vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

četvrtak, 10.10.2019.

Vis, Biševo, Split i još ponešto

U drugoj polovici života važan postaje sistem eliminacije, jer u prvoj – ako tada uopće ima ikakvog sistema – to mora biti onaj koji se zove: daj što daš. Dakle, eliminirat ćemo sada, svaki put sve više i jače, ono od čega ne očekujemo bog zna što, a u obzir uzimati ono što bi po tuđim iskustvima ili našem špurijusu moralo barem zadovoljiti, a još bolje - oduševiti.
Eto, tako sam izabrao Vis.
Ne znam bi li me ili ne bi trebala biti sramota što još nikada nisam bio na tom prelijepom otoku, ali tek sada vidim da sam propustio mnogo, dramatično mnogo. No, dobro. Vjerujem da sam to u velikoj mjeri nadoknadio u ova četiri predivna dana, upoznavši se sa barem najrazvikanijim i najpoznatijim mjestima do kojih je moguće doći u tako malo vremena.
Cijene, pa makar i u posezoni, uvjetuju putovanje bez automobila. Prije svega, taj način budi davne i lsjetne uspomene na neka lijepa, studentska vremena, kada ne samo da se uopće nije gledalo na sat, pa skoro niti datum, nego je i novca bilo – razmjerno više, iako je zarada nominalno bila manja. No dobro, otarimo suze i skupimo prnje, busevi i brodovi čekaju.
Nakon noćne vožnje Croatia busom (nije za zahtjevnije) koja se ne može podičiti udobnošću, ali može točnošću, u svitanje prvog dana stižemo u još usnuli Split. Šetnja po mraku jesenskog jutra pretvara se u pravu avanturu, pa lutajući od Grgura do Marulića i još par puta naokolo upijamo zvukove, mirise i prve boje razbuđena ljepotana. Sunce stidljivo proviruje na horizontu zastirano ne baš obećavajućim oblacima. Općenito je prognoza ovoga vikenda podbacila, ali ispalo je i bolje tako, jer kada čovjek očekuje malo ili nimalo, onda svaki dobitak znači nemjerljivo više.
Nakon kave na Rivi polako odlazimo uz Pazar nabavljajući ono do čega je inače teško doći (soparnik, žižule…) pa ubacujući teret u ionako otežale ruksake jedva dolazimo do garderobe a potom pravac luka i trajekt. Pouzdani i komforni Petar Hektorović nudi sve prednosti putovanja brodom, a nakon neprospavane noći i razgledanja grada iz perspektive odlaska morem, liježemo na klupe i drijemamo umorni i usporeni. Blag vjetar postaje jako jugo koje škropi nerijetkom kišom, pa kraj putovanja dočekujemo u salonu. Ipak, otvaranje vrata utrobe broda pokazuje obećavajuć prizor viške rive u potpunoj nirvani; nigdje kišobrana, žurbe, nervoze; nakon gašenja moćnih brodskih motora ostaje dojmljiv trenutak tišine i spokoja.
Po smještaju u apartman i presvlačenju, ne odustajemo, pa iako je tek dva popodne, obavljamo kratku nabavku u obližnjem dućanu i onda pravac Fort George i sjeverna strana uvale. Radi se o nekoliko utvrda koje pružaju nevjerojatne vidike na okolicu, a i oblaci konačno posustaju, pa se u znak pozdrava ukazuje spasonosno plavetnilo. Nakon kave na rivi odlazimo na skromnu večeru od namirnica iz ruksaka i počinak u apartman. Kraj dana prvoga.
Dan drugi počinje neizvjesnošću, jer je prognoza bura, a to nam odriče pravo na velika nadanja da bismo mogli do Modre špilje na Biševu. Ipak, ne odustajemo i puni nade krećemo ranim jutarnjim busom prema Komiži. Tamo dobivamo korisne informacije pa državnom linijom već u osam ujutro hitamo prema Biševu uzbibanim plavetnilom. U uvali Mezuporat gužve nema, pa kupujemo karte i onda slijedi šokiranje ljepotom i neobičnošću: Modra špilja ukazuje se u svoj svojoj ljepoti, makar i za dvadesetminutnog obilaska (drugačiji nije niti moguć nego brodićima lokalnog koncesionara). Osupnuti ovakvom divotom blistamo od sreće što ćemo provesti gotovo čitav ovaj dan na ovakvom mjestu. Odlazimo penjući se prema vrhu otoka, mjestu Biševo, pa se nakon posjete uvali Porat i crkvici Svetog silvestra, vraćamo prema Mezuportu, gdje nalazimo tihu i mirnu šljunčanu uvalu u kojoj se kupamo, odmaramo, razgovaramo. Tišina i spokoj caruju ovim mjestom. Popodnevnim brodom vraćamo se u Komižu, gdje provodimo nezaboravnu večer u šetnji od kule do crkve Marije Gusarice, a potom se noćnim busom vraćamo za Vis.
Dan treći: Stiniva i Vis. Jutro je hladno i oblačno, pa obilazimo lokalne vinarije u potrazi za mjesnim specijalitetima, odlučujući se za liker od rogača i vino. Ostavljamo teret u sobi i odlazimo na autobus što će nas vijugavom cestom sa južne strane otoka prebaciti preko Pliskoga Polja do Marinih Zemalja, ishodišta za slavnu i opjevanu uvalu Stinivu. Spust je prilično vratoloman, pogotovo obzirom na to da više nisam u dvadesetima, a Dragu sam ostavio gore, gdje ju je privuklo skupljanje pinjola i fafarikula,te se nakon nekoliko proklizavanja (ipak sam barem u tenisicama sa ojačanim džonom) i vožnji po stražnjici preko već dobrano zalizanih stijena spuštam nakon petnaestak minuta do same uvale u kojoj se nalazi nekoliko ribarskih koliba, poluprazan beach bar i – nevjerojatna ljepota zelena mora i sivih stijena. Uživam u tišini valova i vjetra, te se oznojen od hodanja hladim kako bih tijelo izložio blagotvornom moru. Upoznajem nekoliko pristiglih Kolumbijaca koji mole da ih slikam (ispipavam njihov način humora pa kada vele da idu za Zagreb, velim da I am from Zagreb, why do you go to Zagreb, there˘s nothing to see in Zagreb, na što se tek nakon pet sekundi prvo zbunjeno, a tek onda od srca osmjehuju), te se nakon još polusatnog zadržavanja odlučujem na povratak; jer pred nama je trosatno pješačenje. Petnaestak minuta gadna uspona ipak je lakše od nepredvidiva silaza, te su u nekom idealnom omjeru napora i hvatanja daha pojavljujem na visoravni okupanoj šumom bure u krošnjama pinija. Presvlačenje, pokoji osvježavajući gutljaj, i potom odlazimo nazad preko Pliskoga za Križ i Vis. Usput, naravno, stajemo kod bivšeg aerodroma na putnu kavu i travu, pa oduševljeni stazom koja sredino polja vodi prema drugom rubu visoravni, očekujemo da će se eto, sada, uz prizore pitomih sela i zvonika na obzoru, tu pojaviti kakav Vitez od Manche sa svojim slugom. Ipak, umjesto njih prolaze vrijedni slovenski biciklisti ili dobro opremljeni domaći seljaci prema svojim poljima, malo mareći za dva umorna ali sretna pješaka što pod ovim sada iako jesenskim, ali već vrućim otočkim suncem love osmijehe i zadovoljstvo. Pola sata, pa još pola, pa uspon od odvojka za Podstražje i Milnu, i eto nas na najvišoj točki ceste sa koje se pruža nezaboravan pogled na sve strane. Tek tada ustanovljujemo kako je stari dio Visa prilično udaljen od luke, pa potpomognuti prizorom dvoje planinara što markiranim suhozidima hvataju uspon, mi se spuštamo u suprotnom smjeru prema Kutu. I onda, ponovno, šok ljepote, spokoja, punine; stara riva i vjekovne građevine odolijevaju svim stoljećima, burama i iskušenjima, a mi, tako prolazni, krhki i sjetni, hvatamo trenutke ljepote uz njih. Premoreni odlazimo na barem polusatni odmor i okrepu u apartman, da bismo sa zalaskom sunca krenuli prema večeri. kako onoj vremenskoj, tako i onoj, bonkulovićkoj, obećavajućoj, neobičnoj. Odlazimo do buffeta Vis gdje ohrabreni obećavajućim najavama sa neta u razgovoru sa osebujnim vlasnikom za prilično male novce jedemo sve sama ukusna jela, pa iako naručujemo po jednu porciju od svega, uživamo u bogatim okusima, dobru vinu i lijepoj iako već prohladnoj noći. Nakon tople riblje juhe dolaze odlična salata od meke hobotnice, nevjerojatan crveni rižot u kojem okus liganja i sipa prekriva sjajna podloga od domaće šalše i vina, standardno svježi, hrskavi i sočni gavuni sa tartarom, malo ukiseljenog motara i konačno, uz polić opora domaćeg vina, na koncu i sladak i blag prošek za probavu. Za tolike novce teško da ćeš pojesti takvo što na Jadranu, makar i nakon sezone, pa eto – ako se nađete tamo – preporučam.
Posljednji dan obuhvaća sjetan povratak trajektom u Split, šetnju gradom okupanim ovoga puta vrućim i sjajnim podnevnim suncem, kavicu na Matejuški, ili tamo iza, podno Marjana, sa sigurno jednim od najljepših pogleda na svijetu, te gužvanje u pretrpanom, ali brzom i točnom busu istog prijevoznika da bismo dva sata prije ponoći dospjeli u metropolu. Dojmovi su i sada još uzburkani, pa ako vrijedi ona izreka o tome da su putovanja investicija koja je nepotrošna, onda sam je sada istinski osjetio i proveo u djelo.



