vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

srijeda, 20.01.2021.

San Juan

Čitam prije dva dana pomalo nevjerojatnu vijest na portalima: potres magnitude 6.4 zatresao je u ponedjeljak srednji zapad Argentine, nakon čega je slijedilo barem još pet naknadnih podrhtavanja koja su zatresla zgrade, no nije bilo dojava o ozlijeđenima i nije objavljeno upozorenje na tsunami.
Čitam, i ne vjerujem. Kod nas, 6,2, ili 5,5, pa tolike štete. Dobro, možda oni objavljuju po Mercaliju, iako sumnjam, ali opet – za ne vjerovati. Pa tamo ne hodaju ljudi, nego supermeni!

Pa guglam dalje. Prije svega, pogledam slike San Juana, i vidim ovo gore. Lijepe, pravilne linije građevina; nema na njima nikakvih kula, tornjića, čardaka u zraku koji bi padali; nema štukatura i predivnih fasada koji bi privlačili Japance, Kineze i Koreance da samo radi njih otkriju neki još nepoznati, novi i ubavi Prag ili Beč.

Pa guglam i dalje. I imam što za vidjeti. Veli vikipedija da je 15. siječnja 1944. snažan potres opustošio San Juan, usmrtivši oko deset tisuća ljudi, a pola stanovništva dotične provincije ostalo je bez domova. Još jedan potres, jačine 7,4 stupnjeva po Richteru, zbio se sjeveroistočno od grada 23. studenoga 1977, uzrokujući znatnu štetu i usmrtivši 65 ljudi širom pokrajine. Nakon katastrofe 1944. godine, grad je obnovljen sa koncentričnim bulevarima, ravnim drvoredima i modernim stambenim zgradama. Uglavnom je izgubio stari kolonijalni štih, koji je ustupio mjesto sunčanom, gotovo mediteranskom izgledu.

Očito je da je i njih moralo klepiti po glavi da bi ljudi došli pameti; nema boljeg motiva u povijesti od straha da se nešto poduzme. Pa prošećem našom ubavom metropolom, što je danas prilično hrabar čin, gledajući uvis u sve te nadžbukne konstrukcije, vesele balkone, tornjiće i fasade što samo što nisu pale na nas. Dobro, znam – sve je to rađeno iza onog potresa prije stoljeće i pol; nije još tada bilo armiranog betona, nego su cigle bile prava premija za potleušice od blata, drva i slame. No, sada mi sasvim drugačiji prizvuk ima ona glasovita Fritzova rečenica koju je izrekao srčući mlak kapuciner u takvom klajnbirgeraškom okružju: Azija počinje iza terase hotela Esplanade, gdje se trnjanska i peščenička služinčad i lumpenproleteri valjaju u savskom blatu kao svinje. Eto, niti naši novovjeki uglednici nisu otišli dalje od te ideje; još uvijek je stanovati sjeverno od željezničke pruge u našem malome selu jako hoch.

Ah, dragi Fritz, ta ljepota od koje dižemo glave u nebesa kao purani… ispričavam se Kinezima i Japancima. Čovjeku bi ipak na pamet palo da, barem kad se tlo pod nogama trese - i ljepota postaje opasna. Što je viša - tim više. Sve te Bollee, Kršnjave, Šenoe i Maximiliane trebalo je možda posjesti na kavu ispod tih njihovih tornjića i ubavih detaljčića što vise i vire sa dvadeset metara kao Damoklovi mačevi, pa bi se možda radije opredijelili za Vecine ravne linije i aleje, a ne da nama sada naše ovovjeke vedete, Veljače i Severine moraju nabadati polupraznim centrom oprezno i plaho kao čaplje.
Zlobnici bi rekli da je dovoljno pogledati povijest neke adrese u centru, pa vidjeti kakvo smo društvo: zgradu je na muci i znoju tisuća najamnika sagradio neki Johann, uglavnom imajući u vidu da je jako unosno i poželjno najmiti je po stanovima nesretnicima koji svoga nemaju, dok će on stvari sagledavati iz nekog perivoja u dobro utemeljenoj vili. Potom je zgrada otišla pod dug kakvom Leviju; obojicu ih je odnijelo osamnaeste, kada stiže neki Jovo, da bi i njega otjeralo u Jasenovac i oslobodilo mjesto nekom Ivi. No, ni taj nije bio dugog vijeka; i on je skončao na nekom križnom putu, a stan kao provjereni kadar dobio neki Dragiša, pa ovisno o tome kako se taj snašao prije četvrt stoljeća, možemo sada znati i tko tamo živi. Nezavršena priča o nesreći i nevolji ljudskog roda, u kojoj nikada nije svome predniku bila plaćena puna vrijednost stana, pa ništa dobra ne možemo sada od takvih stvari niti očekivati. Dapače, na nekadašnjim novogradnjama u današnjoj Vukovarskoj, a nekadašnjoj ulici Proleterskih brigada (u legendarnom filmu o Azrinim pjesmama Čera, pametan i knjiški čovjek, rekao bi: Proleterskih brigada, pa kaj je to Zagreb?) postavljene su grandiozne i monumentalne betonske ploče, spomenici ne znam više čemu i kojoj slavi i umijeću; sada te iste ploče prijete ljudima i čitav je grad opkoljen trakama i mrežama i skelama, kao do prije par godina nesretni netom sagrađen Dinamov stadion: kao da je građevina neka nepredvidiva i strašna zvijer, za koju se nikada ne zna kada će na nas istisnuti svoju nesreću, koju – podsvjesno dobro znamo – vraća nama nevoljnicima s nekim strašnim razlogom; kao da građevine nisu puki plodovi ljudskog rada, plana i volje.
Ponajmanje pak vjerujem u to da bi postojala neka vlast koja bi umjela sve te prijeteće konstrukcije srušiti i sagraditi novi grad, ili sela – ako o Baniji govorimo; dakle – učiniti ono što su nevoljnici iz San Juana uspjeli prije gotovo jednog stoljeća. Grad koji se neće srušiti niti na potresu od 6,4, a zapamtimo: onaj od 6,2 imao je trideset puta više energije od onog ožujskog sa 5,5. Grad u kojemu će živjeti ljudi koji neće strepiti od svojih građevina kao od loše savjesti. Jer, kako god okrenuli, a izgleda da će tako još zadugo na žalost ostati - ljudi iz San Juana, dobro im i mirno jutro od srca želim, za nas doista jesu supermeni.

ponedjeljak, 18.01.2021.

Mržnja u srcu

Jutra i večeri smjenjuju se kao na traci i dani prolaze, sve hladniji i duži. Čitam u takvim večerima na portalima o tome kako je u Francuskoj jedna žena objavila knjigu pod naslovom „Mrzim muškarce“, sugerirajući ženama u pogledu muškaraca: „"Nemojte im pridavati nikakvo značenje… to će vam omogućiti da uvidite njihovu duboku nesposobnost. Jednom neosjetljivi na njihovu prisutnost i vještine, zauzet ćemo mjesto koje je s pravom naše". Žena je feministica i mlada je i - udana. I smatra da joj je suprug divan čovjek.

Volio bih da djeca koja odrastaju mogu učiti iz knjiga, pa i novina (doduše, može se iz novina, ovih internetskih i sada učiti, ali uglavnom eto – kako mrziti). Osobno sam, izborivši se pored tri žene u svojoj kući sasvim legitimno (što, je li, nije bilo lako) kao osamnaestogodišnji mladac dospio čitati tadašnji „Svijet“ u kojem se, bome, imalo što za čitati, pa i na temu odnosa spolova. Onda se zgrožen sjetim kako pisac gore navedenog članka, odnosno osvrta na navedenu knjigu, veli da je generalna mržnja žena prema muškarcima otprilike toliko pametna koliko i muškošovinistička tvrdnja da je osnovni problem u feministica nedovoljno konzumiranje one stvari.

I konačno, izađem na verandu, pa onako, kao ovlaš - pogledam Ona dva oka koja su mi najvažnija i promislim kako mi je davno, dok smo hodali mjesec ili dva, moja Najdraža već sasvim iskreno i u povjerenju ispričala da su ona i njena sestrična pred babom kao petnaestogodišnje klinke pričale o ženskoj ravnopravnosti i slobodi; o tome kako neće nikoga trebati i nikome biti robom, na što da im je baba rekla – lipo je to, cure moje, ali pazite samo da vam se želje ne ostvare.

Pogledam Je, pa odvrtim pogled u tmurnu zimsku noć, i onda opet pogledam, poskrivećki, da me ne upita zašto je sada gledam, jer bih joj morao reći nešto o tom članku, a ne želim kvariti večer; pa radije šutim i potiho otpuhnem u ledeni uzduh; tako joj mogu reći puno više toga što treba reći, samo ako uspijem postići da obrati pažnju na mene; u tome baš, hvala Bogu, nisam toliko slab... a onda se domislim jedne divne pjesme poljske nobelovke Wisławe Szymborske o sretnoj ljubavi. Pročitat ću joj je jedne večeri. Tko bi ovo još umio napisati tako da nemaš što više reći, do li žena?

„Sretna ljubav. Zar je to normalno,
zar je to ozbiljno, zar je to korisno -
što svijet ima od dvoje ljudi
koji svijeta ne vide?

Izdignuti do sebe bez ikakve zasluge,
dvoje slučajnih na milijun, ali uvjereni
da je tako moralo biti - kao nagrada za što? Ni za što.
Svjetlost pada niotkud -
zašto baš na te, a ne na neke druge?
Ne vrijeđa li to pravednost? Vrijeđa.
Ne remeti li to brižno naredana načela,
ne ruši li s visine moral? Remeti i ruši.

Pogledajte samo te sretnike:
kad bi se bar malo prikrivali,
hinili utučenost i tako krijepili prijatelje!
Poslušajte samo kako se smiju – uvredljivo.
Kakvim jezikom govore – tobože razumljivim.
A te njihove ceremonije, ta cifranja,
pa s koliko se samo pažnje međusobno ophode –
točno kao da su se urotili protiv čovječanstva!

Teško je i zamisliti do čega bi došlo
kad bi njihov primjer drugi mogli slijediti.
Na što bi se mogle osloniti religije, poezije,
na što bi se mislilo, što bi se zapostavilo,
tko bi htio ostati u igri.

Sretna ljubav. Kome to treba?
Takt i razum nalažu da se o njoj šuti
kao o skandalu iz viših sfera Života.
Divna se djeca rađaju bez njezine pomoći.
Nikad joj ne bi uspjelo napučiti zemlju,
uostalom rijetko se i događa.

Neka ljudi što ne znaju za sretnu ljubav
mirno tvrde da nigdje nema sretne ljubavi.

S tim će uvjerenjem lakše i živjeti, i umirati.“

srijeda, 13.01.2021.

Plan

Gledam u svoj posljednji tekst o spokoju novogodišnjeg jutra, pa mislim kako je sebičan i plitak. Usredotočen samo na sebe, na tišinu koja me okružuje, svjedoči o tome da već evo dvije sedmice ne znam što bih i kako bih otpočeo pišući o onome što nas okružuje. Pa odlučujem, pisat ću o najgorem tkalcu i najboljoj pčeli. O planu - onome što ih razlikuje: planu za budućnost.
Pokušavam prije svega shvatiti sve ovo što se događalo u posljednja dva tjedna koliko je proteklo od onog najtežeg, podnevnog potresa. Tlo se još onako nepojmljivo – daj bože - neponovljivo treslo, a prve ekipe sasvim nepozvanih i nepoznatih ljudi već su hitale preko Kupe i Save upomoć. Pa dok smo mi hvatali zrak i sagledavali da li je nakon tih paklenih dvadesetak-tridesetak sekundi uopće moguće da smo čitavi i neozlijeđeni, i da su čitavi i neozlijeđeni naši najmiliji (osobno mi se već nakon petnaeste sekunde vrtilo pred očima te sam osjećao neopisivu mučninu, kao da mi je netko izmakao tepih pod nogama), hrabri ljudi nesebično su trčali od ruševine do ruševine izvlačeći iz hrpi cigala i drva žive ljude, odvozeći ozlijeđene liječniku, zbrinjavajući pothlađene, gladne, dezorijentirane i očajne ljude koji su na svoje oči gledali kako u nekoliko trenutaka ostaju bez svega: najmilijih ljudi, ili ono malo imovine što su stekli kao jamstvo za nesigurne dane što ih očekuju u toj pustoj a predivnoj zemlji. I dok mi posljednih noći sanjamo ružne snove i budimo se u znoju i panici shvaćajući da nas ništa ne zatrpava ili da se ništa na nas ne ruši, otkrivajući tako bestidno da ni sami nismo nimalo imuni na strah, ma kako ga u sebe potiskivali, pokušavali smo proteklih dana, svako na svoj način, nekako oprati savjest i činiti što se može da bismo mogli reći kako smo pomogli. Kao da je pomoć sveta stvar samo u potresima i kugama i nevoljama; kao da pomagati i vidjeti onoga pored sebe nije nužnost svakoga dana iznova i opet.
Najgori od svega jest osjećaj da i nemam previše prava pisati i govoriti o svemu, jer ako pođem od sebe – a u svakom pitanju ocjene drugih valja neupitno poći od sebe sama - shvatit ću da sam u čitavoj priči učinio vrlo malo ili ništa, računajući tek neke uplate ili pozive ili poruke; dapače, u nekim sam se situacijama (kao pri uključivanju u akciju vezanu uz samohranog oca kojem je karcinom zajedno sa liječničkim zahvatima izjeo dobar dio dušnika i jezika te okolnih živaca, u kojoj je nekoliko minuta nedostajalo da se kao i mnogi upecam u mrežu prevaranata na fejsu) uvjerio da je i pomoć jako relativan pojam i da čovjek zapravo i ne može sam spoznati do kraja sve stvari potrebne za ocjenu situacije. Pa se tješim: valjat će, doista, nešto sačuvati i za mjesece koji slijede.
Što je to u ljudima u ovoj državi, da je čini toliko disfunkcionalnom, teško pokretnom, tromom; zar doista na svim mjestima i svim razinama postoje ljudi spremni na krađu i utaje; je li dosta sve toliko nemoguće jednostavno i mračno, pa je tradicija prisvajanja, nepotizma, nestručnosti toliko duboka i raširena u svim porama društva? I onda, kao da to uopće nije dovoljno, iza brda valja se taj strašan i nepojmljiv osjećaj da ima mnogo onih koji u takvom neredu i disfunkcionalnosti uživaju; koji vole da ne bude dobro, jer kada bi bilo dobro, ne bi bilo dobro. Otkada znam za sebe, u svim vremenima i svakom poretku priča se kako su oni koji vode nestručni, neodlučni, rastrgani između moranja da se udovolji vlastitom interesu i složenosti aparata koji im je u rukama; da nemamo nikakve tradicije u upravljanju i da se vlast prenosi sa koljena na koljeno kao nasljedno leno a ne posao odgovoran i zahtjevan kao malo koji drugi. Jedino vrijeme koje pamtim kao doba solidarnosti i brige za drugoga bio je rat, i to ponajviše ona njegova prva godina, u kojoj sam znao, užurbano žureći kući na par sati, na cesti doživjeti da me neka bakica zaustavi pipajući mi hlače uniforme i provjeravajući u nekom tmurnom zimskome danu jesam li dovoljno obučen, odmoran i sit. Dok su stvari redovite i obične, nezainteresirani smo i slabi; osim kada treba busati se u prsa, biti isključiv, rugati se i ponižavati sve oko sebe. A onda, u nekoliko trenutaka, upravo oni koji su u tom miru bili najgori, spominjući primjerice u istoj strašnoj rečenici Srbe i vrbe (i ne dao Bog nekome tko im samo liči na bilo kakvu različitost da se nađe među njima u krivo vrijeme), kao da su postali drugi i drugačiji ljudi, pa tim istim srpskim staricama, napuštenim i od vlastite djece u njihovim šumama u kojima se otvaraju rupe u zemlji kao u kakvim biblijskim prokletinjama, trče upomoć brže nego li da se radi o njihovim bakama. Takvo što ne može biti obilježje plemena, jer se ne hita pomagati onome tko u pleme ne pripada; dapače – njegova će nevolja u plemenu prije biti smatrana kao uspjeh.
Još ovog proljeća, kada smo u obračunu sa onom tada nepoznatom bolesti imali najbolje rezultate, svi su jasno i glasno stavljali do znanja da su rođeni za izvanredne situacije, a ne funkcioniramo u miru (a začudo kada su brojke dramatično porasle više nitko nije kao razlog uspjeha spominjao veliko i prošireno nasljeđe socijalističkog zdravstvenog sustava). Pa o čemu se onda radi, ako ne o tome da u nas mora tresti se i spajati i izvrtati se nebo i zemlja, da bi većini ljudi iz nekog mjesta u glavu stigla poruka kako nije sve u imetku i zgrtanju i pohlepi, već da ima nešto i u običnom ljudskom zadovoljstvu koje pruža društvo, davanje, osmijeh i utjeha. I kako dani budu odmicali, ta nevoljna i pusta a bajkovita zemlja ispod Save i Kupe ostajat će sve više napuštena i zaboravljena, kakva je i bila samo par sati prije ovih nesretnih događaja, a sve zato što ćemo opet misliti da se betonom, ciglama i limom postiže ono što se ne da postići bez plana i reda. Uzalud će tada za budućnost biti svi ovi napori, jer ljude neće tamo ostaviti gole zgrade na čijoj će izgradnji opet mnogi profitirati; ljude će tamo ostaviti samo sustav koji bi im osiguravao i posao, i zbrinutost u pogledu zdravlja, standarda, kulture, a njega ne mogu donijeti dobrovoljci, nego vizionari; pošteni i iskreni ljudi koji će osiguravati ono što će trajati desetljećima, kako su do današnjih dana trajale one zgrade koje su padale na nesretnu djecu i starce, a gradila ih je jedna davno propala država koja je brinula o budućnosti. Zato prije svega valja sačuvati nešto napora i za proljeće, kada će tim ljudima trebati pokazati da se poštuje njihova iskonska i pravedna potreba da budu svoji na svome u trajanju, a ne samo kada im cigle padaju na glavu.
Naravno da ove moje riječi, koje i nisu ništa drugo do li loše sklepana gomila fraza, neće pomoći nikome i ničemu ni za milimetar, pa vjerojatno i neće predstavljati drugo do li gubitak vremena za one koji ih budu čitali. Pišem, jer osjećam da tako moram; jer ne znam što bih drugo. Pišem, jer zamišljam negdje u ljeto nagovoriti prijatelja da sjednemo na bicikle, zavežemo iza vreće za spavanje i odemo tamo, da nađemo neke umorne i tihe ljude koji će u vrela ljetna predvečerja ozarenih lica nešto graditi, popravljati, podizati; da im nešto turnemo u džep i potiho izustimo par riječi potpore i razumijevanja, prije nego ćemo odjedriti do neke tihe zelene rijeke da uz nju usnemo s nadom u spas. Pišem u grču i bezvoljan, gomilajući rečenice kao blijede i teške krpe snijega što je ovih dana prekrivao te propale gradove i sela, prekrivajući ih od stida i boli; jer znam da sve što bih sada mogao ponuditi, više od nekih danih i odaslanih sitnica koje su trenutno razveselile te nesretnike, nema baš nikakvo značenje.
Tu se uopće ne radi o nekakvom mitskom opstanku naroda, i što sam stariji sve je manje onih koje bih zvao svojima, a sve je više onih koje ne razumijem, i svjestan sam da je do mene; do čega bi drugog bilo; jer sve me uvjerava u to kako će u ovoj zemlji, kako god da se bude zvala, kroz dvadesetak godina naseljena biti tek tri ili četiri grada i uzak pojas uz more, a svi će oni predstavljati logističku potporu bogatom svijetu koji će svoje usluge i maglu prodavati uz pomoć i preko nas. Radi se o tome da bismo, bez obzira na sve, morali znati da smo pokušali sve, jer to je jedini osjećaj koji čovjeka ispunjava i opravdava pred sobom samim i čini ga spokojnim – da znade da je učinio sve što je mogao – pa bismo tako i takvi, opravdani, spašeni i čisti, rođeni odozgor, kako je rečeno onome Nikodemu, morali okupiti deset, ili pedeset, ili sto najpametnijih ljudi raznih struka – opet me nitko ne može uvjeriti da se ne zna koji su to, sada i odmah, sutra, ili još jučer; od arhitekata, agronoma, sociologa, pravnika, ekonomista do liječnika; pa neka sjednu i u mjesec ili dva osmisle kako bi tu plodnu, ubavu i bogatu zemlju priveli svrsi (i ne govori istinu nitko tko kaže da takvih ljudi uopće nema i da nemaju volje da takvo što osmisle). Sramotno je i nevjerojatno da primjerice u jednoj nedalekoj i predivnoj Škofjoj Loki čovjek nema baš nikakve potrebe otići više od dva ili tri puta godišnje u obližnju Ljubljanu da bi živio dobro, a u nas već posljednjih pola stoljeća pola Siska ili Karlovca svakog jutra sneno i bezvoljno putuje u bijeli Zagreb grad kao noćni leptiri na rijetku plinsku lampu. I ne postoji nikakav razlog da se takav plan ne napravi i osmisli i usuglasi, i onda provede u djelo: a svi znamo da neće, i da je sasvim svejedno tko je na vlasti, jer nema onoga koji bi dosljedno, ponizno i uporno učinio takvo što. Zemljom su divovi vladali davno prije nas, toliko davno da ih više nema ni u pričama ni legendama iz kojih su protjerani kao prokletnici; pa očito samo ratovi i potresi i požari mogu na tren razbuditi uspavane ljude koji će već sutra juriti za svojim besramnim i bezvrijednim idolima imetka i ispraznosti, svojim kupaonicama i automobilima i ajfonima i krpama i titulama i zastavama; kao da ničega drugoga nikada prije bilo nije.
Standard je, rođače, pokvario ljude: jedu govna i sanjare, pjevao je Johnny.
Ljudi neće živjeti samo od ideje da bi pečeni pilići padali s neba, jer bi inače odletjeli do nekakve Irske ili Njemačke skačući s oblaka na oblak; ljudima treba sigurnost i povjerenje; treba im svjetlost i smisao malenog, svakodnevnog i običnog. Tako jednostavno i jasno, a tako nedostižno.

petak, 01.01.2021.

Novogodišnje jutro

Što je to u ljudskom biću što ga tjera na pucnjavu u ledenoj zimskoj noći? Svijet grmi i tutnji samo radi neke nejasne igre brojki, a naša mala i slabašna duša želi vjerovati da je u pravu kada traži tišinu i spokoj. Ironija je u tome da bi vapaj i urlik nepucača, samo da bude dovoljno jako izrečen, bez svake sumnje nadglasao sva artiljerijska oruđa ove planete posvećena obilježavanju promjene brojki na kalendaru, i svu šuplju radost njihovih nesretnih kormilara. Jer, to što se današnji dan ne piše s nulom nego jedinicom na kraju neće mu donijeti puninu i značenje bez našeg truda, zar ne? Zlobnici bi rekli da se zlo u 2020. nekako više poklopilo sa dolaskom proljeća, pa bismo onda po toj logici željno trebali iščekivati iransku novu godinu, ali i to mi se čini bez većeg smisla. Zapravo, moramo činiti tako da se veselimo svakome danu, jer inače, mogli bismo, ne daj Bože, doći u situaciju da negdje u budućnosti još žalimo i za 2020. godinom koju smo tako prošlih dana ogovarali kao nemoguću.

