vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

ponedjeljak, 10.05.2021.

Barikade

Teško je, naporno i burno ploviti vodama interneta; količina grubosti, površnosti i barbarstva koju je ponegdje moguće susresti gotovo da nas odvraća od daljeg čitanja. No, mogućnost dana svakome da u nekoliko riječi, ma koliko strašne i neponovljive bile, prokomentira baš sve na što naiđe, ima i jednu drugu stranu. Do sada je čovjek o ljudskoj prirodi mogao zaključivati pretežno uvidom u ponašanje onih koji su mu bližnji, ili onih o kojima je nešto načuo ili pretpostavljao da su nešto učinili; sada je taj uvid mnogo dublji, jednostavniji i izravniji.

Posljedica takvog stanja stvari jest to da mi se često čini kako je vrijeme u kojem nam se neka reakcija nudi gotovo pa obrnuto proporcionalno značaju stvari koja nam se pod nosom odvija. Što je veća drama (a vremena u kojima jesmo obiluju dramama), strasti su uzburkanije, a reakcije brže… to je – nije li? – zapravo suprotno od onoga kako bi trebalo postupati: što je značaj nekog problema veći, a posljedice koje njegovo rješavanje ili nerješavanje ostavlja na stvarnost oko nas veće – to bi i vrijeme u kojemu bi valjalo reagirati moralo biti dulje.

Jer inače, nekako kao da se, odvojena od nas; sasvim bez ikakva ljudska lica i pečata, oblikuju rješenja koja se nude; dobro i zlo, crno i bijelo, lijevo i desno – tko će sada znati što je što i kakvo je što, pa čovjek nerijetko ima osjećaj da bi se jednom opredijelio za jednu, a drugi put, možda i samo koji trenutak poslije, za sasvim drugu opciju. Stiska u kojoj smo se našli, oblikovana vremenom koje je sve kraće, i pritiskom okoline da se opredijelimo za nešto, postaje gotovo neizdrživa.

U takvoj situaciji, što sam stariji, sve više mi se čini da i nije toliko bitno opredjeljivanje za strane. Od toga, često, puno je važnije kako činimo to što činimo, odnosno – udahnemo li pet puta prije nego li nešto kažemo. Stoga sam u zadnje vrijeme nerijetko počeo zamjećivati ljude koji pripadaju u posljednju grupu: one koji zašute, povuku se i uzimaju vrijeme za sebe, u odnosu na one koji odmah reagiraju i potom se vatreno zalažu za ono što je možda bila samo stvar trenutka i prvotnog odabira. Takvi ljudi puno će teže konačno uvidjeti kako su možda u nečemu bili u krivu, a upravo je to ona najteže dokučiva grana – dopustiti da si s vremenom nešto saznao i da je to saznanje promijenilo tvoj stav. Nema to previše povezanosti sa mladošću ili starošću (iako mnoge mudre izreke zazivaju srca radikala u mladosti nasuprot razumu konzervativaca u starosti) koliko sa temperamentom, iako i bazične strane ličnosti znadu danas pokleknuti pod silinom mase i trenutka, pa tako kakav rođeni melankolik začas postaje nositelj barjaka s barikade.

Priznavati vlastite pogreške? Eh, sumnju u vlastite ideale neki su svojedobno nazivali početkom umiranja, ali i to su bili tek pjesnici. Njihove oči, velike i nijeme, češće lete nebesima nego li ovećim tminama ljudskih duša, pa su im i neki mali, prizemni i beznačajni problemi sasvim banalni i čudni. Ovdje dolje, često u blatu, tami i nevolji, mjesto je s kojega će, barem tako pjesme kažu, nicati najljepši cvjetovi. Dajmo im vremena; ne sijecimo u olujama današnjice ono što će sutra bivati nadom i stremljenjem; ostavljajmo drugima mogućnost za šutnju.

Čovjek koji uviđa da stvari nisu crne ili bijele i da su najvažnije bitke one u kojima nema pobjednika dok ima poraženih, dat će stostruko više u odnosu na najvaternijeg pristalicu koji će isključiti sve ostale.

10.05.2021. u 06:49 • 8 KomentaraPrint#^

srijeda, 05.05.2021.

Počivao u miru



Danas je u pedesetitrećoj godini preminuo glumac i - po meni - jedan od najtalentiranijih kazalištaraca u nas, Saša Anočić. Da je napravio tek Kauboje i Kiklopa, bilo bi sasvim dovoljno; najgore je to što duboko u duši osjećam kako je ono najbolje doista tek bilo pred njim. I nama.
Pokoj mu duši i iskrena sućut obitelji.

05.05.2021. u 17:23 • 10 KomentaraPrint#^

nedjelja, 02.05.2021.

Put do igre



U Strmcu Samoborskom Pjesnici igraju najbliže meni. Kakva je to rečenica, reći ćete. Pa, ni meni - što više razmišljam o njoj - nije baš najjasnije. Hajde, Strmec Samoborski, to je selo južno do Save; kada smo iz grada znali kao klinci ići busom sa Črnomerca u Samobor, preostalo je izabrati – preko Nedelje ili preko Strmca. I nije to jedini put kojim se do Strmca doći može, a da nije dalje s juga: pomniji poznavatelji prijevoznih sredstava, a nije takvih puno, sjetit će se i savske skele – one od rijetkih preostalih, što prelazi rijeku u nedalekim Medsavama. Onda, igranje; je li igranje i to kada u četiri godine padneš iz neke prve u neku četvrtu ligu, pa i dalje tvrdiš da postoji smisao čitave priče? Za one koji igraju, možda to i jest samo igranje; ali, za one kojima je do rezultata takve igre barem malo stalo, a upravo se neskromno ubrajam među takve; to mora biti daleko više od igre. Samo, što? Nisi takvoj igri prisustvovao već nekoliko godina, najmanje tri, a i to što si tada gledao već je bilo siguran znak propasti; ne vesele te odavna već takvi događaji; u desetljećima se ta ravnodušnost mjeri, i puno radije odlaziš na lutanja, u šume, ravnice ili brda, nego li da gubiš po nekoliko sati na istome mjestu, ma iz kojeg razloga. Ali, kada ubodeš zamišljene čavliće u kartu mjesta u kojima se igra ove godine, naći ćeš i Gradiće, i Lukavec, i Obrež Odranski, i čak sam Zoološki vrt, ili njegovo susjedstvo; sve su to mjesta na koja se dade doći vozilom, bilo kakvim, pa i tvojim. Ipak, ti ćeš za tu misiju odabrati baš Strmec Samoborski; on jest najbliži, i najneobičniji i najteže dostupan ikako drugačije osim pješice; radi toga da vidiš kako sve to skupa izgleda, jer vidjeti se najbolje može kada čovjek razmišlja; a davno su već ljudi shvatili da čovjek misli baš onako kako hoda. Strmec bi trebao značiti neku strminu, (iako znaš da nikakve strmine tamo nema), a strmina znači i vrh; tamo gdje je vrh, sve drugo je nisko i manje važno – tako misliš dok spremaš vodu u ruksak i vežeš jaknu oko struka. Odabireš tako putovanje u kojemu je put puno važniji od cilja. Pa zamišljaš sebe kako užurbano i ne bez straha kročiš savskim vrbicima i gušticima; prvi vjetrovi već snažno šume lijenim nedjeljnim popodnevom; sa sjevera brzo prilaze sve tmurniji i teži sivi oblaci (kako prikladno), nadglasavajući veseo i ritmičan pjev ptica. Uzeo si plastični kišobran, jer sa gromovima se nikada ne zna; a niti skelar sigurno nije najodvažniji, pa neće skakati od sreće prevozeći ljude po nekakvoj oluji. Krećeš polako i gotovo neodlučno na put na čijem kraju nećeš naći nikoga drugoga, nego pokušati među prvim kišnim kapima i nekim čudnim, nepoznatim ljudima ugledati sebe sama. Nekoga tko je davno još odlazio na takva mjesta ni sam zapravo ne znajući točno zašto; došla su brzo vremena u kojima si ih kombinirao sa kinima i šetnjama i izložbama i izletima; ali sve to skupa odavna je bilo nekakav nikada zatomljen i ugašen dio tebe. Nećeš u toj svojoj nakani imati baš ničiju potporu; dapače – bit ćeš ispraćen zabrinutim pogledima i šutljivim odricanjem glavom. Strah, to je ono što će te u velikome dijelu pratiti na tome putu: bit će to strah za vlastitu sigurnost, i strah od duga i možda naporna hodanja, jer preći dvadesetak kilometara u jedno poslijepodne nikada nije lako. No, najviše je straha u tebi samome, jer zapravo se plašiš toga koga ćeš tamo naći: je li to još uvijek onaj zaneseni i ustrašeni mladić, ili netko drugi?

Ma što da si tamo vidio, i ma koga da si tamo našao, vratit ćeš se istim putem, ovaj put s noge na nogu, polako, ne čekajući tamo završetak događaja; išao si pomiren sa svime, spreman na to da sve tvoje strahove isperu snažne kiše svibanjske i da te dobro propušu svi vjetrovi proljetni i hladni. Nakon toga što se desilo Njima, tebi se više ništa lošeg ne može zbiti. Vratit ćeš se u kasni proljetni smiraj tog vjetrovita i čudna dana, da ugledaš dva oka u mraku verande; dva oka koja čekaju samo na tebe.

02.05.2021. u 19:40 • 6 KomentaraPrint#^

četvrtak, 29.04.2021.

Smijeh

Ima stvari koje čovjek, ne bi vjerovali, danas može saznati i van interneta, a poslije u tom bespuću tek čita trideset rašopmonskih varijanti onoga što je saznao iz prve ruke. Tako sam i ja, jer radi se o lokalnoj školi, iz prve ruke saznao ovo o čemu pišem – pa onda o tome čitao, a gdje ću drugdje – nego na fejsu. Na početku odmah, naglasit ću, niti smo ja, niti itko od članova moje obitelji izravno uključen u ovu priču, ali da nas je – narodski rečeno – štrajfalo na milimetar, jest.

Guglajući ćete lako saznati kako je jedna profesorica na web postavila fotografiju četvero učenika jedne škole; djeca ponajvećma nose maske pa ih je teže prepoznati; jedan nosi kapu rezervista JNA, dvoje drže raširenu zastavu Saveza komunista, a četvrti tek drži pano na kojem su zalijepljeni Fićo i Titova slika, ona sa potjernice i rajhsmarkama u zlatu. Ono što je zajedničko svoj toj djeci jest to da je i površnom promatraču vidljivo kako umiru od smijeha: svo četvero bezbrižno se i zaneseno smiju. potpis ispod slike ide otprilike ovako: učinici su se zabavili istražujući i prikazujući određene povijesne izvore iz razdoblja SFRJ.

Naravno da su na ovakav prizor prevladali komentari u kojima se osuđuje postupak profesorice, pa nemali broj komentatora zaziva zatvaranje djece, roditelja, osoblja škole i tko zna sve koga ne još na Goli otok. Neću sada ovdje lamentirati nad time je li profesorica pogriješila; dapače – pojavile su se i kalkulacije o tome da se ovakvo što ne dešava slučajno u predizborno vrijeme, jer osoblje škole je u tim i tim strankama, i na tim i tim funkcijama, i tako dalje, i tako dalje. Pojavile su se i varijante u kojima su na satu gostovali studenti filozofskog fakulteta, i tko zna što sve još ne, ali vjerujte mi na riječ – ništa takvog nije ovdje posrijedi. Ukoliko stranke koriste djecu za svoje obračune, ili su djeca pokusni kunići u obrazovnom procesu, to mislim da ne treba posebno niti komentirati; mene je pak zaintrigiralo nešto posvema drugo.

Još jednom ću naglasiti da se na slici – ne želim je ovdje stavljati, ali vjerujte mi i to na riječ, ako ikako možete i ako vam to dopušta vaš duh – djeca jednostavnu smiju. Pokušavam se sjetiti sebe i svojih u toj dobi: praktički da nije bilo nečega što nam na ovaj ili onaj način ne bi bilo smiješno. Nije bilo političke (u to doba čitaj: ratne) opcije koja se u vicevima od barem par godina zatvora nije ismijavla, počevši od vica da statisti u ratnim filmovima donose uniforme od kuće, ili da prelaze Neretvu a voda ima do brade (ruka u visini pupka), ili da je nešto u nekoj poznatoj kući preduboko zakopano. Sam sam, ističem to danas ne bez ponosa, kada smo išli na norijadu, osmislio slogan „kancelarija-omladina-akcija“. Zapravo smo živjeli ono na što se već nakon par početnih godina glorifikacije Domovinskog rata počelo stidljivo pisati: da svako pretjerivanje vodi u propast, i da svaki Sava Kovačević mora biti spreman na to da će se prije ili kasnije pričati vicevi o felgama, gumama i ranjenicima, i da nema te epopeje koja bi takvom čemu odoljela.

