Uživao sam u idiličnom miru moga rodnog sela na Hvaru.
A onda je došao Nenad.
– Ča je bilo, dobri čoviče? Jesi bio sinoć u Splitu?
– Jesam.
– Jesi li se u Luksoru našao s osobom kojoj si trebao predati ključ i šifru?
– Nisam.
– Opet nitko nije došao?
– Nemam pojma.
– Kako to?
– Zapravo ne želim o tome.
– Zašto ne? Napravio si neku glupost pa te sram?
– Možda i jesam…
– Nemoj mi te vrtićke fore prodavati. Ili jesi ili nisi?
– Ne sjećam se.
– Kako misliš?
– Znaš onog tipa koji se uopće ne kupa, nego se samo vere po stijenama. Slobodni penjač.
– Puno selo mi je slobodnih penjača. Za moj gušt su malo i preslobodni. Kako bi znao na koga misliš?
– Onaj stariji gospodin. Sa sijedom bradom. Onako malo brza i frflja dok govori.
– Što s njim?
– Susreo sam ga na trajektu.
– I on te prijavio policiji?
– Ma ne. Rodio mu se prvi unuk pa me je počastio.
– Kakve to ima veze s Luksorom?
– Tak me je puno častio da smo u Split obojica došli pijani.
– Pa jesi li bio u Luksoru, ispičuturo?
– Ničega se ne sjećam. Ali ključ je još kod mene. Morat ću opet sljedeću nedjelju u Split.
Post je objavljen 18.08.2014. u 12:00 sati.