vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

ponedjeljak, 23.01.2023.

Jedno staro kuhalo

Što bi rekao naš besmrtni Ćiro, utvaram si kako sam jedan praktičan čovjek, mislim, praksa mi nije strana, ma koliko patnje izazivala, i tako sam često, kada je bilo vrijeme da se odgajaju djeca, provodio vrijeme sa tom svojom djecom u svim mogućim situacijama i na sve moguće načine. Jednom sam u kinemografiji našao čak neku scenu koja me sjetila na to sve, to je češki film „Kolja“, glavni lik je neki praški galeb, i tako njemu jednoga dana dovede dijete pred vrata neka njegova ruska prijateljica, kao – nema sad kud s njim, čuvaj ga malo ti, a on je inače neki light disident, osamdesete su u ČSSR, ne može dobiti posao u filharmoniji, a muzičar je, vrhunski - i tako on svira u bandama za vjenčanja i sprovode, a naravno - češće sprovode; nema više kuda s tim malim, pa onda vodi i maloga sa sobom; oni sviraju u crkvi pored lijesa, a mali negdje gore ima papir i crta poskrivećki; čak kada ga zovu na razgovor u policiju - mali ide sa njim, i onda ovi njega nešto uvjeravaju, skoro da bi ga tukli, a skanjuju se pred djetetom, a mali za to vrijeme crta lijesove i sprovode na papiru negdje u kutu; luda scena. Tako sam i ja znao svoje dovesti na posao, otvoriš vrata od ormara, iza njih sprovedeš stol i stolac, i oni crtaju satima i papaju neke kekse i spavaju na dva stolca, još tada nije bilo mobitela i tableta, jel možete to vjerovati, nego možda tek mobiteli sa zmijicama, djeca se sama zabavljaju od sebe, čudo jedno; i tako mi živimo i radimo, posao se odvija normalno, i radi se skraćeno, i onda u pol dva pakiranje u auto i po mamu i bris na more – zato se ja toga sjećam.

E nisu se svi praznici provodili na moru, nekad je bilo prevažno znati kad su školski praznici, onda po tome uzmeš godišnji, i tako sam jedne praznike prije točno jedanaest godina proveo sa malim, a kud će suza neg na oko – i mi na Sljeme, ali zavraga bila je neka Snježna kraljica i vjetar i trista čuda, i domovi nisu radili, mali gladan na friškom zraku, a tata uvijek ima svega u ruksaku, i tako smo se mi spustili preko planine dolje na Kraljičin Zdenac, taman popili vodu; tada se još moglo piti sa izvora, nije bilo srdoboljnih ameba, i natočimo mi to, ali za kuhanje, pa nazad malo uzbrdo, do prvih klupa na onoj kosini.

E tu sada i ja dolazim do današnje mode; svi nešto kuhaju na blogu, pa idem i ja staviti, nije beg cicija, znam i ja kuhati, boktipomogo junače, i tako tajo iz ruksaka izvadi rajnglicu koju je skupa sa plinskim kuhalom prenio preko planine, ubaci u vodu juhu od gljiva iz vrećice, nareže kobasu, ili što je već bilo u ruksaku, stavi neki papir gore da lakše zakipi; poslije smo udrobili u to dvopeka, slanih keksa, šta smo imali; mali je pojeo onako vruće sa jedno pola kile kruha, a ako pitate je li bilo dobro, ja vam za sebe mogu reći da je, a bome i za njega, jer se ja pored njega nisam baš najeo, koliko se sjećam, a i frajer je od milja zaspao na klupi onako u skafanderu i sa vrećom za spavanje srolanom ispod sebe, pa ti tajo čekaj dok gazda odspava, i onda preko Lagviča na bus, pa po mamu i doma. Prošlo je otada puno vremena, nema šanse da ga netko prepozna sa ove fotke, pa rekoh, hajde – ne volim inače stavljati slike na Internet niti šarati one crne brusheve. Seka je tada već bila nekih osamnaest: jesi ti stari lud, da na Sljeme, šta ti je, ali i ona je imala svojedobno takve doživljaje, još kako, samo u njeno doba negdje krajem devedesetih - kad je ona mene a ne ja nju - vodila na Učke i Prisojnike - nije bilo digitalnih fotoaparata ni mobitela, nego jedna stara vojnička porcija iz rezerve, malo drva skupljenih po planini i nešto žganaca i ribice u ruksaku.

Da, da, kada je planina u pitanju, boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije u junaka srce! A srce je čeznutljivo i gladno, često tamo gdje nema domova niti restorana – lako je tamo; treba otkrivati gdje je daleko, tiho i nepoznato. U meni još dan danas leži nepobjedivi duh braće Seljan, i ako sam išta u u ovih više od pola stoljeća spoznao – to je ono što sam u životu trebao biti: trebao sam se roditi sto godina ranije i poći s tim ljudima prema onim slapovima i vrhovima, da me jedu komarci dok ucrtavam nove linije među izohipsama.

Ali onda sigurno ne bih ovako prihranjivao omladinu, ne da mi nije žao, daleko bilo – drago mi je što je sve ovako ispalo.

Ne znam je li sveto ili nije, pitaj dragoga Boga koliko je u kobasicama uopće već tada, a kamo li danas - mesa a koliko nečega što sa živim svijetom nema baš veze; meni je bilo dobro, a vele sad oni da i njima; imali su osjećaj da se netko o njima brine i da ih voli (baš isti onaj osjećaj kojega sam i ja imao sa svojim starim i mamom, sa svakim u svoje vrijeme), ma koliko ih davio svojim opsesijama; više su mene oni naučili na takvim mjestima nego ja njih; često su na te ophodnje znali s nama ići i njihovi frendovi. Nikad nisu bili debeli, uvijek su se znali snaći i ne dati da ih netko maltretira, žlundre jedne, prošli su sa mnom pešadijsku obuku po svim poligonima od Podsuseda do Lipe i od Svete Gere do Okića, a bome i nahodali se po košarkaškim, odbojkaškim, kazališnim i drugim predstavama po gradu. Tada nije bila moda slikati selfije kad ideš u kino, na Cibonu ili Mladost, u kazalište ili na izložbu; što je ostalo, ostalo je po srcima i dušama, pa tko voli, neka gleda.

Sad više nemam obavezu praćenja školskih praznika – Najdraža i ja sada idemo po našim šumama bez reda i plana, kao Zagor i Čiko; kad idemo u šumu postoje lagane posudice, niti ne znaš da nešto imaš u ruksaku, pa skuhaš kavicu - čak negdje kraj Soče u hladu. Ili duboko u šumi, među sunčanicama i pjevom posljednjih grlica - skuhamo neko tijesto pa u njega umiješamo puter i vrhnje od naše Štefice, a uz to bratski podijelimo naranču, papriku, krastavac, jabuku - izrezane nožem, nisu više zubi baš za odgrizati, a i slađe je kad se dijeli.

Eto, i ja znam kuhati, više sam obroka skuhao doma nego u šumi, ali ovi su bili najslađi. Pogotovo kada imate u vidu moju kreativnost i nekonvencionalnost u tako opasnom okružju kao što je kuhinja; sada moji imaju o čemu pričati i prepričavati moje obroke, kao što mi starci nakon druge pive prepričavamo dogodovštine iz vojske.

Ogladniš u šumi, kako ćeš ne jesti. Dobro dođu ta kuhala za nas gladne duše.

nedjelja, 22.01.2023.

Dvaput je dvaput

Nismo mi neki poznavatelji glazbe, osnovnoškolsko glazbeno obrazovanje za klavir možda tek čovjeku daje osnovne parametre u poznavanju stvari; ja vjerojatno umijem razaznati što bi mogao biti Bach, Mozart ili Tangerine Dream, ali glazbu dijelim na samo dvije vrste; dobru i lošu - i sve ostale žanrovske podjele pokazale su mi se pogrešnim.

Otići tako na Dolac i slušati subotom kako Zagrebački solisti praktički među ostalim repertoarom, oživljuju film Tko pjeva zlo ne misli, jedinstven je i sjajan doživljaj. Ne toliko zbog sreće, koliko zbog neke tople, snažne i ljudske tuge gledanja u oči stotina onih što osjećaju isto - isto ono o čemu ću sigurno pisati i ovdje, jednog dana: o mrtvom tkivu rodnoga grada.

Dolac je Dolac, mast i blitva bili su na leđima, ali dvaput je dvaput. Ništa nisam snimao, dapače - smatram to prilično nepriličnim, ja sam od rjeđih, koji snimaju očima, ušima i srcem, pa poslije reproduciraju bez struje. Tako smo navečer pošli i u Novinarski dom, jer tamo su opet svirali isti ti Zagrebački solisti, ovaj puta među nekim novitetima koje je majstorski otpuhao Lovro Merčep, prašeći Bachove kantate i sam Drugi Brandenburški.
Mene je pak, kao neku granu na ovom zimskom vjetru, zaljuljao Šesti preludij. Očito, i druge. Poslije, kada smo ih dozvali na bis, ponovili su ga, na opće oduševljenje.

Tako su i oni odsvirali svoju Suadu (kada su na negdje pet metara od nas pitali što da vam sviramo, kao svi dobronamjerni pravi muzičari, došlo mi je iskreno povikati "svirajte nam Suadu", a Najdraža, jer zna koliko sam lud, uštipne me pod rebra i pogleda onim pogledom, da se slučajno ne bih usudio).

Ne znate Suadu? To vam je ona pjesma, kako je pričao pokojni Milan, koju su od EKV tražili svirati na nekom koncertu, na bisu - negdje daleko, duboko u dražesnoj provinciji, u mraku, u onim vremenima. Nema veze što je Suadu svirao Orkestar i smislio je još dok su bili šaljivi primitivci; Suada je većini bila zakon. Umjesto obične mladalačke urbane šege, postala je smrtno ozbiljna pjesma, a umjesto alternative, Orkestar je postao udarni pop, možda čak i nisam previše bezobrazan ako napišem: Ivo Robić za kojim suze liju ostarjeli purgeri subotom oko podneva kraj gospođe Anđelke sa kiselim zeljem i repom.

O Preludiju da i ne pričamo - taj nikada nigdje niti nije bio niti će biti ozbiljna tema; tko bi ga znao?

petak, 20.01.2023.

Za Dom! Spremni?

Mit o našoj hrvatskoj nepogrešivosti temelji se na barem dva potpornja. Jedan se tiče činjenice da nikada nismo ratovali na tuđemu i za tuđe, a drugi je više psihičke prirode: ne dirajte nas, nećemo ni mi vas; ostanite pozdravljeni.

Ovo prvo, to bi trebalo pitati Mađare, ne sjećam se baš da su bana Jelačića i njegove horde dočekali prije stoljeće i pol sa nekim oduševljenjem, a za koga se i čiji račun tada ratovalo, to prepuštam dobronamjernim ljudima, samo podsjećam - toliko o mitu da nismo ratovali na tuđemu Ili sam ja nešto gadno pomiješao, pa mi se čini da nitko nikada nije spomenuo da je primjerice Balaton hrvatski.
- - - - - -
E sad, ovo drugo, psihičko. Naime, kaj. Baviti se dočekom i dočecima hrvatske nogometne reprezentacije – jer to bi morala biti tema o veselju, i stoga sam namjerno čekao više tjedana da se stvar smiri - jako je mučno i teško kada se čovjek sjeti koliko je prigovora vezanih uz to. Glavni prigovori, jer tko bi imao vremena baviti se svima - pak, vezani su uz pjevanje Thompsonovih pjesama, i to dvije: jedna u svojim stihovima implicira da je Herceg-Bosna dio iste zemlje u kojoj su primjerice i Istra i Zagorje, a druga na početku sadrži ustaški pozdrav „Za dom spremni“.

Znam, znam, reći će sada neki: pa zašto se time baviš; zar nema u Hrvatskoj drugih tema za bavljenje. Pa eto, ima, ali i nema; mene su uvijek nekako učili pometati pred vlastitim vratima – ako misliš da je nešto loše kod „naših“, onda se bavi time – neka ono što je loše kod „njihovih“ riješe njihovi.
Koji sam ja optimist.

- - - - -

Prije svega, čuo sam iz usta više ljudi koji su na tom dočeku u prosincu bili na Trgu, da su im naši reprezentativci bili nekako kiseli. Kao da su očekivali zlato, i onda vjeruju da bronca nije za slaviti. Ali, vraga, velim ja, pa valjda je svakome nogometašu jasno da naši nisu bolji niti od Argentinaca niti od Francuza, vjerojatno niti od Brazilaca. Nogometaši su to; čitava života igraju nogomet: znaju oni što je važno. Znate zašto su bili kiseli? Pa zato što niti savez, niti organizatori proslava, niti itko drugi nije mogao omogućiti da nogometaši uživo pogledaju – najvažniju nogometnu utakmicu koja se na planeti igra svake četiri godine; finale Svjetskoga prvenstva. S jedne strane, igra se to finale, i to jedno od najboljih koja sam vidio, valjda najbolje otkada je Pele prestao igrati nogomet – a oni ga ne gledaju. I kako onda da se ne osjećaju kiselo?

- - - - -

Prvi prigovor, da se vratimo na temu (Lijepa li si) nije i neće sada biti posebna tema mog posta, bavite se zemljopisom i Herceg Bosnom sami. Za mene je taj dio ove pjesme jedna poprilično tragikomična stvar: znamo mi dobro da se te granice nikada neće promijeniti, sve smo karte bacili i sva jaja stavili u tu košaru – da uđemo u društvo zemalja koje nasilnu promjenu granica smatraju nedjelom; stoga jedino što još možemo jest – o tome pjevati, i kroz pjesmu doživljavati – kome treba – jedinstvo sa onime što nam u dušama nedostaje. Nekome u Hrvatskoj nedostaje kakvih par tisuća eura u zbiru BDP-a, a nekome pak Srijem, Banat i Bačka, tri srca junačka, ili čak čitava Bosna, kako tko zagrabi – no to su osjećaji, a za osjećaje se nikoga ne smije kažnjavati, sve dok ne postanu riječi i djela, sjećate se?
Utoliko, kada bi netko u par situacija u životu preda mnom u zanosu, puštajući to uvijek sa nekog youtubea i trošeći tako s mukom stečene megabajte na svojoj telefonskoj liniji – pjevao dio te pjesme o srcu ponosnome (a čovjek se ne može baš nikada ne zateći na nekoj svadbi, domjenku, derneku, što li; ne možeš uvijek birati društvo u kojemu ćeš biti – pa još takvo, nebirano društvo koje je razgaljeno, razdragano, zaigrano), ja mu svojim neutišanim revanjem odgovaram vlastitom umotvorinom:
- „Savudrijo, more moje – jedan zaljev, a nas dvoje“ - vičem ja takvom nesretniku namjerniku u lice u terci i kvinti, kako se zalomi, da me sam vjetar s Dinare nadglasati ne umije.
Nitko mi još nikako drugačije na takav moj zemljopisni javašluk nije odgovorio - nego tužnom i zamišljenom šutnjom; onom šutnjom što čovjeka tjera da najbližeg do sebe zamoli da mu natoči još koju kaplju nektara u kupicu; nema tog silnika kojeg švejkovski humor ne bi mogao slomiti, niti toga bedaka kojemu ne bi umio razgaliti dušu.
- - - - - - -
A sada, teži zadatak. Tvrditi da pozdrav „Za dom - spremni“ nije ustaški pozdrav – mislim da nakon tolikih godina jednostavno ne samo na nije dobro, to nije pametno. Pozdrav je to koji je kao službeni naveden u načelima Ustaškog pokreta s početka tridesetih. Nitko u našoj povijesti nije taj pozdrav koristio, tako cjelovit – niti u operama – a kamo li gdje drugdje, osim ustaša, a dobro znamo što su ustaše činile i kako su završile. Pozdravljati se kao ustaše nakon sedamdeset godina – osim svega ostaloga - jednostavno nije pametno.
Netko će reći da uspjeh hrvatske reprezentacije jako puno ljudi u ovoj zemlji ne voli, to su – vele - sve neki Jugoslaveni, udbaši, kosovci, neželjena djeca, zaostala od one čudnovate države koja se nije primila u narodu – takva stvar nije predmet ovog moga posta, osim time što ću reći – kakav bi to bio uspjeh i radovanje kada bi se na njega smjelo bilo koga prisiljavati.
Sve dok se nikome ne brani radovati, ne smije se nikome niti braniti biti suzdržan, pa čak i razočaran nečijim uspjehom – to svakako da više govori o čovjeku kojeg tuđi uspjeh žalosti, ili ga čak tjera u mržnju – nego li o onome koji slavi.

