vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

četvrtak, 29.07.2021.

Otok


Izvor: honeyandhemlock

Ljeto je, a vrućina ne posustaje. Ako imaš sreće, pa ne moraš paliti klima uređaje, a opet ti tijelo nije pregrijano i tromo, možeš u trenucima u kojima izabireš što ćeš - ponirati dublje u ono što želiš. Pa čitaš; čitaš knjige; što su ljeta toplija i dulja, a ti stariji – te su knjige deblje, pa se pitaš ima li tome ikakva smisla – valjda bi trebalo biti obrnuto; ili letiš širokim i raznolikim bespućem interneta. Ali niti to ti nije dovoljno; želio bi stvoriti nešto baš svoje; želio bi podijeliti sa drugima ono što misliš da je važno. Preslaguješ u glavi teme i već gotove rečenice; imaš ih nekoliko, i ono što ti se u jednom trenutku činilo prevažnim, već u sljedećem pada u zaborav pred nečim drugim. Opredjeljuješ se tako; već si pomalo postao ljut na sebe, jer ništa ti ne ide od ruke; a onda te svijet odjednom zgromi, kako on to samo zna.

Davno je to bilo; doduše, već u ovom tisućljeću; tada smo bili zadovoljni time što uopće imamo kompjuter, jer smo većinu svog vremena provodili za nečim drugim; ako već ne negdje vani, sa djecom; mobiteli su služili za zvanje i pisanje poruka a kompjuteri ponajviše za pisanje dokumenata i obavljanje posla. Nabavio si tako na cd-u od poznanika neki dobar ruski film koji se poklopio sa knjigom koju si netom pročitao; ne knjigom po kojemu je snimljen film; ali svakako knjigom koja će te potaknuti da pogledaš nešto takvo. Eto, tek negdje sa četrdeset prvi sam puta u životu pročitao Tolstojevo „Uskrsnuće“; što si stariji, to te se teže dotiču knjige koje čitaš, ali one koje se dotaknu – dotaknu se potpuno. Davno sam gledao taj film braće Taviani; nije me se osobito dojmio; bilo je to u vrijeme kada je čini mi se još postojala Kinoteka, u onom starom smislu riječi. Uglavnom, uopće se ne radi o tom filmu; ali ono što mi je utrlo put u film koji je tema ovog posta, to je svakako besmrtno Tolstojevo djelo, sa temom okajanja davnih grijeha i o tome da je izgledno i lako moguće lagati o sebi druge, ali da je nemoguće čitavo vrijeme lagati sebe sama. Prihvatio sam se tako gledanja filma „Ostrov/Otok“, remek djela ruskog režisera Pavela Lungina, sa poznatim likom Petra Mamonova u glavnoj ulozi. Odavna već imam neku svoju teoriju o tome kako Rusi i nisu neki savršen susjed; puno ih je i previše da svoju kvantitativnu prednost ne bi počesto koristili onako kako ne treba; tek toliko o Rusima kada ih je mnogo. Ne razlikuju se mnogo u toj karakteristici od ostalih moćnika. No, Rus – kada je jedan, pa talentiran; kada ima što reći, onda to doista i umije; tako kako to on umije, umije rijetko tko, ili vjerojatno nitko. Neću sada posebno ovdje nabrajati pojedince; znate dobro o kome pišem – o Tarkovskom, Dostojevskom, Šostakoviču, hajde – i Tolstoju, i svima ostalima koji vam padnu na pamet; s početkom vrtnje Ostrova u mome kompjuteru očekivao sam tako logičan nastavak sjajnih Zvjaginceva ili Sokurova; tada već svjetski eminentnih režisera. No, dobio sam nešto novo; nešto sasvim neočekivano i toliko važno, da bih se usudio reći kako mi je Ostrov (uz naravno nenadmašni Zvjagincevljev debitantski „Povratak“) osobno jedan od nekoliko najboljih filmova ovog stoljeća. Dobio sam lik oca Anatolija; kao da ga je sam Tolstoj postavio na palubu onog njemačkog razarača, pa od njega razvio grešnika, iscjelitelja i pokajnika bez premca. Tek toliko o radnji filma; pa ako mogu preporučiti gledanje, ovdje to iskreno činim. Ako još nekoga uspijem nagovoriti na to, doista iskreno vjerujem da će se oduševiti viđenim, ukoliko od filma traži ispunjenje i doživljaj ljepote.

Zašto to sve pišem baš sada – do sada nije baš jasno, zar ne? Naime, Ostrov je otok u ledenoj ruskoj pustoši, sa kojom ovo svakodnevno mučenje pod našom usijanom zvijezdom ima na prvi pogled prilično malo veze. No evo – zato: negdje na internetu neki dan naletio sam na šturu vijest koja me prenerazila; od posljedica zaraze koronavirusom preminuo je legendarni Petar Mamonov, glumac glavnog lika – oca Anatolija u ovom filmu. Hajde, čovjek je doživio već i sedamdesetu; nije to baš neka tragedija; tragedija je to što nam je nudio i mogao ponuditi, a nije još ostvario; vjerujem kako mnogima nije nepoznato da se prvenstveno radilo o legendarnom underground glazbeniku posljednjeg desetljeća ruskog socijalima; Zvuki Mu bili su naširoko poznat projekt kojeg se svojedobno dotakao čak i jedan Brian Eno, a u kojemu mi je Mamonov ponajviše ličio na – nama mnogo bližega – Tišmu iz Lune: zrelog, maštovitog i beskompromisnog autora, prepunog duha, a opet bogatog u muzičkom izričaju – bez ikakve potrebe za eksperimentom, sasvim vjerodostojnog i snažnog; njih dvojica - kao neki proroci u okruženju eksplozivnih klinaca. Negdje sam pročitao da je u Ostrovu Mamonov ponajviše zapravo odglumio sebe; svoj odmak od slave, svjetala pozornice i uobičajenih vrijednosti u samoću, pokajanje i vrlinu. Snažno i lijepo, a opet jednostavno i iskreno – uvjerljivošću nekog Rubljova ili Nehljudova; kao ispod ruke kakvog provjerenog i ničim iskvarenog klasika, Mamonov je izronio u sivilo ruskog sjevera, pa svojim primjerom, siromaštvom i bremenom - opominje i traži od čovjeka da se ne izmotava i bježi pred grijesima koje je počinio. Takve snage dugo nisam osjetio u filmovima, možda tek pomalo u sjajnom nedavno snimljenom Manchester By The Sea, ili u bezvremenskom The Readeru. Pa kako bilo, na stranu i scenariji i režije, ali upravo si ti, Petre, podastro tu priču pred nas, kako bi je malo tko drugi uspio.

Zbogom, Petre Veliki; tvoj daleki i opominjući lik pod kapuljačom i u dronjcima halje ostat će mi najsnažnija slika besmisla svijeta i smisla duše. I vjerujem, svaki put kada neki par mladih očiju zavrti priču o tvome otoku, neće ostati nevažno razmišljanje o tome koliko je u životu važno ne činiti zlo. Nije pri tome toliko bitno koje je i kakvo zlo u pitanju i kako ga doživljava svijet oko nas; puno je važnije to da mi znamo kako se radi o zlu, i da to nikada ne zaboravimo.

29.07.2021. u 15:53 • 14 KomentaraPrint#^

utorak, 20.07.2021.

Porazi i pobjede

Jedna davna, davna fotografija u bespućima interneta sjetila me večeras nogometa i mitskog, katastrofalnog poraza kakvih već u toj igri bude, i mora ih biti. Porazi su, kada si dijete - teška mora; nešto od čega, ako si dovoljno posvećen, ne spavaš noćima i strepiš drhtureći kao od strašnog profesora ili teške zubobolje; od nečeg mračnog, neizbježnog i bolnog; nečeg što će ti konačno i neumitno otkriti zidine koje nikada nećeš umjeti preći. Srećom, djeca odrastaju, a pokraj njih, uglavnom brzo i bezbolno prolaze proljeća i jeseni kao daleki i mrkli vlakovi, ili su tako prolazili u ono, naše vrijeme.
Jednom u životu tako imaš sedamnaest, pa ti subotom navečer srećom ne pada na pamet gledati nekakav Euro, nego ideš van, u grad, u vrevu, u život. Sjećam se kako su ljudi te tople ljetne večeri sa šanka u Moši, gdje je bio tv, dolazili sa vijestima o razmjerima katastrofe... 0:2, 0:4, 0:5... a mi smo od ludila mladosti plesali bez daha i kraja: Smiths, Depeche, Azra, Simple Minds, Partibrejkersi... što se već vrtilo toga ljeta. "Čudna je ovo noć, čudan sam sam sebi..." - sasvim jasno je taj sudbonosni odmak, od kojeg se nikada više nećeš vratiti tamo gdje si još jučer bio, definirao legendarni Delča.
Negdje od tog ljeta ne padam u euforiju radi utakmica, ni gore ni dolje. Gledam Leipzig i Atalantu sa guštom i triput u tijeku susreta mijenjam simpatije, uživajući u loptanju, pa ako se i bije kakva sudbonosna bitka, kakve se već u nas igraju barem svakih nekoliko mjeseci, ja ću, slobodan kao ptica, bez razmišljanja povesti Najdražu u kazalište ili na koncert, samo ako ima što dobroga za vidjeti i čuti.
I nikada mi se ta bolest više nije vratila, čak previše niti onog nedavnog nedjeljnog popodneva u srpnju dvijeiosamnaeste, kada se po svemu morala vratiti, i kada je sve oko nas poludjelo za loptom; sasvim sam jasno toga dana umio vidjeti tko je Mbappe i diviti mu se, kao što je onih dana o kojima je ovdje riječ bilo jasno tko su Scifo, Platini ili Simonsen; a da je igra ipak samo igra i malo što iznad toga.
Eh, samo mi je jednoga žao: gdje je sada ona strast, u kojoj su nam tri minute neke pjesme značile više od života, da nas liječi, blaži, nadahnjuje? Sve pobjede, a naravno - i poraze zajedno s njima, dao bih za jednu, pravu, bezvremensku, zaglušujuću Aikeu Guineu u mekoj tmini Lapa. Za onu vjeru u to da ništa više ne mogu izgubiti, i da je svaki sljedeći udah, pokret, pogled koji će se zbiti - čista pobjeda.

20.07.2021. u 23:54 • 15 KomentaraPrint#^

subota, 17.07.2021.

Ljetna noć

Noć dolazi moćna, tamna i duboka.
Kapi sitne kiše u krošnjama sjaje
šumeći da život nije negdje drugdje.
Sjene nose staru snagu koja traje;

zatomljena, troma i zaboravljena;
snena, meka, tiha; pruža se po tebi.
Prestaju sve boli, strahovi i sumnje
s njom; gdje nikad same ostavljene ne bi.

Oblaci polako grle prvi mrak,
zastirući zvijezde u gluhoj samoći
što nas nijeme, plahe, gledaju s visina.

Posustaje težak, vreo ljetni zrak
prepuštajuć' mjesta svježoj struji noći
da ugasne sve, i ostane tišina.

17.07.2021. u 21:40 • 10 KomentaraPrint#^

petak, 09.07.2021.

Lubenovac



Toplotni udari zavladali su svijetom nizina i obala, pa valja krenuti u visine. Po ovako jakom suncu nije, doduše, uputno previše niti izlagati penjući se padinama koje su mu izložene, pa izabiremo jedan prilično lagan, lijep i sadržajan izlet: Veliki Lubenovac.
Lubenovac je zapravo visoravan, a ponegdje ćete naći i opis udoline opasane moćnim vrhovima središnjeg Velebita. Nekada, odmah iza rata, ovdje je postojalo i sklonište, koje je izgorjelo uslijed nemara i gluposti (a radi čega bi drugoga). Sada to sklonište zapravo odmjenjuje predivna Careva kuća; nekadašnja kuća šumarije na raskrižju ceste za Štirovaču. Stoga cesta od Krasnoga sada zapravo završava tamo; do Mrkvišta i Štirovače vodi još desetak kilometara zavojita asfalitrana puta kroz krš i šumu. Careva kuća za putnike namjernike ima i veliku natkrivenu terasu, čak i sudoper sa tekućom vodom, te štednjak na kome nisam isprobavao ima li plina. Očito je profil ljudi koji će dovde doći sasvim drugačiji od nekih puno dostupnijih mjesta, pa otočački planinari (koji upravljaju kućom) smatraju da je dovoljno ostaviti takve korisne stvari da budu dostupne svim namjernicima. Za svaku pohvalu!
Autoput omogućuje da se tih dvjestotinjak kilometara prevali na način da si još u šest ujutro u krevetu, a da ipak osjetiš veličanstvenu jutarnju svježinu kada dođeš u srce Velebita. Nisam eksperimentirao sa vodom (iako sam planirao kasnije svratiti i do Štirovače), pa smo ponijeli i više od dvije litre po glavi; ako znaš da ti to omogućuje komfor i bezbrižnost, nije teško ponijeti na leđima malo više. Griješim, pa uzimam laganije gojzerice, zaboravljajući koliko velebitski kamen znade biti oštar i tvrd. Ipak, ne dopuštam da mi takav detalj pokvari doživljaj. Nakon obavezne kave na Velebitskoj Degeniji iznad Krasnoga (sada je pogled samo na more usijana zraka i zelenu pustoš), krećemo petnaestak kilometara dugom cestom sa sjeverne strane velebitskog hrpta prema zapadu.
Putokaz pokazuje da je od Careve kuće do kraja Lubenovca kakvih dva sata; pošto je put dobrim dijelom u hladu i nema većih uspona, stižemo za sat i petnaest, malo jačim tempom. Okolni vrhovi promatraju kao usnuli divovi, a tisućljetne šume tiho romore o snazi i ljepoti. Na takvom mjestu čovjek zapravo i nema što drugo, do li šutjeti i slušati.
Sjedamo na kamene razvaline nekadašnjeg doma; tu je i bunar sa vodom, ali ne moramo ispitivati pitkost. Na rub visoravni dolazi i puta sa Alana; nema niti dva sata po putokazu, što znači da bismo mogli stići i brže, ali ipak odlučujemo biti skromni; radije ćemo višak vremena koji nam ostane upotrijebiti za kupanje na obali. Obećavam sam sebi da ću kad-tad posjetiti Alan i preći još jedinu dionicu hrpta Sjevernog Velebita koju nisam nikada spojio, a to je ona od Alana do Rossijevog skloništa.
Prolazi već i podne, pa se odlučujemo polako vraćati prema Carevoj kući. Sunce je sada puno jače, pa premda termometri pokazuju brojke prilično ispod trideset u hladu, a planinski vjetar miluje vruća i umorna tijela, ne valja se sa suncem previše igrati. Zato nakon povratka odlučujemo autom otići do Štirovače radi osvježenja, a potom se ufamo u neki od ugostiteljskih objekata u krasnome. Međutim, konoba Jure ima kuhara koji radi tek od pet popodne, pa odlučujemo ne čekati, nego otići na osvježenje kupanjem na more.
Turizam je sada ovdje gotovo pa misaona imenica; zato dva puta na cesti od Krasna prema Oltarima uočavamo srne koje pretrčavaju kolnik. Spuštamo se do mora i odlazimo južno od Svetog Jurja na osamljenu plažicu na kojoj će nas od žarkog sunca štiti upravo naišli oblaci. Toplo i podatno more liječi sav umor i opušta teške noge. No, ne zadugo, jer već negdje iza pet sunce je već toliko snažno da radije odlazimo prema kontinentu tražiti večernje osvježenje kraj neke od predivnih rijeka, koje ionako prolazimo usput. Stoga se odlučujemo od autoputa koristiti tek prednost prolaska kroz Kapelu, a potom od Ogulina i Josipdola starom cestom uz Mrežnicu dolazimo sve do Zvečaja i Belavića, gdje u sumrak odmaramo uz - po meni - našu najljepšu rijeku.
Bio je to jedan zaista ispunjen i lijep dan, pa obećavamo da svakako sljedeći tjedan moramo ponoviti barem posjet Mrežnici. Ništa - barem u mome slučaju - toliko ne krijepi i bodri vrućinama i umorom iscrpljeno tijelo i duh kao posjet prirodi.

09.07.2021. u 19:15 • 19 KomentaraPrint#^

nedjelja, 27.06.2021.

Nezamjenjivost

Kažu da je netko nezamjenjiv
i da tek sada kada je postao učinkovit
teško da će ga itko moći zamijeniti na boku.

Osobno se od jučer pitam
je li uopće itko nezamjenjiv
osim Petre,
da – one Petre koja je prelazila kolnik od juga prema sjeveru,
čelom dakle, a ne negdje s boka,
žureći nakon kasnovečernje šetnje utonuti u san prve hladne noći,
vjerojatno pritisnuta rokovima, obvezama i brigama koje svatko od nas manje ili više nosi u sebi,
pa je tako zamišljena i pomalo već umorna,
sigurna u to da tamo gdje to moraju - postoje ljudi koji će je propustiti da prođe
i zaboravila zastati na polovici pješačkog prijelaza provjeravajući ono što provjeravati ne treba –
ima li i s druge strane, zabranjene za nailaženje prisilnim, ali golim propisima i boljim običajima - s koje joj još nitko u tih dvadeset godina nije prišao,
i s koje i drugima srećom rijetko itko prilazi –
netko tko to neće učiniti, jer na zna da bi morao biti oprezan, i ne vjeruje da postoji neki razlog
zbog kojega je petero ljudi prije njega stalo,
žureći tako posijati smrt.

Pitam se isto tako, je li nezamjenjiv i mali trogodišnji dječak
ostavljen i zaboravljen da umre u vrelini zatvorenog automobila
na parkiralištu pred nekom vojarnom,
jer su od njega važniji bili sigurnosni problemi
i interesi obrane protumačeni od strane nekog zapovjednika,
i je li nezamjenjiv i njegov nesretni otac, za kojega će
baš svatko od nas, ma koliko se trudio biti blag,
naći zajedljive riječi osude
samouvjereno tvrdeći kako se njemu nipošto ne bi moglo desiti
da zaboravi na vlastito dijete.
Je li moguće da njega na njegovom boku i njegovoj strani terena zamijeni tkogod od nas,
i proživi život kojeg će taj čovjek morati živjeti
sve do kraja svoga vremena, a i nakon toga?

Van svake sumnje,
njih je troje nezamjenjivo,
i njihove su priče svršene;
dapače – nema nikoga tko bi uopće pomislio
na to da bi se njih moglo zamijeniti;
ali od toga ćemo, nakon nekoliko gutljaja mlake pive,
ionako okrenuti glavu
tražeći ipak tko bi
ovog ponedjeljka mogao
dobro trčati uz lijevu aut liniju
gore i dolje.

Jer, čitav je život igra, a ne samo ono
što mi takvim priznajemo;
s time da su neke igre strastvene,
snažne,
zanosne;
pa se kroz njih lakše možemo
poistovjetiti sa drugima, ili
protiv drugih;
kad već u našim osobnim igrama
nedostaje takve strasti
ili smisla –
one nisu takve,
već su obične i prilično dosadne,
tako da ponetko u svojem dijelu terena,
i u svojoj karijeri, u igri koju igra,
ima nešto i sreće,
ili umješnosti,
ili se okolnosti poklope tako
da igra završi povoljno.