Danas je ipak, situacija nešto drugačija. Nisam još čuo niti jedan vic o Domovinskom ratu, osim onih koje smo sami devedesetiprve pričali iza grudobrana i nišana, ali to sada nije tema; tema je naša neposredna prošlost. Tema su crvene i crne zastave, i odnos djece prema njima. Tema je količina mržnje koju djeca nose u sebi, koju su upili sa majčinim mlijekom i koju će, danas ili sutra, vjerojatno prenijeti i na svoju djecu, izbjegavajući u životu kao partnera onoga koji je krive vjere, nacije i tko zna čega sve još.
Dakle, već četvrt stoljeća nekako bez većih problema doživljavamo sprdanje sa socijalizmom kao normalnu stvar. Crveno je postalo – smiješno, osim za one koji su od tog crvenoga dobili izravno po glavi, pa ih još i danas boli (više je, koliko shvaćam, ipak onih koji će otvoreno reći da je prije bilo bolje, ma što to značilo). Čičice i bakice koje u svibnju noseći troroge kape sa petokrakama na glavi doputuju na ćevape u Kumrovec, ili nekoliko obrijanih pripadnika nekonformističkih fronti na bivšim trgovima žrtava fašizma, ionako nitko zapravo ne shvaća ozbiljno. Ne postoji više od pedesetak ljudi na jednome mjestu koji bi te simbole istakli na sebe i izišli na ulice s vjerom u to da rade nešto dobro; ma koliko na tim zastavama pisalo o dobroti, jednakosti i pravednosti. Ljudi su prestali vjerovati u to da je moguće ostvariti društvo pravednosti i jednakosti koje na putu prema tom idealu ne bi bile bačene u blato; nije ih više moguće pridobiti na borbu za takvo što. To je – jednostavno – završena priča. Lakše je danas pridobiti ljude za priču o vlastitoj naciji ili religiji; jednostavno je obrazac po kojemu čovjek današnjice misli da su za sve nevolje krivi drugi, a da je on bolji od ostalih – pogodniji za vjerovanje.
Oni drugi simboli, crni, koji su poraženi prije pedeset godina, nemaju nipošto takvu sudbinu. Poraženi su pola stoljeća nosili u sebi tu frustraciju, i skrivali pri tome u nemalom broju slučajeva neke strašne tragedije da o njima ne govore ni u snu, pa je njihov odnos prema tim stvarima daleko ozbiljniji. Ljudi se prema njima odnose dvojako. Prvu grupu čine ljudi koji iskreno vjeruju u te simbole, i spremni su za njih skakati drugima u oči; oni će ponajmanje trpjeti da netko izradi kakvu karikaturu nekoga sa velikim nosom. Druga su grupa ljudi oni kojima baš ništa u vezi toga nije smiješno, i koji će sasvim neprimjerenim trpjeti takvo što. Primjerice, kada bi danas netko imao karikaturu ili kakvu fotomontažu koja bi Tita, Šuvara, Pijadu ili Bakarića, pa čak i Simu Dubajića izvrgavala poruzi, to jedva da bi itko zamijetio, ili bi ljudi posprdno prelazili preko toga. Kada bi pak takvo što netko učinio sa ustašama, ne bi se dobro proveo. Jedni bi mu takvo što poderali jer ne dopuštaju izigravati svetinje; mnogo više je onih koji bi takvu šalu smatrali neprimjerenom, jer da što ima smiješnoga u vezi desetina tisuća pobijenih u logorima?
Pa se sjetim kad sam još prije dvadesetak godina bezbrižno tumarao Toscanom, zaustavivši se negdje na nekom brdašcu, da li u San Gimignanu, ili pak je to bilo u Sieni – bilo je blizu Prvoga maja, a Partito Cummunista Italiana držala je svoje štandove na putu; drvene štandove sa istaknutim crvenim zastavama, srpovima i čekićima; na njima se prodavao – fini Chianti zajedno sa velikim kriškama sira u ulju; sve po sasvim neproleterskim cijenama. Sjetio sam se davno preteklog Karla Marxa koji je pisao o posljednjem kapitalistu kojem će se prodati uže na kojem će biti obješen, i razmišljao o tome što bi na neki takav štand ovaj rekao.
Eto, tu dolazimo do famoznog slučaja Charlie Hebdo; svaki narod, i svaka zemlja ima svoje svete krave i tabue u koje se ne smije dirati. Kada je taj slučaj planuo, bio sam jako oprezan prema njemu, i nikako se nisam mogao svrstati među one koji bi bez razmišljanja kao podlogu stavljali pod svoje slike podlogu od trikolora. Razumio sam koliko je frustracije u onima koji gledaju karikature svojih proroka i porugu bačenu na njih, i koliko je europskog licemjerja kada se sada, nakon petsto godina pljačke nekog tamo Alžira, Etiopije ili Bangladeša, zaziva sloboda govora nad sirotinjom i nevoljnicima; ma koliko se užasavao barbarskog akta kojim su oni koji bi se izrugivali sa takvim čime dobivali metak u čelo. No, sve sam svjesniji da možda i nije baš do kraja tako. Danas, kada sam nešto stariji i kada vidim da se povijest tako besprizorno i učestalo ponavlja pred našim očima, jednom kao tragedija, a potom opet kao nevjerojatna farsa, a da mi baš ništa iz nje nismo naučili, jasno i glasno mogu reći: pustite barem djecu neka se iz srca smiju svim našim glupostima i neka ih izvrgavaju ruglu. Ionako svrha njihova izvrgavanja svetih stvari ruglu nije drugo do li provocirati; izvlačiti na svjetlo dana smrtno ozbiljna lica odraslih zabezeknuta nad nekom slikom. Pa ako ispada da smo glupi; ništa zato; kako i ne bismo bili glupi kada smo se, svatko u svoje vrijeme, ne hitjući čekati onako, fiškalski i mačekovski pod stolom dok se veliki tuku, dali uvući u nekakve rovove, iza bilo kakvih topova i zastava, braneći od onih drugih nešto što smo smatrali našim. Ionako je nedavna prošlost pokazala da su oni otprije pedset i šezdeset godina bili kadri u jednom jedinom naraštaju proćerdati sve što su na račun nesvrstanosti bespovratno dobili i na račun toga stvorili, a sadašnjica je pokazala da su naši, baš kao uostalom i svi „naši“ u proteklih sto godina, samo kada ih se pustilo da sjednu u sedlo, načinili bezmalo više štete nego bi njihovi ikada pomislili, i doveli nas od mjesta na nekim ljestvicama na kojima smo bili ispred Češke ili Poljske – na mjesto iza Rumunjske. Pa nam sada u nekakve Strizivojne ili Prapratnjake stižu iz dalekih bečeva ili pragova kao sa drugih planeta obavijesti o prestancima jamstava za kolodvorske zgrade što su nam ih davno, davno sagradili, da možemo učinkovito i brzo u međuvremenu baviti se svojim poslovima i prevozite logoraše, zatvorenike i nevoljnike do nekih novih Golih otoka, Gradiški ili tko zna kojih sve crnih rupa, umjesto da tim istim prugama liframo noćne posude, jeftin namještaj ili barem oguljene balvane.
Smijeh je rijetka stvar koja liječi a ne može se opipati, reći ću sada onako švejkovski; što je više nečega čemu se umiješ smijati, to svakako znači da se umiješ smijati i samome sebi; jer među tim stvarima sigurno je da postoje i neke u koje si prije ili kasnije iskreno vjerovao.Nekima je to pravda i jednakost, nekima metalik vozilo ili velike plastične grudi, a nekima ljubav, žrtvovanje ili pak smijeh – sam po sebi. Sasvim sam siguran da će i današnja djeca jednoga dana s gorkim osmijehom na licu isticati žestoke i strašne karikature svog vremena u koje danas tako bespogovorno vjeruju: novac, imetak, plastičnu ljepotu i mladost (a možda i sami zapravo postaju hodajuće karikature takvog čega - pomislim kada vidim nekog mladca u vrištećem audiju ili našminkanu ljepoticu napumpanih usana na dvadeset centimetara viskoim potpeticama). Koliko, naime, vidim vijesti iz crne kronike, mladost gine po cestama kao po novim Jadovnima i Medačkim džepovima; nisu ljudi bez smisla oslobađali sve te krajeve da bi kroz njih Austrijanci i Kinezi mogli sagraditi ceste po kojima će standard kositi mladost više nego glad i rat zajedno. To su danas njihovi Brozovi; njihovi Vukovari, Kupresi i Fazlagića kule, njihovi Alije Sirotanovići i Sutjeske, njihovi crveni i crni; ostavljaju u tim rovovima od plastike, metala i smeća svoju mladost, vrijeme, energiju i živce kao što su oni prije njih krvarili nesebično se predajući, i po ničemu se ne razlikuju od nekih prošlih ljudi. Pa onda upravo taj smijeh na samoga sebe može značiti i zdravlje: odricanje vlastite gluposti i prelazak preko nje. Makar i do nove gluposti; i ta će jednoga dana nekome biti smiješna.
Truditi se čim više smijati, možda će nam jednostavno donijeti i to da manje mrzimo; da budemo manje isključivi i hladni; da manje toga trebamo da bismo bili ispunjeni i sretni. Da ostavljamo vedrinu, radost, smisao i za druge; da ih ne grabimo po ratištima, po gradovima i selima, po fejsevima, blogovima i netovima kao komade svinjskog buta na akciji; neka se nađe u škrinji ako nalete šogor ili kolege s posla. Nešto mora da je i u našim očima, u našim riječima, u našim mislima, zar ne?
Ako nikom drugome, bit će puno toga jednog dana smiješno meni; dok budem – promatrajući sav taj cirkus - sjedio u hladu neke terase pokorno javljajući da ni u tim Budjejovicama ne toče toplo pivo. Jest, boljet će noge od zavraga pređene kilometraže, ali ni hladno pivo u životu nije tako loša stvar, bar kada dođu vrućine.

29.04.2021. u 14:16 • 15 KomentaraPrint#^

utorak, 20.04.2021.

Poslije kiše



Drvoredom tamnim
prolaziš polako.
Lokve nam se smiješe
a oblaci plove

otkrivajuć` nebo
prazno, hladno, plavo,
svjetla prvom traku
od obgrli svijet

kao plaho dijete –
tek je časkom bilo
nestašno i glasno -

pa utihne lako
u sumraku prvom
s osmijehom i mirom.

20.04.2021. u 17:26 • 12 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 12.04.2021.

Neznanci

Čitajući diskusije vezane uz na žalost ovih dana sveprisutnu temu roditeljstva i usvajanja, zainteresirala me tvrdnja u kojoj se naglašava kako su nam za život i zdravlje, prema statistikama, najopasniji ljudi koji su nam bliski, jer puno manje ljudi strada od neznanaca nego ne samo od znanaca, već i najbližih – članova obitelji, prijatelja, poznanika. Gotovo pa da bi se čovjek odmah sjetio one strašne Sartreove drame pod naslovom „Bez izlaza“, u kojoj jedan lik drugome - osuđeni su na vječno bivanje zajedno - kaže da su pakao – drugi.

Dalo bi se zaključiti /ako se najviše stradava od "bliskih"/ kako je najsigurniji onaj čovjek koji nema nikoga bliskoga i kojemu su svi daleki. Ali, jao, čemu onda takva sigurnost ako je važnija od bliskosti; sigurnost ne bi smjela biti cilj, nego sredstvo postizanja punine i smisla u životu?

Prije svega, taj argument – statistički, nekako mi ne stoji: npr. ako dnevno stupimo u sto odnosa, i od toga pet sa neznancima – toliko ih je malo zato što to i jesu – kako im ime kaže - neznanci (pozdrav u liftu, kupovina i sl.) a devedesetipet sa poznatima (rodbinom, prijateljima, znancima), onda - kod kojih je veća vjerojatnost da ćemo doživjeti i dobro, ali i loše? Dakle, ne treba argumentirati tek pukim apsolutnim brojevima ako se želi argumentirati statistikom; pravilnije bi bilo stavljati stvari u omjer, ako se matematika želi upregnuti kao dokaz.

Rekao bih da kao nekakav nesporni i opće prihvaćen princip po tom pitanju valja uspostaviti taj da na našem putu valja neke formalne, tek od zajednice potvrđene bliskosti izbjegavati - u korist stvarnih, sadržajnih, istinskih, iskrenih. No, još na ovoj kugli nije napisan zakon koji bi ljubav stavio u članak 1, jer batina je uvijek vlasti preča. Ili, za one kojima su puna usta nepravde; kako je rekao još Trasimah: pravednost nije drugo, do li korist jačega.

Naravno; na to ćete često dobiti uobičajen odgovor o famoznom heštegu ljubav, i o tome kako je ljubav vrhunski zakon svemira, no u povijesti ljudskog roda - svi tumači sadržaja itekako su držali do forme, zapravo - svog položaja "čuvara zlatnog grala" i te dvije stvari teško je točno razgraničiti. No to opet ne bi nipošto trebalo značiti da da su neznanci sami po sebi opasni. Točno je da više ne živimo (ili do prije godinu dana nismo živjeli) u koljem ili tucanikom opasanim selima kojima svako malo prijete provale barbara; no eto - bolesti, otuđenja i besmisao svakodnevnice - dovoljno su nas pak odalečili jedne od drugih da nipošto ne bismo smjeli izgubiti povjerenje u ljude. Neznance, ali i znance, prije svega, zar ne?

"Ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam je plaća? I ako pozdravljate samo braću što osobito činite? Ništa...."

Eto, tako – na jednoj strani čut ćete one koji psuju krv uhljebsku, pa tri dana poslije ljudi napadaju osoblje Centra za socijalnu skrb; ti isti sada šute o majci koja je ubila dijete, dok su još nedavno iz petnih žila vikali na očeve i muževe nasilnike kada su ovi činili svoja nezamisliva zlodjela. Drugi pak sve pripisuju isključivo tome što se radi o romskoj obitelji; oni znaju da to mora biti objašnjenje za sve. Pa me, ne bez gorčine, sjete jednog susjeda koji je znao reći – ma što vi anarhisti tupite o nepridržavanju pravila zajednice; ako imate muda i ako ste dosljedni, idite živjeti među Cigane – njihova zajednica nam je pod nosom, a eklatantan je primjer samobitnosti u vezi poštivanja pravila veće zajednice; kud ćeš boljih pankera od njih. Čovjek nakon treće pive obično govori ono što ne bi rekao nakon prve; tko zna što većina misli i bez ikakvih sitmulansa, a ne govori na glas?

Očistiti srca od mržnje, to je pak poslovično svima najteže.

Neznanci, kažete? Osnovno što dijete od dvije godine treba dobiti sigurnost i spokoj od onih koji su ga izrodili, da bi uopće došlo do poimanja neznanaca. Vjerojatno bi, i to je najstrašnije, toj maloj nesretnoj djevojčici baš svatko od neznanaca učinio daleko više dobra od rođene majke.

Nema ljudske zajednice koja umije učinkovito predvidjeti i spriječiti takvu strahotu kao što je smrt koju djetetu zadaje vlastita majka. U redu je da postoje policije, bolnice, zatvori, sudovi, u redu je i to da se svi oni povremeno bave nekom nesretnom izludjelom ženom, nasilnim ocem ili suprugom ili neželjenim, nevoljenim, neuklopivim djetetom za koje treba pronaći mjesto pod suncem, ali nekako mi je samo po sebi proturječno - ako negdje, u nekoj zgradi na ovoj planeti treba postojati Odjel za zaštitu djece od majki, ako taj odjel treba imati svoje psihologe, pravnike, portire i arhivare, tajnice, šefove, telefone i mailove, ako on treba trajati u vremenu kao što traju nebo i oblaci i rijeke - onda neka sve ide kvragu; ovaj svijet onda nije za drugo do li za to da čovjek onako, hamsunovski, sa blagoslovom zemlje, zabaci na rame sjekiru i pilu pa ode u gore i počne iznova. Sam kao prst, do kraja vremena. Svoga ili njihovog, svejedno je.

12.04.2021. u 11:14 • 13 KomentaraPrint#^

srijeda, 07.04.2021.

Prijateljske kave

Doba je kava bez kave, pa kada se sa nekim dogovoriš za kavu, moraš prije svega provjeravati meteorološku prognozu, jer čak ako se nakon svega i odlučite popiti kavu, ta kava bit će na otvorenome. Dobro – postoje kave koje se oduvijek piju kao neke vrste ispostava hitne pomoći, pa takvima nikada nisu smetale ni kiše ni snjegovi; tome prijatelji i služe, zar ne? A bez ikakve sumnje na psihičko stanje nacije izravno utječu i litre bućkuriša što su ga ljudi popili u posljednja tri-četiri mjeseca pod imenom kave, pa umjesto da sjedeći nasuprot sugovornika srknu vruć espresso koji razbistruje um i očima pruža sjaj uvida, oni polako i bezvoljno, gledajući nekud u daljinu i praveći se da slušaju sugovornika, na brzinu ispijaju vodenastu slatku tekućinu iz prilično navlaženog smrznutog papira.

Propadaju kave, makar i one na kojima su najžešće tajne ljudi izvikivali jer te onaj drugi ne čuje od glasne glazbe u kafiću; pod hitno valja otvarati terase, da bi se ljudi sjedeći koliko-toliko usredotočili na one do kojima im je stalo, makar ih čitav svijet pri tome slušao.

Tko bi u takvom svijetu hodajućih kava umio savjetovati ikoga ičim dobrim?