Hajde, ipak je ove godine pucnjave bilo manje, i bila je ograničena na kakvih sat vremena, pa se već oko pola jedan moglo usnuti, kako bih opet mogao jutrom koje je tako izuzetno i lijepo osjetiti kako to zvuči i izgleda kada civilizacija spava. Ovako će svijet vjerojatno izgledati kada nas ne bude, i kada ne bude buke kojom se glasamo.

Tako je to sa pucanjem, uostalom, bilo i u starome normalnome, a pogotovo kada nije treslo i ginulo se. Ne želim sada moralizirati o tome treba li pucati i veseliti se dok ljudi pored nas oplakuju mrtve, jer mislim da pucati ne treba nipošto, a veseliti se promjeni nekih smiješnih brojki – još manje. No, veseliti se novome danu, novoj prilici, novoj ljepoti koju ćemo doživjeti – bez toga život ne bi imao smisla, pa oni kojih više nema, ako su dobronamjerni, bili bi nam prvi poželjeli da se što više veselimo, umjesto i za njih. Treba, dakle, samo još pronaći čemu ćemo se veseliti.

A ja se već odavna veselim šetnji toga prvog jutra u godini, ne zato što je prvo, već zato što u njemu možeš istinski osjetiti tišinu, jer svijet umoran i pijan od veselja prethodne noći – spava. Ima tome već desetak godina, možda prvog takvog jutra koje sam provodio u lutanju šumom - vidio sam i pirgasto lane što je na kakvih desetak metara od mene preplašeno promatralo nenadana šetača. Ponosan na to što me to lane počastilo svojim dugim i preplašenim, ali znatiželjnim pogledom i što nije pobjeglo glavom bez obzira od mene, već odšetalo, polako i dostojanstveno svojim putem, osjećam potrebu baš toga dana, upravo zbog tišine i spokoja koji nas baš toga dana okružuje, primiti i dati taj mir, kako bih pokušao zadržati ga što duže oko sebe.

Tišina i vedrina ledenog zimskog jutra. Eto, i to je sasvim dobar razlog za veselje, ako se već veseliti treba. A veselje ne vrijedi ni izbliza toliko ako ga ne podijelimo s drugima, zar ne?

četvrtak, 31.12.2020.

Ne umijem napisati smislen naslov za Ovo

Već stotinu puta uvjerio sam se kako pjesnici umiju mnogo, a ponajviše bez pogreške odgonetnuti i kao snažnim snopom svjetla obasjati barem na čas u tmini neki prizor. U 2020. godini (iako se radi samo o običnoj igri brojki i naše nade vezane uz njen odlazak stoga tek su smiješne tlapnje) otkriće za mene, iako ne i prvo čitanje, uslijedilo je u vezi Slavka Mihalića. Ne radi se nipošto o tome da bih morao i mogao veličati čitav njegov ciklus, ali nekoliko pjesama tako je i toliko snažno i blistavo, da me to uvijek prenerazi. Sasvim sam svjestan toga da sljedeći stihovi nisu pisani baš za ovakve situacije (jer ruševine koje je pjesnik zamišljao odnose se prvenstveno na ono što smo sami porušili), ali ako tek malo odmaknemo pogled od tla i shvatimo da sve što ovi predivni ljudi oko nas rade da bi pomogli svojoj braći u nevolji zavređuje svaku našu pažnju, i da je moguć svijet u kojemu bi patnja ljudi bila ako ne beznačajna, a ono značajno umanjena uslijed svijesti o tome da nisi sam u nevolji - znat ćemo da svi ovi stihovi predstavljaju tešku i važnu opomenu; nešto što moje ruke nikada ne bi znale napisati, baš kao i smislen naslov ovome postu, a prevažno je da se čuje. Zato, dame i gospodo:

„…Ne očajavaj zbog okova
Nego s njima – strahovito težak –
Kreni na svoj put.
U tome je odgonetka ljudskih zabluda:
Da se čini, a poslije se kaže: nisam činio,
Da se ljubi, a poslije se kaže: nisam ljubio,
Pa se posvema prestane.“

Jer, inače:

„Možda je došlo vrijeme kada ljubav treba tajiti.
Treba je sakriti u podrumu kakve napuštene kuće.
Izrezati je iz mesa, odjenuti u bosjačke tralje.
Zatvoriti joj usta, oči zapečatiti.
Strovaliti u provaliju, spaliti,
A njezin prah razbacati na sve četiri strane.
Došlo je, došlo vrijeme
Kad je i poezija nepravda.“

ponedjeljak, 28.12.2020.

Neradnik

Izvor: Wannabe Magazine




Utorak 29.12., update: Bože moj, sada vidim da je sve završilo na naslovnici, valjda pet minuta prije ovih strašnih događaja. Sve mi se ovo sada čini toliko bedasto; najradije bih obrisao čitav post; pomozimo ljudima u nevolji, kako god znamo i umijemo...








Mislim da nikada još u svijetloj i dugoj povijesti ovoga bloga nisam objavio dva posta u jednome danu. No, hajde – tradicije su tu da se krše. Osobito ako za to ima povoda.

A ima. Jer, našao sam pod svojim posljednjim postom, koji se bavio citiranjem napisa o sigurnosti i smislu u životu - tvrdnju o tome da je Čehov bio – neradnik. Točnije: jedan iz plejade onih koji nikad nisu učinili ništa da bi nekome bilo bolje, nego su samo mlatili praznu slamu.

Prije svega, ne volim nipošto raspravljati ad hominem. Znači, ako je
1. Čehov nešto napisao, a
2. bio je neradnik,
to niti samo po sebi ne dovodi do zaključka kako ne ogovara istini nešto što je Čehov napisao. Pojedine loše kvalitete ličnosti ne demantiraju same po sebi tvrdnju koju ta osoba iznosi.

Dakle, valja zapeti, pa argumentirati ad rem.

Čehov nije bio neradnik.

Tijekom života, Anton Pavlovič napisao je desetak drama i još barem toliko zbirki priča koje smatraju klasicima svjetske književnosti. Da je učinio samo to, ne bismo ga smjeli smatrati neradnikom.

Što je uopće rad? Je li rad samo fizička aktivnost, ili svaka aktivnost koja donosi korist u društvu?

Možda se to predbačeno neradništvo odnosi na čuvenu tezu o krampanju; naime, piskaranje da je beskorisno, a sila klade valja?

No, uz to, vezano uz tvrdnju da Čehov nikada ništa nije učinio za druge, potrebno je znati sljedeće.
U 44 godine života, od kojih je polovinu bolovao od tuberkuloze financirao je i aktivno sudjelovao u gradnji četiri seoske škole, zvonika, vatrogasne postaje i kolnog puta, osnivajući u Taganrogu knjižnicu koja danas nosi njegovo ime, te joj poklonio joj više od dvije tisuće knjiga. U Moskvi je pak poticao granju jedne bolničke klinike a uz pomoć slikara Ilje Rjepina osnovao Muzej slikarstva i lijepih umjetnosti u Taganrogu, te pokrenuo izgradnju prve stanice za biološka istraživanja na Krimu. U Melihovu je, kao liječnik, liječio nekoliko tisuća seljaka sasvim besplatno i davao im lijekove, te je za vrijeme epidemije kolere sam obilazio dvadeset sela u tom okrugu. Na Sahalinu je pak sam izvršio popis naselja te se u knjizi o tome osvrnuo i na pitanje prinudnog rada kažnjenika. kao liječnik, prvi je sistematski otvarao zdravstvene kartone. Pisma ljudi pronađena u njegovoj arhivi dokazuju nebrojene slučajeve financijske pomoći pojedincima u nevolji.

Konačno, u istoj toj noveli Ogrozd, dio koje sam citirao u prošlom postu, napisao je na temu brige o drugim ljudima i sljedeće rečenice, stavljajući ih u usta glavnome liku:

„Ne posustajte, ne klonite! Dok ste mladi, jaki, čili, ne prestajte činiti dobro! Nema sreće i ne može je ni biti, ako u životu postoji smisao i cilj, onda taj smisao i cilj nipošto nije u našoj sreći, već u nečem razumnijem i većem. Činite dobra djela!“

Potresno svjedočanstvo

(Fotografiju sam snimio davno, negdje u okolici Siska; za ovo danas – na žalost - sasvim prigodno.)

Rijetko kada pišem izravno u blog editor; češće napišem nešto u poseban dokument, pa onda vrtim i gledam i premišljam, ali - sada nemam zašto previše misliti; dovoljna su bila dva događaja koji mi omeđuju proteklu noć: pred spavanje pročitao sam negdje u bespućima interneta sjajan citat iz Čehovljeva Ogrozda, tako prikladan za sva zla što snađoše naše bližnje; pa ga lijepim dolje, a ovo jutro prekinuto je još jednim potresom kojeg se i ovaj put dobrano osjetilo. I još nekoliko njih. Pa, kada se osjetilo, i shvatilo da i opet n a m a nije ništa, ali da bi opet moglo biti drugih koji trpe, stvari su se same povezale i presložile u tu tmurnu i tešku sliku. Ja ne znam opisati taj doživljaj ni izbliza tako kao što to znade stari majstor, zato, čitajmo. Čitajmo, jer sve je već napisano i opisano, a na nama je samo pokušati razumjeti, koliko umijemo.

I da, kao zvučna kulisa: dok netko ostaje bez krova nad glavom i zahvaljuje Bogu što je živ i relativno čitav, samo nekoliko kilometara dalje drugi u istom času baca petarde, pa te eksplozije odzvanjanju našim sivim gradovima kao posljednja opomena koju nitko ne želi slušati. Jer, kako smo već nekoliko puta ovdje utvrdili, dobar je samo onaj čovjek koji ne umije biti sretan dok drugi pored njega trpi.

Dame, i gospodo, Čehov; Ogrozd.

„Razmišljao sam kako zapravo ima mnogo zadovoljnih, sretnih ljudi! Kakva je to nezadrživa sila! Pogledajte taj život: drskost i ispraznost moćnih, neznanje i poživotinjenje slabih, posvuda neopisivo siromaštvo, tjesnoća, izrođenost, pijanstvo, licemjerje, laž... Međutim, u svim kućama i na ulicama je mirno, spokojno; od tisuća koliko ih živi u gradu nema ni jednoga koji bi viknuo, glasno se pobunio. Mi vidimo one koji idu na tržnicu po namirnice, koji danju jedu, a noću spavaju, koji govore besmislice, žene se, stare, dobrohotno otpravljaju na groblje svoje pokojnike; no ne vidimo i ne čujemo one koji pate; ono što je u životu strašno događa se negdje iza kulisa. Sve je mirno, spokojno i prosvjeduje jedino nijema statistika: toliko i toliko je poludjelo, toliko je litara ispijeno, toliko i toliko djece umrlo je od gladi... Takav poredak očito je nužan, očito se sretan čovjek osjeća dobro samo zato što nesretni nose svoj teret šutke, i bez te šutnje sreća bi bila nemoguća. To je opća hipnoza. Iza vrata svakog zadovoljnog, sretnog čovjeka morao bi stajati netko sa čekićem u ruci i stalno ga udarcem podsjećati na to da postoje i nesretni; da će mu, koliko god sretan bio, život prije ili kasnije pokazati zube, navalit će nesreća – bolest, siromaštvo, gubici, i nitko ga neće htjeti vidjeti ni čuti kao što ni on sad ne vidi i ne čuje druge. No čovjeka s čekićem nema, sretni žive i sitne životne brige uzbuđuju ih malo, kao vjetar jasenovo drvo – i sve prolazi sretno.“

srijeda, 23.12.2020.

Jutro

Ako čovjek ne može živjeti sam i udružuje se sa drugima samo radi dva razloga (po Nietzscheu), a to su nevolja ili dosada, onda samovanje ne bi trebalo biti nešto što bismo unaprijed osuđivali ili prezirali. Dapače, samovanje bi često moglo biti poželjno i potrebno, pogotovo kada čovjek u društvu ostvari pregršt iskustava koje ga istodobno privlače i odbijaju od drugih. Skupljao sam ovih dana takve misli u sebi, predan poslu i obavezama, povremeno pogledavajući van u ono tmurno i bijelo more magle i niske naoblake. Čitav jedan niz od valjda desetak takvih, tmurnih i oblačnih dana, mogao bi čovjeka odbiti od samovanja pa ga natjerati da prihvati bilo kakvo društvo oko sebe, i to ne samo radi dosade; no, svanut će jednom i lijepo jutro, sunčano i vedro, u kojemu neće biti kraja plavom beskrajnom nebu. Samovati u takvim jutrima nije nimalo teško, dapače.
A naći pravu mjeru samovanja i druženja, kao i u svemu ostalome, važna je stvar u životu. Za nas same, i za one oko nas - barem za one do kojih nam je stalo.
U čekanju takvog jutra bodrili su me proteklih dana ovakvi prizori snimljeni u mome mobitelu.
Očito je da je ovo današnje jutro takvo!

četvrtak, 10.12.2020.

Zabranjene šetnje

Rijetko ujutro slušam radio; mijenjam prostorije dok se spremam za van ili nešto radim po kući i ne zadržavam se dugo u pojedinoj - a zima je, pa je poželjno zatvarati vrata; zato nemam već odavna u to doba dana naviku slušati radio. Zašto sam toga jutra upalio tranzistor nemam pojma; zašto sam pomakao stanicu sa Drugog programa (kojeg nekako više ne slušam niti u automobilu, kada se njime vozim) – nemam pojma. Uglavnom, okrenuo sam skalu negdje na početak i odlučio se zapravo za lokalnu stanicu koja u to doba emitira daleko više glazbu nego li vijesti; valjda je takav bio moj motiv za to. Iza glazbenih brojeva slijedi emisija u kojoj ljudi mogu prijaviti probleme koji ih tište, podijeliti svoju muku sa drugima. I tako, začujem starački glas; odlučan ali već prilično tih; da bi s vremenom prešao gotovo u plač. O čemu se radi? Pa, gospodin u jako poodmaklim godinama smješten je u nekom zagrebačkom staračkom domu; zdrav je i čio; njegov se problem sastoji u tome što ne smije već mjesecima napustiti prostor doma; ni najmanja šetnja ili izlazak nisu dopušteni. Jasno mu je da mora biti tako; nije već skoro godinu dana vidio nikoga od svojih; jedva da i kontaktira sa drugima u domu, jer njegove generacije ili nema, ili je u stacionaru; ono što mu nije jasno jest to da djelatnici doma smiju odlaziti svojim kućama, kretati se normalno svijetom, odlaziti u dućane, tržnice, benzinske pumpe i tako potencijalno donijeti zarazu, a on, niti pod kakvom preuzetom odgovornošću, bez ikakva izuzetka, ne smije napuštati dom.

Ostao sam, unatoč svim brigama, razumijevanju, oprezu koji je neophodan (jer, ako u dom uđe virus, mrtvi će se mjeriti desecima), zatečen spoznajom o njegovom životu: većina staraca u domu nema nekih ambicija koje bi uključivale šetnje ili tjelesnu aktivnost; tamo se može i razgovarati, i čitati, i družiti, i pijuckati kava; no – pokušavam zamisliti takav život koji sada traje već godinu dana; život još vedra i aktivna čovjeka koji bi s vremena na vrijeme, sam kao prst, prošetao pod nebom, možda sat vremena u tjedan dana. Pokušavam zamisliti život u kojem bi morao provesti godinu dana zatvoren u četiri zida, ili ograničen na neko dvorište omeđeno betonom, u kojemu možeš nazrijeti tek djelić neba nad sobom. Pokušavam, i ostajem zamrznut od straha.

Dan ili dva nakon toga dolazi vijest koja je još nevjerojatnija: kćeri koje nisu vidjele svoga oca mjesecima unajmile su građevinsku dizalicu da bi u njenoj korpi mogle biti spuštene (ili – uzdignute) na razinu prozora njegove sobe u nekom drugom domu umirovljenika; da bi oca, možda i posljednji puta vidjele u životu. Stari vjerojatno leži i ne može niti proviriti kroz prozor; to im je jedini način da ga vide.

I osobno sam imao neki takav slučaju u obitelji; moja teta dvadesetak je godina boravila u domu umirovljenika, a posljednje tri već je bila smještena u stacionaru; tko ne zna što je to i kako je tamo; zapravo je i bolje da ne zna. Bio sam zajedno sa njenim sinom a nekoliko puta i sam tamo kod nje; nisi zapravo ni imao što raditi više od nekoliko minuta, dovoljno da je kao ptića nahraniš nekom kremšnitom ili kremastim kolačem koje je voljela; pričao si sve čega si se sjetio vjerujući da ona zna tko si, jer ti dopušta da je hraniš. Najstrašnije je što si se zapravo pitao što je to što vidiš u tim očima, a nepristojno je to nazivati prazninom. Po čitav dan nije se micala sa kreveta,no mogla je sama doći do kupaonice; vidio si kako to nekoć okretno i čvrsto tijelo kopni i umire pred tvojim očima. I opet, kao da sam čuo neki unutarnji glas; možda niti tri tjedna prije zatvaranja domova, negdje u veljači - rekao sam rođaku da pođemo k njoj; bilo je to posljednji puta da sam je vidio, a on – njen sin – možda tek još koji dan iza mene. Već početkom travnja preminula je; sin nije smio niti vidjeti tijelo; kremirana je po njegovoj telefonskoj naredbi bez ičijeg prisustva, pa tek kada su se stvari malo smirile krajem svibnja, mogli smo nas nekoliko u tišini naših misli i čaroliji prelijepa proljetna dana - zakopati tu urnu na nekom seoskom groblju u Zagorju (kao što vidite po jednom od prošlih postova, neobični pogrebi nisu kod mene izuzetak; ne znam bih li na to rekao na žalost, ili ne bih?).

Gledam, šećući kroz tihu zimsku večer - mračne i prazne prostorije kafića koji su do još prije desetak dana u to doba zračili cikom i pjesmom gomile mladih i sjajili veselim i raznobojnim svjetlima. Djeca su (unatoč nedavno objavljenim smiješnim rezultatima testiranja u odnosu na ukupan broj djece) upravo u najosjetljivijoj srednjoškolskoj dobi - većinom upućena kući. Nisam ušao u kafić valjda posljednjih mjesec dana prije njihova zatvaranja, ali nedostaje mi jedna jedina vrela kava koju bih sa Najdražom popio u neki ledeni sumrak, smrzavajući se na stolicama kakve prazne terase, zabundan poput polarnog medvjeda. Nema škole, nema kafića, nema osamnaestogodišnjaka koji se gledaju u oči – a kako ćeš živjeti i kako se zaljubiti ako ne gledaš u oči? I tako, filozofiram u nedogled, jer me ništa nije klepilo po glavi, pa nemam izgleda pojma o čemu govorim, kada kažem da mi je navrh glave svijeta u kojem djeca štite starce u mjesto da mi starci štitimo njih; a i svi koje poznajem i koji su se borili s tim virusom prošli su relativno netaknuto. Razmišljam o trenucima, a ne o brojkama godina i mjeseci; čekam sunčan zimski dan u kojemu ću sasvim sebično i pomalo poskrivećki turnuti u stražnji džep bočicu vode, nataknuti gojzerice i uputiti se u blatom okupanu šumu, slušati svoj uzburkan dah okupan hladnom svetošću njene tišine. I misliti na onog nesretnog starca, kojemu to nije dopušteno; neka taj spokoj uđe u tome času u mene, a prenese se sav, do posljenje trunke, na njega.

Posljednjih mjesec dana proputovao sam neobičan put kojega nikome poželio ne bih, započet usputnim mišljenjem jednog liječnika o mogućem karcinomu i završen žurnom intervencijom drugog (po narudžbi u svega nekoliko tjedana, bez ikakve intervencije) uz koju je nesumnjivo i pregledom a i histološkom analizom, od onoga što je na živo odstranjeno, potvrđeno da je takva dijagnoza netočna. Sretan poput malena djeteta jer je – eto -vjerojatnije da umirući neću predugo patiti, nego da će me, radi moga problematična zaliska (operirao ga jednog dana ili ne), vjerojatnije snaći kakva trenutna smrt – ne razmišljam uopće više o sebi i svojim željama. Jednostavno – nemam ih. Toliko me može obradovati nekakav lijep pogled, neka riječ, miris, okus – da uopće ne želim više ništa planirati; ništa zahtijevati; ni radi čega protestirati. Neka se zastor sada spusti, pa makar se spuštao dugo i bolno; zadovoljan sam i pun kao brod; moj život bilo je jedno neponovljivo i sjajno putovanje na kojem me čitavim putem pratila radost, a i spoznaja da – srećom po mene - ne postoje ljudi koje sam ozbiljno nečime povrijedio. Sve ostale želje tiču se drugih, meni dragih, koji na ovaj ili onaj način ovise o meni (a moj je sveti zadatak čim prije, sada već bez ikakva okolišanja, osoviti ih na noge, da više ni o čemu i ni o kome ne budu ovisni), ili onih meni dalekih nepoznatih ljudi koji pate i trpe.
Ili, kako to lijepo u jednom romanu kaže naša ugledna spisateljica: učili su nas sve i svašta, kako pješice vaditi drugi korijen, koliko je cipela proizvedeno prije a koliko poslije rata, kako se oprašuje cvijeće – ali nas nisu niti pokušavali učiti o najbitnijem: da je sastavni dio života patnja i bol, i da se s njima moramo nositi. Kada nam umre zlatna ribica, naučili su nas promijeniti je kupujući drugu i ubacujući je u akvarij umjesto mrtva tijela preminule, i praviti se da je sve u redu.

Znam, znam – nema tu pomoći; većina ljudi brojat će život brojkama koje potvrđuju njegovo trajanje a ne nečim drugim, pa će smatrati da je bolje doživjeti devedeset ili sto, makar i ležeći na krevetu, ili zureći bespomoćno kroz prozor, nego li šezdesetak kakvih ispunjenih, radosnih i vedrih godina. Možda su u pravu. Možda je žalosni starac čiji me glas onog maglenog jutra zamislio - sasvim u krivu; neka njegova nepromišljena šetnja, kontakt ili razgovor mogao bi pobiti nekoliko desetaka njegovih sustanara u domu kao od šale, a želim vjerovati da bi baš on, onako zamišljen i tih, prvi pristao otići sa ovog svijeta umjesto nekoga drugoga kome bi donio smrt u njegov život. Ili, ipak možda, ne smijemo stvari gledati i rješenja donositi istim aršinom za sve: možda otići u šumu i udahnuti miris kraljice jele okupane svjetlom nekog rijetkog zimskog podneva, sada tako snažan, kada više nema bjelogorična lišća koje bi ga ometalo – ne znači trenutak, već čitav jedan lijep i pun život. Sasvim dostatan da se za njim čovjek okrene i kaže: dovoljno je, Bože.

Ali ne, varaš se. bilo kako bilo, očito je da – makar za tvoj svijet - dolaze posljednja vremena: vremena patnje i tjeskobe. U njima valja ne dopuštati im da potisnu ona lijepa, prošla, puna i vedra, ili neka druga, buduća, svijetla i lijepa, što čekaju na one koji dolaze, a još važnije - misliti ne druge, a ne na sebe. Samo kroz utjehu ili radost drugih moći ćemo i mi konačno pronaći taj uzan prolaz što nas čeka, zar ne?

utorak, 08.12.2020.