- - - - - -

Uostalom, reći će sada pravi Hrvati: da smo devedesete maknuli sve članove Saveza komunista u Hrvatskoj, sada bismo živjeli kao bubrezi u loju. Kakve to veze ima s ovom temom? Nemam pojma, ali oni će to sigurno reći; ja uvijek kada pišem tekst o Hrvatskoj razgovaram u sebi sa pravim Hrvatima (kakva bi to Hrvatska bila samo sa nama nepravim); budite uvjereni, sigurno – kao da bi „za dom spremni“ otpao sa stabala naših života poput posljednjeg jesenskog lista – s nestankom zadnjeg komunista.
Ja sam utoliko onda ipak više nekakav krivi, iskrivljeni, slab Hrvat, onda valjda imam pravo baviti se ustaškim pozdravima, ha? Jer, kada se u Hrvatskoj pozdravlja sa „za dom spremni“, ja vam nekako osjećam – najtočnije bi bilo reći – sram. A to je već nešto čime se čovjek smije baviti, ili sam u krivu?
Naime, znate već to, pejstam sad neke davne svoje mudroslovije, gledam ja te moje Hrvate; i ja sam trebao biti jedan od tipičnih, čak mi je i oružje u ruke svojedobno utrapilo kao običnom domobranu iz kakve praške pivnice - da me nešto lijepo, snažno i veliko - već desetljećima ne vuče u šumu, pustoš i samoću; nemali nas broj ima preko stotinu kila od jeftine i loše hrane; nezadovoljni su i sumnjičavi; ne samo da su im se na glavu popeli Srbi, Jugoslaveni, Muslimani – nego i mi, slabi i nikakvi Hrvati, niži oblik života od Drave do Jadrana - što besciljno lutamo ovim svetim tlom kao neki jurodivi i naivci. Bezmalo nikome više u životu ne vjeruju - od premijera, preko vlastita brata, trenera i predsjednika omiljenog kluba, šefa ili žene pa sve do sutkinje, doktorice, profesorice i svih onih samouvjerenih babetina na položajima, ili predstavnika stanara - utapajući se tako u razočaranju, nemoći i tjeskobi; mržnja je zapravo još jedini osjećaj koji ih čini živima i radosnima; bave se ničime ili slabo čime osim tipkanja po mobitelu – i kada im samo spomeneš rat, hvataju se srca odrešito, smjelo i ozbiljno kao da će ih upravo udariti infarkt.
Pobjeda u našemu ratu zapravo za njih znači to da se u nekom, vjerojatno najblistavijem času njihovih života - smjelo i moglo mahnuti Srbima, toj nesagledivoj kugi koja je ovu svetu zemlju tlačila stoljeće ili stoljeće i pol, pa uopće nije važno kako se živi dalje – kao da je život stao onoga dana kada smo ugledali posljednju prikolicu posljednjeg traktora na cesti prema Bosanskom Grahovu, pa još i dan danas mašemo toj koloni od veselja, nemajući blagoga pojma što bi sami sa sobom u godinama koje slijede – osim svađali se: ti si lošiji Hrvat od mene. I pitamo jedni druge: što bi tek bilo da su oni pobijedili; nas ne bi niti bilo; vidite kako smo mi dobri – mi smo njih pustili da uteknu i ponesu svoje prljave gaće.

- - - - - -

Mi smo dobri samo i jedino zato – to sad velim ja - što nismo hvala Bogu imali puno prilike dokazati da umijemo biti loši (kao recimo u Jasenovcu). Da smo veći, jači, brojniji, da nas u povijesti nevolje, porazi, jači i glavatiji od nas – nisu najčešće tjerali biti opreznijima, mudrijima, staloženijima nego inače jesmo, pa ne ići glavom kroz zid tamo gdje se ne ide, kako su recimo glavama o neke samo njihove zidove lupali Srbi u ožujku četrdesetprve ili rujnu devedesetprve – bilo bi sa strane zanimljivo gledati – samo da nije još i tlake to isto živjeti na svojoj koži - čija bi zemlja bila luđa: Hrvatska pravih Hrvata ili Srbija pravih Srba?
Stoput sam to rekao i napisao o radikalima svih boja i vrsta: isti su i jedni i drugi – i crveni i crni; dajte im dva mandata vlasti i pretvorit će državu već na početku drugoga, kada sve kočnice popuste i svi obziri nestanu – u džamahiriju, samo sa različitim predznakom. Ako se takvo što da prostite zalomilo jednom pragmatičnom Sanaderu, samo u pogledu torbi s parama (a i para je ideologija, puno veća od mnogih drugih, morate priznati), što bi tek bilo sa ovima koji vjeruju u ideje?

- - - - - - -

Tko je nama kriv što nismo Ukrajina, mislim – nije baš loše da nismo Ukrajina, je li – kada čovjek pogleda kako sada izgleda Ukrajina a kako Hrvatska – pomisli takvo što; pa onda Ukrajina smije imati pozdrav „Slava Ukrajini“ koji se koristio i u onome ratu. Mislim, koristio se i poziv „dobar dan“ u onome ratu, pa ga nitko ne želi zabraniti, ali nije to tako jednostavno kako izgleda, treba tu malo dublje zaći pod kožu.

Vratimo se mi na onaj pozdrav, pozdrav kojeg su u ratu koristili pripadnici HOS-a – to je još jedan navodni argument protiv njegove zabrane. Tvrdnja o tome da su se kao ustaše - pozdravljali Hosovci u ratu možda je točna, ali vodi do zaključka da su i oni činili krivo pozdravljajući se tako.
Zapravo, stvar je u tome da nikada nisam čuo da bi se devedsetiprve itko tako u našoj vojsci pozdravljao. Imali smo briga kako sačuvati glavu na ramenima a ne kako se baviti glupostima; mislite da je u Gardi itko ikoga – od priče „pazi Mirko metak, hvala Slavko“ - ispitivao gdje su mu bili djedovi? Eventualno, kada se o našoj vojsci radi, jedni drugima bismo odlazeći kući iz uneređenih bivših kasarni vikali - da smo za doma spremni, pa mislim da se takav humor ne može uzeti kao mjerodavan. Jedina sporna stvar s tim Hosovcima bio je amblem sa sloganom na njihovim rukavima, ali i to je sada već nakon tolikih godina sasvim suvišno.
Naime, Hosovci su se borili za obranu Hrvatske kakva bila da bila, jer devedsetiprve kada je Hosovaca bilo – Hrvatske je lako moglo ne biti, pa je potreba za njima (sa bilo kakvim obilježjima) prestajala i konačno prestala kada je nakon već nekih godinu dana vlast postala dovoljno snažna, organizirana i voljna da se takve stvari na njenoj strani uklone – od topova sa Starčevićeva trga, pa do amblema na rukavima. Da, to je stvar koju treba priznati Tuđmanu: ni Račan ni Budiša nisu ekstremnu desnicu u Hrvata sveli na neopasnu manjinu, možda iz svojih pragmatičnih ciljeva – jer bili su mu na onim izborima sasvim ozbiljna konkurencija – učinio je to upravo Tuđman; to danas priznaje čak i Drago Pilsel– pa zašto ne bismo i mi.
Utoliko, ako danas među onima koji su bili dio HOS-a - a uopće su živi - postoji netko tko bi rekao da su takvi onda bili dobri, i kako to – pomalo uvrijeđeno – sada više nismo, valjalo bi mu odgovoriti: da, upravo to – tada jeste – ali poslije više niste, i ako se osjećate da ste iskorišteni za obranu domovine, imate sasvim dobar osjećaj, ne vara vas nimalo – jer takav osjećaj zapravo imamo i mi svi drugi.

- - - - -

Život u društvu uvijek je nekakvo iskorištavanje; ljudi ne žive zajedno zato što su dobri, nego zato što se žele jedni drugima okoristiti – neki čak i živjeti na tuđoj grbači: muževi, domovina, djeca iskorištavaju majke i njihove maternice, ili ruke – da se nešto kuha, pere suđe, pegla; drugi pak iskorištavaju muškarce i njihovu navodnu sirovost i silu – nekada za mijenjanje guma, nekada za (zovi, samo zovi) dosizanje sušene bazge sa kuhinjskog ormarića, a nekada čak i da upregnu svoje prste na obaračima kako bi je branili i obranili.
Kako će se pri tome pozdravljati sasvim je svejedno, dok se pozdravljati budu mogli. Suština pozdrava nije toliko u njegovoj simbolici, suština je u tome da se mrtvi ne mogu pozdravljati među sobom – pozdravljati se mogu samo živi, pa kada se izvuku iz nevolja koje se tiču njihova opstanka, jednoga će se dana sjetiti raspravljati i o pozdravima.
Muško meso, kada je domovina u pitanju, od Biskaja do Kamčatke, a bome i dalje, sve do Arizone - služi tome da se domovina obrani, i nije pozvano na previše razmišljanja – barem ne u tom trenutku. Utoliko, sjećam se kako su dečki koji bi se tijekom rata u vezi vojske pozivali na prigovor savjesti – prolazili u vojnoj policiji, i žalostan mi osmijeh na lice doziva činjenica da danas protiv prigovora savjesti u ovoj zemlji zbore ljevičari, kojima je tada prigovor savjesti - bio mantra i dokaz postojanja prava na slobodu. Kako se stvari kroz povijest stubokom mijenjaju!
Za dom – spremni - očito je ustaški pozdrav, i tu ne može biti nikakvoga zbora: ne smije se takvo što vikati. Nijemci imaju strogo propisano i zabranjeno pozdravljanja nacističkim pozdravima. Zbog čega onda mnogi naši ljudi sa tolikom strašću viču taj pozdrav, pogotovo – kao dio jedne pjesme?
To zapravo ne znam, ali nije me niti briga, niti sam ikada takvo što prevalio preko usta. Nikada još u posljednja tri desetljeća nisam čuo da bi itko od iskrenoga veselja pjevao o istoku i zapadu ili o šumama i gorama; možda je u tome svemu ključan moment - način na koji su se ponašali pobjednici kada je onaj rat već za njih bio dobiven, a možda i greške koje su počinili još daleko nakon toga (zapravo, nije li ta neomiljenost među ljudima - njima najgora i najgorča osuda kojoj više ničega drugoga ne treba?) – no, ostaje nam kao jedan i jedini problem u ovoj situaciji razriješiti misterij prihvaćenosti i omiljenosti tog zloglasnog ustaškog pozdrava.
Ma - iskreno, nema se tu što razrješavati; po meni – ako narod ne umije, ne želi ili ne može prestati činiti nešto što je neprilično, tu bi onda trebala biti vlast, koja bi takav pozdrav morala izričito zakonom zabraniti – i gotova priča.

- - - - -

No, niti jedna vlast od devedsetiprve do danas nije to izravno, izrijekom, nedvojbeno učinila. Dapače, Račanova vlast – a ne neka druga - dala je čak odobravanjem registracije udruge sa tim pozdravom u statutu i prvim bijelim poljem, ne sjećam se više svih detalja – zapravo legitimitet takvom pozdravu (tek ih je Malenica deregistrirao prije godinu dana).
Tu ćemo se sada prisjetiti Nietzscheovog glasovitog citata o državi: državom nazivam to, gdje svi piju otrov, dobri i loši: gdje svi gube sebe same; gdje se polagano samoubojstvo svih – “životom” naziva.

- - - - - -

Upravo zato, svaka vještija vlast u ovoj zemlji dobro znade jednu jedinu stvar: nema vlasti koja je Hrvatima zabranjivala pjevanje a da je opstala; stoga niti jedna vlast ne želi grlom u jagode izričito donositi takve zabrane. Pogledajte samo kako je žalosno, urušavajući se sama od sebe kao što se sada urušavaju naše fasade po metropoli – prošla sebeljubiva i nadmena vlast koja je zabranjivala recimo „Vilu Velebita“ – za koju se tada tvrdilo da vrijeđa osjećaje građana, makar su je zapravo većinom pjevali pijani momci što si ih, domajo draga, kao po jednom pjesniku - gledala svisoka kada se vraćahu s megdana; momci što su završavali po prekršajnim sudovima; jedan je bio previše grub, a drugom - na licu previše rana; svaki je htio poljupcem da se umije, a nijedan tvom oholom srcu drag bio nije.
Hrvat mnoge stvari čini u životu sasvim nerado; ali neke čini vrlo rado – no, van svake sumnje najradije čini one koje su mu zabranjene, kakve god da bile. Ako ne u nekom loptanju, gdje će doprijeti do trećeg, katkada čak i do drugog mjesta u svijetu - u potkopavanju vlasti koje brane pjevanje - Hrvat je neokrunjeni prvak svijeta, heroj koji iz potaje s ponosom mrmlja „ne bu mene niko u mojemu dvorištu“.
Nema naroda koji će tako temeljito sjebati vlast koja bi mu zabranjivala pjevanje ili pozdravljanje, ma kako ono strašno bilo. Smrt fašizmu, i tebi sinko – reći će Hrvat nekom ozarenom komunistu već četrdesetšeste ponosno gledajući u pod, znajući iz svoje slavne tisućljetne povijesti sasvim pouzdano - ako išta – onda to da ničija do zore nije gorjela.
Hrvat izgleda da ne viče „Za dom spremni“ zato što sam misli da je tako dobro; Hrvat to obožava vikati zato što misli da će zajebati vlasti i njoj zbog toga izvaditi mast.

- - - - -

Pokušavam zamisliti Hrvatsku u kojoj je zakonom izričito zabranjen „za dom spremni“ što unatoč svemu zagovaram – no, probajte zamisliti; tada se više tako ne bi uzvikivalo samo po najvažnijim utakmicama, pijanim zabavama maturanata ili dočecima reprezentativaca; naime – iz čistoga inata – tada godinama vjerojatno ne bi bilo svadbe na kojoj netko ne bi iza ponoći povikao „za dom spremni“ - i policije koja ne bi morala intervenirati sa zebnjom, nelagodom – na koncu vjerojatno i sprdnjom, kako sve što je normalno kod nas završava. Pun bi barem vikendima bio Remetinec ili Oranice gdje bi se uhapšene skupljalo na smotru, kao u nekom Jasenovcu ili Golom otoku.
Kako je ovo lijepo u nas Hrvata, za svaku spačku imaš shodan primjer sa obje strane. Moraš samo paziti na korektnost i ravnotežu, red je – uvrijedit će se netko inače.

- - - - -

Mi Hrvati najviše stvari kroz povijest – zaključit će neki vješti vladar makijavelističkog tipa - gutamo u modu „ignore“, a ne u modu „stop“. Nedjelja vam je sveti dan? Nema veze, tko šljivi vaše kanone, navući ćemo nedjeljama vaše žene u shopping mallove akcijama i popustima. Drugi ste ili treći na svijetu u bilo čemu? Nema veze, upropastit ćete sami vaša slavlja trvenjima oko toga tko će i što pjevati na njima – umjesto da se ljudi, veselite – jer živite u državi koja je u nečemu treća u svijetu; valjda bi vam to nešto trebalo značiti; od toga normalni mogu imati samo koristi. Kako? U svijetu će se prodavati vaše majice, kod vas će dolaziti turisti, kupovat će se vaši proizvodi i usluge, bit ćete rado viđeni i po dobu poznati gosti gdje god da dođete – pa zar je to malo?
Tko zna konačno, što je zapravo najžalosnije - taj nesretni pozdrav – da je od one nesretne utakmice mladih reprezentacija u Varaždinu 2011. pa do danas bio manje-više ignoriran – sjetit ćete se te utakmice lako, pa u ovoj zemlji dvije trećine ljudi veseli se nogometu više nego potporama Vlade, zar ne? - možda bi bio posve zaboravljen. I ustaše bi tako otišle u ropotarnicu povijesti kao oznaši i kulaci, ili križari i politbiro, kamo i pripadaju (a odakle vjerojatno nikada niti ne bi izišli zajedno sa čitavim politbiroom partije – da ih na površinu zemlje nisu prizvali nesretni martovski demonstranti četrdesetprve; usput - znate li da je sam Juco Rukavina još u svibnju te iste godine, kočopereći se u sjajnoj novoj uniformi negdje na križanju Mesničke i Ilice - okrenuo glavu od Andrije Hebranga a ga ne prijavi prvom redarstveniku, toliki su kompe još od Mitrovice i Lepoglave bili?) Ovako, evo nama ustaša svako malo na vrata, kao da još prije sedamdeset godina nisu zbrisali u dva auta i rashodovana švapska kamiona sa kuferima punim krzna i zlata, da se više ne vrate, ostavljajući iza sebe na milost i nemilost osvete željnom protivniku čak i mobilizirane maturante i domobrane dvadesetisedmog i dvadesetiosmog godišta u četveroredima.

