vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

srijeda, 05.03.2025.

Tamo gdje jesi

Pisao bih o nekom mjestu gdje smo bili, no za takvu rabotu nipošto nije dovoljno biti tamo gdje si; važno je i da to mjesto dospije u tebe i tobom postane. Pitaju nas tako, pa što ima na onom Lastovu, ili pod onim brdima, ili na onim rijekama, a mi se ispod oka pogledamo pa velim, nema ništa. Ništa? U tome zapravo i jest vrlina čarobnih mjesta; da ih ne gledaš nego na njima žmiriš; sklapaš oči i puštaš ih da te prožmu. Budiš se prije tri na nekakav trajekt ili autobus, pa se radostan pod zvijezdama opraštaš s uvalom kakve nisi vidio pod nebom, ili lagano i tiho kružeći pored hridina hvataš prve jesenske magle nad uspavanim morem. Putovanja i daljine; kao da nas nema kada nas ima a da nemamo ništa za imati. Što nam je najbliže, najdaljim nam bude, pa se boriti valja da ta igra prestane i da spokoj postane punina. Ne bježati ni od čega - koliko nam to već biva dano - nego se vraćati i dolaziti. Zahvaliti na prvom sljedećem jutru i krenuti s osmijehom u njega.

petak, 28.02.2025.

Kako je neki dječak spoznavao smrt

Malen još i posve nemoćan, hodao si već naokolo s ocem širinama svijeta pod suncem veseljem i upornošću mrava, pa ste jednoga davnog dana naišli na zvuk što ga je proljetni topli vjetar donosio s daleka groblja za livadama i s ruba ste šume promatrali – ili možda bolje reći: slušali ste sprovod.
Niti ne sluteći da ćeš već kroz koju godinu i sam svirati nekakav puhački instrument, slušao si pjev dalekih klarineta, truba i trombona nad nečijim lijesom u toplom poslijepodnevu, pa upitao oca što je to dobivši sasvim nepromišljen odgovor kako je običaj da na nečijem sprovodu svira glazba.
Nije ti, naravno, bilo dovoljno znati samo to; zato si odmah upitao što se dešava s čovjekom kada umre. Ocu je još strašnije od toga jer mora odgovarati petogodišnjaku na takva pitanja bilo to što si posve zašutio nakon njegova odgovora da čovjeka tada zakopaju u zemlju –
i nakon toga ništa više nisi pitao.


Jednog također davnog popodneva, malo manje davnog, hodajući nasipom uz potok nakon čitava jutra provedenog u šumama i na livadama što su tutnjale radošću i skladom, okruženi toplim mirisom jeseni i prvim pticama što će letjeti na jug hodali ste zaneseno i brzo prema kući gledajući kako sunce naliježe na dan poput topla i tamna pokrivača na umorno i sanjivo tijelo.
U utabanoj travi nasipa ugledao si tada mišji leš: sasvim malen, siv i bespomoćan, ispružen na leđima i krvav negdje oko glavice, pa si ponovno upitao što je to, znajući odgovor kojeg ćeš dobiti: to je mrtav miš – i ponovno si naglo i turobno ušutio
ne pitajući više ništa.


Konačno, jednog nešto manje davnog popodneva, idući na neku utakmicu i trčeći iz tek pristiglog vlaka u polumraku preko kolosijeka prema dvorani, vas dvojica gotovo da ste se spotakli o leš žutog, raširenog i obezglavljenog pileta na stazi upakiran na plastičnom zelenom podlošku i bačen na tlo poput smeća – što je nekome užurbanom očito ispao na putu kući k pripremi ručka, pa nije smatrao potrebnim niti pomaknuti ga, a kamo li uzeti ga u svoje dlanove natrag, nježno i tiho, kako se u naručje podižu preminula braća što su za nas položila svoje živote da bismo mi umjesto njih živjeli.
Nije te one večeri veselilo ni mnoštvo postignutih zgoditaka, ni ustrajno, veselo, vjerojatno desetminutno uzvikivanje tisuća grla iz jednog pa drugog dijela dvorane naizmjence što je zdušno, kao jedan, bodrila naše na putu do preokreta i teško izvojevane pobjede: tiho si na povratku nazad prošaptao upozorenje da pazite gdje stajete u mraku kako ne biste pregazili ono – kako si kazao – uzalud ubijeno stvorenje.
Dok ste u šutnji čekali posljednji vlak iz grada slušajući tanašan, sve jači cvilež tračnica ispod perona u ledenoj tišini crvenih signalnih svjetala i škripi brklji što se spuštaju na nedaleki kolnik, otac je pod zvijezdama ponoći osjećao kako mu oči postaju mutne, misleći o tome kako bi se valjalo upitati ne samo jesu li uzaludne tolike smrti
nego i životi.


Vjerojatno ne bi trebalo sumnjati kako nije neumjesno zamijetiti da si zapravo bio sretan, jer smrti si prilazio svojim mislima ne svjedočeći očima, kao što su to morali milijuni djevojčica i dječaka negdje sasvim blizu tebe.
Svjedočiti, ili umirati.

srijeda, 26.02.2025.

Slike i objašnjenje

Post postavljam kako bih pokušao pomoći ljudima ovdje koje muči taj imgbb; ako se ove fotografije vide, onda ipakk imgbb još uvijek "šljaka", a na pamet mi je palo da sam negdje prvom prilikom kada sam ga počeo koristiti i kada je negdje trebalo stisnuti nekakvu kvačicu za pristanak, uočio kako je granica za besplatan račun bila 32 mb, ili čega već, što znači da ja istu još valjda nisam dosegao. Ako se slike ne vide, onda sam i ja ušao u klub pa ću pobrisati post, a vjerojatno ću ga pobrisati u svakom slučaju, jer kako god bilo - i meni prijeti dosizanje tog limita, što znači da ću morati poći putem ostalih i pronaći nekakav flickr ili nešto slično.
Maribor, Nizozemci u Klovićevim i jaglaci sa Medvednice; tko gdje a mi kojekuda; uživajte ljudi :).

četvrtak, 20.02.2025.

Gledanje

Gleda ga umorna i tužna od teškog dana tražeći u njegovim očima smiraj i utjehu. Nema je; nema je više kako ju je običavao imati; sada je više tuđa i strana i daleka; glas joj je slabašan i krhak dok u posljednjim trenucima budnosti iz njegova naručja tone u neizbježan san.

Oduvijek je to znao; od časa kada im je prišla; naslućivao je kako će je oteti i baciti u blato; znao je posvema sigurno da će doći dan i sat u kojemu više neće stizati biti njegovom, jer će je svijet razderati i pogaziti.

Nikada nije niti držao da treba biti samo njegova: u njenom velikom, snažnom i dobrom srcu mjesta je za tisuće. Različite su stvari oni jedno drugome; on je njoj sidro, ona njemu svjetlo. Milijun je puta poželio da joj bude što je ona njemu, pa se ugrizao za jezik; ne umije on bivati svjetlom kakvo ona jest; on može biti tek običnom, slabom krijesnicom.

Da nije sve izgubljeno, on sigurno znade po njenim očima - i po milijun znakova tajnog jezika tijela što ga dvoje stvaraju i pričaju godinama. Po trzaju njena trbuha pod njegovim dlanom; po zvuku njena disanja u njegovu uhu ili po blagosti njena stopala dok joj prstima lagano pritišće ono mjesto ispred pete. Kada joj je najteže, ništa mu ne predbacuje. Za razumne ljude prošlost je zasvagda svršena stvar; kada je spominju, ne čine to zato jer bi nešto u njoj mijenjali, već zato što budućnosti na taj način poručuju koliko ih događaji iz prošlosti bole i što treba učiniti da tako ne bude.

Sad kada ga gleda, okrenuta je samo prema naprijed; sada se naslanja na njega, pa kad govori o stvarima koje treba učiniti, ne obraća mu se kao nekome koga u to valja uvjeravati, nego kao nekome tko je pomoć.

On se brani i povlači i tone zajedno s njom u toj neizbježnoj, tihoj i tamnoj dubini nemoći što se pretvara u pustoš, starost i slabost; no znade da posljednja linija obrane postaje mjesto na kojem će njima ona povikati: dosta.

Mjesto je to na kojem će zaboraviti na sve površne slasti, cijene i imanja što ih svijet pruža, pa će im okrenuti leđa i ponovno mu se vratiti da bude samo njegova; da zajedno utrnu svijeću u času kojeg će jednom neminovno donijeti budućnost; času koji će značiti svršetak njihova vremena.

Vremena koje je vrijedilo živjeti.

Makar se do toga časa nikada više ne dotakli; makar je sve najljepše što im se zbilo već miljama daleko, iza leđa, u prošlosti.

četvrtak, 13.02.2025.

Vi ste komunisti!

Bile su to – barem što se mene tiče – dvije možda najljepše sezone nogometa koje pamtim. Već sam pomalo postajao svoj čovjek, navršio sam dvadesetu i koju još povrh; odradiš što treba, položiš ispite, ljeti nešto zaradiš – a jednom ili dvaput mjesečno, tek toliko da ne ispadneš potpuno iz filma, odeš na neku nogometnu utakmicu. Rijetko sam se kada osjećao siguran u gomili; bile su to godine kada se rađaju navijačke skupine i počinju prvi neredi; mene su uvijek više zanimali gubitnici; porazi su mi se od malih nogu usjekli u pamćenje kao sastavni dio igre, još otkad se pobjeđujući u zadnjim kolima ispadalo iz liga, kao sedamdesetidevete u lipnju.

Uvijek mi je draže bilo stajati sam među stotinom istih kakav jesam, nego u tisućama na tribini, osjećajući snagu i huk mnoštva. Više sam volio da iza mene ne bude nikoga do duge, tužne sjene što će me zamišljena pratiti na putu kući; uz Tehnički muzej pa ispod pruge, ili dugom i tihom Jukićevom na Zapadni kolodvor, uz škripu tramvaja i tihi huk prvih noćnih vlakova. Pa ako ste se sjetili Nicka Hornbya i njegove sudbine (otac ga je, preuzevši ga od majke, jedne nedjelje odveo na Highbury i tako je počeo navijati za Arsenal, klub koji sljedećih valjda dvadeset sezona neće ni primirisati tituli), eto, možete pomisliti da sam tako i ja; kada sam čitao onu neponovljivu Fever Pitch i sam sam razmišljao, Bože, ovo kao da je o meni pisao.

U školi, u višim razredima osnovne, nema još niti novina ili časopisa a kamo li mobitela i interneta, bilo je to doba u kojem se momci identificiraju prvenstveno po tome za koga navijaju. Postoje dva velika tabora Dinamovaca i Hajdukovaca; uvijek ima i nekoliko onih koji su za Zvezdu ili Partizan, ali baš nikada nisi u dvanaest godina susreo nikoga tko navija za Zagreb. Nisu to lagane stvari; treba preživjeti sezone u kojima ispadaš iz lige, pa ti se svi rugaju osjećajući nadmoć i sigurnost barem onih koji su prosječni ili igraju za titule.

S vremenom se naučiš tome da je dosljednost ipak cijenjena stvar; nisu sve godine za ispadanje; ima i onih u kojima se pobjeđuje i vraća; zelene dugačke stranice sportskih novosti vrištat će o tome!

Pogorelci iz Kranjčevićeve, vječiti podstanari, nesretnici kojima uvijek fali bod ili dva do spasa, predobri su bili za drugu a preslabi za prvu ligu još tamo početkom osamdesetih, kada sam bio premalen da bih sam išao redovito na utakmice, pa se sjećam tek ponekih detalja – a najjače zapravo trenutka kada je klub za kojeg navijam ispadao ne iz prve u drugu, nego iz druge u treću ligu, ljeta osamdesetičetvrtoga. Već sam u srednjoj školi; sada me moji dečki prihvaćaju takvog kakav jesam; ni samom Dinamu više ne ide baš najbolje; puno je lakše biti gubitnik. Hamleti iz Ulice pjesnika, kako ih je besmrtno opisao veliki Veselko Tenžera, ne odustaju od svoje nakane da se vrate u prvu državnu ligu. Tuku ih i pobjeđuju širom ondašnje države, od Zadra i Belog Manatira do Bihaća i Bačke Topole, ali ne posustaju u svome snu.

Sada je već osamdesetideveta; nakon pet pokušaja neuspješnih kvalifikacija od kojih bi odustali već i najuporniji, na trenersku klupu sjeda vječiti pomoćni trener iz maksimirske šume Ivo Šušak, pa svojom čeličnom disciplinom i tvrdim hercegovačkim naglaskom, kojim će poslije godinama kovati podmladak hrvatske nogometne reprezentacije sa šokotama, mikićima i deranjama, Zagreb kreće u još jedan pohod na drugu ligu.

Ovaj puta – uspješan!

Mislim da nisam ubrao malo bodova kod svoje simpatije u času kada smo na neki način stigli do teme nogometa i navijanja; ona je iz Dalmacije, tamo je Hajduk religija, ali ne baš uvijek i svugdje; poslije će se pokazati da tim ljudima nije lako kada njihovi klubovi budu igrali u Hrvatskoj ligi, a bodovi će nasušno trebati svima: bijelima za titulu, a ovim malima za opstanak. Ja sam ipak van svih gabarita; za moj klub jedva da je ikada čula; jedini koji će poslije istinski razumjeti moj stav bio je jedan Mark što je već u trenucima kada nas budu primali u Europu stigao kao izaslanik daleka i bijela svijeta u kojemu je sasvim normalno navijati za klub iz četvrte lige iz tvoga kvarta, pa kada ga jednog četvrtka na poslu budem upitao je li veseo zbog toga što je sinoć Chelsea tukao nekakav Ajax ili Deportivo, pogledat će me kao da ga pitam za rezultate neke vaterpolo lige:

- Ma kakav Chelsea, ja navijam za Wimbledon!

Sada i s te, najvažnije strane imam bjanko dopuštenje ići na utakmice; naravno – nije to nikakva presija niti opsesija; ako dogovaramo sastanak za nedjelju u četiri, ja tiho zamolim da bude u pet, pa tek nakon tridesetipet godina kažem; znaš, onda sam u četiri išao na drugo poluvrijeme kada je igrala Iskra iz Bugojna. Međurepublička ili Druga liga; tu se ulaznice još ne naplaćuju niti na početku, a kamo li u poluvremenu; usput mi je skrenuti na onu besmrtnu istočnu tribinu, pa poslije produljiti Končarevom prema Trešnjevačkom gdje ćemo se naći za šetnju. I ne samo to; bit ću vjerojatno svjedokom još jedne pobjede!

I tako, prolazi ta sezona osamdesetideveta na devedesetu, oko nas se ruše sustavi, zidovi i svjetovi; dolaze izbori, osnivaju se političke stranke, otkapaju se Jazovke i prikazuju filmovi o Bleiburgu; ljudi u tisućama odlaze do maksimirske šume da bi tamo zviždali onim krivima ili se bratimili s onim pravima. Ja tada pretežno jednom ili dvaput mjesečno samujem na onom pustom istoku iznad velodromske biciklističke staze, jedine preostale u državi; pa gledam kako neki novi klinci, praktički moji vršnjaci, igraju kao preporođeni.