10.10.2019. u 11:30 • 6 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 19.09.2019.

Niti je nemir, niti je strast

Visoki bijeli oblaci dugo i uporno tutnje svodom odnoseći dane i mjesece ljeta u zaborav. Umorno tijelo polako posustaje i predaje se neumitnoj sjeni vremena što se nad nas pruža sve tamnija i izvjesnija, potpomognuta sve učestalijim i određenijim vijestima o uništavanju prirode koja je u našim povijestima toliko radosti dala, ili pak propadanju vrijednosti u društvu za koje smo nekoć držali kako su neupitne, uobičajene i neprolazne. Ma koliko zatiskivao uši i oči da ne vidi i ne čuje zla, čovjek bi u nekom stanju tuge i bespomoćnosti kroz zube procijedio sasvim izglednu prognozu o sve jačoj i trajnijoj starosti, nemoći, bolesti i smrti što slijede, no misli, uspomene i ljudi koji nas okružuju uporno i ponekad gotovo pa naporno, ne daju nam posustati. Budimo se u sve kasnija i mračnija jutra puni nade i spokoja da su naši poslovi već uglavnom posvršavani i da smo koliko-toliko pogurali i posijali što smo u život pustiti i prepustiti imali, pa je ono što nam preostaje neka radosna i ispunjena šutnja, ili tiho i usputno bivanje u nevelikoj primjetnosti i služenju tom jakom i visokom valu života što pored nas prolazi a mi mu želimo pomoći i podržati ga, makar svojim osmjehom, pokojom gestom i kakvom rječju za koju se nadamo da još postoji netko tko bi je želio čuti.

Pa dok tako drugi, mlađi, poletniji, na tom valu nadanja i silnih očekivanja lete i užurbano hode, baš kao što smo i mi letjeli i hodali onomad, kada se već tako moglo i htjelo i smjelo, mi možemo povremeno ponešto prevesti, pomoći, prenesti, možda čak i savjetovati ili nježno se usprotiviti kakvoj trenutnoj ludosti ili žudnji za koje strepimo da bi, ne daj Bože, mogle odvesti u krivom smjeru. Dok oni žive, uče, rade, kupuju, kuće se, planiraju, mi ćemo se u tim trenucima čekanja i osluškivanja, sve dok nas ne zovu i ne zatrebaju, povući prema onim mjestima koja još, čudna mu čuda, nismo nikako ili nismo dugo, predugo posjetili, da bismo na njima našli davno zaboravljene radosti i obećanja, ili pak nikad pronađene sitnice koje će nas obodriti i oslastiti nam sitnom ali značajnom ljepotom kakvu samotnu ili već gotovo prohladnu večer. Nosit će nas tako ovom lijepom i tihom jeseni poneka zraka već niskog i potamnjelog sunca, ili jedva bjeličasta magla u sumraku nad rijekom, ili kakav kratak ali vrijedan uspon, zapravo bijeg do neke stare gradine na brdu sa koje ćemo jasnije i mirnije moći sagledati taj romor ravnice. Kada se vratimo, spustimo, pojavimo, nećemo stoga više uopće biti snuždeni niti sjetni, jer ćemo znati da je vrijeme jedini istinski sudac stvari i da je tek naš protok i odlazak pravi jamac budućeg. A u tih nekoliko vrijednih časaka što nam preostaju, sjajnih i velikih poput onih, negdašnjih, rekli bi, je li - pravih, vrijedit će ono staro, nikad zaboravljeno pravilo koje se tiče kraja ovog čudesnog i neponovljivog puta, a govori o tome da uopće više nije važno koliko, nego kako.




19.09.2019. u 18:08 • 13 Komentara • Print • # • ^

subota, 10.08.2019.

Krn

Što nam u životu u stvari znače brojke, metri, mjerenja? Hajde, brojka godina sigurno nije zanemariva; označava ipak u pravilu neke granice preko kojih se ne da ili dade, ali teško. Upravo zato, zacrtao sam ovo ljeto ispenjati još kakav dvotisućnjak; ne toliko radi brojke, koliko radi onoga što takav događaj pruža. Kako takvih u nas nema, valjalo je potegnuti u Julijske Alpe, na čini mi se – najjužniji, a zove se Krn.

Put je podrazumijevao spajanje morskog dijela godišnjeg sa planinskim, a kako se radilo o suboti, najpametnije je bilo izabrati neki granični prijelaz za kojeg malog tko zna. Stoga je pala odluka da se nakon Vagabunda kao prve točke odmora po dizanju od obale, produži preko Fužina i Delnica do Čabra, pa na Prezid. Naravno, subota, podne, špica sezone, ali ispred nas na graničnoj crti – nikoga. Ajde, neka i ja jednom uspijem nešto isplanirati da se ne izjalovi. Nakon posjeta predivnoj gradini Snežnik ručamo u Starom Trgu, a potom siječemo prelijepu i pitomu deželu i preko Logateca malo zaobilaznim putevima (radi radova) odlazimo do ubave Idrije. Čaroban dvorac Gewerkenegg nudi u suvenirnici narukvice od čipke; romantika me osvaja pa Najdražoj kupujemo jednu :) Nakon obavezne kavice i odmora u hladu, a potom i za vrijeme pravog osvježavajućeg pljuska, izbijamo u dolinu ljepotice Soče kod Mosta ob Soči, pa desno preko Tolmina i Kobarida dolazimo do rezerviranog smještaja. Nakon večere, šetnja u dugim rukavima i hlačama; kasnovečernje planiranje uspona i odlazak u krpe. Sutra je, eto, taj željeni i iščekivani veliki dan!

U takvim visinama, ne računajući Sveto Brdo, Dinaru, Bitoraj i ostale naše ljepote, nisam bio već godinama, još otkad sam prije desetak godina obišao nezaboravna Triglavska jezera i Prehodavce penjući se uz Komarču i spuštajući se potom preko Bogatina i Komne na Bohinj. Zato konzultiram besmrtnog Tine Miheliča i njegov Vodnik, umjesto interneta, pa odlučujem krenuti iza pet-pola šest, vozeći se do doma pri planini Kuhinja dok je još mrak i ranojutarnja magla. Najdražoj je otprilike osmosatno hodanje (od toga barem spust po suncu) prezahtjevno, a sinu je rođendan, ali obećava mami da me neće pustiti samoga i da će me čuvati (jer, naravno, godine su tu, srce, križa i ostalo, pa ne smijem sam); zato odlazimo nas dvojica u poduhvat. Dolje nas, po spustu, čeka skrpana rođendanska torta, majstorski načinjena tek od tri-četiri sastojka iz obližnjeg Mercatora, bez miksera i kalupa, ali sa ponajviše ljubavi i zadovoljstva; ta je - pokazat će se, zar je itko u to sumnjao, slađa nego baš sve druge.

Uspon počinjemo kod doma Kuhinja gdje parkiramo vozilo, pa onda strpljivo i polako na vrh. Naravno da sedamnaestogodišnjak – sportaš ima pluća i noge daleko razvijenije od ovog dosadnog starca, pa već u prvih pola sata hvata zalet koji se kasnije pokazuje nedostižnim, ali to je malo važno; važno je ono što čovjek ima u srcu. On, eto, ima nadvladavanje i natjecanje sa samim sobom, a ja molitvu za još jednim danom ljepote i zadovoljstva; svatko po svojoj mjeri. Dao sam mu uputu da se ne razdvaja toliko da me ne može vidjeti (a vegetacija je oskudna ili je gotovo i nema, mislim na onu koja je viša od trave), jer znadem koliko je na tako ipak dužem usponu teško penjati se prateći tuđi tempo i čekati sporijega. Jučer je kišilo, i to kako, pa mali pomalo nesmotreno odabire kraći ali strmiji dio puta, koji čini staza u zemlji okružena vlažnom travom, tako da noge često kližu prema nazad, pogotovo na vlažnom kamenju, jer su gojzerice pune blata. Umiruje me neki dečko što prati dvije-djevojčice a koje sustižem, pa veli da ne brinem i da je mali na dobrom putu (pretvara se već u sitnu točku), a da natrag možemo položitijim i dužim putem, zapadnije od ovog.