Samoće se Ti ne gnušaj;
I znaj da nećeš - sve i da želiš
izgubit' jedan tek čas…
Kroz savršen red postojanja
hrliš k'o razigran pas
kraju što negdje odzvanja.

Život je bajka
nad bojanjem od mrenja;
krotko i strpljivo gubljenje
u plamenu vlastita vrenja.
Čudno
i sjetno
snubljenje.

četvrtak, 03.12.2020.

Gušter kraljeva

Pustimo sada snjegove, jer svi znamo da iza snjegova dolaze jugovine koja će ih otopiti; spustimo se načas na zemlju. No, ne bez pogleda prema gore. Ovo su dani u kojima odlaze mnogi najbolji; svakako mnogi od onih najboljih po vještinama, iako možda i ne po dušama; ali tko smo mi da sudimo dušama drugih, kada ni svoju nismo spoznali?
Je li Maradona bio jedan od njih? Pa, dugo već on nije bio najbolji u tome čime se bavio; čak niti kada je najbolji bio, nisi ga takvim doživljavao, jer puno više od svih njegovih majstorija u ono vrijeme dostupne su bile novine i televizijski prilozi, nego same utakmice. A u njima, oduvijek – bilo je više žutila i svoga onoga što uz nogomet ide, nego nogometa samog. Na koncu, sam Maradona, pisao si već o tome, nije priznavao da je Prvi; govoreći sasvim jasno o nekom El Trinche Carlovichu; o Peleu i Krojfu, o bilo kome drugome, samo ne o sebi; sjećate se toga još, zar ne?
Šokirao te onaj dokumentarac Asifa Kapadie prikazan posljednjeg petka u ovom studenome; dugo već, danima razmišljaš o tome – pa zato dugo nisi niti mogao ništa napisati i srećom si već dogotovio onaj magleni tekst dolje, i onaj snježni, i tko zna koje još; mislio si – gledajući nemušte najave i trailere - da je to tek još jedan patetičan prikaz onih svima dobro znanih nekoliko trenutaka koji su Ga činili prvim: gola na Marakani, rušenja smrtnih neprijatelja sa Falklanda; indirekta Juveovoj ukopanoj obrani u kojoj lopta na dvanaest metara leti lukom kojeg drugi trebaju za trideset; golova Belgijancima ili Grcima ili pakiranjima za Šukera…
A onda šok: ostao si bez daha kada si u dva sata sasvim jasno osjetio taj život kojeg nije želio živjeti, a morao je, jer drugačije nije umio. Život u kavezu, pod prijetnjama i stalnim pritiskom; pakao slave, droge i nemira od kojega se nazirao tek onaj maleni, sjajni i očaravajući djelić, a sve ostalo bilo je sakriveno i nejasno u tamnim noćima podno Vezuva.
Današnji sport, ma kako industrijaliziran i elitan bio, pruža svojim pulenima daleko veću sigurnost i spokoj; postoje miks zone i konferencije, određeni red i pravila; naravno da novac koji u sport pritječe i dalje dolazi tko zna otkuda, ali sada je jasno barem tko mu je nominalni vlasnik, i koliko godišnje smije trošiti, i koliko se prijavljuje i dobiva i gubi. I nema šanse da bi netko igrao mjesecima pod kokainom a da ne bude otkriven, pa makar se od srijede do nedjelje čistio od njega, na prvome mjestu – za svoje dobro. Danas je majstora više, ne samo dva, i ne samo stotine drugih koji dolaze; majstorluci su snimani iz dvjesta uglova i sasvim uhvatljivi. Zvijezde se bave nebeskim prahom, i ničim drugim (ako , naravno, plate porez); reket nad njima preuzele se države, menadžeri, institucije – sve ono čega nije bilo još prije slučaja Bosman i bez čega se ranije živjelo.
Maradona nogometu sigurno nije dao sve što je mogao, u prvom redu svojom krivicom. Pele je odmah uočio kako je slava opasna a zarada šuplja, pa se radije upustio u posao sa Fifom iz kojeg je hvatao komadiće kolača, nego da sav kolač nastoji preuzeti sebi. Messi i Ronaldo? Ronaldo Lima i Ronaldinho? Ma dajte, odvratit će vam stari kibici sa Zagrebova istoka ili poljudskog zapada; pa što su oni napravili za nogomet? Ako je itko nogometu dao sve, i kao igrač i kao trener, to je bio Krojf; igrao je gradeći priču iz protivničkog šesnaesterca, a trenirao tako da se nogomet preokrenuo naopačke.
Ali upravo je Maradona trebao doći i onako naprasno otići, a ovaj dokumentarac biti snimljen, pa da se vidi koliko su osamdesete bile strašna i neponovljiva mesarska priča o Divljem zapadu i pionirskom osvajanju zemlje; priča u kojoj su uspijevali najbezobrazniji i najsnažniji; priča u kojoj niti strašni protivnički bekovi za najzloglasnije startove na koljena i gležnjeve nisu dobivali niti žute kartone. Posljednja generacija najamnika koja je mogla tek sanjati milijune bila je upravo ona iz njegove zemlje od koje je tako naprasno otjeran 1978.; nakon toga, dolaze Coca Cola i reklamni divovi, a nogomet postaje biznis unosan poput nafte ili lijekova. Osamdesete, godine u kojima je Maradona kraljevao, bile su definitivno godine najgoreg divljačkog nogometa: posljednji brončani tim europskog nogometa morao je – sjetit ćete se, sigurno tih penala koje su branili Zoff i Viktor -biti odlučen nakon kakvih tridesetak jedanaesteraca, jer bi se na ništa-ništa igralo do zore; za dobiti crveni karton nije bilo dovoljno niti lomiti ljudima noge ili lubanje, kako je to činio čak i pokoji vratar tipa Tonija Schumachera, a prvenstva sa najmanje golova igrana su upravo tih godina. Sva, osim jednoga, Onoga koje je dobio Najbolji.
Upravo doba njegova vrhunca u Napoliju bilo je i doba kada te nogomet odjednom prestao zanimati. Prirodno, došle su kasne godine drugog desetljeća tvoga života, i svi su se dotadašnji dječji heroji pogubili pred nekim drugim, snažnijim i važnijim stvarima u životu. Maradona je kraljevao a da za njega nisi imao pojma osim kroz članke što si ih čitao ili blijede priloge što si ih povremeno gledao na televiziji, a govorili su o slavi, sumnjivome društvu i navikama, nepriznatoj djeci i sličnim marifetlucima. Njegova vještina bila je tu najmanje važna.
To Svjetsko prvenstvo u Meksiku 1986. odgledao si u vojsci, jer tamo se većinom nije imalo što pametnije raditi ako nisi stražario. To, Njegovo prvenstvo, doista je jedino na kojemu je neka reprezentacija uspjela ni iz čega, sa zvijezdom i gomilom podanika, doći do trona. Nije u povijesti bilo, niti će biti momčadi prvaka u kojoj je bilo tako malo znalaca i majstora. Ali, nogomet je timski sport, i sam Maradona, kako je to bezbroj puta govorio i za Argentinu i za svoj Napoli, ništa ne bi mogao bez ostalih. A ni taj Napoli, ni prije niti poslije Maradone nije bio niti blizu ničemu, do možda posljednjih ljeta… Maradona je odbojan i nezgrapan; nije mu bilo suđeno igrati gospodski nogomet jednog Beckenbauera, Platinija ili Rossija i uživati u bogatstvu na kakvom tihom i mirnom mjestu, pa je iz favele i slama sletio u novu favelu i slam, ne računajući kratku i izgubljenu epizodu u Barceloni. Suvremeni Maradona, to je Ibrahimović: neuklopiv i nestašan, on će uveseljavati narodne mase do zore, ali njegov talent i borba rijetko će kada rezultirati kakvom kantom. I znat će se othrvati snažnim pipcima slave i svega lošeg što ona donosi.
Zato je toj podivljaloj svjetini kod Maradone i bila ključna samo čarolija; samo privid pobjede i uspjeha, koji će se preliti u milijune praznih i očajnih života. Pa tko bi se umio u dvadesetičetvrtoj nositi sa mafijom, sam i nezaštićen i okružen svežnjevima šuštavih papira? Kako su ga osamdesetipete osvojili i oteli, tako su ga devedsetiprve i ostavili napuštenog i uništenog, kao zlatnu koku koja je svoje dala i jeftino prodala. Svaki se puta dizao i pokušavao; nebrojeno puta bio sasvim blizu, kao u Italiji ili SAD; ali vjerojatno najljepše partije svoga života odigrao je tek sa Simeoneom i Šukerom u Sevilli sredinom devedesetih, bez ikakva pritiska i muke. Bez potrebe da vodi u nebo milijune kao kakav kralj prosjaka, Spartak za čelu nepregledne kolone robova i očajnih. I da završi u prašini i blatu, nezaštićen i sam, kada se onaj prefrigani život poigra sa njime tako i toliko sarkastično i strašno, pa mu u noge dade posljednji penal posljednjeg polufinala prvenstva pijre brazilske ere devedesetih, u kojemu će na svome San Paolu, u svome Napulju, morati – da bi uspio – ubiti, pregaziti, izbaciti sa turnira nikoga drugoga nego „svoju“ Italiju, za koju će navijati tisuće onih koji su se do prije dva sata kleli u Njega, i tako iz njihovih života izbaciti jedinu valutu koju je imao – čaroliju? I onda se mjesec dana poslije vratiti u taj strašni pakao u kojemu će osamljen i napušten, tražiti rupu za bježanje, u kokainu, kurvama, nepriznatoj djeci i sumnjivim društvima? Znam, reći ćete; veličina čovjeka je u odricanju, i u onome što nisi uzeo, a mogao si; ali lako je suditi druge, a pogotovo one koji imaju to, nešto, više i drugačije od nas - običnih i nevještih, što iz dana u dan zahvaljujemo dragome Bogu na novoj nagradi.
Nemam potrebu braniti Maradonu, a još manje njegove čudne svjetonazore temeljene na urotama protiv moćnih i bogatih; dovoljno je prepatio za sve svoje grijehe. Nemam potrebu pisati niti patetične priče o njegovim vještinama, jer tko ih nije vidio i uživao u njima, taj nikada vjerojatno niti neće. Imam potrebu samo zavapiti nad ovim strašnim i nepravednim svijetom, koji čovjeka iz kralja u pet dana pretvori u lupeža, nakon što mu otme i prisvoji sve što bi mogao, samo da bi pobjegao od svoje praznine, sebičnosti i golotinje. Nikada Maradonu nisam smatrao niti idolom, niti kraljem, niti malim zelenim. Maradona je bio jedan od pet najboljih igrača nogometa u povijesti, a u svoje (nogometno vjerojatno najteže i najstrašnije) vrijeme nesumnjivo najbolji; nesretnik koji se mogao izvući iz neimaštine ali neimaštinu nije znao izvući iz sebe; a nakon toga ovisnik, prepun bolesti, tuge i patnje.
Pa kada slušamo Morrissona, ili Hendrixa, ili Janis, ili Amy, ili tko zna koga sve još, valjalo bi sjetiti se, brate Džime, da život nije tu da se tumači, nego da se igra, jer čovjek je zapravo zaigrana životinja, sjećaš se?, a ako igraš, igraj onako vješto i bezbrižno kako je to – baš kao i vi svi, i još mnogi drugi, svatko na svome kvadrantu svemira - radio nesretni Diego.
Bože moj, kaže moja Draga, a ja se sav stresem, dok slušamo Nick Cavea: on se dvadeset godina pikao i šmrkao i ludovao; imao je koncerte na kojim doslovce nije znao gdje je; i onda njegov sin prvi puta u životu proba neku tabletu - i umre.
Hej, gospodo, svjetlosti naša; kuda ste nas vodili i čime ste nam to svijetlili?
Pa ako cijenimo vas, koji ste isto tako poklekli pod istim tim teretom na isti taj način, i dapače vas još smatramo svjetlima svojih malih života, zašto barem na minutu, ne dulje, ne bismo sada mislili i na onog nesretnika Diega, sjećajući se čarolije igre koju je donosio. Nikada nam, dapače, ta čarolija nije bila nikakav putokaz u smisao; bila je to tek puka dječja igra. Pri tome potpuno valja poštovati stav jedne španjolske nogometašice koja neki dan sjedeći na zemlji nije željela odati pozdrav minutom šutnje (jer bi svako tjeranje na to bilo pravi fašizam), optužujući ga poslije da je za života počinio neke stvari za koje nisam znao, a možda netko znade bolje (silovanje, pedofilija, nasilje). Želim vjerovati kako bi se, da je tome bilo povoda, svakako za njegova života našlo onih koji bi ga i za to, i za tko zna što još optužili i osudili (a možda i jesu, ali o tome nemam pojma, pa sam u krivu?), pa – ne želeći da u tome bude prizvuka ikakve zlobe – zazivam i nadam se kako će i ta dama jednoga dana imati neko takvo umijeće da i nju gledaju i u njemu uživaju drugi ljudi kojima će takvo što predstavljati užitak.
Jer inače, u praznini običnosti i prosječnosti; tako je istinit i strašan i neponovljiv onaj grafit kojim su pratili Maradonu kroz njegov kasniji, ovisnički pakao:
- Diego, nije važno što si učinio sa svojim životom; važno je što si učinio sa našima!

utorak, 01.12.2020.

Prvi snijeg

Barometri divljaju a vjetrovi pronose brze i daleke oblake kroz visine. U našim malim zemnim pričama tlo već danima ne gubi vlagu i sjaj što odbija mutne i tamne slike svakodnevice. Tjeskobne misli posustat će ipak, pred dalekim i još slabašnim najavama prvog snijega.
Odrastao si pod vrhom travnatog brda, dovoljno bliskog centru grada da na nekim svojim padinama ima već asfaltirane spustove, kao stvorene za dječju avanturu i gluposti. Mokri i promrzli, onih dalekih i bijelih zima – spuštali smo se sanjkama dugim i položitim strminama našeg netaknutog brijega (koji danas predstavlja tek temelj nekih moćnih kaskada, građevina, čitava ljudskog mravinjaka), tek koji put nespretno stmoglavljujući se u grmlje i šikaru što su stajali uz puteve. Nakon toga, u prvi sumrak, tik prije nego će nas zabrinute bake stati dozivati u kuće, odlučili smo izazivati sreću uputivši se k onoj strmoj i zavojitoj ulici što se spušta prema dolini i završava izlaskom na cestu. Na tom raskrižju velik je i visok zid, tako postavljen da se, silazeći sa strmine, u brzini lako zabiješ u njega – sanjkama, biciklom, bilo čime. Nakon što ćeš ljeto prije toga, zviždukajući prve hitove mladosti, biciklom pasti i dobrano se natući na toj strmini, stigla je posljednja zima našeg djetinjstva, zima nakon koje će ti važnije postati ploče, koncerti, knjige, djevojke, čizme koje će se na snijegu nositi – od snijega samog. Tada ćeš jednog takvog sumraka krenuti posljednji puta nepromišljeno se sanjkama spustiti ovom uskom uličicom, zajedno sa još nekoliko istih takvih kao ti. Sam Bog čuvao te kada se putanja tvojih sanjki presrela sa putanjom vozila koje je izlazilo iz dvorišta; doduše, nešto je u svemu tome odigrao i strah koji ti je otvorio četvore oči, pa si uspio nogama manevrirajući na ledu s lijeve strane pronaći uzak prolaz preko dršćućih svjetala farova, u kojem će se tvoja stara dječja jakna posljednji puta poderati prije bacanja, a lijevo koljeno dobro ozlijediti, no većih posljedica nije bilo. Dapače, i jadan čovjek što je polako izlazio na put jedva da je shvatio što se, zahvaljujući neozbiljnosti i ludosti jednog trinaestogodišnjaka, moglo zbiti, samo da si naišao sekundu kasnije i podletio, recimo, između kotača.
Zato ćeš, svaki puta kada dolaze prvi snjegovi, pomisliti baš na taj, posljednji snijeg tvoga djetinjstva, i izreći tihu ali odlučnu hvalu što si još tu, i kradeš dane tako uporno, odlučno, bespovratno.
Prvi snijeg sjetit će te i jedne tihe, vjetrovite noći na planini ponad mjesta gdje more najdublje dopire u kopno stare Europe, kada je mećava jenjavala, a ti, prestrašeni i usamljeni osamnaestogodišnjak na straži - slušao korake u prvome snijegu. Nisi znao što ćeš, jer ako stvarno dolazi netko da ti načini kakvo zlo, ima li smisla braniti se… i u tih par sekundi gluhe strave, u kojima će ti u ušima kucati tvoje slabo i preplašeno srce, shvatit ćeš da vrijeme u životu jest mjera stvari, ali da one najvažnije nisu određene vremenom, i da ih je dovoljno tek oćutiti da bi ih iskao čitava života. Pa ćeš, na iznenada narasloj mjesečini prve noćne vedrine, prošaranog tek pokojom zaostalom pahuljom, vidjeti jedan od najljepših prizora svog života: srnu na vrhu nedaleka grudobrana. I shvatiti da koraka nisu bila dva, nego četiri, i da nema zla koje bi bilo tako snažno i istinsko kao što je ova nepoznata i daleka ljepota, koja postoji, tu do nas – ali je mi najčešće ne želimo i ne smijemo dotaći. I čitava ćeš života znati o čemu si mislio kada si par trenutaka poslije, drhtureći palio jednu od prvih cigareta u svome životu, zapakiranih i zgužvanih u džepu bluze za svaki slučaj, i taj će te okus, i miris, i prizor pratiti čitava života kada čuješ i vidiš prvi snijeg.
Dovoljno će ti, dalje, biti izići iz sigurnosti i topline doma na bolnu hladnoću ledene tmine, da oćutiš cjelov jedne davne i mrkle noći na planini - noći prvih snjegova te zime, u koju ste pošli tek onako, lakomisleno, iz mladalačke nestašnosti, jer se društvo dogovorilo; još se negdje na usponu tvoj prijatelj zamalo survao u provaliju, što ste takvi, mladi i veseli, jedva i primijetili, nastavljajući dalje pijani od ljubavi i ljepote hodati gore i dolje, i grijati se u tihoj glazbi u usputnim pozaspalim planinarskim domovima. Tu nezaboravnu Božićnu noć završili ste silazeći šuštavim i neutabanim stazama u usnuli velegrad okupan sivilom prve zore. Prije tog događaja nisi baš volio ići planinama i nizinama; više si bio neki sjedilački tip; dovoljno ti je bilo nekoliko kvadrata spokoja ili dobro društvo. To je bila noć u kojoj ćeš Najdražoj, nakon mjeseci i godina opiranja na njena nagovaranja, priznati kako je čarobno u prirodi; dapače – ta će te noć opiti u tolikoj mjeri da se toga pijanstva i danas nećeš riješiti. (Kada se nečega primim - govorim Ti - onda u tome doista nemam nikakve mjere – i sama mi to često kažeš i trebala si to već tada znati. Ah, da smo tada znali to što znamo sada, ne bi nam se dešavalo ono što se dešavalo tada – odvraćaš zagonetno.). Vukao sam tako godinama sebe i svoje u šume, na livade, u planine kada god sam uzmogao. Morat će doći tek prve sijede, pa da shvatim kako život valja urediti tako da se nema kuda i zašto bježati, jer život nije tamo, negdje drugdje – nego je život samo ovo ovdje i sada, i tek će oni koji te istinski vole ostati s tobom dok sve to budeš saznavao i shvaćao, kao što i milijarde drugih moraju proći svoje spoznaje i svoje ratove da bi znali jesu li ih vodili ili su kroz njih tek vođeni bili.
I još će jedan prvi snijeg ostati u tvojoj uspomeni; to je snijeg koji se spustio na zemlju nakon jednog davnog i nikada viđenog pogreba, kada si čitavu noć putovao do obale da bi ispratio dragu preminulu osobu, što ti je čitava života svijetlila svojim mirom, mudrošću i savjetima i kojoj nije želio nitko bliži stati uz odar (ne zbog mržnje prema pokojniku, nego - još nevjerojatnije - iz prezira prema sredini u kojoj je živio, kako to već u tim životnim sredinama biva - strašno i mračno i neshvatljivo), pa si to od srca, ne znajući radiš li zapravo nešto ispravno ili ne - učinio ti, sasvim nepoznat većini, kako bi ipak netko mogao primati izraze sućuti za pokojnika; na čuđenje pristiglih promatrača („koji mu je ovaj, pa nije ima` sina?“). Pun takvih teško razumljivih dvojbi i dojmova, umoran od naporna puta u jednoj noći i jednom danu, vraćao si se ispružen u autobusu praznom autocestom gledajući u slabašna svjetla promrzlih i tihih gradića, kada nas je negdje ispod onih surovih i mrklih gora stao milovati prvi snijeg, kao najbolji i najpotpuniji tješitelj, što odnosi sve tmurne i teške misli i podsjeća na besmislenost naših malih ovozemnih razmirica u dalekom i neugasivom svjetlu vječnosti.
Prvi snjegovi, padajte sada sami, pa zovite druge u svoj zagrljaj. Dovoljna mi je ova bjelina papira umjesto vaše; sasvim je dostatna izvjesnost prve prave starosti, da mogu živjeti u sjećanjima. Vijajte nekim drugim životima, ali oprezno, tiho – tako da i u njima ostavite uspomene, njihovo najveće blago.

subota, 28.11.2020.

