penetenziagite

srijeda, 08.05.2019.

Istra

Uskršnje praznike već smo odavna ove godine ostavili za posjet Istri. Tom jedva nešto detaljnije planiranom izletu velika pomoć bio je i naš kolega bloger Viatrix čije sam postove dosta intenzivno pratio posljednjih mjeseci, a kojem se ovim putem neizmjerno zahvaljujem, jer što zbog nedostatka vremena, a što zbog nekih drugih planova, nismo bili u mogućnosti dosljedno slijediti mnoge izlete sa ovog bloga u njihovom punom obujmu, ali su za mnoge izlete presudne bile ideje i informacije koje sam otuda pokupio. osim takvih, kratkih i nepretencioznih šetnji, plan je bio i – nakon dugo, dugo vremena – naći se i družiti sa mojim prijateljem, a taj se plan – što mi je više od ičega drugoga drago – ostvario u potpunosti; dapače – i više od očekivanja.

Tek nekoliko desetaka kilometara više u ukupnoj kilometraži, a i ne važna okolnost da slovenska vinjeta znatno pojeftinjuje put tom varijantom, utjecali su na odluku da se putovanje otpočne odvajanjem od autoceste kod Črnog Kala, pa zatim sporednim i malo poznatim cesticama ponovno uđe u Hrvatsku i prvo posjeti lijepa i pusta Ćićarija, koja na pojedinim mjestima, osim branja šparoga ili kopriva, nudi i fenomenalne vidike oko Bresta ili Vodica. Nakon obavezne popodnevne kave u Buzetu, odlučujemo se za posjet Višnjanu i nezaboravnom Grožnjanu, što znači i završetak dana prvoga.

Nova avantura otpočinje obaveznom posjetom porečkoj Eufrazijevoj bazilici, koja se zbog očaranosti viđenim i prilike da se u miru ranog dana i pustog objekta doista uživa u njemu, otegla na gotovo čitavo jutro. Nakon toga odlučujemo se za posjet starinama – Mordelama i anđelima u zaleđu Poreča, pa tih nekoliko sati šetnje pustim poljima i gustišem u potrazi za davnim gradinama, stijenama i amfiteatrima koje nalazimo potpuno zapuštene, ali u dovoljnoj mjeri sačuvane da bi čovjek penjanjem na njih osjetio značaj i silinu duha ljudi koji su tu nekada živjeli. Dan završavamo posjetom Limskom kanalu, pa iako je Romualdova pećina bila zatvorena, šetnjom od razrušenog samostana Svetog Mihovila do mora i večerom sa školjkama i plodovima mora završavamo taj bogat, sunčan i topao dan u lijepom Vrsaru.

Slijedeći doživljaj vodi nas iz Labina nizbrdo, šetnicom Sentonina, koja uz bujan i predivan potočić sa mnogim vodopadima i malim jezercima svjetlozelene vode vodi prava lijepom Rapcu okupanom toplim travanjskim suncem. Nakon povratka u Labin i razgledavanja stare gradske jezgre, odlazimo na prvi susret sa prijateljem na istočnu obalu Istre. Popodne protječe u sjećanju na davne dane mladosti, pa zaključujemo da je uputno takvo što začiniti lijepom šetnjom koju poduzimamo u okolici Raklja i Krnice, sa sjajnim pogledima na Raški zaljev i Cres.

Novi dan, Uskrs, nudi i nove planove, a otpočinjemo ga posjetom Pazinu i Beramu, šetnjama do korita Pazinčice i stare crkvice Svete Marije na Škriljinah (freske Vincenta od Kastva ovaj puta ne vidjesmo jer nismo željeli prekidati domaćina u vjerojatnoj posjeti misi), a konačno i odlaskom do osamljenog i predivnog Boljuna, gdje smo u konobi na nekakvoj akciji na koju smo slučajno naišli, pojeli fantastične fritaje sa šparogama za zaista male novce. Povratak nudi posjet tarskoj vali i ušću rijeke Mirne, te šetnjama kamenim obalama uz predivne prizore sunčeva zalaska.

Predzadnji dan planiran je posjet neobičnom i surovom poluotoku Kamenjaku, najjužnijem dijelu Istre, kojeg sam kao golobrad mladac jedini puta vidio još u vojsci na nekakvom gađanju sredinom osamdesetih. Automobilom se sada može dobro građenom cestom nekoliko kilometara iza Premanture, pa zatim ostavljam vozilo u hladu gdje dio ekipe posvećuje vrijeme branju šparoga, a ja odlučujem koliko je god moguće, slijedeći puteljke uz obalu, udahnuti taj prizor divljine uz jak šum nadolazećeg vjetra koji zove promjenu vremena, sa pogledom na predivni svjetionik Porer, napredujući prema samom vrhu poluotoka. Nakon nekoliko sati hodanja slijedi još veće iznenađenje – prijateljev poziv uz obavezno pitanje što se radi, pa u nekoliko sekundi odlučujem da mi je nekoliko sati provedenih sa njime barem malo vrednije od ovakve istinske prirodne ljepote. Brzinski dogovaramo sastanak u Šišanu negdje oko tri popodne, pa se nakon još dobrih sat i pol lutanja pridružujem ostatku ekipe, te poslije obilna obroka iz ruksaka odlazimo ponovno na jugoistočnu obalu Istre. Nakon posjeta lijepom Medulinu i zapuštenoj ali upečatljivoj Marleri, gdje poduzimamo kratke ali nezaboravne šetnje uz obalu, nalazimo se sa njima u Šišanu odlazeći u posjet nekadašnjim – sada zapuštenim – topničkim bitnicama na Sveticama sa predivnim pogledom na pola Jadrana. Vrijeme leti u razgovoru i ponovnom spoznavanju koliko sam sa tim čovjekom bio, a i još sam blizak, i koliko su nam se životi radi različitih zanimanja i prostorne udaljenosti, nedopustivo s protekom mladosti – udaljili, nakon što smo neka od prvih, sada davnih ljeta mladalaštva gotovo čitava proveli zajedno. Obećajem sam sebi, ako ništa drugo, pomoći mu u životnim nevoljama o kojima nerado priča a koje su ga s godinama snašle, ako ne već nikako drugačije, a ono poticanjem na češća druženja i kontakte, za koje vidim da ga vesele i ispunjavaju, kao i mene samoga.