Sretna je okolnost što je hrbat planine između penjača i istoka, tako da tek oko devet sati dolazim u zonu sunca. Najbolji dokaz toga jest i činjenica da se sve do negdje pola sata pred kraj penjem u dugim rukavima, a i tekućine ne treba previše. Najvažnije je gledati samo u noge, a okolo kada slikaš, ako se baš mora, jer tako ti ide najlakše: nogu pred nogu, nađeš neki tempo koji je savladiv pa pomalo, minutu po minutu, nekoliko sati, i eto te ne vrhu. Malome je trebalo negdje dva i pol sata, a meni nešto više od tri (kako zapravo piše i u vodiču), ali to je najmanje važno. Ukratko, da nije bilo njega i njegova tempa, odnosno činjenica da sam znao kako je on tamo negdje gore, u visini, među rijetkim oblacima, uvijek je postojala minimalna šansa da me kakva bol ili zadihanost odvrate od nastavka uspona, tako da sam siguran da je društvo u kojem sam išao bilo najbolji motiv za uspješan završetak pothvata. Odlazimo zajedno na vrh, pa potom šampionski veselo pored doma ispijamo sok i pripravke od šumećih tableta magnezija radi grčeva. Pogled je nevjerojatan i otvara se na sve strane, a imamo sreće i što je bura rastjerala oblake te pročistila nebo od jučerašnje oluje. Zapravo, bilo je to jedino jutro u nekih pet-šest dana bez padalina, tako da sam stvarno imao priličnu sreću, budući da drugog termina nije bilo. Eto, tako je to u životu: Biokovo sam morao zaobilaziti i gledati u oblacima dva puta dok se nisam uspeo treći put, a Krn – hvala Bogu – isprve.

Već negdje iza jedanaest sati počinju nailaziti prvi oblaci i to ispod nas (čudan je to osjećaj, pomalo zastrašujuć), jer sjedimo kraj Gomiščkovog zavetišča okrenuti prema provaliji i naslonjeni na stolove kao u nekom baru. Nakon kratke okrepe iz ruksaka odlučujemo početi sa povratkom; dobili smo obojica što smo tražili; nema više razloga igrati se sa planinom.

Povratak je tako ispao daleko lakši nego sam se plašio, znajući za vlastitu nespretnost i nesigurnost na sipini ili vlažnoj zemlji, ma kako brojne i položite serpentine bile. Tu je zapravo najvažnije paziti na svaki korak, jer su noge već umorne i svakom minutom sve opuštenije i teže. Bol prvo nailazi u koljena, pa potom potmulo dolazi i poneki omanji grč u bedrima, ali ohrabruje to što se ona ravnomjerno raspoređuje na sve dijelove nogu, što znači da neću imati većih problema sa pojedinima od njih. Blagotvorno je tako spuštati se uz pomoć štapova, zapikavajući ih pažljivo na suprotnu stranu od noge kojom kročiš i prenoseći dobar dio težine tijela na njih, štedeći noge i koljena.

Negdje sat vremena prije kraja shvaćam da sam potpuno promašio sa proračunom o potrebnoj količini tekućine (dvije litre ukupno po glavi; mali više nije mali kao još prije par godina i pije skoro više nego ja) tako da posljednjih pola sata silazimo praktički bez kapi vode, što ne zvuči strašno, ali u slučaju kakve ne daj Bože nezgode (uganuće, pad...) može dodatno otežavati stvar. U vršnom sloju navlače se, kako smo dalje od podneva, tmurni oblaci, ali zato na nas koji silazimo sunce udara nemilice, premda je temperatura možda tek laganih dvadesetipet stupnjeva. Naravno, sin bi najradije da se spustimo ravno do automobila, pa da smo čim prije u smještaju, ali produljujem put za nekih dvadesetak minuta tako da odlazimo do doma Kuhinja gdje u hladu lipa zatječemo ledeni izvor. Bacam još po tabletu magnezija u bočice, što će se poslije pokazati prilično djelotvornim, čak i za njega (to je njegovo iskustvo: jedna nakon utakmice), pa na klupici odmaramo umorne noge, uživajući u blagotvornim gutljajima. Zahvaljujem dragom Bogu što me obdario ovakvim darovima, udišući spokoj, tišinu, svježinu popodnevnog vjetra pod krošnjama i žubor ledena gorskog potočića, pa konačno odlazimo do automobila. Mali naravno nije još znao odgovor na pitanje koji je najljepši prizor kojeg planinar može vidjeti (skinute gojzerice nakon višesatnog hodanja :). Nadam se, eto, da sam to sjeme ljubavi prema prirodnim ljepotama uspio posijati u njegovoj duši; neka za sada bude zatomljeno tehnologijom, gadgetima i drugim stvarima takve provenijencije, ali ne sumnjam da će se jednom, možda baš onda kada naiđu prve sumnje, teškoće ili boli, taj plamičak razgoriti, da daje svjetlost i toplinu i da kao neka čvrsta točka u svemiru ne da duši da potone u tminu.

I eto cilja: čeka nas bogat ručak i rođendanska torta; osmijesi i zagrljaji; zadovoljstvo i punoća. Umorni se bacamo pod tuš pa nakon obilata obroka odlazimo na popodnevni odmor. Navečer opet zanosna šetnja odsječenim gorskim seocetom, do dva obližnja slapa; tek toliko da noge ne odrvene, a potom i večernji čaj od bazge i lipe u lokalnoj birtiji; za miran i tvrd san.

Sutradan je povratak, ali ne propuštamo, kad smo već tu, iskoristiti sve ljepote doline ljepotice Soče, pa odlazimo i do slapa Kozjaka i do Boke, potom izvor Soče, Vršič, Ruska kapelica... Naravno, kasno popodne je, budući da se prolazi usput, obavezno i uživanje u ljepoti Primarka u okolici glavnog grada susjedne države, ali hajde – gdje čovjek može ovakvog skromnog i zaigranog derana od metar i osamdeset obući od glave do pete za pedesetak eura, a da svi budemo zadovoljni?

Na koncu, hvala mojima što me trpe ovakvoga kakav jesam, zajedno sa svim mojim priredbama i mušicama koje mi padaju napamet. Neki su strpljivo čekali u podnožju i brinuli za logistiku, a neki ispenjali sve to zajedno sa mnom, pa i puno brže; da nema njih, nikad se ne bih ni odvažio na takvu avanturu a kamo li ostvario zacrtano. Nadam se samo da je sjeme žudnje za istinskim ljepotama prirode palo na plodno tlo, pa neka klija. Ne danas, niti sutra, ali doći će dan kada će taj plamičak zasvijetliti, jer takvo svjetlo čovjeku u život znade, eto, donijeti prava bogatstva. Kad bolje razmislim, možda pravi razlog mog uspona i nije bio to da bih osobno vidio nešto što se zapravo dade vidjeti i u podnožju. Možda sam ispenjao taj Krn samo zato, da bih potrebu za slušanjem zova prirode odgurnuo od sebe dalje, u budućnost?





10.08.2019. u 17:25 • 12 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 24.07.2019.

Ljetni spleen

Dok čami u mraku svoje dnevne sobe, s klimom ili bez nje, potjeran od sunca u utočište hladovine, čekajući da prođe još tih dvadesetak sati dok nekuda ne otputuje, čovjek ne može a da se ovih dana ne upita o tome zašto se baš takva vrućina dešava i je li kakva njegova odgovornost u svemu tome. Na stranu sve ružne vijesti, a bježao bi čovjek od svega tog jada, ali ne može; ne više niti zato što nema vremena ili novaca ili volje, nego zato što nema kuda pobjeći, ako u sebi nema ničeg do tame i tuge. Jer, kada stisne gadna studen i kada vjetar lomi granje nad zamrznutom zemljom, možeš staviti dvoje duge gaće i otići na polusatnu šetnju, pa ako se dovoljno trudiš, kroz pet minuta bit će ti toplo, čak i oko srca, dapače. Sada su ulice puste i od silna blještavila gotovo da ih i ne vidiš, pretvorile su se u rijeku svjetla i jare i ne vode nikuda. Prazne i lelujave, opominju na nepovrat gluposti koje je ova civilizacija počinila i koje će još počiniti, jer je u tome neće imati tko spriječiti, zato da bi ljudi nešto imali i zgrtali, makar i ne znajući što će sa imetkom, pa takve kao da ocrtavaju naše izgubljene duše i puteve, jer previše smo milja prevalili, previše ljudi biva unesrećeno nekim unutarnjim ili vanjskim politikama a da bismo ih zvali dobrima i potrebnima, previše smeća smo sakrili pod tepih, previše mirnih i zelenih potoka uništili i zasitili kakvom smrtonosnom lužinom ili kiselinom, previše drveća posjekli ili urbanističkih planova izmijenili i prenamijenili, previše vrećica pobacali i previše toga trebali tada kada trebati morali nismo, a da nam se takvo siromaštvo ne bi obilo o glavu. Naravno, prva i najvjernija u otplati toga duga bit će sirotinja, kako je već i tradicija, no ne valja se time tješiti, jer će pustoš ako već nije stići, sve i svakoga, prije ili poslije, pa makar i u najskrivenijem zakutku skrovišta od betona ili čelika, ne bude li ono građeno, kako su oni indijanci govorili, kako tvrđava duše.