- - - - - -

Eto, politika je jedna okrutna i strašna stvar. Tako, nakon što se prošetamo do Brežica kao do Vodica i nakon što nam za kruh i mlijeko prodavačice počnu uzvraćati one bezvrijedne bakrene cente, ili kada se cijene počnu zaokruživati na čitav cijeli euro više, pa dojam da je tih eura sve manje i manje i manje negdje već u veljači - ne bude uopće pogrešan - malo tko sjećat će se tih i takvih uspjeha (Euro, Schengen, fondovi…) kada se bude sravnjivala bilanca trenutne vlasti. Upravo bura koja se podigla oko dočeka reprezentacije pokazuje da se stvari na političkoj pozornici jako radikaliziraju, i da bismo za ovim vremenima – ma kako to nevjerojatno zvučalo – još mogli žaliti.
Najveća je farsa povijesti (to vam je ono kada se ona ponavlja nakon tragedije) to što se loša vremena vrlo često pokažu kao - dobra stara.
Za dom spremni - morat će, kako je s tim stvarima i red - svatko od nas na koncu ocijeniti za sebe i svoju savjest, ma koliko se neka vlast time bavila ili se nevješto ne željela baviti. Da bi se možda jednom, kada nas svakako više neće biti, moglo živjeti u nekoj zemlji u kojoj uspjesi neće biti izvor frustracije – nego veselja, kako to već jest u normalnim zemljama, među normalnim ljudima, tamo kamo i mi zapravo težimo, i baš nikako da više stignemo, ali stižemo, stižemo – samo da i ovi ne propadnu prije nego mi dosegnemo bar do predsoblja, verande, komarnika na glavnom ulazu u taj nesuđeni zapadni raj.

Tek tada znat ćemo istinski tko ne voli zemlju kojoj pripada – što nije baš nikakav krimen – i moći ćemo ga žaliti, a ne mrziti; to je odlika velikih ljudi; jer zamislite kako je u stvari strašno čovjeku ne voljeti mjesto gdje jesi - i nemati za to nekog važnijeg razloga, osim osjećaja.

To je mjesto na kojemu sada Hrvatska mora pobjeđivati; to je vjerojatno njena majka svih bitaka na kojoj će opstati ili propasti. Ljušturi koju smo s toliko strasti i uspjeha stvorili – valja konačno sadržaj, ljepotu, funkcionalnost, smisao; shvatiti da se društvo bez osjećaja za opće i javno, nego samo za sebe i svoje – ne može izgraditi. Promijeniti sebe: jer nisu Hrvati loši od ovakve Hrvatske (ona je njihova slika i prilika), nego Hrvatska ne može postati bolja – drugačije nego da Hrvati postanu bolji. Valja sada opravdati činjenicu da je stvaranje države imalo ikakva smisla osim gole obrane od jačeg neprijatelja. Valja postati doista – a ne tek na repu nekih okrutnih statistika - država koja i pripada u društvo u kome se našla; najbolje društvo na ovoj planeti.

Sve su ostalo kule od pijeska, utvare, straćare. Ili, kada već o glazbi pričamo: šund.

srijeda, 18.01.2023.

Dobar dan

Dobar je dan u kojem satima hodaš pod toplim zimskim suncem, pa uvečer jedva stojiš na umornim nogama dok ti lice bridi od crvenila i svježeg zimskog zraka.

Sjajan je i dan u kojemu, da bi se sklonio od kiše, predvečer u gomili tražiš zaklon u velikom trgovačkom centru, čekajući zamotan u jaknu i bluzu; u ruci stišćeš mobitel i čekaš poziv, gotova sam, pa te nakon trećeg kruga gospođica što prodaje neku kozmetiku prilazi i pita, može li jedno pitanje - i nakon što ti dobronamjerno kimneš glavom, upita čime tretiraš crvenilo na licu, a ti joj sa neskrivenim osmijehom veliš, aha, očito mi je prevruće ovdje, hvala Vam, moram van na zrak - i znate, ova kvržica na čelu, to sam u subotu poljubio jednu bukvu na Sljemenu, jer je blato bilo sklisko; pa gospođica zašuti od snebivanja, kakav majmun, valjda veli u sebi, mora biti da je uzbuđen jer mu je žena na razgovoru za posao.

Lijep je i onaj dan u kojemu briljiraš među kolegama, svi prihvaćaju tvoje ideje lupajući se dlanovima u čela, kako se online konferencije prije nisam sjetio, toga nije bilo u naše vrijeme, putovalo se u nedođije satima i danima, pa zašto nisi tu svaki dan da me naučiš; pa nisam, baš zato što ne moram biti, mogu online, jel' da, i ta tehnika je tu zato da služi nama, a ne mi njoj?

No, najbolji je ipak ledeni, zimski, oblačni dan u kojemu ne morate baš ništa prije pola osam, čak niti doručkovati; kuća je prazna već u sedam, pa se u polusnu izazvanom zvukom zaključavanja izvana - okreneš i pružiš ruku tamo gdje miriše vruće i meko; uploviš kao u luku kojoj si prilazio godinama, a sada si našao lukobran, smiren vez, mirno more – i čuješ samo slab šapat; spavala bih još samo malo, još samo malo, još samo malo.

Ljudi čekaju na budućnost jer se od nje nadaju nečemu boljemu; sve svoje dobro sam već ovdje pomalo skupio; ne čekam zapravo baš ništa što bi trebalo čekati i što ljudi čekaju; neka stvari idu svojim tijekom, ili nečijim drugim. Više baš ništa ne moram dobiti, mogu još samo dati.

nedjelja, 15.01.2023.

Subotom preko brda

Slušajte što vam veli iskusni zgubidan po planinama: subota je puno bolja od nedjelje. Jer, ako se ide na Medvednicu, onda je bedasto ići radnim danom, osim ako se ne dočepate Puntijarke ili Grafičara, a nije to baš lako ovako kako ću vam ja opisati – pa onda ako idete vikendom, izbjegavajte nedjelje, nedjelje na planini su malo manje napučene od trgovačkih centara; više nema mjesta gdje se ne može doći autom, bježite od nedjelja. Recimo, nedjelja na Glavici – tu se ne može proći oko doma, a kamo li nešto pojesti. birajte subote.

Bila je dakle ovo jedna bajkovita subota; izgleda čak da možemo reći – posljednji pozdrav sa siječanjskim suncem za dugo vremena; prognoze nisu obećavale čak niti vjetar; idealno za prijelaz planine u jedan dan. Pomniji čitatelji ovog bloga znat će da za to postoje tri točke i bezbroj kombinacija koje ih uključuju; jedna je vrh (ili Činovnička livada) do kojega se može primjerice iz Šestina, pa onda dolje u Bistru, Kraljev Vrh ili – tko ima vremena i volje – Stubake; druga je Lipa (do nje iz Planine ili sa Laza, pa opet do Gornje Stubice), a treća je ta koju poduzimam ovom prilikom: iz Poljanice Bistranske na legendarnu transverzalu zvanu osmica.

Kada smo mi bili klinci i kada smo željeli spajati puteve po hrptu, transverzale su bile relativno nepoznate i slabo održavane – ići njima značilo je vječito se izlagati gustom grmlju krpeljima i riziku da se izgubiš na dva sata od nigdje; ljudi su se penjali gore i spuštali dolje, ali malo je kome padalo spajati poduhvate i dijelove planine – zapadni, središnji i istočni. E sada se vrijeme promijenilo i planinari su, ima tome već dosta godina, uredili krasnu stazu što se od livade pod Grafičarem spušta sve do Ponikvi, a nosi broj osam; pred samim Ponikvama račva se na skretanje za Kamene Svatove (pa ubrzo i Podsused) ili odlazak na gajničku stranu.

Kod Grajfove dolaze i vijesti o potresu u nizini; dobro je – što drugo može zamijetiti umorni, znojni, nezahvalni mravac na svome putu ni u što.

Ovaj puta tu osmicu dohvaćamo iz Poljanice Bistranske; staza nosi broj 68 i počinje negdje iza groblja, a do osmice treba nam točno sat vremena, nismo tako loši. Prvi je uspon odmah na početku, poslije se hvataju izohipse i prelazi sa brda na brdo, da bi se na koncu uhvatio hrbat u drugom, znatno težem, usponu od skoro četrdesetipetice. Štapovi mi već tu znače jako puno i služe prenošenju tereta gornje polovice tijela sa koljena na ruke.

Nakon što se dosegne hrbat, slijedi kakvih petnaestak minuta više-manje lagana uspona do Grajfove Kopanje, to je važno raskrižje – tu se prema zapadu pruža staza broj osam za Ponikve, a prema jugu za predivan slap Sopota (najveći i najljepši slap na planini, pa tko nije bio, preporuke, osim što je staza otuda na nekim mjestima jako strma, pa je čak za mnoge dolazak bolje izvesti spuštanjem sa Ponikvi). Ovaj puta nećemo do slapa, nego kod same nadstrešnice pratimo put do raskrižja: osmica se uspinje prema Grafičaru, a mi se prema jugoistoku odvajamo na stazu do Risnjaka – prvo lagani spust do potoka, pa poslije isto takav lagani uspon do kuće kojoj prilazimo sa sjeverne strane, kakvih dvadesetak ili nešto više minuta. Sve skupa od busa u Poljanici oko dva sata – idealno za ovakav dan u kojemu se prvi mraz želi prespavati, a uživati u toplini i svjetlu sve do zadnjega časa.

Risnjak je jedan od domova do kojih na vodi asfalt, pa je i automobila puno manje – no na grah se ipak mora pričekati barem pola sata; vrijedilo je - jer skupa sa pivom i tri komada kruha taj hranjivi i fini kompletić ovdje košta samo tri i pol eura; Cinkuši su uvijek bili pošteni i vrijedni ljudi – a praktički sami članovi benda poslužuju milijun ljudi u ovu predivnu subotu.

Poslije kratka izlaganja blagom siječanjskom suncu, koje će – vjerovali ili ne – dovesti do toga da se navečer pod sigurnom paskom Drage („je, je od sunca si crven, sigurno“) štitiš nekakvom Njenom mašću (u snagu sunca će se uvjeriti tek kada ti pomiluje kožu lica i shvati da si crven od čela do brade i po vratu, i da to sve sa jednom pivom nema nikakve veze) – slijedi predivan spust stazom broj 9 do Mikulića. Blata ima, ali ne toliko da bi bilo opasno, a sada su štapovi za moja koljena na nekim mjestima obavezan suputnik i alat.

Medvednice, oj planino blatna, po tebi je svaka staza zlatna – progovara iz mene narodni barbarogenij negdje već u busu koji nas spušta na Črnomerec, dok se posljednji traci zlata bore s našim kapcima oko Fraterščice ili Strme ceste. Naravno da smo već isplanirali šest izleta koje se mora poduzeti, ali jedan od njih jako, jako intrigira uspavanu avanturističku dušu, jer podrazumijeva da Šengena više nema, i da se to sada ne samo može, nego se čak i smije: od Dobove vlakom na Novo Mesto, pa pješke na spavanje u Gospodični, a drugi dan preko Gere dolje u Sošice na bus. Kao stvoreno za dulje dane što su pred nama recimo u veljači, a ne donose još previše topline!

petak, 13.01.2023.

Ljeto

spustila se zima niza moje kapke, dok te šuteć“ tiho zamišljam u mraku
ležiš pored mene na vrelini jutra, upravo smo mokri izišli iz mora
vidim te dok žmirim sretan prema suncu, pridižeš se lako dirajuć“ me kratko
nazuvaš se mazno šušteć“ do mog uha, slušam tvoju nogu - više nije bosa

pa uzimaš ručnik, odjeću i osmijeh, šapćuć da ti smeta hladan mokar kostim
i odlaziš lako do prve kabine; ležeći na boku gledam te sa poda
slušam dok ti potplat udara o petu; zvuk najveće sreće i najtišeg mira
nestaješ za tankom pregradom u krugu, a još uvijek mogu vidjeti ti noge

dok pregrada bliješti, napeta i čvrsta, za njom pršti sreća oko moga raja
pa tkaninu svlačiš i postaješ gola; pričam s tvojim blagom kao da je moje
putujem s ručnikom kojim lako brišeš vrat, grudi i trbuh, guzu, rame, bedra
a najljepše mjesto mojih tihih čežnji uvijaš - i stižeš vješto do suhoće

hodam već s ručnikom tvojom mekom kožom, vrtom što miriše od ljubavi i soli
i samo ću ja sad s tobom ovdje znati da si preko svega obukla tek jedno
tu haljinu dugu, šušteću i tamnu što dopire sve do gležnjeva i vrata
a pod sobom skriva golu radost smijeha i slobodu bujnu kojima me vodiš

prema bučnom podnevu od gomile i vreve, što im uteć“ želiš dok nas želja veže
pa nas nosi brzo kroz sjene i kroz kale i struji nam kroz prste što ih nijemo stišćem
dok se svijet gubi u stisci vreline i dok slušam kako brzo dišeš lijepa
na tom svetom putu preko nekog ljeta koje nas je vječno uvuklo u sebe

srijeda, 11.01.2023.

Vraćanja

Nekako u ovo doba zime, prije nekoliko godina - put nas je nanio prema Istri i to prema njenom najjužnijem dijelu. Upravo taj dio Istre onaj je na kojemu sam provodio mnoga ljeta kao dijete, negdje od početka školske dobi pa zapravo sve do konca fakulteta. No, nije to bilo vrijeme od nekih velikih izleta i poduhvata, takvo je bilo doba – bilo je neobično da se djeca druže i budu sa starcima, jer smjenjivali su se samo oni koji su me čuvali – majka, otac, baka i djed, tete i stričevi, tkogod je uspio doći do mora – nekada je u trideset kvadrata znalo spavati po osmero ljudi. Zato si svoje vrijeme kroz ta dva ili tri ljetna mjeseca školskih praznika provodio u društvu istih kao ti a to je značilo da si zapravo osuđen na nekoliko plaža, jedno ili dva sela, slastičarnu, dućan i nogometno igralište; tako se nekada ljetovalo. Tek početak odrastanja i odlazak u vojsku pokazao mi je što se sve nalazi u blizini mjesta na kojima sam ljetovao, a oba ova mjesta još do prije tridesetak godina bila su posvema nedostupna – jer su zbog svoga položaja predstavljala vojne poligone.
Jedan takav, za gađanje iz aviona (sjećam se kako smo kao klinci iz mora, kupajući se, znali promatrati kako avioni nisko lete nad nekim metama i gađaju ih raketama) – bila je ližnjanska Marlera, osamljeni rt (u stvari, najistočnija točka juga Istre) sa svjetionikom kojeg ni do danas – o sramote – nisam uspio vidjeti, jer smo došavši do mjesta na kojemu sam snimio neke od ovih fotografija – shvatili da smo u velikom tjesnacu sa vremenom. Vidim, nema druge nego da moj prijatelj i ja potpuno otkačimo, jednoga ljeta ili još bolje proljeća - uzmemo šator, ruksake, udice i podmetače za spavanje, pa od ližnjanskog autobusa produljimo kakvih desetak kilometara, polako, nogu pred nogu – do svjetionika, i tamo onda ostanemo barem dva ili tri dana. Vjerujem da u gusterni ima vode – moguće čak da u svjetioniku i ima nekoga; jer voda bi tu svakako bila najveći problem. Zaista, nije to nemoguće izvesti, trebalo bi samo dobre volje i nešto vremena. Ma hajde, ne budali, pa da ovi tvoji čuju da si spavao negdje u divljini a ne kod njih u selu, i još uz tonu mesine ili ribe sa roštilja ili barem dobar brudet – odrekli bi te se. A kako ćeš pješke proći mimo toga svega – jedino da se ogrneš u nekog beduina, skijaša, ronioca, pa nikome ne javiš da si tu, i što bi onda rekao: ma znate, sjajno je to sve, ali vi nikada ne biste tako, kao divljaci – proveli noći pod nebom, a to je baš ono što ja želim?
Drugo mjesto je Kamenjak, sama najjužnija točka poluotoka, područje i danas potpuno nenastanjeno i divlje do kojega se dolazi iz Premanture; ono što je najapsurdnije – prvi sam puta tamo bio sa osamnaest godina u vojsci, odvozeći nekakve topove sa bojevog gađanja kamionom sve do Vrhnike u Sloveniji, a dok smo čekali da to gađanje prođe i da topove prirede za prijevoz, proveli smo tri nezaboravna dana u toj divljini, u pravom logoru spavajući u vrećama i dangubeći okolo, jedući brudeta koja su mornari kuhali u ogromnim kazanima od netom ulovljene ribe i školjki ili pečenu ribu sa žara, kupajući se u moru jednoga toploga rujna, promatrajući u daljini svjetla Medulina i daleke Pule i sanjajući kako bi ovdje bilo lijepo barem jednom doći kao slobodan čovjek. Eto, godine su i godine prošle dok taj zavjet nisam konačno ispunio pred nekoliko zima – i snimio ove fotografije, šiban burom i valovima sa svih strana. Stajao sam tako dugo vremena na nekoj stijeni, gledajući u daljine, u podivljalo more i beskraj, dok me nije prenuo poziv našeg kuma – tada smo pošli na šetnju oko nekih topničkih bitnica ispod Šišana imenom Monte Madona sa kojih se pruža fantastičan pogled na pola Jadrana, morao bih negdje imati i te slike.
Lijepo je vraćati se na mjesta koja si posjećivao ili o kojima si iz blizine sanjario kao dijete ili u mladosti; čudan je osjećaj – kao da u tebi još uvijek ima puno onog nezatomljenog, bezbrižnog i lakog – a sada zapravo možeš sve što si želio nekada, više nema niti onoga ne smijem, niti nemam para, niti nemam vremena, samo više baš nemaš tu neustrašivost i snagu. Dobro, imaš još i nešto obzira – nisi potpuno odljepio, i to je.
Sve u životu ima svoje vrijeme, na nama je samo da to prepoznamo. Vjetrovi, mora, sunca i stijene tu su da nas na to s vremena na vrijeme upozore.

ponedjeljak, 09.01.2023.