A netko drugi – nema.

Kako bilo, u svemu je ipak najviše važan pokoji osmijeh,
trun dobrote
i nekoliko godina ufanja,
jer prije i poslije toga – ma koliko se mi trudili,
dolaze slabost, tmina i led.

27.06.2021. u 10:16 • 15 KomentaraPrint#^

četvrtak, 24.06.2021.

Pobjeda u posljednjim trenucima

Kad ne znaš što bi, ili još bolje – kako bi
pisao i štogod rekao,
a imaš potrebu nešto reći,
nešto za što vjeruješ da bi nekome moglo biti važno;
provjeren je recept napisati pjesmu, po mogućnosti bez rime,
sasvim slobodna i nevezana stiha, a bogami i teme,
što vrluda vrelim uzduhom popodneva poput aveti straha od promašenosti
(takve se očito lakše pišu, a bivaju primijećene i prihvaćene u principu tek nešto slabije od onih, je li, pravih,
pa proizlazi da ih je korisnije pisati; iako korist teško da može biti mjerilom pisanja stihova,
osim za nekolicinu stihotvoraca, ali o tome drugom prilikom).

Neka osnovna misao koja te ipak potiče da pišeš
- iako bi puno lakše, a na žalost – poneko će s pravom reći – i puno učinkovitije - bilo uzeti nešto u ruke i čitati -
bila bi: valja izdržati.

Naime, sve ove distrakcije, nemoći, slabosti,
izvanredne okolnosti,
ili one prilično redovite, ali nepredvidive obzirom na trenutak njihova nastupanja, zatim
otežane uvjete, slabosti sustava i neke druge sasvim objektivne i ničim izazvane stvari
okupane toplim valovima naših samosažaljevanja ili samoironije
- iako po svemu ispada da smo znali, ili morali znati da će prije ili kasnije doći –
ne bi smjele zasjeniti onu osnovnu ideju o pobratimstvu duša u svemiru,
važnost univerzalnih načela
i njihovo još prilično jarko svjetlo što se nazire u tmini trenutka.

Jer, nikakva vanjska i strana sila ne bi smjela biti jača
od onog čarobnog događaja u kojemu se dva para očiju zagledaju međusobno
(zaboravljajući potpuno u tom času na sve vanjske okolnosti, dapače – na sve okolnosti)
pa pretaču kroza se blagost, ljubav ili strast
poput nekog na brzinu, nelošom idejom provedena vrtnog crijeva od pola cola
zamišljenog da posluži tek za koji dan, dok se čovjek bolje ne snađe
- dobro zategnutog providnošću Božjom baš tog časa pronađenom šelnom -
što će držati na slavini, već prilično ruzinava i mokra,
barem sljedećih nekoliko desetljeća
da svjedoči o nevažnosti vremena,
o poslovičnoj trivijalnosti poretka pod zvijezdama
u ovoj prozaičnoj ravnini, na samoj ivici donjeg ruba atmosfere
i o radosnoj i konačnoj pobjedi što je svetost trenutka, kada se kraj već bližio
a strepnja gotovo već ledila žile - odnosi nad vječnošću.

S pravom onda ljudi vele, reći će ta zabrinuta i razočarana vječnost - zar ne? -
kako su uistinu najteži oni susreti
u kojima je pobjeda unaprijed upisana.

24.06.2021. u 17:42 • 10 KomentaraPrint#^

subota, 12.06.2021.

Igra



Ja sam bio pogrešan
Kad sam tražio da mi kažeš
Koja si strana.
Postoje pravila igre,
Ti znaš da ne možeš sama.

Ispod svih tih zastava,
Što vijore svud oko nas,
Ne postoji mjesto,
Gdje mog'o bih stati,
Visoko dignuti ruke
I pjevati našu pjesmu.

Protiv volje umiješan
U staru zavjeru strana,
U staru zavjeru nada,
Ja sam jednoga dana
Slučajno našao put
Ispod svih tih zastava što vijore.
(Rundek)




Danima već držiš misli u sebi; izlaze na vidjelo pa opet tonu u dubinu; nisi još ništa stavljao na papir, ali uglavnom gledaš oko sebe ponovno zagrijavanje nacije vezano uz igranje nogometne reprezentacije. Zaboravljeni su svi oni Azerbejdžani u kojima su sa crijevnim virozama nesretnici morali loviti bodove, ili grobne tišine velebnih stadiona što su oplakivale okljaštrene sastave u kojima je nedostajalo po pet standardnih igrača, ako je ikada ikoga za njih i bilo briga. Dolazi veliko natjecanje, opet ćemo biti u svjetskom izlogu i sada se opet za nogomet zanimaju i oni koji nikada prije nisu. Ne mogu ne primijetiti kako mi to baš nije drago, jer otkrivam istinski motiv u takvom ponašanju: on nije vezan uz sport i natjecanje, nego uz promociju razlike među ljudima; ljudi vole vidjeti da smo bolji od drugih – što istinski i jest smisao sporta; no – je li naglasak na igri, natjecanju, vještini, ili je naglasak na razlikama koje postoje između dviju momčadi; pa ih tom igrom tek samo treba potvrditi i promovirati?

Osobno sam odrastao u doba kada se apolitičnost smatrala vrlinom; sa podsmijehom se gledalo na nekoga tko je u doba moje mladosti gorljivo zagovarao neke opcije o kojima se smjelo govoriti. Svakako da je tome bilo tako na prvome mjestu zato što se dobro znalo da su te opcije umjetne, a da radi ograničene slobode govora nije dopušteno izražavati svoje mišljenju u punom obujmu, no kako je vrijeme prolazilo, raspadao se taj totalitarizam a ljudi su disali i govorili slobodnije, punije, istinskije (eh, da je netko mogao zamisliti kako taj totalitarizam slijedi jedan drugi, totalitarizam kozumerizma i ispraznosti). No, onomad, u takvoj sredini često je bilo potpuno svejedno za koga navijaš na nekom prvenstvu, pa čak i u domaćoj nogometnoj ligi; u vlastitoj obitelji imam primjer sestrične kojoj se još danas oči zažare kao u ona davna doba na spomen Dragana Džajića (što ne propuštam, naravno, nikada istaknuti podbadajući je), iako nije imala baš nikakve veze sa bilo čime na „drugoj“ strani, no naravno – na kraju je i navijala za njegov klub.

Još danas na društvenim mrežama pak, znadem sresti čovjeka iz Leskovca, sada već na pragu starosti; nije pristojno nepozvan spominjati mu ovdje puno ime, ali vjerujte mi na riječ. Čovjek je kao klinac bio u Beogradu na izletu, pa ga je otac odveo na utakmicu Partizana. Sasvim slučajno tada je gostovao Zagreb, i pobijedio veličanstvenom golijadom od 4:0, vjerovali ili ne, a čovjek je od toga dana počeo navijati za – Zagreb, i čini to još i danas, makar taj isti Zagreb danas igra četvrtu ligu po Lukavcima i Ravnicama, pritisnut stvarnošću pretvorbi, neodržanih skupština i neisplaćenih dugovanja; svega onoga što je uslijedilo kada smo postali drugi i drugačiji.

I sam sam u to doba granice doživljavao kao zamišljene linije koje više spajaju nego razdvajaju ljude, pa je čak i na velikim natjecanjima sasvim normalno među mojim poznanicima i prijateljima bilo navijati za Brazil ili Englesku, tako da su uobičajene pojave bile da čak i protiv te, domaće reprezentacije nemali broj ljudi navija za primjerice Saveznu Republiku Njemačku ili klubove iz te zemlje u obračunima sa primjerice Crvenom Zvezdom. Danas, pak, nerijetko vidim kako navijači iz ove iste naše Hrvatske navijaju u Europi jedni protiv drugih, za nekakve Maltežane ili Španjolce.

Radi li se tu o mržnji, ili iskrenoj ljubavi, ne ulazim, jer nisam među njima, ali i te se ljude tada prihvaćalo, ma koliko nam neki Muelleri ili Simonseni kao klincima zagorčavali živote. Ali, ono što je uvijek bilo najvažnije jesto to da nitko nikada nije pomislio tući ili vrijeđati one druge. Moguće je da u svim krajevima one države i nije bilo tako, jer vjerujem pričama ljudi koji su dolazili sa utakmica glava punih bubotaka, ali govorim isključivo o osobnom iskustvu: obično sam velika natjecanja, što su se održavala ljeti, gledao na plažama naših primorskih mjesta, okružen buljucima djece sa svih strana ne samo bivše države, nego i čitave Europe, i baš nitko nikada, pa makar se radilo o rivalstvima Francuza i Nijemaca (čije smo uspjehe sa zavišću gledali sa strane, sanjajući kada ćemo i mi tako) nije ugrožavao one druge.

Eto, sada su došle godine u kojima i „mi“ možemo tako: svakih nekoliko godina naša reprezentacija bori se ako ne za sam vrh, onda dolazi vrlo blizu; kvaliteta je nesporno tu, i sada drugi snatre o tome da jednom i njihovi igrači igraju u najboljim klubovima, a reprezentacija hara kontinentom.

Problem je jedino u tome što se tu zapravo uopće više ne radi o nogometu i o igri; radi se o tome da se potenciraju razlike, pretvarajući utakmice u bitke, a turnire u ratne okršaje u kojima igrači trče zavijenih glava ostavljajući posljednju kap krvi i znoja na travnjaku za komad tkanine kojeg predstavljaju.

Ne mislim pri tome samo na moderno gladijatorstvo, u kojemu zahtjevi sponzora i oplođivanja kapitala nadmašuju van svake sumnje prirođene mogućnosti mladih tijela u utrci za loptom; zabava masa postala je u tim reprezentativnim natjecanjima važna upravo radi nadmetanja sa drugim nacijama i državama; zato često više volim gledati meni sasvim neutralne utakmice međunarodnih klupskih natjecanja u kojima se potpuno gubi taj neki nacionalni naboj, a prevladava natjecanje u vještini među trenerima i igračima znalcima.
A mi, umjesto da smo zbog svega toga što smo i sami dio te priče - neizmjerno sretni, čitam ovih dana kako opet kod nas počinju napadi na one druge, pa su tako u jednom danu i u istom gradu stradali trojica momaka u pogrešnim dresovima košarkaških reprezentacija, ili pak mladi par krivog naglaska. Posve mi je nezamislivo da takvo što čine mještani koji zapravo ovise o turizmu, pa će svaki odlazak turista iz njihova grada izravno osjetiti na vlastitu džepu; očito je snaga koja izvire iz njihova svjetonazora nepotkupljiva novcem i jača od interesa. Ono o čemu se radi jest očito netrpljivost prema drugima i drugačijima, i to posebno onim krivima, čiji su preci donedavno ovuda haračili u tenkovima i iza topova. No, nikako ne mogu razumjeti što su skrivili ovi njihovi nasljednici; naivna djeca što su došla igrati nekakve turnire u uličnoj košarci, ili jednostavno uživati u našoj lijepoj obali. Očito je da se radi o tolikoj količini mržnje koju su u svojim sredinama upili napadači, pa ne umiju istrpjeti ništa što je drugačije.

Žalosno je da nam se mora desiti slučaj nesretnog Christiana Erikssena, pa da tek kroz ljudsku patnju i očit prikaz krhkosti života shvatimo koliko smo zapravo jednaki, i koliko su razlike među nama umjetne. Na prvenstvima ne igraju niski protiv visokih niti debeli protiv mršavih; čak niti to što ponekad igraju crni protiv bijelih ili žutih ne mora značiti baš ništa jer jednom pobjeđuju jedni, a drugi puta drugi. Vjerujte mi, pamtim sva prvenstva od Njemačke 1974. do danas, i nikada mi zapravo nije toliko u oči upadalo to umjetno dvotjedno ludilo koje se ponavlja svakih par godina među ljudima koji teško opisuju zaleđe, igru sa četvoricom ili ulogu zadnjeg veznog, a najvažnija im je stvar protiv koga igramo. Lica Finaca i Danaca u onih nekoliko trenutaka strave dok je na terenu trajala borba za Erikssenov život, najbolje su oslikavala koliko su besmislene sve mržnje, poruge i razlike koje nas dijele, i koji je pravi smisao čitave ove priče: uživanje u igri.

Zato ću s posebnim užitkom negdje usred čitave ove priče, na kraju lipnja, prekinuti povremeno gledanje nogometnog prvenstva kako bih poneku večer utrošio na gledanje kvalifikacija u košarci za olimpijski turnir što slijedi u Tokiju. Upravo činjenica kako je za nekog tamo Hezonju, Zupca ili Šamanića koji će po prvi put uopće, ili nakon čitavih pet godina - obući nacionalni dres, malo tko čuo – privlačit će me ponajviše. Zapravo, najljepše je to na nekom forumu rekao jedan poklonik košarke "sa krive strane" - prije pet godina, kada su u pola četiri ujutro u olimpijskom četvrtfinalu u Riju igrale Srbija i Hrvatska, a dva Bogdanovića rame uz rame napuštala parket: ostat će samo nas nekoliko čudaka, što nas od malih nogu privlači škripa patika na parketu, zvuk prolaska lopte kroz mrežicu pod obručem ili vrućina ispunjene dvorane; nama će iako ne sasvim nevažno ali – puno manje važno - biti jesu li na kraju pobijedili njihovi ili naši – jer ćemo u takvim okolnostima, dok se kroz naše prozore u prvo ljetno svitanje čuju tek usamljeni ćukovi i šum noćnog povjetarca, sa sigurnošću znati da je pobijedila igra.

12.06.2021. u 22:32 • 15 KomentaraPrint#^

subota, 05.06.2021.