Savjetovati, kažete? I tome prijatelji služe, zar ne? Mislim, možda ipak prije svega – služe kao rame za plakanje i kao osoba koja će saslušati tvoj problem, ako ne već kao netko kome ćeš ispričati štogod lijepoga, jer izvan zidova doma, u ljudskom okružju, saznavat ćeš to iz dana u dan, nekako nedostaje lijepoga. Velika je stvar imati nekoga kome ćeš svoj problem izreći bez vaganja i kalkuliranja, u nekoliko rečenica, nabrzaka. Slušam i mislim: dobro je da radi takvih stvari ne moram van, na hladnoću; moja veranda doma tu se ne računa, je li tako? Ali, koliko puta sam upravo i stvorio problem zbog toga što sam Najdražoj sasuo sve u lice, bez čekanja; smatrajući da takvo što nema smisla ako čovjek pred nekime s kime živi pod istim krovom mora vagati riječi. Dobro, važi to za nas dvoje i obrnuto; ali nekako po tome i razlikujem obitelj od ostalih: ljudi koji će u onom, presudnom trenutku - ostaviti sve čime se bave, da bi bar načas skupili glave i vidjeli što i kako dalje. Ljudi s kojima znaš da nisi sam. Najboljeg prijatelja valja zato bez svake sumnje imati doma, jer kakav je to dom u kojemu se tajne zakapaju? No, nije iskrenost ono što me muči. Muči me nešto drugo: znače li tuđa povjeravanja i to da se od nas traže mišljenja i savjeti?

Tko zapravo znade što bi valjalo ili ne bi valjalo napraviti i što je moguće naći u nekoj tuđoj, trećoj duši o kojoj druga dvojica pričaju: naramak mržnje ili ljubavi? Ali što bih ja o tuđim dušama, hvala Bogu, znao reći, jer – niti svoju ne poznajem kako treba? Dati savjet, ali kakav – pogrešan? Savjetovati o nečemu o čemu ne znaš ništa, ili znaš sve, ali znaš jer se desilo tebi, a ne nekome drugome?

Pa šutim, i bez da me se pita. Ne govorim ništa, ma koliko god uočavao bol i tminu kod nekoga meni dragoga. Ili, možda, tek tješim riječima da će biti bolje. Svojim mudrovanjem možeš samo još pogoršati stanje. Prijatelji nisu tu da savjetuju, nego da slušaju i skupljaju suze. I da se, zagledani u visine pod snažnim nebeskim plavetnilom, rastanu uz riječi kako Bogu ništa nije nemoguće.

Do nove kave.

07.04.2021. u 16:01 • 15 KomentaraPrint#^

utorak, 06.04.2021.

Zbogom, Sjedokosi




kule u pijesku

Bio je jedan od dvoje ljudi sa Bloga sa kojima sam se ikada upoznao, koliko znadem. Onaj drugi - prijatelj mi je od ranije; da nema njega puno bih kasnije uopće čuo za blog, a kamo li shvatio o čemu se tu radi. Sjedokosi je čovjek kojeg sam sreo samo jednmo, kada smo popili kavu i kada mi je predao moje primjerke Blogoknjige, uz kratak i ugodan razgovor.
U skladu sa starom kineskom izrekom o tome da čovjek u životu treba učiniti tri stvari (objaviti knjigu, odgojiti dijete i posaditi stablo), Sjedokosi je jedan od najzaslužnijih što sam taj krug zatvorio. Nisam bio previše upućen u taj projekt, otvorio se za mene kao da je pečeni pilić pao s neba i ja sam ga objeručke prihvatio. Trebalo je tek nekoliko mailova da se stvar sredi. Bilo je to doba kada se još nisam znao odvažiti pa na blog odapeti koji od duljih tekstova; radije sam postavljao fotografije ili pjesme. Neka, svejedno; to što sam imao i poslao prihvaćeno je bez ikakvih uvjeta i svim ljudima koji su u tome sudjelovali zahvalan sam na umetanju moga maloga udjela. Zbog toga jednostavno osjećam potrebu zahvaliti čovjeku na tome. Tek u godinama koje su dolazile sam sam uspio shvatiti koliko mi taj blog zapravo znači u životu.
Hvala, Sjedokosi, i počivao u miru!

06.04.2021. u 10:32 • 16 KomentaraPrint#^

subota, 03.04.2021.

Blagoslov


zena.hr
Čitajući blagoslov što izrekao si ga o prošlom Uskrsu pitaš se, sav pomalo u nevjerici, zašto ne bi neku takvu stvar ponovio i danas, jer dobre stvari ponavljati valja, i željeti drugima dobro – dobro je; iako teško da ćemo ikada umjeti shvatiti je li nešto doista dobro, ili samo takvim izgleda, zar ne?
Blagoslov taj, što izricao si ga tog toplog travanjskog predvečerja prošlog proljeća, izišao je kao što plima izlazi na pun mjesec, a sada topline nema, ili pod naletima nadolazećih ciklona i vlage posustaje, premda nam već krhko i slabo sunce proviruje ovog vlažnog jutra kroz oblake poput daleke utjehe.
Pa premda ta vlaga, i ti oblaci, i to slabo i nepovjerljivo sunce možda umjesto snažnih vatri dopuste tek mnoštvo dima nad vlažnim i zelenim drvljem, nema razloga ne poželjeti dobro svojim bližnjima upravo od strane onoga koji se ne može požaliti na kakvo oveće zlo, ni materijalno ni duhovno, ne znajući pri tome doista je li takvo blagostanje tek posljedica slučajnosti i okolnosti da ga to neko zlo nije još stiglo doseći kako treba, ili neke njegove zasluge koje se prilično teško prisjetiti.
Blagoslov tako izričem opet, prije svega, umirućima – onima što hvataju posljednji dah kao da je prvi, bilo da umiru ispunjeni i radosni, na kraju nekog puta (bio taj put dugačak ili kratak, ili onaj koji se prolazi nogama, ili pak onaj kojeg u sebi proći valja), ili tek na njegovu početku.
Dalje, pomozi Bože onima koji pate – bez ikakve razlike pate li zasluženo ili ne, a Ti znaš puno više o zaslugama – pa im barem na čas odagnaj bol, nesreću i prazninu što ih ispunjavaju kao što mrka i ledena voda u snažnim valovima nadire nad žalove, kamenje i stijene.
Svakako ne zaboravi niti na one osuđene, osumnjičene ili zaboravljene – bilo da im je takav težak i nepodnošljiv teret na pleća nametnut pravedno ili nepravedno, kao posljedica grijeha njihova, ili tuđeg, ili oboje – jer ako smo išta saznali u posljednje vrijeme, saznali smo mnogo o tome kako pravda i pravo nisu isto, odnosno – da pravda, ma kakva bila i kako je doživljavali – ne preteže baš u ovome svijetu, a zašto i kako – Ti ćeš svakako bolje znati.
I da, spomeni se ostavljenih, oklevetanih i napuštenih – pogotovo onih kojima je takvo što učinjeno svjesno, radi toga da ih se kazni – pa se upitaj tko su ovi što bi kažnjavali, i rade li takvo što s pravom, jer jedni su za to školovani, a drugi osnaženi vlastitim namjerama i himbama, pa teško da možeš raspoznati ima li razlike između jednih, drugih i trećih, i onih koji pate, jer uvijek netko baci prvi kamen, a prvi kao da je posljednji, zar ne?
I opet posebno blagoslov izričem onima koji pate, a sami drže da pate s razlogom, radi grijeha svojih, kako misle – jer koja bi svrha grijeha zapravo i bila, Bože, u Tvojim očima, nego ta da spoznamo vrline, i kako ćemo drugačije uopće vrline spoznati tako i toliko da smo spremni mrijeti za njih (jer, ako nismo spremni – kakve su to vrline?) i zato što- tko to izvest gotov nije, kako sveznajući neki pjesnik s pravom još davno reče - u tom naša krv ne bije?
Patnici, to su ponajvećma ljudi što su imali, pa nemali (ako se imati uopće išta i može) – prokockavši to što su imali zato što nisu pojmili što imaju, ili su poželjeli više ostavljajući onome što bješe da propadne u prah i nepovrat, pa žmirkajući pod ovim naglo probuđenim suncem zazivam spas za sve njih, jer – kao što smo već odavna naučili – nije dobar čovjek koji je do kraja radostan ako oko njega postoje ljudi koji trpe.
Spasiti bi valjalo sve nas, zle i dobre, da ne propadnemo u ponorima stvarnosti kao kalo, kukolj i beznađe, pa da spoznamo da samo kroz umiranje živjeti umijemo, i da živeći u stvari umiremo, dolazeći ovamo poput kišnih kapi, i utapajući se u Jedno i Sve, veliko, snažno i beskrajno.
Da podignemo oči prema nebu, čiste od zavisti, suza i bijesa, gledajući u nj kao da nam je prvi put.

03.04.2021. u 09:31 • 9 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 29.03.2021.

Krug

Kružnica




Život volimo zamišljati kao put; često se susrećem sa mislima u kojima se spominju krivulje, staze i pravci… uzdizanje i padanje, pucanje ili propadanje… Što više vrijeme moga života odmiče, sve mi se snažnije čini da se zapravo radi o nekoj ovećoj kružnici; teško je, zapravo - nemoguće sada iznijeti bogzna kakve dokaze u korist te tvrdnje, ali ono u što bismo se mogli ugledati svakako da je priroda i tajna života… jer tamo gdje je još jučer bila pustinja, gdje je smrt ovladala i preuzela sve molekule stvarnog – danas pupa i zeleni. I ne samo da raste, tamo gdje bjehu tmina i slabost; čak i ono što na propast – po tvome površnom i brzom pogledu – osuđeno bijaše, sada se čvrsto i stameno bori da preživi, ojača i uzdigne se. I tako – samo zato da umre, jer umiranje je jedina garancija nekog novog življenja.
Ponukan takvim mislima potičem na malen bijeg u odabrani dan kao neočekivanu nagradu pod kapom nebeskom; odlazimo na rijeke i u šume, kako bismo u zajedništvu udahnuli malo ove iznenada darovane snage i punine. Prva stanica tog svjetlom okupanog dana bila je cesta prema Kupi; no prije nego ćeš se susresti sa vječnom tajnom vode što teče, prohodat ćete jednostavnu i pjevom ptica omeđenu stazu što od ceste iza Male i Velike Bune (selo Krušak) vodi prema Kozjači. Nakon ne tako skromne okrepe iz ruksaka, vraćamo se do vozila, pa produžujemo do Pokupskog, gdje uživamo u dugoj i polaganoj šetnji uz srebrnu ljepoticu Kupu, ojačalu vodama odmrznutih snjegova Gorskog Kotara. Svjetlo je sve jače, a i toplina dolazi, pa se čudiš kako je u jednom danu moguće doživjeti i drhturenje od ledene hladnoće i gotovo opekline na licu obasjanom vrelim ožujskim suncem. Nije još kraj; pa nakon ugodne vožnje starim i praznim cestama nastojimo ostvariti davni plan o pronalaženju jednog stoput prepričanog a nikada prehodanog puteljka što po legendi sličnih besciljnih hodača spaja Zajarke i rijeku Savu. Već pomalo umorni u ovo tiho, sunčano i radosno predvečerje, okrijepljeni nezaboravljenim uputama onih koji su tuda hodali prije nas, a spremni su da ovakvo blago dijele sa drugima, pronalazimo konačno i taj puteljak, shvaćajući kako nam je blizu bio svih ovih godina, dok smo zaobilaznim cestama, nekada i s naporom duljili kroz livade, guštike i šumarke.
Snaga moćne Save u tami sunca koje je već gotovo palo iza prvih brda – opominje da je vrijeme povratka. Stvaraju se novi planovi o branjima bazgi, kopriva i maslačaka; osmijesi lebde na licima osvijetljeni čarobnim zrakama toga nestvarnoga dana. Zahvaljuješ na njemu svom svojom snagom, i nadaš se skoro provesti još koji takav: novu dionicu kružnice kojom se – kao sam i svoj - vraćaš iz Jednoga u Sve, okupan bogatstvom i spokojem vremena.

29.03.2021. u 09:00 • 17 KomentaraPrint#^

četvrtak, 25.03.2021.

Ambalaža, odmor i obnova



(eKutije)


Vele da je siguran znak toga da čovjek počne starjeti taj da citira sam sebe. Pa, eto, onda da krenemo: nakon petrinjskog potresa, nije tome uslijedilo niti tri tjedna, pisao sam o sudbini jednog grada u Južnoj Americi, zove se San Juan: potres magnitude 6.4 (šest zarez četiri, dobro ste pročitali) zatresao je tih dana srednji zapad Argentine, nakon čega je slijedilo barem još pet naknadnih podrhtavanja koja su zatresla zgrade, no nije bilo dojava o ozlijeđenima i nije objavljeno upozorenje na tsunami.
Čitao sam, i nisam vjerovao, kao što ne vjerujem baš niti danas. Kod nas, 6,2, ili 5,5, pa tolike štete. Dobro, možda oni objavljuju po Mercaliju, iako sumnjam, ali opet – za ne vjerovati. Pa tamo ne hodaju ljudi, nego supermeni!

Očarao me taj San Juan na fotografijama što sam ih tada izguglao: pravilne linije građevina; nema na njima nikakvih kula, tornjića, čardaka u zraku koji bi padali; nema štukatura i predivnih fasada koji bi privlačili Japance, Kineze i Koreance da samo radi njih otkriju neki još nepoznati, novi i ubavi Prag ili Beč. San Juan je, naime, još 15. siječnja 1944. opustošio snažan potres usmrtivši oko deset tisuća ljudi, a pola stanovništva dotične provincije ostalo je bez domova. Još jedan potres, jačine 7,4 stupnjeva po Richteru, zbio se sjeveroistočno od grada 23. studenoga 1977, uzrokujući znatnu štetu i usmrtivši sada već 65 ljudi širom pokrajine. Naime, kaj: nakon katastrofe 1944. godine, grad je obnovljen sa koncentričnim bulevarima, ravnim drvoredima i modernim stambenim zgradama. Uglavnom je izgubio stari kolonijalni štih, koji je ustupio mjesto sunčanom, gotovo mediteranskom izgledu.

Očito je da je i njih moralo klepiti po glavi da bi ljudi došli pameti; nema boljeg motiva u povijesti od straha da se nešto poduzme. Jer, kada prošećeš našom ubavom metropolom, što je danas prilično hrabar čin (na sam dan goišnjice potresa bilo je moguće vidjeti prolaznike sa kacigama na glavi!), možeš vidjeti sve te nadžbukne konstrukcije, vesele balkone, tornjiće i fasade što samo što nisu pale na nas. jedino što ispod njih sada više ne hodamo radosni i bezbrižni, koliko ustrašeni i brzi.

Ono sa čime moramo čim prije raščistiti jest to želimo li živjeti u prošlosti i uspomenama; želimo li prolaziti gradom u kojem nas svaki kutak podsjeća na našu mladost i ljepotu, ili želimo osigurati mjesto za život generacijama koje dolaze: želimo li prošlost, ili budućnost?