Plemeniti

Čitam vlastiti blog, jer čovjek uvijek na njemu nađe ponešto iznenađujuće – možda čak i svoje, ali i ono što ljudi dodaju; otkrivam detalje koje smatram vrijednim naglasiti – ali ne zbog neke moje vrline, vrijednosti, doprinosa – nego upravo zbog onoga što ste vi svojim komentarima ovdje stvarali i stvorili. Ne daj Bože - brisanje bloga - doživio bih utoliko strašnom i nepopravljivom tragedijom, i stoga molim da mi se objasni i da me se nauči – ako je ikako moguće - kako arhivirati čitav blog i može li se to uopće; s te strane gledano – moram priznati da ne razumijem baš ljude koji brišu svoje blogove; to je sada već jedan toliko važan dio moga života – ti vaši komentari i razgovori, da bih se osjećao kao bez desne ruke kada bi to, daleko bilo, jednoga dana nestalo – a sve će pod ovim nebom nestati i svemu će doći kraj; pa kako je osnovano očekivati da ću i ja nestati prije kraja svega i prije kraja svijeta, možda će još koji mjesec poslije čak i ovdje ostajati komentari - kada me već ne bude – jer neki drugi, novi, bolji i ljepši će živjeti i nakon mene.

Davno još, ima tome već dvije godine pa i više, pisao sam ovdje o devastaciji koja se provodi u mome kraju; ticala se – osim onoga na što ću se vraćati ovih dana, vezano uz jedno područje daleko od svake civilizacije - i prilaznog puta automobilima k dvorcu, tamo gdje se sada nalazi otmjeni restoran. Dvorac je sagrađen prije kakvih stopedeset-dvjesta godina; njegovo održavanje posebna je priča koja nas sada ovdje izravno ne zanima; jedino čega se mogu ovako na brzinu sjetiti jest detalj kojeg sam slušao u nekoj radio emisiji koja je svojedobno na nacionalnom radiju bila posvećena tom dvorcu, a u njoj je sudjelovala jedna starija gospođa, očito povjesničarka umjetnosti, koja je nakon dugog izlaganja voditeljice o povijesti kraja i dvorca zaključila kako ovaj naraštaj očito ne zna što bi s time smisleno učinio, pa da je njegov zadatak konzervirati stanje i održavati ga za budućnost, za one koji će doći i koji će takvo što umjeti. Hajde, valja priznati, prije nekih dvadesetak godina doista je i bilo radova na uređenju dvorca, stavljena je nova žbuka i uređen krov, a unutrašnjost je praktički ostala netaknuta. No, nije to ono što je predmet ove priče.

Okolinu dvorca čini predivan perivoj kojeg je očito gradila i sadila vješta ruka posvećena tome poslu. Grofica je, prema predaji, angažirala vodeće hortikulturne stručnjake onog vremena i ovisno o konfiguraciji terena, položaju u odnosu na sunce i drugim važnim stvarima, određivala mjesta sadnje i izgled perivoja. Posljedica jest to da je perivoj uređen tako da čovjek stvarno na nekim mjestima osjeća posebnost mjesta, dobre vibracije i spokoj kojeg staro i bogato drveće širi u okoliš. Dolazak, makar i radi nekoliko časaka šetnje ili odmora na mjestu okruženom starim brezama, hrastovima, kestenima, orasima, u poljima medvjeđeg luka ili maslačka, jamči trenutnu tišinu i veselje. Doduše, odavna već otvoren je na rubu perivoja golf teren, a uz njega i klub sa kafićem, što u pravilu nekoliko puta dnevno znači prolazak automobila perivojem, za one koji ne žele hodati, pa makar takvo što bilo i zabranjeno istaknutim znakovima.

Klub se s vremenom pretvorio u unosan biznis za vjenčanja i razne proslave, kada se uvečer oko zgrade znadu okupiti i desetine vozila. Ali, niti to nije bilo dovoljno. Ono što je tada učinjeno jest to da je s donje strane šume, od ceste koja povezuje gradić sa novim trgovačkim centrom, ispod travnjaka pretvorenih u golf igralište, probijena nova cesta: ona ne ide kroz sam perivoj, ali vodi potajice do njega. Sada više dame i gospoda u finim cipelicama i odijelima ne moraju štrapacirati petstotinjak metara po sitnom šljunku, jer je omogućen dolazak vozilima do samog golf kluba. Ne treba sumnjati da će ovakva prilika uskoro značiti i parkiralište tik do samog dvorca, u perivoju, a potom možda i još štogod drugo. Ono što je meni jasno jest to da će se naša djeca teško u poznijim godinama sjećati kako je taj perivoj izgledao, dok ga unuci vjerojatno neće niti upoznati. Uopće ne sumnjam da je čitav taj projekt popraćen odgovarajućom pravnom regulativom i da je sve učinjeno po zakonu.

Pa sam onda na to sve (nije sad bitno od koga, ali sjajan komentar) barem u vezi sa tim dvorcem, dobio odgovor koji je glasio otprilike kako je sve to s prošlošću na prvu simpatično i lijepo, ali kako ne bi bilo loše srušiti sve spomenike na vremena kada su jedni - i to bezobrazna manjina - uživali u obijesti dokolice, dok su istovremeno oni koji su im to osiguravali umirali od gladi i bolesti, ili u ratovima koje su vodili kako bi ti vladajući obješenjaci imali još više nego imaju. Dakle, dvorci, zdanja i perivoji, time su običan podsjetnik na gadna vremena, kada je neki vlastelin da ne trepne uređivao sebi već neko mjesto za ugodnije provesti vrijeme dok su mu podanici umirali od neimaštine, potrošeni i obespravljeni rintajući od zore do mraka. Utoliko – bolje je da preživi potok, nego neki dvorac, jer tim bolje - što više toga što je priroda sama dala bez da joj je ljudska ruka ikada išta pomagala. No, na koncu je ipak u tome zanimljivom komentaru stavljena i ograda: ne bi bilo baš sjajno vratiti u pećinu uz sve što nam je ponudio napredak, a on je ostvaren upravo realizacijom pohlepe onih koji su na njemu debelo zarađivali.

Na taj upis odgovaram na licu mjesta pitanjem: jesu li zapravo ikada postojala vremena koja se ne bi mogla okarakterizirati kao gadna? I znači li to da, ako je ostala neka nesporna vrlina, ljepota, vrijednost iza njih, sada današnji vlastelini imaju pravo zatrti je radi opet svoga dobitka? I - da nema napretka, bismo li se uopće mogli i stigli od muke diviti Risnjacima, Kornatima ili tim potocima? Znam da dobar čovjek pati dok god pati itko drugi, pa svakako zbog iskazana revolta spram eksploatatora i tog „prigovarača“ valja ubrojati među te, dobre - no ono što daje puninu životu nisu radikalni obrati već male, obične stvari; trenuci utjehe i iskre svjetla. Rušenja i satiranja na tom su putu, vjerujem da ćemo se složiti, daleko manje dala od polagane, strpljive gradnje ili pak obična sabiranja u tišinama.

Konačno - i sam bez ikakva velika razmišljanja u dvojbi – ljudska djelatnost ili prirodne ljepote – kada je u pitanju odlazak nekamo i doživljajna ekonomija – preferiram potonje; malo mi je mjesta koja sam vidio (Rim, možda Venecija, ali to je samo pitanje ukusa i ništa više) a da se mogu mjeriti sa nekim vrhovima, rijekama, prirodnim ljepotama po jačini doživljaja i ljepoti koja bi u mene ušla (Alpe općenito, posebno recimo slap Kozjak ili Zugspitze, ili prizori otvorenog mora sa Kornata, ili recimo čak i Mrežnica-kada se bos kroz kaskade uputiš na neki otok, zalegneš među dva rukavca i šutiš). Ma zapravo, sve se to skupa može slikati pred prizorom u kojemu negdje u običnoj šumi, šumi vulgaris - sjedneš na neki panj i pogledaš uvis; nad tobom su krošnje na vjetru: tu si živ koliko si dug i širok.

Stoga, morao bih se barem djelomice i složiti sa onom tvrdnjom kako je napredak tehnike u pravilu značio i napredak nepravde i da obilaženje artefakata iz prošlosti nema većeg smisla. No, ipak – zapravo ne mogu; ne umijem ja to.

Život nije crn ili bijel, nije niti siv – više je sve to u isto vrijeme, sa puno, puno nijansi šarenog; dobrim dijelom je zapravo onakav kakvim ga stvaramo svojim mislima i riječima.

četvrtak, 05.01.2023.

Sjekira

Što žene privlači prema grubim muškarcima? Da, onima opasnim, onima koji su onakvi kakvim je jednom davno Ena Begović opisala Marlona Branda: kada te pogleda, ne znaš hoće li te poljubiti ili udariti.
Znate već, ne moram sada zakerati – ono, prolaziš kroz mladost nevidljiv, čak si još i godinu dana mlađi od ostalih; dok oni pravi voze motore, tuku se, prodaju cigle i uspijevaju; ili samo ti misliš da uspijevaju – ostave već do tridesete iza sebe nekoliko unesrećenih žena, djece i pasa, čitavo jedno dvorište slupanih vozila i prometala svake vrste i barem nekoliko bačvi popijena alkohola.
Najljepše djevojke već do dvadesete, ma što do dvadesete – do šesnaeste - odu za takvima, nemojte mi sada govoriti da sam u krivu – ali upravo zato i jesu najljepše – da bi to polako, bolno i u suzama prestajale biti; ostaju one koje su najljepše iznutra, samo treba znati gledati.
Bolje rečeno, treba početi gledati. Ali – gledati srcem, a ne očima, gornjom – a ne donjom glavom, da budem, da prostite, prost.
Znate kako je to lijepo jedna brižna majka – dok sam ja slušao prestravljen iza vrata sobe - u besanim noćima kada se djeca odgajaju a jugovina puše po prozorima - govorila svojoj petnaestogodišnjoj kćeri: najbolje frajerice u mojoj generaciji danas nemaju završenu školu.
Znam, znam, sada ćete reći da opravdavam ubojstvo – ali ne opravdavam ga; najbolji dokaz tome jest to što sada o tome pišem: ubojstvo me na to tjera i dere me, ne umijem šutjeti. Ja da opravdavam ubojstvo? Ma dajte, hajte, najte: čime se može opravdati to da netko sjekirom raskoli glavu jednogodišnjeg djeteta?
Najvrednije žene u društvu koriste instinkt i sigurne su: oni koji se znadu snaći u nepredvidivim situacijama, oni snažni – ti će osigurati produžetak vrste.
Tako i muškarci: nisu važne dobre, važne su najljepše – radi njih u međunožju gori; od njih će doći novi, snažni, nepobjedivi.
Društvo je velika i smrdljiva mesnica; u njoj se melje ljudsko meso i udružuje radi koristi i interesa, a ne radi dobrote.
Čovjek mora naučiti negdje barem do dvadesete da je sam pod nebom kao prst, i da će takav i otići onamo odakle je došao, ponijevši sa sobom možda nekoliko vrijednih uspomena, jednu pravu ljubav i par znojnih dlanova u dubokim džepovima.
Sve što nam tako dođe, dobitak je i radost.
Jer, ne valja ipak zaboraviti staru mudrost koja kaže da je ljubav kao sjena: ako trčiš za njom, nećeš je nikada stići; ako joj okreneš leđa, slijedi te neprestano.

Alan Ford

DP&P

Naravno, sjećate se Alan Forda. Alan Ford je strip koji govori o grupi TNT, poduzetničkom startupu sedamdesetih u srcu američkoga sna. U Alan Fordu postoji hijerarhija unutar ove grupe, oni imaju Broja Jedan, imaju Debelog šefa kao izvršnu vlast, imaju Sir Olivera kao sposobnog lika sa vezama u najvišim sferama, imaju Grunfa, Bob Rocka koji stalno prigovara i Alan Forda, dobričinu koji uvijek nagrabusi, ali nikada istinski nije nesretan. Imaju sve; svoju firmu, poslovni prostor, tablu, izlog prepun umjetnog cvijeća, sve potrebne dozvole i ime, ali u svemu tome postoji samo jedan jedini problem: u tu cvjećarnicu nitko nikada nije ušao kupiti cvijeće.

Što više gledam ovaj nevjerojatan meme koji posljednjih dana kruži bespućima sumrežja, postaje mi jasno da je centralni problem naše hrvatske države to što je ona - zapravo formirana kao cvjećarnica. I mi evo imamo svoga Broja Jedan, imamo Debelog šefa kao izvršnu vlast, imamo nekoliko Sir Olivera kao sposobne likove sa vezama u najvišim sferama, imamo svu silu Grunfova, čitave armije Bob Rockova što stalno grintaju na internetu ili po šankovima birtija od Sustipana do Mačkovca i Batine, imamo i ne jednoga Alan Forda, puni smo dobričina koji uvijek nagrabuse, ali nikada istinski nisu nesretni-barem ne toliko da bi se u nečemu mijenjali. Sve mi imamo; Ustav, zakone, vlast, pravosuđe, carinu i porezne uprave; imamo u većini - ljude koji rade puni radni vijek i onda žive od crkavice, kao i ljude koji sa dvadeset uživaju u obilju; imamo najsuvremenije autoputeve sa službenicima koji ih naplaćuju kao da je šezdesetideveta i gradove kojima je opasno prolaziti i u kojima vatrgogasci svako malo i pri svakom jačem vjetru skidaju ukrase, štukature i zabate koji prijete smrću i ranjavanjem - ali u svemu tome postoji samo jedan jedini problem: u našu cvjećarnicu isto tako nikada nitko neće ući kupiti cvijeće.

Barem ne dok smo u njoj mi ovakvi. Pitajte o tome sve one emigrante koji prelaze našu granicu i bježe glavom bez obzira dalje, ne na svoju sramotu.

Mi još uvijek nismo dali smisao i sadržaj našoj savršenoj, blještavoj praznoj ljušturi koju smo s toliko truda, strasti i larme stvarali i konačno stvorili, pa je čak i uveli u najbolje društvo na planeti: još uvijek nismo pronašli niti jedan dobar razlog zbog kojega smo to učinili, osim onoga koji je naprasno prestao negdje devedsetipete, kada smo negdje sa Dinare i od Slunja ugledali posljednju prikolicu posljednjeg srpskog traktora kako bježi od nas samih glavom bez obzira, ostavljajući u svojim napuštenim kućama stare babe da ih zajedno sa njima zapalimo; otada još uvijek sebi tepamo da smo na državu zapravo bili primorani – jer bi pod agresijom onih tamo - bili vjerojatno izbrisani s lica zemlje. Živa istina.

No, to je sve što smo u tom pogledu stvorili i shvatili, barem što se tiče sadržaja: društvo u kojemu se bolje živi-jer to je smisao zajednice, zar ne?; ljude koji će biti zainteresirani za one oko sebe, za opći interes, za upravljanje, za dobrobit zajednice, ljude koji će nešto ulagati u sebe i u tome vidjeti neki smisao, izlaz, put – a ne samo u drugima vidjeti izdajice i protivnike i slabe Hrvate; vlast koja bi nešto ne samo činila, nego li i predviđala – čak i van mitskog razdoblja od četiri godine unaprijed; koja bi se ponašala drugačije od pijanog tek zaposlenog mladca koji je veselo pošao u banku po kredite, mi ćemo morati naći po irskama, austrijama i njemačkama; takvo što ne raste južno i istočno od Sutle i Drave – ili još uvijek ne.

Takve ljude ne rađa država, obrazovanje, sustav; takvi ljudi rađaju se i odgajaju po toplim domovima, kućama i stanovima – ili ih ima ili ih nema.
Mi ćemo i dalje naći problem u svemu ostalome i svima drugima – samo ne u sebi, i mislit ćemo da je istinski uvjet našeg napretka taj da se promijeni sve oko nas – osim nas samih.

Ovako ćemo to brisanje, koje nam je devedsetiprve bilo željeno, izgleda odraditi sami za sebe; po dobrom principu staroga neženje koji zainteresiranoj dami veli: prosim lepo, gospodična, ja to sebi ipak mogu sebi najbolje napraviti sam.
Ili, kak bi drug Joža sa početka rekao nekome svome mlađemu kolegi: veliš, nabacuju ti se starije žene? Blago tebi.

utorak, 03.01.2023.