Korteo


picuki.com
Dugo već imaš potrebu napisati nešto o jednakosti; o ideji jednakih prava svakoga. Pa odgađaš: ne vesele te takve smrtno ozbiljne teme; uvijek u tebi provali neki slapić nade da se ipak može dalje. Gledaš svoju djecu, i misliš – oni će živjeti u društvu u kojemu neće brinuti o tome da im netko otme ono što je očito. Misliš, i znaš da si u krivu.
Uopće me ne zanima geneza problema: prije kokoši bilo je jaje, a prije jajeta kokoš, i bili su iluminati, a prije njih Anunaki, ili gušteri; onda su došli ovi i oni; pa su se opet pomiješale kokoši i jaja, udbe i ustaše, komunisti, masoni i križari, vitezovi, zmajevi i drugovi; svaki od njih čuvajući svoje privilegije i s mukom stečene pozicije, sjedeći sa stražnjicom na barem dva stolca. Svi oni izmiješali su se u desetljećima i stoljećima prije nas u jedno krvavo i nerazmrsivo klupko, i iz tog blata i nevolje nikada se nećemo izvući, ako ne promijenimo sebe: ako ne prestanemo smatrati druge krivima za sve što nam se dešava, i sagledamo sve što smo pogrešno sami učinili.
Drugačije nikako.
Imaš neku funkciju, ili čak firmu – imovina je tvoja, i iz tvoga džepa ide ako nekuda curi; ali ne – i dalje ti ćeš zapošljavati jarane iz svoga sela, jer što će selo reći; bolje je da propadne svijet nego običaji. Jasno mi je da tako postupaju oni u državnim i gradskim foteljama; ćaćino im je, pa dijele po babi i stričevima. Ali, kakva je računica onih koji dijele svoje? Kako naprijed, i kuda - sa takvom računicom? Nije stvar samo u milijunima i visokim sferama; kod doktora mora se donijeti bombonijera i kava, ako ne već i kakva koverta; učitelja će se navući na seminar; liječnika na propisivanje kakva unosa lijeka; suca na utjecaj onoga koji će ga birati ili razriješiti, ili nekog njegova; ima ih. Na koncu, i blagajnica će na traku pripustiti svog susjeda ili rođu radije nego onoga tko je prije stao u red; prije će čistačica očistiti svome nego tuđemu; svoji smo, jer ako nismo – ne znamo kamo pripadamo, i rastopit ćemo se, kako slikovito jedna novija mudrost kaže, da prostite, kao govno na kiši.
Ili, kako je još Nietzsche govorio i pisao: ludilo u pojedinaca, to je izuzetak; ludilo u grupama, to je pravilo.
Korona je samo pojačala ono što je odavna već bilo vidljivo; kao da si na slabo osvijetljeni kutak podruma, prekriven vlagom i memlom, uperio snažan reflektor. U početku se skandiralo i pjevalo sa balkona; onda se počelo pendrečiti selektivno, pa se nakon toga pomalo počelo gledati kroz prste: jednom je neka procesija značila tradiciju; drugi put su bili izbori, a treći puta rukovanje nije bilo rukovanje nego srdačan pozdrav. Osobno smatram da sramotu koja je prošle godine pričinjena nekolicini maturanata koji radi samoizolacije nisu smjeli ne ljetni, nego tek na jesenski rok mature – nitko nikada neće izbrisati. Pa misliš i tješiš se: to je samo vlast; ima korumpiranih i loših, ali nisu svi takvi; jedna trula jabuka kvari cijelu gajbu jabuka. Dobro, u užoj obitelj imao sam dva slučaja sprovoda; jedan je bio tek mjesec i pol nakon smrti pokojne tete, jer ako se dobro sjećate, starce iz domova umirovljenika nije se prije godinu dana smjelo vidjeti niti mrtve, nego zakovane u lesu i spaljene bez ikoga svoga u krematorijima. Pa smo onda, nakon što je teta preminula u travnju, tek krajem svibnja nas sedmero ili osmero šutke, kao neka čudna i nikada viđena povorka, otpratili bratića na daleko seosko groblje, da sam, svojim rukama otkopa nekoliko grumena zemlje i ukopa običnu metalnu urnu u nju. Pišem to zato što je mjesecima prije i nakon toga bilo sprovoda kojima su prisustvovale stotine i tisuće; ne zato što bi mi čega bilo žao (jer ionako se naše molitve i misli, koje su jedine važne kada više nekoga dragoga nema, računaju u skrovitosti i duhu, a ne u svijetu), već zato što mi je sada potpuno jasno: ne radi se tu ni o kakvoj lošoj vlasti, nego o ljudima: što važi za druge, ne mora važiti i za nas, odnosno – važi, ali nije loše zaobići, prevariti, učiniti ono što se ne smije, pogotovo ako iza tebe stoje tako opojni i snažni pojmovi kao što su – tradicija, ili herojstvo predaka, ili pak mnoštvo – kao argument gole sile. Ovo posljednje, na koncu, zbilo se u jednom našem gradu koji baš svatko na prvu povezuje sa popularnim sportom, pa tamo gdje su njihovi protivnici u potaji ušićarili stotinjak kibica, ovi su silom, korteom i otvorenim probijanjem barikada uspjeli postići to da na posljednjoj utakmici prvenstva u dvorani budu tisuće. Zapravo, i nije tako loše da se sve to nije prenosilo na državnoj televiziji, a radilo se o finalu prvenstva drugog najpopularnije g sporta u državi; jer je komentator komercijalne televizije svakih nekoliko minuta, sa nevjericom osluškujući romor mnoštva kakav nije viđen još od rujanskih prosvjeda protiv cijepljenja i lockdowna - spominjao strah od posljedica. Uostalom, čemu zdvajati nad tim primjerom, zar samo zbog brojki? Apsurdno je stanje već mjesecima takvo da je moguće utakmice nižih liga (ako ikoga uopće zanimaju) pratiti sasvim neometano negdje iz grmlja, birtije ili iza žice, ali nipošto ne na tribini: pravimo se da smo demokratični, i da poštujemo sve što treba; ali nije vlast ta koja nas tjera da varamo i otimamo – mi sami smo ti koji ćemo na to pristati, i poslije se buniti ako slučajno dobijemo po glavi ono što smo zapravo zaslužili.
Nisam nikakav pobornik zavjera; korona je za mene i danas nešto prilično neobjašnjivo; vidim da se radi o bolesti od koje se umire, pa je lako mudrijašiti dok i tebe ili tvoga nije klepilo po glavi. Na koncu, potpuno je svejedno je li takvo što pušteno namjerno u optjecaj iz laboratorija, ili je nepažnjom uteklo, ili se radi o pohlepi zarade prodajom jeftine hrane u nepriličnim uvjetima u kojima je kakav virus prešao barijeru koju inače ne bi. No, korona je, velim, u našim društvima samo razotkrila ono što su ljudi s uspjehom ranije pomno skrivali: da se jedna mjerila primjenjuju na druge, ali da druga, sasvim blaga, ili skoro nikakva – važe za nas i naše. Nema tog razloga kojeg bilo tko od nas neće pronaći da mu se progleda kroz prste, pa dobro u jednoj poznatoj vele zatvorenici: nisam u zatvoru sreo čovjeka koji ne bi bio nevin.
Pa se sjetiš stare upute o tome kako valja ljubiti bližnje: onako kako ljubiš sebe sama. Dakle, uopće nije važno gdje i kada i koga, nego samo koliko: ljubav, to je ono što ćeš oprostiti ne očekujući ikakvu korist, sa toliko opravdavanja i razumijevanja koje nećeš inače pokazati ni za koga nego za sebe sama. Sve ostalo – to je trgovina.
Gledam Šveđane, Norvežane, Fince: lako je za njihove mjere; jedni ih provode, drugi tvrdoglavo ne. Ali, kod njih to i nema neke razlike: ti ljudi od malih nogu naučeni su živjeti u dobrovoljnoj samoizolaciji; kod njih novorođenčad, da bi se očeličila, spava zimi na balkonu, a ne u toploj zasebnoj sobi sa posebnim dojavljivačem; brucoše se izbacuje na ulicu i tjera da uzimaju kredite za školovanje, a ljudima ne pada na pamet odlaziti na kavu niti kod najboljih prijatelja, ako takvi uopće postoje. Njihovi kraljevi voze se na biciklima, a premijeri žive u jednosobnim stanovima; vrhuncem uspjeha tamo se ne smatra kupnja bijesna automobila, već primjerice činjenica da si ispenjao kakvo brdo, sam i ničim izazvan. Čitao sam da je još u prvom valu dolaska izbjeglica sa Balkana, u doba ovih zadnjih ratova, tamošnji puk bio osupnut razinom nepoštivanja svakodnevnih pravila: jedni su dinamitom lovili ribu u jezerima, drugi gradili kuće kat ili dva iznad dopuštene razine, treći popravljali susjedima automobile na ulici turirajući motore u neko nedoba; u njihovim civilnim, a kamo li kriminalnim kodeksima nikada nisu postojali propisi koji bi predviđali takvo ponašanje, a kamo li ga sankcionirali.
Vjerojatno je u svemu, pa tako i u tome, zapravo u životu presudna stvar – mjera; valjalo bi naći prikladnu razinu otvorenosti i prisnosti koja je tako šarmantna strancima kada dolaze kod nas, ali istodobno ne prelaziti granicu koja bi ugrožavala jednakost ljudi jednih pred drugima i podjele na naše i njihove. Ne zavaravajmo se; niti kod sjevernjaka nećeš naći odobravanje ma koliko se trudio prihvaćati njihova pravila; za njih si jednostavno stranac i gotovo. No, tamo nikome neće pasti na pamet da ne plati isporučenu robu, ili ne obavi posao koji je dogovoren, pa makar i sa najvećim strancem, ili kako je lijepo rekao moj bratić kada se vratio nakon deset godina rada u Austriji: kod nas je sve sjajno dok ne treba nešto napraviti.
Duboko potresen ovakvim prizorima nejednakosti i prevare, osjećam da je zapravo u meni problem: ne mogu ja biti u krivu ako sam drugačiji od milijuna oko mene. Ne znam kakva je to greška u meni; vjerojatno su to očeve ili stričeve rečenice iz doba kada su već bili čangrizavi i teško shvatljivi starci što odlaze u sumrak vremena koje je nestajalo u grmljavini ratnih strahota; njihove legendarne rečenice vrištale su o tome kako je najbolje da ih svijet, razočarane i odijeljene od njega koliko god da je to moguće, pusti da kao napušteni psi do smrti glođu isušene i stare kosti i hrbate, zatvoreni u pećinama svojih stanova poput pustinjaka; okruženi gomilama knjiga, novina i ploča, bez ikakvih većih ambicija za stjecanjem nekog bogatstva, privilegija ili komfora. Odbijajući nama, sljedećoj generaciji, potomcima, da ih pazimo, makar i izdaleka; umirali su osamljeni i šutljivi, svaki u nekom svome vremenu i uzvišenoj bijedi; jasno nas odgurujući od sebe da čim prije odletimo u svoja jata i svoje živote; te su mi slike ostale nekakvim nepoderivim tkivom mene sama. Otprilike kao kada sam čitao jednog našeg sjajnog, sada već davno preminulog pisca, koji je u poznijim godinama opisivao kako mu je jedna od najvećih ljepota preći čitavu neku planinu, sam ili sa istim takvim pustinjakom, opremljeni litrom ili dvije vode i koricom suha kruha, hodajući tako satima, pa i dva dana, ako treba, nije važno; nalazeći u toj tišini i veličanstvenosti prirode utjehu i snagu za dostojanstven prilaza kraju. Takvi prizori nešto su iz čega učiš, shvaćajući kako doista (nakon što si manje ili više posvršavao poslove na ovoj zemlji sa onima koji ostaju iza tebe) svjetska ludost nije i ne može biti apsolutna pogreška, već čvrst dokaz da uopće nije stvar u genima, podneblju, tradiciji – nego u snazi duha. A duh, to je sila: vjetar koji inače puše ne znaš kamo, i što ti nosi. Osim ako je toliko snažan da pomiče planine, dajući drugima sebe, i ne tražeći za sebe ništa zauzvrat. Jer samo gubeći sebe dobit ćemo blagost; tu sjajnu i veličanstvenu nagradu; a još su neki stari, mudri i tihi carevi znali sasvim uvjereno poučavati kako je jedino blagost nepobjediva.
Biti lišen većine želja, potreba, odnosa; ne pripadati ničemu i nikome od toga svijeta što grabi, uzima, otima vrišteći o pravdi, jednakosti i smislu – nego istinski pripadati samo tom snažnom, maglenom, mliječnom svjetlu što te obuzima, pa makar i boljelo s vremena na vrijeme, sve to jače, izvjesnije, teže – ima li ičega ljepšeg, kada kraj već nije daleko?

05.06.2021. u 23:05 • 16 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 31.05.2021.

Učenje

Skrećeš razgovor
i odlučno biraš riječi,
ustrajno, sve do sitna bola,
jer dadoh povoda:
događaja
iz povijesti naše.

Sve što još moram
naučiti iz toga
jest da mi
zapravo govoriš
- a čujem kad nagnem uho -
vičeš šapćući, koji put kroz suzu -
koliko me voliš.

31.05.2021. u 10:08 • 16 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 24.05.2021.

JFK



Postoje filmovi koje si gledao više puta, ali se svejedno ne možeš odlijepiti od ekrana kada se stvari poklope i sjedneš pored televizora, pa sam sebi kažeš – gledat ću početak, poslije ionako već sve znam napamet. Svi ti filmovi spadaju u jednu grupu: u grupu u kojoj, htio ne htio, prije ili kasnije moraš poistovjetiti se sa glavnim junakom, pa maštaš o tome kako bi u situaciji u kojoj se i on našao - napravio isto. U Engleskom pacijentu razdao bi crnome vragu sve karte, informacije i podatke, baš kao grof Almasy, samo da opet budeš na tren sa onom pravom; u Ženi kojoj sam čitao – prešao bi preko svih normi, predrasuda i nedjela iz prošlosti radi istoga; u Mirnom vrtlaru pošao bi na kraj svijeta samo da saznaš da je ta ljubav bila prava, iako od nje više ništa nije ostalo osim sjećanja i praha u koji se i sam kasnije nastojiš pretvoriti. Vidi vraga, uvijek Ralph Fiennes u glavnoj ulozi, nisam to do sada niti primijetio, šapćeš sam sebi. Pa se sjećaš dalje: Život je lijep, kako se samo sjetiti izokrenuti stvarnost onako uvjerljivo i šašavo, da bi tvoje dijete opstalo i postalo dobrim; pa u Manchesteru By The Sea, isto bi zapravo odustao od svega da ti se desi neka takva tragedija, i želiš vjerovati da bi se vratio s ove strane ogledala, jer bi uvijek za to bilo povoda; u Drvu života valjalo bi prepustiti se spoznaji blagosti i pravednosti, a u Skrivenom životu, baš kao gospon Franz Jagerstatter bilo bi dosljedno i pravedno ne odustati od svoga nauma, pa i po cijenu života i protiv svih sila koje te u tome sprečavaju… Lijepo je maštati, i u svim tim maštanjima - ma koliko umio hladno i racionalno ocjenjivati filmove kao nekakva ostvarenja, projekte, ideje – umiješ se upustiti u tu blagu i snažnu rijeku koja te povuče u sebe, pa vjeruješ da bi radio isto što i ti slavni i glavni junaci. U svim tim filmovima, samo u jednome ne; u to si potpuno siguran. A zašto? Pa, jednostavno zato što to, osim toga čovjeka, u povijesti nitko drugi nije napravio, niti mu je takvo što padalo na pamet. Nitko drugi osim Jima Garrisona nije imao petlje goniti zavjerenike iza Kennedyeva ubojstva, niti će to ikada više itko činiti.

Oliver Stone duboko je zaglibio u svojim obračunima sa Amerikom i Amerikama; no njegova trilogija o događajima iz šezdesetih i sedamdesetih koji su prekrojili sudbinu te velike zemlje, a i svijeta oko nje – sastavljena je od samih remek djela. Mračni i snažni The Doors priča o raspadu ličnosti Jima Morrisona; uvjerljivi i racionalni Nixon prepričava put od ideala do blata i nazad, ali niti jedan film u povijesti Hollywooda nije tako dosljedno i sistematski u svoje vrijeme, idući godinama ispred njega, razmontirao politički sustav i ideologiju vlasti kao JFK. Bio je to film kojeg ćeš, zahvaljujući ratu i ratovima koje si vodio i koji su se oko tebe vodili, prvi puta pogledati tek negdje u drugoj polovici devedesetih; bila su to takva vremena u kojima se i po nekoliko godina kasnilo sa prikazivanjem filmova iz svjetskog vrha, a vremena za piratske videokazete nije bilo. Zapravo, niti jedan drugi film u tolikoj mjeri nije definirao pojmove vlasti i moći kao taj, a očito je da je takva bila i namjera autora: čuveni monolog kojeg pored Kennedyeva groba Garrisonu iznosi Mr X što ga tumači neponovljivi Donald Sutherland prava je elaboracija suštine vlasti u odnosa moći u društvu koje se tako ponosito zove pravednim, a vlast narodnom. Ono što je prijelomno u tom događaju i povijesti koja je nakon njega uslijedila, zapravo je to da su do tada (a na nekoj periferiji zbivanja kakva smo i mi sami, često puta još i nakon toga) vlasti iskreno i dosljedno vjerovale u hrpu gluposti koje su propovijedale, odvodeći za sobom tako milijune u propast u uvjerenju da se čini nešto ispravno i dobro. Slučaj ubojstva Jacka Kennedya nešto je sasvim drugo, i to je ono što doživljavam kao osnovni naglasak Stoneova filma: to je slučaj u kojemu vlast očito ne vjeruje onome što govori, pa se nevjerojatno trudi izgraditi čitav svemir u uvjerljivosti i prekrivanju onoga što se stvarno zbilo, ako itko zapravo i znade što se zbilo, jer je najvjerojatnije to da je poduhvat poduzet od strane velikog broja izvoditelja, te u takvoj situaciji nitko zapravo i nije znao koliki je njegov ulog i što zapravo radi (osim nekolicine prstiju iza obarača, a i oni sami ne znaju tko je neposredan izvršilac) a funkcionalan sustav toliko se odlijepio od svoje suštine da je briljantno izveo nedjelo niti sam ne vjerujući u vlastitu sposobnost. Široke mase u tom slučaju dobile su ono što su željele, teoriju o ludom pojedincu koji čini zločin, iako barem četiri ili pet osnovnih argumenata zdravorazumski govore protiv takve ideje (nepodobnost oružja, neodrživa teorija o fantastičnom metku, kretanje tijela pod udarom taneta na Zapruderovoj snimci, izjave svjedoka koji su manje ili više smaknuti u godinama nakon atentata kao Lee Bowers, David Ferrie ili Rose Cheramie…). Nije mi ovdje namjera zauzimati određen stav o uroti ili Oswaldu kao samostalnom ubojici; ono što je u oba slučaja više nego očito – niz je događaja koji nedvojbeno ukazuju na izostanak slučajnosti.
Sve što je u Americi nakon toga uslijedilo bila je potvrda onoga što i sam Stone iznosi u filmu kroz lik Jima Garrisona: ako vlast prisvoji toliko moći da joj se više ne može vjerovati kako je njena svrha opće dobro, onda u takvom društvu više nema smisla živjeti neki miran život. Svaki puta kada odgledam film do kraja, zapravo me pojaviše potresu dva citata na koncu filma; jedan je onaj o kongresnoj istrazi s kraja sedamdesetih koja izričitim zaključkom ne isključuje postojanje zavjere više atentatora, dok je drugi – najpotresniji – posveta koju je Stone na koncu napisao mladim ljudima koji će odgledati film prvi puta i koje bi takvo što moglo potaknuti na istraživanje i borbu protiv takve zavjere.
Želim vjerovati da baš svaki puta kada se film odvrti na televiziji, posije u nekoj mladoj duši težnju za istinom. Jer, kako god, i gospon X na koncu svog glasovitog monologa, prije nego će iznenada napustiti Garrisona koji ostaje sjediti na klupi i prije nego li želi da mu se bar malo na tom putu posreći, iznosi osnovnu stvar koja takve pojedince goni naprijed: borit ćeš se istinom; istina je ono što ljudi na koncu ponajviše vole; što imaš izgubiti kada svi zapravo znaju da si u pravu?
Eto, zato mi je tako teško poistovjetiti se sa gosponom Garrisonom. Nije taj film neka zamamna holivudska fabula u kojoj bi čovjek volio biti glavni junak na valu promjene, bijeli vitez kao izvršitelj pravde. I ja sam samo jedan od onih koji sjede u nekoj rupi, zadovoljni onime što su u društvu uspjeli ušićariti, ne želeći riskirati da i to izgube. Do sada, barem na polju istrage ovog atentata, nije se otišlo mnogo dalje od kaosa Warrenova izvješća koje više nitko i ne shvaća ozbiljno. Frapantno i nevjerojatno zvuče podaci o tome da su arhive sa dokumentima, zapisnicima i ispravama vezanima uz ovaj događaj zapečaćene još nekih desetak godina, iz razloga nacionalne sigurnosti. Ono što je – barem meni – u tome najstrašnije, to je otprilike kao i priča sa ostavštinom Miroslava Krleže (jer su se još nekoliko godina nakon njegove smrti mnogi grozili o tome što će biti kada se otvore kutije za njegovim neobjavljenim spisima): sve ono grozno i nevjerojatno što se u takvim papirima krije kao neko mračno i neželjeno proročanstvo, zapravo se već zbilo; najgore je to što smo zapravo svu tu gomilu strahota; taj tmurni i nevjerojatni pakao - već proživjeli.
Ponajviše – nemajući o tome ni blagog pojma.

24.05.2021. u 09:19 • 11 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 17.05.2021.

Pravo suđe


(Bolha.com)

Servis bogat i raznovrstan
imat' bi voljeli vrlo rado,
ali i uzet od njega kadšto
samo za lijep časak svoj, kradom.

Pa kada vratiš šalicu finu
Il' tanjur krhnut, puknut, s rupom,
bacit' krivicu na koga drugog:
on je, pokazat ćeš, s radošću tupom.

Našim' će stvari postati moći
tek ako udjele držimo skupa
i tako činimo bar ljeta trista.

Vjera u opće tada će doći
uzdanja dajuć' da srce ne lupa;
svakome snažna, svakome ista.

17.05.2021. u 08:59 • 12 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 10.05.2021.

Barikade

Teško je, naporno i burno ploviti vodama interneta; količina grubosti, površnosti i barbarstva koju je ponegdje moguće susresti gotovo da nas odvraća od daljeg čitanja. No, mogućnost dana svakome da u nekoliko riječi, ma koliko strašne i neponovljive bile, prokomentira baš sve na što naiđe, ima i jednu drugu stranu. Do sada je čovjek o ljudskoj prirodi mogao zaključivati pretežno uvidom u ponašanje onih koji su mu bližnji, ili onih o kojima je nešto načuo ili pretpostavljao da su nešto učinili; sada je taj uvid mnogo dublji, jednostavniji i izravniji.

Posljedica takvog stanja stvari jest to da mi se često čini kako je vrijeme u kojem nam se neka reakcija nudi gotovo pa obrnuto proporcionalno značaju stvari koja nam se pod nosom odvija. Što je veća drama (a vremena u kojima jesmo obiluju dramama), strasti su uzburkanije, a reakcije brže… to je – nije li? – zapravo suprotno od onoga kako bi trebalo postupati: što je značaj nekog problema veći, a posljedice koje njegovo rješavanje ili nerješavanje ostavlja na stvarnost oko nas veće – to bi i vrijeme u kojemu bi valjalo reagirati moralo biti dulje.

Jer inače, nekako kao da se, odvojena od nas; sasvim bez ikakva ljudska lica i pečata, oblikuju rješenja koja se nude; dobro i zlo, crno i bijelo, lijevo i desno – tko će sada znati što je što i kakvo je što, pa čovjek nerijetko ima osjećaj da bi se jednom opredijelio za jednu, a drugi put, možda i samo koji trenutak poslije, za sasvim drugu opciju. Stiska u kojoj smo se našli, oblikovana vremenom koje je sve kraće, i pritiskom okoline da se opredijelimo za nešto, postaje gotovo neizdrživa.