Odgovor na ovo pitanje, naravno, svi znamo; ako ništa drugo – za sebe. Pa čitam recentne prijedloge (kao dio najnovije gradonačelničke utrke) o tome da bi praktički čitav potez od Ilice do pruge i od Frankopanske do Draškovićeve, ili još dalje i šire, trebalo razrušiti bagerima i graditi iznova. Odakle novac? Pa, napregnuto i ispaćeno zagrebačko tlo, obična riječna naplavina poduprta planinom sa sjevera, moglo bi – vele – izdržati još barem dvadeset ili trideset posto više zgrade – dakle, tamo gdje su sada četiri kata, graditi pet ili šest katova, tako da se uspostavi sustav tzv. joint venturea: ljudi koji imaju stanove dobili bi nove stanove (uz hipoteku na novu građevinu u vrijednosti nekih dvadesetak posto novog stana, barem toliko bi morali pretrpjeti); valja reći da je cijena građenja (za ne vjerovati) barem trećina ili četvrtina onoga što bi se moglo ostvariti prodajom stanova – dakle, ljudi su još uvijek spremni platiti tri ili četiri puta više, samo da bi živjeli u metropoli, ta zaluđenost nije nešto što pametno vođeno društvo ne bi znalo iskoristiti. Poduhvat bi, naravno, morale pratiti banke koje bi osiguranje tražbina našle u hipotekama (a tko bi i zašto strane banke koje smo tako radosno ima barem četvrt stoljeća pretvorili – natjerao da potiču domaću stanogradnju?); država bi ekspresno morala odraditi urbanističke planove, lokacijske i građevinske dozvole, i sve to moralo bi biti popraćeno htijenjem i elanom radi nečega što bi trajalo stotinama godina, jer bi zgrade bile građene kao što su bile i one južno od Save, ili one u San Juanu. Bile bi građene tako da se zaboravi na prošlost i gradi za sigurnost, budućnost i stalnost.

Ima li u tome ičega mogućeg ili je to tek puka tlapnja? Jer, kada pogledam vlast, onu nadzemnu, i onu podzemnu (o nebeskoj neću), uočavam tragične podudarnosti: obje rade isključivo na kratak rok, jer nadzemna vlast znade da joj se već kroz najdalje četiri godine bliži kraj, a ona podzemna ne računa valjda ni na toliko, jer znade da kraj dolazi ili presudom ili metkom, i nema tog nasljednika i nositelja krune koji će dočekati krunidbu bez straha.

Pa ćemo tako sada sljedećih desetak godina ponovno ugrađivati željezne žice u staru u natrulu ciglu i beton, i ponovno lijepiti, gletati, gipsati i krpati ono što se krpati ne da, umjesto da barem jedna generacija stvar pokrene iznova.

Zato nema treće nego li okrenuti lice nebesima i zavapiti onoj, trećoj, besmrtnoj vlasti: zašto San Juan nije više moguć s ove strane velike bare? Zato što smo navikli živjeti u ambalaži i laži; zato što čitav opisani pravokutnik na tlocrtu grada sadrži valjda devedeset posto stanova u kojima se vlasnici mijenjaju svakih trideset ili četrdeset godina, a da nikada oni novi ne plate punu cijenu: jedni grade na tuđoj muci i lihvarenju, drugi ih pregaze hipotekama kada njihovo poduzetništvo propadne; treći, četvrti i peti otimaju puškama, logorima, zakonima i uredbama… nema tu sreće. Gledamo samo kako ćemo zaraditi, obrnuti, okrenuti; kako prevariti druge i sebe, a ne napraviti stvar od temelja. Otuda i ta naša bolesna strast da sve što imamo pretvaramo u trojanske konje: omatamo u mašne i ukrasne papire, nadograđujemo tavane i anekse, lijepimo i šalujemo štukature, fasade, tornjiće i kule u zraku, samo da bi sve izgledalo bajkovito, a ne stvarno, i da bismo sami sebe, a i druge zavarali nekom pričom o vrijednosti, trajnosti i ljepoti.

Nema u izgledu nikakve vrijednosti (bez obzira radilo se o čovjeku, zgradi, gradu ili državi), ako ispod njega priču ne prati i odgovarajući sadržaj; nema sreće tamo gdje vlada samo interes, a ne i vizija; ali tu priču, na svim mogućim nivoima i u svakom mogućem smislu, kasno ćemo naučiti, kada to više nikome ne bude od pomoći.

25.03.2021. u 06:48 • 12 KomentaraPrint#^

subota, 20.03.2021.

Nestvarno



(Pinterest)


You never close your eyes
When I am near you
You never say you know me
When I am inside of you
Girl you know it's only a feeling
Girl you know you lie and you steal
When you take my trust in your body
Nothing inside you is real

You are another person
When you are alone
Nothing moves inside you
No one holds you down
Girl you know it's only a feeling
You should never trust what you feel
When you forget your body
Nothing inside you is real

You're not real




Neki sam dan sasvim slučajno gledao kviz u predvečerje; tek ponekad stignem a prilično volim osvježiti pamćenje i testirati ga, kao u ona dobra stara vremena Kviskoteke kada kao srednjoškolac nisam propuštao niti jednu emisiju. Sjedim tako na tabureu kao neka avet iz prošlosti; odgovaram mrmljajući sebi u bradu na pitanja koja jure poput brzog vlaka jedno za drugim, pa se tako pojavi i neka Breughelova slika, a na to će sudionik emisije spomenuti kultni njurorški band Swans. Mislio sam u prvi mah da nisam dobro čuo, kad nakon minutu eto i voditelja: veli čovjek, pa ja sam mislio da sam ja jedini koji kod nas sluša Swanse. Dobro, ne želim se sada i ja kititi tuđim perjem; odavna već ne mogu za sebe reći da slušam išta; ali isto tako, ne mogu negirati niti to da sam negdje osamdesetisedme ili osme gotovo svakog dana znao nataknuti na uši slušalice i slušati „Children Of God“, a niti to da sam bio čak na dva njihova koncerta, legendarnom 1987. na Križankama i onom manje važnom prije par godina u Zagrebu. Swansi su teški, neprobavljivi, gotovo pa nevjerojatni; proročki još sredinom osamdesetih urlali su do samouništenja sa pozornice kao sa nekog bučnog i paklenog gradilišta o tome kako je novac meso u rukama, ili kako smo svi ucijenjeni; naravno da to nitko niti tada, a bome niti sada baš ne želi čuti. Gotovo cohenovskim basom, baritonom – što li, Michael Gira oduvijek me presijecao posred svega što sam radio i doživljavao. No, umjesto bučna proroštva o prokletstvu pohlepe i prihvaćanja općeg sustava vrijednosti, te osamdesetisedme stigla je jedna od najnježnijih, najfinijih i najnevjerojatnijih transformacija koje sam ikada vidio; zvala se Božja Djeca, a glavni vinovnik i krivac bio joj je – pogađate – žena, imena Jarboe.

Michaela se, prirodno, sjećam ponajviše iz kasne, postjarboevske faze; iz faze u kojoj će dva i pol sata bez da trepne, zajedno sa svojim bratom po oružju Christophom Hahnom, stvarati jedva izdrživu i neprobavljivu buku kao dovršenu, stravičnu i najuvjerljiviju sliku pakla koju ćeš ikada čuti; kao sliku svijeta koji je stigao, jer nismo slušali kada smo trebali slušati i jer nismo pazili onda kada se paziti moglo. Slušajući taj vatreni zid i ne dopuštajući mu da uđe u moje vene jedne ne tako davne mlake listopadske noći u Tvornici, pozdravit ću se sa Michaelom kao sa starim prijateljem, uz pivu i miris cigareta u kosi, da se nikada više naši pogledi ne sretnu i da skončamo, kako je i red, svaki u svojoj rupi. Zbogom, veliki proroče, rekoh tada. Vraćam se djeci božjoj, da od nje učim i primam sve što se još primiti dade.

Eh, šta žena ne učini od čovjeka, rekli bi zlobnici. Pa, složio bih se i ja sa time; promjena je bila takva da sam čak i ja, nedozreli i prilično dezorijentirani buntovnik (kao da orijentirani buntovnici postoje), shvatio to kako pobuna mora imati svoje meso, svoj sadržaj i svoju suštinu; a nema bolje suštine od ljubavi, od vječnosti i od nježnosti. Eto, to je ono što su me naučili Jarbo i Michael, pjevajući zajedno dvije - sada ću reći - možda i ponajbolje pjesme koje sam ikada čuo, i koje ćete lako izguglati. Prva je In My Garden; balada o starenju, o vječnosti i stalnom ponavljanju života; najvećoj misteriji ovog svijeta. Tu ćeš desetljećima kasnije postaviti na svoj mobitel kao zvuk poruke, da te podsjeća na to kako si konačan i beskonačan, samo kada to poželiš biti.

Ona druga presjecat će ti srce svaki puta kada je čuješ, i nećeš je prljati nikakvim takvim trivijalnostima. To je ova, prva, gornja, najbolja; pjesma o nestvarnoj djevojci, i o djevojci koja laže i krade, i o djevojci koja nije stvarna, i o djevojci u kojoj ništa nije stvarno; pjesma o tome želimo li jedno drugo takve kakvima jesmo, ili želimo neke slike o tome kakvo bi ono drugo trebalo biti. Svaki put kada ćemo se porječkati, i kada ćeš me gledati u oči, ja ću šutjeti i pjevati u sebi te nevjerojatne riječi, gledajući te u oči i ne spuštajući pogled; i ti će stihovi biti, a da to nikada niti ne saznamo do kraja, naša mantra i molitva; naš put u svjetlo i naše spasenje sve do posljednjih nam vremena na ovoj sunčanoj, blatnoj, predivnoj i ledenoj kugli. Svaki put kada se svijet lomi između nas dvoje, ja ću ponavljati te stihove i znati što u toj pjesmi djevojka čini momku. Isto ono što si Ti učinila meni.

Svaki puta kada to saznam, ništa mi se više lošega u životu ne može zbiti.

20.03.2021. u 18:45 • 10 KomentaraPrint#^

petak, 12.03.2021.

Vlast i izdaja



Nemam posebnu potrebu polemizirati i iznositi svoje mišljenje o javnim istupima odmetnutih članova britanske kraljevske obitelji, ali imam potrebu primijetiti kako mi se taj događaj sasvim slučajno poklopio sa gledanjem sjajne TV serije „Kruna“. Vrijeme epidemije i zatvorenosti kinematografa i kazališta donijelo nam je, što ćemo drugo, okretanje vladajućim pretplatama streaming servisa, koje su – u odnosu na ono što nude – gotovo pa zanemarive, pa nakon što smo odgledali nekoliko sjajnih stvari na HBO (među kojima se ponajviše ističu Černobil te prva i treća sezona True Detective), okrenuli smo se Netflixu. Nakon odgledanih nekoliko prilično dobrih filmova, od kojih je većina čak i u ovogodišnjoj konkurenciji za filmske nagrade, shvatili smo da ne možemo zaobići četverodijelnu britansku TV seriju o vladajućoj dinastiji, koja svojom glavninom kronološki prati kraljicu Elizabetu od trenutka smrti njenog oca pa do kraja stoljeća, ali isto tako sadrži i mnoge i značajne flashbackove koji se tiču rata i razdoblja koje mu je neposredno prethodilo. U toj situaciji, naravno, centralni je događaj na kojeg se radnja serija svako malo vraća – abdikacija kralja Edvarda iz sredine zlatnih tridesetih godina, kao i sve što se sa bivšim suverenom iza toga zbivalo, kao mjesto na kojemu se prelamaju vječna pitanja svakog pojedinca, a kamo li vladara – o oprostu, izdaji i povjerenju.

Pa kako se lijepo u seriji na više mjesta kaže, u sedam desetljeća kraljice Elizabete možda najvažnija promjena u svijetu bila je ta da su monarhije prestale biti pravilo i postale izuzetak u korist republika. U takvome svijetu opravdati i zadržati važnost i značaj instituciji monarha bilo je i više od izazova, koje pitanje teško da su mogle poduprijeti stoljeće ili dva stare teorije o dvama osnovnim obilježjima vlasti, a to su učinkovitost i dostojanstvo, te ih istodobno navodno ne može na odgovarajući način ostvariti tek društvo od naroda izabranih predstavnika, čija vladavina s vremenom gubi na autoritetu i postaje prizemna i omrznuta, možda čak i više od vladavine tirana u njedrima pobune protiv kojih jest i rođena. Kako li samo ovo posljednje pitanje odzvanja kada ga čovjek smjesti u vlastitu domovinu i prisjeti se kakav li je put domaća vlast u samo tri desetljeća proputovala!

Teška i nikada do kraja odgovorena pitanja promiču pred očima zapanjenom gledatelju pod majstorskim vodstvom Stephena Daldrya i prateće ekipe, od kojih bih ponajveće komplimente iznio u korist scenarista i spiritus movensa čitava projekta, Petera Morgana. Nenametljivo i polako gradeći čitavu priču pred našim očima, umjesto obične očaranosti bogatstvom i blještavilom dvora, scenarij nam otkriva vječite i dramatične nedoumice na koje, ako smo imalo skromni ili pravdoljubivi, teško da možemo dati jednoznačan odgovor, a pri tome – kako smo već odavna provjerili u puno slučajeva – daje uvjerljivost i plastičnost čitavom projektu svodeći mnogobrojne stvari na puku dramu pojedinca, u kojoj se bezmalo svatko mora upitati – što bi on u datoj situaciji učinio. Naravno da sam i sam, još u ranoj mladosti, zauzeo izričit i radikalan stav o tome koliko je institucija monarhije nepravedna, anakrona i nepotrebna u društvu koje želi osigurati jednakost i pravednost za sve. Prije svega, svakako da ćemo se upitati: što je to što u današnjim republikama uopće toliko različito i što jamči učinkovitost i pravednost više nego li u monarhijama; no – ne želeći ovo pretvoriti u neku vrstu političke rasprave za ili protiv, još je apsurdnija računica o tome koliko britanska kruna u gospodarskom smislu znači za njihovu ekonomiju, pa će tako najobičnije analize pokazati kako je Kruna sa svojim palačama i imovinom vanserijska turistička atrakcija za koje će eminentne konzultantske kuće procijeniti da u godinu dana neposredno donosi britanskoj ekonomiji gotovo dvije milijarde funti prihoda, u odnosu na koji iznos se u današnjem svijetu – svijetu novca kao vrhunaravnog božanstva – tričavih parsto milijuna funti koje budžet godišnje plaća Kruni – prava sitnica.

Naravno da će Britancima oduvijek svatko iole objektivan zamjeriti tradiciju pljačke i nadmenosti; no, nije naodmet razmotriti i tvrdnju o tome da je upravo vladavina kraljice Elizabete bila razdoblje u kojemu se imperija raspala, a država opstala – jer je uporno i neumorno poštovala puteve i mehanizme koji su odavna ustanovljeni, još dok je demokracija gotovo pa bila misaona imenica i kada pojam općeg biračkog prava niti nije bio poznat, i jer sa tog puta nije skretala gotovo nimalo. Upravo naši suverenisti, koji će tvrditi kako su odavna prozreli niskost i disfunkcionalnost Europske Unije, morat će prvi priznati da je takvo što ne samo prozrela nego i u djelo sasvim odlučno i efikasno provela baš Britanija, koja se prva odvojila i opet potpuno osamostalila.

Zavjera je u osnovi svih protivnika Britanije, i nema onoga koji će sa prijezirom gledati na Union Jack a da mu neće biti puna usta zavjere. Masoni, Venecijanci, crne i bijele ruže, majstori i podanici, sve je to vodilo ili vodi njihovim uspjesima i radostima, a pri tome nipošto ne treba smetnuti s uma niti okolnost da upravo svaki najobičniji udžbenik teorije države i prava na fakultetima sadrži jednu i jedinstvenu definiciju pojma vlasti: to i nije ništa drugo do li mogućnost provođenja svoje volje, pa i protiv volje drugih. Pa onda, kada ne možemo ne složiti se oko toga koliko je i kako učinkovita britanska vlast, moramo znati da nema vlasti koja ne bi bila zavjera, i koja ne bi počivala na tome da se ljude tjera (ili privoli) činiti ono za što možda još koji trenutak nisu niti znali da postoji ili valja. Metodologija vlasti uvijek je ista - i svodi se tek na uspješnost prelijevanja ideje u stvarnost, davanjem istoj životnost i puninu sile, kao osnovna pokretača povijesti.