Evolucija

Uvođenje eura opet je ostavilo čovjeka samog na vjetrometini; unatoč svim obećanjima, uvjeravanjima i lijepim pričama, desilo se samo radi tog događaja upravo ono što je bilo rečeno da se nipošto neće desiti: da će roba i usluge poskupjeti.
I to ne samo u privatnom sektoru, gdje bi čovjek očekivao. Recimo, karta za vlak koja je do jučer koštala 11,90 kn, sada košta 12,88 kn ili 1,71 eur.
Trebalo je vikati i predviđati dok je bilo vrijeme, sada je već pomalo kasno (hajde, možda nije: Draga je – još dok su bile akcije u brežičkom Hoferu i dok smo se vraćali iz kostanjevica i krakovskih gozdova - navukla toliko toga u garažu da imamo za barem dvije epidemije i tri potresa).
Naime, ono što se može uvijek očekivati jest to da će hrvatski (kao uostalom i svaki drugi) kapitalizam svog najrođenijeg čovjeka i potrošača iznova s neskrivenom radošću i ushitom udariti po glavi onda kada to najmanje očekuje, pa osim što uvećava cijene gdje god i kada i koliko stigne - sasvim je realno predviđati kako će posljednjih tri ili četiri dana svi prodavatelji umjesto eura – uzvraćati samo kune kao bezvrijedne papire i komade metala, budzašto, po tko zna kojem tečaju, jer će navaljivati i kukati da nemaju druge valute osim kuna, i jer će im to biti puno povoljnija varijanta nego li da sami moraju odlaziti u banke mijenjati ih za eure – što im je dužnost.
Ono što možemo učiniti jest do 15. siječnja u minutu iza ponoći - drastično smanjiti kupovinu – barem kod onih za koje čovjek primijeti da su povisili cijene. Svi imamo zalihe po škrinjama, ostavama, garažama. Možemo izvući davno zaboravljena brašna na rubu roka trajanja koja smo čuvali za crne dane, ulja, pekmeze, smrznuta mesa, ribu i njoke, tijesta i palente, konzerve cikli, krastavaca i maslina, smrznute paketiće kopriva i medvjeđega luka. Možemo peći vlastiti kruh, biskvite sa kakaom ili višnjama, jesti ljetos napravljene kompote. Možemo prestati pušiti na tjedan dana, koliko ste već, dragi pušači to puta napravili – pa zašto ne biste ponovno? Možemo zaboraviti trgovačke centre, poći na dijete za koje smo se davno odlučili, kuhati čajeve od tko zna kada osušenih bazgi, kopriva i lipa što nam stoje u ostavama; možemo piti vodu i kuhati prežgane juhe, umake od davno zamrznutih sokova od rajčice ili praviti salate od nekada pečenih paprika sa bijelim i crvenim lukom. Umjesto kava po kafićima koje sada koštaju pola eura više nego ranije, možemo doma mljeti sušeni ječam kojega se ionako nikada ne bismo odvažili staviti u ričet, ili izvaditi iz špajzi davno zaboravljene ciglice pa kuhati vlastite turske kave; ukusnije su i slađe kada ih kuhamo i pijemo sami iz vlastitih termosica, u društvu; kada jedni drugima nudimo vlastiti kruh, kolače, sok, kavu, juhu – i dijelimo ih međusobno. Nije to puno, to je možda niti tjedan dana. Toliko možemo izdržati. Ionako imamo pokaze, pretplatne bonove, unaprijed plaćene stvari koje trošimo, sve će to trajati do iza petnaestoga – što god možemo, a poskupjelo je – nemojmo kupovati dokle god izdržimo.
Možemo im pokazati zube, makar gorko se keseći: zamislite trgovačke lance koji četiri ili pet dana zaredom ostvaruju trećinu ili četvrtinu zarade umjesto onoga što su očekivali! Tako bismo konačno kao građani mogli pokazati da imamo stav, ponos, granicu; kako ne dopuštamo da nas gaze na svakom koraku. Neka prijete otpuštanjem, rezanjem, zatvaranjem: ne bojte se, neće to učiniti, jer sada više nemaju kuda; i Petrol i Crodux odavna bi već odmaglili samo da mogu. Sada su ušli u žrvanj, radi tih pet ili deset posto nećemo propasti niti mi niti oni; mi nećemo sigurno – ali oni bi mogli od vlastita straha biti natjerani na suradnju, korekciju cijena, pristojnost – ništa se drugo niti ne traži.
Kapitalizam nije teško natjerati na suradnju, dovoljno mu je samo malkice staviti u izgled pad zarade; nema te mrkve za kojom će menadžeri tako veselo pohitati kao što je grafikon sa strelicama koje idu desno prema gore.
Nije nam kriva Europa niti euro za to što su poduzetnici pohlepni (ili još bolje: ogranci stranih poduzetnika, svejedno je – svi su oni meni njihovi kada me pljačkaju). Krivi smo samo i jedino mi, jer to dopuštamo – ne trebaju nam udruge, protesti, vlada, revolucije; ne treba nam nitko osim nas samih; malo strpljenja, malo dobre volje i poneki osmijeh. Umjesto dvije kile mesine koje će nam ionako zakrčiti žile, radije možemo u društvu grickati davno zaboravljene sjemenke sezama, buče ili lana koje su okrenute na običnoj tavi; možemo raskuhati vlastiti namočeni grah i od njega raditi ukusne salate koje ćemo kusati zajedno.
Jer, ne zaboravite: nije siromašan onaj koji malo ima, nego onaj koji puno treba!
Ne budimo samo potrošači; budimo barem za milimetar i stvaratelji boljeg svijeta, točno za tih nekoliko promila ili čak postotaka koje spominjemo - nije tako strašno teško biti skromniji i bolji. Ako vam je teško, pođite u prirodu - tamo je sve besplatno, nije dosadno, bit ćete radosniji i ispunjeniji. Lijepo je meni moj tast još davno govorio, kada sam umjesto autoputem počeo dolaziti na more starom cestom - e moj zete, po tebi bi kapitalizam već odavna propa.
Jer, baš ništa na ovome svijetu ne možemo promijeniti – osim sebe.

ponedjeljak, 02.01.2023.

Trud

Evo, nisam lagao, stvarno sam išao u pola osam na novogodišnje jutro u šumu, ako mi vjerujete, a i ako ne – svejedno: ono što vam pokušavam reći, to je – da je ovakvo što dobro u bilo koje doba dana ili godine. Možda jedino, ako ste toliko sretni i ispunjeni u svakom času života da vam ne treba nekakav bijeg, smiraj, utjeha. Ako takvih ima, skidam kapu i povlačim riječ – što bi prije evo već skoro stotinu godina onom starom Pernaru rekao Puniša Račić, to su supermeni (mislim, ne ovi spomenuti, nego ovi bez potrebe za korekcijom). Mi ostali meandriramo među krajnostima, svjesni da je vrlo malo sredine – a ipak, puno više toga dobroga, nego što na prvi pogled izgleda, ovisi o našem trudu, zar nije tako? E pa, evo – ja se potrudio, barem jučer. Vidi se barem malo, zar ne?

subota, 31.12.2022.

Bum, ne bum

Da se može, otišao bih najradije u deset u krevet sa knjigom, ali ne može se, jer ljudi su navikli pucati i stvarati buku radi promjene brojki na kalendaru, pa se prije nekih pola jedan neće moći zaspati, i bit će to prilika da Dragoj pokažem na sebi novu dolčevitku koju mi je kupila za pod bor, jer Joj po očima vidim da je lijepa, a nešto je valjda i u meni, mislim – želim po Njenom pogledu vjerovati da Joj se sviđam u tom komadu tkanine, a Ona neka je onda na mene oblači i skida koliko je volja, i tako ćemo nakon večere i filma vjerojatno dočekati ponoć i još koju minutu poslije; sjećam se da prošle godine nismo imali niti pojma kada je točno prošla ponoć, jer nismo željeli prekidati gledanje dobrog nekog filma sa laptopa zagrljeni na kauču, i to mi je valjda jedna od najboljih novih godina koje sam dočekao. Oni koji su nekada slavili sa nama sada su širom kontinenta, a neki bome i rade i dežuraju i brinu o zdravlju i nevoljama drugih u ovoj noći, i s njima će majka izmijeniti puse i srca, a ja točke-eventualno uskličnike, da znam da su živi; otići ću nakon pucnjave što prije u krpe da se i probudim čim prije-već iza sedam, kako bih otišao u šumu slušati tišinu – to već znate da na novogodišnje jutro dugo već ne propuštam, dok se Ona ne probudi; a mene još samo brine da netko do jutra ne strada u toj silnoj pucnjavi i neredu. Što je to u ljudskom biću što ga vodi prema pucanju u novogodišnjoj noći nikada nisam umio shvatiti; zapravo – što uopće ima lijepoga u buci i pucanju, a čini mi se da će ljudi – kako su pomalo naopaki i bedasti – prije nešto učiniti radi životinja nego radi drugih ljudi, jer vidim da se radi toga otkazuju dogovoreni vatrometi, pa više u vezi toga pucanja ljudi misle na pse i mačke koji se od straha skrivaju pod stolove, nego na bolesne, stare, nemoćne kojih je oko nas pun svijet, samo ako ih želimo vidjeti i sjetiti se - ljude kojima treba sna, spokoja i ljubavi a ne straha i buke, i bilo bi s naše strane svakako pristojno i lijepo, ako već ne važno – to im i omogućiti, jer i mi ćemo tako jednoga dana biti stari, nemoćni i uplašeni i vjerojatno neće biti nikoga da nam barem dade mira i sigurnosti. Pucati bilo radi čega nije dobro-to nas je valjda već život naučio, ali mi nikako da to prihvatimo, i ako do toga dođemo na bilo koji način – dobro je, jer sjećam se da se još prije desetak godina dobro prašilo i na Badnjak, pa se sada više u toj noći kada odlaziš ili se vraćaš sa polnoćke više ne može čuti ništa do zvonjave zvona, a tako će valjda jednom biti i s ovim.
Svima od srca želim mir i zdravlje, a ostalo će doći samo, i čuvajte se.

četvrtak, 29.12.2022.

Pele

Pele je zavrijedio deset tekstova, a za njegovu smrt, vjerovali ili ne, dok sam gledao neki korejski film, doznao sam upravo iz poruke mog prijatelja, onoga iz davne priče o mravima i cvrčcima. I to ne bilo kako, nego ovako; dame i gospodo, kao da je veliki Magdić Amigo opet među nama; moj prijatelj Ž. javlja mi da je preminuo kralj:
Umro je Pele, najsjajniji i najčišći biser najljepšeg od svih mogućih i viđenih nogometa. Ma, odlazili su ranije i Best i Sivori i Di Stefano i Maradona. Napustili su nas i naši: Osim i Lamza. Dašak Pelea živio je u Osimu,Ronaldinhu, Gascoinu, Sliškoviću i Prosinečkom. U Messiju živi! I ,nadam se, nastavlja zivjeti u trenucima nadahnuća, nadasve poimanju igre i nadigravanja Grealisha, Kamera i Petkovića Brune. Sve mi dođe žao što smo izbacili Brazil! Santosi:Gjalma i Nilton, Garincha , Sokrates i ostala brazilsko-nebeska haklerska škvadra opet će biti svoji na svojem. Na zadovoljstvo nas ostalih! koji ćemo među promatrače, prije ili kasnije. Živio nam vječno kralj kraljeva nogometa Pele! I vječno ti na svjetovnoj radosti hvala!

More

Dugo se nije išlo do mora – a more, što si stariji – sve više i jače bodri zimi; kada se kontinent pretvara u sivu beskonačnu vanjštinu. No, ima dana kada dođeš do mora i kada niti tamo nikako da se oblaci uzdignu uvis; posebna je ipak priča to kada oblak more spaja s nebom, pa i kroz pokrov od vlage i sivila do tvoga lica dopre nešto topline i blagosti.
Akvileja, Grado, Ankaran; lagune, oblaci i vode; miris truleži, algi i morske vode – i meko, tiho šuštanje valova oko tebe. Crna i bijela i siva; suzdržano i naslućeno blještavilo; tišina zaboravljenog jutra.
More; najdublje i najljepše prepuštanje za koje znadeš.

utorak, 27.12.2022.

Meso

Postoje ljudi koji imaju dovoljno novca, ili dovoljno puteva do njega: raspon te dovoljnosti jako je širok i mnogima neshvatljiv; zapravo, jednima je – kako to već biva - neshvatljivo ono što je drugima shvatljivo. Nekome je dovoljno malo ili gotovo ništa (jer savršenih, kojima je ništa dovoljno – nema; konačno – i samo nemanje kao potreba - jest neudovoljenost, potrebitost, neravnoteža).
No, ljudi kojima je dovoljno – stabilniji su u pravilu od ostalih, ne razdiru odnose, ne iscrpljuju druge ljude, ne traže kruha preko pogače. Ne čine u pravilu ovaj svijet lošijim mjestom: dovoljno je loše to što ovise o novcu kojeg imaju, ili kojeg neće izgubiti. Ili, kako kaže jedna mudra o gladi: na ovom svijetu ima dovoljno da se nahrane gladni, ali ne i siti.
Postoje i ljudi koji nemaju dovoljno novca ili se boje kako nemaju puteva do njega; ili novca jednostavno nemaju, ili se snažno boje da će izgubiti i ovo što imaju. Većinom, to su ljudi kojima uistinu ništa nije dovoljno, utapaju se u vrtlozima svojih želja i vuku u njih sve oko sebe. Ili, imamo – gledajući ih – pravo upitati se: jesu li želje vrtlozi i spirale što nas vuku na dno - ili tek obični krugovi; čak i ako uspiješ ispuniti jednu – u tom si času ponovno na istome mjestu gdje si bio kada si je i poželio; opet si na početku – na mjestu gdje ćeš poželjeti novo.
Najžalosniji slučaj među njima su ljudi što su čitav svoj vijek potratili radeći, a sada nemaju dovoljno za pristojan život. Kakav je smisao života koji je utrošen za to da svršio u bijedi i siromaštini - ako pored toga u njemu ne postoji baš ništa što bi čovjeka iz toga uzdiglo?
Ti su ljudi jamci za pukotine u tlu pod nama; ne znaš kakvi će osvanuti ako su negdje nekakvi zanoćili; štogod se čitavo pred njih postavi – oni osjećaju svoj neupitan poziv da to raspolove, rastave, kako bi pokušali ponovno sastavljati i stvarati ono čega još nije bilo. Ljudi pored njih u pravilu pate više no pored onih prvih: ako ih prvi ne umaraju svojom dosadom i ravodušnošću od koje se ponekad čini da bi se i svijet prestao vrtjeti - drugi ih slamaju svojom nestalnošću i žudnjom.
Ne valja se zavaravati, pa za neke ljude misliti da imaju previše novca; radi se u stvari o tome – da je to što imaju, ili bi mogli imati - za te ljude premalo; radi se o tome da to oni baš tako doživljavaju. Baš time čine svijet lošijim mjestom: dovoljno je loše već to što bi netko drugi na njihovu mjestu sa istom količinom novca bio zadovoljan, ili se barem ne bi bojao da će taj novac izgubiti.
Ako smo igdje i ikada najmanje ljudi – to je onda u času kada na dlanu držimo novac. Tek kada zaboravimo na novac i sve što on nosi – ako nam to katkada doista i uspije – najbliži smo sebi i drugima.
Ne umijemo više živjeti bez novca, a zapravo – niti s njim.

subota, 24.12.2022.

Gubitak ili pristanak

„Treba dopustiti i prihvatiti sablazan, jer moramo birati, hoćemo li Boga mrziti ili ljubiti.

Ta ljubav zahtijeva potpuno napuštanje sebe samoga i prezir vlastite osobe. Ali samo ona može izbrisati dječje patnje i dječju smrt, a bilo kako mu drago, jedino ta ljubav može je učiniti nužnom, jer je ne možemo shvatiti, a moramo je htjeti. Evo teške pouke koju sam htio s vama podijeliti.

Evo vjere koja je okrutna u očima ljudi, odlučna pred licem Božjim; vjere kojoj se moramo približiti. S tom strašnom slikom moramo se izjednačiti. Na njoj moramo okušati svoje snage. Na tome vrhuncu sve će se stopiti i izjednačiti, a iz tobožnje nepravde iskrsnut će istina.

Tarrou reče kako je poznavao čovjeka koji je za vrijeme rata izgubio vjeru otkrivši lice mladoga čovjeka kojemu su iskopali oči. — Paneloux ima pravo — reče Tarrou. — Kad nevinosti mogu iskopati oči, čovjek mora ili da izgubi vjeru ili da pristane da ih njemu iskopaju.

On neće izgubiti vjeru; on će ići do kraja. To je ono što je htio kazati.“

Albert Camus, Kuga

Elegija jedne svinje

Kakva je to zbrka? Šta se ovo radi?!
Domaćin me gleda, smeši se i sladi.

Taj običaj ružan odavno se vodi,
Svinja uvek strada kad se Hristos rodi.

Ja preturam knjige iz vremena stari',
I nalazim tamo različite stvari.

Pravoslavni ovi kad god Božić slave,
Prvo motka zvekne preko moje glave.

Bilo ti je svašta, svakojakih čuda -
Pravoslavna svinja nesrećna je svuda.

Ta ovakvu samrt ko bi, vraga čeko?
Dunave, Dunave, prevezi me preko!

Ja sve krivim Jude, jer budale svi su:
Zašto dobro njega razapeli nisu? -

E pa na što praznik - to mi teško pada -
Kad se jadna svinja ponajmanje nada?