Bile su vam to utakmice na kojima je još uvijek sasvim normalno da na tribinu ušeta neki dida sa štokrlom: ako i niste znali što je štokrl, sada ćete morati zamisliti, pa sjedne uz ogradu gdje ima malo hlada i odgleda dvadesetak minuta, taman da u miru ispuši dvije ili tri cigarete i da se informira s kim se igra.

Nitko više nije spominjao neke davne bakote i rukljače, sada su na tapeti neka sasvim nova imena, a gromoglasna vika Ive Šuška usklađuje tu priču u jedan uhodan i plodan mehanizam. Padaju zaredom tog proljeća ozloglašeni Petrinjci prevejanog Bore Mikelića, Orijent, još pred koju godinu nesavladivi Bišćani, i na koncu – u zadnjem ili možda ipak predzadnjem kolu, valjalo bi provjeriti po kakvoj novinskoj arhivi: završni ogled sa izravnim konkurentom, Zadrom; tu pada odluka hoće li Pjesnici nakon dugih šest ljeta ugledati ponovno savezni rang i Drugu ligu, koja se sada već gordo zove Prva B liga.

To su dani prvih izbora; na sve strane maše se zastavama i pjevaju pjesme iz feniksa rođenog narodnog osjećaja; možda niti dvije ili tri nedjelje prije toga zbilo se ono na Maksimiru, ono s Bobanom i policajcem; ljudi su još ležali po bolnicama; nogometni puk tek se sprema sljedećeg tjedna izvesti diverziju na ispraćaju državne reprezentacije na svjetsko prvenstvo pa izviždati Osima i društvo; kraj je svibnja ili početak lipnja; prva vruća subota, a ja naravno – po dobrom starom običaju, pomičem sastanak sa pet na šest; može? može!; vezujem oko pasa traper jaknu; bit će to duga noć; pa se otputim na drugo poluvrijeme da pozdravim nove drugoligaše.

Utakmica je potpuno nezanimljiva, na semaforu je dva naprama nula; već u prvom dijelu Zagreb je preuzeo inicijativu; vjerojatno i sami Zadrani shvaćaju da nemaju snage opstati u saveznom rangu; poslije će junački izboriti naslov sljedeće sezone, već gotovo prve ratne i posljednje jugoslavenske, u mrtvoj trci sa tadašnjom Jugokeramikom iz Zaprešića. Zagreb već pola sata prije kraja postiže i treći gol; mirno utakmicu privodi kraju, a ja srećom – kako sam ušao na istok, ostajem na samom početku – i s nevjericom gledam u punu tribinu; umjesto nas nekoliko desetaka, sada su ovdje tisuće; na utakmicu su stigli Boysi kojih tu nije bilo nikada; nanjušili su krv i priliku za paradu.

Naravno, Zadrani su naši, i Zagreb je naš; nema tu nikakve napetosti; ako je nema – onda je treba stvoriti; i tako odjednom ulazeći u poluvremenu na tribinu vidim nešto nevjerojatno: nekoliko tisuća dječaka u narančastim spitkama kako iza onog sjevernog gola što ga sada Tomašević i njegovi ruše - pretrčavaju i preskaču ograde, pa se dijele; pola ih ostaje na istoku, pola odlazi na zapad.

To je zato da bi na utakmici načinili pravi ugođaj; nema više ugođaja ako se ne dijelimo na naše i njihove; ovdje nema Delija što su još prije koji tjedan bacali plastične stolce i gazili ljude na jugu; zato ćemo sami stvoriti ugođaj: a onda, ljudi oko mene više pogledavaju prema njima nego prema travnjaku, a Boysi počinju jedni drugima vikati nešto za što u prvi mah nisam ni sam mogao vjerovati da čujem:

- Vi ste komunisti, o-o-o-o-o!

Čekaj, kome to oni viču? Kome se to viče, jedni drugima; sebi samima?

Po to, čovječe, ni Bunuel ne bi režirao; veliki Bunuel kojeg sam netom odgledao u nedalekoj Kinoteci!

I tako, sa istoka na zapad, sa zapada na istok; vidim, nije mi tu mjesto; i sami igrači pogledavaju prema tribinama, što je ovo; odlazim nekoliko minuta prije kraja, pa daleko već uz tramvajsku prugu, tri ili četiri ugla iza Badalićeve slušam kako službeni spiker glasno i s oduševljenjem pozdravlja nove drugoligaše u bijelim dresovima.

Sljedeće sezone odvijat će se možda najljepša godina nogometa kojeg sam gledao, ali taj nogomet rijetko kada gledam s tribine; u ljeti sam još na proputovanju obalom, pa mi prijatelj priča kako su Kruševčanima vikali o vrbama i kako su u Titovom Užicu dobili batine i kartone i unatoč tome izvukli bodove; kada odem u Ulicu, ja pretežno stojim iza južnog gola ogrnut nekom zimskom jaknom i kapuljačom, pa pogledavam kroz one rupe u ogradi; sada je već savezni rang; naplaćuje se ulaz; osjećam da polako više ni za mene tamo nema mjesta.

Zagreb će u Prvu ligu ući taman onda kada se država raspadne, da je ne stigne odigrati; igrat će već krajem tog srpnja devedesetiprve nekakvu majstoricu kraj Vardara, kada iz Erduta ili Dalja budu stizale one strašne vijesti o punim šlepovima leševa, pa će igrači odbiti igrati u ligi te države, i sve će postati povijest. Poslije će Zagreb biti jak i dobar prvoligaš u našoj državi; boriti se desetak godina i za trofeje; jednom će čak – u godini kada Dinamo bude preslab nakon Tuđmanove smrti, a Hajduk još ne dovoljno jak za takvo što – osvojiti i samu državnu titulu, skupljajući odasvud skupa pojačanja i odgovarajući na vječno pitanje svih nogometnih uprava i menadžera: je li bolje spavati jednu noć sa Monikom Belucci ili čitava života sa Beppom Joseph?

Danas Zagreb kojeg je njegov vječni predsjednik i vlasnik pretvorio – sudeći po bojama – u nekakav wannabe Velež - dobro znade odgovor na takvo pitanje; nakon te jedne noći s predivnom Monikom iz snova, poput beskućnika čami u petoj ligi čekajući da ga Sava jedne tmurne jeseni odnese niz vodu kao i sve ostalo u ovom sivom i prigušenom gradu. Gospar Medić čeka da mu kapnu posljednji promili transfera Ibričića, Krovinovića i Livakovića, pa da zatvori svoj opege i stavi ključ u bravu.

A ulicom pjesnika; koja nikada više neće biti Ulica pjesnika, još i danas, kada prođem, među propalim dućanima s autoopremom i zahrđalim vratima i ogradama nakada lijepog, bijelog stadiona, odjekuje mi ono stravično izrečeno proročanstvo u kojem ljudi jedni drugima iz čista mira viču:

- Vi ste komunisti, o-o-o-o-o!

četvrtak, 06.02.2025.

Put s najmanje otpora

"Jednom je majka došla u jedno od najcjenjenijih zagrebačkih kazališta, u Gavellu, na predstavu u kojoj sam imala haljinu koja je puno toga otkrivala, igrajući ulogu koje se ne sjećam, u komadu čijeg se imena ne sjećam.

"Nisi bila loša", rekla je poslije. "Ali uočila sam tvoju nelagodu u toj haljini. Možda to ipak nije profesija za tebe... Da li misliš da možeš biti sretna kad si tako izložena... Stvarno misliš da imaš tu vrstu drskosti? I, najvažnije, je li to nešto za čime osjećaš apsolutnu potrebu, nešto bez čega ne možeš živjeti? Razmisli o tome prije nego što bude prekasno", davala je savjete.

Naravno, nije bilo šanse da je poslušam. Kako sam i mogla kad mi je sve išlo tako dobro?

...Još sam studirala kada sam dobila glavnu ulogu u komadu za dva glumca, Whiteheadovoj Alfa/beti, snažnoj engleskoj obiteljskoj drami o braku. Komad prati par tijekom tri desetljeća u kojima se brak urušava i propada, a supruga na kraju učini samoubojstvo. Bila sam premlada da igram ulogu supruge ostale bez iluzija, koja je zahtijevala zrelu ženu od trideset ili četrdeset godina... No, u Hrvatskoj u sedamdesetima isto kao i u Americi kasnije... obrazac odabira glumica za ženske uloge bio je isti bez obzira na to koju dob uloga zahtijeva; mlađe je uvijek bolje...

Znala sam da su se mnoge glumice borile za tu ulogu i negdje u dnu svoga uma bila sam jako svjesna seksističkog aspekta činjenice da je uloga dodijeljena meni, mladoj djevojci koja nema iskustva ni u životu ni na pozornici... Razgovarala sam o tome sa svojom mamom. Učinila bih pravu stvar da odbijem ulogu i pristojno objasnim da postoji puno drugih, iskusnijih glumica koje bi mogle odraditi puno bolji posao... "To je baš ono što ti govorim", rekla je moja majka.. "... za dvadeset godina stvari će biti drugačije."

Kao što je obično slučaj, ideološke nepravde spremno su odgurnute stranu i ja sam prihvatila ulogu. Kako i ne bih? Skloni smo prisvajati korist od bilo koje nepravde dok nam god odgovara. Kada ne odgovara, skloni smo se buniti. Kad nas mač konačno lupi po glavi, šokirani smo i silno uvrijeđeni. Pitamo: s kojim pravom? Odgovor: tko se mača laća, treba biti spreman od njega i poginuti...


....Vodim unutarnju, nikad okončanu borbu za ravnopravnost spolova: ako se muškarci mogu seksati i ostati emocionalno neangažirani, tada to mogu i ja. Emocionalno uključivanje činilo se poput zatvora, poput okova oko vrata. Muškarci (među kojima i moj otac) mogli su bez problema tragati za slobodom - zašto ne i žene? Htjela sam biti slobodna od komplikacija, vezivanja, boli. Nisam htjela biti ovisna plačljiva žena kojoj nešto treba. Usto sam iz dubine duše prezirala tračersku zlobnu zajednicu koja ocjenjuje žene i zbog najmanjeg seksualnog prijestupa. Nisam imala strpljenja ni za što od toga. I tako je seks postao moje osobno ratište, na kojem ću se boriti za slobodu, svoju slobodu. Ili sam bar to tako htjela gledati.

...Postojalo je i naličje: nisam imala pojma kako komunicirati s muškarcima osim putem seksa (ta se nesposobnost činila obostranom). Umjesto da se pitam: zašto to činim?, obično bih se odlučila za naizgled interesantnije pitanje zašto ne? Najčešće, to je put s najmanje otpora. "Ne" je iziskivalo previše napora, bar se tako činilo. Dok god to na mene ne utječe ni na koji način, dok god ti ljudi nestaju čim svrše i ostave me samu, to mi je okej.

Isto tako, seks postaje odabrani antidepresiv. Funkcionira li to?....

...Jutra su najteža. Počela sam kockanje s vremenom koje će me pratiti cijeloga života. Ne mogu ustati na vrijeme. Ne mogu se dovoljno naspavati. Obožavam sanjati. Snovi su najintenzivniji i najzanimljiviji dio mog dana. Mrzim budilicu, koja me tjera da prekinem jedino u čemu istinski uživam. Očajnički želim ostati u svojim snovima, tim razrađenim, vijugavim, kompliciranim pričama koje mi se čine stvarnijima od takozvanog života. Katkad se probudim u suzama, jecajući, posebno nakon večernjeg predoziranja antidepresivom seksa...

U jednom od snova koji se ponavljaju tražim majčin telefonski broj. Znam da sam ga nekamo stavila, no ne mogu se sjetiti kamo... Osjećaj krivnje golem je, nepodnošljiv, guši me. Znam da se preselila, a ja nikad nisam pokušala čak ni saznati gdje živi... Panika me posve obuzima. Zatim mi uši para grozni zvuk budilice..."

Mira Furlan, "Voli me više od svega na svijetu" Zagreb, Fraktura 2022.

četvrtak, 30.01.2025.

KRIJESNICA

Spazit će te trenom
u lipanjskoj noći
i u te će
tiho
ući zanavijek
tajna sveg života.
S njom ćeš dalje poći
tražeć' spokoj dubok
za svoj kratki vijek.

U tvom će biću sjetnom,
vremešnom i tromom,
turobna i snena ta Svjetla čamit' pest:
ti gurni je u tminu
a ona će - k'o gromom
ošinuta - sijevat' dok put ti kaže svijest.

U osami nekoj javit će se
krijesom;
zaboravljena plovit' k'o galija u mrak
dok ćeš kroz svoj nemir
kročit s istim bijesom - - -
ni opazit' nećeš iskri ljupkih trak - - -

Vodit će te zemljom
očaja i straha
kano slijepca starog tople duše zov,
dok smiraj ne nađeš -
umorna i plaha
život će te dovest' pod hladne smrti krov.

četvrtak, 23.01.2025.

Tvar

Ukoliko netko ne zna, Demi Moore dobila je nedavno zapravo prvu nagradu u životu za svoj dugogodišnji glumački rad, Golden Globe za glavni lik u filmu „The Substance“; satiričnoj i brutalnoj drami na temu ženskog izgleda i starenja, odnosno njegove upotrebne vrijednosti u svijetu uopće ui show bussinesu (koliko vidim, sada je i na popisu nominiranih za Oskara). Nakon toga, u medijima je naravno izišlo milijun stvari o njoj, sve do podatka o tome kako je prije pedeset godina kao dvadesetogodišnjakinja imala ljubavnu aferu sa šesnaestogodišnjakom.

Ja ću se ipak usmjeriti prema onome što mislim da je u cijelom tom cirkusu vrijedno pažnje. Eto njenog govora nakon što joj je nagrada dodijeljena.

„U šoku sam. Ovo radim dugo, više od četrdesetipet godina a sada je prvi put da sam nešto osvojila kao glumac; tako sam ponizna i tako zahvalna. Prije trideset godina, producent mi je kazao da sam "popcorn glumica". Tada sam razumjela kako ovo nije nešto što mi je dopušteno. Mogla sam raditi filmove koji su bili uspješni, koji su zaradili puno novca, ali me nisu mogli priznati kao glumicu. I prihvatila sam; vjerovala sam u to.

To me s vremenom razjedalo do točke u kojoj sam prije nekoliko godina pomislila kako je možda to to. Možda sam bila gotova, možda sam učinila sve što sam trebala učiniti. Kada sam se našla na toj niskoj točki, ovaj čarobni, hrabri, hrabri, neobičan, potpuno ludi scenarij došao je na moj stol pod nazivom 'Supstance'; svemir mi je kazao: nisi još gotova.

Zahvaljujem svim onim ljudima koji su bili uz mene, posebno ljudima koji su vjerovali u mene kada ja nisam vjerovala u sebe.