Mjere netrebanja

Oko nas ponovno je more. Sve što bješe zemaljsko, postalo je nebesko, ili se takvim čini u sivim i bijelim valovima što nestaju na horizontu. I obrnuto, svakako: sve što nebeskim bijaše, postalo je svijetli i pomno ispleteni nakit svijeta oko nas, pa ne možeš vidjeti granicu onoga gore i onoga dolje. A bez jasne i nesumnjive odvojenosti zemlje i neba, nema niti znanja o tome što je gore, a što dolje jest, i što je uzdignuto, a što prizemno, obično i prolazno.
Ili se to meni takvim samo čini, dok navlačim šal preko brade, i još jače, i više, i snažnije – preko smrznuta nosa, razmišljajući o tome kako mi taj stari i meki komad tkanine sasvim dobro odmjenjuje ulogu maske, bez koje se sada život pomalo nemogućim čini. Pa, ne sasvim bez zajedljivosti, upitam, više mrmljajući u pod, ali tako da me ipak možeš čuti:
- Poznaješ li ti mene?
Znaš ti dobro sve moje smicalice i zamke; godinama ploviš kroz njih kao bijelo, zategnuto jedro na popodnevnom maestralu plave oranice. Ne upadaš lagano u igre riječi koje igramo; poznala si me odavna, i još me poznaš; često i više nego li mi se čini za sebe sama. Vidim tvoje tople i jasne oči u magli i daljini, kada okreneš glavu da me pričekaš, pa odgovaraš:
- Kako te ne bih poznala; ti si onaj koji ništa ne treba!
Jest, taj sam, odgovaram sam sebi. Trideset i više godina uvjeravam te u to da imamo sve i da nam ne treba ništa. Malo je falilo da u tome, nakon duga i sustavna truda i posla i uspijem, ali evo – pretekoše me nenadani dušmani: sve vlade ovoga svijeta, i svi vladari, bučni, bogati i razmetni, upravo su se u tome i složili, pa nam viču pored uha, znajući koliko loše slušati znademo:
- Ne igrajte se, ne tražite, ne trebajte! Budite odgovorni!
Pa nabrajam: jesam li ti rekao, ne trebaju nam kave. Ni napici svi, gazirani i hladni, ili oni topli i gusti. Možemo mi bez toga. Pa da, ne trebaju nam ni frizeri ili teretane, samo to još nismo do kraja shvatili. Ti mene šišaš evo, već skoro čitavu ovu godinu, a i naša kći sasvim pristojno šiša i boji tvoju lijepu i ravnu kosu što me vodi ovim morem bjeline i straha. Zatim, ne trebaju nam niti sportovi. Nogomet, kad je umro Maradona; pa kome taj više treba. Ili košarka; čemu sve one velike i lijepe dvorane kad u njima desetorica natjeruju neku žutu loptu u polumraku da im čuješ ne samo škripu tenisica, nego i zvuk udaraca znojnih i snažnih tijela jedno u drugo. Zima će, pa još tome nije vrijeme, ali kada opet zasjaju proljetne livade, neće nam previše trebati niti dućani: sa svim zalihama što ih imamo, i sa koprivama, maslačcima, prasećim zeljem ili radičima, znat ćemo kako dalje. Onda, okupljanja, obilježavanja, slavlja i tugovanja. Sve to umijemo bolje i jače kada smo sami, zar ne? Rođenja, inicijacije, krštenja, sahrane, svadbe. Drugi nam niti ne trebaju. Kako lijepo: stvarno ćemo otkriti tko nam sve ne treba, i koja su zanimanja sasvim suvišna u ovome ludome i bespotrebnom svijetu.
Eto, uzmimo za početak, kažeš Ti: kako je to moguće da jedan Modrić ili Messi zarađuje toliki novac, a da čovjek koji upravlja nekim brodom i drži u šaci nekoliko stotina života ima par tisuća kuna plaće? Pa da, odvraćam ja, stvarno je to nenormalno. Ne trebaju nam ni Modrići ni Messiji, ni brat Dylan ili sestra Janis; njima sva ta lova koja je oko njih lepršala zapravo niti treba; nisu li o tome zapravo i pjevali, ili još pjevaju? – odvraćam snuždeno ja. Pa ako niti oni ne trebaju, još manje trebaju nekakve Nine ili Kriesovi ili Sare; pustimo mi na stranu to što su nas neki takvi u sada već prilično davnim večerima pod zvijezdama uveseljavali, ili brisali naše tuge kao od šale? Ma, niti zvijezde nam ne trebaju, odvraćam ja – a time niti ovi što ih love po nebu, i za to su smiješno malo plaćeni, pa podozrivo gledam u Tvoja leđa, hoću li što nazrijeti. Ali šutiš na to; šutiš, pa odjednom kažeš: niti mehaničari ne trebaju. Možemo, evo, pješice, kako si me i natjerao da idemo po ovoj zimi. Nije ni tu kraj, odvraćam; Buda je sjedio na stablu; zašto bismo uopće trebali nekuda ići?
- E sad je dosta, kažeš. Ići ću frizeru već u ponedjeljak, samo da nazovem; izgledam kao strašilo.
Naravno, ne propuštaš priliku odvratiti, pa Joj spominješ kako ljepote rastu iz dana u dan, a naročito one koje su nekako unutra, sakrivene, nepoznate svima; i kako se nijedna nikada tako visoko i daleko popela nije, kao Njena. I da sva strašila ovog svijeta mogu sakriti se pred Njenom ljepotom, jer njihove ljepote i snage i uvjerljivosti propadaju na poljima i vjetrovima i ledenim predvečerjima kakvo je ovo, i jer ih ne čuvaju i ljube i ne skrivaju dlanovi i naručja puna topline. Ali, negdje u pola prestaješ, i sam zgrožen koliko si daleko dospio, pa nastavljaš:
- Čekaj, ali stvarno ne trebaju niti kazališta! Umrli su Špiro i Mustafa, i dok izrastu novi i snažniji od njih, tko će to pratiti i gledati, barem pet-šest puta godišnje, kako smo u posljednje vrijeme činili? Niti kina ne trebaju, kada sve te filmove možeš za male ili nikakve pare pogledati doma, u Tvome zagrljaju na krevetu? Ili, recimo, muzeji; pola ih već ima neke virtualne šetnje; pa tko će umarati noge i davate nemale pare za njih?
A Ti opet šutiš, pa moj glas, i nabrajanje, i trud, odlaze u muk u kojem vjetar u ovoj čudnoj magli šušti među suhim i odjednom, kada se spomenu Špire i Mustafe kazališta i filmova, a još više kada se ne spominju Špire i Mustafe naših pjesama, i tuga, i slavlja i sve ostale Špire i Mustafe drugih stvari, kažeš tiho ali snažno
- Zaista, kao da Bog sebi prvo uzima najbolje, zar ti se stvarno ne čini tako?
Ma ne znam, pa nisam ja najbolji, kako bih ja to znao, misliš, ali ne odgovaraš, da ne ispadneš još gluplji nego što jesi. Ali svejedno, nastavljaš samouvjereno i uporno: pa ne trebaju niti koncerti! Jest da smo uživali u njima, i sjetiš se – kao za vraga – što smo stariji bili, tko bi rekao, bilo je bolje i snažnije, a iskreno - možda ti oni i ponajviše fale – domećeš neprincipijelno – pa spominješ R.E.M i Nicka Cavea i Cure, i Ninu Romić, i Cinkuše, i Saru Renar, i pitaš se što ti ljudi sada rade i smišljaju li kakve stvari kojima će ispunjavati neke tuđe živote kao što su ispunjavali naše; ali ne govoriš o tome dalje ništa (jer si siguran da smišljaju, pa što ti tu imaš pitati se; kada oni ništa smišljali ne bi znaš dobro da bi baš ti prestao vjerovati – domećeš u sebi), nego nastavljaš sumanuto: ni putovanja ne trebaju; što uopće imamo nekuda ići kada je svugdje isto, i kada nigdje i ne možeš vidjeti ništa drugo do li čeznutljive i zanesene ljude što sanjare i putuju svemirom kao pravi astronauti? Pa i red je da sada samo dvadeset ljudi može ući nekuda, a ne dvadeset tisuća, jer pamtiš neke tamo Španjolske stube prekrivene slapovima ljudskih tijela kao šumnim potokom života, pa ti je sve do današnjeg dana nekako čudno i žao bilo što zapravo i nisi vidio nikakav kamen, nego ljude poslagane u vis na njima.

Polako i vješto probijamo se tako ovom ledenom pustinjom što pada na ravnicu, i stapke trava nas pozdravljaju svojim bijelim tunikama, a granje i šiblje prepuno vode i leda zapinje nam o ramena i bokove. Ne trebaju nam, jasno, niti oni; ne samo zato što ćemo uskoro od njih biti mokri, nego i zato što je važno ne trebati ništa, pa ni njih, zar ne? Mislim, ne trebati ništa – to jest još uvijek neko trebanje, ali ako je dovoljno posvećeno i važno, onda je to neka zaokružena priča; neka kruna bivanja, što li?
- Ma hajde, pa što nam uopće trebaju svi ostali, i dizajneri i slikari i kipari; zar nismo još prije deset godina, kada ti se od sestre mala upisivala dolje u srednju, vidjeli da nije to kao u Zagrebu?
Ali, čekaj, pa nije ni „gori“ ni doli ništa drugačije; zar Ti nisam stoput pričao kako su mi baka ili djed, vukući me za ručicu pored neke blatne jame iz koje je čovjek lopatom izbacivao zemlju, prijetili: vidiš, ako se ne budeš vučil, budeš moral delati!
A delati se, je li, ne treba, valjda ako se baš ne mora?

Zar je samo fizički posao – posao? I sve ono što plodove daje, to valja, a što ne daje, i ne vidiš mu plodove sada, nego za kratko, ili neko sasvim dugo vrijeme – to ne valja? Jesti i piti i biti zadovoljan svojim poslom – zar ničega drugoga nema pod kapom nebeskom do ispraznosti, o Propovjedniče?

Tu se sve izvitoperilo i iskrenulo, pa u srednju školu za umjetnost i obrt ne možeš upisati dijete; prije ćeš ga u neku gimnaziju ubaciti, jer – je li – ovdje je važno ist, pit i ne radit, a negdje još uvijek ljudi znadu cijeniti čovjeka sa motikom i znadu što je red i koja zanimanja valjaju, je li tako? Ma daj, odvraćaš usput i izdaleka, razmičući neke oveće grane na putu kojim te ja, kao vodim, a ti uživaš, jer kretanje je plodno i dobro i zdravo - onda nam ne trebaju niti tesari ili zidari ili keramičari; ionako je do njih sada teže doći nego li do kirurga; zar nisi ti kao reinkarnirani Štef Loborec godinama pozdravljao onu logiku o slamnatom krovu kao sjajnom izumu koji je tvome djedu ostavio njegov, i kako pošten čovjek niše od toga i ne treba? I neka su sve to zatvorili i poslali djecu u županiji da uče od kuće; kome će takve stvari od koristi biti?

Naravno, slažeš se, ove su mjere stvarno pravi test i odličan pokazatelj toga što nam sve ne treba, i baš ćemo sada vidjeti koliko smo bogati iznutra, pa da ne zavisimo od vanjštine i izgleda, nego od onoga što ćemo tamo, unutra pronaći (a jao si ga nama ako tu unutra pronađemo malo, pa još lošega, ili – još gore -ništa). I neka djeca vide, nastavljam zaigrano i energično, odlučno lupajući po toj sada već ovećoj lopti snijega i leda - kada se sve to ogoli i otkrije, koliko nam ne trebaju drugi, jer sami smo sebi dovoljni, i glavni, i najbolji, pa makar druge i ne trebali, nego možda tek kao kulise naših života; Potemkinova sela stvarnosti. I tko je uopće smislio tu podjelu: ja-drugi? Je li Duh jedan, ili nije, i zašto se to, molit ću lijepo, tako vješto i dugo skriva od nas, kao da je neka igra a ne sasvim ozbiljna i gadna stvar? Nije valjda da su ti drugi, koji bi zajedno sa nama trebali činiti Jedno,toliko gori od nas. Ili barem – velikim dijelom - slabiji, pa će umrijeti, a mi nećemo, jer nismo baš previše stari, niti previše bolesni, niti previše nemoćni. I jer je živjeti uspjeh, a umrijeti nije; samo neka traje, ma kako prazno i tupo bilo. A uspjeh trebaš; što ćeš ako nisi uspješan? Uostalom, je li sada van snage stavljena, barem privremeno, i uspješnost? Do Božića, ili čak kraće – do Hazjajinova rođendana, da se ljudi previše ne naviknu?

Hodaš i slušaš, pa vidim da zirkaš svako malo; ne vjeruješ baš da se mogu toliko sprdati, ali onda se odlučno okreneš, pa me zaustaviš, i pogledaš duboko, onako kako samo Ti znaš, i guraš mi ruku na usta, ne govoreći ništa više, snažno i odlučno, a opet nježno i mekano. Stojimo tako u tišini ovog uspavanog mora, na nekom koraljnom grebenu od blata i povenule trave, sjajnom i oštrom kakvi već grebeni jesu usred oceana; i znam da više nikakvo netrebanje nije vrlina, jer Tebe trebam, i molim i vapim nekuda, valjda gore; ako je to u ovoj igri ravnina prava strana, da mi se Tebe sačuva. Tebe trebati – to nikako nije malo. Sada, kada više niti na tribine ne smijem (a išao bi, iako godinama nisam, jer kada ne smijem, tada je najslađe), bez Tebe ja ne bih više bio niti Zeko; onaj za kojega tamo neki delegat iz male kućice piše još jedan zapisnik više; sjećate se? Pa kada to zaustim reći, znat ćeš što bih htio reći, jer Ti uvijek znaš što bih htio reći; pa ćeš me zaustaviti, ako treba i samim očima, jer ne voliš više slušati moje gluposti.

Ne trebati; da. Možeš misliti; kakva vrlina. Dovoljna da šutim, kilometrima koji slijede i koji su još pred nama, sve do mrkla mraka; do Naše verande. Zavlačiš ruku pod moju (jer ne daš da ja zavučem svoju pod Tvoju; moja je puno duža, i dolazi svisoka i tako bi obje mogle biti u džepovima; ali nije to red, jer Ti si žensko i mene moraš držati pod ruku), pa onda Tvoja ruka tako mora biti žrtvovana van džepa (i ne da Te se nagovoriti da ćemo se doma držati za ruke i da sada staviš ruku u džep i da nam možda čak i rukavice trebaju?), a ja tek osjećam topao i siguran red Tvojih koraka, prepuštajući mu se konačno i bespovratno. Ne gledam više nikuda i oči mi ne vide ništa u toj bjelini što tminom postaje. Šutim i gledam kako mi noge idu, jedna pred drugu, tih i prepun. I radostan, kao malokad prije.

utorak, 17.11.2020.

Od svijeće do sunca

Za mrtve se pale svijeće. Vukovar nije mrtav, taj je grad još kako živ, i ne mogu večeras paliti svijeću za njega. Mogu, ipak, upaliti svijeću imajući na umu sve ono što se tamo dogodilo i – što je vjerojatno najstrašnije - još kao da nije završilo, a to je zapravo ono što me ponajviše i potiče paliti svijeću i pisati o tome.
Šutim i oblačim se toplo, pa u džep stavljam maleni lumin zaboravljen negdje na dnu ostave i upaljač, izlazeći potiho na verandu, u spokoj i mrak prve večeri.
Kada pomisliš na mrtve, pogotovo one vezane uz tragediju Vukovara, sasvim je svojstveno ljudskoj prirodi kalkulirati: zašto su poginuli, ima li to ikakva smisla, jesu li ipak sada mogli biti živi? Sjećaš se nekih događaja koji su prethodili mjesecima prije toga, nekih svadbi ili utakmica ili odgledanih filmova, pa pomisliš: vidiš, tada su ti ljudi još bili živi, i nisu niti slutili da im je kraj tako blizu.
Sjetiš se tako i pisaca i mislilaca koji za projekt države govore da je propao, pa pomisliš: ma, vi se možda jednostavno ne znate izraziti. Vi mislite na izvedbu, na građevinu, a ne na nacrt, jer izvedba je teška i zahtjevna; projekt ne može propasti ako je izvedba loša.
Ili ipak vele, usitnjavanje je loše – bolje je bilo okrupnjavanje? Ali, dajte mi pokažite kako je taj projekt okrupnjavanja mogao opstati? Da je bilo dovoljno stvari da ljude drže skupa?
Ili, da progovorimo jednom strašnom rečenicom iz nekog beogradskog parka devedesetih:
- Tko je ubio Stojana Galamonju?

Pa pitaš projektante, i kritičare - postoji li projekt vrijedan života?
Ili je život vrijedan samo toga da se brani, on sam, ili drugi životi; da se očuva ljudskost?
Pisao si ovdje, ima već tome barem pola godine, o jednom drugom projektu, onome na čijim je razvalinama ta država tada nastajala, i za taj raniji projekt točno i znaš koji je datum propasti njegove izvedbe - jednog davnog, davnog marta na Terazijama, prije svih onih leševa i ratova i nevolja što se tek nakon toga uslijedile - i kada je još bilo neke nade. Još uvijek nitko te ne može razuvjeriti da je u onoj, razrušenoj i raspaloj državi, prepunoj mržnje i želje za osvetama, krajem osamdesetih, dok se nasuprot tome mraku i blatu živjelo i ljubilo punim plućima - bilo mjesta i budućnosti, u što te duboko uvjerilo i sve što se dešavalo poslije, devet gora i rijeka i mora odavde - posvuda, kada je primirje ovdje već bilo potpisano i kada se tvoj naraštaj, promrzao u rovovima i zemunicama tog strašnog rata tako naivno nadao miru usred pakla ratova, i to je ta tanašna nit koja ne pušta da za sve te ljude kažeš: uzalud ste poginuli. Sebična i kalkulantska priroda, nadalje, neće ti dati mira: zahvalit ćeš tim ljudima što su svojim tijelima spasili tvoje i zaustavili tu vatrenu, pijanu i tamnu bujicu što se prijeteći valjala topeći pred sobom maglene i ledene ravnice. Njima ćeš upaliti svijeću.
Jer, da nije bilo njih, tko bi tu bujicu zaustavio, kada se jednom pokrenula?
No, ljubiti valja sve, bez razlike. U tvome plamičku mora biti svjetla i za one Druge, one s druge strane: one koji bi te zarobili, možda i ubili smjesta, pa da te i nisu uhvatili sa tom jadnom puškom što ti je dadoše u ruke. Šutke, ne bez osmijeha na rubu promrzlih usana, sjetiš se koliko si sreće imao, pa uočavaš jedan trak toga plama i za njih: hvala im što su nestali i rasplinuli se na rubu te zasniježene ravnice, i što svoju nesreću i zulum nisu širili dalje.
Ima i tamo živih, još kako, i dobrih, i pametnih; sjetiš se jednog sada već davnog razgovora što si ga vodio sa nekim Željkom u Lici prije skoro petnaestak godina u nekom veselom planinarskom društvu, jedne tople ljetne noći uz cvrčke, kobasice i pivo. Nakon treće pive reče čovjek – eto vidiš, sada tu pijemo pivu i pričamo, a prije deset godina pucali bi jedan na drugoga. Pa se sjeti nekoga svoga kapetana, koji je – ugledavši vatromet što je ubrzo uslijedio, nakon priznanja, svojim momcima proročanski kazao:
-Zaj..ite vi momci, državu, ove su priznali, nema nama od toga kruha. Mi ga gledali kao ludaka, a napravio mi je najveću uslugu u životu: shvatio sam da ako se ne prihvatim nekog posla, odosmo i djeca, i žena, i starci i ja u tri lepe. Pa završio školu i udario u kompjutere.
Pa kažeš tim ljudima, Onim mrtvima, za koje si upalio svijeću, ali još više i Onim živima: znam ja, nisam ja vaš, jer me takvim ne osjećate, a niste niti vi moji – opet, jer me takvim ne osjećate, i šapneš još pride svima usput – znate, sve je manje mojih, gotovo da su nestali, a sve sam više - sam i ničiji, a moji su oni koji nikada niti pomislili ne bi da ti i takvi jesu.
To je tako ljudski i ponavlja se svaki puta u povijesti: kada krene sila, i kada počnu pištati granate i letjeti šrapneli, oni režu meso bez obzira na to čije je, i svo to meso postaje tuđe i protivničko meso i krv, jer oružje ne pita za to jesi li spreman razgovarati, miriti se, ne tući se, ili nisi.
O Bože, treba li okretati drugi obraz ili se braniti?
Nekada ti se čini da se niti jedan pobjednik nikada nije znao poniziti i niti jedan poraženi uzvisiti, i da od toga ljudi toliko i ginu, kao muhe. I da poraženima dolaze vrline, da ih krijepe, pa da ustanu i krenu dalje, sve dok i oni jednom ne postanu opijeni silinom pobjede, koja ih vodi na dno.
Iako i dalje gledaš u tračke tog plama, ali nekako s druge strane, sasvim si očišćen od svake naivne vjere u opći napredak i sreću, što je ljude u tim strahotama tako pijano prožimala onih strašnih davnih dana, pa sa nevjericom i zebnjom gledaš u slike pobijene djece; usuđuješ se pitati, ne bez zlobe, a zloba prema sebi teška je, no neizbježna: da smo mi, a ne oni - tada imali i više od te jedne puške na trojicu; da su nam u rukama bili ne samo minobacači i bojleri sa čavlima, nego svi ti višecijevni bacači i topovi i tenkovi i avioni, bi li i od njih ginula djeca, a djeca nisu – kao što i sam znaš – vaša ili naša, nego van svake sumnje ničija, djeca Božja?
S tim se mislima ne bi dalo živjeti. Pa zahvališ Bogu što te toga poštedio. I uopće, zahvališ jer nisi nikoga morao ubiti, i onda živjeti.
Da, toliko On voli.
Pa onda gledaš: svijet je sagrađen po mjerilima ljudi, i u tom strašnom svijetu sila je ta koja vlada, bila to gola fizička sila, ili strah, ili jednostavna internalizacija tuđi mjera – svejedno je. No, duboko u sebi znaš i osjećaš da taj svijet nije jedini, i da ga proći valja, što manje okrznut tim mrakom i nesrećom… da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne plašim…
Strah te na ono pitanje odgovoriti; misliš da znaš odgovor, a u sljedećem već času učini ti se da ne može biti taj i takav, pa gledaš dalje.
Evo novoga traka u plamenu: onog posljednjeg, najslabijeg, ali najbližeg sredini, tamo gdje nema gorenja i gdje je vječna ugoda i radost. Koliko će još smrti biti potrebno da bi se živjelo, jer ljudi ne znaju drugačije do li umirati? Nije svaka sila do vijeka i ništa ne traje vječno, pa tako neće niti ova država trajati, niti ona poslije nje, ako država tada uopće i bude bilo, i hvala Bogu da to nećemo doživjeti, a sve te zajednice i unije i republike i carevine odnijet će plameni vihor, jer svi se pomalo trude ugraditi u taj rasap i svoj kamenčić i zabiti drugome neki nož u leđa, ne znajući da niti to možda, o Bože, neće ići bez mrtvih…
Ostario si već i oslabio, pa sa strahom gledaš u budućnost… na što će se sve to dati i podijeliti? Na crvene i crne? Tovare i purgere? Ratnike i nevjernike? Desne ili lijeve? Bogate i siromašne? Kojom će planinom ili rijekom prolaziti ta krvava i strašna granica, koliko će godina do toga proći? Čitava si se života trudio shvaćati i jedne i druge, krv ti je i jednih i drugih, ne znaš kamo pripadaš i najradije bi postao mravak što zemljom ponosno brodi, najradije bi u zemlju unišao kao krt, samo da izbjegneš dalje okretanje tog strašnog kola.
Pa uzvikneš, poučen svim tim strašnim primjerima iz povijesti: što je više mržnje, prije će doći kraj; potisnemo li svu mržnju, zaustavit ćemo kotače i konačno - živjeti! I kada sve stane, kada nastupi potpuna tišina, nazrijet ćemo na tamnom nebu prepunom oblaka daleki trak moćnoga sunca.
Kao kada iz tamne, blatne i vlažne šume iziđeš u sumrak na široku pokošenu livadu, željan svjetla, topline i radosti. Pa osjetiš kako ti se obrazi sami, jedva primjetno, ali snažno i nezaustavljivo, izdužuju u smješak, kojeg više nitko nikada neće prekinuti.

nedjelja, 08.11.2020.

Kako konstruirati stvarnost

Što će biti s tim malim, misao je koja te muči već danima. Sve više shvaćaš da nikakve pripreme za maturu neće moći zamijeniti ono što on ne bude u sebi odabrao i ojačao kao put, kao cilj. Imati maturanta u ova vremena, nije lako.