Pa onda, ako ta i takva vlast prema van mora imati uvjerljivost i ljepotu kakve figure, neka nam ne bude neobično kada uočimo da je gotovo sve što preostaje u društvenom djelovanju slika; puki simbol; sjaj utvare na prijestolju: sve najjače i najveće sile u povijesti počele su kao prevara, a završile u paklu raspada, i to najvećim dijelom upravo od ruke onih koji će već za kratko vrijeme preuzeti ideal ranije vlasti u nekom novom obliku i sa nekim novim simbolima. Sjetimo se samo starog Rima i barbara koji su se na koncu kitili njegovim svetim imenom, ili žestokih i nepotkupljivih revolucionara koji su već kroz nekoliko godina, dok im se još krv poraženih, onih drugih, strašnih i nevaljanih - i nije sasušila na rukavima, postajali nova klasa, još više nedodirljiva od prethodnih. Uopće ne treba sumnjati u to kako bi i današnji radikali, ma koje političke provenijencije, samo da im uspije zasjesti na stara i omražena prijestolja u čije se rušenje kunu, ubrzo u nekom novom ruhu veličali u svojoj suštini stare idole i vrijednosti, stvarajući neke nove mitske protivnike na koje će huškati rulju. Pridobiti mase na uvijek istu i nepotrošenu priču novog početka, nekada uz more krvi, a nekada čak i bez ispaljenog metka – to je tek razlika u metodologiji, a nipošto mjerilo vrijednosti; tek stvar uspješnosti, a ne veličine.

Pa onda i nije toliko neobično, znajući da je čak i sam Dante u posljednji, najprezreniji i najgori krug pakla postavio upravo izdajnike – gledati koliko je nedopustivo opraštati takvo što, i istodobno za taj grijeh neopraštanja sasvim skrušeno i iskreno tražiti oprost. Ne treba nam zbog toga gledati u visinu, prema prijestoljima malobrojnih i dalekih kruna; dovoljno je pogledati samo to kako prolaze rasapi nekada jedinstvenih i snažnih političkih stranaka u demokraciji, i koliko nisko padaju poraženi u njima. Monarhije su prošlost, kažete pri tome uvjereno, je li?

12.03.2021. u 21:28 • 16 KomentaraPrint#^

nedjelja, 28.02.2021.

Stari Latini

Vele - čitam jutros - kako je rečenica "o mrtvima sve najbolje" narodna mudrost; a narod da je dokazano bedast - nipošto mudar, pa to i takvo pravilo da ne važi baš za sve.

Obično guglanje otkrilo bi, međutim, kako se ne radi ni o kakvoj narodnoj mudrosti, već o izreci starih Latina: de mortuis nihil nisi bene. Drugim riječima, ako ne hvališ pokojnika - onda, kada netko premine, barem dok sunce ne zađe nad odrom njegovim - šuti, ma koliko se sa njime za života ne slagao.

Osobno sam posljednji koji bi svakoga preminulog branio, ali vrlo je očita veza između toga što su se autori izreke, bilo da se radi o Rimljanima, ili još čak o starome majstoru Solonu /a bitke na ondašnjim forumima i agorama sigurno nisu bile blaže od današnjih/ - čvrsto držali svojih maksima i dogurali tako polako a sigurno - sve do dana današnjega, tek u nekoj drugačijoj formi ili obliku. A i dalje će gurati, nema u to nikakve sumnje, za razliku od većine ostalih, koji neće prebaciti dalje od vlastita bijesa, nemoći i zaborava.

Na koncu, sva blaga ovoga svijeta nećemo sigurno nikamo ponijeti, ali pustoš srdaca mogla bi u tom posljednjem času biti odlučna. Ako ne radi koga drugoga, a ono radi nas samih.

28.02.2021. u 14:21 • 12 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 22.02.2021.

Nadohvat

Pomislih; baš nikada na blogu nisam pisao o nekoj knjizi. Onda se sjetim, ima tome već barem dvije godine, pisao sam o Chrisu Mc Candlessu i njegovom bespovratnom prijelazu Ticlanice. Evo, knjiga koja me se dojmila barem jednako koliko i ta, roman je dvadesetčetverogodišnje studentice arhitekture Ene Katarine Haler imenom Nadohvat; kako je to već u nekom – hajmo reći – javnom prostoru u Hrvatskoj nazvano – prvi pravi hrvatski povijesni roman dvadesetiprvog stoljeća.

Žalosno je da kod nas, kako god okreneš, ljudi prije svega imaju potrebu nešto novo odmah utrpati u stare ladice. Tako je valjda lakše razmišljati; nemam pojma čemu ta simplifikacija. Tako sam o romanu zamijetio (nakon obavijesti o nagradi autorici) prvu kritiku Jurice Pavičića koja je, iako usredotočena prvenstveno na kvalitetu romana, odmah krenula sa sasvim ozbiljnim kvalifikacijama i ogradama: lijevo-desno. Nema šale; mora se znati tko je naš, a tko njihov, pa makar i dobro pisao.

Imao sam tako neki baš poseban uvod u čitanje; a mislim da je na koncu - i na žalost - sasvim van radara u tom istom prostoru ostala najava romana koju je napisao Ivan Cingel u polemici sa najavom koju je, sa puno više prisutnosti u medijima, dao Jurica Pavičić. Pavičićeva kritika svodila se na načelno povoljnu ocjenu (radi se o nagradi Gjalski, što nije moguće zaobići), sa nekoliko ozbiljnih svjetonazorskih zamjerki, jer da je taj prikaz obiteljske i nacionalne povijesti jednodimenzionalan i nesimpatično sektaški; ali taj prikaz prije svega, bio je usredotočen na kritiziranje hrvatske desnice u vezi toga što takav povijesni roman nije napisao niti Aralica niti Novak itko drugi sa tog dijela političkog spektra, pa su korifeji tog svjetonazora proglašeni jednostavno ljudima koji ne čitaju. Ah, ta naša perspektiva, u kojoj nema ničega što se ne bi dalo u pola sata strpati u kakvu ladicu!
Odgovor našeg bivšeg kolege, pak, na Pavičićevu kritiku koji je, koliko mi je poznato, prošao bez ikakve Pavičićeve reakcije, bio je prilično oštar i britak; razmontirao je napis uglednog publiciste na djeliće a svodio se između ostaloga i na to da je knjiga jednostavno loše pročitana i prilično neshvaćena, posebno ako govorimo o pravu autora da u svojim likovima iznosi različite svjetonazorske stavove i mišljenja. Osim pozivanja na autoričin intervju, Cingel je u svome dugom i gotovo iscrpljujućem članku briljantno secirao sve problematične dijelove Pavičićeve kritike neumoljivo ih argumentirajući velikim brojem detalja iz fabule romana. No, nije mi ovdje bila namjera prepričavati ili nedajbože polemizirati s njima dvojicom; lako ćete izguglati i naći u bespućima interneta to o čemu pričam, pa sami ocijeniti o čemu se radi.

Ono što je mene ponukalo na ovo pisanje jest – barem po meni - istinska književna vrijednost navedenog djela, za koje je prilično nevjerojatno da ga u tom obujmu i sa takvim širokim obuhvatom iznesena životna iskustva može napisati jedna mlada osoba koja se do sada nije uopće okušala u pisanju. Usudio bih se reći kako je njeno iskustvo hrvatske povijesti u dobroj mjeri bilo uvjetovano pričama i doživljajima njoj bliskih, u najvećoj mjeri ženskih osoba, iz čega i proističe tako snažna, iskrena i bogata narativna strana, obogaćena sjajnim i pitkim stilom prepunim živopisnih detalja koji nipošto ne odvode priču na stranputice. Dapače, u pogledu politički najškakljivijih dijelova priče koji se tiču doživljaja ratnih strahota, upravo je ta kerteszovska metoda postavljanja nezrelog, neupućenog i začuđenog pripovjedača u centar zbivanja kao i obično najšokantnija i najefektnija, pa se roman čita lako i sa velikim interesom.

Neću ništa više mudrovati, osim što ću reći da sam oduševljen djelom koje se, po meni potpuno nepretenciozno, može staviti uz bok velikih povijesnih romana, bogatih likovima, univerzalnim mislima, retrospektivama događaja iz sasvim osobnog kuta, a opet – što i jest u osnovi čitave priče – sasvim jednostavno i životno svedenim na mjeru ljudskog doživljavanja i iskustva pojedinca u vihorima nesreća što su ih donijele godine iza nas. Preporučam svakako, bez obzira na to koje ste političke provenijencije; možda vas – dapače – ova knjiga potakne na razmišljanje o tome koliko je istina voda duboka, a svrha pisanja jako daleko od toga da bude sredstvom obračuna, tako da jednostrano svrstavanje i definiranje ljudi može biti izvor mnogih nevolja i problema. Uživao sam čitajući, otprilike kao što sam nedavno gutao "Lažljivi život odraslih" Elene Ferrante, na prvom mjestu otkrivajući tmuran a istodobno lijep i bogat svijet što vapi za iskrenošću i puninom, opisan očima snažnog i nesretnog djevojčeta. Mladost nerijetko u sebi nosi tu snagu jednostavne i autentične ljudskosti, koju smo često kadri zaboraviti.

I zato, Ena - od srca hvala na tome od moje malenkosti!

 

22.02.2021. u 11:14 • 10 KomentaraPrint#^

petak, 19.02.2021.

Zbogom, Đorđe

Gadna stvar, bijel papir. Danima čeka i čuči negdje u tebi, a vidiš ovo staro što si napisao, pa ti je iz dana u dan sve dalje i lošije i teže. Razmišljaš o čemu bi pisao, i nalaziš teme kao od šale, pa smisliš i odlučiš da ćeš pisati o nekoj izdaji i strasti koje ti se pred očima dešavaju, a ne znaš bi li, ili o nekoj dobroj knjizi, konačno dobroj knjizi koje si se dočepao. I kreneš već smišljati rečenice; misli dolaze i putuju tobom sigurno i dugo kao autostradama, pa onda stigne šok. Mislim, nije to neka nova vrsta vijesti; umire se oko tebe već godinama pod normalno, i odlaze veliki i mali, poznati i nepoznati, ali Balaševićeva smrt… Hej, ljudi, ja da ću pisati o Balaševiću?
Pa se sjetiš sebe nekih tamo lijepih i davnih osamdesetih; sjetiš se jasnoće i visine s koje i sa kojom si gledao na stvari, i kako ti se glazba činila kao sveto mjesto posebna poduhvata i angažmana, koji ne trpi svetogrđe pasivnosti. Ni rat o kojem se već naveliko pričalo nije ti se činio tako strašnim kada si imao tu pravu i jedinu kartu u ruci. Gdje je Balašević tada bio od nekih tvojih Mizara i Miladojki Youneed i Disciplini Kičme, angažiranih i energičnih i novih, i nikada ne bi ni na njegov koncert otišao da nije bilo tvoje Najdraže, a kamo li kazetu stavio u kazetofon da poslušaš tu – kako si tada držao – kuruzu, raspjevanu i nepreglednu među svim tim Valjcima i Dugmetima i Kazalištima ili Oliverima nekih dosadnih i običnih vremena. Koliko li je poslije bilo lako pojmiti da su obična i dosadna vremena puno bolja od onih neobičnih i zanimljivih. Dobro, čuo si već tada i onu Balaševićevu o Banetu, koja ti se jako sviđala svojom energijom i iskrenošću i jasnoćom, pa ti je bilo jasno da je čovjek tu pjesmu snimio jednostavno i zato da bi klincima pokazao kako se to, je li, radi. A ostalo je manje-više bila patetika, nepotrebna i suvišna, kako si tada osjećao, ljuto se varajući; jer tko je toliko bedast pa moli da ne bude rata, kada može učiti ljude o stvarima koje će dovoljne biti da ga ne bude. Nisi shvaćao da se ljude ne može ničemu naučiti, ili – bolje rečeno – da ih se dade učiti i naučiti baš svačemu u vrlo malo vremena.
Danas, kada je sve to prošlo, dobro znaš da Balašević nije bio u rangu sa Valjcima i Dugmetima i da nisi otpočetka bio pravedan prema njemu, nego je bio bolji, još koliko bolji. Živa je i gorka istina da današnje klinke i klinci nemaju nikoga, baš nikoga tko bi ih (kao nas) svojim pjesmama polako i uvjerljivo ali dosljedno uvjeravao o tome koliko je važnije ljubiti nego li imati, a kamo li mrziti. Nije to nešto što bi ti umio opisati; to je nešto što ćeš osjetiti, ili nećeš. U doba kada je glazba potrošna stvar, zamjenjiva kao jedna obična najlonska vrećica (kako su to napisali puno bolji pisci od tebe), teško je shvatiti što je nama značila kada smo prvi puta natezali iglu na novu ploču. Značila je nešto što je puno važnije od angažmana i konzistentnosti svijeta kojeg se stvara, da bi se onaj stvarni rušilo u buci i neredu.
Neću još puno ovdje, skoro pa kraj. Da kažem još samo ovo: od svega mi je najviše žao toga što duboko osjećam da nipošto nije nemoguće kako je Đorđe pred sobom možda tek imao nekoliko najboljih godina - da onako, arsenovski, ili nedajbože cohenovski, prepjeva onako sasvim nenametljivo, pa ako treba i ištekano iz struje, na koncu sve to što smo u posljednjih pola stoljeća proputovali, bolje nego bi to na žalost napravili neki novi klinci, na tek dvije ili tri ploče koje bi se moglo, smireno i polako, a sasvim dovoljno, od a jedan pa nadalje, slušati i učiti u automobilu dok kroz sumrak voziš u grad i ploviš ovom mračnom džunglom nestajanja.
Šteta. Nema ih puno koji su ostali i još manje koji dolaze, a koji će to znati. Ovako će biti puno teže odlaziti. Zbogom, Đorđe.

19.02.2021. u 21:32 • 11 KomentaraPrint#^

subota, 06.02.2021.

Jedan, jedan, dva



Čitam kako su policija i vatrogasci sinoć provalili u jedan stan Zagrebu nakon što se stanar nije odazivao na njihove pozive, te tamo zatekli mrtvog čovjeka. Ispod teksta nevjerojatan broj komentara, a žalosna većina njih je takva da ih jedva ovdje sa užasom upisujem:

„prehladio se, tko ga je ohladio, tko će platiti štetu na razvaljenim vratima, prije četrdesetak i kusur godina imao sam dvije sestre koje su i mene mogle "ohladiti" neprimjerenim korištenjem, u istoj ulici; gdje su nestali glupani, koji vjeruju u koronu? svaki dan ih je sve manje; kako je umro,zaboravio disati; ček, jel to znaci ako vatrogasac ne kuca, a ti se npr. tusiras i ne cujes ga - on ce ti razvalit vrata? Tako ispada po tekstu iz clanka. Inace, ne treba se uopce brinut, vjerojatno je bio prehladjen i eto - ubila ga korona; Molim te boze kazi mi da je Plenokio; Čovjek više nemože umrijeti na miru da ga netko ne gnjavi ....valjda moraju danas svi umrijeti na respiratoru od korone ....; sutra će biti na spisku umrlih od korone; Nije se odazivao iz dva moguća razloga. Prvi zato jer je mrtav. Drugi, jer su ga dozivali krivim imenom pa se nije odazivao, mislio je da provaljuju negdje drugdje. A kako nije identificiran nisu mu znali pravo ime…. Želim da svima da umrete napušteni i da vam nitko ne može pomoći…“

Čekaj, pa tu do ovog časa, a članak je već dobrih nekoliko sati na internetu – nema komentara koje bismo se usudili zvati normalnima; komentara koji bi uključivali činjenicu da se radi o nečijoj smrti, i da su javne službe intervenirale kako bi ustanovile o čemu se radi? U stvari, ima jedan, koji bi se takvim možda smio zvati. Jedan jedini, koji kaže: možda je umro od tuge?