Završit ću samo s jednom stvari, koju mislim da ovaj film donosi: on govori o trenucima kada mislimo da nismo dovoljno pametni, dovoljno lijepi, dovoljno mršavi, dovoljno uspješni ili jednostavno da smo nedovoljni. Jedna žena jednom mi je kazala: znaj da nikad nećeš biti dovoljna, ali možeš znati vrijednost svoje vrijednosti ako samo ako odložiš metar. Zato danas slavim ovo kao oznaku svoje cjelovitosti, ljubavi koja me pokreće i dara da radim nešto što volim i čemu pripadam. Hvala vam puno.“

srijeda, 15.01.2025.

Prodavaonica na rubu šume

Kada se sjetiš tog prizora, kao da si se sjetio nekog Menzelovog crno-bijelog filma iz šezdesetih. Prodavaonica na rubu šume; bolje rečeno: prodavaonica na rubu grada čudno je mjesto na kojemu grad prerasta u šumu a šuma u grad kao da se radi o nekoj neobičnoj livadi ili guštiku.

Šuma nema dovoljno stida a grad dovoljno snage da se oboje u toj sanjivoj tmini susretnu izravno, pa da se rvu satima u travi, hvatajući se ispod pazuha: tko je jači.

Rat je.

Sunce je već polako na rubu šume; krajnje je vrijeme za povratak. Čopor prljavih, neobrijanih, bučnih, naoružanih muškaraca u maskirnim uniformama izlazeći iz šume prelazi na drugu stranu ceste i ulazi u prodavaonicu. Prodavaonica je malena, uska, pretrpana robom i mračna.

Lijevo od ulaza, odmah kada se otvore vrata, u uglu stoji visoka okrugla kanta za odlaganje kišobrana.

Rat je.

Smanjio se broj ljudi koji nose kišobrane; puno je više ljudi koji su u posljednjim mjesecima shvatili kako kiša i nije neko preveliko zlo, čak niti kada snažno pada.

Oči prodavačice, blijede i šutljive djevojke možda tek na rubu punoljetnosti, šire se u tmini; plešu između osmijeha, tuge i straha. Usudu je često logično i prirodno da se s njim u koštac ne hvataju samouvjereni i samodopadni ljudi.

Rat je.

Četiri ili pet prljavih i raščupanih vojnika ulazi, a kroz škripu vrata što se otvaraju i zatvaraju čuju se samo dva glasa.

„Dobar dan.“
„Dobar dan.“

Rat je.

Ljudi su u posljednje vrijeme shvatili kako se može pozdravljati i drugačije osim riječima.

Posljednji od vojnika koji su ušli zagledava s vrata prodavačici u oči; to je onaj najviši od svih, s najvećom bradom i najduljom kosom; skida pušku s ramena i hvata je desnom rukom za cijev gledajući kamo da je odloži.

Prodavačica, dok on ne uhvati pušku za cijev, raširi oči od straha i ukoči se gledajući ga.

On zatim polako i pažljivo odloži pušku tako da kundak umetne u okvir kante za kišobrane, pa pogledavajući oko sebe kratko povikne ostalima – što su već zašli među police s robom - da odlože puške na ulazu.

Prodavačica se u taj čas jedva zamjetno s olakšanjem nasmije tako da joj iz tmine oči sjaje grijući hladnoću što je za došljacima ušla u prostor kroz otvorena vrata.

Četvorica muškaraca poslušno se vraćaju do ulaza, skidaju puške i odlažu ih u onaj ugao, a zatim uzimaju pivo, cigarete, peciva i kiselu vodu, pa uredno prilaze pultu sa blagajnom i plaćaju svoj dug, potom polako spremajući kupljeno u ruksake koje skidaju s leđa.

„Daj, ja ću... Ma evo, ne gluparaj... Neka, ostavi to gospođi.“

„Ne, ne, dečki, pa za to uzmite još bar vodu.“

„Imamo tamo punu jamu Jamničke; tvornica je preko.“

„Onda vino, ne pijete vino?“

„Prisjeli su nam gemišti; nema čovjeka koji ovdje ima klijet a da nam nije donio karnister vina; bolji je i sok, makar na ovu hladnoću.“

„Sok? Za to ovdje nitko još od ljeta nije pitao.“

Onaj što je ušao posljednji, ne vjerujući očima kojima je prošarao police ovog nevelikog mjesta, kupio je od sveg blaga što se svijetom pred njega prosulo u toj mračnoj spilji jedno maleno, bijelosmeđe čokoladno mlijeko u čvrstom kartonskom tetrapaku što ga se tada u mladosti otvaralo odgrizanjem na vrhu; posljednje na posljednjoj polici u kutu; među napolitankama i malenim pakiranjem zahodskog papira u listićima. Poslije će ga otvoriti onako kako smo ta mlijeka otvarali u mladosti: odgrizanjem vrha piramide; kao da si samome Keopsu odgrizao sljeme njegove silne nastambe prije nego ćeš iz nje u sebe izliti zlatno, slatko, gusto sućanstvo radovanja, a piramidu brije bacanja izgužvati rukom da u njoj ne preostane niti kaplja tog čudesnog, davnog nektara.

Zatim jedan po jedan uzeše puške iz kante i tiho ali odlučno pozdraviše izlazeći.

„Doviđenja.“
„Doviđenja.“
„Doviđenja.“
„Doviđenja.“
„Doviđenja.“
„Doviđenja.“

Postoji nešto iznad razloga zbog kojih izbijaju ratovi; postoji nešto za što se ljudi moraju boriti da bi bilo kakva borba vrijedila: važno je najprije boriti se za to da na svijetu postoje prodavaonice u koje svatko tko treba može ući i kada mu se prohtije kupiti cigarete, čokoladno mlijeko ili pivo; još je važnije da ljudi u te prodavaonice ne ulaze naoružani i da pozdravljaju kada uđu i iziđu iz njih.

Najbolje oružje u toj strašnoj, vječnoj i teškoj borbi vlastiti je primjer.

Bez dobrog dana kojeg ćemo zaželjeti onome koga na takvom mjestu sretnemo, nemamo se uistinu za što boriti.

četvrtak, 09.01.2025.

U Rusiji

"U Rusiji se cjelokupna energija umjetnika valja usredotočiti na prikazivanje dviju sila: čovjeka i prirode.

S jedne su strane tjelesna slabost, tjeskoba, prerana seksualna zrelost, strastvena žudnja za životom i istinom, snatrenja o spektru zanimanja širokom poput stepe, analitičnost ispunjena zebnjom, manjak znanja uz visoke misaone uzlete, a s druge - nepregledna ravnica, surova klima; grub, neugledan narod s njegovom teškom, mučnom poviješću, tatarskom kulturom, činovništvom, tamom, neimaštinom, vlažnom klimom prijestolnica, slavenskom apatijom.

Ruski život toliko satire Rusa da se ovaj ne može sabrati, satire ga poput batine od tisuću pudi."

Anton Pavlovič Čehov, citirano iz uvoda knjige Ryszarda Kapuczinskog "Imperij"

utorak, 07.01.2025.

Predaja tuzi

Posljednjih tjedana odgledao sam tri vrlo dojmljiva filma na koja bih vam želio skrenuti pažnju. Donnie Darko s Jake Gyllienhalom i Netipično ubojstvo s Ryanom Goslingom od ta su tri filma međusobno sigurno mnogo bliži, jer zapravo oba govore o neprilagođenom inteligentnom mladiću na rubu dobra i zla, dok je najnoviji film Jesse Eisenberga "Stvarna bol" na neki način vezan uz temu prva dva filma – a ja ću u nekoliko rečenica pokušati objasniti zašto.

Ovaj je svijet, kaže se u jednom od ta tri lijepa uratka, sačinjen od ljudi koji su se predali tuzi i onih koji još nisu; zbog toga Donnie vraća krug događaja unazad kako bi vlastitom smrću ispravio stvari koje je počinio u međuvremenu – a imale su debelo opravdanje, ili Ryan Leland ubija retardiranog brata svoje bivše djevojke koji beskrajno pati u svijetu kojim je okružen, govoreći mu da će se na koncu ipak sve biti dobro.

Možda najmanje šokantan i neprihvatljiv, ali zbog toga i najdojmljiviji je lik bratića Benjija kojeg sjajno glumi Kieran Culkin, a govori o neprilagođenom pojedincu koji istinski, za razliku od drugih ljudi, osjeća bol bližnjih i suosjeća s njom. Sjajna gluma i dojmljiva režija protkane su neponovljivim klavirskim recitalima Chopina kroz vizure današnje ljetom okupane Poljske (vjerojatno u vrijeme i na mjestima gdje smo i mi prošlog ljeta bili), što me još dublje povezalo s radnjom i problematikom filma.

Ne treba s uma u tom kontekstu smetnuti niti Eissenbergovo odrastanje; sasvim prirodnim smatram činjenicu da je još prije desetak godina glumio novinara Lypskog u onom neponovljivom End Of A Tour; filmu u kojemu se prikazuje priča o Davidu Fosteru Wallaceu, čovjeku koji se upravo borio s tom beskrajnom tugom postojanja; s činjenicom da kao muškarac ne mora biti siledžija, pojednostavljivati stvari i pripadati klišejima - kako je to predivno opisano u tom filmu i u onoj njegovoj teško probavljivoj i još uvijek kod nas neprevedenoj "Infinite Jest".

Ili, kako kaže neočekivana prijateljica Ryana Lelanda u onom drugom filmu, već ostarjela, prelijepa i plemenita gospođa Calderon, ljubeći ga sasvim nevino i prijateljski u čelo i obraz dok utapaju tugu radi neuzvraćenih ljubavi: istinsko odrastanje počinje tek u času kada ti netko slomi srce.

Sada dolazimo na tlo koje mi je zapravo posvema nepoznato; mogu suosjećati s drugim ljudima (zapravo; često mi se čini da moram; da ne umijem drugačije, vjerojatno i tamo gdje suosjećanju ne bi smjelo biti mjesta - a koliko u tome uspijevam sasvim bi neprilično bilo govoriti sam o sebi); mogu razumjeti njihovu bol radi nevoljenosti i gubitaka; mogu se truditi i pokušavati tješiti i podupirati - ali ne mogu vam o tome zapravo baš ništa suvislog iz svog života posvjedočiti, jer se, da parafraziramo ovu izreku, osjećam sasvim neodraslo.

Prošao sam kroz cijelo jedno krvavo klupko ratova, bolesti, umiranja i nestajanja; čitavi naramci nadanja i vjerovanja na tom su putu umirali i sušili se oko mene kao staro drveće mrtvih krošanja na ledinama, ali svi su ti događaji bili nekako redoviti u zlu, objašnjivi i očekivani; čovjek u stvari ne može tragedijom zvati kada ga pozovu u neki rat, kada mu se razboli dijete ili se razboli on sam ili kada mu umru roditelji - jer takve se stvari dešavaju zapravo svima i jedino što nam je povodom njih činiti, jest boriti se, držati glavu iznad vode i ne predavati se.

Tamo gdje su moji mrtvi usnuli, ja sam ih pustio niz rijeku i otišao dalje; shvatio sam da bi moja uloga u ovom svijetu mogla biti slika i prilika jednog običnog, starog, natrulog kolca u vinogradu oko kojeg će se omotati nova, tek rođena loza. Ta me slika pronosila svijetom laganog i ispunjenog kroz godine; često nemajući vremena za bilo što osim obaveza, nastojao sam ono malo vremena što bi mi preostalo ispuniti čitanjem, učenjem i lutanjem - pa onaj tko bi mi kazao da sam pogriješio, vjerojatno ne bi niti razumio o čemu se radi; o tome da mi se često činilo da nemam vremena nizašto i da godine prolete u satima.

Poslije sam razumio: oni oko mene koji su imali vremena na izbor, uglavnom su ga iskoristili za nebitne, površne i bedaste stvari; za ono što je otrovalo njih i ljude oko njih - do te mjere da im iz toga nije niti bilo moguće ništa drugo do li izvući prazna i prepukla srca. Ljude ne možeš imati; ljudi nisu figure pa da ih pomičeš poljem svog života poput pijuna; nekada su za čitav jedan život dovoljni nekoliko dodira, osmijeha ili pokoja čarobna riječ; kako se poklopi.

To s imanjem, osvajanjem i nadjačavanjem, to sam nekako sam sebi osvijestio i patentirao još u onoj sada već pomalo svetoj mladosti; onda kada sam birao i bivao biran: ili ću izabrati sve, ili ništa. Kakve bi koristi od mene mogao imati netko koga bih odabrao tek tako, da se odabere? Kakvog bi smisla imalo biti sa mnom ili s bilo kime - ako mu se ne vjeruje? Pristao sam na to da ću čitav život provesti sam ukoliko ne pronađem baš ono što tražim - ne trampeći nikakav osjećaj sigurnosti, prihvaćenosti ili besmisla za stvari koje su očito bivale polovičnim.

Kada sam imao devetnaest, bio sam posvema siguran kako ću čitav život, kada mi umru roditelji - provesti sam samcat; vjerovao sam da niti sam posebno pametan, niti dobro izgledam, niti sam nešto baš dobar; sam sam sebi s onom raščupanom kosom i preuskim hlačama izgledao poput prerano ostarjela pauka što obitava ponajvećma po kutevima i tmini zaboravljenih sobičaka; kada sam se te riječi usudio onoga davnog ljeta naglas izreći jednoj zreloj, spokojnoj i nasmiješenoj kustosici Almi koja me uvela u dvoranu Istra da odgledam onu nezaboravnu projekciju "Imena ruže" sa sinhroniziranim prijevodom; kazala mi je možda najvažniju rečenicu mog života: kako sam jednostavno mlad i bedast i kako se ne moram baš ničega bojati - jer samo moram sjediti i čekati.

Tako sam i ja - pripremajući se za beskrajnu tugu koja još uvijek nije stigla - dočekao ono što čekaju svi: dočekao sam da ono što je gola ambalaža i obična fasada postane ispunjen i važan smisao; a opet - kada se okrenem pa pogledam iza sebe, ako ičeg dobroga, vrijednog i lijepog u meni ima - Njeno je, potječe i rođeno je od srca izabranice srca moga, do konca i kraja - i ništa mi ne vrijedi ako ću to držati svojim.

I danas ja zapravo ništa drugo niti ne radim osim toga što mi tada bješe savjetovano; sjedim i čekam: pored mene prolaze ere i stoljeća događaja i povijesti; ljudi se nadaju i vrište i kupuju i prodaju, a sve je jedno veliko i besmisleno trgovište i cirkus i maskarada, pa ti se čini da je bolje sjediti i gledati, nego birati i činiti. I kažem Joj: sve će biti dobro; gdje će biti za jedno, bit će i za dvoje; kako jednom, tako i drugome; kada dođemo do posljednjeg komadića hljeba, razdijelit ćemo ga napola, jer mi ništa neće vrijediti ako ga budem uživao sam.