U takvoj situaciji, što sam stariji, sve više mi se čini da i nije toliko bitno opredjeljivanje za strane. Od toga, često, puno je važnije kako činimo to što činimo, odnosno – udahnemo li pet puta prije nego li nešto kažemo. Stoga sam u zadnje vrijeme nerijetko počeo zamjećivati ljude koji pripadaju u posljednju grupu: one koji zašute, povuku se i uzimaju vrijeme za sebe, u odnosu na one koji odmah reagiraju i potom se vatreno zalažu za ono što je možda bila samo stvar trenutka i prvotnog odabira. Takvi ljudi puno će teže konačno uvidjeti kako su možda u nečemu bili u krivu, a upravo je to ona najteže dokučiva grana – dopustiti da si s vremenom nešto saznao i da je to saznanje promijenilo tvoj stav. Nema to previše povezanosti sa mladošću ili starošću (iako mnoge mudre izreke zazivaju srca radikala u mladosti nasuprot razumu konzervativaca u starosti) koliko sa temperamentom, iako i bazične strane ličnosti znadu danas pokleknuti pod silinom mase i trenutka, pa tako kakav rođeni melankolik začas postaje nositelj barjaka s barikade.

Priznavati vlastite pogreške? Eh, sumnju u vlastite ideale neki su svojedobno nazivali početkom umiranja, ali i to su bili tek pjesnici. Njihove oči, velike i nijeme, češće lete nebesima nego li ovećim tminama ljudskih duša, pa su im i neki mali, prizemni i beznačajni problemi sasvim banalni i čudni. Ovdje dolje, često u blatu, tami i nevolji, mjesto je s kojega će, barem tako pjesme kažu, nicati najljepši cvjetovi. Dajmo im vremena; ne sijecimo u olujama današnjice ono što će sutra bivati nadom i stremljenjem; ostavljajmo drugima mogućnost za šutnju.

Čovjek koji uviđa da stvari nisu crne ili bijele i da su najvažnije bitke one u kojima nema pobjednika dok ima poraženih, dat će stostruko više u odnosu na najvaternijeg pristalicu koji će isključiti sve ostale.

10.05.2021. u 06:49 • 9 KomentaraPrint#^

srijeda, 05.05.2021.

Počivao u miru



Danas je u pedesetitrećoj godini preminuo glumac i - po meni - jedan od najtalentiranijih kazalištaraca u nas, Saša Anočić. Da je napravio tek Kauboje i Kiklopa, bilo bi sasvim dovoljno; najgore je to što duboko u duši osjećam kako je ono najbolje doista tek bilo pred njim. I nama.
Pokoj mu duši i iskrena sućut obitelji.

05.05.2021. u 17:23 • 11 KomentaraPrint#^

nedjelja, 02.05.2021.

Put do igre



U Strmcu Samoborskom Pjesnici igraju najbliže meni. Kakva je to rečenica, reći ćete. Pa, ni meni - što više razmišljam o njoj - nije baš najjasnije. Hajde, Strmec Samoborski, to je selo južno do Save; kada smo iz grada znali kao klinci ići busom sa Črnomerca u Samobor, preostalo je izabrati – preko Nedelje ili preko Strmca. I nije to jedini put kojim se do Strmca doći može, a da nije dalje s juga: pomniji poznavatelji prijevoznih sredstava, a nije takvih puno, sjetit će se i savske skele – one od rijetkih preostalih, što prelazi rijeku u nedalekim Medsavama. Onda, igranje; je li igranje i to kada u četiri godine padneš iz neke prve u neku četvrtu ligu, pa i dalje tvrdiš da postoji smisao čitave priče? Za one koji igraju, možda to i jest samo igranje; ali, za one kojima je do rezultata takve igre barem malo stalo, a upravo se neskromno ubrajam među takve; to mora biti daleko više od igre. Samo, što? Nisi takvoj igri prisustvovao već nekoliko godina, najmanje tri, a i to što si tada gledao već je bilo siguran znak propasti; ne vesele te odavna već takvi događaji; u desetljećima se ta ravnodušnost mjeri, i puno radije odlaziš na lutanja, u šume, ravnice ili brda, nego li da gubiš po nekoliko sati na istome mjestu, ma iz kojeg razloga. Ali, kada ubodeš zamišljene čavliće u kartu mjesta u kojima se igra ove godine, naći ćeš i Gradiće, i Lukavec, i Obrež Odranski, i čak sam Zoološki vrt, ili njegovo susjedstvo; sve su to mjesta na koja se dade doći vozilom, bilo kakvim, pa i tvojim. Ipak, ti ćeš za tu misiju odabrati baš Strmec Samoborski; on jest najbliži, i najneobičniji i najteže dostupan ikako drugačije osim pješice; radi toga da vidiš kako sve to skupa izgleda, jer vidjeti se najbolje može kada čovjek razmišlja; a davno su već ljudi shvatili da čovjek misli baš onako kako hoda. Strmec bi trebao značiti neku strminu, (iako znaš da nikakve strmine tamo nema), a strmina znači i vrh; tamo gdje je vrh, sve drugo je nisko i manje važno – tako misliš dok spremaš vodu u ruksak i vežeš jaknu oko struka. Odabireš tako putovanje u kojemu je put puno važniji od cilja. Pa zamišljaš sebe kako užurbano i ne bez straha kročiš savskim vrbicima i gušticima; prvi vjetrovi već snažno šume lijenim nedjeljnim popodnevom; sa sjevera brzo prilaze sve tmurniji i teži sivi oblaci (kako prikladno), nadglasavajući veseo i ritmičan pjev ptica. Uzeo si plastični kišobran, jer sa gromovima se nikada ne zna; a niti skelar sigurno nije najodvažniji, pa neće skakati od sreće prevozeći ljude po nekakvoj oluji. Krećeš polako i gotovo neodlučno na put na čijem kraju nećeš naći nikoga drugoga, nego pokušati među prvim kišnim kapima i nekim čudnim, nepoznatim ljudima ugledati sebe sama. Nekoga tko je davno još odlazio na takva mjesta ni sam zapravo ne znajući točno zašto; došla su brzo vremena u kojima si ih kombinirao sa kinima i šetnjama i izložbama i izletima; ali sve to skupa odavna je bilo nekakav nikada zatomljen i ugašen dio tebe. Nećeš u toj svojoj nakani imati baš ničiju potporu; dapače – bit ćeš ispraćen zabrinutim pogledima i šutljivim odricanjem glavom. Strah, to je ono što će te u velikome dijelu pratiti na tome putu: bit će to strah za vlastitu sigurnost, i strah od duga i možda naporna hodanja, jer preći dvadesetak kilometara u jedno poslijepodne nikada nije lako. No, najviše je straha u tebi samome, jer zapravo se plašiš toga koga ćeš tamo naći: je li to još uvijek onaj zaneseni i ustrašeni mladić, ili netko drugi?

Ma što da si tamo vidio, i ma koga da si tamo našao, vratit ćeš se istim putem, ovaj put s noge na nogu, polako, ne čekajući tamo završetak događaja; išao si pomiren sa svime, spreman na to da sve tvoje strahove isperu snažne kiše svibanjske i da te dobro propušu svi vjetrovi proljetni i hladni. Nakon toga što se desilo Njima, tebi se više ništa lošeg ne može zbiti. Vratit ćeš se u kasni proljetni smiraj tog vjetrovita i čudna dana, da ugledaš dva oka u mraku verande; dva oka koja čekaju samo na tebe.

02.05.2021. u 19:40 • 6 KomentaraPrint#^

četvrtak, 29.04.2021.

Smijeh

Ima stvari koje čovjek, ne bi vjerovali, danas može saznati i van interneta, a poslije u tom bespuću tek čita trideset rašopmonskih varijanti onoga što je saznao iz prve ruke. Tako sam i ja, jer radi se o lokalnoj školi, iz prve ruke saznao ovo o čemu pišem – pa onda o tome čitao, a gdje ću drugdje – nego na fejsu. Na početku odmah, naglasit ću, niti smo ja, niti itko od članova moje obitelji izravno uključen u ovu priču, ali da nas je – narodski rečeno – štrajfalo na milimetar, jest.

Guglajući ćete lako saznati kako je jedna profesorica na web postavila fotografiju četvero učenika jedne škole; djeca ponajvećma nose maske pa ih je teže prepoznati; jedan nosi kapu rezervista JNA, dvoje drže raširenu zastavu Saveza komunista, a četvrti tek drži pano na kojem su zalijepljeni Fićo i Titova slika, ona sa potjernice i rajhsmarkama u zlatu. Ono što je zajedničko svoj toj djeci jest to da je i površnom promatraču vidljivo kako umiru od smijeha: svo četvero bezbrižno se i zaneseno smiju. potpis ispod slike ide otprilike ovako: učinici su se zabavili istražujući i prikazujući određene povijesne izvore iz razdoblja SFRJ.

Naravno da su na ovakav prizor prevladali komentari u kojima se osuđuje postupak profesorice, pa nemali broj komentatora zaziva zatvaranje djece, roditelja, osoblja škole i tko zna sve koga ne još na Goli otok. Neću sada ovdje lamentirati nad time je li profesorica pogriješila; dapače – pojavile su se i kalkulacije o tome da se ovakvo što ne dešava slučajno u predizborno vrijeme, jer osoblje škole je u tim i tim strankama, i na tim i tim funkcijama, i tako dalje, i tako dalje. Pojavile su se i varijante u kojima su na satu gostovali studenti filozofskog fakulteta, i tko zna što sve još ne, ali vjerujte mi na riječ – ništa takvog nije ovdje posrijedi. Ukoliko stranke koriste djecu za svoje obračune, ili su djeca pokusni kunići u obrazovnom procesu, to mislim da ne treba posebno niti komentirati; mene je pak zaintrigiralo nešto posvema drugo.

Još jednom ću naglasiti da se na slici – ne želim je ovdje stavljati, ali vjerujte mi i to na riječ, ako ikako možete i ako vam to dopušta vaš duh – djeca jednostavnu smiju. Pokušavam se sjetiti sebe i svojih u toj dobi: praktički da nije bilo nečega što nam na ovaj ili onaj način ne bi bilo smiješno. Nije bilo političke (u to doba čitaj: ratne) opcije koja se u vicevima od barem par godina zatvora nije ismijavla, počevši od vica da statisti u ratnim filmovima donose uniforme od kuće, ili da prelaze Neretvu a voda ima do brade (ruka u visini pupka), ili da je nešto u nekoj poznatoj kući preduboko zakopano. Sam sam, ističem to danas ne bez ponosa, kada smo išli na norijadu, osmislio slogan „kancelarija-omladina-akcija“. Zapravo smo živjeli ono na što se već nakon par početnih godina glorifikacije Domovinskog rata počelo stidljivo pisati: da svako pretjerivanje vodi u propast, i da svaki Sava Kovačević mora biti spreman na to da će se prije ili kasnije pričati vicevi o felgama, gumama i ranjenicima, i da nema te epopeje koja bi takvom čemu odoljela.

Danas je ipak, situacija nešto drugačija. Nisam još čuo niti jedan vic o Domovinskom ratu, osim onih koje smo sami devedesetiprve pričali iza grudobrana i nišana, ali to sada nije tema; tema je naša neposredna prošlost. Tema su crvene i crne zastave, i odnos djece prema njima. Tema je količina mržnje koju djeca nose u sebi, koju su upili sa majčinim mlijekom i koju će, danas ili sutra, vjerojatno prenijeti i na svoju djecu, izbjegavajući u životu kao partnera onoga koji je krive vjere, nacije i tko zna čega sve još.
Dakle, već četvrt stoljeća nekako bez većih problema doživljavamo sprdanje sa socijalizmom kao normalnu stvar. Crveno je postalo – smiješno, osim za one koji su od tog crvenoga dobili izravno po glavi, pa ih još i danas boli (više je, koliko shvaćam, ipak onih koji će otvoreno reći da je prije bilo bolje, ma što to značilo). Čičice i bakice koje u svibnju noseći troroge kape sa petokrakama na glavi doputuju na ćevape u Kumrovec, ili nekoliko obrijanih pripadnika nekonformističkih fronti na bivšim trgovima žrtava fašizma, ionako nitko zapravo ne shvaća ozbiljno. Ne postoji više od pedesetak ljudi na jednome mjestu koji bi te simbole istakli na sebe i izišli na ulice s vjerom u to da rade nešto dobro; ma koliko na tim zastavama pisalo o dobroti, jednakosti i pravednosti. Ljudi su prestali vjerovati u to da je moguće ostvariti društvo pravednosti i jednakosti koje na putu prema tom idealu ne bi bile bačene u blato; nije ih više moguće pridobiti na borbu za takvo što. To je – jednostavno – završena priča. Lakše je danas pridobiti ljude za priču o vlastitoj naciji ili religiji; jednostavno je obrazac po kojemu čovjek današnjice misli da su za sve nevolje krivi drugi, a da je on bolji od ostalih – pogodniji za vjerovanje.
Oni drugi simboli, crni, koji su poraženi prije pedeset godina, nemaju nipošto takvu sudbinu. Poraženi su pola stoljeća nosili u sebi tu frustraciju, i skrivali pri tome u nemalom broju slučajeva neke strašne tragedije da o njima ne govore ni u snu, pa je njihov odnos prema tim stvarima daleko ozbiljniji. Ljudi se prema njima odnose dvojako. Prvu grupu čine ljudi koji iskreno vjeruju u te simbole, i spremni su za njih skakati drugima u oči; oni će ponajmanje trpjeti da netko izradi kakvu karikaturu nekoga sa velikim nosom. Druga su grupa ljudi oni kojima baš ništa u vezi toga nije smiješno, i koji će sasvim neprimjerenim trpjeti takvo što. Primjerice, kada bi danas netko imao karikaturu ili kakvu fotomontažu koja bi Tita, Šuvara, Pijadu ili Bakarića, pa čak i Simu Dubajića izvrgavala poruzi, to jedva da bi itko zamijetio, ili bi ljudi posprdno prelazili preko toga. Kada bi pak takvo što netko učinio sa ustašama, ne bi se dobro proveo. Jedni bi mu takvo što poderali jer ne dopuštaju izigravati svetinje; mnogo više je onih koji bi takvu šalu smatrali neprimjerenom, jer da što ima smiješnoga u vezi desetina tisuća pobijenih u logorima?
Pa se sjetim kad sam još prije dvadesetak godina bezbrižno tumarao Toscanom, zaustavivši se negdje na nekom brdašcu, da li u San Gimignanu, ili pak je to bilo u Sieni – bilo je blizu Prvoga maja, a Partito Cummunista Italiana držala je svoje štandove na putu; drvene štandove sa istaknutim crvenim zastavama, srpovima i čekićima; na njima se prodavao – fini Chianti zajedno sa velikim kriškama sira u ulju; sve po sasvim neproleterskim cijenama. Sjetio sam se davno preteklog Karla Marxa koji je pisao o posljednjem kapitalistu kojem će se prodati uže na kojem će biti obješen, i razmišljao o tome što bi na neki takav štand ovaj rekao.
Eto, tu dolazimo do famoznog slučaja Charlie Hebdo; svaki narod, i svaka zemlja ima svoje svete krave i tabue u koje se ne smije dirati. Kada je taj slučaj planuo, bio sam jako oprezan prema njemu, i nikako se nisam mogao svrstati među one koji bi bez razmišljanja kao podlogu stavljali pod svoje slike podlogu od trikolora. Razumio sam koliko je frustracije u onima koji gledaju karikature svojih proroka i porugu bačenu na njih, i koliko je europskog licemjerja kada se sada, nakon petsto godina pljačke nekog tamo Alžira, Etiopije ili Bangladeša, zaziva sloboda govora nad sirotinjom i nevoljnicima; ma koliko se užasavao barbarskog akta kojim su oni koji bi se izrugivali sa takvim čime dobivali metak u čelo. No, sve sam svjesniji da možda i nije baš do kraja tako. Danas, kada sam nešto stariji i kada vidim da se povijest tako besprizorno i učestalo ponavlja pred našim očima, jednom kao tragedija, a potom opet kao nevjerojatna farsa, a da mi baš ništa iz nje nismo naučili, jasno i glasno mogu reći: pustite barem djecu neka se iz srca smiju svim našim glupostima i neka ih izvrgavaju ruglu. Ionako svrha njihova izvrgavanja svetih stvari ruglu nije drugo do li provocirati; izvlačiti na svjetlo dana smrtno ozbiljna lica odraslih zabezeknuta nad nekom slikom. Pa ako ispada da smo glupi; ništa zato; kako i ne bismo bili glupi kada smo se, svatko u svoje vrijeme, ne hitjući čekati onako, fiškalski i mačekovski pod stolom dok se veliki tuku, dali uvući u nekakve rovove, iza bilo kakvih topova i zastava, braneći od onih drugih nešto što smo smatrali našim. Ionako je nedavna prošlost pokazala da su oni otprije pedset i šezdeset godina bili kadri u jednom jedinom naraštaju proćerdati sve što su na račun nesvrstanosti bespovratno dobili i na račun toga stvorili, a sadašnjica je pokazala da su naši, baš kao uostalom i svi „naši“ u proteklih sto godina, samo kada ih se pustilo da sjednu u sedlo, načinili bezmalo više štete nego bi njihovi ikada pomislili, i doveli nas od mjesta na nekim ljestvicama na kojima smo bili ispred Češke ili Poljske – na mjesto iza Rumunjske. Pa nam sada u nekakve Strizivojne ili Prapratnjake stižu iz dalekih bečeva ili pragova kao sa drugih planeta obavijesti o prestancima jamstava za kolodvorske zgrade što su nam ih davno, davno sagradili, da možemo učinkovito i brzo u međuvremenu baviti se svojim poslovima i prevozite logoraše, zatvorenike i nevoljnike do nekih novih Golih otoka, Gradiški ili tko zna kojih sve crnih rupa, umjesto da tim istim prugama liframo noćne posude, jeftin namještaj ili barem oguljene balvane.
Smijeh je rijetka stvar koja liječi a ne može se opipati, reći ću sada onako švejkovski; što je više nečega čemu se umiješ smijati, to svakako znači da se umiješ smijati i samome sebi; jer među tim stvarima sigurno je da postoje i neke u koje si prije ili kasnije iskreno vjerovao.Nekima je to pravda i jednakost, nekima metalik vozilo ili velike plastične grudi, a nekima ljubav, žrtvovanje ili pak smijeh – sam po sebi. Sasvim sam siguran da će i današnja djeca jednoga dana s gorkim osmijehom na licu isticati žestoke i strašne karikature svog vremena u koje danas tako bespogovorno vjeruju: novac, imetak, plastičnu ljepotu i mladost (a možda i sami zapravo postaju hodajuće karikature takvog čega - pomislim kada vidim nekog mladca u vrištećem audiju ili našminkanu ljepoticu napumpanih usana na dvadeset centimetara viskoim potpeticama). Koliko, naime, vidim vijesti iz crne kronike, mladost gine po cestama kao po novim Jadovnima i Medačkim džepovima; nisu ljudi bez smisla oslobađali sve te krajeve da bi kroz njih Austrijanci i Kinezi mogli sagraditi ceste po kojima će standard kositi mladost više nego glad i rat zajedno. To su danas njihovi Brozovi; njihovi Vukovari, Kupresi i Fazlagića kule, njihovi Alije Sirotanovići i Sutjeske, njihovi crveni i crni; ostavljaju u tim rovovima od plastike, metala i smeća svoju mladost, vrijeme, energiju i živce kao što su oni prije njih krvarili nesebično se predajući, i po ničemu se ne razlikuju od nekih prošlih ljudi. Pa onda upravo taj smijeh na samoga sebe može značiti i zdravlje: odricanje vlastite gluposti i prelazak preko nje. Makar i do nove gluposti; i ta će jednoga dana nekome biti smiješna.
Truditi se čim više smijati, možda će nam jednostavno donijeti i to da manje mrzimo; da budemo manje isključivi i hladni; da manje toga trebamo da bismo bili ispunjeni i sretni. Da ostavljamo vedrinu, radost, smisao i za druge; da ih ne grabimo po ratištima, po gradovima i selima, po fejsevima, blogovima i netovima kao komade svinjskog buta na akciji; neka se nađe u škrinji ako nalete šogor ili kolege s posla. Nešto mora da je i u našim očima, u našim riječima, u našim mislima, zar ne?
Ako nikom drugome, bit će puno toga jednog dana smiješno meni; dok budem – promatrajući sav taj cirkus - sjedio u hladu neke terase pokorno javljajući da ni u tim Budjejovicama ne toče toplo pivo. Jest, boljet će noge od zavraga pređene kilometraže, ali ni hladno pivo u životu nije tako loša stvar, bar kada dođu vrućine.