Komentari su očita blagodat velikome broju ljudi; malo je tu danas nadimaka i sakrivanja, a puno više stvarnih imena i stvarnih ljudi; nekoga koga drugi poznaju, čitaju, žive sa njime. Radi se o stvarnim ljudima; o nekome tko živi pored nas, radi sa nama, nekoga koga pozdravljamo svaki dan ili čak popričamo usput. Nema više potrebe za skrivanjem: stvarni ljudi pišu svoje prave, nepatvorene misli na bijeli papir. Ono što čitamo, to su njihove duše; to su ljudi s kojima činimo društvo.

- - - - - - -

Prije četvrt stoljeća imao sam sličan slučaj u obitelji, doduše u ovom slučaju ne znam tko je zvao hitne službe; ali mislim da to i nije toliko važno; možda su poznanici, susjedi, obitelj.

Moj otac nije se jednoga dana, računajući od protekle večeri javljao na telefon; nismo živjeli u istome stanu, a ključ je bio sa unutrašnje strane u bravi pa se nije dalo otključati.

Dakle, zovem hitnu i vatrogasce od susjeda - mobiteli još ne postoje- a oni vele, zovite policiju. Zovem 92 i velim da ću provaliti u stan, a dežurni kaže kako oni nemaju ništa sa time, neka sam provalim! Radi se o pozivima koji su još možda negdje snimljeni ili su kakvi prijepisi negdje pohranjeni, duboko sam uvjeren u to, pa ako će ikada itko možda još vaditi i slušati te stare i raspadnute magnetofonske trake sada pohranjene na kakvim tavanima ili podrumima Đorđićeve, Petrinjske ili Heinzelove, čut će na njima moj unezvjeren i uplašen glas pun poštovanja i moje rečenice koje počinju molbama a završavaju zahvalama.

Zoveš policiju i veliš - provalit ću, a oni vele da ih baš briga; pa čime se policija bavi ako ne provalama, ili je to tako samo na televiziji? Da je barem taj čovjek, tako bešćutan, meni - onako ludom djetetu, rekao da zovem nekog bravara, ali tko o tome misli kada se bojiš da ti je tata umro, a ni majke već odavna nemaš? I što ću, sa susjednog balkona vidim svjetlo u sobici - pustio me susjed na sedmom katu, i još me držao da ne padnem; ljudi su punim značenjem ljudi, a sasvim nepoznati - pa preskočim na tatin balkon, razbijem staklo na vratima i pronađem ga mrtvoga u krevetu; zaspao noć prije i nije se probudio; na licu nikakva grča ni izraza patnje; potpuna opuštenost – rekao bi čovjek – blaženstvo; prizivam prizor sada u sjećanje onoliko koliko je moguće, i koliko sam imao snage gledati u Njega, protresati mu rame, pokušavajući okrenuti već ohlađeno i ukrućeno tijelo. Gledat ću leševe prije i poslije u životu, prolazit ću i putovati kroz nesreće i događaje i čitav jedan rat, ali nikada prije niti poslije neću do danas, hvala Bogu, vidjeti mrtvoga nekoga koga sam poznavao, a kamo li nekoga tko mi je drag. Svi moji mrtvi umirat će prije oca, pod nadzorom i po redu, doduše prilično brzo i nepredvidivo, još duboko u mome djetinjstvu i mladosti; po bolnicama i pod sigurnim nadzorom institucija i država. Niti jedna od tih smrti za mene neće biti tako opipljiva kao ova, do koje se moralo skakati na nekih trideset metara visine, jer nije bilo niti jednih očiju da je vide, provjere i ustanove prije mojih. Bit će to zadnja doživljena smrt moga života, i kada god o svima njima mislim, pomislim i pomolim se da tako zanavijek i ostane. Prvi na redu sada sam ja.

Plućna embolija - kažu mi poslije na Sudskoj, jer je uzus takav da se kod sumnjive smrti radi obdukcija, a i ja sam je sam tražio – da znadem sve što se znati ima, pa možda prezimajući rizik saznati i ono što znati ne bi želio (i hvala Bogu, nisam ništa takvoga niti imao za doznati). Naime, stvar je bila prilično prozaična i prosta: otac je otišao pješke na daleku poštu radi neke tričave ceduljice za preporučenu pošiljku zbog koje se poštaru nije dalo penjati na sedmi kat; gologlav i u starom baloneru po ledenom ožujskom vjetru – jer država kada šalje poštu, čovjekova je dužnost – mislio je, govorio i radio Stari - podići je pod svaku cijenu, i to ne sutra ili prekosutra, nego odmah. Da je toga dana sijalo sunce, ili da barem nije puhao taj hladan vjetar; ili da je otac sjeo na autobus, ili da je prezaposleni poštar imao vremena popeti se na sedmi kat, umjesto da u svojoj slabo plaćenoj smjeni nosi još tisuće takvih pošiljaka, možda bi moj otac doživio još koju godinu više. Načetih pluća od duhana, neimaštine u oba rata, slabe ishrane na studiju i tko zna kakvih sve rupa u kojima je spavao dok nije došao do pristojne sobe, nije niti shvatio da je valjda zaradio neku sitnu temperaturu, upalu pluća, što li; i tako je usnuo, pa onda dah po dah, otkucaj po otkucaj, sekundu po sekundu - nekakav zlokobni mjehurić putovao je njegovim tijelom dok ga nije ugušio.

Još jednom u životu pretrpjet ću takav strah, kada mi za Najdražu, koju sam sa temperaturom i iskašljavanjem krvi jednoga sličnog ledenog nedjeljnog jutra doveo u bolnicu –liječnici kažu, pazite, opasno je, to može biti embolija. Opet ta strašna riječ. A i jest bila embolija, samo je oni nisu tada otkrili, jer je pretraga kojom se takvo što ustanovi skupa i ne radi se na hitnoj. Pa je onda Najdraža, u teškim, jedva izdrživima bolovima, pod tabletama koje je sama pila, jer za drugo nismo znali, sa matematičkim šansama jedan naprama jedan i svojom rukom u mojoj, preležala i prehodala takvo što, i oporavila se zapravo sama; tek su je nakon pet dana primili u bolnicu; hajde – moram reći – nije odmogla i koja njihova vreća infuzije kada je ležala u intenzivnoj nakon tolikog vremena, ruku sklopljenih na trbuhu i pogleda uprtog u bijeli, mutni strop iznad kojega su na odjelu plućne bolnice umirali ljudi sa karcinomima.

- - - - - - -

Tek danas, kada nemam više dvadeset i koju kao tada kada je umirao otac, protrnem sav, nakon što pročitam ovakav članak kakav je citiran, pa se sjetim svega toga i velim: hvala Bogu, u ovoj su situaciji ljudi ako ne za života, a ono barem u smrti imali pomoći, da ne budu napušteni od društva kao promrzli i zaboravljeni psi.

Pa kada pročitam ovako žalosno velik broj citiranih komentara, pomislim da bi možda najbolje bilo pustiti da napuštene ljudske lešine izjedu ptice, kao kod zoroasterijanaca. Ljudi su ovdje doista jedni drugima postali vukovi; nije to nipošto do države i vlasti i institucija, nego od sebe, od vlastita mraka, nespokoja i praznine. Pa gledam kako mi djeca završavaju škole i fakultete i nadam se da će otići negdje gdje će im tuđe oči značiti nadu, kao nama nekada; ne mržnju, zavist, porugu i poraz. A strvine neka raznesu crvi trule zemlje. Bez vatrogasaca ili policije; oni još ovdje, kada ne trese, ljudima trebaju samo za skidanje sluđenih mačaka sa stabala ili pratnju kakvog prosvjeda ili nogometne utakmice.

Ovdje, gdje će umiranje bez ikoga u stanovima postati pravilo, i gdje će se raspravljati o tome treba li napuštenim ljudima pomagati, jer će od moguće zabune ili povrede nečijeg sna, nakon koje bi svi, veseli i opušteni uz topli čaj susjede sa prvog kata radosno povikali: krivo, krivo, hvala Bogu - biti važnija cijena jedne razvaljene brave, tako da će iz mašte u stvarnost prijeći strašna rečenica dežurnog policajca na zagrebačkoj telefonskoj centrali petoga dana ožujka devedesetišeste oko šest uvečer: nemamo mi ništa sa time. Nitko više neće imati ništa sa ničime, i to će biti svijet u kojemu će smrt biti spas.

Kao strašna najava tog i takvoga svijeta zaista je moguće kako je već stiglo vrijeme za to da se komentari na portalima onemoguće. Ali, to je kao da se na šankovima po birtijama nekada lijepilo flastere sa tankim prorezima za špricere i grliće mrzlih piva. Naime, od potiskivanja i skrivanja nije nikada ništa dobroga izišlo, zar ne? Kakva je vajda od toga da se čovjek zavarava i ne sluša ono što ti bližnji ima priliku reći iskreno i nesuzdržano, kada se više ne plaši ni rođenog šefa ni policajca ni žene, nego govori ravno iz dna sebe?

Iz slike kraja.

06.02.2021. u 21:29 • 23 KomentaraPrint#^

utorak, 02.02.2021.

Narod se ne mora bojati za budućnost



Izvor: Mucha Omladina, Wikimedia

Čitam članak u kojemu se opisuje kako se poduzetnik u nekoj televizijskoj emisiji smijao u lice ministru (i upadao mu u riječ, koliko sam vidio iz članka); uopće mi sada nije želja raspravljati o tome koji je od njih dvojice u pravu u pogledu teme emisije - potrebe da se teretanama dopusti rad: nisam u to vrijeme dana pri televizoru - radije pred spavanje čitam; uočavam ispod članka masu ostrašćenih komentara. Gotovo svi su protiv ministra; neki i protiv poduzetnika, a baš svi su puni mržnje, strasti i jeda. Pa kaže jedan komentar:

„Rasturit sve. I od nule. Na čelo svih institucija -policija,dorh,pravosuđe,financijska i porezna......staviti mlade ljude tek sa faksa ,najbolje sa godine.iako nemaju iskustvo neka ih ti stari bivši šefovi savjetuju,ali njima neiskvarenima dati uzde u ruke i tada će sustavi profunkcionirati sa minimalnim anomalijama jer ti mladi ljudi kada dobijuvažne funkcije neće riskirati i muljati već raditi po p.s-u, a ovako kada dođu u iskvareni sustav ili se moraju prilagoditi i raditi kako im se kaže ili lete sa posla.ili postati zviždaći ,ali tada će ispaštati samo oni a oni uhvaćeni sa rukama u pekmezu će se maknuti iz javnosti i biti direktor staračkog doma ,ustvari svih domova pod županijom ili gradom.
I ti mladi kad se stave na glavne pozicije da pošalju isto mlade na specijalizaciju ili kakvu dodatnu izobrazbu u interpol,fbi ili takve institucije šta se može i nakon godinu dvije kad se vrate dati im rukovodeća mjesta i odjele i tek tada kada institucije budu jake i neovisne počet ćemo liliti na državu i napredovati.A sve gore navedeno se da napraviti u godinu dana,samo vladajuće garniture ne žele ništa mjenjati,osim kozmetički,imaginaro jer njima odgovara ovako.Oni su već osigurali unuke i praunuke,a ne djecu.Našim novcem,našim radom i našom glupošću što biramo iste na vlast ili ne izlazimo na izbore uvjereni da ne glasamo tako,a ustvari glasamo jer ksd nas izađe 50% što je neki prosjek u nas ,automatski smo onima koji su izašli uduplali glasove.“

Pomislim na to: Bože, pa nije ta ideja o vladavini mladih uopće ništa novo; ako je Platonova država u kojoj su filozofi na čelu ostvarena u SSSR-u, onda je država u kojoj su mladi i neiskvareni na vlasti ostvarena – u Kambodži.

Pa kopam po sjećanju. Mladi na vlasti; dob kao kriterij - gdje je to već bilo ostvareno? I ne mogu iz sjećanja izvući ništa toliko upečatljivo, kada je o mladima riječ, nego Pol Pota. U Kambodži su upravo mladi bili operativna snaga revolucije: najuspješnijeg pothvata u povijesti čovječanstva, ako gledamo matematički. Zašto? Pa, jednostavno, po efikasnosti. Eliminirajući narodne neprijatelje, kontrarevoluciju, sve oronule, stare, nevaljane, one koji i nisu zaslužili disati isti zrak i hodati istom zemljom, pobili su četvrtinu stanovništva svoje zemlje, Niti jedna druga revolucija u povijesti, uključujući i onu francusku, nije bila toliko efikasna.

A Pol Pot, razdragan nad takvim uspjehom svoje mladeži, iskreno je priznao kako je ideju za to dobio kod nas – u Jugoslaviji, na omladinskoj radnoj akciji 1950. kojoj se pridružio kao student dvadesetogodišnjak:

“To je za mene bilo nenadomjestivo iskustvo. Upravo sam tu shvatio što sve može učiniti dobro organizirana omladina pod pravim vodstvom”.

Povijest se ponavlja, jedino svaki puta nove vještice čekaju da budu ulovljene. Jednom su to vještice iz Senata, ili Versaillesa, ili možda vještice iz Rija; drugi puta neke koje treba locirati i transferirati, makar kasnije bile pravomoćno oslobođene; treći put možda već i vještice sa Markova ili kakvog drugoga trga. U toj je univerzalnoj jednadžbi, koja – kao i sve matematičke jednadžbe – vrijedi u svim vremenima i na svim mjestima, bez obzira na atmosferilije i ostale detalje - ispada – tek krvožedna gomila - matematička konstanta; nešto poput akceleracije, gravitacije, omjera kruga i njegova promjera. Tako se, poštujući egzaktne i sasvim jednostavne zakone, kotač povijesti pokreće - naprijed: mnoštvo tek valja uvjeriti da je posao koji predstoji - deratizacija.

Ne biti dio kakve gomile, često je gotovo nemoguće. Ili nije?

02.02.2021. u 10:13 • 11 KomentaraPrint#^

srijeda, 20.01.2021.

San Juan




Čitam prije dva dana pomalo nevjerojatnu vijest na portalima: potres magnitude 6.4 zatresao je u ponedjeljak srednji zapad Argentine, nakon čega je slijedilo barem još pet naknadnih podrhtavanja koja su zatresla zgrade, no nije bilo dojava o ozlijeđenima i nije objavljeno upozorenje na tsunami.
Čitam, i ne vjerujem. Kod nas, 6,2, ili 5,5, pa tolike štete. Dobro, možda oni objavljuju po Mercaliju, iako sumnjam, ali opet – za ne vjerovati. Pa tamo ne hodaju ljudi, nego supermeni!