Ulazim već pomalo u sedmo desetljeće života; u doba kada su gubici, nemoć i odustajanja sasvim logični, razumljivi i prirodni; tko ih u ovoj dobi ne bi umio i mogao prihvatiti, taj ili je zvijer, ili Bog sam, da se našalimo; bilo bi suludo ne očekivati ih i ne prihvaćati ih - možda već sutra ili prekosutra čeka me neka nepodnošljiva sveprožimajuća bol koja će trajati dok me ima - pa se zato i trudim svakoga dana i svakoga sata dok ne stignu radovati se i uživati u ovome što jesam i gdje sam, bez obzira na sve; i biti zahvalan na tom daru; i biti zahvalan na tom daru.

Nemam, kada tako pogledam iza sebe - nikakvo iskustvo napuštanja: nitko tko me od svoje volje odabrao nije me napustio od te iste volje odlazeći u život nespojiv sa mnom; nitko mi nije slomio srce; to što su me mnogo puta ljudi prevarili, nasamarili ili možda zadali kakve udarce prihvatio sam kao sastavni dio života - jer su mi bili daleki, strani i nevažni; što su njihovi pasjaluci bili veći i strašniji, to su mi ljudi koje zovem mojima postajali važnijima, boljima i većima. Slobodno bih onima što su mi činili zlo smio zahvaliti na tome.

Mogao bih; zapravo - morao bih gospođu Calderon pogledati u oči pa joj kazati: ja sam još uvijek jedno neodraslo dijete koje ni o čemu zapravo ništa ne zna; srce mi je već prilično slabo i ne baš čitavo; već su i doktori nekoliko puta svašta nešto po njemu kopali, sagorijevali i ispravljali, a ja sam to ležeći više na boku nego na vlastitoj stražnjici gledao po monitorima, djelomično uspavan, poput izravnog prijenosa misije s Marsa ili Venere na nekom nepoznatom programu - no, baš nitko nikada nije to moje dosadno, slabo i mlohavo srce slomio i bacio u prašinu.

Nisam odrastao; ne poznajem još uvijek beskrajnu, nepopravljivu i neutješnu tugu; živim pod staklenim zvonom tišine i spokoja. Dvije ili tri riječi dnevno; pogled ili dodir; osmijeh ili pokoja misao - moja je hrana od koje živim i lutam ovom dolinom, pa dokle ide.

Možda me se upravo zbog toga toliko i dotiču filmovi o ljudima koji nemaju ljubavi, ili je imaju - a ne znaju uopće za to, pa traže i traže nešto za što zapravo niti sami ne znaju što je, gubeći sebe i ljude oko sebe u tom strašnom klupku sebičnosti, prevara i laži.

Zato je ovu preporuku preraslu u nekakav ispovjedni tekst, što li, možda najbolje završiti mojim nezgrapnim prijevodom članka koji je o potonjem filmu Jesse Eisenberga izišao u NY Timesu, a govori baš o tome čime se film bavi i kako to utječe na gledatelja.

„Američki filmovi o tuzi obično završavaju šmrcanjem i nalijepljenim osmijesima koji uvjeravaju publiku da će kakvi god užasi bili prije, koliko god brutalna bila tragedija, bez obzira koliko teške bile muke - sve biti u redu... inzistirajući na tome da osuše suze koje su gledatelji isplakali.

Potraga za srećom bila je neotuđivo pravo za očeve utemeljitelje filma; pravo koje su naši filmovi učinili izluđujuće postojanim člankom vjere.

Jesse Eisenberg nasuprot tome juri u tvrdoglavu neurednost; predajući se graciozno usklađenom, melankoličnom i na trenutke zapanjujuće smiješnom istraživanju gubitka i pripadnosti. Glumi Davida, nestalnog, naizgled običnog tipa koji sa svojim vrlo kompliciranim rođakom Benjijem kreće na takozvanu turneju baštine Poljskom: njihova je baka preživjela holokaust zbog "tisuću čuda", kako kaže David, te su odlučili posjetiti kuću u kojoj je odrasla, što se pretvara u neočekivano emocijama nabijeno putovanje i prodornu tragikomičnu tužbalicu preživjelih i njihovih nasljednika.“

srijeda, 01.01.2025.

Nova godina

Da ljudi ne trebaju pucati za Novu godinu, a i inače, to smo se svi složili; radi čega to ne trebaju činiti vjerojatno manje ili više isto tako; ali zašto to ljudi uopće čine neće nam postati jasno sve dok se na novogodišnje svitanje ne otputimo u svemir, poput posljednjeg čovjeka na Zemlji i prvog što ju je posjetio nakon čovječanstva. Upravo tako kako svijet izgleda i zvuči prvog siječnja u pola osam ujutro izgledat će i zvučati kada na njemu više ne bude ljudi; zato ljudi tako hektično, strastveno i snažno osjećaju potrebu dojaviti pucnjavom svemiru da su ovdje i da ih ima: kada ih više ne bude, to će biti tako očito i jasno da neće biti više nikoga tko bi se o tome išta pitao.

Svemir šuti, ili pjevuši injem sebi u bradu, a moje cipele škripe na tom mekom ledenom tepihu grabeći sve dalje i dublje u šumu. Zamrznuto granje; tvrda i već ledom okovana zemlja; okupano grmlje i gust, mokar uzduh moji su vjerni pratitelji. Tamo gdje se još jučer nije moglo od blata i vode, sada noga kroči sigurno i kratkim koracima, tjerajući onu drugu dalje. Već kroz tričetvrt ure stižem do cilja, pa pregledavam što sam snimio i odlučujem vratiti se istim putem. Ovaj put morat ću se zaogrnuti i jačom jaknom na silazu, onom koju sam na usponu tek svezao oko pasa.

Već iza devet stižu prve čestitke i poruke; na verandi će čekati vruća kava i osmijeh; poslijepodne će proteći u obiteljskom druženju. Civilizacija se polako budi iz dubokog pijanog sna polazeći u novi dan i novu godinu uz posvema stare želje i misli. Ono što smo tog jutra mogli čuti samo ako smo htjeli, bilo je dovoljno da nas čitave godine sjeća na to zašto bismo na tom putu možda ipak trebali biti tiši; s manje želja i više prepuštanja.

nedjelja, 29.12.2024.

Laguna

upload pic



















Sad ću ja vama napisati kako i kamo i zašto; ionako deset godina ovdje pišem jedan jedini post s uputstvima kako pobjeći negdje gdje se već dade. Vinjeta tu, benzin tamo, skretanje ovamo, ručak onamo. Napustiti autostradu već u Razdrtome pa se lagano spustiti kotlinama predivnog Krasa i razgaljen prije podneva dočekati more što nam se pružilo pod nogama (kao da mi nismo išli prema Njemu, nego se Ono zaputilo k nama); osjetiti možda isto ono što su osjećali oni tamo, prvi i slabi; oni što su ponizno šaptali riječi u mraku; radi kojih su gradili malene bazilike i crtali prizore toplim bojama na tmurnim zidovima. Skinuti potom tenisice i čarape, zavrnuti hlače, pa gacati jedva hladnim morem u blatu plićaka, pa nakon toga sušiti noge na toplom drvu nekog slabašnog i škriputavog mola pred sumrak. Izgubiti dan u sebi, ili sebe u njemu - i ponavljati to nekoliko puta godišnje; kada se ruke dotaknu oko mjenjača, ne odvajajući se kilometrima i držeći se topline pod prvim skutima tmine ponad koljena.

To; to nešto što smo gradili desetljećima rušeći iz opreza sve mostove za nama poput posljednjih diverzanata na povlačenju; lutajući i bježeći niotkuda nikamo; ovako tromi, tihi i opasno zarazni pokušat ćemo prenijeti na one što dolaze iza nas. Pa dok oni traže svoje puteve u kilometrima daljine, a mi čekamo među trstikom i prvim popodnevnim vjetrom, osjetit ću najmekši od svih poljubaca u ono mjesto, onaj pregib iznad ramena kojeg se dugo i ustrajno tražilo i šaptati nešto što bismo još do prije koju godinu izgovarali naglas, poput optužbe.

- Nikad s tobom neću imati dom kao mjesto.
- Možda dom i nije mjesto, nego ovo što je sad zapucketalo tu, oko tvoga koljena?
- Možda dom i ne postoji; možda sam samo tražila nemoguće.
- Pa si ga našla, je li tako?
- A eto, da; griješila bih dušu kada bih kazala da nije.
- I onda, ako bolje razmislimo – i nemamo kamo bježati; ja ti odgovorno tvrdim da je dom ono odakle nemaš zašto bježati. Sada možda samo magle i kiše bježe od nas da nas sunce i more lakše pronađu?

Odavna već odgovorno tvrdim kako odgovorno tvrdim samo onda kada se smije; a smije se onda kada nekako osjećaš da je središte svijeta tu, oko tebe; da se nigdje drugdje ne dešava nešto posebno čemu bi baš morao prisustvovati, nego onako - neka se dešava, ako je dobro, pa neka drugima na dobro iziđe, a neka prestane odmah, ako je zlo. Tako sam - odgovorno tvrdim - tu predivnu sintagmu preuzeo od naših političara; davno su još oni zamijetili kako tvrditi i nije baš tvrdo i kako se tvrdnje siju po novinama i pikselima i megabajtima kao obične pahulje od perja, šuplje i nevolje. Tvrditi se može i neodgovorno; otuda i te dvije riječi zajedno.

Gleda me onim svojim očima dok pitam kao zainteresiran i usredotočen pitalac; ovako valjda djeca ispituju svoje majke kad imaju tri ili četiri; gotovo da sam već zaboravio kako je to kada su ispitivali mene – davno je bilo; sada mogu još samo vježbati gdje uhvatim naše oči i naša pitanja. Moram vježbati; govorim pogledom; ako budemo te sreće, i nas će uskoro nečije oči ispitivati i tražiti puteve prema tajnama i otkrićima.

- Vježbaj ti, vježbaj, samo mi se nemoj prehladiti. Navuci brzo te čarape i sjedni tamo na klupu, da te leđa ne dohvate.

Dalje se nema što razgovarati; mogu se izgovarati riječi koje ne znače ništa, ili znače ono što znače i sve druge koje bismo izgovorili na taj način: tiho, meko, jedva razumljivo, u uho i vrat; među kosu i ravno na obraze ljubeći ih usnama pažljivo, kao kada jagodicama prstiju navlačimo najtanji konac u najmanju iglu iz kutije.

Onu kojom se ne šivaju rane, niti bilo što što je rasparano ili odvojeno; onu kojom se tek nježno pričvršćuju sjećanja da ne otplove s prvim valovima namreškane pučine i morskom travom; niz lagunu, laganom strujom s vjetrom na otvoreno more i ocean.

ponedjeljak, 23.12.2024.

Stranputica

Jedna od potresnijih scena koje sam vidio u svom - neskromno vjerojatno smijem reći – dugogodišnjem gledanju filmova jest ona iz filma Stranputice (Sideways, Alexander Payne, 2004, snimljen kao adaptacija istoimenog romana Rexa Picketta) u kojoj glavni lik Miles, neuspješni pisac i srednjoškolski profesor književnosti - kako bi nadvladao nekoliko životnih razočaranja koja su mu se zbila u prethodnim satima njegova puta s prijateljem kroz vinske ceste Kalifornije - uzima iz svog skrovišta dugo čuvanu bocu Chateau Cheval Blanca iz neke nevjerojatno dobre berbe šezdesetih. Za takvo vino navodno postoji izreka kako je pogubno piti ga sam, pa Miles – da bi izbjegao kletvu – odlazi u restoran brze hrane, gdje krijući bocu u izgužvanoj papirnatoj vrećici pije to nevjerojatno dobro vino iz jednokratne šalice za kavu, razmišljajući o svrsi svog života, nedjelima koja su on i prijatelj počinili na svom putu i onome što stoji pred njime vezano uz ženu koju je upravo upoznao i za koju drži da bi mogla biti žena njegova života.

Poslije ću negdje pročitati kako Miles, koji u ranijim scenama filma, ne skrivajući svoj snobizam i nadmenost izjavljuje kako će ustati od stola ukoliko netko uđe u restoran i naruči Merlot – kasnije sazna da je navedeno vino zapravo u najvećem dijelu mješavina čiji je sastojak upravo ozloglašeni Merlot, što čini još jedno njegovo bolno prizemljenje i susret sa izazovima stvarnog života. No, kako bilo, kao briljantan uvod u navedenu scenu, Miles će negdje u svom monologu prethodno nahvaliti pinot, zapravo kroz njega opisujući čovjeka: pinot treba stalnu brigu i pažnju, a može rasti samo u specifičnim, malim, zabačenim zakutcima, pa tek najstrpljiviji i najbrižniji uzgajivači mogu uspjeti s njime, jer samo netko tko stvarno odvoji vrijeme da shvati potencijal pinota može ga natjerati da dođe do njegovog najvećeg izražaja. Miles kao da priča o sebi, o čovjeku, o ljudskoj duši: o pojedincu zastrašenome sumnjama oko vlastitog neostvarenog potencijala.

Koliko se sjećam, film će završiti sretno, ili će barem njegov konac dati naslutiti da bi se takvo što moglo zbiti, jer nakon što poslije duge neizvjesnosti pronađe poruku na telefonskoj sekretarici, Miles će odjuriti pred njena vrata, s kojom će scenom film okončati; no nije to ovdje glavna tema: glavna tema po meni jest način na kojeg Paul Giamatti glumi navedenu scenu ispijanja vina bez jedne jedine riječi; gledajući zamišljeno i sjetno nekud u daljinu, kroz prozor fast food restorana u noć i pijuckajući taj rajski napitak, samo da bi održao ono što se održati mora i da bi sebi stvorio neku slabašnu iluziju prihvaćenosti, važnosti i smisla.

Društvo u kojem se takav napitak mora piti čine zapravo isti ljudi kao što je i on; osamljeni marginalci navečer u restoranu brze prehrane; istrošeni s vremenom; polusvijet – da citiramo jednog poznatog pjesnika s ovih prostora.

Životni i glumački put Paula Giamattija tako će konačno tijekom godine koja je pomalo već iza nas dobiti svoju krunu nesumnjivim remek-djelom Holdovers, ovogodišnjim kandidatom za nagradu Akademije, u kojem sam glumi rigidnog staromodnog profesora koji u red mora dovesti nekoliko neprilagođenih mladaca na nekom opustjelom koledžu tijekom zimskih praznika – pa sve završi time da za jednog od njih učini ono što neće nikada učiniti niti vlastiti mu otac (ne želeći ovdje otkrivati previše o sadržaju filma). Giamatti u suradnji sa istim režiserom (Payne) postaje i ostaje kralj urbanih priča o besmislu i usamljenosti koje pronalaze svoj put prema svjetlu; nenadmašni i nepokolebljivi astronaut u ledenom svemiru suvremenosti okovanom beskrajem površnosti, tjeskobe i otuđenja.