Pretposljednji dan tako završavamo posjetom starom Nesactiumu i oproštajnom pivom negdje oko Loborike, uz obećanje da ćemo se češće nalaziti i družiti tijekom mjeseci i godina koje su pred nama.

Posljednji dan znači i povratak, pa nakon kišnog Umaga odlazimo u vjetrovite ali nezaboravne Buje, a potom pravac autoput. Bilo je to šest nezaboravnih dana odmora i spokoja, koje bi – dakako – valjalo ponekad i ponoviti. Istra zauvijek, premda sam u njoj kao mali ljetovao desetak ljeta po dva mjeseca, ostaje neistražena i zagonetna zemlja u koju se valja vraćati i uživati u svim bogatstvima, ljepotama i novotama koje pruža. Obzirom na to što smo sve posjetili, čovjek se pita ne bi li bilo uputno učiniti neko takvo ponavljanje upravo na istim ovim mjestima. I biti siguran da baš tu nikada nisi bio, jer ćeš uvijek doživjeti nešto novo.

08.05.2019. u 08:13 • 11 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 01.04.2019.

Od Okića do oka

Ima tome već nekoliko tjedana; grane još nisu bile propupale a niti sunce još nije bilo tako jako grijalo kao ovih dana; zaputismo se umjesto prema Medvednici – do Samoborskog gorja. Ta brda, razvedena, ne previsoka, a opet ponegdje običnom namjerniku i zahtjevna za uspon, od početka moga zanimanja za planine (o, kako je to davno bilo, i kao da se zbivalo nekom sasvim drugome) pobuđuju mi interes, jer koliko god da si mislio kako si sve već prošao, uvijek nađeš nešto novo, zanimljivo, neistraženo, ili si ono što si već davno prošao pomalo i zaboravio, pa se pretvorilo u uspomenu, a ne snažan istinski doživljaj kakav ti se desi kada ponovno nogom kročiš na isto mjesto. Ne kažem nipošto da je Sljeme ružnije ili siromašnije; sjeverna strana te planine zaista je na pojedinim mjestima neopisivo lijepa, ali tamo negdje iz Gabreka, Bregane ili Anindola počinju putevi koji su jednu mladost učinili smislenijom, sadržajnijom i ljepšom.

Pa što je na koncu to famozno planinarenje, nego li bijeg? Bijeg od sebe, ili drugih, ili praznine? Sada sam, što pokušavam osvijestiti gotovo svakog dana, u stanju u kojemu – pun zahvale i spokoja - jednostavno nemam potrebe bježati od ičega u svome životu; no, nije život samo ono što se dešava tebi kao pojedincu; život je i ono što vidiš kada se osvrneš na ljude i svijet oko sebe. Dobar dio života čovjek provede tako na način na koji to istinski ne želi, s ljudima s kojima ne želi ili radeći ono što ne želi. Znanstvenici bi to nazvali zakonom ekonomske nužde i otuđenjem, religiji skloni mislioci – dolinom suza, a pjesnici bi se iz petnih žila nastojali potaknuti te na čuđenje, jer samo gledanje svijeta očima prvog čovjeka, djeteta, donosi igru i sreću u ovaj svijet. Da se referiram na protekli post, u pitanju je – rekao bi onaj zloguki a legendarni pater Had, kada su u pitanju mogućnosti i želje – nekakav vid herojstva; ali, hvala lijepa danas na herojstvu – danas ne želimo biti junaci i heroji, nego – neka nam barem na dan bude dopušteno - cvrčci; danas mi se pjeva i smije; srce zastrto brigama i maglom, željno topline i svjetla huči od radosti i goni u svijet prirode, povjetarca, plava neba i tihih šuma. Pa, dajmo mu konačno malo vremena u kojemu neće biti svjesno da to vrijeme teče i prolazi kroz nas i mi kroz njega; neka vrijeme stane, oči gledaju a uši slušaju spokoj, radost i ljepotu.

Ali, avaj. gledati možeš, i slušati, i šutjeti; možeš i mirovati, grijati se, uživati u kakvom zalogaju, prizoru ili zvuku; ali ne možeš ne misliti. A to bi, bez svake sumnje, ponajviše valjalo umjeti: sazdati tišinu u svojoj nutrini.

Koliko god bio zabrinut radi toga što vrijeme već godinama u ovom ubavom kraju, a i daleko šire, polako ali uporno ne slijedi kalendar, pa živi nekim svojim redom i navadom (a to ne može biti dobro, nikako, jer kalendare su ljudi pravili stoljećima i tisućljećima, držeći se čvrsto onoga što se uporno ponavljalo, dajući tako našem rodu sigurnost, stalnost i pouzdanje), ovakvo rano i iznenadno proljeće, svijetlo, izazovno i napadno, budi u tebi stare i nikada do kraja zatomljene potrebe za traženjima, osamljivanjima, odlascima. U osnovi takvog razmišljanja, jest i morala bi biti briga za ono što ostavljamo generacijama koje dolaze, pa ako takvih i nema, ili nisu toliko važne, kao i čitav naš rod, onda ostaje stid zbog toga što smo nedvojbeno u tolikoj mjeri zagrizli u to imanje, sućanstvo, ljepotu, da im povratka nema; pa ma koliko to trivijalno i beznačajno bilo, teško je ne upitati se koliko sam i sam svojim komforom, nebrigom ili lijenošću doprinio općem stanju. Vjerojatno ne malo: ponešto vožnjom, grijanjem, neracionalnim trošenjem vode, produkcijom otpada preko svake razumne mjere, ali ipak – ponajviše – uzimanjem više od onoga što mi treba. Ključ je to za gradnju tvrđave duše kojeg su drastičan manjak u bljedolika čovjeka odgonetnuli još davni Indijanci, spočitavajući pohlepu i lakomislenost. Ja zaista ne znam i ne mogu ni znati jesmo li prešli taj strašni i mračni Rubikon i ima li još uvijek nade u povratak, ali da smo zaglibili u tuzi, samoći i ispraznosti, vođeni takvim načinom života, to teško da se poreći može.