Pa guglam dalje. Prije svega, pogledam slike San Juana, i vidim ovo gore. Lijepe, pravilne linije građevina; nema na njima nikakvih kula, tornjića, čardaka u zraku koji bi padali; nema štukatura i predivnih fasada koji bi privlačili Japance, Kineze i Koreance da samo radi njih otkriju neki još nepoznati, novi i ubavi Prag ili Beč.

Pa guglam i dalje. I imam što za vidjeti. Veli vikipedija da je 15. siječnja 1944. snažan potres opustošio San Juan, usmrtivši oko deset tisuća ljudi, a pola stanovništva dotične provincije ostalo je bez domova. Još jedan potres, jačine 7,4 stupnjeva po Richteru, zbio se sjeveroistočno od grada 23. studenoga 1977, uzrokujući znatnu štetu i usmrtivši 65 ljudi širom pokrajine. Nakon katastrofe 1944. godine, grad je obnovljen sa koncentričnim bulevarima, ravnim drvoredima i modernim stambenim zgradama. Uglavnom je izgubio stari kolonijalni štih, koji je ustupio mjesto sunčanom, gotovo mediteranskom izgledu.

Očito je da je i njih moralo klepiti po glavi da bi ljudi došli pameti; nema boljeg motiva u povijesti od straha da se nešto poduzme. Pa prošećem našom ubavom metropolom, što je danas prilično hrabar čin, gledajući uvis u sve te nadžbukne konstrukcije, vesele balkone, tornjiće i fasade što samo što nisu pale na nas. Dobro, znam – sve je to rađeno iza onog potresa prije stoljeće i pol; nije još tada bilo armiranog betona, nego su cigle bile prava premija za potleušice od blata, drva i slame. No, sada mi sasvim drugačiji prizvuk ima ona glasovita Fritzova rečenica koju je izrekao srčući mlak kapuciner u takvom klajnbirgeraškom okružju: Azija počinje iza terase hotela Esplanade, gdje se trnjanska i peščenička služinčad i lumpenproleteri valjaju u savskom blatu kao svinje. Eto, niti naši novovjeki uglednici nisu otišli dalje od te ideje; još uvijek je stanovati sjeverno od željezničke pruge u našem malome selu jako hoch.

Ah, dragi Fritz, ta ljepota od koje dižemo glave u nebesa kao purani… ispričavam se Kinezima i Japancima. Čovjeku bi ipak na pamet palo da, barem kad se tlo pod nogama trese - i ljepota postaje opasna. Što je viša - tim više. Sve te Bollee, Kršnjave, Šenoe i Maximiliane trebalo je možda posjesti na kavu ispod tih njihovih tornjića i ubavih detaljčića što vise i vire sa dvadeset metara kao Damoklovi mačevi, pa bi se možda radije opredijelili za Vecine ravne linije i aleje, a ne da nama sada naše ovovjeke vedete, Veljače i Severine moraju nabadati polupraznim centrom oprezno i plaho kao čaplje.
Zlobnici bi rekli da je dovoljno pogledati povijest neke adrese u centru, pa vidjeti kakvo smo društvo: zgradu je na muci i znoju tisuća najamnika sagradio neki Johann, uglavnom imajući u vidu da je jako unosno i poželjno najmiti je po stanovima nesretnicima koji svoga nemaju, dok će on stvari sagledavati iz nekog perivoja u dobro utemeljenoj vili. Potom je zgrada otišla pod dug kakvom Leviju; obojicu ih je odnijelo osamnaeste, kada stiže neki Jovo, da bi i njega otjeralo u Jasenovac i oslobodilo mjesto nekom Ivi. No, ni taj nije bio dugog vijeka; i on je skončao na nekom križnom putu, a stan kao provjereni kadar dobio neki Dragiša, pa ovisno o tome kako se taj snašao prije četvrt stoljeća, možemo sada znati i tko tamo živi. Nezavršena priča o nesreći i nevolji ljudskog roda, u kojoj nikada nije svome predniku bila plaćena puna vrijednost stana, pa ništa dobra ne možemo sada od takvih stvari niti očekivati. Dapače, na nekadašnjim novogradnjama u današnjoj Vukovarskoj, a nekadašnjoj ulici Proleterskih brigada (u legendarnom filmu o Azrinim pjesmama Čera, pametan i knjiški čovjek, rekao bi: Proleterskih brigada, pa kaj je to Zagreb?) postavljene su grandiozne i monumentalne betonske ploče, spomenici ne znam više čemu i kojoj slavi i umijeću; sada te iste ploče prijete ljudima i čitav je grad opkoljen trakama i mrežama i skelama, kao do prije par godina nesretni netom sagrađen Dinamov stadion: kao da je građevina neka nepredvidiva i strašna zvijer, za koju se nikada ne zna kada će na nas istisnuti svoju nesreću, koju – podsvjesno dobro znamo – vraća nama nevoljnicima s nekim strašnim razlogom; kao da građevine nisu puki plodovi ljudskog rada, plana i volje.
Ponajmanje pak vjerujem u to da bi postojala neka vlast koja bi umjela sve te prijeteće konstrukcije srušiti i sagraditi novi grad, ili sela – ako o Baniji govorimo; dakle – učiniti ono što su nevoljnici iz San Juana uspjeli prije gotovo jednog stoljeća. Grad koji se neće srušiti niti na potresu od 6,4, a zapamtimo: onaj od 6,2 imao je trideset puta više energije od onog ožujskog sa 5,5. Grad u kojemu će živjeti ljudi koji neće strepiti od svojih građevina kao od loše savjesti. Jer, kako god okrenuli, a izgleda da će tako još zadugo na žalost ostati - ljudi iz San Juana, dobro im i mirno jutro od srca želim, za nas doista jesu supermeni.

20.01.2021. u 19:54 • 10 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 18.01.2021.

Mržnja u srcu

Jutra i večeri smjenjuju se kao na traci i dani prolaze, sve hladniji i duži. Čitam u takvim večerima na portalima o tome kako je u Francuskoj jedna žena objavila knjigu pod naslovom „Mrzim muškarce“, sugerirajući ženama u pogledu muškaraca: „"Nemojte im pridavati nikakvo značenje… to će vam omogućiti da uvidite njihovu duboku nesposobnost. Jednom neosjetljivi na njihovu prisutnost i vještine, zauzet ćemo mjesto koje je s pravom naše". Žena je feministica i mlada je i - udana. I smatra da joj je suprug divan čovjek.

Volio bih da djeca koja odrastaju mogu učiti iz knjiga, pa i novina (doduše, može se iz novina, ovih internetskih i sada učiti, ali uglavnom eto – kako mrziti). Osobno sam, izborivši se pored tri žene u svojoj kući sasvim legitimno (što, je li, nije bilo lako) kao osamnaestogodišnji mladac dospio čitati tadašnji „Svijet“ u kojem se, bome, imalo što za čitati, pa i na temu odnosa spolova. Onda se zgrožen sjetim kako pisac gore navedenog članka, odnosno osvrta na navedenu knjigu, veli da je generalna mržnja žena prema muškarcima otprilike toliko pametna koliko i muškošovinistička tvrdnja da je osnovni problem u feministica nedovoljno konzumiranje one stvari.

I konačno, izađem na verandu, pa onako, kao ovlaš - pogledam Ona dva oka koja su mi najvažnija i promislim kako mi je davno, dok smo hodali mjesec ili dva, moja Najdraža već sasvim iskreno i u povjerenju ispričala da su ona i njena sestrična pred babom kao petnaestogodišnje klinke pričale o ženskoj ravnopravnosti i slobodi; o tome kako neće nikoga trebati i nikome biti robom, na što da im je baba rekla – lipo je to, cure moje, ali pazite samo da vam se želje ne ostvare.

Pogledam Je, pa odvrtim pogled u tmurnu zimsku noć, i onda opet pogledam, poskrivećki, da me ne upita zašto je sada gledam, jer bih joj morao reći nešto o tom članku, a ne želim kvariti večer; pa radije šutim i potiho otpuhnem u ledeni uzduh; tako joj mogu reći puno više toga što treba reći, samo ako uspijem postići da obrati pažnju na mene; u tome baš, hvala Bogu, nisam toliko slab... a onda se domislim jedne divne pjesme poljske nobelovke Wisławe Szymborske o sretnoj ljubavi. Pročitat ću joj je jedne večeri. Tko bi ovo još umio napisati tako da nemaš što više reći, do li žena?

„Sretna ljubav. Zar je to normalno,
zar je to ozbiljno, zar je to korisno -
što svijet ima od dvoje ljudi
koji svijeta ne vide?

Izdignuti do sebe bez ikakve zasluge,
dvoje slučajnih na milijun, ali uvjereni
da je tako moralo biti - kao nagrada za što? Ni za što.
Svjetlost pada niotkud -
zašto baš na te, a ne na neke druge?
Ne vrijeđa li to pravednost? Vrijeđa.
Ne remeti li to brižno naredana načela,
ne ruši li s visine moral? Remeti i ruši.

Pogledajte samo te sretnike:
kad bi se bar malo prikrivali,
hinili utučenost i tako krijepili prijatelje!
Poslušajte samo kako se smiju – uvredljivo.
Kakvim jezikom govore – tobože razumljivim.
A te njihove ceremonije, ta cifranja,
pa s koliko se samo pažnje međusobno ophode –
točno kao da su se urotili protiv čovječanstva!

Teško je i zamisliti do čega bi došlo
kad bi njihov primjer drugi mogli slijediti.
Na što bi se mogle osloniti religije, poezije,
na što bi se mislilo, što bi se zapostavilo,
tko bi htio ostati u igri.

Sretna ljubav. Kome to treba?
Takt i razum nalažu da se o njoj šuti
kao o skandalu iz viših sfera Života.
Divna se djeca rađaju bez njezine pomoći.
Nikad joj ne bi uspjelo napučiti zemlju,
uostalom rijetko se i događa.

Neka ljudi što ne znaju za sretnu ljubav
mirno tvrde da nigdje nema sretne ljubavi.

S tim će uvjerenjem lakše i živjeti, i umirati.“

18.01.2021. u 08:40 • 33 KomentaraPrint#^

srijeda, 13.01.2021.