Zamišljam o ovo doba Božića milese današnjih dana; okruženi blještavilom svijeta i pustoši oko ljudi koje uistinu uopće ne poznaju, trude se piti najsočnije vino koje su pribavili kako bi sebi dokazali vrijednost i smisao - i prikazati to uspjehom. No, postoje li takva punina ili spokoj koji bi nas zadovoljili pred nama samima, bez usporedbe s drugima?

Uspjeh je idol nad idolima našeg vremena; izgledati ili imati tako i toliko da izazivaš zavist ljudi oko sebe - svačiji je san.

Svima nama čini se na tome putu prečesto kako merlot kojeg pijemo nije vrijedan našeg vremena i nas samih; stvar je samo u tome da moramo otkriti ono što ga čini posebnim i vrijednim. Nije stvar u merlotima i pinotima; stvar je u nama.

srijeda, 18.12.2024.

Albert Camus o umjetnosti

"Umjetnik razlikuje tamo gdje osvajač izjednačuje. Umjetnik koji živi i stvara na razini tijela i strasti, zna da ništa nije jednostavno i da drugi postoji. Osvajač želi da drugi ne postoji, njegov je svijet svijet gospodara i robova, upravo svijet u kojem živimo. Svijet umjetnika svijet je živih prepirki i razumijevanja. Pred suvremenim političkim društvom jedini suvisli stav umjetnika jest nepopustljivo odbijanje - ili odricanje od umjetnosti.”

petak, 13.12.2024.

Nova stranica

Valjalo je danas o podnevu poći na groblje.

Kada sam kazao da idem na pogreb upućen mi je pogled s priličnom nevjericom; zar si znao Šveca? Ipak je on bio vođa bande – rekoh, pa pomislih kako nekako ovako isluženi vojnici odlaze na ispraćaje generalima armada u kojima su bivali topovskim mesom.

Ne znam uopće koga bismo inače umjesto njega mogli nazvati onim koji bi ponio žezlo za tih nekoliko generacija; berbi osamdesetišeste ili sedme iz Lapa, Jabuke i Gajeve; naraštaja koji je podigao glavu prema nebu kada je na njemu ovdje svijetlio najsjajniji meteor; meteor iz doba Univerzijade i kraja osamdesetih.

Postoji li zapravo netko od nas iz tog doba tko nije znao Šveca?

S njim sam u životu možda progovorio nekoliko riječi; ako bih smio pričati o onima koji su me išta naučili o glazbi, onda bi on bio jedan od dvojice ili trojice tih. Vidim to po očima onih koje sam zatekao gore, na vrhu one tamnozelene jame: svi su opet ovdje, kao nekad, naslonjeni na zid ili zagledani u daljinu sa crvenim umjesto crnih ruža među prstima, jedino imaju nešto manje kose, a više kila na utrobama i beznađa u očima. Zagreb koji je odavna umro i nestao u daljini nad Savom, možda već one tople jeseni s dalekom grmljavinom raketnih bacača – a svakako onoga dana kada je od ručnog bacača na njegovim ulicama preminuo nesretni Zoran Domini.

Zagreb koji je ugledao svjetlo na obzoru dana, pa pomislio da je sve završeno i da je budućnost već stigla.

Spuštamo se u tu budućnost; među skele, ruševine, buku i maglu uvjereni da smo još jednom prevarili smrt, makar i nakratko. Silazimo poput čaplji u brižljivo savijena blatna gnijezda u močvari; tiha i smrznuta ravnica uskoro će nas prigrliti prvim zvijezdama.

U sivilo vodi vapaj za mogućnošću da ne ostanemo samo jedna jedina stranica dnevnika.

Stare stvari na novim frekvencijama; ima li išta novoga za čuti ili vidjeti pod oblacima? Da se razumijemo, Yazoo mi je dugo, dugo, predugo bio onako, običan. Onda sam vidio nešto od ovih snimki - i stvari su dobile na značenju; trebalo im je valjda četrdeset ili pedeset godina da se spoje s vremenom u kojem će zazvučati ponovno. Kao što je gospa Alison posljednjih godina procvjetala, pa iz plave mlađahne bucke izrasla u šarmantnu baku koju čovjek jedva da bi prepoznao da nije onog sveprožimajućeg zaraznog mekog alta, tako je u glasovima Šveca i Marite svijet o kojem su nam pričali i kojem su stvarali glazbenu podlogu - ostao naša jedina, najbolja, nikad izgubljena rascvjetana proljetna livada puna snova.

Tko nije okrenuo novu stranicu, taj je uspio.

nedjelja, 08.12.2024.

Sve je počelo tada

Neki dan odgledao sam u ciklusu na Trećem sjajan film velikog Bertranda Tavernierea „Sve počinje danas“ (Ça commence aujourd'hui); intrigantno, skromno i nenametljivo djelce iz devedesetih godina prošlog stoljeća koje je, kako ćete vidjeti, u mnogočemu posvema precizno otkrivalo mjesta na kojima sustav već tada dramatično popušta, a još više - kakve će se posljedice uslijed toga zbiti.

Radnja filma zbiva se ponajvećma u dječjem vrtiću u malom francuskom provincijskom gradu devedesetih; među djecom jedva da još ima pokoji tamnoputi dječačić ili djevojčica; posebno se moraju tražiti žene pod maramama koje će na školskoj priredbi prodavati falafel ili pogače pod berberskim šatorima koji su priređeni posebno za svrhu dočaravanja pustinje. Na ulicama, osim možda u Parizu, ali on je daleko (i svi su, izgleda, u njemu zaboravili na ove druge), još uvijek nema slamova i geta za tamnopute; pozornica je provincijska, mirna, još nedavno idilična i nedirnuta Francuska oslikana u pejzažima Moneta i Renoira; Francuska iz filmova Belmonda i Montanda; to je Francuska između crnoga vala šezdesetih i ovog vala devedesetih – kojem nikako ne uspijevam smisliti bilo kakvo smisleno ime; ali prepoznat ćete ga; nema sumnje; okupani smo njime još i danas.

Radi se zapravo o godinama u kojima državna politika nakon socijalista Mitteranda i bujanja socijale u osamdesetima izrazito i beskrupulozno hvata pravac udesno; ponajprije se to ogleda na pitanjima rezanja budžeta lokalnih jedinica za socijalu, odgoj i obrazovanje. Atmosfera u filmu je poprilično tmurna; raste nezaposlenost; briga za nemoćne i potrebite naočigled slabi; država prepušta stvarima da se dešavaju same od sebe ili da ih vode entuzijastični i osamljeni pojedinci, praktički avanturisti koji se ne predaju. Godine su to u kojima nekad slavna i moćna industrija propada i seli daleko na istok koji je tek otkriven nakon pada Berlinskog zida, tamo je cijena rada daleko jeftinija, a propisi lakši za izigravanje; to se tako nevino i pristojno naziva „investicijska klima“.

Umjesto daljeg prepričavanja i razmatranja, prepuštam vas dijalozima koje na rubu suza u filmu vode odgajatelji, medicinske sestre i socijalni radnici.



„Mene ne zanimaju oni na dnu ljestvice, nego oni u sredini, njih još možemo spasiti. Oni drugi su izgubljeni slučajevi. Nismo mi Bog. Ionako smo loše plaćeni.“

„Tvoje stajalište ne drži vodu. Kod mene svi klinci imaju probleme, ne samo neki. Društvo će implodirati, a mi se okupljamo oko šefa i slušamo evanđelje... Gubimo vrijeme!“

„Prije dvadeset godina imala sam četrdesetipet učenika. Nismo se žalili. Četrdesetipet! Bili su disciplinirani, dolazili su na vrijeme, bili su uredni. A nije da nije bilo siromaštva. Ali danas je drukčije. Ne mogu izaći na kraj s njih 30. Kasne, dolaze prljavi. Roditelji su često u beznadnoj situaciji. Mnogi nemaju posao. Maleni i ne znaju što je to zanimanje. I čini mi se da samo sa mnom mogu razgovarati. Nada? Više se ne nadam da će maturirati i ići na fakultet. Samo im želim pružiti ljubav jer sam vezana uz njih. To je sva nada koja mi ostaje.“

„Majke se više ne brinu za djecu kao nekada, ne mogu više. Kao da ih se žele riješiti. Provode dane pred TV-om. Posjednu djecu pred televizor da bi bila mirna. Posljedica: vi ih morate sve naučiti, čak i da pozdravljaju. Neki uopće ne znaju da mogu razgovarati s nekime. Riječi im služe da kažu, gladan sam, hladno mi je, žedan sam.
To je preživljavanje.“



Eto, možda mi ne možemo razumjeti kako smo dospjeli tu gdje smo dospjeli, ali zato postoje ljudi kao Taverniere koji će nam to sigurno umjeti objasniti; lirski, nenametljivo a kirurški precizno. I kao i uvijek, usput natuknuti: možda je moguće da nisu baš krivi oni drugi.

utorak, 03.12.2024.

Enzo Traverso

"Preuzimajući žigosanje kolonijalizma što ga je obavio kršćanski utilitarist William Howitt, autor Kolonizacije i kršćanstva (1838.), Marx je pružio uistinu tegobnu sliku. Nabrojio je strahote kolonijalizma - istrebljivanje, porobljavanje i zakopavanje urođenika u rudnike, početak osvajanja i pljačkanja Istočne Indije, pretvaranje Afrike u jedan zabran koji služi za trgovinski lov na crnokošce.

Danas su povjesničari skloni razorne posljedice kolonijalizma u Americi, Aziji i Africi označiti kao "genocid" ili „holokaust". Čak i oni koji, poput Jürgena Osterhammela, radije izbjegavaju pribjegavanje tom leksiku priznaju da su kolonijalna osvajanja posvuda proizvela duboku političku, društvenu i biološku destabilizaciju“, izazivajući čak „ekologiju bolesti (Krankheitsökologie) novog tipa."

Rezultat je bio opće demografsko pustošenje - dijalektičko dvojstvo zapadnog progresa - koje nipošto nije predstavljalo „prirodnu katastrofu" nego je proisteklo iz svojevrsnog kolonijalnog vladateljstva kojim je imperijalizam jačao svoju moć. Na tragu Karla Polanyija, Mike Davis je pokazao da su indijske gladne godine XIX. stoljeća bile proizvod tijesno povezan s liberalizacijom tržišta žita i britanskim uništavanjem seoskih zadruga, ali on također podsjeća da će te „prirodne katastrofe" osnažiti ideju rasne nadmoći Europe.

Marx je uočio postojanje organske veze izmedu onoga što ćemo mi danas nazvati humanitarnim katastrofama i akumulacije kapitala, ali je nije mogao objasniti izvan koliko dijalektičkog toliko i teleološkog historicizma. Sljedbenik Rousseaua i Kanta, Marx je svoju kritiku kolonijalizma upisao u tradiciju prosvjetiteljstva i radikalno se udaljio od „znanstvene" rasističke vulgate.

Za njega nije bilo previše sumnje da su humanost i moral u povijesti kolonijalizma bili na strani potlačenih, ali to im nije dopuštalo da obrnu povijesni put čiji je nositelj usprkos svemu bio kolonijalizam.

Kolonijalizam je samo, na brutalniji način, ilustrirao dijalektiku povijesti, dijalektiku napretka koji se nametao tlačenjem i zahtijevao danak u krvi. U toj tragediji kolonizirani su, dakako, poticali svoje suosjećanje.

Marxov stav o Simónu Bolívaru, junaku ratova za neovisnost u Latinskoj Americi, nije bio nimalo laskav. U jednom pismu objavljenom 1858. u New American Cyclopaedia opisao ga je kao karikaturu Napoleona I. Ustanak Sepoja u Indiji 1857. protiv britanske vladavine za njega je predstavljao ogledalo jedne religije, hinduizma, koja je oduvijek gajila vještinu mučenja. „Užasna sakaćenja“ što su ih indijski pobunjenici nanosili Britancima - rezanje nosa i dojki - zacijelo su bila osveta kolonijalnom nasilju koje je mučenje uvelo kao praksu vlade -,,silovanje žena, probadanje djece, spaljivanje sela" ali to nije moglo predstavljati društvenu i političku alternativu.

Taipinški ustanak, najveća društvena pobuna XIX. stoljeća, bio je obilježen mješavinom konfucijanizma i evangeličkog protestantizma koja nije pružala nadu. Njegovo snažno egalitarističko stremljenje, usmjereno istodobno protiv kineske carske vlasti i strane vladavine, kod Marxa je više izazivalo užasavanje nego empatiju ili divljenje. Iako mu je priznavao autentični status „,narodnog rata", prokazivao je njegov fanatizam, a njegove pripadnike stigmatizirao kao „lumpen, skitnice i nasilnike"... "

MELANKOLIJA LJEVICE (Tim press, 2018.)

četvrtak, 28.11.2024.

Kvalifikacije

Domoljubljem pogonjene duše koje prate domaću nogometnu reprezentaciju i u ekstazi se raduju medaljama kunu se često u to da sportaše valja pratiti i onda kada je teško i kada ne ide. Iskreno sam uvjeren da su i oni zajedno sa mnom popratili netom završen prozor u kvalifikacijama nacionalnog košarkaškog tima oko prošlog vikenda; u četvrtak smo pred popunjenim Draženovim domom pobijedili Bosance s plus trinaest, da bismo tu prednost prosuli u nedjelju u legendarnoj Skenderiji pred osam tisuća gledatelja. Nekada sam i ja imao svoje mjesto pod suncem; leđima bih se oslonio o onaj crveno-bijeli lim sa reklamom Čipi-Čipsa na crvenom sektoru; sada prepuštam tu radost nekim novim čudacima; dok ima čudaka, bit će zanimljivo.

Posebno su mi pak dragi pošteni intelektualci koji preziru sport kao aktivnost kojom se po njima bave ili je prate ograničeni i plitki ljudi, pa u svoja objašnjenja znadu dodati i mafiju, pranje novca i što već uz to ide (recimo, Mamić i Ivić zajedno, kao da te ljude ne dijeli pola stoljeća provalije, nego su još jučer zajedno marendavali janje s mladim lukom na terasi Aleksinca i užurbano noktima malog prsta čupali komadiće plećke iz karijesa na peticama). Ne znaju da najbolji košarkaški klub u gradu igrače plaća (ako baš nije u blokadi) malo bolje od konobara obližnjih kafića od Badalićeve do Šarengradske. No, oni su za razliku od prvih dosljedni; za njih je bilo čiji i bilo kakav sport nezanimljiv - kao da sport uopće i može biti ičiji, nego samo mi možemo biti njegovi. Osim možda borilačkog sporta; taj im nekad ima smisla, barem onoliko koliko meni nema... ali nećemo sada toliko daleko od crvene niti.

Crvena nit u mojim traktatima? Ma, dajte, hajmo mi o utakmici: nije sad toliko bitan rezultat; vjerni pratitelji sportskih natjecanja sigurno su već navikli na pretkvalifikacije kada je hrvatska košarka u pitanju, ne gledaju takvi samo polufinala svjetskih prvenstava, pa čupaju ono malo kose što je preostalo nad činjenicom da su nam ovog ljeta baš sve mlade selekcije pale u kontinentalne B divizije.