Nisu za takve tvrdnje na žalost presudni argumenti, rasprave, statistike i teorije; sasvim je dovoljno s vremena na vrijeme zagledati se dublje u lica ljudi i gradova kojih se dotičemo u svome životnom putovanju, pa da ti sve bude jasno o tome kako svijet polako ali sigurno odlazi vrit, a pomoći nema, jer je ljudska jedinka korumpirana komforom, trenutkom i nasiljem tjelesnosti, kultom mladosti, agresivne ljepote i negacijom boli. Gdje nema siromaštva, caruje obilje, ali i jedno i drugo donosi mržnju, sebičnost i zatvorenost. Oni koji znaju, ne mogu; oni koji mogu neće; a oni koji hoće – ne znaju. Vrijednosti koje su nam presudne i od kojih se ne znamo otrgnuti (imati, željeti, uzimati) pretegnule su odavna nad sviješću da smo jednobitni sa svemirom i da naš kraj nužno znači nov početak i nov život; ovakav dan i ovakvo okružje kao stvoreni su za to da nas na takvo što podsjete i učvrste u toj barem povremenoj ali snažnoj okrenutosti onome što ne možemo imati jer jesmo. Bol, starost i smrt dio su nas ma koliko ih ignorirali, pa što ih više poricali, poričemo i sebe same. Stoga, valja nam odreći se natjecanja i usporedbe; osude; lakoće govora i gospodarenja jezika poput malog kormila što zanosi veliki, snažan brod u valove nevolja. Osvijestiti treba to da čovjekovo bogatstvo nije u onome što ima, nego onome što i koliko ne treba da bi bio spokojan i zadovoljan.

Valja zapravo šutjeti i slušati, a ljepšeg mjesta za to od osame ove ogoljele okićke čuke teško ćemo, makar na nekoliko važnih časaka, naći. Sada napokon znadem i odakle toj staroj gradini ime: bez sumnje, od važna posla kojeg ti oko zatekne kada te noge gore, visoko do gradine dovuku, a zagledati se u sebe valja.

01.04.2019. u 09:11 • 20 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 03.03.2019.

Chris Mc Candless i četrdeset heroja

Već dugo nakon što su sovjetske čelične gusjenice pregazile ubavu češku zemlju, Jiri Šotola napisao je roman „Družba Isusova“, za kojeg su mnogi ustanovili kako predstavlja vivisekciju komunističkog poretka vladavine kojeg simbolizira ustroj i rad spomenutog crkvenog reda opisanog u knjizi. Mene je pak u tom malome remek djelu privukla jedna sasvim druga stvar, a to je glasoviti monolog glavnog anti-junaka ovog djela, patera Hada, u kojem ovaj, pritisnut i razočaran prilikama i strukturama koje ga tjeraju da u svoje ime, a njihovu korist uništava, gazi i razbija posljednje tragove ljudskosti, rezignirano nekome tko još vjeruje u ljudsku dobrotu odvraća kako heroji nisu ljudi koji čine ono što ih je volja, već isključivo oni koji iz dana u dan čine ono što ne žele.

Sjetio sam se više puta ove tvrdnje čitajući ovih dana, zapravo - noći, sjajnu knjigu Jona Krakauera „U divljini“ (Vbz, 2008.). Ima gotovo desetak godina da sam odgledao legendarni film Seanna Penna pod tim naslovom (vidim da je na imdb-u u međuvremenu prešao „osmicu“ i po mišljenju preko pola milijuna ljudi postao 137. najbolji film svih vremena!), pohranivši ga ne samo u nečemu što bi čovjek nazvao memorija, već postajući s vremenom svjestan koliko bi mi taj film, da sam ga gledao onda kada je trebalo (sa, recimo, dvadeset), moguće promijenio tijek života. Ili ne bi. Jer divljine i divljina bilo je i u to vrijeme; nismo imali što drugo pa nam je glazba značila i nosila puno više nego što znači klincima danas, a sa strukturama moći, zidovima i lažima susreo sam se, ako ne već u školi, a onda ubrzo u vojsci države koja se raspadala.

Nema tome mjesec dana da je ovdje kolega @jelen (koji je prošlog ljeta poduzeo jedno divljenja vrijedno hodočašće svijetom i životom) na svome blogu postavio citat gospodina Chrisa Mc Candlessa (glavnog lika ove priče) o Zvijeri i zvijerima; na čemu sam mu neizmjerno zahvalan, jer me izravno potakao na to da popunim rupu u svome životu nastalu gledanjem filma i nečitanjem ove veličanstvene knjige. Napisana je od strane novinara Jon Krakauera, publicista, čovjeka koji se i sam u mladosti potucao osvajajući vrhove aljaških ledenjaka, pa potom sklopio milijune kompromisa prethodno se na pasja kola posvađavši sa ocem, ne bi li u Chrisovom liku i djelu pronašao djelić davnoga sebe.