29.04.2021. u 14:16 • 15 KomentaraPrint#^

utorak, 20.04.2021.

Poslije kiše



Drvoredom tamnim
prolaziš polako.
Lokve nam se smiješe
a oblaci plove

otkrivajuć` nebo
prazno, hladno, plavo,
svjetla prvom traku
od obgrli svijet

kao plaho dijete –
tek je časkom bilo
nestašno i glasno -

pa utihne lako
u sumraku prvom
s osmijehom i mirom.

20.04.2021. u 17:26 • 12 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 12.04.2021.

Neznanci

Čitajući diskusije vezane uz na žalost ovih dana sveprisutnu temu roditeljstva i usvajanja, zainteresirala me tvrdnja u kojoj se naglašava kako su nam za život i zdravlje, prema statistikama, najopasniji ljudi koji su nam bliski, jer puno manje ljudi strada od neznanaca nego ne samo od znanaca, već i najbližih – članova obitelji, prijatelja, poznanika. Gotovo pa da bi se čovjek odmah sjetio one strašne Sartreove drame pod naslovom „Bez izlaza“, u kojoj jedan lik drugome - osuđeni su na vječno bivanje zajedno - kaže da su pakao – drugi.

Dalo bi se zaključiti /ako se najviše stradava od "bliskih"/ kako je najsigurniji onaj čovjek koji nema nikoga bliskoga i kojemu su svi daleki. Ali, jao, čemu onda takva sigurnost ako je važnija od bliskosti; sigurnost ne bi smjela biti cilj, nego sredstvo postizanja punine i smisla u životu?

Prije svega, taj argument – statistički, nekako mi ne stoji: npr. ako dnevno stupimo u sto odnosa, i od toga pet sa neznancima – toliko ih je malo zato što to i jesu – kako im ime kaže - neznanci (pozdrav u liftu, kupovina i sl.) a devedesetipet sa poznatima (rodbinom, prijateljima, znancima), onda - kod kojih je veća vjerojatnost da ćemo doživjeti i dobro, ali i loše? Dakle, ne treba argumentirati tek pukim apsolutnim brojevima ako se želi argumentirati statistikom; pravilnije bi bilo stavljati stvari u omjer, ako se matematika želi upregnuti kao dokaz.

Rekao bih da kao nekakav nesporni i opće prihvaćen princip po tom pitanju valja uspostaviti taj da na našem putu valja neke formalne, tek od zajednice potvrđene bliskosti izbjegavati - u korist stvarnih, sadržajnih, istinskih, iskrenih. No, još na ovoj kugli nije napisan zakon koji bi ljubav stavio u članak 1, jer batina je uvijek vlasti preča. Ili, za one kojima su puna usta nepravde; kako je rekao još Trasimah: pravednost nije drugo, do li korist jačega.

Naravno; na to ćete često dobiti uobičajen odgovor o famoznom heštegu ljubav, i o tome kako je ljubav vrhunski zakon svemira, no u povijesti ljudskog roda - svi tumači sadržaja itekako su držali do forme, zapravo - svog položaja "čuvara zlatnog grala" i te dvije stvari teško je točno razgraničiti. No to opet ne bi nipošto trebalo značiti da da su neznanci sami po sebi opasni. Točno je da više ne živimo (ili do prije godinu dana nismo živjeli) u koljem ili tucanikom opasanim selima kojima svako malo prijete provale barbara; no eto - bolesti, otuđenja i besmisao svakodnevnice - dovoljno su nas pak odalečili jedne od drugih da nipošto ne bismo smjeli izgubiti povjerenje u ljude. Neznance, ali i znance, prije svega, zar ne?

"Ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam je plaća? I ako pozdravljate samo braću što osobito činite? Ništa...."

Eto, tako – na jednoj strani čut ćete one koji psuju krv uhljebsku, pa tri dana poslije ljudi napadaju osoblje Centra za socijalnu skrb; ti isti sada šute o majci koja je ubila dijete, dok su još nedavno iz petnih žila vikali na očeve i muževe nasilnike kada su ovi činili svoja nezamisliva zlodjela. Drugi pak sve pripisuju isključivo tome što se radi o romskoj obitelji; oni znaju da to mora biti objašnjenje za sve. Pa me, ne bez gorčine, sjete jednog susjeda koji je znao reći – ma što vi anarhisti tupite o nepridržavanju pravila zajednice; ako imate muda i ako ste dosljedni, idite živjeti među Cigane – njihova zajednica nam je pod nosom, a eklatantan je primjer samobitnosti u vezi poštivanja pravila veće zajednice; kud ćeš boljih pankera od njih. Čovjek nakon treće pive obično govori ono što ne bi rekao nakon prve; tko zna što većina misli i bez ikakvih sitmulansa, a ne govori na glas?

Očistiti srca od mržnje, to je pak poslovično svima najteže.

Neznanci, kažete? Osnovno što dijete od dvije godine treba dobiti sigurnost i spokoj od onih koji su ga izrodili, da bi uopće došlo do poimanja neznanaca. Vjerojatno bi, i to je najstrašnije, toj maloj nesretnoj djevojčici baš svatko od neznanaca učinio daleko više dobra od rođene majke.

Nema ljudske zajednice koja umije učinkovito predvidjeti i spriječiti takvu strahotu kao što je smrt koju djetetu zadaje vlastita majka. U redu je da postoje policije, bolnice, zatvori, sudovi, u redu je i to da se svi oni povremeno bave nekom nesretnom izludjelom ženom, nasilnim ocem ili suprugom ili neželjenim, nevoljenim, neuklopivim djetetom za koje treba pronaći mjesto pod suncem, ali nekako mi je samo po sebi proturječno - ako negdje, u nekoj zgradi na ovoj planeti treba postojati Odjel za zaštitu djece od majki, ako taj odjel treba imati svoje psihologe, pravnike, portire i arhivare, tajnice, šefove, telefone i mailove, ako on treba trajati u vremenu kao što traju nebo i oblaci i rijeke - onda neka sve ide kvragu; ovaj svijet onda nije za drugo do li za to da čovjek onako, hamsunovski, sa blagoslovom zemlje, zabaci na rame sjekiru i pilu pa ode u gore i počne iznova. Sam kao prst, do kraja vremena. Svoga ili njihovog, svejedno je.

12.04.2021. u 11:14 • 13 KomentaraPrint#^

srijeda, 07.04.2021.

Prijateljske kave

Doba je kava bez kave, pa kada se sa nekim dogovoriš za kavu, moraš prije svega provjeravati meteorološku prognozu, jer čak ako se nakon svega i odlučite popiti kavu, ta kava bit će na otvorenome. Dobro – postoje kave koje se oduvijek piju kao neke vrste ispostava hitne pomoći, pa takvima nikada nisu smetale ni kiše ni snjegovi; tome prijatelji i služe, zar ne? A bez ikakve sumnje na psihičko stanje nacije izravno utječu i litre bućkuriša što su ga ljudi popili u posljednja tri-četiri mjeseca pod imenom kave, pa umjesto da sjedeći nasuprot sugovornika srknu vruć espresso koji razbistruje um i očima pruža sjaj uvida, oni polako i bezvoljno, gledajući nekud u daljinu i praveći se da slušaju sugovornika, na brzinu ispijaju vodenastu slatku tekućinu iz prilično navlaženog smrznutog papira.

Propadaju kave, makar i one na kojima su najžešće tajne ljudi izvikivali jer te onaj drugi ne čuje od glasne glazbe u kafiću; pod hitno valja otvarati terase, da bi se ljudi sjedeći koliko-toliko usredotočili na one do kojima im je stalo, makar ih čitav svijet pri tome slušao.

Tko bi u takvom svijetu hodajućih kava umio savjetovati ikoga ičim dobrim?

Savjetovati, kažete? I tome prijatelji služe, zar ne? Mislim, možda ipak prije svega – služe kao rame za plakanje i kao osoba koja će saslušati tvoj problem, ako ne već kao netko kome ćeš ispričati štogod lijepoga, jer izvan zidova doma, u ljudskom okružju, saznavat ćeš to iz dana u dan, nekako nedostaje lijepoga. Velika je stvar imati nekoga kome ćeš svoj problem izreći bez vaganja i kalkuliranja, u nekoliko rečenica, nabrzaka. Slušam i mislim: dobro je da radi takvih stvari ne moram van, na hladnoću; moja veranda doma tu se ne računa, je li tako? Ali, koliko puta sam upravo i stvorio problem zbog toga što sam Najdražoj sasuo sve u lice, bez čekanja; smatrajući da takvo što nema smisla ako čovjek pred nekime s kime živi pod istim krovom mora vagati riječi. Dobro, važi to za nas dvoje i obrnuto; ali nekako po tome i razlikujem obitelj od ostalih: ljudi koji će u onom, presudnom trenutku - ostaviti sve čime se bave, da bi bar načas skupili glave i vidjeli što i kako dalje. Ljudi s kojima znaš da nisi sam. Najboljeg prijatelja valja zato bez svake sumnje imati doma, jer kakav je to dom u kojemu se tajne zakapaju? No, nije iskrenost ono što me muči. Muči me nešto drugo: znače li tuđa povjeravanja i to da se od nas traže mišljenja i savjeti?

Tko zapravo znade što bi valjalo ili ne bi valjalo napraviti i što je moguće naći u nekoj tuđoj, trećoj duši o kojoj druga dvojica pričaju: naramak mržnje ili ljubavi? Ali što bih ja o tuđim dušama, hvala Bogu, znao reći, jer – niti svoju ne poznajem kako treba? Dati savjet, ali kakav – pogrešan? Savjetovati o nečemu o čemu ne znaš ništa, ili znaš sve, ali znaš jer se desilo tebi, a ne nekome drugome?

Pa šutim, i bez da me se pita. Ne govorim ništa, ma koliko god uočavao bol i tminu kod nekoga meni dragoga. Ili, možda, tek tješim riječima da će biti bolje. Svojim mudrovanjem možeš samo još pogoršati stanje. Prijatelji nisu tu da savjetuju, nego da slušaju i skupljaju suze. I da se, zagledani u visine pod snažnim nebeskim plavetnilom, rastanu uz riječi kako Bogu ništa nije nemoguće.

Do nove kave.

07.04.2021. u 16:01 • 15 KomentaraPrint#^

utorak, 06.04.2021.

Zbogom, Sjedokosi




kule u pijesku

Bio je jedan od dvoje ljudi sa Bloga sa kojima sam se ikada upoznao, koliko znadem. Onaj drugi - prijatelj mi je od ranije; da nema njega puno bih kasnije uopće čuo za blog, a kamo li shvatio o čemu se tu radi. Sjedokosi je čovjek kojeg sam sreo samo jednmo, kada smo popili kavu i kada mi je predao moje primjerke Blogoknjige, uz kratak i ugodan razgovor.
U skladu sa starom kineskom izrekom o tome da čovjek u životu treba učiniti tri stvari (objaviti knjigu, odgojiti dijete i posaditi stablo), Sjedokosi je jedan od najzaslužnijih što sam taj krug zatvorio. Nisam bio previše upućen u taj projekt, otvorio se za mene kao da je pečeni pilić pao s neba i ja sam ga objeručke prihvatio. Trebalo je tek nekoliko mailova da se stvar sredi. Bilo je to doba kada se još nisam znao odvažiti pa na blog odapeti koji od duljih tekstova; radije sam postavljao fotografije ili pjesme. Neka, svejedno; to što sam imao i poslao prihvaćeno je bez ikakvih uvjeta i svim ljudima koji su u tome sudjelovali zahvalan sam na umetanju moga maloga udjela. Zbog toga jednostavno osjećam potrebu zahvaliti čovjeku na tome. Tek u godinama koje su dolazile sam sam uspio shvatiti koliko mi taj blog zapravo znači u životu.
Hvala, Sjedokosi, i počivao u miru!

06.04.2021. u 10:32 • 16 KomentaraPrint#^

subota, 03.04.2021.

Blagoslov


zena.hr
Čitajući blagoslov što izrekao si ga o prošlom Uskrsu pitaš se, sav pomalo u nevjerici, zašto ne bi neku takvu stvar ponovio i danas, jer dobre stvari ponavljati valja, i željeti drugima dobro – dobro je; iako teško da ćemo ikada umjeti shvatiti je li nešto doista dobro, ili samo takvim izgleda, zar ne?
Blagoslov taj, što izricao si ga tog toplog travanjskog predvečerja prošlog proljeća, izišao je kao što plima izlazi na pun mjesec, a sada topline nema, ili pod naletima nadolazećih ciklona i vlage posustaje, premda nam već krhko i slabo sunce proviruje ovog vlažnog jutra kroz oblake poput daleke utjehe.
Pa premda ta vlaga, i ti oblaci, i to slabo i nepovjerljivo sunce možda umjesto snažnih vatri dopuste tek mnoštvo dima nad vlažnim i zelenim drvljem, nema razloga ne poželjeti dobro svojim bližnjima upravo od strane onoga koji se ne može požaliti na kakvo oveće zlo, ni materijalno ni duhovno, ne znajući pri tome doista je li takvo blagostanje tek posljedica slučajnosti i okolnosti da ga to neko zlo nije još stiglo doseći kako treba, ili neke njegove zasluge koje se prilično teško prisjetiti.
Blagoslov tako izričem opet, prije svega, umirućima – onima što hvataju posljednji dah kao da je prvi, bilo da umiru ispunjeni i radosni, na kraju nekog puta (bio taj put dugačak ili kratak, ili onaj koji se prolazi nogama, ili pak onaj kojeg u sebi proći valja), ili tek na njegovu početku.
Dalje, pomozi Bože onima koji pate – bez ikakve razlike pate li zasluženo ili ne, a Ti znaš puno više o zaslugama – pa im barem na čas odagnaj bol, nesreću i prazninu što ih ispunjavaju kao što mrka i ledena voda u snažnim valovima nadire nad žalove, kamenje i stijene.
Svakako ne zaboravi niti na one osuđene, osumnjičene ili zaboravljene – bilo da im je takav težak i nepodnošljiv teret na pleća nametnut pravedno ili nepravedno, kao posljedica grijeha njihova, ili tuđeg, ili oboje – jer ako smo išta saznali u posljednje vrijeme, saznali smo mnogo o tome kako pravda i pravo nisu isto, odnosno – da pravda, ma kakva bila i kako je doživljavali – ne preteže baš u ovome svijetu, a zašto i kako – Ti ćeš svakako bolje znati.
I da, spomeni se ostavljenih, oklevetanih i napuštenih – pogotovo onih kojima je takvo što učinjeno svjesno, radi toga da ih se kazni – pa se upitaj tko su ovi što bi kažnjavali, i rade li takvo što s pravom, jer jedni su za to školovani, a drugi osnaženi vlastitim namjerama i himbama, pa teško da možeš raspoznati ima li razlike između jednih, drugih i trećih, i onih koji pate, jer uvijek netko baci prvi kamen, a prvi kao da je posljednji, zar ne?
I opet posebno blagoslov izričem onima koji pate, a sami drže da pate s razlogom, radi grijeha svojih, kako misle – jer koja bi svrha grijeha zapravo i bila, Bože, u Tvojim očima, nego ta da spoznamo vrline, i kako ćemo drugačije uopće vrline spoznati tako i toliko da smo spremni mrijeti za njih (jer, ako nismo spremni – kakve su to vrline?) i zato što- tko to izvest gotov nije, kako sveznajući neki pjesnik s pravom još davno reče - u tom naša krv ne bije?
Patnici, to su ponajvećma ljudi što su imali, pa nemali (ako se imati uopće išta i može) – prokockavši to što su imali zato što nisu pojmili što imaju, ili su poželjeli više ostavljajući onome što bješe da propadne u prah i nepovrat, pa žmirkajući pod ovim naglo probuđenim suncem zazivam spas za sve njih, jer – kao što smo već odavna naučili – nije dobar čovjek koji je do kraja radostan ako oko njega postoje ljudi koji trpe.
Spasiti bi valjalo sve nas, zle i dobre, da ne propadnemo u ponorima stvarnosti kao kalo, kukolj i beznađe, pa da spoznamo da samo kroz umiranje živjeti umijemo, i da živeći u stvari umiremo, dolazeći ovamo poput kišnih kapi, i utapajući se u Jedno i Sve, veliko, snažno i beskrajno.
Da podignemo oči prema nebu, čiste od zavisti, suza i bijesa, gledajući u nj kao da nam je prvi put.

03.04.2021. u 09:31 • 9 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 29.03.2021.