Kad se lepo širi i po blatu valja,
Ne mareći ništa što je blato kalja.

Kad ni traga nema od uma i svesti,
Kad jedino misli šta bi mogla jesti.

Kad god Božić ovi pravoslavni slave,
Prvo motka pukne preko moje glave.

Zbogom, moje blato i krmače "česne",
Zbogom, tiha polja i dubrave lesne.

Ja se više neću valjati po blatu,
Čas poslednji kuca i na mome satu.

Ah, taj strašni časak ko bi, vraga čeko?
Dunave, Dunave, prevezi me preko!

Vojislav Ilić, 1887.

petak, 23.12.2022.

Sjaj u tami

Svjetla

"Puni, razotuđeni život pravog osjećanja ide tek na manjinu. Većina je života promašena. I Krist je živio nepromišljeno rizično i s javnozdravstvenog očišta neodgovorno. Umro je mlad, već u tridesetitrećoj, bičevan do smrti. Zato ga i štujemo promašeno, tek kao metaforu, a nikako kao egzistenciju - život Boga, koji je nam je pokazao kako biti ljudima." Robert Torre


Neki dan imao sam priliku promatrati jedan nevjerojatan fenomen; kćer vozi rano ujutro, ja sam suvozač, pa smijem zvjerati uokolo, i tako mi negdje oko sedam plovimo zrinjevačkim sjevernim meandrom oko apoteke i meteo stupa, lagani u prvo svitanje kao čun na mutnoj savskoj vodi, kada već gradska vlast, prvo gradsko električno društvo ili tko već prinadležan - nalazi shodnim sa prvim tracima sunca iznad Lipe i Roga i Zeline i Kobiljaka, u skladu sa paragrafima i pravilnicima i odlukama i implementiranim direktivama - gasiti javnu rasvjetu, jer štedi se, red je - čitav pošten bratski svijet iz sebi dobro poznatih razloga štedi, pa je red da i ova žaba digne nogu na potkivanje; trebalo bi se tuširati hladnom vodom kao Nijemci; knjižnice i bazeni i sve što ne donosi profit, a i ono što donosi - gasi se i umire polako od Laponije do Panonije i od Biskaja pa do Karpata; Kijev i Lvov smrzavaju se živinski i samrtno na cičoj zimi kao onomad Lenjingrad; tisuće je već, više od stotinu tisuća života odnijela ta neutaživo gladna neman rata, a isti onaj stup javne rasvjete na kojemu se u ovom malom, tustom, samodostatnom purgerskom svemiru gasi radi te štednje ona jadna žarulja od kakvih valjda sto ili stopedeset vata - ispod na sebi ima još i nekakvu ogromnu svijetleću zvjedurinu; neki veliki, napadni, smiješan adventsko-božićni nakit obješen na onu kuku kao galge, pa taj svjetleći sklop, veseo i bedast - kao neka izraubana božićna pjesmica što je konobar pušta u kafiću po sedamnaesti puta na dan, da čovjek u miru ne može pola sata popiti ni kavu - gori unatoč svoj štednji i dalje, i gorit će valjda čitav dan i noć, sve do sama Tri kralja ili još i dulje - dok naš poduzetnički barbarogenij ne procijeni kako će beriva i profit od tog svjetljenja i te iluzije pomalo isteći, i da tom gorenju, svijetljenju, tom iluminatorskom supijanom derneku više nema smisla, pardon – koristi – jer korist je vrhunaravni smisao svakog čovjekova postojanja, i ako se iz nekoga ne da izvući kakav profit, ako se na koncu u bilanci ne podvuče crvena crta i ako računovođa ne kaže da se isplatilo sa svim uračunatim dobitima, pasivama i rezervama - onda taj i ne vrijedi mnogo, ili ne vrijedi baš ništa, pa onda čak nesumnjivo i sam gospod Bog ne vrijedi puno, ako se iz njegova rođenja ne da izvući kakva korist, zarada, marža; caru carevo a bogu božje; veleprodaji nabavna cijena, državi porez i prirez, gradu najam, kumu dvadeset posto a poduzetniku-junaku sve ostalo, pomoz bog junaci, boktepomogo.

Svijetlite, Božićni ukrasi ovoga mrtvoga grada, kulise prazne ljušture; svijetlite Bogu koji se nikada nama roditi neće jer ga ne trebamo - na radi štednje ugašenim stupovima javne rasvjete.

Magle, Božić, došašće; svijeće, borovi, darovi, ručkovi i večere, apostoli, mantije i sinode, institucije i šutnja; mast guščja, pečene patke i jabuke u širom razjapljenim i masno preplaćenim svinjskim gubicama; gomile mladosti u bezbrižnosti, pijanstvu, obijesti i nemaru, u praznini, preziru, zavisti i poruzi; svjetla, programi, hepeninzi, iventi, partiji i afterpartiji i sjaj na sve strane, od potresom razrušena Markuševca do Prepuštovca i od mraka zaprešićkih štala pa do rugvičkih močvara - i duge sjene pod plamičcima, dakako, plamičcima malene Anamarije iz Đorđićeve.

Čemu se uopće taj Bog stalno rađa i trudi i umire za nas, iz godine u godinu opet – kad ga već tako gorljivo slavimo i kitimo sve oko sebe, od najvišeg kandelabra do najnižeg podruma, i prihvaćamo te davne i plemenite riječi i misli kao da su doista naše; i ne samo misli – nego poneki sretnik i Božićnicu, radosne li vijesti, majku mu staru, rekao bi kakav agnostik, kome ni Božićnica nije strana ni mrska – čemu sve to, pobogu, ako znamo da smo sebi zapravo najvažniji, najbolji i nezamjenjivi i ako držimo da bez nas nema ni svijeta, jer inače uzalud mu trud, kada svi sve znamo: da su ljudi jedni drugima ili kupci ili prodavatelji, i da nema ničega izvan i iznad toga?

Nekada izgleda kao da se sa dušama zapravo dešava ono isto što se sa golim izmučenim mrtvim tijelima dešavalo u auschwitzima i belsenima, na onim jezivim snimkama što lede krv u žilama, na nijemim filmovima koje su nas tjerali gledati kada nas se primalo u omladinu po jasenovcima i kozarama, kada su djevojke drhteći od užasa padale u nesvijest u naša krila kao snoplje; nekada se čini da te milijarde izgubljenih duša u tmini bageri i buldozeri guraju i trpaju pred sobom kao bezvrijednu robu sa adventskih štandova, plastične i krpene tričarije od pet volti napona i dvadesetijedan gram mase - i da te ljudske duše i ne izgledaju zapravo drugačije nego kao hrpe golih, rahitičnih, okamenjenih i odumrlih tijela kojima je još donedavno kolala iskra veselja i punine, prije nego li će biti sažežene u nekom krematoriju sa tuševima.

Izgleda sve to kao da se rađaju milijarde, a uspijevaju stotine, i da taj projekt propada po svim logičkim i ekonomskim zakonima i principima, pored tolikog kala i uz možda jedan posto uspjeha – kako je Hrnjak znao reći Johnnyu kada se ovaj prvi i jedini puta vratio iz Amsterdama – on u pustinji sjedi na bačvi s vodom i doziva ih da piju, a oko njega ljudi umiru od žeđi.

Ili, kako je pisao još Nietzsche – izgleda da je ludilo u pojedinaca srećom iznimka, ali u zajednici ono je – pravilo.

No, da sve to nije tako strašno, i da nema ozbiljnosti u tom problemu – ne bi ljudi tome niti pristupili kako treba, ali tek onda kada ih stvar udari po glavi kao dobra jasenova grana odlomljena s vrha krošnje, negdje duboko u blatnoj i zlokobnoj šumi, pomireni sa koncem i bez svake dalje nade u bilo što.

Nema ničega bez nevolje. Prave nevolje. Smrt nam treba da se prenemo; toliko smo površni, sebični i nezainteresirani za sve.

Od čega bi se zapravo čovjek uopće i trebao spašavati nego tek od ponajveće groze?

četvrtak, 22.12.2022.

Plovidba

Kada bijahu mlađi, često je sa svojim rođakom odlazio na veslanje. Nije to bilo obično veslanje, pokupili bi dvoje tada još malene dječice, svaki svoje – pa otišli na neku rijeku; jednom Korana – čak uzvodno, drugi puta Kupa – sa predivnim kanjonom uzvodno od Severina, treći puta teška i pomalo opasna Una. Ostavili bi jedan automobil kod točke gdje će izići iz vode, a drugim otišli na početak ture.

Napumpali bi dugačak i lagan kajak u kojega može stati četvero; sa svojih gotovo metar i devedeset bio je dovoljno snažan i spretan da rođaku pomogne oko čamca; vrijedne stvari omotali bi nepropusnim futrolama i spremili u veliku vreću sa patentom koju bi karabinerom i s dva ili tri dobra čvora - vezali za dno čamca, pa bi rođak kao najspretniji, sa najviše znanja u tome poslu – uzeo jedno veslo i sjeo u dno – zadnji; u sredinu bi na dvije poprečne daščice za sjedenje, što su bile pričvršćene za gornje rubove čamca - posjedala djeca opremljena prslucima i kacigama, a sasvim naprijed sjeo bi on, uzevši nespretno i nesigurno u ruke drugo veslo. Trebalo je nekoliko sati da nauči osnovne pojmove o veslanju – bolje rečeno, o okretanju čamca kada struja učini svoje; izvještio se u tome toliko da je već drugi puta mogao veslati bez većih uputa; nekoliko su se puta okrenuli naglavce – osobito na Uni, tamo kod Štrbačkog buka, a on je i dalje imao osjećaj da to što radi ne valja mnogo.

Ili, još bolje: znao je djeci reći; ovdje moramo slušati jednoga – i čovjek treba u životu prepoznati kada je stvar takva da se nekoga mora poslušati – jer znade bolje i više.

Vjerovao je kako je u tom poduhvatu baš tako.

No, na to mu je rođak, kada su jednom u sumrak na nekom sprudu na šibama pekli jeger i netom ulovljena klena kazao:

- Ne budali! Da nema tebe i tvojih skoro sto kila s kojima sjedneš na vrh čamca, tako da se ne prevrnemo – nikada ne bismo mogli putovati u četvero! Osim toga, vjerojatno nisi niti svjestan toga da kada veslaš, sve više sam odabireš stranu čamca sa koje stavljaš veslo – i to je tako; ne mogu ja odostraga vidjeti ono što ti vidiš kada klečiš i veslaš!



Takav je osjećaj konačno dobio i kod kuće; oduvijek je znao da Ona vješto i šutke vesla odostraga, snalazeći se među brzacima i kaskadama, no nekoliko odluka – jer bio je na takvim mjestima da je sa vrha čamca samo on mogao vidjeti struju vode – donio je on sam. Za neke su se kasnije gorko pokajali, jer gotovo da se čamac prevrnuo; neke su bile dobre – jer izvukle su ga vještim okretanjem pramca iz neke struje, bez većeg napora.

- Ništa ne bismo uspjeli sami za sebe, znala je Ona kazati; tek s dva vesla možeš upravljati čamcem.

Između njih dvoje u čamcu bilo je sasvim dovoljno mjesta za još dvoje; možda i za mnogo više njih; tko je i kako odlučio o tome koga će voziti na daskama za sjedenje – nikada nije uistinu shvatio.

Kao da su ti koji su sjeli na daske izabrali njih, a ne obrnuto: došli su jednoga dana u čamac da njime budu prevezeni i jednoga će dana isto tako otići – kada svladaju vještinu upravljanja, ili kada im se tako učini - da sami voze neki svoj čamac – ili s još nekime.

Otići će, jer ne budu li sami vozili – ništa drugo neće valjati; dok njih dvoje, ostarjeli i slabi, više neće moći niti ući u svoj stari, privezani čun, što je nekada bio lijep i prepun uspomena, sjedeći bespomoćno pored obale i čekajući kraj.

utorak, 20.12.2022.

Fenomen

Kao mali imao sam sedmo čulo,
vodili su mene kao fenomena,
očiju vezanih za gladan svet,
vikali su glasno: “Gle kretena!”

Sposobnosti su moje pokazivali svima,
imali jare, a dobivali pare,
kolajne sa odela preprodavali skupo,
nisam ni znao da za mene ne mare.

Mnogi se ljudi ne libe
da koriste druge:
dobri će dole, a gore
budale i lude!

(Šarlo Akrobata)

nedjelja, 18.12.2022.

Ništa mi neće ovaj dan pokvarit

HNL

Svoje dočeke odradio sam kada je za to bilo vrijeme, pa se sada uspjehu hrvatske nogometne reprezentacije smijem veseliti gledajući finale u nekoj birtiji (jer, uvijek postoji latentna opasnost produžetaka); finale koje su zasluženo izborile dvije najbolje reprezentacije na turniru (dobro, možemo još raspravljati o Brazilcima i tome koliko ruku i nogu stvarno ima Dominik Livaković). Poslije toga, lagano, uz malo fada i rocka, sa Dragom na prigodnom koncertu koji sam joj obećao još davno i koji je organiziran još puno prije nego li je itko imao pojma da se danas igra finale i da naši oko pet popodne slijeću na Tuđmana.
Blaženo neznanje u kojemu ljudi žive. A moja Draga zna, ne živi ona u neznanju: ona dobro zna da je prst sudbine u tome što se finale ne podudara sa koncertom, i da koncert počinje dva sata nakon početka finala, pa onda mogu stati iza nje, kako to već po svetom starom običaju činimo na svakom od valjda petsto koncerata na kojima smo bili od onih davnih dana kada sam je prvi puta odveo u Kulušić na Mizar: ja stanem iza Nje i obgrlim je rukama oko struka, tako da stalno mogu u nosu osjećati miris njene kose – i tako uživamo u glazbi – ne znam kako vi, ali meni je to doček svih dočeka, boljeg nema. Tako bih bez problema mogao dočekati sudnji dan.
Sasvim siguran da će baš među našim igračima biti onih kojima će sigurno biti žao što je let baš tada kad je finale; nogomet služi za uživanje, a ne za podjele – i tako će se na Trg sjatiti svi, jer u reprezentaciji sa dvadesetišest ljudi – moraju se naći predstavnici svih; to je reprezentacija Hrvatske – nije reprezentacija samo jednog njenog dijela, a u Hrvatskoj ima i rusofila i rusofoba i antivaksera i vaksera i thompsonovaca i antithompsonovaca i onih koji vole Bambija i onih koji na njegovoj slici ili knjizi (ako su je ikada uzeli u ruke, jer takve se stvari ne rade bez prevelike potrebe) prave rupu na sredini - i svi su sada izmiljeli na zubato zimsko sunce da se ogriju na toplini što ju je donio ovaj uspjeh koji, budimo iskreni – uopće sa svima nama nema, ili ima jako malo veze.
Naime, kada se kretalo u ovaj poduhvat, i kada se u ožujku prošle godine izgubilo na Stožicama od Slovenaca nula prema jedan, a lopta nije htjela iza Oblakovih leđa – svi ovi veliki navijači i stručnjaci za nogomet nisu imali niti pojma da nekakva hrvatska nogometna reprezentacija nešto igra, i isto tako kada sljedećeg ožujka istrčimo protiv Walesa ili negdje u Bursi u novom ciklusu, jer život ide dalje, i već koliko sutra ovo jučer postat će prekjučer a ovo sada bit će jučer, ako već ne i neko zaboravljeno prekjučer - i opet će malo tko imati pojma o tome gdje se i zašto igra – jer navijači ne vole sport; oni vole pobjede i ništa drugo.
Ja ću se zato najviše veseliti kada dođe taj Bursaspor; a sada ću se samo sjetiti dočeka na kojemu sam osobno bio – jer bez obzira na sve, moje skromno mišljenje jest da je ta reprezentacija bila najbolja od svih, i da je red sjetiti se danas i njih, baš kao što se Dalić jučer sjetio Ćire.
Bursa sigurno ima bolji travnjak od Poljuda, i tamo ova lopta gore neće – ma koliko ožujskih kiša palo – izgledati ovako trašno, snimljena negdje na domaćim travnjacima, u nekom blatnom ožujku, kada se skupljaju bodovi koji će već za mjesec ili dva značiti zlatnu zalihu opstanaka, televizijskih prava, budžeta za kupovanje istrošenih Brazilaca i farbanje otromboljenih tribina načetih potresima i poplavama.
Dakle, ona reprezentacija, kako veli Jeličić – alfa mužjaka; ona Ćirina reprezentacija koja se za vrh nije tukla sa Japanima, Rusijama, Danskama i Engleskama, nego sa Hagijevim i Popescuovim Rumunjskama, pa sa Nizozemskama, Francuskama i Njemačkama, sa Zidanima, Klinsmanima i Kluivertima, koja je do svoje bronce došla kao kroz rovove Verduna (a ova joj tome može suprotstaviti samo jednu jedinu utakmicu, ovu sa Brazilom, koju smo devedeset posto igrali na vlastitoj polovici zapucavši na brazilski jedan naspram jedanaest puta, i koju bi oni tamo odigrali sa barem šest dugih, u trepavicu točnih Asanovićevih lopti na Jarnija i Vlaovića umjesto ove jedne jedine na Oršića), i nakon kojeg su prvenstva barem dvojica ili trojica naših reprezentativaca radi uništena zdravlja mogli slobodno zaboraviti na ozbiljni profesionalni nogomet, a u kojoj su reprezentaciji Boban i Šuker nosili torbe Petru Krpanu na trening, dočekana je u Zagrebu jednog lijepog srpanjskog dana devesetiosme na jednom drugom mjestu – a ne na Trgu, i u ono doba nije se – ma kako rat bio blizak i gotovo nesvršen – pjevalo o ničemu drugome do li o travama zelenim, o Mari i Kati, o svemu što je u odnosu na ovo danas naivno, djetinjasto, okrenuto igri i zabavi; što je ponekad bedasto i plitko, ali izgleda puno bolje nego li današnje podjele: naš ili njihov. Jer, čak i meni je sasvim jasno da većina ljudi koji slave nogometne uspjehe, neće čitati Maroevića ili gledati Woodya Allena ili slušati Astora Piazzolu. A i zašto bi.
Sjeća li se još danas netko koje je to onda bilo mjesto i zašto, i koja je bila ruta i tko ih je do tamo na barem dva sata zadržao (a nisu vatrogasci kako je bilo osamnaeste i kako će biti danas)?
Pa onda veli netko da se točak vremena ne okreće naprijed. Marama i Katama unatoč.

srijeda, 14.12.2022.