- - -

O nečemu drugome ovdje želim napisati par slova, a između ostaloga i o tome da se s Bosnom može igrati i sudjelovati u sportskim natjecanjima a da na tim susretima ne bude mrtvih i ranjenih.

Vjerujem da bi susreti ovih dviju reprezentaciju u nogometu značili na žalost baš to; kada bi se na jednom mjestu skupili svi manijaci, torcide, zli momci i armade, teško da bi to na nekom Bilinom Polju ili Rujevici ili barem na nekom opustjelom stajalištu na autoputu prošlo bez baklji, ozljeda i strašnih uzvika kao popratnog folklora.

Košarka ili zanima ljude koji nisu agresivni, ili je zapravo uopće sport koji ne privlači isključivost i divljaštvo. Naime, već u četvrtak u Draženovu domu bilo mi je neobično vidjeti i čuti kako dvorana plješće iza bosanske himne, a na skupinu njihovih navijača – doduše raspoređenu na vrh zelenog sektora, daleko iznad koša u mraku dvorane, okruženu reda radi malom četom zaštitara – nitko nije ružno ni pogledao, a kamo li bacio kakvu flašu ili baklju, čak niti kada su krajem druge četvrtine prešli u vodstvo.

Pa sam pomislio – kako već čovjek ima predrasude kada ovdje živi, red je, ipak smo ratovali nema ni pola stoljeća; ma dajte, pa naše će tamo dočekati ćakijama i dinamitom. Ali avaj; već u prvim kadrovima iz Skenderije vidiš dame s kockicama i šalovima kako mirno sjede u publici okružene opuštenim i veselim domaćim ljudima; navijači hrvatske reprezentacije raštrkani širom gledališta mirno sjede obučeni u kockaste dresove i pričaju s okolnim narodom. Ide Lijepa naša, a ni jednog zvižduka za čuti, pa što je ovo? Jesu li ti ljudi došli gledati sport ili se nadjačavati po principu naših i vaših?

I onda još čitam, igraču BIH majka se te nedjelje u bolnici borila za život; njegovi jarani u reprezentaciji igrali su za njega i nju – utakmicu koja znade nerijetko biti veća i od života.

Sve me to podsjetilo na ... ah, bolje da puno ne pričam, ono neko daleko i davno Sarajevo iz doba nakon Olimpijade; Sarajevo u kojemu su se gradile barikade od bureka a na zidovima zgrada ispod natpisa „Ovo je Srbija“ ispisivali grafiti „Jarane, ovo je pošta“. Ili na davno umrli Zagreb u kojemu sam i sam prisustvovao utakmicama Cibone ili Dinama i Zvezde, Hajduka, bilo koga trećeg i četvrtog - na kojima su jedni kraj drugih na legendarnom maksimirskom istoku, par metara od travnjaka (ili na sektoru Be Ledene dvorane) stajali navijači obiju momčadi podbadajući se uobičajenim pošalicama, pa zaključujući na koncu, nakon nekog neplodnog remija: ah, čemu nerviranje, ionako će partizani i ovog ljeta pobrati vrhnje!

Prolaze evo još jedne košarkaške kvalifikacije, vrag ih odnio, a mi igramo s Bosnom, kao da igramo s Austrijom ili Belgijom. Naši bekovi pumpaju loptu poput čimpanzi kako nam je Bog zapovjedio da činimo otkad više nema Dražena, a šuteri prangijaju trice u bunar; još jedan neuspio napad. Gledam to sve u nedjelju navečer šećući kao lav po kavezu našim boravkom, dok Bosanci tuku naše dvadeset razlike i šalju nas opet u neke pretkvalifikacije. Ovo je jedina kontinentalna smotra u povijesti basketa do sada na kojoj naša reprezentacija izgleda da neće sudjelovati.

- - -

Što mi sve to treba; mogao sam kao sav normalan svijet ići u birtije, kladiti se na nekakav Brajton i Sauthempton i pričati ribičke priče o ratovima, komadima i ulovima; ovo je barem besplatno, ne košta ništa osim vlastitih živaca.

Od naše košarkaške reprezentacije više me uznemiriti može samo najrođenija žena kada zabrinuto među prstima vrti vrhove svoje kose pa tiho otpuhuje prema meni; moram se šišati, oćelavit ću radi tebe i tvojih prohtjeva. Ja sam, je li, mačo divljak i primitivac koji gleda čak i od teve operatera zaboravljene košarkaške kvalifikacije; palim se na dugu kosu zbog koje već duboko na pragu starosti frnji nos i ne smije kao poštena baba naviklati trajnu kako Bog zapovijeda uz Burdu i najnovije tračeve, nego poskrivećki od čete kolegica na poslu podreže pokoji pramen s vremena na vrijeme; tek toliko da se još šarmantnije narica i uvije sam od sebe na ramenu, pa ga smiješ taknuti dok ti onaj statički elektricitet prolazi kroz trbuh.

Ili je to samo najobičnija, vrela milina od koje nam rastu osmijesi kao kišnica za toplog ljetnog pljuska u bačvi na dvorištu; tek toliko da možeš usred takve rabote upitati, a krivo ti je, jel?

Eh, molim u sebi; nije daleko dan u kojem ću i ja moći upitati, bakice, a zašto ti imaš tako velike oči? Fućkat će mi se tada za sve poraze, bit će to konačna pobjeda života. Postat ću pravi olinjali krezubi stari vuk u kutu blagovaone s očalama za daleko na čelu ili dnu nosa, što čita knjižurine od sedamsto strana i uvečer kvari ovo malo vida što je ostalo.

Ona se sprema za sutrašnji odlazak na posao; dok prolazi prostorijom nad ekranom vijori svježe oprana duga kosa; poput svete zastave ljubavi i podsjetnika na to koliko je život lijep, a ja sam kao od te košarke živčan pa se kao pravim da to ne vidim.

To je igra koja traje desetljećima, od početka; od onog časa kada smo hodali možda tjedan dana i kada je jednog čarobnog proljetnog popodneva upalila teve, a na njemu su igrali Rad i Čelik, pa sam ja na pitanje - idemo van? - veselo odgovorio potvrdno, te je temeljem toga naprečac zaključila: ovaj je savršen, nogomet ga ne zanima. Igramo tu igru evo već skoro puna četiri desetljeća; u igri je važno pronaći ravnotežu i jasno pokazati tko je važniji; što smo stariji sve nam je slađa i ljepša.

Toliko je lijepa da za uvoda nekakvog polufinala Lige prvaka sin istoči tamni Kozel dok se sa svojom bandom ne dogovori gdje će gledati i ostaviti nas dvoje same doma; bratski će on to, pola meni u kupicu, pola njemu iz flaše, a ja značajno pogledam tamo; tamo gdje je ono što je važno, pa poskrivećki prošapćem, ili više velim očima, idemo gore? - jer zna se, važnije mi je ono gore nego ovo dolje, fućka mi se više za sva finala i polufinala; naša finala nisu napeta, osvijetljena i bučna nego meka, tamna, polagana i tiha, u njima su sekunde kao sati i nema nikakvih prekršaja i prigovora; toliko se to znade da kroz osmijeh dobijem odgovor, polako, samo ti gledaj; moram oprati i sebe i kupaonicu, ne znam da li će mi dva poluvremena biti dosta s kolikim prascima živim.

Mislim, otkad je kćer odselila, peremo nas dvojica kupaonice, daleko bilo; usisavamo, tresemo tepihe, čak za vedrih i toplih dana i brišemo prašinu s cijevi parnog grijanja; ja znadem - manitua mi - i krpom pobrisati pod, ili iz one flaše našpricati umivaonik i proći ga spužvicom svako toliko, kada ne daj Bože uočim onu strašnu sivu nijansu na površini od koje se čitavi svjetovi tresu i viju kao hrašće na buri; ali nije to to - dok se najljepše ruke tog posla s umivaonikom ne dohvate. Ona ne inzistira; zna da je nemoguće jednostavno nemoguće; ja isto ne inzistiram; znam da ću sve lako nadoknaditi, samo kada za to dođe vrijeme, a najvažnija stvar u tom vremenu jest da me se nešto što smo odavna već dogovorili ne traži, nego da se sjetim i napravim sam.

Jer, nema sretnijeg čeljadeta od uznemirene i cajtnotom obaveza zatrpane žene kada otvori vrata kredenca, a tamo kao kamen pričvršćena drška što je još jučer prijetila katastrofalnim odvajanjem i padom. Zašto je to tako, ja odavna već ne pitam; nije do mene da mislim, kume, nego da šarafim prstenove i turam u rupu kit za drvo; dok traje, traje. Pa kada te onda kao ovlaš dohvati ona ruka, bijela od brašna ili meka od tople vode, i zadrži se u tom dodiru bez pitanja; zadrži se ne sekundu ili dvije, nego cijelu minutu, kao da nikada više od tebe otići neće, da ti u prsima već zvoni vrućina i pišti radost a ti još žmiriš od ljepote i ne želiš sve to prekinuti otvaranjem očiju; znat ćeš da si na pravom mjestu, u oku ciklone; u samom središtu kaosa zvanog život; u odlučujućoj sekundi odlučujuće utakmice odlučujućih kvalifikacija koje određuju budućnost našeg sporta barem za sljedeće desetljeće.

Lopta leti prema košu, a ti znaš da u dvorani više nema nikoga i ničega, nego je upaljen samo onaj jedan reflektor na sredini stropa, tek toliko da se čovjek sam sa sobom u mraku ne sudari; čuje se samo škripa patika na parketu i onaj bezvremenski zvuk prolaska stare oguljene kožne lopte u dodiru sa špagom isprepletenom ispod obruča; sveti zvuk suze što putuje kroz mrežicu. Nije bitno tko je pobijedio, nego je bitno da nema pobijeđenih, to je bitno. To znamo nas oboje; onaj tko to ne zna, sretno mu bilo, trebat će mu. Sreće.

I tako, završava drama u Skenderiji. Ona gleda sve to iz prikrajka dok sprema fen na policu pa vidi, vrag je odnio šalu; onda pita tražeći neku utjehu za svog tužnog čovjeka: hoćeš da ispečem palačinke? Ma daj, dušo, čemu tući kile na ovu nevolju, ajmo radije ranije u krpe; film ćemo lako pogledati sutra uvečer.

nedjelja, 24.11.2024.

Moj slatki Sputnik

"Kako nisam imao što raditi, tumarao sam gradom, kupio nešto suvenira ni za koga određenog i uvečer prošetao do Akropole. Legao sam na komad kamena i dok je večernji vjetrić lagano puhao zagledao se u bijeli hram koji kao da je lebdio pod plavičastim svjetlom reflektora. Prekrasan prizor nalik snu.

Ali ja sam osjećao jedino ni s čim usporedivu samoću. Prije no što sam se snašao, svijet oko mene izgubio je boju. S vrha pustog brijega, među ruševinama šupljih osjećaja, vidio sam vlastiti život kako se proteže u budućnost. Izgledao je točno kao ilustracija u znanstveno-fantastičnom romanu koji sam čitao kao dijete, slika opustošene površine rastaljenog planeta. Bez znaka života. Svaki dan trajao je vječno, zrak je ili kipio od vrućine ili se smrzavao. Svemirski brod koji me ovamo doveo nestao je, ja sam tu zaglavio.

Morat ću preživjeti sam snalazeći se kako znam.

Još sam jednom shvatio kako mi je važna, kako nenadomjestiva bila Sumire. Na svoj vlastiti poseban način držala me usidrenog u svijetu. Dok sam s njom razgovarao i čitao njezine priče, um mi se tiho širio i mogao sam vidjeti ono što prije nisam.

Bez imalo truda, zbližili smo se. Poput para mladih ljubavnika koji se skidaju jedan pred drugim, Sumire i ja otvorili smo jedan drugom srca, što nisam doživio nikad, ni s kim, nigdje. Cijenili smo to što imamo, premda nikad nismo riječima izrazili koliko nam je dragocjeno.

Dakako da me boljelo što se nikad nismo mogli voljeti tjelesno. Bili bismo mnogo sretniji da jesmo. Ali to je bilo poput plime i oseke, poput godišnjih doba - nepokolebljiva, nepromjenjiva sudbina koju ne možemo preinačiti. Ma koliko ga dosjetljivo branili, naše krhko prijateljstvo nije moglo zauvijek trajati. Bili smo osuđeni da završimo u slijepoj ulici.

To je bilo bolno jasno.

Volio sam Sumire više nego bilo koga drugog i želio je više nego išta na svijetu. A te osjećaje nisam mogao jednostavno zanemariti jer nije bilo ničega da ih zamijeni. Sanjao sam kako će se jednoga dana dogoditi nagla, velika preobrazba. Čak i ako su izgledi da se to obistini neznatni, imao sam pravo sanjati, nije li tako?

Ali znao sam da se to nikad neće obistiniti. Kao kad se oseka povuče i za njom ostane oplahnuta obala, tako sam, kad je Sumire nestala, ostao sam u iskošenom, praznom svijetu. U sumornom, hladnom svijetu u kojem se ono što smo ona i ja imali nikad više ne može dogoditi.

Svatko od nas ima nešto posebno do čega dopre samo u posebnim trenucima života. Kao mali plamen. Onih pažljivih nekoliko sretnika taj plamičak njeguje, čuva, uzdiže ga poput baklje da im osvijetli put. Ali jednom kad se plamen ugasi, ugasio se zauvijek. Nisam izgubio samo Sumire. Izgubio sam taj dragocjeni plamen.

Kako je tamo - na drugoj strani? ..."

Haruki Murakami

Vuković-Runjić, Zagreb, 2002.

utorak, 19.11.2024.

Božanstvo lova

Započet ću ovaj tekst pitanjem - nećete se vi sjetiti starog šjor Ivana, jelda, premda – ako ste za Hajduka počeli navijati, ili ne daj Bože drukati protiv njega, a ja ne spadam niti u jednu od ove dvije skupine – to ste vjerojatno počeli činiti upravo zbog tog čovjeka. Šjor Ivan bio je jedan od mitskih likova, učitelja, proroka, majstora doskočica i nikad nadvladanih mudrosti što u narodnoj predaji silaze negdje sa Klisa, Biokova i Đevrsaka, noseći o boku mač istine kao u nekoj poslanici Rimljanima, a pod miškom prašnjav svitak s riječi Božjom, pa Je spuste među ljude i provedu u djelo dok se oni okrenu i shvate što se desilo - i dok pucneš prstima, a ti već znadeš da si proživio dobar komad povijesti, za koju – kako već odavna vlada pravilo – kažu da je najbolje, kada se živi, niti ne znati da je živiš.