U međuvremenu, naumio si tražiti utjehu i spas u prirodi, pa si ih povremeno i privremeno i našao; o kako si ih našao u kakvim ranojutarnjim ili ranovečernjim lutanjima i samoćama, slušajući šum vjetra u vrhovima krhkih travki ili veseo cvrkut ptica u daljini. Svjestan ove obveze, da primjećuješ i slaviš te trusne i nestalne, ali velike i potpuno nezaslužene darove, zahvaljivao si dragome Bogu na spokoju i ljepoti toga što dobivaš, jer nakon svih pročitanih redaka ili odgledanih filmova, shvatio si da ništa ne vrijede ukoliko taj krhak i nestalan osjećaj jednobitnosti, spokoja i radosti ne biva oplemenjen puninom svijeta. Sretan kao malen mrav, što se upravo izvukao ispod snažna stiska čizme kakvog nepredvidiva diva, tog Levijatana pohlepe, praznine i sebičnosti, bježiš sada i opet do kakve lijepe uvale, tihe šume ili osamljena vrha, ponavljajući taj obrazac stalno i nebrojeno puta nadajući se da će se uvijek ponoviti isto.

I hoće.

24.07.2019. u 17:54 • 10 Komentara • Print • # • ^

petak, 21.06.2019.

Plastika, ili: o potrošnosti

Istina je, blog polako ustupa mjesto fejsu, ma koliko se mi borili i negodovali zbog toga. Ono malo vremena što mogu provesti na mreži svih mreža, blejim umjesto u ekran kakvog računala – u mobitel, a na njemu, eto, jedrim punim jedrima bespućima na kojima je praktički nemoguće pisati više od nekoliko rečenica. Gola poruka, fotografija i – porini tu bocu u vodu; bez brige, ima ih koji će je naći.

U takvom okružju, idealnom za puku motivaciju i površnu komunikaciju, neki sam dan pronašao podijeljenu poruku o utjecaju plastike na živi svijet. Naravno da nisam prvi puta vidio leševe ugušenih riba ili kitova, ali je možda to bio onaj otponac koji me natjerao da o toj stvari počnem učestalije – misliti. Jer, ako ti neka stvar lebdi pred očima u prilikama u kojima to ne bi smjela, pa ako o plastičnim bocama na plažama razmišljaš vozeći se gradom ili ležeći i odmarajući se, tada je valjda vrag uzeo šalu i valja se upitati, što nije u redu.

U takvoj sam životnoj dobi da bi me zapravo za sudbinu svijeta trebala u suštini boljeti briga; od tih dvadesetak ili tridesetak godina što mi je u najboljem slučaju ostalo, neće ih biti puno više od pola te brojke koje će se moći utrošiti na neka putovanja, a dotle (iako ga ne treba nipošto potcjenjivati) čovjek neće moći ni uz najbolju volju zagušiti i uništiti baš sve što mi je ostalo na tom polju za učiniti (ispenjati još kakva dva-tri dvijetisućnjaka, posjetiti nekoliko fascinantnih ledenjačkih jezera, okupati se još par puta u nekom čistom i tihom zaljevu…). Dobro, dobro. Imam i djecu, pa ako me baš briga za ostale, neće mi biti lako shvatiti da oni ili njihovi potomci neće moći osjetiti što i ja ili baviti se sličnim stvarima za popunu životna tkiva (a učio sam ih baš suprotno, da traže čvrste točke koje ispunjavaju, poput prirode, aktivnosti, knjiga…). No, tko je tome kriv?

Uz najbolju volju, a prošlo je od tada nekih četrdesetak-pedesetak ljeta, pa ako se sjećam raznih bedastoća kao što su hitovi, moda ili nogometni sastavi toga vremena – valjda bih se sjetio i toga; ne mogu u pamet dozvati komadićak plastike u domaćinstvu moje bake; odrastao sam u tada okoloprilike polumilijunskom velegradu, negdje na granici onoga što bi se moglo zvati njegova periferija, ali s orijentacijom prema središtu, pa nikako čovjek ne bi mogao reći da smo živjeli na selu. Koji puta znalo se na kakvih mjesec ili dva imati i pokoju kokicu; koze su već odavna bile zabranjene; ali osnovne potrepštine u domaćinstvu nabavljale su se bez iznimke izvan kuće. Dakle, mlijeko je ili nosila mljekarica u staklenim flašama, ili se nabavljalo u istim takvim flašama u dućanu ili kod provjerene bakice na obližnjem kustošijanskom placu. Vrećice? Ma dajte, molim vas. Platneni cekeri, jutene vreće, kožne torbe, ruksaci i brocaci :) . Ukratko, nikamo se nije išlo bez cekera. Kad god sam pomagao baki u teškom poslu lovaca i sakupljača, kao momčić koji, je li - u doba kada su jedanaestorke kretale sa Šarović, Antolić, Tkalec, ili Katalinić, Džoni, Rožić, ili Clemence, Neal, Kennedy - već može potegnuti uzbrdo, ako može satima natjeravati ispuhanu loptu, pamtim da je nešto visjelo sa mene, ili sa ramena ili sa leđa. Dapače, sjećam se da je djeda uvijek zanovijetao kako mu, kada je išao na neku operaciju u bolnicu, moraju zašarafiti klin da se lakše objesi to što mora tegliti uzbrdo. Dalje, konkavne posude. Sve nepotrošna roba: staklenke za vrhnje i sir, platnene vreće za suhe tvari tipa bazga, kamilica, lipa; tekućine – isto: vino u flašama ili daj Bože demižonkama, sokove nitko živ nikada ne bi niti kupio u dućanu jer su bili preslatki i nusporedivi sa bakinim malinovcima, ili sokovima od bazge, koprive, kupine ili višnje. Ako je nešto bilo prljavo ili gnjecavo, nosilo se u plehnatim kantama. Eto, ne sjećam se jednog jedinog komada plastike u kuhinji: sve neko staklo, drvo, lim, tkanina… Napuniš tamo gdje trebaš, ili zamijeniš na tom istom mjestu prazno za puno, pa doma isprazniš, opereš i složiš. Trebalo je strpljenja, dosljednosti, temeljitosti i ustrajnosti da bi se tako živjelo; nekako mi se čini – upravo onoga što danas nemamo.

Da se tako živjelo još do početka osamdesetih očit je dokaz i onodobni hit Plastika sa Paket aranžmana :) Ljudi počnu prvo osjećati da nešto ne valja, a tek kasnije stignu i racionalizacije.

Takvom pristupu nepotrošnosti jedini je nedostatak bio težina, pa se i sam, u doba desetak godina kasnije, kada su već došla mlijeka u plastičnim folijama ili plastične flaše, sjećam časa kada sam došao do zaključka kako mi je jednostavnije na Sljeme nositi punu staru plastičnu flašu vode bez obzira što će se ista ugrijati, nego lijepu i funkcionalnu termosicu od lima i pluta koju mi majka bezuspješno nutkala. Uglavnom, imalo se puno manje, trošilo se puno manje, nije se ni znalo za više, a i sam fenomen potrošne robe bio je tek u začecima, pa nam je praktički nepojmljivo bilo da se praznog ruksaka vratiš sa izleta, a ono što si nosio ili si pojeo ili si – bacio.

Eto, tu su nas dobili; na lijenosti. Nisu naravno krivi Oni, krivi smo mi, jer smo mi popušili Njihovu priču o prosperitetu, neobaveznosti i gluposti tradicije. Nije nam se dalo nositi tih pola kilograma više uspinjući se brdom svakodnevice, na kojem ionako druge stvari, neovisno o ambalaži, teže kadikad puno više od samog sadržaja onog što dobijaš, pa kada dođeš na vrh, često si i mnogo isprazniji i potrošeniji nego li si bio u podnužju. Ispada tako da i nije osnovni problem to što se više morima ne može normalno ploviti ili se vode ne mogu piti, nego je problem to što smo se tim konceptom beskrajne lakoće – ispraznili, izduvali, kao one lopte sa početka priče koje smo dječački nesmiljeno tukli po zelenim livadama našeg djetinjstva.

Da, o ambalaži na kraju uopće neću. Činjenica da u pravilu, radi neke čudne i nikad nikome do kraja jasne sigurnosti i zdravlja, u kuću doneseš dvije trećine onoga što ćeš baciti čim doneseš - još bi ljudima iz toga vremena bila sasvim nepojmljiva. Njima je činjenica da bi neka baka prodala pokvareno vrhnje na placu bila ravna slučaju Teda Bundya, a čini mi se da i sve današnje inspekcije, službe, omoti i deklaracije ne štite nas nesretnike više od nevolja nego što su to u ona doba činili oklopi povjerenja i savjesnosti jedne mljekarice Mile ili mesara Jože. Pa eto, ako ćemo, ne znam – Sumerane pamtiti po glinenim pločicama, Egipćane po papirusu, Rimljane po lukovima i akveduktima, a Zagorce po Inkerovim pločicama, koje će neki sutrašnji Robinzoni bez sumnje iza nas iskopati, onda će ova civilizacija svakako biti upamćena po gomilama smeća koje će se razgrađivati slijedećih nekoliko tisuća godina i koje će je, najvjerojatnije, sasvim zasluženo i – ugušiti.