Misliš tako, pa se tješiš: već godinama ne radiš s njime ništa, i sve što radi - radi sam kao prst; sve što je uspio, uspio je sam. Da li je to dovoljno? Pokušavaš se sjetiti sebe iz tog doba, i sve čega se sjećaš, to su strah i nelagoda koje vidiš u njegovim očima kada se povede razgovor o toj temi. Pa znaš da u njima vidiš sebe, i to je ono što te najviše plaši; jer ti si imao Starog, i Stari je znao i mislio i odlučivao, a ti si se samo trebao suprotstavljati da bi bio i ostao svoj; ovaj, kome si ti stari, on mora sam krčiti taj gustiš – jer si se još davno zarekao da niti jednu jedinu odluku nećeš donijeti umjesto njega ili za njega.

Od svih tih prijetnji, izolacija, strahova, loših vijesti bježiš onda van: provodiš ova posljednja lijepa popodneva u šumama i na vodama, tražeći utjehu i spokoj. I stvarno: nalaziš ih, u svojim mislima, ili barem jednoj, spasonosnoj, koja ti znade na um pasti, a ovaj puta glasi – vidiš, nisam već dugo bio kod gospona Šibera.

Pa odeš tamo, prosurfaš minutu-dvije, i nađeš u tim pabircima jedan koji savršeno paše tvome stanju. Nađeš pjesmu koja se zove Resursi i budale, i znadeš da se Antonio sigurno neće ljutiti što ga ovako bezočno citiram. Jer, naći nešto što je lijek, znači primiti dobro od drugoga, i poželjeti slati dalje: možda još kome dobro dođe, zlu ne trebalo.

Djeca danas idu u škole
Da postanu resursi na tržištu rada –
Baš sam tako čuo
Sinoć u reklami
I pomislio da je možda
Neodgovorno da
U vezi s tim
Dajem bilo kakve savjete
Kao što sam prije nekoliko godina dao
Jednom pametnom omladincu
Koji me pitao što mu je činiti
I gdje otići
A da nešto nauči
I nešto postane.

Ja mu rekoh da je to posve nebitno
I da je njegov život puno veći od toga
Da bi ovisio o tome gdje bi se trebalo otići
Da se nešto nauči
I nešto bude
Te da se ne brine
Jer se u tome
Uopće ni ne može pogriješiti.
Važni tokovi teku posve onkraj
Svega toga
Jer život nimalo ne sliči šahu
Da bi se u njemu moglo
Povući krivi potez
I pogriješiti
Ili pobijediti.
Ishodi su takvih igara
Uglavnom nevažni
Za ono što jesmo
I što ćemo biti
To je posve nevezano za resurse.

Resursi nemaju baš ništa s tim.
Ne znam zašto me ta djeca
Uopće išta pitaju
Valjda još nisu shvatili
Da sam budala devetnaestog stupnja
I da, općenito,
Nemam pojma o resursima.

utorak, 27.10.2020.

Bunuel na dnu Petrinjske

Kada je teško, a vele da je sada teško, valja se smijati. Uvijek se imaš čemu smijati; a ako ništa drugo – moći ćeš se nasmijati samome sebi.

Otac je bio, kažu drugi, bečka škola. Tako ga i ja pamtim. Nikada u grad bez kravate, cipela i torbe, čak ni na tržnicu subotom. Šibenčanin iz srca Težačke, odrastao među budućim pjevačima i znanstvenicima u neimaštini i stalnom strahu od nevolja, kojeg se grozio više od ičega; prepun vječne vjere u ljudski rod, znanje, napredak i smisao ljudskog djelovanja, pa makar iz djetinjstva pamtio i stravične stvari kao što je preskakanje leševa na Poljani za nerijetkih bombardiranja, o kojima će pričati tek u smiraj života, kada osjeti blizinu kraja i apsurd ovog ludog kola. Dalmatinac na privremenom radu u metropoli, utekao od poslovično neobuzdana obiteljskog ženskog jata, rano je ostao bez oca koji je preminuo nakon nesreće na poslu. Željan svijeta, znanja, vedrine; nikada iz njegovih usta nisam čuo niti najmanju natruhu mržnje, isključivosti, zavisti prema ikome i ikada s osnova porijekla ili pripadnosti. Rječit i veseo već nakon prve bevande, nikada ipak u sebi nije uspio zatomiti onaj nepogrešiv osjećaj sumnjičavosti prema svakom autoritetu i vlasti, ma s koje strane. Na primjeru vlastita života (za što je krivio izostanak oca u formativnoj dobi) često je sa stravom u očima znao kod mene, makar i opreza radi, zatomljavati svaki zanos u pogledu društvenog angažmana, kojeg bi samo naslutio u očima, tražeći bespogovorno ispunjavanje obaveza prema radu, školi, poslu na prvome mjestu. Muči i uči, bila je njegova prva i zadnja. K tome, otići neobrijan na posao ili nemati u džepu maramicu, za njega su bili grijesi ravni izdaji doma i roda svoga. Ne mogu rezolutno reći da je u političkom smislu bio kontra svega i svih; oprez mu je ipak nalagao da se ne zanosi ničime, jer očito je previše pasjaluka i laži u životu vidio, a da bi u takvo što mogao vjerovati onda kada je val devedesetih donio promjene.

Taj i takav, skroman i samozatajan u poslu, bez ikakvih sposobnosti ili poriva za zaradom ili stjecanjem bilo čega više od onoga što ti treba, morao se već nakon dvije-tri godine moga života razići sa majkom, koja – kao žena na pragu četrdesetih, kako to već ide u svako, pa i u ono vrijeme, nije mogla gledati prilike koje su se redale i propadale i u kojima se imovina u obitelji nije povećavala. Ako išta pamtim od malih nogu, to je onda taj – gorkim i teškim svađama roditelja u tom razdoblju proizveden - poriv za preispitivanjem svega i svačega: ne samo zato što nije zlato sve što sja, nego i zato što – sada mi je jasno – ne može čovjeku zadovoljstvo donijeti ništa što bi bilo stvarno, a da nije garnirano puninom, spokojem i odricanjem. Zatvorite me u pećinu, i bit ću sretan, govorio je Stari često, jer ću imati sve što mi treba, ako mi date malo kruha, malo vode, pero i malo papira. A teški i opori varoški humor nalagao mu je i sarkazam na vlastiti račun, pa je na kraju nadometao: ovo zadnje neću potrošiti baš do kraja na vlastitu guzicu!

Naravno, bila su to – hajmo tako reći – druga vremena. Sa užasom u očima gledao je moju oduševljenost glazbom i literaturom, jer je i sam takvo što prošao na vlastitoj koži. Nije se tada puno pitalo; vrlo vješto, praktički bez ikakve sile, pored u biti ustrašenog malca kakav sam bio, lako je uveo novu i nesigurnu dušu u svijet poslova i zanimanja nalazeći interes tamo gdje je osjećao da postoji kakva-takva sigurnost i perspektiva; a najbolje i najsigurnoje bilo je to u struci kojoj je i sam pripadao i koju je odabrao u ono vrijeme, vrijeme vjere u napredak i rad. Pa kada je postigao to što je želio, i kada sam diplomirao i zaposlio se, šuteći je iz prikrajka gledao kako se Najdraža i ja mučimo svladavajući prve zapreke u zajedništvu i neimaštini, spreman uvijek pomoći kakvim savjetom, obavljenim poslom, sitnim poklonom. Osjećajući da stvar neće dobro završiti ako u gotovo cjelodnevnom poslu budem forsirao štednju propuštanjem obroka i hranjenjem suhom hranom, odmah je naslutio da bih bez jela mogao slabiti, izlagati se bolestima i tko zna kakvim još nevoljama. Stoga je jedne večeri uslijedio njegov odlučan poziv:
- Kada si sutra popodne slobodan?
- Pa, oko dva? Zašto?
- U redu. Naći ćemo se na u Draškovićevoj, da ti pokažem gdje se može fino pojesti.
To fino jelo, naravno, nije bio nikakav gurmanluk, bila su to vremena prvog vala privatizacije u kojima su dotadašnji poslovođe hametice preuzimali stare restorane društvene prehrane, krsteći ih domoljubnim imenima kako bi dodatno privukli gladan puk (tek poslije i te prve vlasnike pojest će još veće ajkule što su grabile, gutale i pretvarale što se god moglo u trgovinu, birtiju, kladionicu ili frizeraj). Nije puno prošlo niti da sam se vratio iz rata, pa mi stvarno prohtjevi nisu bili veliki; neka je toplo, zeleno i na žlicu, pa još neka ima kruha, bit će dovoljno. Tom logičkom vođen, živio je u to doba lanac restorana negdje tamo od Šubićeve pa preko Džamije sve do ruba Petrinjske, gdje je na rubu nekadašnjeg grada prestajao stari štih i počinjao svijet novotarija i fast foodova kao prvi glas nova stoljeća. No, taj svemir nosio je sa sobom puno masnoće, puno ugljikohidrata, smrt za zube i želudac, što čovjek kojem se žuri u poslu na kraju dvadesetih već počne osjećati kao nekakav nedostatak. Stoga sam spremno pristao na očev prijedlog. Ipak je on iskusniji i pametniji, valja u takvim stvarima vjerovati starijima. Potrošiti nešto novaca dva ili tri puta tjedno i nije tako strašna stvar ako se na taj način čuva zdravlje i snaga. Naravno, međutim, nije to tako jednostavno: treba mene u to i uvjeriti, a to se ne može bolje nego li da se priča, uvjerava i drži predavanja cijelo jedno popodne, kako to već Stari znade. Ili da se, još bolje, pokazuje primjerom.

Ulazimo na koncu, eto, tako i nas dvojica u jedan takav restoran gotovo na dnu Petrinjske, tamo gdje je danas nekakav dućan na uglu, što li; a već s ulaza bazde češnjak, zelje i faširanci; želudac se nakon nekoliko sati praznine polakomio. Ozbiljni i smrknuti, obojica u sakoima, sa kravatama i torbama, prolazimo lagano polumrakom prazne sale kao ahejski junaci pomireni sa sudbinom: što se mora – mora se, pa makar koštalo i više od frtalj kruha sa parizerom. Negdje pri kraju, već tamo uz prozor - kroz čije će mutno staklo u taj davni spleen dopirati malo slabašnog kasnojesenskog zagrebačkog sunca, što se bori sa visokim kutevima raspadnutih krovišta - sjedi za stolom jedan čovjek, pognut stoički nad svojim tanjurom - i jede. Bez ikakva zastajkivanja, šutke, svaki sa torbom u jednoj ruci, dok je druga u džepu, dolazimo nas dvojica do njega, ne dalje od dva metra. Stajemo, a čovjek usred zalogaja podiže pogled i punih usta gleda ispitivački sad u jednoga, sad u drugoga. Na to će otac, sasvim smireno, vadeći onu drugu ruku iz džepa i pokazujući na ovoga koji jede:
- Eto vidiš: čovjek jede!
I odosmo odmah nas dvojica svojim poslom dalje, turajući opet onu drugu ruku nazad u džep, isto tako, polako i šutke, kako smo i došli. Iza ramena uspio sam tek nazrijeti unezvjereni pogled onog nesretnog gosta koji je, makar mu usta bila i puna, ista širom otvorio ne vjerujući što mu se upravo desilo.

Otada, kada god gledam nekog Bunuela, ili nekog sličnog, pomisim: uzalud vam trud svirači. To što vi radite slabašna je limunada prema onome kako je režirao Stari.

utorak, 13.10.2020.

Zagrebački nocturno

Oblaci bez glasa šeću kroz daljine;
uzduhom se teška, prazna vuče tama.
Sjedimo u sjeni pozaspalih krošnji;
negdje u visini mjesec šuti s nama.

Kroz noć tihu, meku, umornu od bdijenja
zazivamo neka neznana imena -
na oknima neba zvijezde mudro šute;
zirkaju iz prošlog, dalekog vremena…

… u vrijeme naše
kroz bitke i viku
prolupano što je…

Razbijene čaše.
Nad ljudima mrtvim
osvete se roje.

ponedjeljak, 12.10.2020.

Mitraljiranje

Vidim, ovaj blog polako pa sigurno postaje neka mala crna kronika.
Jedno sasvim memljivo i tiho jutro presjekla je već pri početku tragična vijest: mladić iz Kutine kalašnjikovom je ranio policajca na ulazu u zgradu Vlade, a potom otrčao na nedaleki Jabukovac (u blizinu Veleposlanstva Republike Srbije?) i tamo si oduzeo život, prethodno na svome Facebook profilu ostavivši poruku: „Dosta je bilo prevara i bezonzirnog gaženja ljuckih vrijednosti bez odgovornosti.“
Već nakon nekoliko sati krenulo je more komentara i odobravanja ovog čina, jer potlačeni i obespravljeni narod podržava svoga revolucionara, kao i Filipa Zavadlava, koji je istim tim oružjem u Splitu zimus smaknuo tri dilera. Pri tome, letargična masa ne računa na to da se sila vrlo lako okreće na sve strane ne birajući žrtve, jer kako je još Andrić pisao u Travničkoj hronici – nema stvari koja nastaje u većoj moralnoj čistoći, ali niti stvari iz koje nastaju veća čudovišta – od revolucije!
Ono što je pak meni ovdje zapelo za oko nisu ni desničari ni ljevičari (jer primjerice niti za ne tako davne podsusedske bombe pod vlakovima još uvijek nitko nije pravomoćno osuđen, pa niti već optuženi sličan fejsbuk ratnik lijeve provenijencije kod kojega su bile nađene čestice eksploziva; sjećate li se toga uopće u ovoj čudesnoj povijesti zaborava?). Nisu mi za oko zapeli niti branitelji (a vele da je mladić iz – kako ta fraza nevjerojatno zvuči – „braniteljske obitelji“) ni policajci (iako, ranjenome policajcu želim brzo ozdravljenje), već činjenica da takvo što može počiniti praktički jedva punoljetno dijete pred kojim je čitav život.
Naravno da će vijesti u sljedećim danima stizati jedna drugu i vjerojatno biti sve šokantnije, a zgražanje ljudi ili čuđenje nad mirnim i dobrim susjedom smjenjivati ogorčenost stanjem u društvu. Ionako su za sve uvijek i svima krivi – drugi.
Stoput sam se pitao, gledajući na čelu države moju generaciju ljudi koji su liječničkim potvrdama izbjegavali mobilizaciju – u čemu je njihova krivica? Pa to što sam ja svoj poziv čekao i dočekao nije nikakva vrlina (a i sam sam zapravo bio isto tako mlad, ne znajući što me čeka, zastranjen nekim pričama o boljoj budućnosti); pa to je naprosto bila stvar moga odabira; tko me je spriječio da pokupim prnje, uzmem neki postdiplomski koji mi se nudio nakon rektorove nagrade i odem van?
Pri tome, pucati u drugoga čovjeka koji radi svoj posao da bi prehranio obitelj ili ostvario snove na dopušten način - može se lako okvalificirati kao duševna poremećenost, ali i do te poremećenosti mora se nekako doći, odnekuda krenuti. Upravo u tome i jest problem psihologije i psihijatrije – da bez određenog sustava vrijednosti one ne mogu dati valjanu dijagnozu, pa tako u društvu u kojemu se hoda sa gaćama na glavi neće nekoga zbog toga podvrći ispitivanju, a od nošenja gaća na glavi do nadmoći nad drugima nije dalek put, zar ne?
Ili, kako to jedan napirlitani djevojčurak, vjerojatno vršnjakinja ovog samoubojice nedavno na fejsu u jednom kratkom klipu kaže:
- Zakej u socijalizmu nije bilo dobro? Pa oni nisu imali niti ajfon!
Barem deset puta gledao sam taj video, a dobar prijatelj, dugogodišnji nastavnik u školi, uvjeravao me satima u to da se ne radi ni o kakvoj glumi; da današnji srednjoškolci ako nisu gimnazijalci najvjerojatnije zaista ne znaju da mobitela prije tridesetak godina nije bilo, a da je to što moje dijete to zna, ili što bi o tome počelo razmišljati kada bi se o tome povelo govora – moj problem.
Mržnja, neznanje, isključivost, ignorancija - uče se kod kuće. Valjalo bi se upitati jesmo li i koliko krivi za to što su pod našim krovovima rasli i mladi ljudi prepuni tih i takvih stvari, koji će tako polupismeni i potpuno nezainteresirani za svako smislenije znanje i trud, lako pasti pod utjecaj simbola, mase, zajednice, grupe bilo koje vrste i fele. Svaka roditeljska rečenica izrečena sasvim usput, za večerom ili nekim gledanjem televizije može pri tome biti fatalna, jer će ih učiti tome da je sasvim lako i jednostavno za svoje probleme potpuno nekritički okriviti drugoga; pripadnika nekog drugog naroda, ili vlasti, ili neke društvene grupe koja je drugačija, svejedno je. Svaka usput izrečena riječ kojom smo ljude u pustoši svoje tamne i izgubljene duše nazivali tukama, pederčinama, anemičnim govnima, lignjama, fićfirićima, vratit će se kao bumerang. Otuda, pa preko postova u kojima će se slaviti skidanje Srba snajperom, do pucanja u druge ljude, očito je – jako je kratak put. Ne za nas – za one koji dolaze. Ili bi trebali doći, a nikada više neće.

Kako, kako to?

srijeda, 07.10.2020.

Plamen

Izvor: pixnio.com

Nekidan, u moru strašnih i tragičnih vijesti na internetu, kao prilično malu, zapostavljenu i usputnu crticu pronašao sam informaciju o događaju iz Nižnjeg Novgoroda. Na stranu to što svakom domoljubnom uhu taj toponim već oko dvije godine donosi neku toplinu oko srca, meni se sada ohladio za sva vremena. Vijest je, naime, glasila ovako: Irina Slavina, urednica lokalnog internetskog portala, polila se benzinom, zapalila i umrla na trgu u tome gradu ostavivši prije toga na Facebooku poruku o tome da za njenu smrt treba kriviti Rusku Federaciju. Izgleda da je gospođa bila već – barem u Rusiji - poznata po borbi protiv politike vladajućih, jer je dan prije toga, policija navodno pretražila njezin stan i uzela njen i laptope te mobitele njene kćeri i muža, zbog čega je – kako je napisala – ostala bez sredstava za rad.
Namjerno sam pričekao neko vrijeme sa ovim svojim osvrtom, kako bih pokušao naći vijest o tome što je na tim laptopima ili mobitelima nađeno i ima li to ikakve veze sa tragičnim krajem kojeg je gospođa Irina odabrala, jer sam vjerovao kako bi ikakav ne daj Bože kompromitirajući materijal vlast protiv disidentice olako iskoristila da je ocrni.
Međutim, i takva je vijest izostala: očito, ono što je gospođa Irina napisala bio je osnovni razlog njenog čina.
Sjećam se, još sam bio na fakultetu, sličan slučaj desio se čak i u Zagrebu, pred zgradom Sabora tadašnje SRH, negdje u listopadu osamdesetiosme, radilo se o sada već odavna zaboravljenom Ivanu (zapamtio sam ime) prezimena čini mi se Horvat, koji se na takav čin odlučio radi gubitka posla. Srećom, ako me sjećanje služi, čuvari institucija na tome trgu uspjeli su relativno brzo ugasiti plamen, tako da ozljede ne samo da nisu bile smrtonosne, nego niti posebno teške, ali mi se taj grozan čin usjekao u pamćenje kao vapaj očajnika. Susretat ćemo se poslije sa takvim stvarima puno puta, nije se radilo samo o političkim stvarima (npr. Kurdi) već čini mi se češće i o osobnim problemima ljudi koje je društvo ili netko njima drag odbacio.
Nije mi, nadalje, ovdje nikakva namjera voditi niti polemike o politici vlasti u Rusiji (o tome je dovoljno pogledati primjerice tek dva sjajna filma genijalnog Sibirca Andreja Zvjagintseva – Leviathan ili Loveless), jer ionako smatram da je na ovoj planeti vlasti nad čijim se vladanjem ne treba zamisliti - nimalo, ili tragično malo. Ono što po meni ovaj slučaj posebno izdvaja iz drugih, jest to da do sada nisam čuo da bi ovakav tragičan kraj odabrala žena, napose majka. Bilo je slučajeva spaljivanja udovica u Indiji, ili samospaljivanja žena radi nasilja koje se u vezi sa njihovim udovištvom provodi, najčešće u Aziji ili Africi, ali za takav drastičan slučaj u ovoj, našoj, nesretnoj zapadnoj civilizaciji – nisam još čuo.

Gospođa Irina očito više nije mogla podnositi pritisak vlasti na nju i njen život, i odlučila se na taj strašan korak.
Što je to što jednu ženu koja je dokazana i uspješna u poslu kojim se bavi, fakultetski obrazovana, očito orijentirana na probleme drugih ljudi, zrela, odgovorna; jednu ženu koja, što u današnjem površnom, uskogrudnom i sebičnom svijetu nije nevažno - sasvim dobro izgleda, i koja je – na kraju, ali nikako ne i najmanje važno – majka – natjeralo na ovakav očajnički čin? Svakako ne ono što ženama u posljednje vrijeme, okrivljujući ih za propast ove civilizacije, pokušavaju natovariti: da misle samo na sebe, svoj užitak i izgled, da ne žele više žrtvovati se za druge, da su sebične i bahate (usput, kao da i mi muškarci nismo takvi i kao da je to naše ekskluzivno pravo). Iz vijesti koje dolaze dade se razabrati da je u njenoj okolini bilo ljudi koji su je pokušali ugasiti, ali da se oštro protivila i onemogućavala ih, što znači da se ne radi o jednom trenutku odluke, već dubokom promišljanju svoga kraja.
Možda se radi samo o mojoj zatucanosti ili konzervativizmu, ali moram to ovdje glasno i jasno reći: naučio sam na svijet u kojemu muškarci ginu radi tako površnih, glupih i prozaičnih stvari kao što su politika ili imetak.
Najdubljim dijelom sebe osjećam tiho i snažno zadovoljstvo što se mome životu polako bliži kraj u svijetu u kojemu za takve stvari i na takav nepojmljivo strašan način počinju ginuti žene i majke; one koje su nam uvijek bivale svjetlom, utjehom i radošću u tminama prošlosti i koje su umjele izdignuti se iznad nasilja, nepravdi i sile. Jer, što se sile tiče, za nju nema drugog lijeka osim onog kojeg je otkrio još jedan davni rimski car imena Marko Aurelije, a suština tog lijeka sastoji se u tome da je blagost nepobjediva.
Nepobjediva?
Ili se radi o onome što moja ostarjela duša više ne može pojmiti: da je srce gospođe Irine bilo toliko nepojmljivo veliko da u njemu mjesta ima i za kćer i za supruga i za sve druge ljude i da ljubav prema jednome ne potire onu drugu? Od Irine bi se onda dalo učiti o tome kako se to može toliko voljeti, ali bojim se da srca nas, običnih ljudi nisu niti izbliza toliko velika i da u njih ne može stati baš puno: dvije ili tri stvari, možda jedna duša i malo što još drugoga, tragično malo.
Jer, negdje sam davno čuo definiciju dobrog čovjeka; to je – kažu – onaj koji nikada neće do kraja biti zadovoljan dok oko njega postoji itko tko imalo pati. Taj plam, taj plamičak – jedini je izvor svjetla za čovječanstvo u ledenoj tmini povijesti.

ponedjeljak, 05.10.2020.