Krug

Kružnica




Život volimo zamišljati kao put; često se susrećem sa mislima u kojima se spominju krivulje, staze i pravci… uzdizanje i padanje, pucanje ili propadanje… Što više vrijeme moga života odmiče, sve mi se snažnije čini da se zapravo radi o nekoj ovećoj kružnici; teško je, zapravo - nemoguće sada iznijeti bogzna kakve dokaze u korist te tvrdnje, ali ono u što bismo se mogli ugledati svakako da je priroda i tajna života… jer tamo gdje je još jučer bila pustinja, gdje je smrt ovladala i preuzela sve molekule stvarnog – danas pupa i zeleni. I ne samo da raste, tamo gdje bjehu tmina i slabost; čak i ono što na propast – po tvome površnom i brzom pogledu – osuđeno bijaše, sada se čvrsto i stameno bori da preživi, ojača i uzdigne se. I tako – samo zato da umre, jer umiranje je jedina garancija nekog novog življenja.
Ponukan takvim mislima potičem na malen bijeg u odabrani dan kao neočekivanu nagradu pod kapom nebeskom; odlazimo na rijeke i u šume, kako bismo u zajedništvu udahnuli malo ove iznenada darovane snage i punine. Prva stanica tog svjetlom okupanog dana bila je cesta prema Kupi; no prije nego ćeš se susresti sa vječnom tajnom vode što teče, prohodat ćete jednostavnu i pjevom ptica omeđenu stazu što od ceste iza Male i Velike Bune (selo Krušak) vodi prema Kozjači. Nakon ne tako skromne okrepe iz ruksaka, vraćamo se do vozila, pa produžujemo do Pokupskog, gdje uživamo u dugoj i polaganoj šetnji uz srebrnu ljepoticu Kupu, ojačalu vodama odmrznutih snjegova Gorskog Kotara. Svjetlo je sve jače, a i toplina dolazi, pa se čudiš kako je u jednom danu moguće doživjeti i drhturenje od ledene hladnoće i gotovo opekline na licu obasjanom vrelim ožujskim suncem. Nije još kraj; pa nakon ugodne vožnje starim i praznim cestama nastojimo ostvariti davni plan o pronalaženju jednog stoput prepričanog a nikada prehodanog puteljka što po legendi sličnih besciljnih hodača spaja Zajarke i rijeku Savu. Već pomalo umorni u ovo tiho, sunčano i radosno predvečerje, okrijepljeni nezaboravljenim uputama onih koji su tuda hodali prije nas, a spremni su da ovakvo blago dijele sa drugima, pronalazimo konačno i taj puteljak, shvaćajući kako nam je blizu bio svih ovih godina, dok smo zaobilaznim cestama, nekada i s naporom duljili kroz livade, guštike i šumarke.
Snaga moćne Save u tami sunca koje je već gotovo palo iza prvih brda – opominje da je vrijeme povratka. Stvaraju se novi planovi o branjima bazgi, kopriva i maslačaka; osmijesi lebde na licima osvijetljeni čarobnim zrakama toga nestvarnoga dana. Zahvaljuješ na njemu svom svojom snagom, i nadaš se skoro provesti još koji takav: novu dionicu kružnice kojom se – kao sam i svoj - vraćaš iz Jednoga u Sve, okupan bogatstvom i spokojem vremena.

29.03.2021. u 09:00 • 17 KomentaraPrint#^

četvrtak, 25.03.2021.

Ambalaža, odmor i obnova



(eKutije)


Vele da je siguran znak toga da čovjek počne starjeti taj da citira sam sebe. Pa, eto, onda da krenemo: nakon petrinjskog potresa, nije tome uslijedilo niti tri tjedna, pisao sam o sudbini jednog grada u Južnoj Americi, zove se San Juan: potres magnitude 6.4 (šest zarez četiri, dobro ste pročitali) zatresao je tih dana srednji zapad Argentine, nakon čega je slijedilo barem još pet naknadnih podrhtavanja koja su zatresla zgrade, no nije bilo dojava o ozlijeđenima i nije objavljeno upozorenje na tsunami.
Čitao sam, i nisam vjerovao, kao što ne vjerujem baš niti danas. Kod nas, 6,2, ili 5,5, pa tolike štete. Dobro, možda oni objavljuju po Mercaliju, iako sumnjam, ali opet – za ne vjerovati. Pa tamo ne hodaju ljudi, nego supermeni!

Očarao me taj San Juan na fotografijama što sam ih tada izguglao: pravilne linije građevina; nema na njima nikakvih kula, tornjića, čardaka u zraku koji bi padali; nema štukatura i predivnih fasada koji bi privlačili Japance, Kineze i Koreance da samo radi njih otkriju neki još nepoznati, novi i ubavi Prag ili Beč. San Juan je, naime, još 15. siječnja 1944. opustošio snažan potres usmrtivši oko deset tisuća ljudi, a pola stanovništva dotične provincije ostalo je bez domova. Još jedan potres, jačine 7,4 stupnjeva po Richteru, zbio se sjeveroistočno od grada 23. studenoga 1977, uzrokujući znatnu štetu i usmrtivši sada već 65 ljudi širom pokrajine. Naime, kaj: nakon katastrofe 1944. godine, grad je obnovljen sa koncentričnim bulevarima, ravnim drvoredima i modernim stambenim zgradama. Uglavnom je izgubio stari kolonijalni štih, koji je ustupio mjesto sunčanom, gotovo mediteranskom izgledu.

Očito je da je i njih moralo klepiti po glavi da bi ljudi došli pameti; nema boljeg motiva u povijesti od straha da se nešto poduzme. Jer, kada prošećeš našom ubavom metropolom, što je danas prilično hrabar čin (na sam dan goišnjice potresa bilo je moguće vidjeti prolaznike sa kacigama na glavi!), možeš vidjeti sve te nadžbukne konstrukcije, vesele balkone, tornjiće i fasade što samo što nisu pale na nas. jedino što ispod njih sada više ne hodamo radosni i bezbrižni, koliko ustrašeni i brzi.

Ono sa čime moramo čim prije raščistiti jest to želimo li živjeti u prošlosti i uspomenama; želimo li prolaziti gradom u kojem nas svaki kutak podsjeća na našu mladost i ljepotu, ili želimo osigurati mjesto za život generacijama koje dolaze: želimo li prošlost, ili budućnost?

Odgovor na ovo pitanje, naravno, svi znamo; ako ništa drugo – za sebe. Pa čitam recentne prijedloge (kao dio najnovije gradonačelničke utrke) o tome da bi praktički čitav potez od Ilice do pruge i od Frankopanske do Draškovićeve, ili još dalje i šire, trebalo razrušiti bagerima i graditi iznova. Odakle novac? Pa, napregnuto i ispaćeno zagrebačko tlo, obična riječna naplavina poduprta planinom sa sjevera, moglo bi – vele – izdržati još barem dvadeset ili trideset posto više zgrade – dakle, tamo gdje su sada četiri kata, graditi pet ili šest katova, tako da se uspostavi sustav tzv. joint venturea: ljudi koji imaju stanove dobili bi nove stanove (uz hipoteku na novu građevinu u vrijednosti nekih dvadesetak posto novog stana, barem toliko bi morali pretrpjeti); valja reći da je cijena građenja (za ne vjerovati) barem trećina ili četvrtina onoga što bi se moglo ostvariti prodajom stanova – dakle, ljudi su još uvijek spremni platiti tri ili četiri puta više, samo da bi živjeli u metropoli, ta zaluđenost nije nešto što pametno vođeno društvo ne bi znalo iskoristiti. Poduhvat bi, naravno, morale pratiti banke koje bi osiguranje tražbina našle u hipotekama (a tko bi i zašto strane banke koje smo tako radosno ima barem četvrt stoljeća pretvorili – natjerao da potiču domaću stanogradnju?); država bi ekspresno morala odraditi urbanističke planove, lokacijske i građevinske dozvole, i sve to moralo bi biti popraćeno htijenjem i elanom radi nečega što bi trajalo stotinama godina, jer bi zgrade bile građene kao što su bile i one južno od Save, ili one u San Juanu. Bile bi građene tako da se zaboravi na prošlost i gradi za sigurnost, budućnost i stalnost.

Ima li u tome ičega mogućeg ili je to tek puka tlapnja? Jer, kada pogledam vlast, onu nadzemnu, i onu podzemnu (o nebeskoj neću), uočavam tragične podudarnosti: obje rade isključivo na kratak rok, jer nadzemna vlast znade da joj se već kroz najdalje četiri godine bliži kraj, a ona podzemna ne računa valjda ni na toliko, jer znade da kraj dolazi ili presudom ili metkom, i nema tog nasljednika i nositelja krune koji će dočekati krunidbu bez straha.

Pa ćemo tako sada sljedećih desetak godina ponovno ugrađivati željezne žice u staru u natrulu ciglu i beton, i ponovno lijepiti, gletati, gipsati i krpati ono što se krpati ne da, umjesto da barem jedna generacija stvar pokrene iznova.

Zato nema treće nego li okrenuti lice nebesima i zavapiti onoj, trećoj, besmrtnoj vlasti: zašto San Juan nije više moguć s ove strane velike bare? Zato što smo navikli živjeti u ambalaži i laži; zato što čitav opisani pravokutnik na tlocrtu grada sadrži valjda devedeset posto stanova u kojima se vlasnici mijenjaju svakih trideset ili četrdeset godina, a da nikada oni novi ne plate punu cijenu: jedni grade na tuđoj muci i lihvarenju, drugi ih pregaze hipotekama kada njihovo poduzetništvo propadne; treći, četvrti i peti otimaju puškama, logorima, zakonima i uredbama… nema tu sreće. Gledamo samo kako ćemo zaraditi, obrnuti, okrenuti; kako prevariti druge i sebe, a ne napraviti stvar od temelja. Otuda i ta naša bolesna strast da sve što imamo pretvaramo u trojanske konje: omatamo u mašne i ukrasne papire, nadograđujemo tavane i anekse, lijepimo i šalujemo štukature, fasade, tornjiće i kule u zraku, samo da bi sve izgledalo bajkovito, a ne stvarno, i da bismo sami sebe, a i druge zavarali nekom pričom o vrijednosti, trajnosti i ljepoti.

Nema u izgledu nikakve vrijednosti (bez obzira radilo se o čovjeku, zgradi, gradu ili državi), ako ispod njega priču ne prati i odgovarajući sadržaj; nema sreće tamo gdje vlada samo interes, a ne i vizija; ali tu priču, na svim mogućim nivoima i u svakom mogućem smislu, kasno ćemo naučiti, kada to više nikome ne bude od pomoći.

25.03.2021. u 06:48 • 12 KomentaraPrint#^

subota, 20.03.2021.

Nestvarno



(Pinterest)


You never close your eyes
When I am near you
You never say you know me
When I am inside of you
Girl you know it's only a feeling
Girl you know you lie and you steal
When you take my trust in your body
Nothing inside you is real

You are another person
When you are alone
Nothing moves inside you
No one holds you down
Girl you know it's only a feeling
You should never trust what you feel
When you forget your body
Nothing inside you is real

You're not real




Neki sam dan sasvim slučajno gledao kviz u predvečerje; tek ponekad stignem a prilično volim osvježiti pamćenje i testirati ga, kao u ona dobra stara vremena Kviskoteke kada kao srednjoškolac nisam propuštao niti jednu emisiju. Sjedim tako na tabureu kao neka avet iz prošlosti; odgovaram mrmljajući sebi u bradu na pitanja koja jure poput brzog vlaka jedno za drugim, pa se tako pojavi i neka Breughelova slika, a na to će sudionik emisije spomenuti kultni njurorški band Swans. Mislio sam u prvi mah da nisam dobro čuo, kad nakon minutu eto i voditelja: veli čovjek, pa ja sam mislio da sam ja jedini koji kod nas sluša Swanse. Dobro, ne želim se sada i ja kititi tuđim perjem; odavna već ne mogu za sebe reći da slušam išta; ali isto tako, ne mogu negirati niti to da sam negdje osamdesetisedme ili osme gotovo svakog dana znao nataknuti na uši slušalice i slušati „Children Of God“, a niti to da sam bio čak na dva njihova koncerta, legendarnom 1987. na Križankama i onom manje važnom prije par godina u Zagrebu. Swansi su teški, neprobavljivi, gotovo pa nevjerojatni; proročki još sredinom osamdesetih urlali su do samouništenja sa pozornice kao sa nekog bučnog i paklenog gradilišta o tome kako je novac meso u rukama, ili kako smo svi ucijenjeni; naravno da to nitko niti tada, a bome niti sada baš ne želi čuti. Gotovo cohenovskim basom, baritonom – što li, Michael Gira oduvijek me presijecao posred svega što sam radio i doživljavao. No, umjesto bučna proroštva o prokletstvu pohlepe i prihvaćanja općeg sustava vrijednosti, te osamdesetisedme stigla je jedna od najnježnijih, najfinijih i najnevjerojatnijih transformacija koje sam ikada vidio; zvala se Božja Djeca, a glavni vinovnik i krivac bio joj je – pogađate – žena, imena Jarboe.

Michaela se, prirodno, sjećam ponajviše iz kasne, postjarboevske faze; iz faze u kojoj će dva i pol sata bez da trepne, zajedno sa svojim bratom po oružju Christophom Hahnom, stvarati jedva izdrživu i neprobavljivu buku kao dovršenu, stravičnu i najuvjerljiviju sliku pakla koju ćeš ikada čuti; kao sliku svijeta koji je stigao, jer nismo slušali kada smo trebali slušati i jer nismo pazili onda kada se paziti moglo. Slušajući taj vatreni zid i ne dopuštajući mu da uđe u moje vene jedne ne tako davne mlake listopadske noći u Tvornici, pozdravit ću se sa Michaelom kao sa starim prijateljem, uz pivu i miris cigareta u kosi, da se nikada više naši pogledi ne sretnu i da skončamo, kako je i red, svaki u svojoj rupi. Zbogom, veliki proroče, rekoh tada. Vraćam se djeci božjoj, da od nje učim i primam sve što se još primiti dade.

Eh, šta žena ne učini od čovjeka, rekli bi zlobnici. Pa, složio bih se i ja sa time; promjena je bila takva da sam čak i ja, nedozreli i prilično dezorijentirani buntovnik (kao da orijentirani buntovnici postoje), shvatio to kako pobuna mora imati svoje meso, svoj sadržaj i svoju suštinu; a nema bolje suštine od ljubavi, od vječnosti i od nježnosti. Eto, to je ono što su me naučili Jarbo i Michael, pjevajući zajedno dvije - sada ću reći - možda i ponajbolje pjesme koje sam ikada čuo, i koje ćete lako izguglati. Prva je In My Garden; balada o starenju, o vječnosti i stalnom ponavljanju života; najvećoj misteriji ovog svijeta. Tu ćeš desetljećima kasnije postaviti na svoj mobitel kao zvuk poruke, da te podsjeća na to kako si konačan i beskonačan, samo kada to poželiš biti.

Ona druga presjecat će ti srce svaki puta kada je čuješ, i nećeš je prljati nikakvim takvim trivijalnostima. To je ova, prva, gornja, najbolja; pjesma o nestvarnoj djevojci, i o djevojci koja laže i krade, i o djevojci koja nije stvarna, i o djevojci u kojoj ništa nije stvarno; pjesma o tome želimo li jedno drugo takve kakvima jesmo, ili želimo neke slike o tome kakvo bi ono drugo trebalo biti. Svaki put kada ćemo se porječkati, i kada ćeš me gledati u oči, ja ću šutjeti i pjevati u sebi te nevjerojatne riječi, gledajući te u oči i ne spuštajući pogled; i ti će stihovi biti, a da to nikada niti ne saznamo do kraja, naša mantra i molitva; naš put u svjetlo i naše spasenje sve do posljednjih nam vremena na ovoj sunčanoj, blatnoj, predivnoj i ledenoj kugli. Svaki put kada se svijet lomi između nas dvoje, ja ću ponavljati te stihove i znati što u toj pjesmi djevojka čini momku. Isto ono što si Ti učinila meni.

Svaki puta kada to saznam, ništa mi se više lošega u životu ne može zbiti.

20.03.2021. u 18:45 • 10 KomentaraPrint#^

petak, 12.03.2021.

Vlast i izdaja



Nemam posebnu potrebu polemizirati i iznositi svoje mišljenje o javnim istupima odmetnutih članova britanske kraljevske obitelji, ali imam potrebu primijetiti kako mi se taj događaj sasvim slučajno poklopio sa gledanjem sjajne TV serije „Kruna“. Vrijeme epidemije i zatvorenosti kinematografa i kazališta donijelo nam je, što ćemo drugo, okretanje vladajućim pretplatama streaming servisa, koje su – u odnosu na ono što nude – gotovo pa zanemarive, pa nakon što smo odgledali nekoliko sjajnih stvari na HBO (među kojima se ponajviše ističu Černobil te prva i treća sezona True Detective), okrenuli smo se Netflixu. Nakon odgledanih nekoliko prilično dobrih filmova, od kojih je većina čak i u ovogodišnjoj konkurenciji za filmske nagrade, shvatili smo da ne možemo zaobići četverodijelnu britansku TV seriju o vladajućoj dinastiji, koja svojom glavninom kronološki prati kraljicu Elizabetu od trenutka smrti njenog oca pa do kraja stoljeća, ali isto tako sadrži i mnoge i značajne flashbackove koji se tiču rata i razdoblja koje mu je neposredno prethodilo. U toj situaciji, naravno, centralni je događaj na kojeg se radnja serija svako malo vraća – abdikacija kralja Edvarda iz sredine zlatnih tridesetih godina, kao i sve što se sa bivšim suverenom iza toga zbivalo, kao mjesto na kojemu se prelamaju vječna pitanja svakog pojedinca, a kamo li vladara – o oprostu, izdaji i povjerenju.

Pa kako se lijepo u seriji na više mjesta kaže, u sedam desetljeća kraljice Elizabete možda najvažnija promjena u svijetu bila je ta da su monarhije prestale biti pravilo i postale izuzetak u korist republika. U takvome svijetu opravdati i zadržati važnost i značaj instituciji monarha bilo je i više od izazova, koje pitanje teško da su mogle poduprijeti stoljeće ili dva stare teorije o dvama osnovnim obilježjima vlasti, a to su učinkovitost i dostojanstvo, te ih istodobno navodno ne može na odgovarajući način ostvariti tek društvo od naroda izabranih predstavnika, čija vladavina s vremenom gubi na autoritetu i postaje prizemna i omrznuta, možda čak i više od vladavine tirana u njedrima pobune protiv kojih jest i rođena. Kako li samo ovo posljednje pitanje odzvanja kada ga čovjek smjesti u vlastitu domovinu i prisjeti se kakav li je put domaća vlast u samo tri desetljeća proputovala!

Teška i nikada do kraja odgovorena pitanja promiču pred očima zapanjenom gledatelju pod majstorskim vodstvom Stephena Daldrya i prateće ekipe, od kojih bih ponajveće komplimente iznio u korist scenarista i spiritus movensa čitava projekta, Petera Morgana. Nenametljivo i polako gradeći čitavu priču pred našim očima, umjesto obične očaranosti bogatstvom i blještavilom dvora, scenarij nam otkriva vječite i dramatične nedoumice na koje, ako smo imalo skromni ili pravdoljubivi, teško da možemo dati jednoznačan odgovor, a pri tome – kako smo već odavna provjerili u puno slučajeva – daje uvjerljivost i plastičnost čitavom projektu svodeći mnogobrojne stvari na puku dramu pojedinca, u kojoj se bezmalo svatko mora upitati – što bi on u datoj situaciji učinio. Naravno da sam i sam, još u ranoj mladosti, zauzeo izričit i radikalan stav o tome koliko je institucija monarhije nepravedna, anakrona i nepotrebna u društvu koje želi osigurati jednakost i pravednost za sve. Prije svega, svakako da ćemo se upitati: što je to što u današnjim republikama uopće toliko različito i što jamči učinkovitost i pravednost više nego li u monarhijama; no – ne želeći ovo pretvoriti u neku vrstu političke rasprave za ili protiv, još je apsurdnija računica o tome koliko britanska kruna u gospodarskom smislu znači za njihovu ekonomiju, pa će tako najobičnije analize pokazati kako je Kruna sa svojim palačama i imovinom vanserijska turistička atrakcija za koje će eminentne konzultantske kuće procijeniti da u godinu dana neposredno donosi britanskoj ekonomiji gotovo dvije milijarde funti prihoda, u odnosu na koji iznos se u današnjem svijetu – svijetu novca kao vrhunaravnog božanstva – tričavih parsto milijuna funti koje budžet godišnje plaća Kruni – prava sitnica.