Bio je tu, u našoj blogosferi, svojedobno i jedan blog, tipa - plastično je fantastično ili nešto slično. Pokušao sam tom čovjeku par puta prikazati prizor smetlišta sa Mirila iznad Modrića kada u zoru nekog kolovoza, nakon olujne noći koja pročisti nebo i horizont, odlaziš na Rujno, a svaka šiba svakog grma brnistre nosi na vjetru svoju plastičnu vrećicu, pa šušte i fijuču kao slika i zvuk užasa. Ja nisam nešto posebno obrazovan čovjek, bar ne po pitanju materijala, tehnike, ekonomiziranja, ali jasno mi je da taj put nije dobar, jer igra na kartu komoditeta, bez gledanja u sutra. Utoliko, ako ćemo držati samo do komoditeta, onda i nismo zaslužili puno više od nestanka, pa se ta čitava priča pokazuje logičnim putem eutanazije. Živjeli!

21.06.2019. u 17:51 • 20 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 08.05.2019.

Istra

Uskršnje praznike već smo odavna ove godine ostavili za posjet Istri. Tom jedva nešto detaljnije planiranom izletu velika pomoć bio je i naš kolega bloger Viatrix čije sam postove dosta intenzivno pratio posljednjih mjeseci, a kojem se ovim putem neizmjerno zahvaljujem, jer što zbog nedostatka vremena, a što zbog nekih drugih planova, nismo bili u mogućnosti dosljedno slijediti mnoge izlete sa ovog bloga u njihovom punom obujmu, ali su za mnoge izlete presudne bile ideje i informacije koje sam otuda pokupio. osim takvih, kratkih i nepretencioznih šetnji, plan je bio i – nakon dugo, dugo vremena – naći se i družiti sa mojim prijateljem, a taj se plan – što mi je više od ičega drugoga drago – ostvario u potpunosti; dapače – i više od očekivanja.

Tek nekoliko desetaka kilometara više u ukupnoj kilometraži, a i ne važna okolnost da slovenska vinjeta znatno pojeftinjuje put tom varijantom, utjecali su na odluku da se putovanje otpočne odvajanjem od autoceste kod Črnog Kala, pa zatim sporednim i malo poznatim cesticama ponovno uđe u Hrvatsku i prvo posjeti lijepa i pusta Ćićarija, koja na pojedinim mjestima, osim branja šparoga ili kopriva, nudi i fenomenalne vidike oko Bresta ili Vodica. Nakon obavezne popodnevne kave u Buzetu, odlučujemo se za posjet Višnjanu i nezaboravnom Grožnjanu, što znači i završetak dana prvoga.

Nova avantura otpočinje obaveznom posjetom porečkoj Eufrazijevoj bazilici, koja se zbog očaranosti viđenim i prilike da se u miru ranog dana i pustog objekta doista uživa u njemu, otegla na gotovo čitavo jutro. Nakon toga odlučujemo se za posjet starinama – Mordelama i anđelima u zaleđu Poreča, pa tih nekoliko sati šetnje pustim poljima i gustišem u potrazi za davnim gradinama, stijenama i amfiteatrima koje nalazimo potpuno zapuštene, ali u dovoljnoj mjeri sačuvane da bi čovjek penjanjem na njih osjetio značaj i silinu duha ljudi koji su tu nekada živjeli. Dan završavamo posjetom Limskom kanalu, pa iako je Romualdova pećina bila zatvorena, šetnjom od razrušenog samostana Svetog Mihovila do mora i večerom sa školjkama i plodovima mora završavamo taj bogat, sunčan i topao dan u lijepom Vrsaru.

Slijedeći doživljaj vodi nas iz Labina nizbrdo, šetnicom Sentonina, koja uz bujan i predivan potočić sa mnogim vodopadima i malim jezercima svjetlozelene vode vodi prava lijepom Rapcu okupanom toplim travanjskim suncem. Nakon povratka u Labin i razgledavanja stare gradske jezgre, odlazimo na prvi susret sa prijateljem na istočnu obalu Istre. Popodne protječe u sjećanju na davne dane mladosti, pa zaključujemo da je uputno takvo što začiniti lijepom šetnjom koju poduzimamo u okolici Raklja i Krnice, sa sjajnim pogledima na Raški zaljev i Cres.

Novi dan, Uskrs, nudi i nove planove, a otpočinjemo ga posjetom Pazinu i Beramu, šetnjama do korita Pazinčice i stare crkvice Svete Marije na Škriljinah (freske Vincenta od Kastva ovaj puta ne vidjesmo jer nismo željeli prekidati domaćina u vjerojatnoj posjeti misi), a konačno i odlaskom do osamljenog i predivnog Boljuna, gdje smo u konobi na nekakvoj akciji na koju smo slučajno naišli, pojeli fantastične fritaje sa šparogama za zaista male novce. Povratak nudi posjet tarskoj vali i ušću rijeke Mirne, te šetnjama kamenim obalama uz predivne prizore sunčeva zalaska.

Predzadnji dan planiran je posjet neobičnom i surovom poluotoku Kamenjaku, najjužnijem dijelu Istre, kojeg sam kao golobrad mladac jedini puta vidio još u vojsci na nekakvom gađanju sredinom osamdesetih. Automobilom se sada može dobro građenom cestom nekoliko kilometara iza Premanture, pa zatim ostavljam vozilo u hladu gdje dio ekipe posvećuje vrijeme branju šparoga, a ja odlučujem koliko je god moguće, slijedeći puteljke uz obalu, udahnuti taj prizor divljine uz jak šum nadolazećeg vjetra koji zove promjenu vremena, sa pogledom na predivni svjetionik Porer, napredujući prema samom vrhu poluotoka. Nakon nekoliko sati hodanja slijedi još veće iznenađenje – prijateljev poziv uz obavezno pitanje što se radi, pa u nekoliko sekundi odlučujem da mi je nekoliko sati provedenih sa njime barem malo vrednije od ovakve istinske prirodne ljepote. Brzinski dogovaramo sastanak u Šišanu negdje oko tri popodne, pa se nakon još dobrih sat i pol lutanja pridružujem ostatku ekipe, te poslije obilna obroka iz ruksaka odlazimo ponovno na jugoistočnu obalu Istre. Nakon posjeta lijepom Medulinu i zapuštenoj ali upečatljivoj Marleri, gdje poduzimamo kratke ali nezaboravne šetnje uz obalu, nalazimo se sa njima u Šišanu odlazeći u posjet nekadašnjim – sada zapuštenim – topničkim bitnicama na Sveticama sa predivnim pogledom na pola Jadrana. Vrijeme leti u razgovoru i ponovnom spoznavanju koliko sam sa tim čovjekom bio, a i još sam blizak, i koliko su nam se životi radi različitih zanimanja i prostorne udaljenosti, nedopustivo s protekom mladosti – udaljili, nakon što smo neka od prvih, sada davnih ljeta mladalaštva gotovo čitava proveli zajedno. Obećajem sam sebi, ako ništa drugo, pomoći mu u životnim nevoljama o kojima nerado priča a koje su ga s godinama snašle, ako ne već nikako drugačije, a ono poticanjem na češća druženja i kontakte, za koje vidim da ga vesele i ispunjavaju, kao i mene samoga.

Pretposljednji dan tako završavamo posjetom starom Nesactiumu i oproštajnom pivom negdje oko Loborike, uz obećanje da ćemo se češće nalaziti i družiti tijekom mjeseci i godina koje su pred nama.

Posljednji dan znači i povratak, pa nakon kišnog Umaga odlazimo u vjetrovite ali nezaboravne Buje, a potom pravac autoput. Bilo je to šest nezaboravnih dana odmora i spokoja, koje bi – dakako – valjalo ponekad i ponoviti. Istra zauvijek, premda sam u njoj kao mali ljetovao desetak ljeta po dva mjeseca, ostaje neistražena i zagonetna zemlja u koju se valja vraćati i uživati u svim bogatstvima, ljepotama i novotama koje pruža. Obzirom na to što smo sve posjetili, čovjek se pita ne bi li bilo uputno učiniti neko takvo ponavljanje upravo na istim ovim mjestima. I biti siguran da baš tu nikada nisi bio, jer ćeš uvijek doživjeti nešto novo.


08.05.2019. u 08:13 • 18 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 01.04.2019.