Priče o smislu djelovanja

„Rat je otac svemu, svemu kralj: jedne je iznio kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, a druge slobodnima." Heraklit Efežanin, prije oko dvije i pol tisuće godina

Priča prva, možda ne i bitnija po značaju, ali jako indikativna. U manjem gradiću sa periferiji velegrada postoji dvorac i uz njega divan perivoj. Dvorac je sagrađen prije kakvih stopedeset-dvjesta godina; njegovo održavanje posebna je priča koja nas sada ovdje izravno ne zanima; jedino čega se mogu ovako na brzinu sjetiti jest detalj kojeg sam slušao u nekoj radio emisiji koja je svojedobno na nacionalnom radiju bila posvećena tom dvorcu, a u njoj je sudjelovala jedna starija gospođa, očito povjesničarka umjetnosti, koja je nakon dugog izlaganja voditeljice o povijesti kraja i dvorca zaključila kako ovaj naraštaj očito ne zna što bi s time smisleno učinio, pa da je njegov zadatak konzervirati stanje i održavati ga za budućnost, za one koji će doći i koji će takvo što umjeti. Hajde, valja priznati, prije nekih dvadesetak godina doista je i bilo radova na uređenju dvorca, stavljena je nova žbuka i uređen krov, a unutrašnjost je praktički ostala netaknuta. No, nije to ono što je predmet ove priče.
Okolinu dvorca čini predivan perivoj kojeg je očito gradila i sadila vješta ruka posvećena tome poslu. Grofica je, prema predaji, angažirala vodeće hortikulturne stručnjake onog vremena i ovisno o konfiguraciji terena, položaju u odnosu na sunce i drugim važnim stvarima, određivala mjesta sadnje i izgled perivoja. Posljedica jest to da je perivoj uređen tako da čovjek stvarno na nekim mjestima osjeća posebnost mjesta, dobre vibracije i spokoj kojeg staro i bogato drveće širi u okoliš. Dolazak, makar i radi nekoliko časaka šetnje ili odmora na mjestu okruženom starim brezama, hrastovima, kestenima, orasima, u poljima medvjeđeg luka ili maslačka, jamči trenutnu tišinu i veselje. Doduše, odavna već otvoren je na rubu perivoja golf teren, a uz njega i klub sa kafićem, što u pravilu nekoliko puta dnevno znači prolazak automobila perivojem, za one koji ne žele hodati, pa makar takvo što bilo i zabranjeno istaknutim znakovima. No, dobro, što je tu je.
Klub se s vremenom pretvorio u unosan biznis za vjenčanja i razne proslave, kada se uvečer oko zgrade znadu okupiti i desetine vozila. Ali, niti to nije bilo dovoljno. Ono što je sada učinjeno jest to da je nekidan s donje strane šume, od ceste koja povezuje gradić sa novim trgovačkim centrom, ispod travnjaka pretvorenih u golf igralište, probijena nova cesta: ona ne ide kroz sam perivoj, ali vodi potajice do njega. Sada više dame i gospoda u finim cipelicama i odijelima neće morati štrapacirati petstotinjak metara po sitnom šljunku, jer je omogućen dolazak vozilima do samog golf kluba. Ne treba sumnjati da će ovakva prilika već za koju godinu značiti i parkiralište tik do samog dvorca, u perivoju, a potom možda i još štogod drugo. Ono što je meni jasno jest to da će se naša djeca teško u poznijim godinama sjećati kako je taj perivoj izgledao, dok ga unuci vjerojatno neće niti upoznati. Uopće ne sumnjam da je čitav taj projekt popraćen odgovarajućom pravnom regulativom i da je sve učinjeno po zakonu.

Priča druga, ona strašna i pomalo nevjerojatna. Još prije koju godinu u prigradskom vlaku načuo sam da je uprava gradića uspjela namaknuti novac iz fondova Europske Unije za uređenje vodotoka i korita lokalnih rijeka i potoka. Na stranu to što je još prije desetak godina planula neka aferica sa staništima rijetkih ptica na ušću rijeke Krapine u Savu, pa kao da to nije bilo dovoljno, nakon izgradnje lokalnog kolektora otpadnih voda, krenulo se u uređenje korita potoka koji sa sjevera vodi u bogate i praktički nedirnute šume, kilometrima daleko.
Taj projekt nije stao negdje na kilometar ili dva od posljednjih kuća, tamo gdje bi imao smisla i možda čak neke potrebe; on zahvaća duboko, do kraja, dokle god se dade i može i dogle god ima para. I ovdje, uopće ne sumnjam, sve se radi po pravilima: lokalna vlast, ili državna tvrtka za vodoprivredu, ili netko treći - namiče novac od Europe, a potom ga na nekim natječajima dijeli sa izvođačima radova. Uloga tih izvođača radova zapravo se svodi na običan ekocid: sa obje strane korita u nedogled, u širini od desetak pa i više metara, prolaze ogromni bageri i ruju, kopaju, čupaju svo raslinje. I tako kilometrima u pustoš i nigdinu; na mjesta na koja – vjerujte mi na riječ – niti moja noga nikada nije stupila. Ona prekrasna travnata dolina između dvaju sela na sjeveru i zapadu, koju su omeđivale ceste što se u gradiću račvaju na te dvije strane svijeta udaljavajući se i štiteći taj pojas netaknute prirode - sada je jedna blatnjava kaljuža. Sav živi svijet u tom pojasu oko potoka iskorijenjen je kao da je koritom prošla ruka nevidljiva čudovišta.
Još dok se priča odvijala u blizini naselja, razgovarao sam sa jednim čovjekom, očito vlasnikom zemljišta uz potok, koji je sakupljao razrušeno drveće i u nevjerici pokušavao spasiti što se dade, govoreći kako tako ogoljeno korito potoka, bez drveća i raslinja koje bi čuvalo zemlju, s godinama i prolascima bujica i poplava postaje veliko i pusto, jer se njegove pjeskovite stranice gube i nestaju, budući da ih nema što držati.
Ako ona priča sa početka i ima nekog smisla, jer cesta omogućuje vozilima prilazak do nekog mjesta, ova druga nema baš nikakvoga: nikome nikada taj potok nije donio neku poplavu niti ugrozio bilo čiji život ili imovinu.
Jedini smisao svega, koliko ja to mogu razabrati, jest zarada pod svaku cijenu, bez obzira na bilo kakva prirodna ili moralna načela.
Pitat ćete sada, zašto ne djelovati, prijavljivati, vikati? Sve je to već odavna poznato svima kojima treba biti poznato; dapače – od strane vlasti sve je i odobreno. Nekada uspješna vlast koja je gradila ceste, ili barem nadograđivala vrtiće i škole, sada prvenstveno vodi računa o namirenju svih svojih pipaca. Očito, sve je po pravilima. Ovaj svijet ne funkcionira više uopće radi bilo čega drugoga, do li radi ostvarenja profita, kao vrhunaravnog načela.

četvrtak, 24.09.2020.

Ahilej i duboka država

Izvor: radiokameleon



Poslovično trom kakav jesam, zanimljive će me ideje i razmišljanja ljudi na blogu ponukati na to da neke misli kiselim više dana. Svaki smisao diskusije na matičnom mjestu do tada već je prestao i život je otišao dalje, a ja sa svojim sporim paljenjem uključujem se tek naknadno. I što ću onda, nego zahvaliti drugima na idejama i guranju (a i Jelen i La Bruja ovdje bi se i bez izričitog navođenja prepoznali, zar ne?), dok moj dizelaš ne dosegne neku radnu temperaturu.

Zamišljam klub u uličici nedaleko centra grada, par stanica tramvajem. Vani je mrak; maglena zagrebačka jesen uvlači se pod kožu i štipa lice, a ti o ulazu možeš samo sanjati; jedina ulaznica jest poziv. Tamo se toči najbolje kuhano vino, teče med i mlijeko i dogovaraju najbolje stvari, nema tu iznimke. Pozvan ćeš biti samo ako si dio elite; nije presudno to s koje si strane spektra i da li negdje u javnosti otvoreno ratuješ sa drugima s kojima ćeš unutra kartati, piti, zabavljati se. Moraš biti pozvan i druge ti nema; niti jedan posao, niti jedna prilika, niti jedna stvar neće biti realizirana ako nisi unutra. Mislim, neka bitna stvar; ovo drugo, neko kokošarenje, sitničarenje, to će biti prepušteno ljudima sitnog zuba. Ostalo, nikada. Ili, nekada, ali završit će kao onaj nesretni klinac-knjigovođa negdje u dravskoj pustari, ili ona gospođa čiji je auto nađen kod savskog nasipa.

Takvo smo društvo: sve se zna, i ništa se ne zna, a tek onda kada se pronađu sanduci puni novca ili kada se vrećice s milijunima predaju (pa tko naleti, ako i to), svi se zgražaju i nitko ništa ne zna – pa čak nitko niti od ovih što su bili unutra; ovih što ne mogu ući bez poziva?

Ne mogu za sve to biti krivi drugi; jer su stvari možda bile desetljećima nepoznate. Ne, ovdje se priča uvijek nastavlja na isti način: prvo idu ideali, potom koferi sa novcem, a na koncu zgražanje i uzdasi. I tu više nema nikakvih iznimaka radi li se o ovoj ili onoj partiji, struci, vremenu. Pa netko tko dobiva najviše glasova na onom mjestu gdje bi morao voditi računa o drugome, potrebitome, gladnome, nemoćnome, jer to mu je hajmo reći nekakav program, taj se slika sa deset godina mlađom trofejnom ženkom ispred postfuturističke vile sa bazenom… zar su krivi ti drugi za to što zapravo i svi mi težimo samo tome, istome: imetku, pokazivanju, blještavilu, i za to što u tome zgražanju nema nikakvog istinskog osjećaja, do li puke zavisti i saznanja da bi svatko, samo da može, samo da mu bude dano, samo da na tren bude pripušten do kopanje, učinio to isto?

Potpuno mi je jasno što se zbilo devedesetih i da su stolice bile rezervirane unaprijed; normalno je bilo da će se netko tko ima moć barem usuditi zadržati je, makar u sasvim drugoj formi, ali elite ne mogu biti krive za to što ih se bira desetljećima i što dolaze na vlast na uvijek isti način, a da ljudi ne preispitaju svoje prioritete, ne pokušaju korigirati svoj sustav vrijednosti i ne promijene se; ako ništa drugo, a ono radi djece kojoj ostavljaju svijet.

Tu onda više nema podjele na mi i oni; svi smo dakle Oni – samo je pitanje kako smo blizu izvoru i koliko smo dobro nagrađeni, odnosno – koliko nas udaljenost od njega frustrira.

I zato, herojstvo nije odabir; herojstvo može biti tek čin u zrcalu puke nužde. Ahilej ne maše svojom mačetom zato što bi tako morao, već zato što tako želi; on je spreman „nezrelo“ poginuti za svoje ideale, a svi ostali – kako vidimo – spremni su manje ili više smjerno dugo i zrelo živjeti za njih, samo neka ta smjernost bude garnirana odgovarajućim nagradama. Ahilej nije heroj; Ahilej je zaigrani dječak koji radi ono što jedino umije; heroj je onaj tko nema drugog izbora nego uzeti mač u ruke i sjeći, jer ako to ne učini, gine.

Mislio sam u jednome trenutku, vidiš - Ahilej – pa to je oličenje mladosti; kako veli ona stara i mudra – tko u mladosti nije bio radikal, taj nema srca, a tko u starosti nije konzervativac, taj nema razuma…

Ma dajte, puste tlapnje; nikakvi Ahileji ne mogu ovdje više pomoći. Ulaz u klub dobro je osiguran; jedini način da Ahilej uđe unutra jest da dobije poziv. I nemojte misliti da mnogi Ahileji prije njega već nisu… tako.

Ili, kako veli onaj čini mi se svetac, znak da je netko dobar čovjek jest samo to da se ne može osjećati dobro dok je ljudima oko njega loše.

Da li je jedini način da klub prestane - potop; vodostaj od četiri metra preko naših glava; hoće li ikada više biti spokoja prije nego li počne lebdjeti duh nad vodama?

ponedjeljak, 14.09.2020.

Črmažev vrh i djedovina

Jedna od posljednjih vrućih nedjelja kao stvorena je za to da se ode u Gorski Kotar. Tamo je i djedovina, zemlja od gotovo jednog hekatara, na tisuću metara nadmorske visine; dvije generacije nisu imale pojma gdje je to, a ja sam eto taj koji je svojedobno za to angažirao i mjernika i na neki način učio sve ove godine djecu kako doći do tamo; barem da znaju gdje je ta zemlja medvjeda. Do zemlje se ne može autom; nekada – kada sam počeo ići tamo – uz veliki oprez se moglo po makadamu, ali sada je nakon petnaestak godina put razlohan bujicama; tim više – imam dobar razlog za ukupno nekih sat i pol hodanja. Ruksak na leđa, dječicu u vozilo i za sat vremena već smo na Polanama iznad Delnica. Ovaj puta upoznajem i legendarnog gospona Džonsa, starog planinara, koji me u hladu stare bukve pored bivšeg lovačkog doma upoznaje sa aktualnostima, izletima na Velebit, planovima o uređenju ceste do Starog Laza i naravno – poziva na noćenje u nekoj budućoj prilici, uz roštilj i domaće specijalitete. Velim da bih radije negdje razapeo šator, što ga oduševljava.

Odlazak na zemljište skopčan je ipak, negdje u primisli, sa davnim pričama o medvjedima, koje je djed pričao još kada sam još ja bio mali. Ima već gotovo stotinu godina kako na tom zemljištu nitko ništa nije radio, niti kosio, niti sjekao stare bukve; uočavam da i nema previše grmlja, a staze koje se pružaju visokom travom ugažene su od prilično visoke divljači. Zemlja nije niti uz makadam, imamo još dvjestotinjak metara hoda slabo utabanim putem po livadi. Prilično glasno razgovaramo i mašemo štapovima čisteći put od paučine među krošnjama; tako činimo svakog ljeta barem jednom; nastojim djeci prikazati da se ne radi samo o nekom materijalnom bogatstvu, nego i dubokoj povezanosti čovjeka sa zemljom od koje je nekada živio. Ima tih njiva još, malenih i raštrkanih oko Delnica; neke su bile krumpirišta, a neke su bome i u blizini izvora vode; godine prolaze a ja ipak ne posustajem u posjećivanju. Jedna od stvari koje me odvraćaju jest zapravo ona koja lokaciju čini idealnom: blizina mora, koja me svaki puta vuče na kupanje umjesto dužeg boravka. Medvjeda naravno ne susrećemo, jer prisjećam se davne rečenice jednog starog planinara negdje na Medvednici: ne boj se ti sinko životinja, neće one tebi ništa. Ljudi se boj˘!

Nakon vruće i dobre kave iz termosice i kratkog odmora, vraćamo se na Polane, ali kako sada imamo dosta vremena, pada dogovor da usput odemo i na Črmažev vrh, obližnji travnati proplanak sa lijepim pogledom prema sjeveroistoku, Skradu, Kleku… Tamo nalazimo čak i pečat sa sandučićem i tekicom za upisivanje, pa se nakon kratkog razgledavanja spuštamo do vozila. Nakon toga, naravno – odlazak na ručak i kupanje na more, ovaj puta odabiremo uvalu Scott i Oštro; more nije toplo, ali se kupati još uvijek itekako dade.

Eto, misija za ovu godinu je ispunjena. Jednoga dana, siguran sam, netko će znati i umjeti ponovno to imanje pretvoriti u bogatstvo, pri čemu mislim na ono bogatstvo koje sam viđao u djedovim očima kada je pričao priče o sječama, kosidbama i radovima na zemlji. Do tada, na meni je da to znanje u obitelji održavam, da ne nestane. Zašto to tako osjećam, teško bih znao riječima objasniti. Dovoljno mi je vidjeti to nešto u očima mojih, sada više ne tako malih klinaca, kada ponovno kroče na tu zemlju.

ponedjeljak, 07.09.2020.

Danas

I sutra će svanuti; nema u to sumnje, ma što se danas zbilo. Ptice će u zoru pjevati kao da svijet ovisi o tome - a mi o tome ništa ne znamo - dok dugačke sjene mrznu u rosi, a tihi vlakovi nestaju u daljinama.

Ono po čemu će ono sutra pamtiti ovo danas, to je ono što se čekalo mjesecima: djeca su krenula u školu.

Ne računaš posebno pri tome malenu dječicu kojoj je škola odavna već uglavnom na žalost u planovima roditelja postala mjesto na kojem će dočekati da dođu s posla; ono što u njoj uče moglo bi možda stati u tri bilježnice, ali je prevažno to što dobiju, ako dobiju – u očima i osmjesima svojih učitelja koje će pamtiti čitav život: sigurnost, pouzdanost, povjerenje, lojalnost. Pamtiš to još po sada već prilično davnom slučaju svoje kćeri koja je nakon tridesetipet dana bolnice prvog dana po povratku u školu, bez ikakva upozorenja, u drugom osnovne pisala test iz matematike. I napisala ga skoro sa stopostotnom točnošću, jer smo u posjetima u bolnici razgovarali o tome što rade u školi, jer si joj objasnio redoslijede i zagrade i jer je sama memorirala tablicu množenja.

Nakon tog iskustva shvatio si da negdje do petog razreda možeš /pored učitelja kakav je bio taj i kakvih je srećom malo/ s većim uspjehom gotovo sam školovati svoje dijete tek obrazujući ga, ali pri tome stvarajući čudaka neuklopljenog u društvo. Ono što škola daje toj maloj djeci, uz naviku rada, discipline i slušanja, na prvom je mjestu stvaranje povjerenja u ljude. Malena djeca socijalizirajući se uče da čovjek čovjeku nije samo vuk, i s uspjehom to - srećom - u većini slučajeva i nauče.

Druga priča počinje tada kada hormoni počnu činiti svoje; s tim se razdobljem života poklapaju velike promjene, izabir škole, zanimanja, zvanja. U to doba škola već postaje mjesto ozbiljna učenja, specijalizacije, stjecanja priličnih znanja, što u lavovskm dijelu zavisi od znanja i sposobnosti profesora; samoukih je tu malo ili nimalo. A najvažnije je to da velika djeca, izrastajući u ljude, moraju prihvatiti činjenicu kako na bilo koji dopušteni način moraju pronaći svoje mjesto pod suncem, pa makar bili tek još jedna cigla u zidu, te da je jedini istinski način na koji pohlepom i blještavilom lake zarade zatrovano društvo cijeni postojanje pojedinca – korisnost, upotrebljivost, raspoloživost; moraju naučiti da si na društvenoj ljestvici vrednovanja na prvom mjestu tek puka roba. No, moraju naučiti i da je to tek jedna dimenzija stvarnosti; da se živjeti treba u barem dvije dimenzije istovremeno: u toj, hladnoj i proračunatoj, koja će ti jamčiti opstanak i u drugoj, u kojoj čovjeka određuju emocije, voljenje, iskrenost; u toj drugoj dimenziji čovjek stječe prijatelje i simpatije i najčešće je čuva pred prvom kao sam kalež spasenja.

Važno je naučiti pronaći ravnotežu između jednoga i drugoga; znati da se ne može živjeti samo od jednoga ili drugoga, ili bez jednoga ili drugoga, odbacujući ono što nam se ne sviđa i u čemu ponekad polučimo neuspjeh. Često si svojoj djeci govorio: izaberite za zanimanje ono što volite, jer inače ćete žalosno velik dio života provoditi radeći ono što ne želite, u društvu osoba sa kojima ne želite biti. Ali, ako vas i takvo što zapadne, znajte da takvo stanje nije konačno; da postoji uvijek neki izlaz i ma kako rijetki bili - trenuci onoga što volite; pronađite čvrste točke u svemiru koje će biti kuke o koje ćete okačiti svoje duše u odmoru i okrepi.


Nemoguće je takvo što naučiti u virtuali: nužno je brusiti dušu o druge ljude. Neizbrušene duše venu na livadama kao kasno probuđeni leptiri.


No, bez gledanja u oči, ljubav je tek puka tlapnja.

Zato, ma kako se bojali da će već za dva tjedna zaraza još gore i jače krenuti među ljude nego sada, moramo znati da će svijet u nekoliko godina propasti ukoliko se djeca ne budu družila, zaljubljivala i prijateljevala; dobit ćemo sigurnost pod staklenim zvonom za gomilu čudaka i sociopata koji će sutra voditi svijet. Jest da niti ovaj sada ne izgleda bitno drugačije, ali ono što ga još uvijek drži na površini, to je nada.

Dobro zato veli pjesnik: "Ili si njihov, ili si naš, druge nemaš!" E pa, odbijam biti isključiv, napose u situaciji u kojoj kao i ova natrula ali legitimna vlast, a kamo li običan sluđeni puk - znadem malo ili ništa o nečemu. Nisam bolji od drugih; zato stavljam masku gdje moram, poznajući pri tome u srcu jasnu granicu od koje ne ispunjavam naređenja koja nanose drugima zlo.

Jeste li zamijetili kako su oči drugih ljudi ponad tih maski postale veće, ljepše, važnije, punije, rječitije?

S druge strane, sa radošću šaljem sina astmatičara sa maskom u džepu nakon pola godine u školu, jer ako djeca ne budu živjela punim plućima gledajući se u oči, ovaj svijet bi po nama, starcima čija su srca u žalosnoj većini puna mržnje, prezira, straha i isključivosti, davno već otišao kvragu. Mladost, ljubav i iskrenost jedina su, doista - jedina nada ove umorne kugle, ako ih barem malo naučimo oprezu.
Na koncu, sve to netko od gore vidi: pa da nam je i dolinom smrti proći, zla se ne plašim...

Takvo što potpuno je dakle vrijedno života svih nas, ma kako osjetljivi i rizični bili, koji smo nešto proživjeli, pa čista srca moramo reći da je glavnina onog najljepšeg zapravo već iza nas. Radi nekoliko godina ili mjeseci sigurnosti nemamo prava oduzeti mladost i život onima koji dolaze. To najbolje vidiš u očima svoga maturanta kada jutros zaključava vrata kuće iza tebe dok se sprema za školu.

Nama će, ipak, ostati pjev kosova u ledenoj rosi, među dugim i tamnim sjenama kasnoljetna jutra. Bože, tako nisu pjevali već odavna, a svježina nedjeljna plava neba ponovo će sjajiti nad nama, jer svijet obasjan snažnim rujanskim suncem dugo već nije imao takvu jasnoću.

Blizu je druga obala.

ponedjeljak, 24.08.2020.

Što tko zna...

Znamo mi te i takve, odavna; znamo, dapače i to odakle im nešto, ili tko je što stvorio, ili kako će to završiti. Manje ili više, znamo sve. A i ono što ne znamo, ima od naših tko će znati. Jer, ne postoji ništa što ne bi nastalo iz nečega, ili što se u nešto pretvorilo ne bi, a da bi pri tome usfalilo znanja.

Znamo, tako, i za taj virus. Stvorili ga Kinezi. Ili Amerikanci, pa podmetnuli Kinezima, da bi mogli reći: oni su krivi. Ili Rusi: znaju sve, prije ostalih; bace u bunar par desetina tisuća života i imaju cjepivo. Ili nemaju, jer to ne žele objaviti. Ali znaju. Ili će znati. Ili su znali. Sve.