Naravno da će Britancima oduvijek svatko iole objektivan zamjeriti tradiciju pljačke i nadmenosti; no, nije naodmet razmotriti i tvrdnju o tome da je upravo vladavina kraljice Elizabete bila razdoblje u kojemu se imperija raspala, a država opstala – jer je uporno i neumorno poštovala puteve i mehanizme koji su odavna ustanovljeni, još dok je demokracija gotovo pa bila misaona imenica i kada pojam općeg biračkog prava niti nije bio poznat, i jer sa tog puta nije skretala gotovo nimalo. Upravo naši suverenisti, koji će tvrditi kako su odavna prozreli niskost i disfunkcionalnost Europske Unije, morat će prvi priznati da je takvo što ne samo prozrela nego i u djelo sasvim odlučno i efikasno provela baš Britanija, koja se prva odvojila i opet potpuno osamostalila.

Zavjera je u osnovi svih protivnika Britanije, i nema onoga koji će sa prijezirom gledati na Union Jack a da mu neće biti puna usta zavjere. Masoni, Venecijanci, crne i bijele ruže, majstori i podanici, sve je to vodilo ili vodi njihovim uspjesima i radostima, a pri tome nipošto ne treba smetnuti s uma niti okolnost da upravo svaki najobičniji udžbenik teorije države i prava na fakultetima sadrži jednu i jedinstvenu definiciju pojma vlasti: to i nije ništa drugo do li mogućnost provođenja svoje volje, pa i protiv volje drugih. Pa onda, kada ne možemo ne složiti se oko toga koliko je i kako učinkovita britanska vlast, moramo znati da nema vlasti koja ne bi bila zavjera, i koja ne bi počivala na tome da se ljude tjera (ili privoli) činiti ono za što možda još koji trenutak nisu niti znali da postoji ili valja. Metodologija vlasti uvijek je ista - i svodi se tek na uspješnost prelijevanja ideje u stvarnost, davanjem istoj životnost i puninu sile, kao osnovna pokretača povijesti.

Pa onda, ako ta i takva vlast prema van mora imati uvjerljivost i ljepotu kakve figure, neka nam ne bude neobično kada uočimo da je gotovo sve što preostaje u društvenom djelovanju slika; puki simbol; sjaj utvare na prijestolju: sve najjače i najveće sile u povijesti počele su kao prevara, a završile u paklu raspada, i to najvećim dijelom upravo od ruke onih koji će već za kratko vrijeme preuzeti ideal ranije vlasti u nekom novom obliku i sa nekim novim simbolima. Sjetimo se samo starog Rima i barbara koji su se na koncu kitili njegovim svetim imenom, ili žestokih i nepotkupljivih revolucionara koji su već kroz nekoliko godina, dok im se još krv poraženih, onih drugih, strašnih i nevaljanih - i nije sasušila na rukavima, postajali nova klasa, još više nedodirljiva od prethodnih. Uopće ne treba sumnjati u to kako bi i današnji radikali, ma koje političke provenijencije, samo da im uspije zasjesti na stara i omražena prijestolja u čije se rušenje kunu, ubrzo u nekom novom ruhu veličali u svojoj suštini stare idole i vrijednosti, stvarajući neke nove mitske protivnike na koje će huškati rulju. Pridobiti mase na uvijek istu i nepotrošenu priču novog početka, nekada uz more krvi, a nekada čak i bez ispaljenog metka – to je tek razlika u metodologiji, a nipošto mjerilo vrijednosti; tek stvar uspješnosti, a ne veličine.

Pa onda i nije toliko neobično, znajući da je čak i sam Dante u posljednji, najprezreniji i najgori krug pakla postavio upravo izdajnike – gledati koliko je nedopustivo opraštati takvo što, i istodobno za taj grijeh neopraštanja sasvim skrušeno i iskreno tražiti oprost. Ne treba nam zbog toga gledati u visinu, prema prijestoljima malobrojnih i dalekih kruna; dovoljno je pogledati samo to kako prolaze rasapi nekada jedinstvenih i snažnih političkih stranaka u demokraciji, i koliko nisko padaju poraženi u njima. Monarhije su prošlost, kažete pri tome uvjereno, je li?

12.03.2021. u 21:28 • 16 KomentaraPrint#^

nedjelja, 28.02.2021.

Stari Latini

Vele - čitam jutros - kako je rečenica "o mrtvima sve najbolje" narodna mudrost; a narod da je dokazano bedast - nipošto mudar, pa to i takvo pravilo da ne važi baš za sve.

Obično guglanje otkrilo bi, međutim, kako se ne radi ni o kakvoj narodnoj mudrosti, već o izreci starih Latina: de mortuis nihil nisi bene. Drugim riječima, ako ne hvališ pokojnika - onda, kada netko premine, barem dok sunce ne zađe nad odrom njegovim - šuti, ma koliko se sa njime za života ne slagao.

Osobno sam posljednji koji bi svakoga preminulog branio, ali vrlo je očita veza između toga što su se autori izreke, bilo da se radi o Rimljanima, ili još čak o starome majstoru Solonu /a bitke na ondašnjim forumima i agorama sigurno nisu bile blaže od današnjih/ - čvrsto držali svojih maksima i dogurali tako polako a sigurno - sve do dana današnjega, tek u nekoj drugačijoj formi ili obliku. A i dalje će gurati, nema u to nikakve sumnje, za razliku od većine ostalih, koji neće prebaciti dalje od vlastita bijesa, nemoći i zaborava.

Na koncu, sva blaga ovoga svijeta nećemo sigurno nikamo ponijeti, ali pustoš srdaca mogla bi u tom posljednjem času biti odlučna. Ako ne radi koga drugoga, a ono radi nas samih.

28.02.2021. u 14:21 • 12 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 22.02.2021.

Nadohvat

Pomislih; baš nikada na blogu nisam pisao o nekoj knjizi. Onda se sjetim, ima tome već barem dvije godine, pisao sam o Chrisu Mc Candlessu i njegovom bespovratnom prijelazu Ticlanice. Evo, knjiga koja me se dojmila barem jednako koliko i ta, roman je dvadesetčetverogodišnje studentice arhitekture Ene Katarine Haler imenom Nadohvat; kako je to već u nekom – hajmo reći – javnom prostoru u Hrvatskoj nazvano – prvi pravi hrvatski povijesni roman dvadesetiprvog stoljeća.

Žalosno je da kod nas, kako god okreneš, ljudi prije svega imaju potrebu nešto novo odmah utrpati u stare ladice. Tako je valjda lakše razmišljati; nemam pojma čemu ta simplifikacija. Tako sam o romanu zamijetio (nakon obavijesti o nagradi autorici) prvu kritiku Jurice Pavičića koja je, iako usredotočena prvenstveno na kvalitetu romana, odmah krenula sa sasvim ozbiljnim kvalifikacijama i ogradama: lijevo-desno. Nema šale; mora se znati tko je naš, a tko njihov, pa makar i dobro pisao.

Imao sam tako neki baš poseban uvod u čitanje; a mislim da je na koncu - i na žalost - sasvim van radara u tom istom prostoru ostala najava romana koju je napisao Ivan Cingel u polemici sa najavom koju je, sa puno više prisutnosti u medijima, dao Jurica Pavičić. Pavičićeva kritika svodila se na načelno povoljnu ocjenu (radi se o nagradi Gjalski, što nije moguće zaobići), sa nekoliko ozbiljnih svjetonazorskih zamjerki, jer da je taj prikaz obiteljske i nacionalne povijesti jednodimenzionalan i nesimpatično sektaški; ali taj prikaz prije svega, bio je usredotočen na kritiziranje hrvatske desnice u vezi toga što takav povijesni roman nije napisao niti Aralica niti Novak itko drugi sa tog dijela političkog spektra, pa su korifeji tog svjetonazora proglašeni jednostavno ljudima koji ne čitaju. Ah, ta naša perspektiva, u kojoj nema ničega što se ne bi dalo u pola sata strpati u kakvu ladicu!
Odgovor našeg bivšeg kolege, pak, na Pavičićevu kritiku koji je, koliko mi je poznato, prošao bez ikakve Pavičićeve reakcije, bio je prilično oštar i britak; razmontirao je napis uglednog publiciste na djeliće a svodio se između ostaloga i na to da je knjiga jednostavno loše pročitana i prilično neshvaćena, posebno ako govorimo o pravu autora da u svojim likovima iznosi različite svjetonazorske stavove i mišljenja. Osim pozivanja na autoričin intervju, Cingel je u svome dugom i gotovo iscrpljujućem članku briljantno secirao sve problematične dijelove Pavičićeve kritike neumoljivo ih argumentirajući velikim brojem detalja iz fabule romana. No, nije mi ovdje bila namjera prepričavati ili nedajbože polemizirati s njima dvojicom; lako ćete izguglati i naći u bespućima interneta to o čemu pričam, pa sami ocijeniti o čemu se radi.

Ono što je mene ponukalo na ovo pisanje jest – barem po meni - istinska književna vrijednost navedenog djela, za koje je prilično nevjerojatno da ga u tom obujmu i sa takvim širokim obuhvatom iznesena životna iskustva može napisati jedna mlada osoba koja se do sada nije uopće okušala u pisanju. Usudio bih se reći kako je njeno iskustvo hrvatske povijesti u dobroj mjeri bilo uvjetovano pričama i doživljajima njoj bliskih, u najvećoj mjeri ženskih osoba, iz čega i proističe tako snažna, iskrena i bogata narativna strana, obogaćena sjajnim i pitkim stilom prepunim živopisnih detalja koji nipošto ne odvode priču na stranputice. Dapače, u pogledu politički najškakljivijih dijelova priče koji se tiču doživljaja ratnih strahota, upravo je ta kerteszovska metoda postavljanja nezrelog, neupućenog i začuđenog pripovjedača u centar zbivanja kao i obično najšokantnija i najefektnija, pa se roman čita lako i sa velikim interesom.

Neću ništa više mudrovati, osim što ću reći da sam oduševljen djelom koje se, po meni potpuno nepretenciozno, može staviti uz bok velikih povijesnih romana, bogatih likovima, univerzalnim mislima, retrospektivama događaja iz sasvim osobnog kuta, a opet – što i jest u osnovi čitave priče – sasvim jednostavno i životno svedenim na mjeru ljudskog doživljavanja i iskustva pojedinca u vihorima nesreća što su ih donijele godine iza nas. Preporučam svakako, bez obzira na to koje ste političke provenijencije; možda vas – dapače – ova knjiga potakne na razmišljanje o tome koliko je istina voda duboka, a svrha pisanja jako daleko od toga da bude sredstvom obračuna, tako da jednostrano svrstavanje i definiranje ljudi može biti izvor mnogih nevolja i problema. Uživao sam čitajući, otprilike kao što sam nedavno gutao "Lažljivi život odraslih" Elene Ferrante, na prvom mjestu otkrivajući tmuran a istodobno lijep i bogat svijet što vapi za iskrenošću i puninom, opisan očima snažnog i nesretnog djevojčeta. Mladost nerijetko u sebi nosi tu snagu jednostavne i autentične ljudskosti, koju smo često kadri zaboraviti.

I zato, Ena - od srca hvala na tome od moje malenkosti!

 

22.02.2021. u 11:14 • 10 KomentaraPrint#^

petak, 19.02.2021.

Zbogom, Đorđe

Gadna stvar, bijel papir. Danima čeka i čuči negdje u tebi, a vidiš ovo staro što si napisao, pa ti je iz dana u dan sve dalje i lošije i teže. Razmišljaš o čemu bi pisao, i nalaziš teme kao od šale, pa smisliš i odlučiš da ćeš pisati o nekoj izdaji i strasti koje ti se pred očima dešavaju, a ne znaš bi li, ili o nekoj dobroj knjizi, konačno dobroj knjizi koje si se dočepao. I kreneš već smišljati rečenice; misli dolaze i putuju tobom sigurno i dugo kao autostradama, pa onda stigne šok. Mislim, nije to neka nova vrsta vijesti; umire se oko tebe već godinama pod normalno, i odlaze veliki i mali, poznati i nepoznati, ali Balaševićeva smrt… Hej, ljudi, ja da ću pisati o Balaševiću?
Pa se sjetiš sebe nekih tamo lijepih i davnih osamdesetih; sjetiš se jasnoće i visine s koje i sa kojom si gledao na stvari, i kako ti se glazba činila kao sveto mjesto posebna poduhvata i angažmana, koji ne trpi svetogrđe pasivnosti. Ni rat o kojem se već naveliko pričalo nije ti se činio tako strašnim kada si imao tu pravu i jedinu kartu u ruci. Gdje je Balašević tada bio od nekih tvojih Mizara i Miladojki Youneed i Disciplini Kičme, angažiranih i energičnih i novih, i nikada ne bi ni na njegov koncert otišao da nije bilo tvoje Najdraže, a kamo li kazetu stavio u kazetofon da poslušaš tu – kako si tada držao – kuruzu, raspjevanu i nepreglednu među svim tim Valjcima i Dugmetima i Kazalištima ili Oliverima nekih dosadnih i običnih vremena. Koliko li je poslije bilo lako pojmiti da su obična i dosadna vremena puno bolja od onih neobičnih i zanimljivih. Dobro, čuo si već tada i onu Balaševićevu o Banetu, koja ti se jako sviđala svojom energijom i iskrenošću i jasnoćom, pa ti je bilo jasno da je čovjek tu pjesmu snimio jednostavno i zato da bi klincima pokazao kako se to, je li, radi. A ostalo je manje-više bila patetika, nepotrebna i suvišna, kako si tada osjećao, ljuto se varajući; jer tko je toliko bedast pa moli da ne bude rata, kada može učiti ljude o stvarima koje će dovoljne biti da ga ne bude. Nisi shvaćao da se ljude ne može ničemu naučiti, ili – bolje rečeno – da ih se dade učiti i naučiti baš svačemu u vrlo malo vremena.
Danas, kada je sve to prošlo, dobro znaš da Balašević nije bio u rangu sa Valjcima i Dugmetima i da nisi otpočetka bio pravedan prema njemu, nego je bio bolji, još koliko bolji. Živa je i gorka istina da današnje klinke i klinci nemaju nikoga, baš nikoga tko bi ih (kao nas) svojim pjesmama polako i uvjerljivo ali dosljedno uvjeravao o tome koliko je važnije ljubiti nego li imati, a kamo li mrziti. Nije to nešto što bi ti umio opisati; to je nešto što ćeš osjetiti, ili nećeš. U doba kada je glazba potrošna stvar, zamjenjiva kao jedna obična najlonska vrećica (kako su to napisali puno bolji pisci od tebe), teško je shvatiti što je nama značila kada smo prvi puta natezali iglu na novu ploču. Značila je nešto što je puno važnije od angažmana i konzistentnosti svijeta kojeg se stvara, da bi se onaj stvarni rušilo u buci i neredu.
Neću još puno ovdje, skoro pa kraj. Da kažem još samo ovo: od svega mi je najviše žao toga što duboko osjećam da nipošto nije nemoguće kako je Đorđe pred sobom možda tek imao nekoliko najboljih godina - da onako, arsenovski, ili nedajbože cohenovski, prepjeva onako sasvim nenametljivo, pa ako treba i ištekano iz struje, na koncu sve to što smo u posljednjih pola stoljeća proputovali, bolje nego bi to na žalost napravili neki novi klinci, na tek dvije ili tri ploče koje bi se moglo, smireno i polako, a sasvim dovoljno, od a jedan pa nadalje, slušati i učiti u automobilu dok kroz sumrak voziš u grad i ploviš ovom mračnom džunglom nestajanja.
Šteta. Nema ih puno koji su ostali i još manje koji dolaze, a koji će to znati. Ovako će biti puno teže odlaziti. Zbogom, Đorđe.

19.02.2021. u 21:32 • 11 KomentaraPrint#^

subota, 06.02.2021.

Jedan, jedan, dva



Čitam kako su policija i vatrogasci sinoć provalili u jedan stan Zagrebu nakon što se stanar nije odazivao na njihove pozive, te tamo zatekli mrtvog čovjeka. Ispod teksta nevjerojatan broj komentara, a žalosna većina njih je takva da ih jedva ovdje sa užasom upisujem:

„prehladio se, tko ga je ohladio, tko će platiti štetu na razvaljenim vratima, prije četrdesetak i kusur godina imao sam dvije sestre koje su i mene mogle "ohladiti" neprimjerenim korištenjem, u istoj ulici; gdje su nestali glupani, koji vjeruju u koronu? svaki dan ih je sve manje; kako je umro,zaboravio disati; ček, jel to znaci ako vatrogasac ne kuca, a ti se npr. tusiras i ne cujes ga - on ce ti razvalit vrata? Tako ispada po tekstu iz clanka. Inace, ne treba se uopce brinut, vjerojatno je bio prehladjen i eto - ubila ga korona; Molim te boze kazi mi da je Plenokio; Čovjek više nemože umrijeti na miru da ga netko ne gnjavi ....valjda moraju danas svi umrijeti na respiratoru od korone ....; sutra će biti na spisku umrlih od korone; Nije se odazivao iz dva moguća razloga. Prvi zato jer je mrtav. Drugi, jer su ga dozivali krivim imenom pa se nije odazivao, mislio je da provaljuju negdje drugdje. A kako nije identificiran nisu mu znali pravo ime…. Želim da svima da umrete napušteni i da vam nitko ne može pomoći…“

Čekaj, pa tu do ovog časa, a članak je već dobrih nekoliko sati na internetu – nema komentara koje bismo se usudili zvati normalnima; komentara koji bi uključivali činjenicu da se radi o nečijoj smrti, i da su javne službe intervenirale kako bi ustanovile o čemu se radi? U stvari, ima jedan, koji bi se takvim možda smio zvati. Jedan jedini, koji kaže: možda je umro od tuge?

Komentari su očita blagodat velikome broju ljudi; malo je tu danas nadimaka i sakrivanja, a puno više stvarnih imena i stvarnih ljudi; nekoga koga drugi poznaju, čitaju, žive sa njime. Radi se o stvarnim ljudima; o nekome tko živi pored nas, radi sa nama, nekoga koga pozdravljamo svaki dan ili čak popričamo usput. Nema više potrebe za skrivanjem: stvarni ljudi pišu svoje prave, nepatvorene misli na bijeli papir. Ono što čitamo, to su njihove duše; to su ljudi s kojima činimo društvo.

- - - - - - -

Prije četvrt stoljeća imao sam sličan slučaj u obitelji, doduše u ovom slučaju ne znam tko je zvao hitne službe; ali mislim da to i nije toliko važno; možda su poznanici, susjedi, obitelj.

Moj otac nije se jednoga dana, računajući od protekle večeri javljao na telefon; nismo živjeli u istome stanu, a ključ je bio sa unutrašnje strane u bravi pa se nije dalo otključati.