Od Okića do oka

Ima tome već nekoliko tjedana; grane još nisu bile propupale a niti sunce još nije bilo tako jako grijalo kao ovih dana; zaputismo se umjesto prema Medvednici – do Samoborskog gorja. Ta brda, razvedena, ne previsoka, a opet ponegdje običnom namjerniku i zahtjevna za uspon, od početka moga zanimanja za planine (o, kako je to davno bilo, i kao da se zbivalo nekom sasvim drugome) pobuđuju mi interes, jer koliko god da si mislio kako si sve već prošao, uvijek nađeš nešto novo, zanimljivo, neistraženo, ili si ono što si već davno prošao pomalo i zaboravio, pa se pretvorilo u uspomenu, a ne snažan istinski doživljaj kakav ti se desi kada ponovno nogom kročiš na isto mjesto. Ne kažem nipošto da je Sljeme ružnije ili siromašnije; sjeverna strana te planine zaista je na pojedinim mjestima neopisivo lijepa, ali tamo negdje iz Gabreka, Bregane ili Anindola počinju putevi koji su jednu mladost učinili smislenijom, sadržajnijom i ljepšom.

Pa što je na koncu to famozno planinarenje, nego li bijeg? Bijeg od sebe, ili drugih, ili praznine? Sada sam, što pokušavam osvijestiti gotovo svakog dana, u stanju u kojemu – pun zahvale i spokoja - jednostavno nemam potrebe bježati od ičega u svome životu; no, nije život samo ono što se dešava tebi kao pojedincu; život je i ono što vidiš kada se osvrneš na ljude i svijet oko sebe. Dobar dio života čovjek provede tako na način na koji to istinski ne želi, s ljudima s kojima ne želi ili radeći ono što ne želi. Znanstvenici bi to nazvali zakonom ekonomske nužde i otuđenjem, religiji skloni mislioci – dolinom suza, a pjesnici bi se iz petnih žila nastojali potaknuti te na čuđenje, jer samo gledanje svijeta očima prvog čovjeka, djeteta, donosi igru i sreću u ovaj svijet. Da se referiram na protekli post, u pitanju je – rekao bi onaj zloguki a legendarni pater Had, kada su u pitanju mogućnosti i želje – nekakav vid herojstva; ali, hvala lijepa danas na herojstvu – danas ne želimo biti junaci i heroji, nego – neka nam barem na dan bude dopušteno - cvrčci; danas mi se pjeva i smije; srce zastrto brigama i maglom, željno topline i svjetla huči od radosti i goni u svijet prirode, povjetarca, plava neba i tihih šuma. Pa, dajmo mu konačno malo vremena u kojemu neće biti svjesno da to vrijeme teče i prolazi kroz nas i mi kroz njega; neka vrijeme stane, oči gledaju a uši slušaju spokoj, radost i ljepotu.

Ali, avaj. gledati možeš, i slušati, i šutjeti; možeš i mirovati, grijati se, uživati u kakvom zalogaju, prizoru ili zvuku; ali ne možeš ne misliti. A to bi, bez svake sumnje, ponajviše valjalo umjeti: sazdati tišinu u svojoj nutrini.

Koliko god bio zabrinut radi toga što vrijeme već godinama u ovom ubavom kraju, a i daleko šire, polako ali uporno ne slijedi kalendar, pa živi nekim svojim redom i navadom (a to ne može biti dobro, nikako, jer kalendare su ljudi pravili stoljećima i tisućljećima, držeći se čvrsto onoga što se uporno ponavljalo, dajući tako našem rodu sigurnost, stalnost i pouzdanje), ovakvo rano i iznenadno proljeće, svijetlo, izazovno i napadno, budi u tebi stare i nikada do kraja zatomljene potrebe za traženjima, osamljivanjima, odlascima. U osnovi takvog razmišljanja, jest i morala bi biti briga za ono što ostavljamo generacijama koje dolaze, pa ako takvih i nema, ili nisu toliko važne, kao i čitav naš rod, onda ostaje stid zbog toga što smo nedvojbeno u tolikoj mjeri zagrizli u to imanje, sućanstvo, ljepotu, da im povratka nema; pa ma koliko to trivijalno i beznačajno bilo, teško je ne upitati se koliko sam i sam svojim komforom, nebrigom ili lijenošću doprinio općem stanju. Vjerojatno ne malo: ponešto vožnjom, grijanjem, neracionalnim trošenjem vode, produkcijom otpada preko svake razumne mjere, ali ipak – ponajviše – uzimanjem više od onoga što mi treba. Ključ je to za gradnju tvrđave duše kojeg su drastičan manjak u bljedolika čovjeka odgonetnuli još davni Indijanci, spočitavajući pohlepu i lakomislenost. Ja zaista ne znam i ne mogu ni znati jesmo li prešli taj strašni i mračni Rubikon i ima li još uvijek nade u povratak, ali da smo zaglibili u tuzi, samoći i ispraznosti, vođeni takvim načinom života, to teško da se poreći može.

Nisu za takve tvrdnje na žalost presudni argumenti, rasprave, statistike i teorije; sasvim je dovoljno s vremena na vrijeme zagledati se dublje u lica ljudi i gradova kojih se dotičemo u svome životnom putovanju, pa da ti sve bude jasno o tome kako svijet polako ali sigurno odlazi vrit, a pomoći nema, jer je ljudska jedinka korumpirana komforom, trenutkom i nasiljem tjelesnosti, kultom mladosti, agresivne ljepote i negacijom boli. Gdje nema siromaštva, caruje obilje, ali i jedno i drugo donosi mržnju, sebičnost i zatvorenost. Oni koji znaju, ne mogu; oni koji mogu neće; a oni koji hoće – ne znaju. Vrijednosti koje su nam presudne i od kojih se ne znamo otrgnuti (imati, željeti, uzimati) pretegnule su odavna nad sviješću da smo jednobitni sa svemirom i da naš kraj nužno znači nov početak i nov život; ovakav dan i ovakvo okružje kao stvoreni su za to da nas na takvo što podsjete i učvrste u toj barem povremenoj ali snažnoj okrenutosti onome što ne možemo imati jer jesmo. Bol, starost i smrt dio su nas ma koliko ih ignorirali, pa što ih više poricali, poričemo i sebe same. Stoga, valja nam odreći se natjecanja i usporedbe; osude; lakoće govora i gospodarenja jezika poput malog kormila što zanosi veliki, snažan brod u valove nevolja. Osvijestiti treba to da čovjekovo bogatstvo nije u onome što ima, nego onome što i koliko ne treba da bi bio spokojan i zadovoljan.

Valja zapravo šutjeti i slušati, a ljepšeg mjesta za to od osame ove ogoljele okićke čuke teško ćemo, makar na nekoliko važnih časaka, naći. Sada napokon znadem i odakle toj staroj gradini ime: bez sumnje, od važna posla kojeg ti oko zatekne kada te noge gore, visoko do gradine dovuku, a zagledati se u sebe valja.



01.04.2019. u 09:11 • 20 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 03.03.2019.

Chris Mc Candless i četrdeset heroja

Već dugo nakon što su sovjetske čelične gusjenice pregazile ubavu češku zemlju, Jiri Šotola napisao je roman „Družba Isusova“, za kojeg su mnogi ustanovili kako predstavlja vivisekciju komunističkog poretka vladavine kojeg simbolizira ustroj i rad spomenutog crkvenog reda opisanog u knjizi. Mene je pak u tom malome remek djelu privukla jedna sasvim druga stvar, a to je glasoviti monolog glavnog anti-junaka ovog djela, patera Hada, u kojem ovaj, pritisnut i razočaran prilikama i strukturama koje ga tjeraju da u svoje ime, a njihovu korist uništava, gazi i razbija posljednje tragove ljudskosti, rezignirano nekome tko još vjeruje u ljudsku dobrotu odvraća kako heroji nisu ljudi koji čine ono što ih je volja, već isključivo oni koji iz dana u dan čine ono što ne žele.

Sjetio sam se više puta ove tvrdnje čitajući ovih dana, zapravo - noći, sjajnu knjigu Jona Krakauera „U divljini“ (Vbz, 2008.). Ima gotovo desetak godina da sam odgledao legendarni film Seanna Penna pod tim naslovom (vidim da je na imdb-u u međuvremenu prešao „osmicu“ i po mišljenju preko pola milijuna ljudi postao 137. najbolji film svih vremena!), pohranivši ga ne samo u nečemu što bi čovjek nazvao memorija, već postajući s vremenom svjestan koliko bi mi taj film, da sam ga gledao onda kada je trebalo (sa, recimo, dvadeset), moguće promijenio tijek života. Ili ne bi. Jer divljine i divljina bilo je i u to vrijeme; nismo imali što drugo pa nam je glazba značila i nosila puno više nego što znači klincima danas, a sa strukturama moći, zidovima i lažima susreo sam se, ako ne već u školi, a onda ubrzo u vojsci države koja se raspadala.