Chris je; zvat ćemo ga za ovu priliku tako; dvadesetčetverogodišnjak koji je završio koledž i odlučio na užas roditelja prekinuti dalje školovanje (koje je ionako izgleda većinom sam do tada financirao), darujući preostali novac dobrotvornoj organizaciji. Skupio je nešto svojih prnja i stari auto, pa dokle je išlo – s njime, a potom bez, potucao se stopirajući i vozeći se Sjevernom Amerikom godinu-dvije, loveći ribe u Kalifornijskom zaljevu ili radeći koliko mu je trebalo na farmama Zapada, sve dok nije u proljeće 1992., tjeran očitom mržnjom i prezirom prema dvoličnom, nepravednom i plitkom svijetu današnjice, otišao u pustoš Aljaske da bi tamo živio i istraživao snove, ljepotu, mogućnosti. Koga god da je upoznao i gdje god da je ostavio trag svoje stope, ostavio je i trag nesebičnosti, dobrote i skromnosti, jer ga upravo takvim svi svjedoci tih događaja i pamte. Film i knjiga zato se i zovu tako kako se zovu, jer u svojoj „deklaraciji“ napisanoj na šperploči famoznog autobusa br. 142 Fairbanks gradskog prijevoza (u kojem je i skončao umrijevši od gladi) napisao je kako kroči sam Zemljom da bi postao izgubljen u divljini. Bez imalo iluzija, Krakauer u svojoj knjizi s ne manje žara opisuje primjere ranijih putnika, namjernika, avanturista kao što su bili Evertt Ruess, Gene Rosellini, John Waterman i ostali, koje zajedno sa Chrisom, za razliku od milijuna lovaca, ribara, sakupljača u povijesti sa ciljem preživljavanja, on s punim pravom naziva hodočasnicima, ali istodobno citira i gomile pisama domorodaca, aljaških ribara i trapera koji ovakve neosmišljene avanture nazivaju – ne bez razloga – običnim pustolovinama, neozbiljnošću i porazom ljudske pameti koja se tisućama godina upirala osmisliti tehnike, postupke, vještine preživljavanja i strpljiva rada u beskonačnoj ledenoj stvarnosti divljine koje su donosile život, a ne smrt. Rekonstruirajući posljednje mjesece Chrisova lutanja i života, neuspjehe dimljenja mesa ili sakupljanja plodova nakon što presuše zalihe riže, Krakauer konstatira kako je ovaj još negdje početkom srpnja 1992., izmučen i iscrpljen glađu, insektima, vremenskim nepogodama, odlučio vratiti se putem kojim je i stigao u civilizaciju, pa ustanovio da to nije moguće, jer je travanjski maleni potok što je sijekao put povratka, u međuvremenu, nakon topljenja tona snijega na sjeveru, postao ledena blatna bujica Tiklanike od kakvih tridesetak metara širine, koju nije moguće pregaziti. Da ironija bude veća, Chris nije sa sobom ponio niti odgovarajuću zemljopisnu kartu, jer da jest, morao bi vidjeti da se niti kilometar nizvodno nalazi preko obala te rijeke povezan kabel od nekoliko centimetara promjera, koji nosi kapsulu dovoljnu za prijevoz jednog čovjeka, dakle - kartu za spas. Onemogućen tako vratiti se, Chris ima samo jedan izbor: umrijeti u nekoliko sekundi u ledenoj bujici, ili u nekoliko mjeseci u spomenutoj ljušturi autobusa, ostatku nekadašnje kolonije istraživača i lovaca. Kao što bi vjerojatno i većina nas, odlučuje se za ovo drugo, pa njegove posmrtne ostatke, umotane u vreći za spavanje, početkom rujna nalaze lovci na dabrove.

Plivajući i teturajući tako između primjerice Tolstoja i Thoreaua, čije je knjige ponio sa sobom, da bi u svakom času mogao znati zbog čega je došao do mjesta gdje jest, potcrtavajući važne citate o lažima, prijetvornostima, snazi, iskrenosti ili neustrašivosti („gostoljublje je tamo hladno poput leda“; „radije nego ljubav, novac, slavu, daj mi istinu...“), Chris umire bez glasa i pomoći, sam, iscrpljen i izmučen, negdje tijekom kolovoza 1992. I sam Krakauer, koji se dvadesetak godina prije našao u sličnoj situaciji zahvaćen snježnom olujom nakon što je jedva opremljen krenuo osvajati neki ledenjački vrh, zaključuje kako nema šanse da je Chris radije izabrao smrt nego li život, već da se radi tek o spletu okolnosti koje nije uzeo u obzir, a morao je, pa bi i za njega, da se nije vratio sa svoje ledene kape, ljudi kazali da je želio umrijeti (kako sada govore za Chrisa), a ne živjeti u laži, ali da je istinski on (Krakauer) patio od ohole drskosti i nevjerojatne naivnosti, ali nikako nije bio suicidalan.

Kada bih bio dovoljno pametan, ili sposoban, ili prednjačio u bilo kakvoj vrlini, usudio bih se Chrisov i život ovih ostalih hodočasnika nazvati glupošću, bezveznjaštvom, besmislicom. Nisam, međutim, takav; moj život nije prepun vrline, nego opreza, straha, ograničene radosti; ne manje sjene no svjetla; ne usuđujem se nipošto osuđivati ih, jer svojim postupcima nisu ugrozili nikoga osim što su eventualno ljudima koji ih vole život pretvarali u besciljno tugovanje. A i otkud nam pravo zaustavljati nekoga koga volimo da bježi, odlazi, nestaje, samo zato što će i naš život tim nestankom početi da nestaje?

Dolazim ti kao fantom slobode, da te vodim, ravno do dna; stihovi su koje sam srećom prozreo još davno, davno; toliko davno da se nadmeno i bespomoćno nedavno pitah bi li i moj sin, moj tadašnji vršnjak, mogao shvatiti strahopoštovanje klinca koji je utekao od kuće eda bi odslušao tih dva sata neponovljive i čarobne buke u Kulušiću, jedne tople i zavodljive jeseni osamdesetiprve, kada je tek krenuo u srednju i kada su svi putevi izgledali otvoreni, široki, jasni; shvaćajući da granice postoje zato da bi ih se prelazilo, ali ne i zanemarivalo, ako želiš ostajati, opstajati, trajati; što je osnovni preduvjet da bi uspio sagraditi tih nekoliko krhkih trenutaka radosti i uspomena koje život nosi, a koje su jedino i upravo zato i čarobne i pravo su blago, jer su krhke, neponovljive, vrijedne kao sam zlatni prah na dlanu.

"Možda su upravo zato oni Aljaskanci tako strogi prema njemu, jer ih Mc Candless pretjerano podsjeća na to kakvi su nekada i sami bili" - zaključuje velemajstorski Krakauer svoju aljašku odiseju.