I tako je šjor Ivan, nekima poznat pod strašnim imenom Tomislav Ivić, odgajao jednu čupavu, mršavu i nepoznatu generaciju mladaca pod Marjanom, punu nekih musavih i drskih brzanaca i farabuta koji se zasigurno nisu znali podičiti time da bi pet stotina puta znali loptu prebaciti s noge na nogu, kako svaki mediteranski brevijar ili nogometni katekizam narediti znade. Od Barcelone do Istanbula i od Genove do Tobruka rađaju se salasi, inieste i senturci što žongliraju loptama kao cirkusanti, pa ih tisuće s ushitom nose na ramenima poput bogova, ne hajući za rezultat i nasljeđe.

Šjor Ivan prozreo je tu priču još dok su njegovi musavi mladci rukavima oznojenih majica brisali bale u kadetima, pa u onom mitskom zlatnom satu, kada sunce tuče točno iznad sjeverne branke nije inzistirao na starom pravilu šjor Luke Kaliterne da igrač koji pod murvom ne može dočekati loptu svezanu o špag nije za drugo do li da ga se potira ća, već je u taj čas, sasvim nadmeno, neviđeno i heretički, batalio tehniku i tradiciju i tjerao djecu da trče, uklizavaju i rvu se međusobno kao da će sutra igrati nekakav nedajbože ragbi ili amerikan fuzbal a ne svetu igru dvadesetidvojice na lešu kraj Plinare.

Zato su pod njegovom palicom izrasli mužinići, luketini i boljati; sva sila neprilagođene mladosti sposobne trčati poput navijenih duracellovih zečeva od jutra do mraka; horde što će sedamdesetih okupirati travnjake od Bežigrada do Vardara poput prve plime na Baćama u ožujku, pa se s Hajdukom nitko živ naigrati nogometa neće, čak niti spojiti dva cijela dodavanja dok kao pravi hajduci budu otimali i krali lopte nekim legendarnim Dimitrovskima, Lalićima, Aćimovićima, Dimoskima i Grubješićima, prosljeđivali ih Svetom Juri Jerkoviću i gledali kako ih ovaj precizno poput haubice šalje Žungulu i Šurjaku u kontre. Hajduk nije toliko nadigrao, koliko nadtrčao i izmorio cijelu ondašnju državu, i samo činjenica da Rizah Mešković nikada nije čuo za kontaktne leće u magli Rhone, a da su ih ozljede pokopale pred neki tamo Eindoven, ili da je Boro Primorac jednom morao odigrati najgoru utakmicu u životu – pa baš one prve ožujske srijede – spasit će samu Europu od toga da zasjednu na njen tron.

Poslije će šjor Ivan svoj izum iza busije prakticirati po velikim svjetskim pozornicama od Amsterdama i Bruxellesa do Porta; dobro će svijet upoznati što znače totalni fuzbal i bunker; neće to biti onaj klasični talijanski catenaccio u kojemu deset razbojnika lomi protivničke noge, već profinjeni, trkački nogomet sa dugim loptama, u kojem primiš tri gola a pojma nemaš na poluvremenu što te snašlo. Da je šjor Ivan sjedio na klupi onda kada su se pivcima kidale glave i kada su se spremali suzavci sa sjevera, umjesto da je skupljao trofeje po bijelome svijetu, Hajduka bi Europa pamtila kao danas Ajaxa ili Anderlechta; ovako su mu bili suđene Gzire i Debreceni da i njegova zvijezda polako gasne, kako to već zvijezde na nebesima čine; samo što se ova umjesto u pulsar pretvorila u šahovnicu.

Ako na ikoga, šjor Ivan mene je uvijek sjećao na mog Starog; osim što su bili imenjaci, pa bih Starog često znao time podbosti, sasvim su odgovarali jedan drugome svojom hektičnom prirodom, stavom bečke škole o tome što i kako treba raditi i poduzimati, ne namećući se i ne prseći se unaprijed, već kuckajući tiho i iz potaje, kada kao nekakav komandos stupiš na scenu, odradiš što imaš i utekneš nazad sa željenim plijenom u rukama. Mitska radna etika koju su naše babe i djedovi učili naše starce, a glasila je - ora et labora - odlično se uklopila u puste socijalističke tirade o vrijednosti rada; sve što bi čovjek u životu dobio ponad kore kruha i bokuna zdravlja bilo je u njoj gledano poput blagoslova; upravo taj postulat, boj se onog tko je svik'o bez golema mrijet jada - učinio je male velikima i jakima u okružju bogataškog zapada odraslog na zlatnoj žlici.

S vremenom, polako ali sigurno, preći će šjor Ivan iz stvarnosti u povijest, a iz povijesti u legendu, i nitko ga se više niti u posljednjim godinama njegova životnog puta neće sjećati; oslabit će njegovo veliko srce, pa će ga još povremeno samo neki nostalgični voditelji sportskih srijeda pozivati u svoje emisije da prokomentira pokoju utakmicu ili rezultat. Šjor Ivan u međuvremenu će doraditi svoju staru slavu time što će za jednu jedinu utakmicu zasjesti na vrući stolac selektora hrvatske reprezentacije, onda kada omiljeni dvorski Ćiro bude pod ozbiljnom prijetnjom europskog rešta, pa će povesti istu takvu četu komandosa ni manje ni više nego u sam Palermo, među koza nostru i tifose, na megdan zlatnom repiću Roberta Baggia, nesretnog svjetskog viceprvaka, da im skine skalp svojim dugim loptama i dosadnim dodavanjima na Šukera od kojih se svakom fantazisti zavrti u glavi.

Malo se tko može podičiti pobjedom koju su tamo ubrali, nadvladavši jednog davno, davnog studenog, bez mrlje i pitanja - dok je ovdje još bjesnio rat i dok igračima nije trebalo vikati po svlačionicama da za njih momci sada leže u blatu rovova – i otvorivši tako put onome što će godinama poslije postati pojam, brend, nezaobilazna pojava pod imenom Vatreni. Kada sjednete pred televizor, pa se uhvatite teškom mukom zaslužene pive ili vreće čipsa, sjetite se da je netko to ime morao stvarati, a stvarali su ga ovakvi tihi, nepoznati likovi koje će svi zaboraviti kao da su oduvijek bili od dima i zaborava, a ne od riječi i djela.

I eto nas već u poznim Ivanovim godinama; možda je već nekakva dvijeipeta ili šesta; kartu Europe već su zaposjela neka sasvim nova imena, a šjor Ivan je ipak iz jednog drugog, davnog i nikad zaboravljenog svijeta; i tako u tu ranu jesen igra u samoj Ligi prvaka predstavnik Slovačke sa nekad njegovim omiljenim Portom, s kojim je jednom davno osvajao čak i europske trofeje, pa vidimo našeg šjor Ivana kako nevičan publicitetu i nadmenosti u stavu mirno s uvijek malo predugim rukavima sakoa stoji pored onog velikog ekrana u studiju, a voditelj ga pita da prokomentira činjenicu da je taj nekad njegov Porto kod kuće izgubio od tog nepoznatog slovačkog prvaka, Artmedie iz Bratislave.

Voditelj sada očekuje podsmijeh, pa što bi tu trebalo reći – a svaki napuhani jarac od Biskaja do Urala rekao bi na tom mjestu, eh, da ih ja vodim, ne bi to bilo tako. Ali naš šjor Ivan nije vičan konzumerizmu, samoreklami i novom vremenu; njega mediji i potrošačke đinđuve ne zanimaju; on je skroman i ponizan; a tada ću jasno kod njega primijetiti da je već ostario i da griješi u čitanju, pa će ime Artmedie pročitati i naglas izreći kao Artemidu, rimsku božicu lova.

Čovjek tako zastane u vremenu; kao da si upao u neki ponor, pa te dvije litice stišću sa svake strane, a jasno u njemu vidiš da doista i izvan pjesme postoji mjesto na koje bi - kako kažu oni vještiji - mogao stati, visoko dignuti ruke i pjevati svoju pjesmu. I tako šjor Ivan u svojoj starosti drži da su ljudi još uvijek dobri, obrazovani i fini; da teže promociji i širenju mitologije, povijesti i tradicije, a ne nekakvim površnim potrošačkim bljezgarijama; ni dan danas nije ti jasno kako je moguće da netko misli kako bi u dvadesetiprvom stoljeću itko tko drži nogometni klub uopće mogao nazvati ga po nekom slabo poznatom rimskom božanstvu, pa se zagrcneš i ostaneš u tom procijepu do danas – jer samo ti si čuo što je rekao šjor Ivan, ti i voditelj koji je legendarnog ali već ostarjelog i onemoćalog gosta tiho pokroviteljski ispravio pa naveo točno ime kluba. Dobro, sportskim komentatorima rimska božanstva sigurno nisu baš neki prvi red do mora u znanju; ali lako zamijete pogrešku na vlastitom terenu.

Artmedia, a ne Artemida! Kakva zagonetna igra premetaljke za znalce, majstore i ljubitelje slova i riječi; kao kakva davna partija pokera o kojoj se još danas priča po birtijama, pa se od strahopoštovanja skidaju kape kada netko iz priče prolazi putem.

Čitav ostatak života ti ćeš zapravo nekako zauvijek ostati u tom procijepu; nećeš nikada ostati s one, daleke i nedostižne Ivanove strane, koja se sve više i više udaljava, kao nekakav riječni otok što plovi s maticom daleko i nepovratno u prošlost, ali se isto tako nikada baš nećeš niti uspjeti uspeti na drugu liticu i poistovjetiti se s drugom obalom. Niti ti zapravo ne možeš u dubini srca prihvatiti da bi neka davna Petržalka jednim potezom pera mogla postati Artmedia, jer tako ištu zakoni tržišta i profita, a još uvijek bit će ti sasvim jasno kako nikako nije moguće da u današnjem svijetu postoje stvari koje bi se zvale po nekim davnim, zaboravljenim božanstvima koja nikome više ništa ne znače i koja nikome ne mogu donijeti niti običan svežanj šuštava papira.

Artemidu nikada neće potopiti Artmedia, Artmedia nikada neće nadvladati Artemide. U ušima ti je i danas glas šjor Ivana, ili je to zapravo glas tvog Staroga; duboki, odsutni zvuk nekoga tko je odavna već pripao onoj drugoj obali, ali je još uvijek daleko jači, značajniji i vrjedniji od sve buke koja se skupila i trešti na ovoj.

Artemida ili Artmedia; to je pitanje na koje će svatko od nas za sebe u svome poslu pod kapom nebeskom jednom sigurno morati dati odgovor dok bude igrao tu presudnu enigmatsku partiju života.



(izvor: jedna moja prastara fotografija neke SN Revije iz sedamdesetih)

nedjelja, 17.11.2024.

ponedjeljak, 11.11.2024.

Dio razgovora...

...s Darkom R. o mudrom kralju, DW, 2019.


"Puno se raspravlja o krizi liberalne demokracije i kapitalizma. Što je, prema vašem mišljenju, alternativa postojećem sustavu?

-Ja sam rojalist. Liberalna demokracija i kapitalizam su stroj koji upravo proždire sam sebe. Političari su svjesni da bi za stvarnu promjenu morali donositi nepopularna rješenja, ali to bi značilo njihov kraj jer nepopularni političari gube pozicije. Mi zapravo imamo krizu političkih dugova jer svi samo misle kako da nakon četiri godine mandata opet podmite birače. Budući da sam rojalist, smatram kako jedino mudro vodstvo - mudri kralj - može promijeniti stanje stvari.

To bi podrazumijevalo i da je taj kralj dobronamjeran humanist.

-Zašto ne bi bio dobronamjerni humanist? Moj kralj bio bi humanist i ne bi mario samo za vlastito dupe. Nije vladanje društvom malena i lagana stvar, to je težak posao i traži mudrog čovjeka. Samo nas vodstvo mudrog kralja može spasiti iz ove situacije kad je cijeli svijet pred kolapsom. Dogodit će se prirodne katastrofe zbog kojih će se morati suspendirati postojeće institucije i demokratski sustavi, a u tom neizbježnom scenariju priželjkujem vodstvo mudrog kralja. Mi smo sve bliže izvanrednom stanju zbog stvarnog kolapsa današnjeg svijeta.

Jeste li se ikad poželjeli aktivno baviti politikom, biti taj mudri kralj?

Bože sačuvaj! Bilo je nekoliko propalih pokušaja političara da me pridobiju na svoju stranu, ali su brzo odustali jer je bilo jasno da me to ne zanima."







Ali, ne očekuju li dolazak tog i takvog kralja već odavna; nije li priča o mudrom i dobrom kralju stara nekoliko tisuća godina; ne raspada li se društvo uistinu od svoga početka; nisu li možda mislili na tog kralja, ili su na tu priču zaboravili?

ponedjeljak, 04.11.2024.

AUS DEM NICHTS

Zbog čega i kako sam se sjetio ovog filma, nemojte me puno pitati; bolje je razmišljati o filmovima nego o cijeni čvaraka od dvadeset eura po kili; makar filmovi bili ovako teški, potresni i strašni kao što je ovaj. Gotovo sam ga već zaboravio; zaboravio sam i naziv filma – a onda se odjednom u moru vijesti o nekim eksplodiranim pagerima, voki tokijima i panelima za sunčevu svjetlost - sjetim velikog režiserskog imena; Fatiha Akina – i tako asocijacije same krenu. Taj film sigurno da ne spada među njegove najbolje filmove (barem ne kada se sjetim The Edge Of Heaven ili sličnih), ali spada među najšokantnije, zato ga se posebno prisjećam.

Ukoliko temeljem proteklih nekoliko rečenica smatrate da je moguće i potrebno pogledati taj film, onda najbolje ovdje prestanite čitati - jer ćete inače saznati o čemu se u filmu radi.

- - -

Prije svega, ono po čemu mi je film blizak jest situacija i okružje u kojem živi glavna junakinja filma; život u kojem istinski uživa u svojoj obitelji, svom mužu i djetetu; pa je očito da se radi o iskrenom odnosu troje ljudi koji žive zajedno i dijele sve lijepe i ružne strane života. Ne sjećam se sada više svih okolnosti glavnog i tragičnog događaja u filmu - je li čin bio uperen baš protiv njih (jer radi se o vezi dvoje ljudi različitih kultura) ili su slučajno stradali, ali u eksploziji bombe koju podmeću neki teroristi pogibaju njen muž i sin – i tako glavna junakinja ostaje sama, prepuštena laganom umiranju u tuzi i besmislu okoline koja je okružuje, što biva potencirano lošom; nikakvom satisfakcijom koju joj donosi sudski postupak što se konačno vodi protiv onih koji su eksploziju izazvali.

Svi ti detalji nisu mi zapravo ni blizu ostali u pamćenju; uistinu mi je iz filma u pamćenju ponajviše ostao njegov konac. Shrvana besmislom i prazninom u koje je gurnuta, glavna junakinja odlazi na Mediteran - u Grčku, gdje se nalaze počinitelji tog nedjela, razmišljajući i pripremajući osvetu.

I tako, konačno, pronalazi dvoje ljudi koji žive u kamp prikolici; dapače, prati ih, uviđa sve njihove navike i odlučuje pod tu prikolicu podmetnuti bombu.