Nema tome mjesec dana da je ovdje kolega @jelen (koji je prošlog ljeta poduzeo jedno divljenja vrijedno hodočašće svijetom i životom) na svome blogu postavio citat gospodina Chrisa Mc Candlessa (glavnog lika ove priče) o Zvijeri i zvijerima; na čemu sam mu neizmjerno zahvalan, jer me izravno potakao na to da popunim rupu u svome životu nastalu gledanjem filma i nečitanjem ove veličanstvene knjige. Napisana je od strane novinara Jon Krakauera, publicista, čovjeka koji se i sam u mladosti potucao osvajajući vrhove aljaških ledenjaka, pa potom sklopio milijune kompromisa prethodno se na pasja kola posvađavši sa ocem, ne bi li u Chrisovom liku i djelu pronašao djelić davnoga sebe.

Chris je; zvat ćemo ga za ovu priliku tako; dvadesetčetverogodišnjak koji je završio koledž i odlučio na užas roditelja prekinuti dalje školovanje (koje je ionako izgleda većinom sam do tada financirao), darujući preostali novac dobrotvornoj organizaciji. Skupio je nešto svojih prnja i stari auto, pa dokle je išlo – s njime, a potom bez, potucao se stopirajući i vozeći se Sjevernom Amerikom godinu-dvije, loveći ribe u Kalifornijskom zaljevu ili radeći koliko mu je trebalo na farmama Zapada, sve dok nije u proljeće 1992., tjeran očitom mržnjom i prezirom prema dvoličnom, nepravednom i plitkom svijetu današnjice, otišao u pustoš Aljaske da bi tamo živio i istraživao snove, ljepotu, mogućnosti. Koga god da je upoznao i gdje god da je ostavio trag svoje stope, ostavio je i trag nesebičnosti, dobrote i skromnosti, jer ga upravo takvim svi svjedoci tih događaja i pamte. Film i knjiga zato se i zovu tako kako se zovu, jer u svojoj „deklaraciji“ napisanoj na šperploči famoznog autobusa br. 142 Fairbanks gradskog prijevoza (u kojem je i skončao umrijevši od gladi) napisao je kako kroči sam Zemljom da bi postao izgubljen u divljini. Bez imalo iluzija, Krakauer u svojoj knjizi s ne manje žara opisuje primjere ranijih putnika, namjernika, avanturista kao što su bili Evertt Ruess, Gene Rosellini, John Waterman i ostali, koje zajedno sa Chrisom, za razliku od milijuna lovaca, ribara, sakupljača u povijesti sa ciljem preživljavanja, on s punim pravom naziva hodočasnicima, ali istodobno citira i gomile pisama domorodaca, aljaških ribara i trapera koji ovakve neosmišljene avanture nazivaju – ne bez razloga – običnim pustolovinama, neozbiljnošću i porazom ljudske pameti koja se tisućama godina upirala osmisliti tehnike, postupke, vještine preživljavanja i strpljiva rada u beskonačnoj ledenoj stvarnosti divljine koje su donosile život, a ne smrt. Rekonstruirajući posljednje mjesece Chrisova lutanja i života, neuspjehe dimljenja mesa ili sakupljanja plodova nakon što presuše zalihe riže, Krakauer konstatira kako je ovaj još negdje početkom srpnja 1992., izmučen i iscrpljen glađu, insektima, vremenskim nepogodama, odlučio vratiti se putem kojim je i stigao u civilizaciju, pa ustanovio da to nije moguće, jer je travanjski maleni potok što je sijekao put povratka, u međuvremenu, nakon topljenja tona snijega na sjeveru, postao ledena blatna bujica Tiklanike od kakvih tridesetak metara širine, koju nije moguće pregaziti. Da ironija bude veća, Chris nije sa sobom ponio niti odgovarajuću zemljopisnu kartu, jer da jest, morao bi vidjeti da se niti kilometar nizvodno nalazi preko obala te rijeke povezan kabel od nekoliko centimetara promjera, koji nosi kapsulu dovoljnu za prijevoz jednog čovjeka, dakle - kartu za spas. Onemogućen tako vratiti se, Chris ima samo jedan izbor: umrijeti u nekoliko sekundi u ledenoj bujici, ili u nekoliko mjeseci u spomenutoj ljušturi autobusa, ostatku nekadašnje kolonije istraživača i lovaca. Kao što bi vjerojatno i većina nas, odlučuje se za ovo drugo, pa njegove posmrtne ostatke, umotane u vreći za spavanje, početkom rujna nalaze lovci na dabrove.

Plivajući i teturajući tako između primjerice Tolstoja i Thoreaua, čije je knjige ponio sa sobom, da bi u svakom času mogao znati zbog čega je došao do mjesta gdje jest, potcrtavajući važne citate o lažima, prijetvornostima, snazi, iskrenosti ili neustrašivosti („gostoljublje je tamo hladno poput leda“; „radije nego ljubav, novac, slavu, daj mi istinu...“), Chris umire bez glasa i pomoći, sam, iscrpljen i izmučen, negdje tijekom kolovoza 1992. I sam Krakauer, koji se dvadesetak godina prije našao u sličnoj situaciji zahvaćen snježnom olujom nakon što je jedva opremljen krenuo osvajati neki ledenjački vrh, zaključuje kako nema šanse da je Chris radije izabrao smrt nego li život, već da se radi tek o spletu okolnosti koje nije uzeo u obzir, a morao je, pa bi i za njega, da se nije vratio sa svoje ledene kape, ljudi kazali da je želio umrijeti (kako sada govore za Chrisa), a ne živjeti u laži, ali da je istinski on (Krakauer) patio od ohole drskosti i nevjerojatne naivnosti, ali nikako nije bio suicidalan.

Kada bih bio dovoljno pametan, ili sposoban, ili prednjačio u bilo kakvoj vrlini, usudio bih se Chrisov i život ovih ostalih hodočasnika nazvati glupošću, bezveznjaštvom, besmislicom. Nisam, međutim, takav; moj život nije prepun vrline, nego opreza, straha, ograničene radosti; ne manje sjene no svjetla; ne usuđujem se nipošto osuđivati ih, jer svojim postupcima nisu ugrozili nikoga osim što su eventualno ljudima koji ih vole život pretvarali u besciljno tugovanje. A i otkud nam pravo zaustavljati nekoga koga volimo da bježi, odlazi, nestaje, samo zato što će i naš život tim nestankom početi da nestaje?

Dolazim ti kao fantom slobode, da te vodim, ravno do dna; stihovi su koje sam srećom prozreo još davno, davno; toliko davno da se nadmeno i bespomoćno nedavno pitah bi li i moj sin, moj tadašnji vršnjak, mogao shvatiti strahopoštovanje klinca koji je utekao od kuće eda bi odslušao tih dva sata neponovljive i čarobne buke u Kulušiću, jedne tople i zavodljive jeseni osamdesetiprve, kada je tek krenuo u srednju i kada su svi putevi izgledali otvoreni, široki, jasni; shvaćajući da granice postoje zato da bi ih se prelazilo, ali ne i zanemarivalo, ako želiš ostajati, opstajati, trajati; što je osnovni preduvjet da bi uspio sagraditi tih nekoliko krhkih trenutaka radosti i uspomena koje život nosi, a koje su jedino i upravo zato i čarobne i pravo su blago, jer su krhke, neponovljive, vrijedne kao sam zlatni prah na dlanu.

"Možda su upravo zato oni Aljaskanci tako strogi prema njemu, jer ih Mc Candless pretjerano podsjeća na to kakvi su nekada i sami bili" - zaključuje velemajstorski Krakauer svoju aljašku odiseju.

Vraćajući se tako sa svojih Aljaski, opskrbljeni bez greške svim potrebnim kartama i osiguračima, kako nas neke iznenadne i silovite Tiklanike u tome ne bi slučajno spriječile, samozadovoljno gugučemo jer smo dospjeli nazad u naš slatki pakao, nasuprot Chrisu i Chrisovima. Pa umjesto da postajemo legende i prestajemo, kao oni – jer da bi postao legenda, moraš, je li – prestati; mi postajemo obični, prozaični, suhoparni heroji kakve i opisuje mudri pater Had s početka; živimo u sigurnosti svojih ljuštura, kabanica, navika i normi, snebivajući se možda povremeno nad kakvim strašnim provalama Zla što ih zajednica u kojoj jesmo ponudi, živeći iz dana u dan manje ili više ono što ne želimo, a cijeneći kao sam nektar kaplju onoga što želimo i što uspijemo s vremena na vrijeme iščiliti iz tog općeg mraka, ludila i paranoje. Tamo gdje je Chris odustao i gurnuo svijet u provaliju, mi smo – ne znajući i ne usuđujući se ništa drugo – nastavili dalje. Pa kada nam Najdraža kroz koji časak ustane, probuđena navalom tipkanja ovih staračkih bljezgarija po tastaturi, uz vreli poljubac darovat ćemo joj pitanje treba li otići po kruh, ili je nešto drugo na ovaj sveti dan u planu.

03.03.2019. u 07:47 • 14 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 06.02.2019.