Dakle, zovem hitnu i vatrogasce od susjeda - mobiteli još ne postoje- a oni vele, zovite policiju. Zovem 92 i velim da ću provaliti u stan, a dežurni kaže kako oni nemaju ništa sa time, neka sam provalim! Radi se o pozivima koji su još možda negdje snimljeni ili su kakvi prijepisi negdje pohranjeni, duboko sam uvjeren u to, pa ako će ikada itko možda još vaditi i slušati te stare i raspadnute magnetofonske trake sada pohranjene na kakvim tavanima ili podrumima Đorđićeve, Petrinjske ili Heinzelove, čut će na njima moj unezvjeren i uplašen glas pun poštovanja i moje rečenice koje počinju molbama a završavaju zahvalama.

Zoveš policiju i veliš - provalit ću, a oni vele da ih baš briga; pa čime se policija bavi ako ne provalama, ili je to tako samo na televiziji? Da je barem taj čovjek, tako bešćutan, meni - onako ludom djetetu, rekao da zovem nekog bravara, ali tko o tome misli kada se bojiš da ti je tata umro, a ni majke već odavna nemaš? I što ću, sa susjednog balkona vidim svjetlo u sobici - pustio me susjed na sedmom katu, i još me držao da ne padnem; ljudi su punim značenjem ljudi, a sasvim nepoznati - pa preskočim na tatin balkon, razbijem staklo na vratima i pronađem ga mrtvoga u krevetu; zaspao noć prije i nije se probudio; na licu nikakva grča ni izraza patnje; potpuna opuštenost – rekao bi čovjek – blaženstvo; prizivam prizor sada u sjećanje onoliko koliko je moguće, i koliko sam imao snage gledati u Njega, protresati mu rame, pokušavajući okrenuti već ohlađeno i ukrućeno tijelo. Gledat ću leševe prije i poslije u životu, prolazit ću i putovati kroz nesreće i događaje i čitav jedan rat, ali nikada prije niti poslije neću do danas, hvala Bogu, vidjeti mrtvoga nekoga koga sam poznavao, a kamo li nekoga tko mi je drag. Svi moji mrtvi umirat će prije oca, pod nadzorom i po redu, doduše prilično brzo i nepredvidivo, još duboko u mome djetinjstvu i mladosti; po bolnicama i pod sigurnim nadzorom institucija i država. Niti jedna od tih smrti za mene neće biti tako opipljiva kao ova, do koje se moralo skakati na nekih trideset metara visine, jer nije bilo niti jednih očiju da je vide, provjere i ustanove prije mojih. Bit će to zadnja doživljena smrt moga života, i kada god o svima njima mislim, pomislim i pomolim se da tako zanavijek i ostane. Prvi na redu sada sam ja.

Plućna embolija - kažu mi poslije na Sudskoj, jer je uzus takav da se kod sumnjive smrti radi obdukcija, a i ja sam je sam tražio – da znadem sve što se znati ima, pa možda prezimajući rizik saznati i ono što znati ne bi želio (i hvala Bogu, nisam ništa takvoga niti imao za doznati). Naime, stvar je bila prilično prozaična i prosta: otac je otišao pješke na daleku poštu radi neke tričave ceduljice za preporučenu pošiljku zbog koje se poštaru nije dalo penjati na sedmi kat; gologlav i u starom baloneru po ledenom ožujskom vjetru – jer država kada šalje poštu, čovjekova je dužnost – mislio je, govorio i radio Stari - podići je pod svaku cijenu, i to ne sutra ili prekosutra, nego odmah. Da je toga dana sijalo sunce, ili da barem nije puhao taj hladan vjetar; ili da je otac sjeo na autobus, ili da je prezaposleni poštar imao vremena popeti se na sedmi kat, umjesto da u svojoj slabo plaćenoj smjeni nosi još tisuće takvih pošiljaka, možda bi moj otac doživio još koju godinu više. Načetih pluća od duhana, neimaštine u oba rata, slabe ishrane na studiju i tko zna kakvih sve rupa u kojima je spavao dok nije došao do pristojne sobe, nije niti shvatio da je valjda zaradio neku sitnu temperaturu, upalu pluća, što li; i tako je usnuo, pa onda dah po dah, otkucaj po otkucaj, sekundu po sekundu - nekakav zlokobni mjehurić putovao je njegovim tijelom dok ga nije ugušio.

Još jednom u životu pretrpjet ću takav strah, kada mi za Najdražu, koju sam sa temperaturom i iskašljavanjem krvi jednoga sličnog ledenog nedjeljnog jutra doveo u bolnicu –liječnici kažu, pazite, opasno je, to može biti embolija. Opet ta strašna riječ. A i jest bila embolija, samo je oni nisu tada otkrili, jer je pretraga kojom se takvo što ustanovi skupa i ne radi se na hitnoj. Pa je onda Najdraža, u teškim, jedva izdrživima bolovima, pod tabletama koje je sama pila, jer za drugo nismo znali, sa matematičkim šansama jedan naprama jedan i svojom rukom u mojoj, preležala i prehodala takvo što, i oporavila se zapravo sama; tek su je nakon pet dana primili u bolnicu; hajde – moram reći – nije odmogla i koja njihova vreća infuzije kada je ležala u intenzivnoj nakon tolikog vremena, ruku sklopljenih na trbuhu i pogleda uprtog u bijeli, mutni strop iznad kojega su na odjelu plućne bolnice umirali ljudi sa karcinomima.

- - - - - - -

Tek danas, kada nemam više dvadeset i koju kao tada kada je umirao otac, protrnem sav, nakon što pročitam ovakav članak kakav je citiran, pa se sjetim svega toga i velim: hvala Bogu, u ovoj su situaciji ljudi ako ne za života, a ono barem u smrti imali pomoći, da ne budu napušteni od društva kao promrzli i zaboravljeni psi.

Pa kada pročitam ovako žalosno velik broj citiranih komentara, pomislim da bi možda najbolje bilo pustiti da napuštene ljudske lešine izjedu ptice, kao kod zoroasterijanaca. Ljudi su ovdje doista jedni drugima postali vukovi; nije to nipošto do države i vlasti i institucija, nego od sebe, od vlastita mraka, nespokoja i praznine. Pa gledam kako mi djeca završavaju škole i fakultete i nadam se da će otići negdje gdje će im tuđe oči značiti nadu, kao nama nekada; ne mržnju, zavist, porugu i poraz. A strvine neka raznesu crvi trule zemlje. Bez vatrogasaca ili policije; oni još ovdje, kada ne trese, ljudima trebaju samo za skidanje sluđenih mačaka sa stabala ili pratnju kakvog prosvjeda ili nogometne utakmice.

Ovdje, gdje će umiranje bez ikoga u stanovima postati pravilo, i gdje će se raspravljati o tome treba li napuštenim ljudima pomagati, jer će od moguće zabune ili povrede nečijeg sna, nakon koje bi svi, veseli i opušteni uz topli čaj susjede sa prvog kata radosno povikali: krivo, krivo, hvala Bogu - biti važnija cijena jedne razvaljene brave, tako da će iz mašte u stvarnost prijeći strašna rečenica dežurnog policajca na zagrebačkoj telefonskoj centrali petoga dana ožujka devedesetišeste oko šest uvečer: nemamo mi ništa sa time. Nitko više neće imati ništa sa ničime, i to će biti svijet u kojemu će smrt biti spas.

Kao strašna najava tog i takvoga svijeta zaista je moguće kako je već stiglo vrijeme za to da se komentari na portalima onemoguće. Ali, to je kao da se na šankovima po birtijama nekada lijepilo flastere sa tankim prorezima za špricere i grliće mrzlih piva. Naime, od potiskivanja i skrivanja nije nikada ništa dobroga izišlo, zar ne? Kakva je vajda od toga da se čovjek zavarava i ne sluša ono što ti bližnji ima priliku reći iskreno i nesuzdržano, kada se više ne plaši ni rođenog šefa ni policajca ni žene, nego govori ravno iz dna sebe?

Iz slike kraja.

06.02.2021. u 21:29 • 23 KomentaraPrint#^

utorak, 02.02.2021.

Narod se ne mora bojati za budućnost



Izvor: Mucha Omladina, Wikimedia

Čitam članak u kojemu se opisuje kako se poduzetnik u nekoj televizijskoj emisiji smijao u lice ministru (i upadao mu u riječ, koliko sam vidio iz članka); uopće mi sada nije želja raspravljati o tome koji je od njih dvojice u pravu u pogledu teme emisije - potrebe da se teretanama dopusti rad: nisam u to vrijeme dana pri televizoru - radije pred spavanje čitam; uočavam ispod članka masu ostrašćenih komentara. Gotovo svi su protiv ministra; neki i protiv poduzetnika, a baš svi su puni mržnje, strasti i jeda. Pa kaže jedan komentar:

„Rasturit sve. I od nule. Na čelo svih institucija -policija,dorh,pravosuđe,financijska i porezna......staviti mlade ljude tek sa faksa ,najbolje sa godine.iako nemaju iskustvo neka ih ti stari bivši šefovi savjetuju,ali njima neiskvarenima dati uzde u ruke i tada će sustavi profunkcionirati sa minimalnim anomalijama jer ti mladi ljudi kada dobijuvažne funkcije neće riskirati i muljati već raditi po p.s-u, a ovako kada dođu u iskvareni sustav ili se moraju prilagoditi i raditi kako im se kaže ili lete sa posla.ili postati zviždaći ,ali tada će ispaštati samo oni a oni uhvaćeni sa rukama u pekmezu će se maknuti iz javnosti i biti direktor staračkog doma ,ustvari svih domova pod županijom ili gradom.
I ti mladi kad se stave na glavne pozicije da pošalju isto mlade na specijalizaciju ili kakvu dodatnu izobrazbu u interpol,fbi ili takve institucije šta se može i nakon godinu dvije kad se vrate dati im rukovodeća mjesta i odjele i tek tada kada institucije budu jake i neovisne počet ćemo liliti na državu i napredovati.A sve gore navedeno se da napraviti u godinu dana,samo vladajuće garniture ne žele ništa mjenjati,osim kozmetički,imaginaro jer njima odgovara ovako.Oni su već osigurali unuke i praunuke,a ne djecu.Našim novcem,našim radom i našom glupošću što biramo iste na vlast ili ne izlazimo na izbore uvjereni da ne glasamo tako,a ustvari glasamo jer ksd nas izađe 50% što je neki prosjek u nas ,automatski smo onima koji su izašli uduplali glasove.“

Pomislim na to: Bože, pa nije ta ideja o vladavini mladih uopće ništa novo; ako je Platonova država u kojoj su filozofi na čelu ostvarena u SSSR-u, onda je država u kojoj su mladi i neiskvareni na vlasti ostvarena – u Kambodži.

Pa kopam po sjećanju. Mladi na vlasti; dob kao kriterij - gdje je to već bilo ostvareno? I ne mogu iz sjećanja izvući ništa toliko upečatljivo, kada je o mladima riječ, nego Pol Pota. U Kambodži su upravo mladi bili operativna snaga revolucije: najuspješnijeg pothvata u povijesti čovječanstva, ako gledamo matematički. Zašto? Pa, jednostavno, po efikasnosti. Eliminirajući narodne neprijatelje, kontrarevoluciju, sve oronule, stare, nevaljane, one koji i nisu zaslužili disati isti zrak i hodati istom zemljom, pobili su četvrtinu stanovništva svoje zemlje, Niti jedna druga revolucija u povijesti, uključujući i onu francusku, nije bila toliko efikasna.

A Pol Pot, razdragan nad takvim uspjehom svoje mladeži, iskreno je priznao kako je ideju za to dobio kod nas – u Jugoslaviji, na omladinskoj radnoj akciji 1950. kojoj se pridružio kao student dvadesetogodišnjak:

“To je za mene bilo nenadomjestivo iskustvo. Upravo sam tu shvatio što sve može učiniti dobro organizirana omladina pod pravim vodstvom”.

Povijest se ponavlja, jedino svaki puta nove vještice čekaju da budu ulovljene. Jednom su to vještice iz Senata, ili Versaillesa, ili možda vještice iz Rija; drugi puta neke koje treba locirati i transferirati, makar kasnije bile pravomoćno oslobođene; treći put možda već i vještice sa Markova ili kakvog drugoga trga. U toj je univerzalnoj jednadžbi, koja – kao i sve matematičke jednadžbe – vrijedi u svim vremenima i na svim mjestima, bez obzira na atmosferilije i ostale detalje - ispada – tek krvožedna gomila - matematička konstanta; nešto poput akceleracije, gravitacije, omjera kruga i njegova promjera. Tako se, poštujući egzaktne i sasvim jednostavne zakone, kotač povijesti pokreće - naprijed: mnoštvo tek valja uvjeriti da je posao koji predstoji - deratizacija.

Ne biti dio kakve gomile, često je gotovo nemoguće. Ili nije?

02.02.2021. u 10:13 • 11 KomentaraPrint#^

srijeda, 20.01.2021.

San Juan




Čitam prije dva dana pomalo nevjerojatnu vijest na portalima: potres magnitude 6.4 zatresao je u ponedjeljak srednji zapad Argentine, nakon čega je slijedilo barem još pet naknadnih podrhtavanja koja su zatresla zgrade, no nije bilo dojava o ozlijeđenima i nije objavljeno upozorenje na tsunami.
Čitam, i ne vjerujem. Kod nas, 6,2, ili 5,5, pa tolike štete. Dobro, možda oni objavljuju po Mercaliju, iako sumnjam, ali opet – za ne vjerovati. Pa tamo ne hodaju ljudi, nego supermeni!

Pa guglam dalje. Prije svega, pogledam slike San Juana, i vidim ovo gore. Lijepe, pravilne linije građevina; nema na njima nikakvih kula, tornjića, čardaka u zraku koji bi padali; nema štukatura i predivnih fasada koji bi privlačili Japance, Kineze i Koreance da samo radi njih otkriju neki još nepoznati, novi i ubavi Prag ili Beč.

Pa guglam i dalje. I imam što za vidjeti. Veli vikipedija da je 15. siječnja 1944. snažan potres opustošio San Juan, usmrtivši oko deset tisuća ljudi, a pola stanovništva dotične provincije ostalo je bez domova. Još jedan potres, jačine 7,4 stupnjeva po Richteru, zbio se sjeveroistočno od grada 23. studenoga 1977, uzrokujući znatnu štetu i usmrtivši 65 ljudi širom pokrajine. Nakon katastrofe 1944. godine, grad je obnovljen sa koncentričnim bulevarima, ravnim drvoredima i modernim stambenim zgradama. Uglavnom je izgubio stari kolonijalni štih, koji je ustupio mjesto sunčanom, gotovo mediteranskom izgledu.

Očito je da je i njih moralo klepiti po glavi da bi ljudi došli pameti; nema boljeg motiva u povijesti od straha da se nešto poduzme. Pa prošećem našom ubavom metropolom, što je danas prilično hrabar čin, gledajući uvis u sve te nadžbukne konstrukcije, vesele balkone, tornjiće i fasade što samo što nisu pale na nas. Dobro, znam – sve je to rađeno iza onog potresa prije stoljeće i pol; nije još tada bilo armiranog betona, nego su cigle bile prava premija za potleušice od blata, drva i slame. No, sada mi sasvim drugačiji prizvuk ima ona glasovita Fritzova rečenica koju je izrekao srčući mlak kapuciner u takvom klajnbirgeraškom okružju: Azija počinje iza terase hotela Esplanade, gdje se trnjanska i peščenička služinčad i lumpenproleteri valjaju u savskom blatu kao svinje. Eto, niti naši novovjeki uglednici nisu otišli dalje od te ideje; još uvijek je stanovati sjeverno od željezničke pruge u našem malome selu jako hoch.

Ah, dragi Fritz, ta ljepota od koje dižemo glave u nebesa kao purani… ispričavam se Kinezima i Japancima. Čovjeku bi ipak na pamet palo da, barem kad se tlo pod nogama trese - i ljepota postaje opasna. Što je viša - tim više. Sve te Bollee, Kršnjave, Šenoe i Maximiliane trebalo je možda posjesti na kavu ispod tih njihovih tornjića i ubavih detaljčića što vise i vire sa dvadeset metara kao Damoklovi mačevi, pa bi se možda radije opredijelili za Vecine ravne linije i aleje, a ne da nama sada naše ovovjeke vedete, Veljače i Severine moraju nabadati polupraznim centrom oprezno i plaho kao čaplje.
Zlobnici bi rekli da je dovoljno pogledati povijest neke adrese u centru, pa vidjeti kakvo smo društvo: zgradu je na muci i znoju tisuća najamnika sagradio neki Johann, uglavnom imajući u vidu da je jako unosno i poželjno najmiti je po stanovima nesretnicima koji svoga nemaju, dok će on stvari sagledavati iz nekog perivoja u dobro utemeljenoj vili. Potom je zgrada otišla pod dug kakvom Leviju; obojicu ih je odnijelo osamnaeste, kada stiže neki Jovo, da bi i njega otjeralo u Jasenovac i oslobodilo mjesto nekom Ivi. No, ni taj nije bio dugog vijeka; i on je skončao na nekom križnom putu, a stan kao provjereni kadar dobio neki Dragiša, pa ovisno o tome kako se taj snašao prije četvrt stoljeća, možemo sada znati i tko tamo živi. Nezavršena priča o nesreći i nevolji ljudskog roda, u kojoj nikada nije svome predniku bila plaćena puna vrijednost stana, pa ništa dobra ne možemo sada od takvih stvari niti očekivati. Dapače, na nekadašnjim novogradnjama u današnjoj Vukovarskoj, a nekadašnjoj ulici Proleterskih brigada (u legendarnom filmu o Azrinim pjesmama Čera, pametan i knjiški čovjek, rekao bi: Proleterskih brigada, pa kaj je to Zagreb?) postavljene su grandiozne i monumentalne betonske ploče, spomenici ne znam više čemu i kojoj slavi i umijeću; sada te iste ploče prijete ljudima i čitav je grad opkoljen trakama i mrežama i skelama, kao do prije par godina nesretni netom sagrađen Dinamov stadion: kao da je građevina neka nepredvidiva i strašna zvijer, za koju se nikada ne zna kada će na nas istisnuti svoju nesreću, koju – podsvjesno dobro znamo – vraća nama nevoljnicima s nekim strašnim razlogom; kao da građevine nisu puki plodovi ljudskog rada, plana i volje.
Ponajmanje pak vjerujem u to da bi postojala neka vlast koja bi umjela sve te prijeteće konstrukcije srušiti i sagraditi novi grad, ili sela – ako o Baniji govorimo; dakle – učiniti ono što su nevoljnici iz San Juana uspjeli prije gotovo jednog stoljeća. Grad koji se neće srušiti niti na potresu od 6,4, a zapamtimo: onaj od 6,2 imao je trideset puta više energije od onog ožujskog sa 5,5. Grad u kojemu će živjeti ljudi koji neće strepiti od svojih građevina kao od loše savjesti. Jer, kako god okrenuli, a izgleda da će tako još zadugo na žalost ostati - ljudi iz San Juana, dobro im i mirno jutro od srca želim, za nas doista jesu supermeni.

20.01.2021. u 19:54 • 10 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.