Bostonska čajanka

utorak, 13.12.2022.

U gradu

Danas sam u gradu vidio Boška Šutala;
nisam ja toliki fanatik da znadem prepoznati Boška Šutala u prolazu;
na jednom mjestu zazvali su njegovo ime, pa sam tako povezao;
imao je na glavi vunenu kapu, a u mislima vjerojatno šibenski travnjak;
bio je ozbiljan, šutljiv i zamišljen, što je prilično neobično za momka od dvadeset i nešto;
kada večeras pogledate utakmicu i ne vidite ga tamo, razumjet ćete možda zašto.

Danas sam u gradu vidio šesnaest osoba sa mentalnim poteškoćama,
to znadem zato što je njihov vođa puta prišao vozaču autobusa prije nego li su izlazili
i zamolio malo dulje stajanje na stanici - dok šesnaest osoba sa mentalnim poteškoćama iziđe iz autobusa.
Mislim da danas, vozeći se javnim prijevozom s kraja na kraj grada – a vjerojatno i dugo prije toga - nisam uočio zadovoljnije ljude; barem - ne toliko mnogo zadovoljnih ljudi zajedno: neki od njih su tek ispuštali glasove, neki izgovarali čitave rečenice, a neki se samo smiješili.

Danas sam u gradu vidio puno sitnih svjetala, žaruljica, ukrasa što svijetle, kite drveće, povezuju stupove rasvjete i pletu mrežu svjetla u zraku;
prolazio sam gradom baš u času kada javna vlast radi štednje sasvim preuranjeno – dok je još gotovo mrkli mrak - gasi svjetla na javnoj rasvjeti,
dok svjetla postavljena radi adventske zabave nastavljaju svijetliti i dalje;
šteta što nisam pogledao na sat – bilo je to negdje oko sedam sati;
nisam bio za upravljačem pa sam se mogao posvetiti tom trenutku:
upamtio sam kako se istodobno štedi i rasipa.

Kada čovjek hoda pustim šumama ili livadama, ili uopće ne izlazi van, pa čak niti ne odlazi u veliki grad – ne može doživjeti i saznati toliko stvari kao kada se uputi među ljude.
Barem, ne toliko stvari o kojima nije znao puno – ili ništa.

ponedjeljak, 12.12.2022.

Iza zidova

Teško mu je što se ljuti kada plače, ne želeći mu svojim prstima brisati suze;
ona radije koluta očima, pa se odmiče i bježi u tminu i samoću;
možda joj je takvo što ostalo od doba kada bješe djevojče
željno slobode, svjetla i radosti, što svom silinom odguruje strah, strepnju i mrak -
što su ga stari i mudri savjetovali kako pravi muškarci baš nikada ne plaču.

Pa opet, on ne umije zaustaviti suze, kao onomad
kada ga je sa strahom gledala dok su nad krevetom njihove tek rođene kćeri
gledali ptičice obješene o rub krevetića što se kreću ukrug,
i dok su u tišini sobe slušali glazbu mehanizma na navijanje
okruženi ratom, beznađem i mržnjom koje su naumili zaustaviti na svojim zidovima.

On dakle sasvim sigurno nije pravi muškarac – nego samo njen:
a ona se još uvijek nakon svih godina srami slušati ono što joj je već tisuću puta rekao;
da ne plače radi sebe ili nje, nego jer ne može podnijeti
da u isti čas i potpuno neovisno od njih - postoje neizrecivi užasi i najnevinija čistoća
i da čovjek svemu tome ne može ništa drugo - do li svjedočiti

ili nestati.

subota, 10.12.2022.

Mentalitet na travnjaku

Neku večer, slušam gospona Samovojsku u elaboriranju prvenstva; kako bi on to lijepo rekao – nogomet perfektno oslikava mentalitet nacije koja ga igra.
Pa se sjećam; a moje pamćenje je, vidjet ćete, slonovsko: sjećam se jednog davnog članka iz SN Revije, napisanog netom nakon Svjetskog prvenstva u Španjolskoj osamdesetidruge; to prvenstvo nekako je granica moga djetinjstva i rane mladosti – nakon njega prestajem pratiti utakmice gotovo u cijelosti; u moj život na velika vrata, s pitanjem Should I Stay Or Should I Go - ulaze kazetofon, glazba, ploče, izlasci, djevojke, druženja. Nema više samotnih večeri ili popodneva uz nogomet, već sljedeći Euro jedva da ću iz novina saznavati rezultate utakmica, a Maradonin gol Božjom rukom (ili onaj drugi, najljepši u povijesti) vidjet ću iza ramena nekog čove na teveu u izlogu neke prodavaonice, usput čekajući sastanak za izlazak u grad – na redovnom odsustvu iz vojske.
Članak piše veliki i teško nadmašivi Milivoj Nikolić (moguće da ga je supotpisao i gospon Rede; tim ljudima nikada nisam zahvalio što su me opismenili – uza sav trud profesorica književnosti). Pa u članku razrađuje upravo temu koju je neku večer načeo gospon Vojska – temu o mentalitetu nacije i igranju nogometa. Argentina još zapravo nije na nogometnoj karti svijeta (kao niti Engleska, koja od osvojenog domaćeg prvenstva šezdesetišeste nestaje da bi njeni klubovi osvajali sve što se dade): Argentina pak - iako je četiri godine prije osvojila prvenstvo – svi znadu da toga bez izdašnog truda Videlinih pučista i namještenog rasporeda za utakmicu s Peruom – ne bi bilo; već treće prvenstvo zaredom čitav romantičarski svijet plače nad neutješnom sudbinom Brazilaca – čak niti jedanaestorka koju čine doktori nogometa kao što su Socrates, Zico, Junior ne uspijeva spriječiti jedan loš dan u kojemu možeš samo gledati kako ti nekakav hajduk Rossi uvaljuje golove iza busije.
Gospon Nikolić dovoljno je pametan da u članku ne spominje bivšu državu i njene katastrofalne rezultate u nogometu, pa sasvim akademski razrađuje svoju tvrdnju: Nijemci – veliki manevri ljudi i sredstava u prostoru i vremenu, pravi blitzkriegovi, Talijani – prijetvorni borci iz grmlja koji ruše svaku koncepciju protivnika; Francuzi i Brazilci – vrckavost i žonglerstvo bez većeg rezultatskog efekta; Nizozemci – studiozno i organizirano širenje morskim prostranstvima bez mogućnosti za osvajanjem svijeta…
I gospon Vojska dovoljno je oprezan pa da bi neku večer nastavio teoriju te se iskreno zapitao: a što smo to mi, Hrvati, dali nogometnom svijetu; na koji se način naš mentalitet preslikava u igru kojom – očito je sada – meljemo protivnike jednoga za drugim?
Eto onda, toliko lud i neskroman bit ću onda ovdje ja: stvarno, ako se mentalitet preslikava na igru, onda i mi Hrvati moramo imati nešto samo svoje; nešto specifično što donosimo u priču – jer evo, drugi put već u četiri godine ulazimo u četiri najbolja; to ne može biti slučajno – sada smo mi zapravo postali oni jazavci zbog kojih žongleri sa Copacabane odlaze kući – nakon što su deset puta više pucali u okvir našeg gola, nego što smo mi pucali u okvir njihovog; ali – nama je taj jedan jedini put bio sasvim dovoljan da damo gol – a njima je za isti taj rezultat trebalo deset puta više pokušaja!
Da, dragi ljudi, tetošimo se još malo: Brazilci su u naš gol uputili jedanaest lopti, a mi u njihov jednu jedinu (onu Petkovićevu); Livaković je devet puta (od toga valjda sedam puta nogama) branio gotovo nemoguće – još dok je utakmica trajala; a to što velimo da smo uzeli posjed lopte po pola – to je bilo stalno dodavanje iza centra, naša hrvatska tika-taka Lovren-Gvardiol-Brozović, kao da čekamo kad ćemo više ići na tu obećanu pivu, kako je nekad tika-taku igrao onaj, vječito peti ili osmi Dinamo, kralj svih moralnih pobjednika južno od Varšave i istočno od Budimpešte: Miljković-Blašković.
Može li to biti slučajno?
Ili ispada da je žonglerstvo naših nogometaša deset puta veće nego brazilsko; kako možeš dobiti Brazilce ako nisi bolji od njih?
Moguće da je odgovor u sljedećem: naš, hrvatski doprinos igri jest zanos; nitko još u povijesti nije na taj način povezao nacionalnu promociju i loptanje; još je pokojni predsjednik odašiljući prve trupe na ono prvenstvo u Englesku kao legionare u Bosnu ili na vukovarski Staljingrad, dok se niti pedesetak kilometara daleko pucalo i dok su grmjeli kadijevićevi vebeerovi i miloševićevske haubice – kazao tim sretnicima što nisu išli u rovove nego na prvenstvo, dajući im u ruke sklopljenu zastavu kao zalog - kako zapravo igraju za ove koji su tu ostali i kako je nogomet samo produljena ruka rata – drugim sredstvima; neka idu i neka poginu za Hrvatsku. Jedino tako moglo se desiti da jedan Boban ili Šuker sa ugovorima u Milanu ili Realu nose torbe na trening jednom Krpanu, jer su više od bilo kakvog vlastita umijeća u njemu gledali uzor; gledali su sedamnaestogodišnjeg mladca koji se devedesetiprve iz juniorske momčadi Osijeka uputio na prvu liniju u Jug Dva da zaustavi treću armiju kontinenta sa lovačkim puškama - dok su oni u bijelome svijetu mlatili pare.
No, nije li taj zanos morao s godinama opasti; kako je lijepo rekao maršal Marmont – sa bajunetama možeš sve, ali na njima se ne da sjediti; nismo li mi Hrvati nogometnom svemiru dodali još nešto, nešto što je posebno baš za nas i našu državu?
Ako bismo u ova dva ciklusa, u posljednje četiri godine morali tražiti što je to – onda bismo svakako mogli pronaći barem jedno: mi Hrvati smo kao pojedinci, narod i država prilično disfunkcionalni u redovitim okolnostima – mi sjajno funkcioniramo samo kada su nam poslovođe ili gazde neki Hans ili Sepp, jer do tada smo lijena bagra što hvata krivine; no - bez izuzetka postajemo najbolji onda kada je najteže: onda kada i okolnosti postaju izvanredne. Tada iz nas rastu neki novi gupci, ivanići ili domagoji, pa napinjemo svoje lukove i podižemo kubure ciljajući bez greške.
Dižemo kredite kada sija sunce i kada je pitanje treba li nam još tih petnaest kvadrata ili novi auto u životu, a kukamo kada ih treba vraćati, kada pada kiša; stvaramo državu koju volimo više od svega na svijetu i protiv koje ne damo reći niti riječ u birtiji, a kamo li organizirati demonstracije na ulici - u kojoj ćemo imati najveću stopu korupcije, nepovjerenja u vlast i razjedanja do korijena; i onda zapravo počinjemo biti najbolji u času kada svića dogori do noktiju.
Naime, treba nam čitav jedan strašan, nametnuti i dugotrajan rat u kojega krećemo goloruki da bismo tu državu stvorili – i u njemu smo toliko dobri da protivnika eliminiramo tako temeljito da od njega ostaju samo stare babe koje ćemo zapaliti zajedno sa njihovim kućama. Trebao je čitav jedan rat, pretvorba, depopulacija i kataklizma; trebalo je dvadeset ili trideset tisuća mrtvih i milijun raseljenih – pa da Hrvati u nečemu postanu najbolji. Jer, biti najbolji u onome što je redovito, normalno i obično – to je za normalne i obične ljude; zaobiđite nas kada je o tome riječ.
Kada u čitavom svijetu kreće korona – mi tako postajemo u tili čas najbolji na kontinentu što se tiče mjera, širenja i discipline – ali čim se kroz par mjeseci ustanovi da to i nije baš tako strašno i da će od toga pomrijeti tek starčad i nešto bolesnih – olako se opuštamo i prelazimo u sasvim drugi tabor; organiziramo izbore sasvim lagano već u srpnju dvadesete i pravimo se da korone nema sve dok nam turisti ostavljaju eure do prvih kiša - pa odmah odlazimo u sasvim drugu krajnost – i tamo gdje drugi pružaju sigurnost – u bolnicama ili domovima staraca – mi skupljamo hrpe leševa i imamo najveću stopu smrtnosti u svijetu.
Ne funkcioniramo mi onda kada je stanje redovno, u takvim okolnostima naše društvo, naša država, naši ljudi nisu baš navikli živjeti i držati se reda – ali kada dođe stani-pani, nema boljih od nas.
Tako je očito i u nogometu kojeg igramo – umjesto organizirane grupe građana sa statutom, pravilima i jasnom hijerarhijom, mi u čas posla postajemo čopor hajduka, zelenokaderaša, ugljenara i drumskih razbojnika – to su nas još naši djedovi učili, pa kada bih znao da gospon Messi nema pametnijeg posla nego čitati blog.hr, ovu rečenicu nikada ne bih napisao: gospon Messi, vi samo pustite Hrvatima da povedu – i mirni ste; uvalit ćete im ta dva gola do kraja kada počnu slaviti, jer će se osjetiti normalnima. Ali, ako vi povedete – gotovi ste; upravo onda kada pomislite da ste im konačno stali na vrat, pa komično sa tri centarfora kao tri Don Quijotea počnu lupati glavom u zid vaše obrane kao kopljima u vjetrenjače – nagrabusili ste, jer će iz busije iskočiti nekakav Oršić, Vlašić, Perišić, nekakav Sancho Pansa – da glavom sa šesnaesterca, kako još nitko nikada nije zabio nakon samog Horsta Hrubescha, ili odbijancem od noge vašeg beka – dovedu stvar do penala.
A na penalima, šjor Leo, oprostite se sa životom; penale, par-nepar, fliflaflu – te odbljeske sreće Hrvati koriste kao smisao života još od malih nogu, kada treba odlučiti tko će pisati zadaće, izvući se od plaćanja poreza ili ići mami u dućan; gospon Messi – uzalud vam svi vaši rekordi kada vam preko puta stane mali Livaković.
Pitate se otkuda taj Livaković? Kako je uopće moguće da taj već odavna ne brani za Real ili Barcu?
Pa taj momak je sa sedamnaest godina doveden iz juniora Zadra u Zagreb, ali ne u Maksimir – nego u Ulicu pjesnika; Livaković je četiri godine igrao i dva puta ispadao iz lige braneći tako da se ispred njega nalazilo nešto što se ne može nazvati drugačije nego misaonom imenicom: Zagrebova obrana. Livaković vam je odrastao u klubu u kojemu predsjednik, trener i katica za sve – Dražen Medić – ne želi sam sebi priznati da ako u pet godina četiri puta ispadneš iz lige – jednostavno nisi za taj posao – nego i dalje, kao pravi nepatvoreni hrvatski poduzetnik, prisvajaš pare koje ti grad daje za održavanje stadiona, ili pare koje ti sjedaju od Mandžina, Krovinovićeva ili ibričićeva transfera vodeći svoj mali privatni opg - i furaš tu priču do daske, i preko nje.
Dok ste vi, gospon Messi, skupljali rekorde i dizali trofeje od Gdanjska do Porta i od Tromsea do Soluna (a u posljednje vrijeme i šire, pa ste čak uspjeli dići i jednu Copu America), mali Livaković gledao je u svakoj utakmici u vrata paklena – primajući najmanje dva ili tri gola – ali braneći još sigurnih sedam ili osam pored toga. Livaković je čovjek bez straha; sav strah koji normalan čovjek i golman u svome životu može doživjeti – on je već odavna doživio; njemu se više ništa lošega ne može desiti nakon što prođe vratnice u Ulici pjesnika.
I onda velite da smo mi Hrvati normalni? Ma, nismo, gospon Messi, u tome i jest naša snaga – pa to i sam naš izbornik naglas veli u intervjuu pred milijunima sunarodnjaka s ove i one strane Bregane („oni nisu normalni“): sve što je loše u životu mi smo već doživjeli dok su drugi bili normalni; kako jedan pjesnik lijepo veli – dok mi jedemo govna, drugi jedu kekse; ali znate – onda kada više nema izvrdavanja i kada stvari dođu do zida – onda vi normalni nemate nikakve šanse. Tamo gdje nogomet naučiš igrati tehnicirajući kamenom umjesto lopte dok čuvaš ovce, tamo gdje te vlastiti roditelj proda za menadžerski ugovor još dok nisi pročitao niti Majdaka ili Salingera, a kamo li Dostojevskoga; tamo gdje profesori svima dijele petice i gdje ne možeš dobiti niti posao čistačice ako ne znaš župana ili lokalnog baju - tamo nećeš postati normalan.
Možda biste u toj raboti baš vi, Argentinci, mogli dodati još koji redak; utkati još koji kamen u tu velebnu palaču nereda i kaosa: baš vaša država bankrotirala je davno, davno prije svih recesija i kriza, ne znajući iskoristiti Bogomdanu činjenicu da jedina na južnoj polutci, dok sav pošten svijet mrzne u zimi, ima pašnjake prepune goveda ili njive pune zlatnog žita.
Eto, gospon Nikolić, možda biste to htjeli podvući – na kraju Vašeg izlaganja - da vas sada urednik tjera dovršiti onaj članak nakon Mundiala u Španjolskoj, pa Vam veli: šta si to nadrljao o Nijemcima, Talijanima i Frnacuzima, a o Jugoslavenima nisi napisao niti retka… a Vi pomislite, luđače, pa jesi li ti lud, hoćeš da završimo svi do portira na Golom otoku?
Srećom, ne da više nema Jugoslavije - nema više niti SN Revije i nema se više gdje pisati (sve smo mi to, vrijedni i valjani Hrvati, samo kada smo uspjeli doći do uzdi u vlastitim rukama - pretvorili, rasprodali i da prostite –ne umijem naći bolje riječi - razjebali u bescjenje, pa su nam djeca nepismena kao u nekoj čergi čekajući da njihov omiljeni influencer objavi live stream); sada se nogomet komentira memeima na tik-toku i vocapu; ne trebaš srećom znati napisati više od rečenice i pol, ako i to: dovoljno je navući Isusu hrvatski dres da bi ismijao Brazilce.
Ili biste, gospon Nikolić, dok ja sričem vaše besmrtne rečenice i pronalazim u njima subjekte i predikate i atribute, pa tako učim materinji ubavi jezik bolje nego li iz ijedne čitanke - jednostavno bacili Olivetticu u kut i otišli sa Samovojskom, Židakom i Redeom na gemišt u Zagorca ili Domagoja, pardon – na mussolini; nitko normalan u to doba mraka, kada su se šurjaci, gudelji i zajeci vraćali jednog vrelog utorka iz Valencije potiho kući na Pleso kao lopovi, da otprhnu čim prije u svoj Udinese ili Panathinaikos - nije niti mogao pomisliti da bi mi Hrvati ikada mogli uopće sudjelovati na nekakvom prvenstvu, a kamo li nešto i osvojiti.
A? Prvenstvo? Pa naši klubovi ni u Evropi ne mogu proći nekakve Sportinge, Sentetjene ili Ajndhovene; od Zvezde i Partizana – čak i kada dobijemo nove stadione – nikada više nećemo vidjeti ništa osim jednog jedinog kupa; kakva prvenstva?
To je okružje u kojemu bacam u kut svoj tranzistor, odričem se odlazaka na utakmice i stavljam prve ploče na gramofon: nogomet je kaos; možda je knjiga ili pak glazba - stvar bolja, iskrenija, vrednija. I jest, nego što: oni će mi u životu dati ono što nogomet nikada nije.
Usput - Saint Ettiene, Geoffroy-Guichard, kakva simbolika. Tamo gdje je davno još, dok smo bili klinci, Rizah Mešković zbog leća loše cijenio let lopte, pa primio pet golova u petnaest minuta, zbog čega je pola Dalmacije a i šire ronilo krokodilske suze, na istu tu travu potomci didova koji su navijali za Hajduka, sa geslom „dabogda sve izgubili“ u času kada naša reprezentacija vodi dva nula protiv razbijene čete Čeha, baca baklje. Mi vodimo, a oni uništavaju reprezentaciju – radi jednog neviđeno talentiranog trgovca konjskim mesom koji njihovom klubu ne da gušta i ne pušta barem jednu sisu da malo i oni sisaju. Česi se u tili čas vraćaju, i ja pomišljam: evo, rasturili smo i posljednje što je u nas vrijedilo, naš nogomet.
Već za dvije godine – ta ista reprezentacija započinje ciklus u kojem će dva puta ući u najbolja četiri u svijetu, a jednom za dlaku ispasti iz posljednjih osam na kontinentu, samo kada taj isti trgovac, zajedno sa čitavim buljukom korumpiranih doktora, poduzetnika i drugih nesumnjivo uglednih ljudi svake vrste - pobjegne preko granice da bi odatle vodio svetu misiju reforme pravosuđa, jer kao i svaka neuljuđena država – mi nemamo potpisane ugovore o ekstradiciji; kod nas to ne treba.
Kod nas vrijedi zakon Rio Grande: tko prije izvadi pljucu, taj je gazda u salunu. Tko nije, neka bježi u Meksiko.
I onda se netko usuđuje pomisliti da sve skupa nije vrijedilo, moj gospon Messi.