Duino, Timava, Trst, magla

Kako je slovenska vinjeta još trajala, nakon posjeta Laguni di Grado jednog zimskog vikenda (odvojak Razdrto-Vilesse), slijedećeg smo se odlučili navratiti na drugu stranu, do zaljeva što ga zovu po Trstu (da, to je grad u kojem bih volio živjeti, kada bih to mogao, smio, trebao), a pruža se na zapad sve negdje do Duina uz obalu koja zavija prema Veneciji (odvojak Razdrto-Sistiana). Niti uporna magla što se vukla (a već na stotinjak metara od obale bivala odmijenjena predivnim zimskim suncem) nije nas odvratila od nauma da posjetimo glasovitu Rilkeovu šetnicu koja se pruža od Sistiane do Duina u duljini od nekih tri-četiri kilometra, a vodi ponad predivnih klifova nad šumnim zelenoplavim morskim dubinama. Ljetnu vrućinu na koju smo navikli posjećujući ovo mjesto sada je zamijenila hladnoća, a sivi oblaci magle podaše moru pod njom još moćniji i tajnovitiji izgled, pa čitav prizor od promatrača zapravo traži šutnju, spokoj i spoznaju o slabosti i prolaznosti pred snagom i ponekad surovom ljepotom prirode.

Nakon šetnje uz more ovom šetnicom, a kasnije i prema u magli skrivenom zamku Miramare, odlučili smo se posjetiti i rijeku Timavu, slabo poznatu i kratku ponornicu što od Štivana, mjestašca pored Duina, putuje prema moru, a mjesto izvora ponornice na površinu tik pred samim ušćem u Jadran poznato je i po lijepoj crkvi Sv. Ivana Krstitelja.

Čovjek ovako skučena pogleda, okovanog maglom, tmurnom bjelinom i zapanjujućom snagom prirode, mora biti upućen i na to da u takvim trenucima intenzivnije i dulje obrati pozornost na svoju nutrinu, pa se pita: čemu ta putovanja i iskanja novih iskustava, je li to tek puko i grozničavo popunjavanje praznine, traženje smisla ili kušanje vlastite snage u usporedbi sa snagom oblaka, sunca, zime, vremena, smrti? Puni nelagode od takvih pitanja što nam sama naviru, bez poziva, pogledavamo se, prvo preko ramena, a potom i izravnije, češće, u oči, ugrožavajući pri tome plašljive korake što ih činimo po kliskoj kamenoj stazi; pa tražimo sjenu, sumnju, slaboću u ovoj hladnoj pustinji.
Tek dug i posvećen osmijeh razbija grudobrane šutnji; pred govorom lica, riječi postaju suvišne.

A što se tiče riječi; kojima su potrebne... uopće ne dvojim da boljeg odgovora na ova pitanja nema, do li onog kojeg je, vjerojatno šećući istim ovim putevima, dao još sam Rilke u svojoj poznatoj pjesmi o samoći.

Samoća je poput kiše,
U večeri iz mora se diže,
Iz ravnica pustih i dalekih stiže,
Ide u nebo, gdje je uvijek ima.
I tek sa neba pada po gradovima.
Pada prije neg˘ svjetlost je izašla,
kad ulice se okreću spram zore,
I kad se tijela sto nisu ništa našla,
Razočarano dijele puna mora,
I kada ljudi sto od mržnje gore,
U postelji jednoj moraju da noće.
Tad dolaze valovi samoće…





06.02.2019. u 20:04 • 14 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 10.01.2019.

Plitka rasprava o nečinjenju

Po razgovorima sa mnogim ljudima, a potom i po postovima koje sam ovdje tek letimično znao proći proteklih dva-tri tjedna, bilo je očito kako se radi o razdoblju u godini u kojemu su ljudi više okrenuti sebi, smislu postojanja i djelovanja. Na više mjesta zapodjenuo bi se za kavom, ručkom ili u običnom druženju, kakav razgovor o tome što se može ili treba učiniti u zajednici u kojoj jesmo i kako gledati na druge ljude, zajednicu, sebe. Opći je konsenzus da se učiniti ne da ništa i da smo pred tolikom silom stvarnosti nemoćni. Zamijetio sam da se u toj prilici općenito ljudi,, imajući u vidu reakciju na takvo stanje i volju da se nešto učini - grupiraju u dvije skupine: jedna, veća, koja na ovaj ili onaj počiva na odmaku od stvarnosti, snažne volje da istu kritizira i pronalazi (na žalost, uglavnom) krivce u drugima i drugačijima (drugim ljudima općenito, ili obzirom na njihovu struku, stranku, naciju, vjeru, imovinski status...) pa onda otrovnim strelicama bode gdje i kako može; druga je pak grupa u velikoj manjini, a obuhvaća ljude koji su dosljedno okrenuti lijepome i dobrome; ta dosljednost ne očituje se toliko zapravo u okrenutosti i interesu za opažanjem stvari (iako je, vjerojatno, da bi čovjek bio vedar, presudno prije svega zatisnuti oči i uši da ne čuju i ne vide zlo), koliko u načinu reakcije: usudio bih se reći da termin kojeg sam kod jednog dobrog prijatelja pročitao, a glasi - vedra prostodušnost, prilično odgovara zatečenom stanju.

Cinizam s jedne strane pliva između dviju nemogućnosti: prve, propuštanja reakcije koju inteligencija čovjeku nameće kao nužnost /što vele doli "puka bi da ne reče"/ i druge, nemogućnosti išta istinski učiniti po pitanju otklanjanja uzroka nezadovoljstva /jer u protivnome prestaje biti cinizmom i postaje akcija, koja često biva pogubna, krvava, kaotična/. Pobuna je po sebi legitimna, prirodna i ljudska, ali ne uspijeva niti smanjiti, a kamo li uništiti nezadovoljstvo. Ma koliko se razlikovali u početnom slovu pogleda na svijet (k ili c, ovisno o starogrčkoj filozofskoj školi) općenito za sve važi parafraza kako trljanjem želuca nije moguće utažiti glad, pa nezadovoljstvo u pravilu generira novo nezadovoljstvo, a ako izostane uživanje u tuđoj muci, zatvara se krug u kojemu radosti nema. Cinizam jest, kako kažu, oklop ljudskosti, a predstavlja slobodan i samosvjestan izbor pametnih ljudi da protumače i reagiraju na težak, turoban, neizvjestan svijet oko sebe. Pri tome sustav vrijednosti (najčešće okrenut materijalnome, dakle - imanju nasuprot bivanja) i nije od presudna značaja, premda je bespotrebnost – dosljedno – najviša vrlina. Rekao bih da je ta i takva bespotrebnost okrunjena na žalost imperativom da sam „ja“ bolji od drugoga, a tu – kako nas uče mnogi – zapravo i počinje zlo među ljudima. Činjenje zahtijeva selekciju, eliminaciju, nadvladavanje, silu. Zbog toga i otuda i toliko nečinjenja: oportunizam je sveti gral svake entropije; voda dere stijenje u šljunak, a šljunak u prah, sve do ničega.

Vedrina dotle često, makar i u stinim koracima, liječi i krijepi - dušu, pa i okoliš, sužava utjecaj i značenje svijeta na puku pozornicu, vapi za suzdržavanjem, konstruiranjem spokoja i strpljivom potragom za mrvom zlata u jami od blata. Prostodušno vedri ljudi svijetle u tami sebi i drugima, jer oni, a ne cinici, pružaju ruke palima i govore riječi potpore. I u novoj Torreovoj knjizi o životu i smrti (koju bih morao pročitati) govori se, kako proizlazi iz intervjua koje sam ovih dana čitao - zapravo o sličnoj temi: da je velik broj ljudskih života promašen, jer uključenost u sustav i svijet zapravo znači isključenost od sebe, pa što je „uspješnost“ veća, to je i udaljenost od suštine veća. Ako utvrdimo da ostati i opstati u ovome svijetu predstavlja vrlinu - onda se postavlja pitanje postoji li vrlina viša od te i valja li je dostizati. Neću se ovdje nipošto usuditi generalno favorizirati ovaj potonji, necinički pogled na svijet, jer i svojim ponašanjem ovdje nerijetko sam ga znao izdati, pomalo i potiho, kakvom sitnom i tmurnijom upadicom, koja bi možda blažem promatraču mogla promaći kao dobronamjerna šala, pa me se teško u tom pogledu može smatrati dosljednim, no sjetit ću se na koncu jedne mudre čini mi se Andrićeve, koja veli da bi bez aktivnih ljudi ovaj svijet bio nemoguć, ali bez pasivnih - bio bi nepodnošljiv. Za zaključiti je da bezmalo u svakome od nas čuče i po jedan cinik i jedan prostodušni lik, boreći se temeljito, teško i za svog našeg vijeka oko toga kakav će izgledati svijet u kojem jesmo, ovisno o tome koji će u kojem trenutku nadvladati.

Na ovom bi mjestu cinik primijetio: ah, blago siromašnima duhom. Ili, što bi u onom vicu kazao Mujo, između ljepote i gluposti, biram potonje, jer valja podržavati trajne vrijednosti.

10.01.2019. u 20:39 • 14 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.