Na koncu to i čini.

I tu dolazi konac filma; šokantan, stravičan i nevjerojatan; ono po čemu ću film pamtiti dok sam živ: aktivira bombu koju je postavila pod prikolicu i odlazi, pa će očito bomba eksplodirati kroz nekoliko sekundi, i onda se u posljednjem trenutku predomisli; okreće se i ulazi u prikolicu kako bi u trenutku eksplozije stradala zajedno s onima koji su unutra; onima koji su joj tko zna otkud u srce unijeli prazninu, ili bolje rečeno - ispraznili joj iz života sve dobro što je u njemu bilo.

Izabire smrt umjesto života u pustoši zadovoljstva osvete.

Posljednji kadar u filmu iz prilične daljine - u okružju predivne morske plaže, sunca, plavog neba, vjetra u krošnjama stabala; u prizoru spokoja, radosti, ljepote - prikazuje prikolicu sa zatvorenim vratima u času eksplozije.

srijeda, 30.10.2024.

Kapuscinski Ryszard, Imperij

"... Za mene je primjer upravo M. Z. Prije deset godina njezin je suprug emigrirao u New York. Isprva je živio u krajnjoj bijedi, ali potom mu je pomogla židovska općina i suprug M. Z., za kojega ona sada može reći - bivši suprug, stao je na vlastite noge.

Jedina bliska osoba koja joj je preostala bila je njezina unuka koja sada ima petnaest godina. M. Z. je već jako bolesna, pretila je i teško hoda. Jednog sam se dana vratio, a M. Z. je u ruci držala pismo i bilo je očigledno da je uzrujana. Bilo je to pismo njezina supruga, koji joj je pisao: „Pošalji ovamo našu unuku, ja ću je školovati, ja ću je uzdržavati, dat ću joj sve."

M. Z. shvaća da je njezin suprug, njezin bivši suprug, u pravu: kakvu budućnost može imati njezina unuka u Kijevu? A to je dijete toliko sposobno! Ali ako unuka ode, M. Z. će ostati sama, posve sama, a ne treba ni reći da su je godine sustigle, da se treba pomiriti sa sudbinom. S druge pak strane, može li lišiti unuku takve zlatne prigode? Ta mogla bi ondje postati liječnica, violinistica, upoznati kakvog bogataša.

,,Što vi o tome mislite?" pita me zdvojna M. Z. Gledam kako čita rečenicu po rečenicu tog radosno-zlogukog pisma (čiji sadržaj cijeli dan skriva od unuke); opetovano joj drhti cijelo tijelo; osjećam da se nalazim u središtu ljudske drame. Šutim, a potom sam zamolio M. Z. za oprost. „Oprostite mi,” kažem, ,,ne ljutite se, ali ja stvarno ne znam što bih vam na to odgovorio."

Politika toliko ovdje vlada svime da sam nehotice želio započeti ovo izvješće sažimanjem nove odluke koju je upravo izglasao parlament Ukrajine ili razgovorom s jednim od mjesnih aktivista, ali odmah sam pomislio da bih za početak trebao reći nešto drugo, naime pohvaliti Kijev kao grad. To je jedini od velikih gradova bivšeg SSSR-a u kojem ulice ne služe tome da se brzo šmugne kući, nego za hodanje, za šetnje. Slično je možda još samo u Petrogradu..."


Naklada Ljevak, 2021.

četvrtak, 24.10.2024.

Putovanja

Mnogo je stvari koje čovjeka natjeraju poći na put, a malo je puteva na kojima ne treba uložiti baš nikakav napor ili na kojima nećemo osjetiti kakvu opasnost. Putovanja često i jesu izazovna baš zbog toga što podrazumijevaju užitak nakon brođenja preko ili mimo nelagode i stvari na koje ne možemo utjecati.


Nekada je sama ideja putovanja zanosna: ne ostati, nego ići; nije li takvo što iz tko zna kojeg razloga neskromno, loše, obijesno - pa da smo ostali u svome gnijezdu niti bismo što stavili na kocku, niti bismo ijednu vodu uzbibali. S druge strane, stići u Grad pred svitanje nakon čitave noći u autobusu; prohodati kilometre sa suncem u očima pa krenuti uz mostove, obale i ušća prema prastarim tvrđavama na hridima civilizacija i vremena; hodati u susret vjetru, suncu i umoru - tko bi tome odolio. Držati se za ruke u polusnu hladnog jutra; ispijati prve snažne kave; napuniti ruksake knjigama za koje nikada nismo niti sanjali da bismo ih mogli držati u rukama; polaziti na put radi događaja koji nas čekaju da im na koncu ne bismo niti prisustvovali - jer gdje bi sve to stalo uz ovo što smo na leđa već uprtili; blagovati jela za koja smo već zaboravili da postoje ili da ih netko negdje sprema da bi se u njima uživalo... Ne ispuniti planirano, kako bi se sutra moglo reći; pa još uvije ondje nismo bili... a ne propustiti najvažnije: upoznavati ljude koji su nam promijenili život i radi kojih smo ovo što jesmo, a ne netko drugi, ili nitko.

Sve je to važno i nenadomjestivo na našim putevima, ali tek kada u tri ujutro, prelazeći granice i u daljinama i tminama svjetleće punktove čovjek ne osjeti slabost, samoću i potrebu za smislom, od svega toga bit će malo ili ništa. Čudesna bijela točka u koloni na dalekom noćnom putu, eto to je čovjek; krijesnica na mračnoj pustoši ničega - pa u nekom strašnom scenariju neizvjesnosti i nelagode nedostaje uvijek nekih pola metra ili sekunde da i ovaj put izbjegnemo nevolju ili propast. To čovjek razumije tek kada se usred hladne i vedre noći uputi prema istoku da bi ranije no inače dočekao sunce, pa prolazi pored stotina i tisuća limenih kvadara u kojima isto kao i u njemu sviće nada; tinja ufanje u bolje, snažnije i čvršće; u nešto što ćemo jednoga dana pamtiti kao dobro.

Na koncu, naša Lastavica će vam jednog dana, u to uopće ne sumnjam, ispričati priču o tome zbog čega je dobro uvijek u nekom prtljažniku imati osiguranje i nositi – pored svih sredstava i alata civilizacije, dogovora i pouzdanja – kakav malen ali odlučan znak da još uvijek nismo odustali od vjerovanja u vlastite mogućnosti i u to da sami svoje uzde umijemo uzeti u ruke.

Ja ću ovdje samo zakimati glavom; sjetiti se kako su dobre Tri leće u Gelateriji; zapamtiti za čitav život i u sjećanje utkati stisak ruke, pogled, riječi, slaganja i upoznavanja. Svjedočiti o tome da pisanje možda i nije jedino iznošenje sebe na papir, već i poziv drugome da nas otkrije ako to želi. Slabašan korak u tminu prema radosti nekog nepoznatog početka. Odlazak i povratak zato da bismo se imali kamo vratiti. Jer, odlasci i nisu ništa drugo do li polasci radi povratka; dokazi nekog smisla i važnosti; tihe i blage priče o tome da ovuda nismo samo prolazili bez tragova. Znakova da nismo toliko važni mi sami, nego da bi trebalo ustrajati na tome da lakše i ljepše bude onima koji dolaze poslije nas.

petak, 18.10.2024.

Thom Hartmann: Posljednji žar pradavnog sunca

"Kad su europski misionari početkom dvadesetog stoljeća učili aboridžinsku djecu igrati nogomet, mali Aboridžini igrali su sve dok se rezultat ne bi izjednačio - a onda bi u njihovim umovima igra bila gotova, što je strahovito zbunjivalo britanske misionare. Više od godinu dana pokušavali su uvjeriti djecu da igra mora imati pobjednika i gubitnika. Djeca su živjela u matrijarhalnom društvu čija je najveća vrijednost bila suradnja, a Englezi su došli iz patrijarhalnog društva koje vrednuje i cijeni dominaciju.

Irokezi su to shvatili prije više od tisuću godina: samo je ženama u plemenu dopušteno glasovati o većini stvari. Kao rezultat toga, odluke koje se tiču odnosa s drugim plemenima češće su donošene sa stajališta 'što će biti na dobrobit našoj djeci?' nego 'tko će pobijediti?" ili sa stajališta ponosa, moći ili osvajanja.

Slično tomu, na eksplozije populacije nailazimo u gotovo svakoj naciji na svijetu gdje su žene u podređenom položaju, gdje ih se tretira kao stoku ili imovinu, gdje su iskorištavane i pod nadzorom. U takvim zemljama muškarci su ti koji donose odluke, a jedna od najvećih muških vrijednosti jest imati mnogo sinova za vojsku (a još jedna češća je "imati seksualne odnose s kim želiš i kad god želiš").

S druge strane, u zemljama gdje su žene na relativno jednakim položajima i imaju jednaku moć kao muškarci, stopa rađanja često se približava nuli..."

ponedjeljak, 14.10.2024.

Tko se sjeća ljeta još

Davni su već dani u kojima smo bilo kakvo kretanje radije poduzimali odmah iza svitanja, samo ako smo mogli birati; osobno ih se ne sjećam sa sjetom: bolje su mi tri zime od jednog pravog, vrelog, neizdrživog ljeta.

Zamijetio sam ovog ljeta nešto s cvijećem: kao da je bilo izazovnije; tako je i moj prijatelj zaista puno fotografirao cvijeće. Ode čovjek na Triglav, pa ga više ne drže toliko vidici i pogledi, nego zasjedne na neku tihu gorsku livadu i uživa u društvu cvijeća. Ili ja; zamišljeni i nezainteresirani ja, što pored cvijeća inače prolazi poput bumbara nad potokom.

Ima nešto u tome da budeš privučen tom ljepotom. Fotografiranje cvijeća nije, naime, barem za mene - a vjerujem i mnoge druge - tek namještanje s okidanjem; prije a i poslije tu su svakako promatranje, zajednička šutnja, trajanje. Zadovoljstvo onim ubranim od neubranoga; skretanje pažnje na novo i neviđeno; tišina.

Dobro, nije tu samo cvijeće, ima tu i sada već davne prve jutarnje jare i pustoši visine i golog drveća ... sve što čovjek na svome putu zatekne pa pomisli da je vrijedno gledanja. A da li je stvarno vrijedno gledanja, znat ćete najbolje vi sami, svatko za sebe.

utorak, 08.10.2024.

Doživljaji

Među pet ili deset profila na fejsu koje posjećujem svakako je i Radioaktivni komarac; eto kakav sam fenomenalan tekst tamo nedavno zatekao.


- - -

Zbog razvoja tehnologije, jaz između novih generacija nikad nije bio veći. Između 80-ih i 90-ih nema nikakve razlike, a između 90-ih i 2000-ih... to su potpuno dva različita svijeta. Nikad jedno desetljeće nije toliko promijenilo ljudsko ponašanje, psihu, navike i poimanje svijeta. Prisjetimo se da ste prije samo pola stoljeća morali čekati ispred telefonske govornice da nekoga nazovete, a sada je sve instant.

I u samom intervjuu na televiziji rekao sam da neću osuđivati nove generacije...prije svega zato što sam upoznao neke izuzetne pojedince, a s nekima sam prijatelj od 2000. godine. Od 1990. do 1995. postoje neke generacijske odrednice, ali od negdje 1996. godine, budući je Instagram stupio na snagu prije deset godina i bili su još nerazvijene osobnosti, velike su razlike.

Naime, najveća je u razumijevanju i koncentraciji, neki ljudi (ne svi) iz te generacije misle da su nešto doživjeli, a zapravo je to bio samo virtualni sekundarni svijet. Nezainteresiranost, nedostatak inovativnosti, dekoncentracija u razgovoru, nedostatak dubine, destrukcija mašte, gubitak ili nedostatak vizije dio su programa, želje da ljudi ničime ne budu fascinirani i da ne budu originalni, jer su vidjeli sve vizualno, samo ne doživljeno, to je razlika.

Život su iskustva, a najteže je upravo ljudima iz te generacije koja nije takva, što će s njima i s takvim svijetom osim graditi svoj svijet. Čak nisu krive cijele te generacije, svijet je postao kaotičan, a oni su rano stekli takve navike i ne poznaju raniji svijet kakav je bio. Ovaj se gradi isključivo na njihovim slabostima, koje izazivaju komplekse i uvijek nešto nedostižno. Kako profitirati od toga. Srećom, uvijek postoji mogućnost promjene.

Uvijek imaju izbor i mogućnost da se vrate svojoj prirodi. Vratiti znatiželju i stvarna iskustva koja će jednog dana biti prava sjećanja. Kako vrijeme prolazi, jaz postaje sve veći, jer u kasnijim generacijama mnogi ljudi su mi više puta rekli da ne razumiju neke riječi koje govore.

Previše ničega se uvijek mora pokvariti, a onda moramo slušati sebe i pokušati biti ljudi, a ne robovi ili roboti. Poštivati tuđe vrijeme, ali i sebe, te artikulirati ono što nam je dano, kako ne bismo ostali nedorečeni i lakše živjeli.

četvrtak, 03.10.2024.

Glorija Lujanović, Srce zemlje

(Ukoliko postoji problem s autorskim pravima, molim javiti; iako ne vidim u čemu je razlika prema tome da se ovo objavi prepisano. No, da je tako objavljeno - prepisano - posvema bi izgubljen bio ovaj majstorski rukopis grafike; ovako se pišu, objavljuju i uređuju knjige pjesama; valjalo bi povikati na ovom mjestu.

(Ljevak, 2023.)

<	ožujak, 2025
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Ožujak 2025 (1)
Veljača 2025 (5)
Siječanj 2025 (6)
Prosinac 2024 (6)
Studeni 2024 (6)
Listopad 2024 (6)
Rujan 2024 (8)
Kolovoz 2024 (6)
Srpanj 2024 (10)
Lipanj 2024 (6)
Svibanj 2024 (8)
Travanj 2024 (8)
Ožujak 2024 (11)
Veljača 2024 (12)
Siječanj 2024 (10)
Prosinac 2023 (6)
Studeni 2023 (6)
Listopad 2023 (7)
Rujan 2023 (4)
Kolovoz 2023 (5)
Srpanj 2023 (9)
Lipanj 2023 (8)
Svibanj 2023 (14)
Travanj 2023 (8)
Ožujak 2023 (9)
Veljača 2023 (13)
Siječanj 2023 (14)
Prosinac 2022 (17)
Studeni 2022 (10)
Listopad 2022 (4)
Rujan 2022 (13)
Kolovoz 2022 (4)
Srpanj 2022 (4)
Lipanj 2022 (6)
Svibanj 2022 (9)
Travanj 2022 (5)
Ožujak 2022 (8)
Veljača 2022 (6)
Siječanj 2022 (12)
Prosinac 2021 (6)
Studeni 2021 (3)
Listopad 2021 (18)
Rujan 2021 (9)
Kolovoz 2021 (6)
Srpanj 2021 (4)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (6)
Travanj 2021 (6)

Opis bloga

Linkovi