Vraćajući se tako sa svojih Aljaski, opskrbljeni bez greške svim potrebnim kartama i osiguračima, kako nas neke iznenadne i silovite Tiklanike u tome ne bi slučajno spriječile, samozadovoljno gugučemo jer smo dospjeli nazad u naš slatki pakao, nasuprot Chrisu i Chrisovima. Pa umjesto da postajemo legende i prestajemo, kao oni – jer da bi postao legenda, moraš, je li – prestati; mi postajemo obični, prozaični, suhoparni heroji kakve i opisuje mudri pater Had s početka; živimo u sigurnosti svojih ljuštura, kabanica, navika i normi, snebivajući se možda povremeno nad kakvim strašnim provalama Zla što ih zajednica u kojoj jesmo ponudi, živeći iz dana u dan manje ili više ono što ne želimo, a cijeneći kao sam nektar kaplju onoga što želimo i što uspijemo s vremena na vrijeme iščiliti iz tog općeg mraka, ludila i paranoje. Tamo gdje je Chris odustao i gurnuo svijet u provaliju, mi smo – ne znajući i ne usuđujući se ništa drugo – nastavili dalje. Pa kada nam Najdraža kroz koji časak ustane, probuđena navalom tipkanja ovih staračkih bljezgarija po tastaturi, uz vreli poljubac darovat ćemo joj pitanje treba li otići po kruh, ili je nešto drugo na ovaj sveti dan u planu.

03.03.2019. u 07:47 • 14 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 06.02.2019.

Duino, Timava, Trst, magla

Kako je slovenska vinjeta još trajala, nakon posjeta Laguni di Grado jednog zimskog vikenda (odvojak Razdrto-Vilesse), slijedećeg smo se odlučili navratiti na drugu stranu, do zaljeva što ga zovu po Trstu (da, to je grad u kojem bih volio živjeti, kada bih to mogao, smio, trebao), a pruža se na zapad sve negdje do Duina uz obalu koja zavija prema Veneciji (odvojak Razdrto-Sistiana). Niti uporna magla što se vukla (a već na stotinjak metara od obale bivala odmijenjena predivnim zimskim suncem) nije nas odvratila od nauma da posjetimo glasovitu Rilkeovu šetnicu koja se pruža od Sistiane do Duina u duljini od nekih tri-četiri kilometra, a vodi ponad predivnih klifova nad šumnim zelenoplavim morskim dubinama. Ljetnu vrućinu na koju smo navikli posjećujući ovo mjesto sada je zamijenila hladnoća, a sivi oblaci magle podaše moru pod njom još moćniji i tajnovitiji izgled, pa čitav prizor od promatrača zapravo traži šutnju, spokoj i spoznaju o slabosti i prolaznosti pred snagom i ponekad surovom ljepotom prirode.

Nakon šetnje uz more ovom šetnicom, a kasnije i prema u magli skrivenom zamku Miramare, odlučili smo se posjetiti i rijeku Timavu, slabo poznatu i kratku ponornicu što od Štivana, mjestašca pored Duina, putuje prema moru, a mjesto izvora ponornice na površinu tik pred samim ušćem u Jadran poznato je i po lijepoj crkvi Sv. Ivana Krstitelja.

Čovjek ovako skučena pogleda, okovanog maglom, tmurnom bjelinom i zapanjujućom snagom prirode, mora biti upućen i na to da u takvim trenucima intenzivnije i dulje obrati pozornost na svoju nutrinu, pa se pita: čemu ta putovanja i iskanja novih iskustava, je li to tek puko i grozničavo popunjavanje praznine, traženje smisla ili kušanje vlastite snage u usporedbi sa snagom oblaka, sunca, zime, vremena, smrti? Puni nelagode od takvih pitanja što nam sama naviru, bez poziva, pogledavamo se, prvo preko ramena, a potom i izravnije, češće, u oči, ugrožavajući pri tome plašljive korake što ih činimo po kliskoj kamenoj stazi; pa tražimo sjenu, sumnju, slaboću u ovoj hladnoj pustinji.
Tek dug i posvećen osmijeh razbija grudobrane šutnji; pred govorom lica, riječi postaju suvišne.

A što se tiče riječi; kojima su potrebne... uopće ne dvojim da boljeg odgovora na ova pitanja nema, do li onog kojeg je, vjerojatno šećući istim ovim putevima, dao još sam Rilke u svojoj poznatoj pjesmi o samoći.

Samoća je poput kiše,
U večeri iz mora se diže,
Iz ravnica pustih i dalekih stiže,
Ide u nebo, gdje je uvijek ima.
I tek sa neba pada po gradovima.
Pada prije neg˘ svjetlost je izašla,
kad ulice se okreću spram zore,
I kad se tijela sto nisu ništa našla,
Razočarano dijele puna mora,
I kada ljudi sto od mržnje gore,
U postelji jednoj moraju da noće.
Tad dolaze valovi samoće…

06.02.2019. u 20:04 • 14 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 10.01.2019.

Plitka rasprava o nečinjenju

Po razgovorima sa mnogim ljudima, a potom i po postovima koje sam ovdje tek letimično znao proći proteklih dva-tri tjedna, bilo je očito kako se radi o razdoblju u godini u kojemu su ljudi više okrenuti sebi, smislu postojanja i djelovanja. Na više mjesta zapodjenuo bi se za kavom, ručkom ili u običnom druženju, kakav razgovor o tome što se može ili treba učiniti u zajednici u kojoj jesmo i kako gledati na druge ljude, zajednicu, sebe. Opći je konsenzus da se učiniti ne da ništa i da smo pred tolikom silom stvarnosti nemoćni. Zamijetio sam da se u toj prilici općenito ljudi,, imajući u vidu reakciju na takvo stanje i volju da se nešto učini - grupiraju u dvije skupine: jedna, veća, koja na ovaj ili onaj počiva na odmaku od stvarnosti, snažne volje da istu kritizira i pronalazi (na žalost, uglavnom) krivce u drugima i drugačijima (drugim ljudima općenito, ili obzirom na njihovu struku, stranku, naciju, vjeru, imovinski status...) pa onda otrovnim strelicama bode gdje i kako može; druga je pak grupa u velikoj manjini, a obuhvaća ljude koji su dosljedno okrenuti lijepome i dobrome; ta dosljednost ne očituje se toliko zapravo u okrenutosti i interesu za opažanjem stvari (iako je, vjerojatno, da bi čovjek bio vedar, presudno prije svega zatisnuti oči i uši da ne čuju i ne vide zlo), koliko u načinu reakcije: usudio bih se reći da termin kojeg sam kod jednog dobrog prijatelja pročitao, a glasi - vedra prostodušnost, prilično odgovara zatečenom stanju.