Čovjekov doživljaj svijeta utemeljen je na znanju. Dapače, sva sigurnost koju osjećamo postojeći bazira se na onome što znamo, jer predviđamo i ne očekujemo iznenađenja tamo gdje ih je rijetko ili nikada bilo, a sve to utemeljili smo - eto - na tome što u našem malom djeliću Svega nije do sada bilo drugačije. Optimizam saznavanja u kojem smo odrasli čitajući prije spavanja debele i velike knjižurine poput Svijeta oko nas, zaživio je u stvarnosti kao opće mjesto. Svi mravinjaci budućnosti i svi izumi izmaštani u dalekoj prošlosti ostvarili su se i odvili, pa sada letimo i komuniciramo siti i zadovoljni kao nikada prije. Mala ali odabrana skupina znalaca izumila je, stvorila i provjerila sve te stvari, dok smo mi spavali u blaženom neznanju, pa sada smijemo i možemo uživati blagodati njihova rada. Ljudi su to kojima se može, zapravo – mora vjerovati, jer dok mi hrčemo i snivamo, oni rade za našu budućnost. Plaćeni su za to. Ne priznajemo gubitke i poraze i boli i bolesti, jer one nisu za nas. Mi znamo, i to nam daje auru sigurnosti i nepogrešivosti.

Posljednja od posljednjih stvari koje čovjek nikada ne bi priznao samome sebi, pa makar umro, jest to da nešto ne zna, da ne razumije, da ne shvaća. jednostavno: da ima premalo stvari koje su poznate i osviještene i točne. Poznajemo druge ljude, i ako im već ne možemo vjerovati, a i zašto bi, jer i oni će nas kao što bismo i mi njih – zaskočiti, iznenaditi, oteti - samo da im je dati priliku, moramo im ne vjerovati – kao što smo ranije vjerovali onima koji su svijet stvarali za nas. Da su pravi, i da im se vjerovati može, bili bi kao mi – isti, predvidivi, naši, a ne drugi i drugačiji.

Liježem u hlad na toplu travu proplanka, vruć i premoren od dugog puta... nada mnom šume krošnje i putuju koprenasti oblaci... Žedan sam i oči mi se sklapaju i leđa me bole... Kuda sam krenuo, to možda znam, ali dokle ću doći, to nemam pojma, a sve mi je manje i važno. Među šikarom i šipražjem i ševarjem tog života osluškujem tajni hod drugara jelenka i beskrajno zujanje mušica u zraku... Ne znam više ništa, a pomalo i ne želim znati. Ne zavidim onima koji dolaze, ali sam oduševljen njihovim veseljem... Takav sam valjda i ja, onomad bio. Vjerojatno zato što sam vjerovao: briga me za ono sutra; malo ću živjeti, sada.

ponedjeljak, 10.08.2020.

Oko Učke

Dolazi praznik, a to znači – imamo auto! U takvom okružju niti loša prognoza ne može pokolebati entuzijazam micanja stražnjice radi gledanja nečeg novog. Cilj je dočepati se mora, barem na sat-dva - makar i sjekire padale. Naravno da nije teško postići konsenzus večer prije, makar to sve koštalo i ranog ustajanja. Stoga smo već prije sedam na cesti; enc je napunjen, dobre vibracije neupitne.
Gorski kotar nije toliko kišovit koliko smo očekivali, ali što si bliže obali, vjetar se pojačava. Izlaz u Delnicama; posljednje mjesto do kojeg se može autocestom, nudi na žalost nešto gubljenja vremena radi čekanja na naplatu, a onda – Lokve i Gornje Jelenje. Starom cestom začas smo opet na Grobniku, pa se kod Vrata Jadrana spuštamo prema Istri i odlazimo u Preluk na odmor. Dok ekipa željno srče jutarnju kavicu, ja ne propuštam kupanje, a u tome me ohrabruje prizor neustrašivog starijeg muškarca koji unatoč jakom vjetru i prijetećim oblacima na nebu - bezbrižno vuče svoje dionice. I stvarno, nakon početnog šoka, već za minutu ili dvije voda mi postaje zapravo ugodna, tako da mi se i ne žuri izaći. Nakon ovakvog osvježenja, više mi se ništa ne može dogoditi što bi me oneraspoložilo!
Brišem se, uklanjam prilično jakom vjetru i presvlačim sa pogledom na Učku zdesna i Rijeku slijeva; plan je slijedeći: posjetiti slap Copot, ili koliko se bude dalo, a potom preko vrha Učke spustiti se ponovno do mora negdje oko Ičića. Bit će sasvim dovoljno za jedan dan.
Što smo dalje od Rijeke, nebo je sve vedrije, pa s druge strane tunela - već tamo oko Lupoglava - trebaju sunčane naočale. Skrećemo na cesti desno podosta prije Buzeta, a nakon Roča – prema naselju Strana, gdje ostavljamo auto, pa nakon kakvih pola sata tumaranja predivnim zelenim livadama dolazimo do izneneđujuće suhog korita potoka koji vodi do vrha slapa. Predivan je pogled na zelenu Ćićariju i Buzet u pozadini slapa kojeg neki zovu Copot, a neki Sopot (našao sam jednu varijantu dolaska i na blogu našeg vrijednog kolege Viatrixa, koji je prava riznica za ovakve stvari).
Nakon posjeta Kotlima (od bujica neprepoznatljiva blatna voda umjesto lijepe zelene koju smo znali viđati u proljeće) i Humu, vraćamo se do vjetrovitog Roča radi kratke šetnje, jer je zatvorena cesta preko Boruta, pa zatim odlazimo do naplatnih kućica na istarskoj strani tunela. Tu treba skrenuti nekoliko stotina metara prema Labinu, a već ubrzo dolazi parkiralište i staza za Velu Dragu, u stvari Vranjsku Dragu (našao sam oba termina); prirodni fenomen sa poznatim stupovima tako privlačnim alpinistima i sa velikim zidom Ćićarije u pozadini. Nakon šetnje od kakvih ćetvrt sata u oba smjera, odlazimo do vozila i pravac Poklon.
Kada smo stigli na Poklon, uz kratka usputna zaustavljanja u Veloj Učkoj sa predivnim vidicima, spoznajemo da je već prilično kasno, pa da nema vremena ponovno se penjati na vrh Učke, čak niti vozilom do nekuda, gdje smo već više puta bili, tako da se zadovoljavamo šetnjom po Poklonu i glasovitim pogledom na Kvarner od planinarskog doma te okrepom iz ruksaka na klupicama u obližnjem hladu (vjetar je toliko jak da nismo požalili što smo uzeli duge hlače i jakne). Poklon budi sjećanja na davne dane kada se do njega i vrha dolazilo pješke od Veprinca, jer drugog načina za one koji nema automobil – nije bilo, a to je značilo i po četiri-pet sati uspona u jednom smjeru. No, za takvu ljepotu, niti to nije bilo teško, osobito kada i nismo znali za bolje, više i drugačije.
Nakon Poklona, već smo dobrano zašli u poslijepodne ovog neobična dana, pa slijedi spust do Ike, parkiranje i još jedan ugodan kupanac. More je puno slatke vode od bujica što se od noćašnje kiše spuštaju sa obronaka planine, ali to nas ne smeta da uživamo, kad smo već tu. Nakon obavezne šetnje uz lungomare, utvrđujemo da je već kasno – a sutra se radi, pa puni dojmova i pomalo umorni, uz dogovor o vožnji u smjenama ako bude potrebno, dižemo se iznad Opatije i hvatamo riječku obilaznicu. Duga vožnja starom cestom (jer je dionica od Kikovice do Delnica još uvijek bila zatvorena, što nam zapravo i nije teško padalo) budi nade u to da bismo negdje mogli naći kakvu košaru sa vrganjima za kupiti, ali to se izjalovilo – ili je vrijeme bilo toliko loše da se nikome nije dalo u šumu, ili ljudi nemaju volje za takve stvari. No, neka – nabrat ćemo i sami preko vikenda, ili će se već naći kod kumica na placu, koliko zatreba, a ni jesen nije tako daleko.
S prvim mrakom, eto nas i doma. Bio je to jedan stvarno lijep i intenzivan bijeg do mora i posjet nekim lokacijama na kojima nismo nikada bili. Kada popuste vrućine, dogovaramo se, svakako ćemo ponoviti izlet barem do Kostrene ili Bakra, uz obaveznu šetnju Gorskim Kotarom, tamo negdje prelijepim visoravnima, oko Petehovca ili Polana, iznad Delnica. Lešnjaci, vrganji i drenjina taman će u to doba biti aktualni, a niti posjet Kupi (Dolina leptira, dionica od Broda na Kupi do Broda Moravice), koju smo ove godine zasad zanemarili, nije isključen!

utorak, 04.08.2020.

Sljemena

Subota je i svijet kipti od sunca. Neka svijeta; mi kiptimo još i jače. Meni se upalilo zubno meso, pa boli i žari i natiče. Tebi se u petak desila nemala nezgoda u kuhinji, i jedva smo zaustavili krvarenje, a automobila nije bilo doma jer ga dajemo maloj da ode na posao sada kada je grad prazan; putovali smo negdje na zadnjem kotaču busa dugo i šutke u bolnicu na šivanje ne govoreći nikome ništa; ti u suzama od bolova, sa krpom i zavojem i ledom na šaci, ja – jer šutim kada me strah, i jer teško govorim od upale (a nisam li ipak bolji kada šutim, draga?). Jarko sunce pod tendom usijana kafića, dok sam te čekao i čitao knjigu o plugovima i mrtvačkim kostima, dodatno me usijalo, zaparilo, skuhalo, pa sada odbijam toplomjere srčući mlaku vodu svaki čas, kao sasvim dostatan ponuđeni spas. Subota nas je prikovala za krevet, i nismo mogli drugo do li sjeckati hladnu lubenicu, krijepiti se svježinom njenih komadića i pretplatiti se na neku novu seriju (što bizarniju i strašniju, tim popularniju), pa gledati nastavak za nastavkom u tmini boravka, držeći se za ruke i uzdišući nerijetko. I čekati da prođu zla.
I prošla su.
Već odavna prestala si me pratiti na moja lutanja, jer osim što ti bijahu nezanimljiva, bila su ti beskorisna i nerijetko naporna. Zato me iznenadilo kada smo u svježe nedjeljno jutro pijuckali kavu na verandi i ti si sa radošću prihvatila moju ludu ideju da odemo bilo kuda na Sljeme. Ovakvi, takvi, onakvi, tek oporavljeni i pomalo iscrpljeni vrućinama i nabrojenim nevoljama sa zdravljem; pokupili smo dvoje odraslih klinaca kao nekada, na iznenađenje, dok bijahu malena djeca; izvukli smo ih kao mačiće, prvo na kekse sa mlijekom - iz kreveta u kojima su planirali provesti cio dan. Naime, godišnji su i praznici su i svi su na moru, osim njih, jer tako su odabrali, pa onda oni rade i uče i prolaze probne rokove i idu u autoškole i tečajeve i tko zna što sve još ne obavljaju a što se mora i lakše je ljeti obaviti, pa im želimo jednostavno biti od pomoći, usput, neka nas; jer za nas je sada već nekako nepristojno i neumjesno ići na more pored žive i zdrave Sutle i Mrežnice i šljunčare pod nosom, i pored noćnih šetnji livadama sa kojih svijetle krijesnice i miluju nas cvrčci i žabe. Stoga smo spakirali ruksake i čuturice i stare od blata jedva očišćene gojzerice - značajno se pogledavajući, pa krenuli.
Uska cesta što od Bistre vodi prema Krumpirištu sada je asfaltirana i dobra prometnica; nad Rasuhom smo davno, kada još jedva da smo znali kako se to radi, brali borove i smrekove iglice u proljeće, pokušavajući s više ili manje uspjeha napraviti sirup kakvog je radila moja baka. Bez riječi skrećem i šećemo kratko ali dojmljivo, pod izgovorom traženja ljetnih vrganja u skrivenim stazama koje su nekada uz potok vodile prema Bistranskom sedlu; prije nego li su probijeni makadami i autostrade za izvlačenje drva. Gledamo u stare i izbljedjele markacije što proviruju iz beskrajna svjetlozelena mora, kao u artefakte nekih zaboravljenih vremena, šuteći. Bistra je tada bila nakraj svijeta i značila da si stigao na onu drugu stranu; da si prošao planinu i da smiješ popiti pivu smirenja u prvom dućanu kraj zadnje autobusne stanice sa grad, u koji ćeš se vratiti jer si iz njega bježao – da bi ponovno imao otkuda i zašto pobjeći.
Stajemo kod Oštrice, pa polako ali sigurno, ali sve kraćim koracima, grabimo prama vrhu; prvo do Krumpirišta, gdje već primjećujemo kako je temperatura gotovo proljetna. Dok nam snažni vjetar sa livada mrsi kose navješćujući tjedan u kojemu neće biti toliko vruće, nagovaramo dječicu da odu sama, ne čekajući nas; to sada stvarno više nema smisla. Pogledavaju nas, malo sažaljivo, a malo s osmijehom, pa pristaju – otići će do vrha i sjesti negdje usput. Ponosi, radosni, u nevjerici, jer ipak – nije lako zamisliti da dvoje odraslih bez pitanja ode sa starcima na izlet – gledamo ih u leđa i smješimo se.
Ti znaš, sjećaš se, naslućuješ, da tu negdje, s druge strane Činovničke livade, postoji jedan kratak, ali strašan uspon, no ne govorimo ništa o tome; ja šutim i pjevušim potiho one stare Justinove iz Grand Slama, sada tako prikladne a nekada dosadne i učmale; sva me bol i slabost u ovih sat ili dva prošla u planini i lagan sam kao pero; nailazimo na maline kojih već par godina nisam vidio u divljem grmu, pa poskrivećki (jer ipak, park prirode je to, zar ne?) beremo i kušamo gorkaste plodove, kao neka dva stara medvjeda obodrena veselim žuborom gorska potoka. Grmovi obećavaju bogatstvo; sama kažeš: ovdje treba doći za tjedan-dva, a ja znam da ti znaš što te čeka do gore, pa pomalo ne vjerujem u to što mi se dešava.
Pa hajmo.
Tetive te zatežu i bole; koljena škripe i krckaju; skrivaš užas u očima samo da me ne rastužiš i zabrineš. Pogledavam te ispod oka; daleko sam možda nekoliko metara; ne mogu ti dati ruku jer si pametno izvukla štapove iz garaže za tako kratak uspon, što bih ja svakako nehajno zaboravio; ostali su mi tamo još negdje od Krna ili Japetića. Dišeš sve brže i nemirnije; ne želiš pokazivati mi svoju slabost i strah od toga hoćeš li moći; dva ili tri puta pitam te „možeš li“, pokazujući na vreću koju sam vezao na ruksak i podsjećajući te da sam ti još u autu rekao da nema potrebe za nikakvom žurbom, pa niti ciljevima: doći ćemo dokle dođemo, zar ne? Onoliko koliko sam ovih godina bio kriv jer me nije bilo doma, jer nisam nešto korisno radio kao što si ti ili jer nisam s tobom gledao serije o ubojstvima i prevarama - toliko se sada ti osjećaš krivom jer ne možeš ispenjati sve to bez čestog zastajkivanja. Sjedam na travu nastojeći uhvatiti tvoje oči u mrežu svojih; odupireš se, ali na kraju se prepuštaš: govorim ti njima da znam sve, i da sam uvijek sve znao i da – ako smo i jedno drugome gradili nevolje ne bivajući zajedno i želeći na taj način pokazati da je onaj drugi u krivu – činili smo to zato što smo zapravo uvijek bili skupa, i nikada to nismo prestali biti.
Ni sama ne možeš vjerovati da si uspjela; oči ti sjaje kao malokad; držiš u zraku povezani prst na kojemu su šavovi od petka i koji još malkice pulsira; dišeš isprekidano i kratko. Pokušavam te uvjeriti da nema razloga za dulji odmor i da dalje treba nastaviti, ako to želiš, dok si još vruća a tijelo zagrijano; otpijaš par gutljaja pa skoro ravnom stazom preko skijaških staza krećemo prema staroj žičari, a potom po brojnim stepenicama i prema vrhu.
Bože, govoriš s ushitom, koliko tu nisam bila, a ja ti uzvraćam da kratko; jer kao da je jučer bilo kada smo, sa šestomjesečnom kćeri u nosiljci na leđima, zakrivajući je platnenom pelenom od prvog proljetnog sunca, lutali Donjim Šupljačkim putevima u onim danima kada sam dolazio kući, sanjajući o par kvadrata koje bismo imali samo za sebe, o vremenu u kojemu neće biti ratova i neimaštine i u kojima se čovjek neće trzati na svaki zvuk zvona ili zvon telefona; o vremenima u kojima neće biti mržnje. Prošlo je sve osim posljednjega, ali barem nju i srdžbu smo znali uspješno odagnati svaki put kad bi zakucale na vrata, zar ne?
Dogovaramo sa mlađarijom susret na Puntijarki, jer ogladnilo se na friškome zraku, a i ja, kao da sam iz neke sekte, što li – ne želim podržavati restorane ako mogu planinarske domove, pa kad već nećete do Grafičara, onda hajmo na drugu stranu. Dolazimo nakon kakvih pola sata lutanja tihom i svježom šumom i nalazimo ih na klupici kako kartaju belu i čuvaju nam flašicu sa friško natočenom vodom i magnezijem. Znam što ti je u očima, jer dovoljno je da se samo pogledamo pa da u isti mah osjetimo i sreću i strah: jesmo li dobro učinili kada smo ih tako stvarali za ovaj svijet; da ne budu bijesni i da misle i na druge i da – o čudna li čuda – i dan danas još uvijek žele provoditi neko vrijeme s nama? A znamo da je zapravo ovo tu gdje smo sada - to sveto mjesto na kojemu smo tada tako odlučili; sada smo samo došli vidjeti jesmo li ono što smo tada zacrtali i zamislili - proveli u djelo.
Nakon dobra i obilata ručka (a i meni na moje muke baš fino prija topao raskuhani ričet sa zgnječenim češnjakom, kao melem na sve rane i univerzalan lijek za sve boli), polako se u već kasno popodne vraćamo do auta, a svaka postaja i svako drvo nose uspomene na nešto davno, lijepo i tajanstveno; više očima nego riječima pričamo jedno drugome i podsjećamo se na ono kroz što prolazimo – ovdje Činovnička, tamo kapelica; ovdje odvojak za Stube i Srnec, a tamo za Kraljev Vrh.... Dok se spuštamo posljednjom livadom, ne mogu vjerovati što čujem iz tvojih usta:
- Čuj, veliš, ovo bismo stvarno morali ponoviti, barem nas dvoje sami, jel da?
Pa se sjetim svih rijeka i dvoraca, svih jezera i šumskih puteva što smo ih u posljednjih četiri-pet godina prehodali i vidjeli, nas dvoje, nadoknađujući tako one godine kada nas je to nešto nemalo i tamno tjeralo u stranu, da dokažemo onome drugome da smo u pravu, a u stvari radeći ono što se ionako moralo, podmećući svoja leđa kako je tko stigao i gdje je stigao, ne čekajući da to učini onaj drugi, da bi sve funkcioniralo i da bi pilad rasla i izrasla. Sada, kada to sve gledam odavde, mogu reći samo jednu stvar; hvala ti Bože, što nisam imao više slobodna vremena pored svih obaveza, jer da jesam – ti prvi znaš; ne bih ga mogao bolje provesti nego što sam ga proveo.
Kako da ti sada objasnim da ponavljam taj izlet svakog dana i da mi ne trebaju više bježanja i lutanja (ako nisu u pitanju neke strašne vrućine ili kakva druga ozbiljna nevolja) odnosno – da čovjeku i ne trebaju nužno noge da bi se uspeo na svoja sljemena? Sada ti pokušavam reći da nemam više od čega bježati, i da nećeš niti ti skoro, daj Bože, imati - ali grlo je suho i ne da reći, pa samo govori:
- Ma da, naravno, ponovit ćemo to, vrlo skoro – velim.
I domećem u sebi: još malo, dok te ne naučim kako se na Sljeme penje u mislima. Odnosno, dok te ne podsjetim na to, a ništa drugo neću niti raditi, od danas pa dok me ima. Onda ćemo opet, kao nekada davno, u nekim novim Fijakerima i na Ribnjacima i u Maksimirima, ili u mislima na njih, sve ispočetka zajedno. Učiti jedno drugo. Dok ne naučimo, da više ne zaboravimo, do kraja našeg vremena. I još malo poslije.

ponedjeljak, 27.07.2020.

Kanjon Slapnice

Dolaze – kažu – vrući dani, a iza nas ostaje ovaj dio ljeta, čudan i nepredvidiv po vremenu koje je u nekim segmentima nalikovalo na nekakav travanj umjesto srpnja. No, ne žalimo se; ako ima puno vode, a bujice i pljuskovi učinili su da to bude baš tako; onda upravo na dan na koji je prognozirano kako popodne prestaju oborine – skupljamo krpice i odlazimo na jedno bajkovito mjesto, gdje je najljepše upravo kada ima puno vode.

Radi se o čarobnom kanjonu Slapnice; to je lijeva pritoka Kupčine; možda vam ta imena neće značiti mnogo, ali radi se o nešto udaljenijim lokacijama (od Zagreba nekih trideset-četrdeset kilometara), tako da pogotovo radnim danom tamo teško da se može zateći ikoga. Prije, dok se išlo busevima, i dok je bilo snage i puno volje – obično se kretalo rano ujutro da se stigne na neki rani bus koji iz Samobora odlazi za selo Gornja Vas; to je praktički u srcu Žumberka a otamo ima nekoliko sati pretežno spusta prema mlinu na početku kanjona Slapnice, pa se onda navečer trčalo prema Krašiću gdje bi se hvatao bus za Jasku i dalje za Zagreb. Ako ima takvih kojima je to želja, onda preporučujem vozni red Samoborčeka, kao i stranice Hrvatskog planinarskog saveza, ili parka prirode Žumberačko-Samoborsko gorje.

Mi ipak spadamo u ove druge, kojime je lakše dovesti se de nekuda vozilom, pa ograničiti avanturu na dva ili tri sata hoda. K tome, nestrpljivi u već rano poslijepodne, čekamo na terasi nekog kafića iza Jastrebarskoga, da i zadnje kapi kiše konačno nestanu pa da krenemo.

Dakle, starom Karlovačkom iza Jastrebarskog u čini mi se selu Cvetković postoji desno sketanje za Krašić – ne možete promašiti jer samo pratite putokaze za Krašić; tuda se dalje može i za Breganu; ta cesta nekih pedesetak i više kilometara od toga skretanja vodi prema istoj toj Gornjoj Vasi; otuda se može za razne dijelove Žumberka, a preko Sošica i samu Svetu Geru, ili na jug i istoj prema Samoboru.

U Krašiću treba produžiti za Pribić, u kojemu se nalazi prekrasna grkokatolička crkvica i dvorac, okruženi malim jezercem. Nakon kratke šetnje, odlazimo dalje prema Kostanjevcu, ali na ulazu u selo Medven Draga pridružuje nam se makadamska cesta uz kanjon Slapnice. Tu na ulazu, kod kamenoloma može se ostaviti auto, ili voziti još kakvih kilometar-dva po nelošem putu do Ribičkog doma.

Nakon dvadesetak minuta od doma je prvo skretanje za Vranjački slap. Slapovi su prepuni vode, a odvojci do toga slapa blatni, skliski, strmi i zakrčeni palim granjem i grmljem, tako da je prilično teško probiti se, a bez gojzerica praktički i nemoguće - radi toga što na takvom terenu tenisice bez jako naborana potplata nose veliku opasnost, bolje da si bos.