ponedjeljak, 05.12.2022.

Oblak

Oblak se spustio na svijet, ili je svijet postao oblak.
Teško se i rijetko naziru putevi i ljudi: zrak je od vlage zasićen i težak; mokra se kosa mrtvo lijepi o ledeno čelo.
Bezvoljne i teške noge bježe jedna pred drugom, tražeći zaklon, toplinu, iskru pogleda i sućuti.
Dok zime još nije bilo, ili dok se još samo tiho i sramežljivo mrmorilo kako je netko pred vratima i stiže, uspjeli smo uhvatiti buketić lijepih časaka, prkoseći nejasnoj slutnji tuge i svršetka.
Zastali nad dolinama plavih i sjetnih rijeka, umorni od duga i besciljna hodanja, preplašeni nagovještajima skorog i neumitna kraja, znali smo se nerijetko okrenuti prema drugoj obali.
Hvatali smo željno i snažno vesele trenutke tog kasnog i poklonjenog ljeta; komadiće ispunjena i spokojna življenja, kao tople i nježne trake svjetlosti među tamnim i već ogoljelim deblima.
Ostali su djelići, ostala su sjećanja pod spuštenim kapcima; ostale su slike i mirisi; valovi čvrste i sretne tišine kao nepotrošene hridi tog vedrog i lijepog svijeta u nama.
Ostale su uspomene.

četvrtak, 01.12.2022.

Osmina finala

Mi Hrvati većinom volimo pobjede; sport nam je na drugom mjestu. Ne kažem ja da takvi nisu i drugi; ali nisu baš svi drugi takvi.
A ako ne spadate u takve, onda ćete sigurno znati o čemu govorim kada spominjem sredinu dvijeiosamnaeste godine; prvog dana njene druge polovice – to već sigurno znate – košarkaška reprezentacija Hrvatske izborila je - uskačući tako u posljednji vagon posljednjega vlaka - drugi krug kvalifikacija za svjetsko prvenstvo što se odigravalo krajem sljedećega ljeta – uzvraćajući Rumunjima za bolan poraz u Višnjiku prethodne zime; uspjeli su ono što u ovim, aktualnim kvalifikacijama nisu.
Ma šalim se; igrala se ta utakmica doista toga dana u nekom Cluju, ali igrala se u isto vrijeme kada i utakmica koju su naši nogometaši igrali sa Dancima u Rusiji (pa ovu clujsku baš nitko, osim mene i možda još trojice frikova sa Sportnetova foruma – nije pratio na nekom lošem streamingu). Nogometaši su baš tada izborili onu legendarnu pobjedu na penale nakon što Modrić tri minute prije kraja produžetka nije iskoristio kazneni udarac, razbijajući tako dvadesetogodišnje prokletstvo nad sobom (na čije nastavljanje je taj Lukin promašaj jako, jako mirisao), još tamo od Sundella i Thurama pa sve do Quaresme i kukastih križeva po travnjacima i tribinama.
Sljedećeg ponedjeljka, za pultom sa salamama i sirom u Plodinama, izrekao sam gospođama što su ispred mene (umjesto da se prepiru oko nekog loše narezanog prezvuršta) pričale o Modrićevu penalu – svoju sumnju kako sam se toga dana probudio u raju; ili barem negdje što na takvo mjesto sliči: na mjesto u kome gospođe u godinama – koje se prvi puta vide - razgovaraju o nogometu.
Samo sam triput plakao radi naših sportaša: prvi puta kada su u Saint Etienneu bakljadom navijači prekinuli dobivenu utakmicu sa Češkom pretvarajući je u jedva izboreni remi (jer tada sam mislio da više nemamo reprezentaciju), drugi puta nakon ovih danskih penala (treći je naravno bio Goranov Wimbledon); sada sve utakmice naših sportaša – makar u Draženovu domu gubili od Poljaka ili u Malagi od nekog anonimnog australskog para - gledam hladan kao špricer i pomiren sa svijetom – sve sam zapravo već vidio i doživio; ne mogu me više uzdrmati niti santanderska šestica, niti Livakovićev zavjet Rushfordu da na burovitoj Rujevici neće zabiti preko njega živa i zdrava; niti kada čitava nacija slavi, a meni se čini da vidim ono što nitko ne vidi: kako Dalić plače od lavine sreće nakon ruskog autogola, jer smo te kišne nedjelje na Poljudu mogli igrati tri utakmice, a ne bi im ga sami zabili.
I tako, naši još uvijek traju na prvenstvu; trajat će – nadam se - i nakon ovog predvečerja – u kojemu će se obračunati sa momčadi koja je objektivno prije četiri godine igrala daleko najbolji i najljepši nogomet, ali nikako da se sastane sa finalima. Pa ako Belgijanci večeras odigraju kako znaju i pobijede nas – neću biti jako tužan jer ću znati da smo najvjerojatnije izgubili od boljih (i zato bi bilo strašno da su nas Danci pobijedili u Rusiji: nisu bili bolji). Da bi nas Belgijanci pobijedili, moraju konačno početi igrati onako kako oni već odavna igraju; još od doba kada sam se kao klinac divio majstorijama van Moera, Scifa i Frankieja van der Elsta i sanjao pored svih Vujovića, Sliškovića, Zajeca i Mlinarića - kako će jednoga dana i naši igrati kao njihovi.
Taj dan odavna je već stigao – trebalo se samo desiti da se promijeni država, pa nogomet postane produljena ruka politike i nacionalne promocije; da postane istinski važan – pa umjesto toga da je važna igra - važna postane pobjeda, a pobjeđivanje na prvenstvima značajno kao i pobjede u ratovima.
No, i to je vrijeme polako prošlo; danas ljudi navijaju jer im to daje strast i smisao u njihovim od strasti i smisla poprilično ispražnjenim životima; tko bi uopće pratio neku utakmicu za koju nitko nema pojma tko igra protiv koga – kome bi to moglo biti zanimljivo, osim nekolicini ostarjelih kibica što se još sjećaju Eusebija, Frfe Mužinića ili Dina Zoffa? Pa još ako se u kontekstu utakmica spominju pokrajine, traktori, ratovi, sinovi i njihove žene – tko bi tome odolio?
Bit će to – u varijanti ako nas Belgijanci nadjačaju, a Marokanci zakucaju za treće mjesto - prilika da se i od ovog prvenstva konačno odlijepe oni koje nogomet zapravo ne zanima, pa će se u miru božjem moći pratiti ono što bi istinski moglo biti lijepo i važno: hoće li Senegalci zapapriti Englezima i hoće li Ganci nadskočiti Urugvajce.
Ne završimo li, daj Bože, poraženi večeras, morat ćemo vjerojatno na megdan Španjolcima (za koje ćemo sigurno odjednom početi vjerovati kako od nas nisu bolji); budemo li sjajni – što sigurno da moramo, ali i možemo biti, ako želimo biti prvi u skupini – mogli bismo izbjeći te već nedavno kobne Španjolce, pa preko Nijemaca ili Japanaca tražiti svoje mjesto u četvrtfinalu, a nadam se kako se više u tim prilikama neće spominjati traktori, tuđe pokrajine, naše kolijevke i ljudska nevolja.
Jer gledajući fotografije mršavih visokih djevojaka ispunjenih plastikom i gumom, ili otromboljenih dobrostojećih muškaraca koji urlaju o sokolovima, slozi i zlatnom žitu, ili o bilo čemu drugome o čemu se već urlati dade - ma kakve dresove da nose, nemojte mi zamjeriti – ja ne mogu vidjeti puno drugoga osim nevolje.
Zato me noćas prenula jedna druga scena: odvijala se drama u kojoj nije bilo sasvim jasno hoće li dalje Poljaci ili Meksikanci; Poljaci su se postavili ziheraški, igrali su loše – nasuprot neustrašivim chiquitosima koje sam pratio na mobitelu; kako to često biva – dalje su prošli oni lošiji. I ne samo da su lošiji – na posljednjih sedam prvenstava prije ovoga Meksikanci su sedam puta zaredom igrali osminu finala i sedam puta ispadali, možete li to vjerovati? A sada – kako je sudbina okrutna, neće vidjeti niti tu osminu finala u kojoj evo već skoro tri desetljeća padaju pokošeni!
No, nevezano uz to, kada se Argentina već digla iz ponora poraza sa Saudijcima i kada je postalo jasno da će biti prvi u skupini, kadar na tribinama hvata jedan ne baš mladi par u predivnim, prugastim argentinskim dresovima. On je grli, ona njemu na ramenu briše suze iz očiju i gleda malo u njega, malo u daljinu – a očito je da su te suze radosnice (barem tako meni izgleda); to su - mora biti - suze olakšanja – valjda, zaključujem ja shvaćajući sve - kako to već muškarci u najboljim godinama razumiju svijet oko sebe - jer još tjedan dana ranije izgledalo je kako se bruka poraza neće moći sprati, pa će Messi kući – o sramote - već nakon prvoga kruga.
Okrutan je život; teško je doći do osmine finala, a kada se na nju navikneš - trebaš jednom ispasti da bi vidio kako je lijepo uopće doći do nje - proleti mi kroz glavu to o Meksikancima, a gledam i dalje ovaj par Argentinaca.
Onda njih dvoje pokažem Dragoj, jer kadar je dug i izražajan; a Ona mi ovlaš, prolazeći baš tada boravkom, blještava i lijepa kako već užurbane i posvećene žene mogu biti - u nekom svome svetom i važnom poslu, zbog kojega ja uopće mogu pratiti sve to i uživati u tome - veli:
- A što ti znaš zašto ona plače?
Zaista, koliko žene mogu biti u pravu: što ja uopće o svemu znam? – mislim još dugo, kao da i mene tek čeka neka osmina finala - u hladnu mrklu noć kroz koju fijuče vjetar.

ponedjeljak, 28.11.2022.

Sidro i svjetlo, pokušaj drugi

Volio bih da sam tebi što si meni ti;
voljela bi da si meni što sam tebi ja.
Nemam snage biti tračak snažne svjetlosti;
nit' umiješ bit' mi sidro do dalekog dna.

Zato tebe privezujem sred' valova ja
dok nad tminom mojom svijetliš tiha, stamena.
Trajat ćemo u tišini dok ne prođe čas;
dvije sjene - kao jedna, ponad kamena.

<	siječanj, 2023
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Siječanj 2023 (12)
Prosinac 2022 (17)
Studeni 2022 (10)
Listopad 2022 (4)
Rujan 2022 (13)
Kolovoz 2022 (4)
Srpanj 2022 (4)
Lipanj 2022 (6)
Svibanj 2022 (9)
Travanj 2022 (7)
Ožujak 2022 (9)
Veljača 2022 (6)
Siječanj 2022 (12)
Prosinac 2021 (6)
Studeni 2021 (3)
Listopad 2021 (18)
Rujan 2021 (9)
Kolovoz 2021 (6)
Srpanj 2021 (4)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (6)
Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (5)
Siječanj 2021 (4)
Prosinac 2020 (8)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (3)
Srpanj 2020 (5)
Lipanj 2020 (5)
Svibanj 2020 (7)
Travanj 2020 (5)
Ožujak 2020 (6)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (1)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (1)
Kolovoz 2019 (1)
Srpanj 2019 (1)
Lipanj 2019 (1)
Svibanj 2019 (1)
Travanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Veljača 2019 (1)

Opis bloga

Linkovi