Cinizam s jedne strane pliva između dviju nemogućnosti: prve, propuštanja reakcije koju inteligencija čovjeku nameće kao nužnost /što vele doli "puka bi da ne reče"/ i druge, nemogućnosti išta istinski učiniti po pitanju otklanjanja uzroka nezadovoljstva /jer u protivnome prestaje biti cinizmom i postaje akcija, koja često biva pogubna, krvava, kaotična/. Pobuna je po sebi legitimna, prirodna i ljudska, ali ne uspijeva niti smanjiti, a kamo li uništiti nezadovoljstvo. Ma koliko se razlikovali u početnom slovu pogleda na svijet (k ili c, ovisno o starogrčkoj filozofskoj školi) općenito za sve važi parafraza kako trljanjem želuca nije moguće utažiti glad, pa nezadovoljstvo u pravilu generira novo nezadovoljstvo, a ako izostane uživanje u tuđoj muci, zatvara se krug u kojemu radosti nema. Cinizam jest, kako kažu, oklop ljudskosti, a predstavlja slobodan i samosvjestan izbor pametnih ljudi da protumače i reagiraju na težak, turoban, neizvjestan svijet oko sebe. Pri tome sustav vrijednosti (najčešće okrenut materijalnome, dakle - imanju nasuprot bivanja) i nije od presudna značaja, premda je bespotrebnost – dosljedno – najviša vrlina. Rekao bih da je ta i takva bespotrebnost okrunjena na žalost imperativom da sam „ja“ bolji od drugoga, a tu – kako nas uče mnogi – zapravo i počinje zlo među ljudima. Činjenje zahtijeva selekciju, eliminaciju, nadvladavanje, silu. Zbog toga i otuda i toliko nečinjenja: oportunizam je sveti gral svake entropije; voda dere stijenje u šljunak, a šljunak u prah, sve do ničega.

Vedrina dotle često, makar i u stinim koracima, liječi i krijepi - dušu, pa i okoliš, sužava utjecaj i značenje svijeta na puku pozornicu, vapi za suzdržavanjem, konstruiranjem spokoja i strpljivom potragom za mrvom zlata u jami od blata. Prostodušno vedri ljudi svijetle u tami sebi i drugima, jer oni, a ne cinici, pružaju ruke palima i govore riječi potpore. I u novoj Torreovoj knjizi o životu i smrti (koju bih morao pročitati) govori se, kako proizlazi iz intervjua koje sam ovih dana čitao - zapravo o sličnoj temi: da je velik broj ljudskih života promašen, jer uključenost u sustav i svijet zapravo znači isključenost od sebe, pa što je „uspješnost“ veća, to je i udaljenost od suštine veća. Ako utvrdimo da ostati i opstati u ovome svijetu predstavlja vrlinu - onda se postavlja pitanje postoji li vrlina viša od te i valja li je dostizati. Neću se ovdje nipošto usuditi generalno favorizirati ovaj potonji, necinički pogled na svijet, jer i svojim ponašanjem ovdje nerijetko sam ga znao izdati, pomalo i potiho, kakvom sitnom i tmurnijom upadicom, koja bi možda blažem promatraču mogla promaći kao dobronamjerna šala, pa me se teško u tom pogledu može smatrati dosljednim, no sjetit ću se na koncu jedne mudre čini mi se Andrićeve, koja veli da bi bez aktivnih ljudi ovaj svijet bio nemoguć, ali bez pasivnih - bio bi nepodnošljiv. Za zaključiti je da bezmalo u svakome od nas čuče i po jedan cinik i jedan prostodušni lik, boreći se temeljito, teško i za svog našeg vijeka oko toga kakav će izgledati svijet u kojem jesmo, ovisno o tome koji će u kojem trenutku nadvladati.

Na ovom bi mjestu cinik primijetio: ah, blago siromašnima duhom. Ili, što bi u onom vicu kazao Mujo, između ljepote i gluposti, biram potonje, jer valja podržavati trajne vrijednosti.

10.01.2019. u 20:39 • 14 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 24.12.2018.