Po povratku usredotočujemo se na grmlje kupina uz stazu, pa krećemo dalje prekrasnim kanjonom na kojemu se svako malo sa strane otvaraju sprudovi uz rječicu i sjajna mjesta za odmor u vrućim ljetnim danima koji slijede. Garantirano ovdje niti u najtoplijim danima, kada asfalt zapeče na četrdeset, ne bude preko nekih dvadeseetiosam stupnjeva, a dodatno osvježenje moguće je potražiti u hladnoj vodi (ne previše eksperimentirati, jer njena temperatura je tek koji stupanj iznad brojke deset stupnjeva).

Nakon malo više od pola sata hoda računajući od odvojka za Vranjački slap, dolazi se konačno i do skretanja za Brisalo, pravog ljepotana sa jezercem, a preko vode na taj put vodi novosagrađeni Matin most umjesto ranijeg hodanja po balvanima.

Povratak je nekih sat vremena, a sama staza uz Slapnicu je praktički, osim uspona na slapove, cijelim putem potpuno ravna, tako da je prikladna i za ljude koji ne vole zahtjevniji hod.

Napominjem da dalje, na kraju makadama, postoji mlin, od kojega se put uspinje prema navedenoj Gornjoj Vasi, seko Petričkog Sela i Kalja, ali to su već avanture iz nekih prošlih vremena.

Nama je ovaj puta bilo dovoljno uživati u šetnji hladom, pogledima na snažne i jake slapiće koji se otvaraju sa svih strana gurajući vodu u ovaj veliki usjek po kojemu na nekim mjestima Slapnica bučno huči prelazeći visoke kamene stijene ili uz lijepe i široke sprudove, savršene za uživanje u ljetu.

Pošto se već polako mračilo, a i vlaga je prilično velika, te je pomalo tek narušavaju prvi traci sunca nakon nekoliko dana kiša, vraćamo se na kraj kanjona veseli i obodreni spoznajom da ćemo se svakako, kada zaprži za pravo, vraćati ovdje.

Fotografije su sa mobitela, brze i usputne, kontrasti tmine kanjona u predvečerje i sjaja iznenadnih sunčevih zraka jaki, a naši osmijesi, kako je kraj puta bliži, sve širi i dulji.

ponedjeljak, 20.07.2020.

Dan u Samoborskom gorju

Iznenađujuće svjež ali sunčan ljetni dan ponukao nas je otići na mjesto na kojemu stvarno dugo nismo bili, a to je samo srce Samoborskog gorja; Japetić, pa ako uspijemo i Cerinski vir. Nekada, kada je bilo volje, vremena i snage, dovoljne su bile autobusne linije kojima je to predivno gorje isprepleteno a sve manje-više polaze iz Samobora. Dapače, sa neskrivenom nostalgijom konstatiramo danas, automobil te tjera da se vratiš na isto mjesto odakle si krenuo: kao da bismo mi sada imali volje za cjelodnevno pješačenje, kao nekada: odeš na nedjeljni bus u podne za Slani Dol, i onda se preko Cerinskog Vira spuštaš na Smerovišće; ili pak preko predivnog Vratnika hodaš sve do samog Samobora.

Ono što su donijele godine, to je neka veća disciplina, a i poštovanje prema ljepoti kojoj prilazimo, pa spavamo puno kraće i već smo oko osam ujutro na cesti. Preko Bobovice spuštamo se do Bregane, pa predivnom žumberačkom ljepoticom evociramo brojne uspomene na mladalačka kampiranja uz potok što od Gabrovice preko Grdanjaca odlazi prema Savi, a na nekim mjestima zapravo i predstavlja granicu sa Slovenijom. Sada su tamo mjesta za cjelodnevno kampiranje i roštiljanje, a u davno doba autobus je vozio samo do Bregane, eventualno do Grdanjaca, pa je sve trebalo nositi na leđima dalje. Pijemo kavu u Vilinskim jamama, pa nakon posjeta istima, odlazimo automobilom mjestimično uskom i strmom cestom prema Noršić Selu, ali na zavoju prije ulaska u mjesto zavijamo ulijevo, prema zapadu, prolazeći Jarušje i ostavljajući konačno vozilo u Dragonošu. Čeka nas nešto više od sat vremena pješačenja prema Japetiću, često prekidanog izlascima na predivne travnate livade prepune poljskog cvijeća, sa kojih pucaju široki vidici na okolicu. Kažu da je ovo jedan od dva najljepša puta u Samoborskom: prvi je od Oštrca do Japetića, a drugi ovaj – od Dragonoša prema istome cilju. Ne možemo ne složiti se s time; čak nam je sada ovaj drugi i ljepši, jer na prvome nakon spusta na Velika Vrata preko predivne livade Kovinšćice slijedi prilično zamoran, strm i ne previše lijep uspon bukovom šumom do Japetića.

Duboka i vlažna šuma puna hlada prepuna je borova i bome i breza, za mene kao laika sasvim neočekivanog drveća na takvoj visini, no to znači da bi u blizini moralo biti vrganja. I dosta, kroz jutarnju svježinu odjekuje pucketanje grančica pod našim nogama, pa pronalazimo nekoliko vrijednih šumskih plodova, uz mnoštvo šumskih jagoda ili samoniklog ljekovitog bilja tipa stolisnik, glog, majčina dušica... Naravno, dolaskom do table sa obavijesti o početku parka prirode prestajemo sa sakupljačkim aktivnostima i odlazimo do Doma Žitnica, a potom i vrha.

Dom na Japetiću predivna je i velika zgrada koja zimi nudi pravi ugođaj planinarskog doma na visini, a ljeti plijeni sjajnim vidicima, osobito prema jugu, sve do Kleka i Pokuplja. Nakon odmora u hladu, odlazimo do vrha, na kojemu se nalazi uređena piramida, koju su svojedobno planinari dovezli ovdje sa Sljemena, kada je tamo sagrađen TV toranj. primjećujem da je s godinama okolno drveće znatno poraslo, tako da su vidici ograničeni na područje od Okića do Karlovca, jer je očito da prema jugu vladaju oblaci, pa možda i kakva oluja, dok je vidik prema istoku (Zagreb) znatno skučen, a prema sjeveru se nazire tek par najviših vrhova sa Svetom Gerom u središtu. Japetić je doista srca Samoborskog gorja, vjerojatno njegovo najljepše mjesto (iako mu po meni uspon na Oštrc sa sjeverne strane, barem u vršnome dijelu nakon dolaska do ravnine Velikog Dola - čini dostojnu konkurenciju).

Nakon obilata i ne preskupa ručka (naravno, grah sa kobasicama; nekada se ovdje točio sjajan portugizac, ali zašto ne okušati sreću i ujesen, velim Najdražoj) i stuacija postaje složena; naime, dolaze mlađi i orniji, koji su dulje spavali, pa postaje bučno i veselo, a nama se ipak više sluša tišina, spokoj i šum krošanja na vjetru. Bome, niti oblaci nisu zakazali, pa svako malo plaše svojim tajanstvenim krugovima oko brda. Odlučujemo polako silaziti, iako je tek prošlo podne, pa ćemo dalje vidjeti. Uz još nekoliko predivnih livada uz put, pronalazimo neku krošnju stare bukve i ispod nje sasvim dovoljno mjesta u hladu (putem je i sunce pokazalo svoju snagu), pa rasprostiremo jakne i odlučujemo uživati neko vrijeme u samoći i tišini, promatrajući oblake i slušajući zuj pčela, šuštanje vjetra u travama uz snažan miris bilja.

Usput utvrđujemo gradivo i prisjećamo se davnog dalekog i zahtjevnog izleta preko gornje strane Cerinskog vira, za koji zaključujemo da bi sada predstavljao pravu avanturu. Asfaltiranom, ali prilično lošom cestom stoga se upućujemo preko Šipačkog brega na Cerinu, te ostavljamo vozilo u Smerovišću, odlučujući se na još jedan izlet u istom danu: Cerinski vir.

Negdje davno, valjda prije kakvih dvije godine, ostavio sam već o tome trag i ovdje na blogu; staze su prilično zarasle, a i odron koji je već tada nastupio jedva da je malo saniran, tako da se ipak može za nekih pola sata doći do planinarskog doma iznad slapa. Dom je sada zatvoren, što zapravo znači da, iako je neradni dan, na slapu nema baš nikoga. Inače je dom lijepo obnovljena stara kuća, doduše podosta okrenut prema suncu, tako da ljeti teško da tu možeš pronaći sjene, ali je zato zimi predivan sa pogledom na šumsko blago, okrenut prema sunčevoj toplini i svjetlosti. Prilično blatnjavom stazom prvo kroz travnjake i voćnjake, a potom i kroz duboku šumu, nakon nekih dvadesetak minuta dolazimo i do samoga slapa. Vrijeme je kiša, pa je pun vode, što nam daje potrebno osvježenje i pruža novu radost uživanja u prirodi.

Nakon nekih sat vremena uživanja i odmora, odlazimo u kasno poslijepodne nazad do Smerovišća, gdje nas čeka naš automobil, a onda i kući, prilično umorni i puni dojmova. Ovog ljeta svakako ćemo ponoviti barem još dva-tri posjeta ovom biseru prirode. Planinarenje je zaista dobra stvar!

ponedjeljak, 13.07.2020.

Među cvijećem, svjetlom, granicama i rijekama

Bio je to dan obećan kao posljednji u kratkom nizu vrućih, a već za popodne bile su najavljene snažne oluje sa kišom. Takva se prilika nije smjela propustiti, pa ga započinjemo vrlo ranim odlaskom prema granici. Nakon nekoliko kilometara vožnje ostavljamo auto negdje na cesti ispod pruge, između Laduča i Harmice, pa se puni elana upuštamo u ranojutarnje hodanje do dviju rijeka, crpeći iz zraka željnu svježinu.

Već nakon nekoliko koraka asfalt smjenjuje makadam okružen malenim šumarcima ili visokim grmljem, a tamo gdje nas prate livade, prepune su cvjetova rasplamsalih u punom sjaju. Nakon nekih pola sata hoda dolazimo do nasipa uz Sutlu, pa uz samo korito rijeke produžujemo i do nedaleke Save. No, put će nas nekih stotinjak metara ranije odvesti ponovno do samog ušća jedne rijeke u drugu.

Ovaj put nema velikih lokava na cesti koje su me prije kakvih mjesec dana nadomak samog cilja spriječile vidjeti samo mjesto ušća, jer mi se nije dalo hodati kroz bare duboke do koljena. Sunce je sada još nisko, ali već prilično žari, pa namačem noge u vodi. Struja je iznad ušća prilično jaka, ali to zapravo znači dobro, jer voda iz Save zaprljana gradovima i industrijama ne dopire u manju rijeku. Dubina je na sredini negdje iznad koljena a estuarijsko ušće zapravo tvori prag prije nailaska vode na Savu. Sutlu se tako dade pregaziti, i ako je vjerovati Google Mapsu, na ovoj, lijevoj strani Save granica je još nekoliko stotina metara uzvodno, gdje dolazi sa sjevera, dotiče rijeku Savu, te se pruža njome svo negdje do ispod Bregane, tako da je tih nekoliko kilometara zapravo i sama Sava granica dviju država. Uzvodno, kada sam bio prije koji mjesec vozeći se biciklom od Harmice, uočio sam na mjestu nekog bivšeg motodroma znak državne granice na samoj Sutli; očito je to mjesto na kojemu put prelazi preko i kojim ljudi koji s desne strane Sutle imaju njive odlaze do njih, a sada je to područje prilično važno jer kada sam god bio tamo, uočio sam policijsko vozilo; valjda radi mogućih migranata ili onih koji ih prevoze.

Svaki puta, osim danas; ništa se izvanjskog nije miješalo u ovu ljepotu prirode, a nigdje niti nema nikakvog znaka zabrane, upozorenja ili neke upute. Jedini znak kojeg smo vidjeli putem odnosi se na neki OPG na čijoj ogradi laju znatiželjni, ne baš dobronamjerni, preplašeni i vrućinom čini mi se prilično iznureni psi.

Nakon brzinskog sušenja i osvježenja vodom iz čuturica, vraćamo se okolnim putem preko druge livade, na kojem ima još više cvijeća, ali i prilično visokog grmlja koje drži kakav-takav hlad. Dovoljno je nekih sat i pol hoda da bi se odradila čitava tura, pa se ne previše umorni i zadovoljni vraćamo do vozila. Naravno, Najdražoj baš nije milo kada spominjem policiju (zapravo, pitam tiho, između dvaju cvjetova divizme i ivančice, ima li osobnu, ali to je već dovoljan znak za puno upitnika, je li; jer sad tek to pitam, i zašto pitam, i što će nam to, pa ti samo fotografiraš to cvijeće, jedino što si se skinuo kada si ulazio u vodu, možda je netko vidio?), ali jako je dobar znak nailazak na namjernike koji su ipak spavali duže od nas, pa ih sada pospane psi vuku prema naprijed ili trče kroz posljednje dijelove brzo nestajuće svježine.

Tko zna, kako stvari stoje, razmišljam iz mojeg sasvim sebičnog žabljeg zakutka vozeći se kući - hoće li ikada proraditi i taj Schengen, jer u ovom slučaju to bi značilo da više nema nikakvih zapreka tome da na Savi ponovno prometuje skela koja je prije vozila između Hrvatske i Slovenije, prelazeći rijeku točno u Jesenicama ispod Mokrica; dakle, nasuprot mjesta gdje smo bili na drugoj obali, i gdje su još vidljivi trakovi nekadašnje skele. A to bi ovoj turi već davalo jednu sasvim drugu dimenziju. „Oni“ bi znali za što su se borili, a ja bih preko mogao u šetnju. Ajde, i kavu; kavu s pogledom. Išao sam već sto puta okolo biciklom tako da dođeš do Samoborskog Otoka pa onda preko Jesenica i Kalina uz Mokrice do Brežica, ali mi tamo nikada nije padalo na pamet spuštati se do Save i livada uz nju; dijelom zapravo i zato što bih jurio prema jednoj drugoj ljepotici, koja mi je sada opet nedostupna – Krki. Znam da je cvijeće s obje strane rijeke i granice isto; mislim, znam i ja da je to tako ali – nije da ne bih volio probati; jeste li baš sto posto sigurni u to, ako nismo vidjeli?

Dajem neko obećanje samome sebi; prvom prilikom kada se preko granice bude moglo biciklom, onako, kada ti puhne, skrenut ću u Rigoncu na prvi put lijevo, pa što bude.

Naime, mislim da je ključno ovdje pitanje: postoje li dvije iste livade? :)))

ponedjeljak, 06.07.2020.

Kletva Bele Gutmanna

Izvor: giocopulito.it

Barem jednom mjesečno, kad se sjetim pogledati kakvo je trenutno stanju u Premierligi i koliko još bodova treba Arsenalu do Europe, odskrolam mobitel ulijevo na Portugal. Sa gorkim osmijehom vidim da Benfici ljuti rival bježi gotovo nedostižnih nekoliko bodova; i bolje im je tako, da se ljudi ne muče.

O čemu se radi?

Pa, o Guttmannovoj kletvi.

Ne znate za to?

Ma ne mogu vjerovati. Znate sigurno, to je ono kada nema šanse da dobijete posao na tisuću natječaja, makar imali najbolje reference.

Da?

Bela Gutmann bio je jedan od inovatora nogometa u poslijeratnom periodu. Madžarska je tada bila velesila i njegove su momčadi igrale sa četiri čovjeka naprijed. Dobro ste pročitali; četiri. U odnosu na današnji naporan ragbi u kojemu sedmorica-osmorica u nevjerojatnom sprintu trče u kontru (jer momčad u stvari nema napadača - čovjeka čiji bi posao bio samo zabijanje golova), praćeni očajničkim povlačenjem za dres protivničkih zadnjih veznih i bekova, tadašnje su ekipe igrale sa dva krila i dva centarfora. Jedan od njih bio je i legendarna crna perla, dvodena sa Mozambika: Eusebio, kojeg je upravo Gutmann stvorio zvijezdom.

Takav je trener imao otvoren put prema šampionskim klupama: trebalo je rušiti dugogodišnju dominaciju Madrižana, pa se uprava portugalskog prvaka odlučila za njega. I pogodila: dvaput zaredom – u davna vremena kada su se kupovali prvi televizori i frižideri, Merlinka je hodala pola metra iznad tla a JFK je tek planirao da bi mogao svratiti i do Dallasa - Orlovi su se popeli na krov Europe, srušivši tako i sam Real sa vrha.

Dok su njegovi igrači trčali nakon finala u zagrljaj na centar Wembleya, onog starog, pravog, okruglog, sa svjetlozelenim travnjakom košenim na pruge, gospon Bela otšepesao je prema svečanoj loži, doviknuvši mudrim glavama Benficine uprave u njihove nebeske visine: – Hoćete li mi sada ipak povećati plaću?
Mudre glave spremno su takav zahtjev odbile.
Odlazeći ogorčen i zaboravljen kroz koji mjesec sa legendarnog Luza i pokazujući bosanski grb škrcima (jr vjerojatno je tražio tek koju tisuću rajhsmaraka više, pravi sitniš za aktualnog prvaka kontinenta), Gutmann se osvrnuo i zavapio u nebesa: - Dabogda sto godina ne osvojili ništa u Europi!

Kao da vidim pred očima gospona Belu u svojoj pohabanoj trenirci sa uzdignutom šakom. Podsjeća me na moju baku, negdje krajem sedamdesetih; kada je standard već otišao u nebo (ili se tako barem svima mlađima od šezdeset činilo, jer se moglo i smjelo prvi puta trošiti na stvari koje su donosile blještavilo i brzi zaborav) i kupovala su se bezbrižno industrijski obrađena tijesta u najlonskim pakiranjima ili kisela mlijeka u plastičnim čašicama, da propadnu i sagnjiju po frižiderima sa isteklim rokom trajanja, pa moja baka - do suza ogorčena takvim neshvatljivim razbacivanjem i trošenjem onoga što pored napuštenoga kalupa za rezance možeš napraviti sam ili ti uopće ne treba, a k tome još i nemjerljivim stvaranjem običnog, poštenu čovjeku neupotrebljivog smeća - podiže ruku prema loži, nakon što su trofeji već osvojeni i pobjede odrađene i samo još treba uživati u plodovima rada, vičući nemoćno generaciji tridesetih i četrdesetih koja gradi budućnost, ili tako misli da radi:

- Trebao bi novi rat, pa bi znali što je glad i sirotinja, jer ste brzo zaboravili kako ste živjeli do nedavno!

I došao je rat, još kako je došao, a baka je tiho i bez puno riječi preminula u samo njegovo predvečerje, u jedan ponedjeljak nakon nekog ovako vrućeg dana kada se odlazilo na birališta u onim prvim, opjevanim i legendarnim odlascima, i zapravo zadnje što je učinila prije smrti bilo je to da posprdno iz postelje odmahne rukom na sam spomen biranja, sjećajući se i vezujući u svojim davnim i mutnim samrtnim sjećanjima uz biranje i politiku – pucanje po skupštinama, gorčinu, jed, slabost; stojadinovićevske žandare, strah, prevare i grozničavo glasanje da bi se sačuvao posao. Uglavnom, ništa dobro.

Ostala mi je ta bakina kletva u ušima, sve do današnjeg dana. A kako stvari stoje, i s politikom i standardom i sa plastičnim vrećicama, neću je zaboraviti dok sam živ.

Naime, za baku, makar je kao djevojče morala pješke natrag od nedjeljnog sajma do Biškupečke, jer na Alemvasutaku nije znala beknuti madžarski da kupi kartu, onaj francjozefinski svijet parade i reda bio je nešto nedodirljivo i neponovljivo; nešto što će ikada više teško biti dostići i postići. Moglo se živjeti po unaprijed određenom pravilu i predvidivo, ali skromno, taman tako da saznaš koliko i što ti treba, a da radiš kako i koliko hoćeš i možeš, pa makar od toga morao bježati i preko velike bare kao pola djedove obitelji, a baka i djed nisu pobjegli, jer su imali tri zanata u rukama (bravarski, kovački i šnajderski) i ufanje u svojih deset prstiju, makar im, kao i većini drugih, prvo dvoje djece umrlo brzo po porodu i makar ratovi dolazili i prolazili kao ekspres vlakovi pored Kustošije i Vrapča.

Prošlo je tako, da se vratimo na kletve - i od spomenute Gutmannove - evo već punih pedesetiosam godina, a Benfica još čeka trofej. U međuvremenu su izgubili osam, da – osam europskih finala; neka od njih na sasvim nemoguće načine, gađajući u istoj akciji po dva puta istu prečku ili stativu gola; kao ukleti. Generacije romantičara, umjetnika i znalaca pale su na par metara od trofeja a da ga nikada nisu dotakle. I sam Eusebio otišao je ponizno još prije trideset godina, kada su igrali u Beču, doduše sa onim – Rijkaardovim i van Bastenovim Milanon, na Gutmannov grob pomoliti se da bi skinuo kletvu, ali uzalud.

Pobjede niotkuda.

I zato bi valjalo dobro promisliti prije nego mladost sljedeći put odnese pod miškom domovnicu ili izvod iz matice rođenih u kopiraonu. Čemu mučenje; možda ipak nije loše uštedjeti trud, a i tih par dukata. Zatrebat će, jer protiv riječi gospoda Bele teško se štogod dade napraviti, pa da jednom ta pruga iza terase Esplanade prestane biti granica svjetova iza koje se trnjanska i trešnjevačka paščad valja u savskom blatu.

Pitate se, kakve veze imaju te stvari jedna s drugom ili trećom ili četvrtom; Benfica, baka i kopije i Trnje, pa još sa mnom? Pa, nemam pojma; ne mogu vam to ovako, u par rečenica objasniti; nisam ja neki osobito vješt majstor riječi – meni bi za to trebao cijeli roman, a i onda bi se crvena nit u njegovim retcima pogubila i nestala kao odjek onih starih kletvi.

Teško je objasniti ono što osjećaš i i što ti iz oka u srce donese goričnu, a istim putem natrag gdjekoju suzu; to je jedina veza koju ja mogu ovdje jasno navesti. Ali svakim danom stvarnost me sve više uvjerava da, i bez kakvih posebnih i važnih razloga, veza postoji. Još kakva. Ako ne sa mnom osobno, a – još gore - onda s onima koje mi oči obuhvate oko mene, u kući, na ulici, kada malo podignem glavu.

Ili još, još gore - srce, kada se uopće njime ovakav, zaboravan i površan, sjetim i udostojim pogledati oko sebe.

<	siječanj, 2021
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Siječanj 2021 (4)
Prosinac 2020 (8)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (3)
Srpanj 2020 (5)
Lipanj 2020 (5)
Svibanj 2020 (7)
Travanj 2020 (5)
Ožujak 2020 (6)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (1)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (1)
Kolovoz 2019 (1)
Srpanj 2019 (1)
Lipanj 2019 (1)
Svibanj 2019 (1)
Travanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Veljača 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (1)
Studeni 2018 (2)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (4)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (3)
Lipanj 2018 (3)
Svibanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (2)
Veljača 2018 (1)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (3)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (3)
Lipanj 2017 (2)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (5)
Ožujak 2017 (3)
Veljača 2017 (2)

Opis bloga

Linkovi