Kumica. Samo na istočnoj strani. Ispod Zagorčina stana.
Potpisao sam se na peticiju. Usput, nažalost, nisam mogao šutjeti:
– Vi ste, Nives, iz neke feminističke udruge? Znate… I ja sam feministica.
Nives je tada napravila pokret koji sam kasnije dobro upoznao. Nenad ga je već poznavao pa me je uhvatio za ruku i povukao me je trkom prema Trgu. Kad smo bili na sigurnoj razdaljini reče:
– Nives ti je alergična na feministice.
– Šteta. I ja sam feministica.
– Ti i izgledaš kao feministica. Muškobanjast si, dlakav, živčan, svojeglav i voliš žene.
Ima trenutaka kada ne znam što bih rekao. Kad se cijelo moje biće buni protiv onoga što je izrečeno, a znam da je besmisleno govoriti jer me sugovornik ne može čuti. Tada obično kažem:
– Nemoj tako…
Sjeli smo na kavu.
– Zato ja volim moj internetski dating site. Tamo nema feministica.
– Kak nema? Ja sam se s jednom dopisivao.
– Fakat. Kak se vi nanjušite.
– Ne samo da je bila feministica, nego je predsjednica jedne feminističke udruge. Malo, malo pa je vidim na televizijama ili u novinama. Došla je nešto istraživati. I kad je vidjela kako razmišljam odlučila se sa mnom upoznati.
– I? Je li bilo seksa?
– Popili smo samo jednu jedinu kavu.
– Zašto?
Ugodno smo razgovarali moja feministica i ja na toj kavi. Bila je oduševljena da postoji muškarac koji tako jasno razmišlja i artikulirano govori. Spontano je predlagala nekakve aktivnosti.
– Rječitije je kad progovori muškarac.
– Ea…
O svemu smo razgovarali pa smo došli i do Splita u kojemu sam išao u gimnaziju.
– To je bilo šest prekrasnih godina mog života.
Riječ po riječ i spomenula je neku časnu sestru iz Splita, koju sam i ja površno poznavao, koja se bavi feminizmom.
– Kad je objavila knjigu poslala je svim feminističkim udrugama uz popratno pismo u kojem predlaže suradnju.
– I? Kakva je knjiga?
– Knjiga je genijalna. Svaki čitatelj/ica u njoj može pronaći temeljne odgovore. Tako krasno dijagnosticira stanje i nudi izuzetna i ostvariva rješenja kako da bude bolje.
– Baš mi je drago.
– Oduševila me. Ništa bolje nije objavljeno u regiji.
– Super. Budete onda surađivale?
– Ne pada mi na pamet. Pa neću valjda s pingvinkom surađivati.
– Nemoj tako…
Post je objavljen 02.02.2013. u 09:25 sati.