Laguna u magli

Nevesela je činjenica da se za puno manje novaca do mora najbližeg ovom dijelu zemlje može stići preko Slovenije, nego primjerice preko Delnica, jer se za isti novac za kojeg je moguće kod nas doći npr. do Gospića – čovjek može sedam dana voziti autocestama susjedne nam zemlje, a razlika u kilometraži između npr. Trsta i Rijeke gotovo da je zanemariva, što ponekad mami i na tu, zapadnu varijantu. Meni ne puno veselija činjenica jest i to da je put do mora na toj, drugoj strani popunjen još i mallovima, outletima i sličnim carstvima koja rado zaobilazim (Villesse, Palmanova…) ali neodoljivo privlače dio ekspedicije, no ista mi ipak daje argument da dio družine privučem na putovanje, pa dok taj dio ostavljamo u tim usputnim stanicama, oni koji su željniji prirode i nekoliko sati novih doživljaja odlučuju se posjetiti najbližu crtu obale između Trsta i Venecije: Lagunu di Grado. Ako smijem, za posjet ovom dijelu Italije preporučio bih gotovo praznu, besplatnu i lijepu novosagrađenu brzu cestu što se pruža od Gorizie do Villessea, te se nastavlja na slovenski odvojak autoceste od Razdrtog do Nove Gorice, a omogućuje izbjegavanje Trsta, dok je kilometraža gotovo pa ista. Ukoliko vas zanima priroda na toj, drugoj strani, onda preporučujem silazak sa autostrade u Sistiani i posjet predivnoj Rilkeovoj šetnici, zajedno sa šetnjom do Miramarea, ali o tome nekom drugom prilikom; taj sam dio više puta posjetio, pa me sada vuklo nešto novo. Sveukupna kilometraža puta ovako nije prešla petstotinjak kilometara, dakle sasvim prihvatljivo za vožnju u jednom danu.
Nakon prelaska autostrade, cesta nas prvo vodi kroz tajanstvenu i lijepu Aquileiu, kojom je prolazila jedna od najstarijih cesta na svijetu (Via Aquileia), zajedno sa lijepom ranokršćanskom bazilikom, koju smo posjetili prije nekoliko godina (a u sjećanju ostaju i ukusne calamari a la Dalmatina iz obližnjeg Terza) no u nedostatku vremena žurimo prema mjestu koje nosi znakovit naziv: Belvedere. Vozilo ostavljamo kod neke oštarije iza koje se od kopna odvaja most sa putom za Grado i navlačeći gojzerice upućujemo se uz obalu na jednu i drugu stranu, prvo prema sada zatvorenom ljetnom kampu, uz kojeg je oznaka kako se radi o ornitološki zaštićenom području, a potom i na istok, u maglom zahvaćenu travnatu ravnicu kojom odlazimo prema obližnjoj pineti. Tišina i mir prevladavaju kako se udaljavamo od ceste za Grado, pa iako se neugodna vlaga pomalo uvlači u kosti, ubrzani hod od nekoliko kilometara jamči toplinu i radost. Put uz obalu prilično je zapušten i zarastao, ali to garantira osamu i lijepe prizore, pa uspijevam s rukavicama na rukama okinuti par fotografija na mobitelu. Šteta je što sada nema sunca, kakvo je bilo onomad, kada smo se otputili autom do Grada, ali tako ne bih upoznao posebnu ljepotu ovog kraja pod velom magle koja jedva da se nešto izdigla od tla i mora, pa još jače priječi zvukovima da dopiru do tebe. Puni dojmova i laganog umora od nekoliko sati hoda, zadovoljni se vraćamo do vozila nastavljajući put kroz Cervignano, uz neizbježan zaključak kako bi valjalo jednom, u proljeće, naprtiti bicikle na automobil, ostaviti ga negdje kod Aquileje i napraviti cjelodnevni krug ovim prekrasnim krajem na potezu do Grada i nazad. Eh, da, trebalo bi mnogo toga, a zasada će mi i ovo – bez sumnje - biti više nego dovoljno.
Sretan Božić svima koji ga slave i svako dobro svima od srca želim.

24.12.2018. u 18:08 • 24 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 22.11.2018.

Zlatna dolina

U ove sad već pomalo dosadne i turobne, tmurne dane sivila, magle i vlage, valja se s radošću sjetiti jednog od posljednjih toplih i vedrih dana prošlog tjedna, u kojemu sam uspio ukrasti nekoliko iznimnih sati i otputiti se uz korito jedne ne baš poznate i bliske mi rijeke. Pribavivši osnovne podatke o dolasku i smjeru putovanja (od velegrada na jug), shvaćajući da na takvim mjestima moguće remetim mir ribiča ili ljubitelja prirode sklonih osami i duljem boravku u prirodi, otputio sam se na taj put opremljen s nekoliko osnovnih stvari neophodnih za višesatni boravak u prirodi, ali i strpljenjem, no čežnjom za ljepotama koje bih, ponukan pričama dragih mi i poznatih ljudi, tamo mogao naći.
Nisam ostao razočaran.
Hodajući ustrajno i okrećući leđa buci prometnica, uznemirujućim svjetlima vozila što iz daljine prodiru kroz polugole krošnje i teškom smogu, čovjek se počne polako ali odrješito spuštati jedva primjetnom padinom punom meka lišća u dolinu na osami. Zamislite mjesto u kojemu se ne čuje baš ništa do pjeva ptica, pokojeg skoka ribe iz mirne, zelene vode i tihog jednoličnog šuma rijeke što stoljetnim koritom protječe među panjevima, brvnima i žbunjem. Okupano zlatom netom položenim na tlo, takvo mjesto doista postoji, a moja je namjera ta da pokušam djelić njegove čarolije prenijeti dalje, u čemu bi mi mogle poslužiti i ove na brzinu snimljene i obrađene fotografije.
Boreći se u sebi sa rastućim strahom od malo mi poznata mjesta, ali i neizvjesnim trajanjem pa i smjerom povratka, istodobno opijen i uznemiren prizorima predstojećeg sumraka, nastojao sam upamtiti i upiti u sebe što više spokoja te, tako čudne, zlatne doline, shvaćajući, što je vrijeme više odmicalo, da se radi o neponovljivom mjestu, sposobnom dati ti snagu i mir kao malo što.
Jasno mi je sada kako netko puno hrabriji i spretniji od mene može ovamo doći na nekoliko tjedana, ujesen rano, ili u proljeće, kada još nema previše komaraca, i kada niti vrućine niti hladnoća nisu prejake, loveći ribu i provodeći dane u osami i tišini, na mjestu na koje je – imajući u vidu sve što ti za takvo što treba - zapravo lakše doploviti kakvim malim i dobro opremljenim kanuom (pitka voda, oprema za kampiranje, odjeća…) nego li došetati, a nemoguće dovesti se, pa je samim time i prilično zajamčeno da kroz svo to vrijeme (o čemu sam slušao i svjedočenja iz prve ruke) nećeš susresti baš nikoga, do li možda nekoliko divljih konja na suprotnoj obali što dolaze napojiti se, ili čuti noću zavijanje dalekih čagljeva i roktanje kakvog radoznala vepra. Da postoje takva mjesta daleko u planinama, ili na nekim prilično dalekim rijekama kao što su Mrežnica, Kupa ili Korana (da o nekim drugim, još legendarnijim i daljim i ne pričamo), to sam se i sam uvjerio, ali da se nešto takvo dade doživjeti na desetak kilometara od prvih nebodera, e – to nisam znao.
Sve do… danas, kada je po šesti ili sedmi dan zaredom osvanulo jutro u oblaku i kada sjećanja počnu dobivati na cijeni. Ne valja zato pitati gdje je to mjesto. To mjesto, mjesto je u svakom od nas.

22.11.2018. u 19:19 • 24 Komentara • Print • # • ^

utorak, 06.11.2018.

Oko Sevnice

Dan je počeo suncem i toplinom, a završio kišom i hladnoćom što ju je u kosti tjerao prvi pravi jesenski vjetar. Odredišta su izabrana u blizini slovenske Sevnice. Lijepi slap Ubijavnik, do kojeg vodi prilično strma i dobrano zapuštena staza, visok je i pun vode; djeluje nadmoćno i gordo u šumskoj tišini i predstavlja idilično mjesto odmora, pogotovo za vrijeme ljetnih vrućina. Kozjanski park koji se nalazi u blizini neiscrpno je vrelo lijepih i pitomih mjesta, od kojih smo neka posjetili još prošlog ljeta (stare gradove Pišece i Podsreda, na primjer). Eto, uspon na Liscu nije zbog sve tmurnijeg neba predstavljao velik užitak, ali ipak smo uspjeli stići do nekih tri popodne, dakle prije kiše, pa uživati u hajdinskim žgancima ili juhi od vrganja. Plan je bio takav da sa kabanicom i velikim kišobranom pješke dolje odem po vozilo, obučem što bude suho, te se dovezem natrag gore, dok draga čeka u domu (zahvaljujući mome davnome hvaljenju fenomena kiša u šumi i slušanja kapi na listovima), ali smo zahvaljujući sreći i uviđavnosti simpatičnog mladog para koji je ipak bio daleko pragmatičniji od nas (pa su na takav dan autom došli skoro do vrha) prevezeni nazad do automobila u podnožju; hvala velika još jednom! Ostao sam tako uskraćen za slušanje kiše u krošnjama, no ne mogu reći da sam zbog toga nesretan :), bit će prilike. Prizori ne donose šarm lijepog sunčanog jesenskog dana, kakav je primjerice bio prethodni, ali vjerujem da odaju spokoj brdskih visina i ljepotu planine.

06.11.2018. u 18:37 • 12 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 17.10.2018.

Sasvim slučajan post

U najboljoj tradiciji i suvremenom kontekstu takvih atributa, ovo je sasvim slučajan blog. Napravljen je davno, da bih sam sebi omogućio komentiranje kod jednog prijatelja koji je morao zabraniti komentiranje anonimcima i koji nas je, ima tome već nekoliko godina, zapravo blago i u miru, naravno i hvala Bogu u blogerskom smislu – napustio, prešavši iz ovog čudnog i virtualnog svijeta u stvarni, ukoričeni, istinski. Bez ikakve ideje što bih s njime, a vjerujem da ta ideja (da ideje nema) sasvim iskreno i nesputano proizlazi iz ako ne svakog, a ono mnogo kojeg mog posta, stavljao sam godinama na blog razne fotografije koje sam usput snimao ni sam ne znajući zašto ih snimam, a još manje zašto ih publiciram. Poslije se sve to pretvorilo u nekakav povremeno vjerojatno pretenciozan koncept putopisa, a prava svrha mog bloganja bila je i do današnjeg dana ostala nešto sasvim, sasvim deseto – komentiranje. Sletjeti na nečiju tuđu granu kao ptica nebeska, ostaviti par riječi za koje se trudim (a nipošto nisam ovlašten tvrditi da li to i uspijevam) da ne budu teške, potcjenjivačke, ispunjene mržnjom i nepristojnošću i otprhnuti zajedno sa drugima u beskraj blogerskog plavetnila – ja ne želim ništa drugo, do li to. Sasvim deficitaran u idejama, nasušno mi je potrebno da bih sam pred sobom ovdje funkcionirao - čitati druge, ne bih li u toj nepreglednoj masi otkrio ono što je poticajno i vrijedno čitanja; nerijetko i učenja od drugih.
Eto, tako je i ovo jedan sasvim slučajan i usputan post. Potkrijepljen je s nekoliko manje ili više neuspjelih fotografija mojih nedavnih lutanja otocima, te opijajućim prizorima kasnih popodneva i sumraka na njima. Da ne bi tkogod kazao da sam lijen i bezidejan :), je li. Pozdrav, i najte kaj zameriti!

17.10.2018. u 17:56 • 23 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 24.09.2018.

Starom cestom kroz Gorski kotar

Po običaju, odlazak u Rijeku obuhvaća izlazak sa autoputa najkasnije u Ravnoj gori, pa vrućinu kasnog ljeta nadomještamo iznenadnim pljuskom i svježinom koju jamči uspon na Vodenjak i pogled s njega prema dolini Kupe, a osobito spust od Gornjeg Jelenja prema Grobniku sa posjetom usputnim vidikovcima. Vidikovac nad Lokvarskim prolazili smo tako baš za najjače kiše, ali je već iza Rogoznog sunce virilo iza oblaka. Mislim da se jedno od tih brda do kojeg se dolazi sa Lujzijane zove Kamenjak, a kako su oblaci, pa i munje pomalo prijetili, nismo se usudili izlaziti predaleko na čistinu. Miris poljskih ljepotica i huk vjetra u mokroj travi bio je sasvim dovoljan za čaroliju koju priroda može prirediti u trenu.
Neobavljeni posao je zvao, a i ovakav, malen i kratak osjećaj da si utekao rutini i običnosti zadanog plana, bio je sasvim dovoljan za zadovoljstvo. Nadam se da će i ove, mutne i mračne, slike s mobitela, pa makar i obrnutim redom, uspjeti prenijeti bar jedan njegov dio!