Plan

Gledam u svoj posljednji tekst o spokoju novogodišnjeg jutra, pa mislim kako je sebičan i plitak. Usredotočen samo na sebe, na tišinu koja me okružuje, svjedoči o tome da već evo dvije sedmice ne znam što bih i kako bih otpočeo pišući o onome što nas okružuje. Pa odlučujem, pisat ću o najgorem tkalcu i najboljoj pčeli. O planu - onome što ih razlikuje: planu za budućnost.
Pokušavam prije svega shvatiti sve ovo što se događalo u posljednja dva tjedna koliko je proteklo od onog najtežeg, podnevnog potresa. Tlo se još onako nepojmljivo – daj bože - neponovljivo treslo, a prve ekipe sasvim nepozvanih i nepoznatih ljudi već su hitale preko Kupe i Save upomoć. Pa dok smo mi hvatali zrak i sagledavali da li je nakon tih paklenih dvadesetak-tridesetak sekundi uopće moguće da smo čitavi i neozlijeđeni, i da su čitavi i neozlijeđeni naši najmiliji (osobno mi se već nakon petnaeste sekunde vrtilo pred očima te sam osjećao neopisivu mučninu, kao da mi je netko izmakao tepih pod nogama), hrabri ljudi nesebično su trčali od ruševine do ruševine izvlačeći iz hrpi cigala i drva žive ljude, odvozeći ozlijeđene liječniku, zbrinjavajući pothlađene, gladne, dezorijentirane i očajne ljude koji su na svoje oči gledali kako u nekoliko trenutaka ostaju bez svega: najmilijih ljudi, ili ono malo imovine što su stekli kao jamstvo za nesigurne dane što ih očekuju u toj pustoj a predivnoj zemlji. I dok mi posljednih noći sanjamo ružne snove i budimo se u znoju i panici shvaćajući da nas ništa ne zatrpava ili da se ništa na nas ne ruši, otkrivajući tako bestidno da ni sami nismo nimalo imuni na strah, ma kako ga u sebe potiskivali, pokušavali smo proteklih dana, svako na svoj način, nekako oprati savjest i činiti što se može da bismo mogli reći kako smo pomogli. Kao da je pomoć sveta stvar samo u potresima i kugama i nevoljama; kao da pomagati i vidjeti onoga pored sebe nije nužnost svakoga dana iznova i opet.
Najgori od svega jest osjećaj da i nemam previše prava pisati i govoriti o svemu, jer ako pođem od sebe – a u svakom pitanju ocjene drugih valja neupitno poći od sebe sama - shvatit ću da sam u čitavoj priči učinio vrlo malo ili ništa, računajući tek neke uplate ili pozive ili poruke; dapače, u nekim sam se situacijama (kao pri uključivanju u akciju vezanu uz samohranog oca kojem je karcinom zajedno sa liječničkim zahvatima izjeo dobar dio dušnika i jezika te okolnih živaca, u kojoj je nekoliko minuta nedostajalo da se kao i mnogi upecam u mrežu prevaranata na fejsu) uvjerio da je i pomoć jako relativan pojam i da čovjek zapravo i ne može sam spoznati do kraja sve stvari potrebne za ocjenu situacije. Pa se tješim: valjat će, doista, nešto sačuvati i za mjesece koji slijede.
Što je to u ljudima u ovoj državi, da je čini toliko disfunkcionalnom, teško pokretnom, tromom; zar doista na svim mjestima i svim razinama postoje ljudi spremni na krađu i utaje; je li dosta sve toliko nemoguće jednostavno i mračno, pa je tradicija prisvajanja, nepotizma, nestručnosti toliko duboka i raširena u svim porama društva? I onda, kao da to uopće nije dovoljno, iza brda valja se taj strašan i nepojmljiv osjećaj da ima mnogo onih koji u takvom neredu i disfunkcionalnosti uživaju; koji vole da ne bude dobro, jer kada bi bilo dobro, ne bi bilo dobro. Otkada znam za sebe, u svim vremenima i svakom poretku priča se kako su oni koji vode nestručni, neodlučni, rastrgani između moranja da se udovolji vlastitom interesu i složenosti aparata koji im je u rukama; da nemamo nikakve tradicije u upravljanju i da se vlast prenosi sa koljena na koljeno kao nasljedno leno a ne posao odgovoran i zahtjevan kao malo koji drugi. Jedino vrijeme koje pamtim kao doba solidarnosti i brige za drugoga bio je rat, i to ponajviše ona njegova prva godina, u kojoj sam znao, užurbano žureći kući na par sati, na cesti doživjeti da me neka bakica zaustavi pipajući mi hlače uniforme i provjeravajući u nekom tmurnom zimskome danu jesam li dovoljno obučen, odmoran i sit. Dok su stvari redovite i obične, nezainteresirani smo i slabi; osim kada treba busati se u prsa, biti isključiv, rugati se i ponižavati sve oko sebe. A onda, u nekoliko trenutaka, upravo oni koji su u tom miru bili najgori, spominjući primjerice u istoj strašnoj rečenici Srbe i vrbe (i ne dao Bog nekome tko im samo liči na bilo kakvu različitost da se nađe među njima u krivo vrijeme), kao da su postali drugi i drugačiji ljudi, pa tim istim srpskim staricama, napuštenim i od vlastite djece u njihovim šumama u kojima se otvaraju rupe u zemlji kao u kakvim biblijskim prokletinjama, trče upomoć brže nego li da se radi o njihovim bakama. Takvo što ne može biti obilježje plemena, jer se ne hita pomagati onome tko u pleme ne pripada; dapače – njegova će nevolja u plemenu prije biti smatrana kao uspjeh.
Još ovog proljeća, kada smo u obračunu sa onom tada nepoznatom bolesti imali najbolje rezultate, svi su jasno i glasno stavljali do znanja da su rođeni za izvanredne situacije, a ne funkcioniramo u miru (a začudo kada su brojke dramatično porasle više nitko nije kao razlog uspjeha spominjao veliko i prošireno nasljeđe socijalističkog zdravstvenog sustava). Pa o čemu se onda radi, ako ne o tome da u nas mora tresti se i spajati i izvrtati se nebo i zemlja, da bi većini ljudi iz nekog mjesta u glavu stigla poruka kako nije sve u imetku i zgrtanju i pohlepi, već da ima nešto i u običnom ljudskom zadovoljstvu koje pruža društvo, davanje, osmijeh i utjeha. I kako dani budu odmicali, ta nevoljna i pusta a bajkovita zemlja ispod Save i Kupe ostajat će sve više napuštena i zaboravljena, kakva je i bila samo par sati prije ovih nesretnih događaja, a sve zato što ćemo opet misliti da se betonom, ciglama i limom postiže ono što se ne da postići bez plana i reda. Uzalud će tada za budućnost biti svi ovi napori, jer ljude neće tamo ostaviti gole zgrade na čijoj će izgradnji opet mnogi profitirati; ljude će tamo ostaviti samo sustav koji bi im osiguravao i posao, i zbrinutost u pogledu zdravlja, standarda, kulture, a njega ne mogu donijeti dobrovoljci, nego vizionari; pošteni i iskreni ljudi koji će osiguravati ono što će trajati desetljećima, kako su do današnjih dana trajale one zgrade koje su padale na nesretnu djecu i starce, a gradila ih je jedna davno propala država koja je brinula o budućnosti. Zato prije svega valja sačuvati nešto napora i za proljeće, kada će tim ljudima trebati pokazati da se poštuje njihova iskonska i pravedna potreba da budu svoji na svome u trajanju, a ne samo kada im cigle padaju na glavu.
Naravno da ove moje riječi, koje i nisu ništa drugo do li loše sklepana gomila fraza, neće pomoći nikome i ničemu ni za milimetar, pa vjerojatno i neće predstavljati drugo do li gubitak vremena za one koji ih budu čitali. Pišem, jer osjećam da tako moram; jer ne znam što bih drugo. Pišem, jer zamišljam negdje u ljeto nagovoriti prijatelja da sjednemo na bicikle, zavežemo iza vreće za spavanje i odemo tamo, da nađemo neke umorne i tihe ljude koji će u vrela ljetna predvečerja ozarenih lica nešto graditi, popravljati, podizati; da im nešto turnemo u džep i potiho izustimo par riječi potpore i razumijevanja, prije nego ćemo odjedriti do neke tihe zelene rijeke da uz nju usnemo s nadom u spas. Pišem u grču i bezvoljan, gomilajući rečenice kao blijede i teške krpe snijega što je ovih dana prekrivao te propale gradove i sela, prekrivajući ih od stida i boli; jer znam da sve što bih sada mogao ponuditi, više od nekih danih i odaslanih sitnica koje su trenutno razveselile te nesretnike, nema baš nikakvo značenje.
Tu se uopće ne radi o nekakvom mitskom opstanku naroda, i što sam stariji sve je manje onih koje bih zvao svojima, a sve je više onih koje ne razumijem, i svjestan sam da je do mene; do čega bi drugog bilo; jer sve me uvjerava u to kako će u ovoj zemlji, kako god da se bude zvala, kroz dvadesetak godina naseljena biti tek tri ili četiri grada i uzak pojas uz more, a svi će oni predstavljati logističku potporu bogatom svijetu koji će svoje usluge i maglu prodavati uz pomoć i preko nas. Radi se o tome da bismo, bez obzira na sve, morali znati da smo pokušali sve, jer to je jedini osjećaj koji čovjeka ispunjava i opravdava pred sobom samim i čini ga spokojnim – da znade da je učinio sve što je mogao – pa bismo tako i takvi, opravdani, spašeni i čisti, rođeni odozgor, kako je rečeno onome Nikodemu, morali okupiti deset, ili pedeset, ili sto najpametnijih ljudi raznih struka – opet me nitko ne može uvjeriti da se ne zna koji su to, sada i odmah, sutra, ili još jučer; od arhitekata, agronoma, sociologa, pravnika, ekonomista do liječnika; pa neka sjednu i u mjesec ili dva osmisle kako bi tu plodnu, ubavu i bogatu zemlju priveli svrsi (i ne govori istinu nitko tko kaže da takvih ljudi uopće nema i da nemaju volje da takvo što osmisle). Sramotno je i nevjerojatno da primjerice u jednoj nedalekoj i predivnoj Škofjoj Loki čovjek nema baš nikakve potrebe otići više od dva ili tri puta godišnje u obližnju Ljubljanu da bi živio dobro, a u nas već posljednjih pola stoljeća pola Siska ili Karlovca svakog jutra sneno i bezvoljno putuje u bijeli Zagreb grad kao noćni leptiri na rijetku plinsku lampu. I ne postoji nikakav razlog da se takav plan ne napravi i osmisli i usuglasi, i onda provede u djelo: a svi znamo da neće, i da je sasvim svejedno tko je na vlasti, jer nema onoga koji bi dosljedno, ponizno i uporno učinio takvo što. Zemljom su divovi vladali davno prije nas, toliko davno da ih više nema ni u pričama ni legendama iz kojih su protjerani kao prokletnici; pa očito samo ratovi i potresi i požari mogu na tren razbuditi uspavane ljude koji će već sutra juriti za svojim besramnim i bezvrijednim idolima imetka i ispraznosti, svojim kupaonicama i automobilima i ajfonima i krpama i titulama i zastavama; kao da ničega drugoga nikada prije bilo nije.
Standard je, rođače, pokvario ljude: jedu govna i sanjare, pjevao je Johnny.
Ljudi neće živjeti samo od ideje da bi pečeni pilići padali s neba, jer bi inače odletjeli do nekakve Irske ili Njemačke skačući s oblaka na oblak; ljudima treba sigurnost i povjerenje; treba im svjetlost i smisao malenog, svakodnevnog i običnog. Tako jednostavno i jasno, a tako nedostižno.

13.01.2021. u 23:43 • 16 KomentaraPrint#^

petak, 01.01.2021.

Novogodišnje jutro




Što je to u ljudskom biću što ga tjera na pucnjavu u ledenoj zimskoj noći? Svijet grmi i tutnji samo radi neke nejasne igre brojki, a naša mala i slabašna duša želi vjerovati da je u pravu kada traži tišinu i spokoj. Ironija je u tome da bi vapaj i urlik nepucača, samo da bude dovoljno jako izrečen, bez svake sumnje nadglasao sva artiljerijska oruđa ove planete posvećena obilježavanju promjene brojki na kalendaru, i svu šuplju radost njihovih nesretnih kormilara. Jer, to što se današnji dan ne piše s nulom nego jedinicom na kraju neće mu donijeti puninu i značenje bez našeg truda, zar ne? Zlobnici bi rekli da se zlo u 2020. nekako više poklopilo sa dolaskom proljeća, pa bismo onda po toj logici željno trebali iščekivati iransku novu godinu, ali i to mi se čini bez većeg smisla. Zapravo, moramo činiti tako da se veselimo svakome danu, jer inače, mogli bismo, ne daj Bože, doći u situaciju da negdje u budućnosti još žalimo i za 2020. godinom koju smo tako prošlih dana ogovarali kao nemoguću.

Hajde, ipak je ove godine pucnjave bilo manje, i bila je ograničena na kakvih sat vremena, pa se već oko pola jedan moglo usnuti, kako bih opet mogao jutrom koje je tako izuzetno i lijepo osjetiti kako to zvuči i izgleda kada civilizacija spava. Ovako će svijet vjerojatno izgledati kada nas ne bude, i kada ne bude buke kojom se glasamo.

Tako je to sa pucanjem, uostalom, bilo i u starome normalnome, a pogotovo kada nije treslo i ginulo se. Ne želim sada moralizirati o tome treba li pucati i veseliti se dok ljudi pored nas oplakuju mrtve, jer mislim da pucati ne treba nipošto, a veseliti se promjeni nekih smiješnih brojki – još manje. No, veseliti se novome danu, novoj prilici, novoj ljepoti koju ćemo doživjeti – bez toga život ne bi imao smisla, pa oni kojih više nema, ako su dobronamjerni, bili bi nam prvi poželjeli da se što više veselimo, umjesto i za njih. Treba, dakle, samo još pronaći čemu ćemo se veseliti.

A ja se već odavna veselim šetnji toga prvog jutra u godini, ne zato što je prvo, već zato što u njemu možeš istinski osjetiti tišinu, jer svijet umoran i pijan od veselja prethodne noći – spava. Ima tome već desetak godina, možda prvog takvog jutra koje sam provodio u lutanju šumom - vidio sam i pirgasto lane što je na kakvih desetak metara od mene preplašeno promatralo nenadana šetača. Ponosan na to što me to lane počastilo svojim dugim i preplašenim, ali znatiželjnim pogledom i što nije pobjeglo glavom bez obzira od mene, već odšetalo, polako i dostojanstveno svojim putem, osjećam potrebu baš toga dana, upravo zbog tišine i spokoja koji nas baš toga dana okružuje, primiti i dati taj mir, kako bih pokušao zadržati ga što duže oko sebe.

Tišina i vedrina ledenog zimskog jutra. Eto, i to je sasvim dobar razlog za veselje, ako se već veseliti treba. A veselje ne vrijedi ni izbliza toliko ako ga ne podijelimo s drugima, zar ne?

01.01.2021. u 12:26 • 13 KomentaraPrint#^

četvrtak, 31.12.2020.

Ne umijem napisati smislen naslov za Ovo

Već stotinu puta uvjerio sam se kako pjesnici umiju mnogo, a ponajviše bez pogreške odgonetnuti i kao snažnim snopom svjetla obasjati barem na čas u tmini neki prizor. U 2020. godini (iako se radi samo o običnoj igri brojki i naše nade vezane uz njen odlazak stoga tek su smiješne tlapnje) otkriće za mene, iako ne i prvo čitanje, uslijedilo je u vezi Slavka Mihalića. Ne radi se nipošto o tome da bih morao i mogao veličati čitav njegov ciklus, ali nekoliko pjesama tako je i toliko snažno i blistavo, da me to uvijek prenerazi. Sasvim sam svjestan toga da sljedeći stihovi nisu pisani baš za ovakve situacije (jer ruševine koje je pjesnik zamišljao odnose se prvenstveno na ono što smo sami porušili), ali ako tek malo odmaknemo pogled od tla i shvatimo da sve što ovi predivni ljudi oko nas rade da bi pomogli svojoj braći u nevolji zavređuje svaku našu pažnju, i da je moguć svijet u kojemu bi patnja ljudi bila ako ne beznačajna, a ono značajno umanjena uslijed svijesti o tome da nisi sam u nevolji - znat ćemo da svi ovi stihovi predstavljaju tešku i važnu opomenu; nešto što moje ruke nikada ne bi znale napisati, baš kao i smislen naslov ovome postu, a prevažno je da se čuje. Zato, dame i gospodo:

„…Ne očajavaj zbog okova
Nego s njima – strahovito težak –
Kreni na svoj put.
U tome je odgonetka ljudskih zabluda:
Da se čini, a poslije se kaže: nisam činio,
Da se ljubi, a poslije se kaže: nisam ljubio,
Pa se posvema prestane.“

Jer, inače:

„Možda je došlo vrijeme kada ljubav treba tajiti.
Treba je sakriti u podrumu kakve napuštene kuće.
Izrezati je iz mesa, odjenuti u bosjačke tralje.
Zatvoriti joj usta, oči zapečatiti.
Strovaliti u provaliju, spaliti,
A njezin prah razbacati na sve četiri strane.
Došlo je, došlo vrijeme
Kad je i poezija nepravda.“

31.12.2020. u 09:28 • 14 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 28.12.2020.

Neradnik



Izvor: Wannabe Magazine




Utorak 29.12., update: Bože moj, sada vidim da je sve završilo na naslovnici, valjda pet minuta prije ovih strašnih događaja. Sve mi se ovo sada čini toliko bedasto; najradije bih obrisao čitav post; pomozimo ljudima u nevolji, kako god znamo i umijemo...








Mislim da nikada još u svijetloj i dugoj povijesti ovoga bloga nisam objavio dva posta u jednome danu. No, hajde – tradicije su tu da se krše. Osobito ako za to ima povoda.

A ima. Jer, našao sam pod svojim posljednjim postom, koji se bavio citiranjem napisa o sigurnosti i smislu u životu - tvrdnju o tome da je Čehov bio – neradnik. Točnije: jedan iz plejade onih koji nikad nisu učinili ništa da bi nekome bilo bolje, nego su samo mlatili praznu slamu.

Prije svega, ne volim nipošto raspravljati ad hominem. Znači, ako je
1. Čehov nešto napisao, a
2. bio je neradnik,
to niti samo po sebi ne dovodi do zaključka kako ne ogovara istini nešto što je Čehov napisao. Pojedine loše kvalitete ličnosti ne demantiraju same po sebi tvrdnju koju ta osoba iznosi.

Dakle, valja zapeti, pa argumentirati ad rem.

Čehov nije bio neradnik.

Tijekom života, Anton Pavlovič napisao je desetak drama i još barem toliko zbirki priča koje smatraju klasicima svjetske književnosti. Da je učinio samo to, ne bismo ga smjeli smatrati neradnikom.

Što je uopće rad? Je li rad samo fizička aktivnost, ili svaka aktivnost koja donosi korist u društvu?

Možda se to predbačeno neradništvo odnosi na čuvenu tezu o krampanju; naime, piskaranje da je beskorisno, a sila klade valja?

No, uz to, vezano uz tvrdnju da Čehov nikada ništa nije učinio za druge, potrebno je znati sljedeće.
U 44 godine života, od kojih je polovinu bolovao od tuberkuloze financirao je i aktivno sudjelovao u gradnji četiri seoske škole, zvonika, vatrogasne postaje i kolnog puta, osnivajući u Taganrogu knjižnicu koja danas nosi njegovo ime, te joj poklonio joj više od dvije tisuće knjiga. U Moskvi je pak poticao granju jedne bolničke klinike a uz pomoć slikara Ilje Rjepina osnovao Muzej slikarstva i lijepih umjetnosti u Taganrogu, te pokrenuo izgradnju prve stanice za biološka istraživanja na Krimu. U Melihovu je, kao liječnik, liječio nekoliko tisuća seljaka sasvim besplatno i davao im lijekove, te je za vrijeme epidemije kolere sam obilazio dvadeset sela u tom okrugu. Na Sahalinu je pak sam izvršio popis naselja te se u knjizi o tome osvrnuo i na pitanje prinudnog rada kažnjenika. kao liječnik, prvi je sistematski otvarao zdravstvene kartone. Pisma ljudi pronađena u njegovoj arhivi dokazuju nebrojene slučajeve financijske pomoći pojedincima u nevolji.

Konačno, u istoj toj noveli Ogrozd, dio koje sam citirao u prošlom postu, napisao je na temu brige o drugim ljudima i sljedeće rečenice, stavljajući ih u usta glavnome liku:

„Ne posustajte, ne klonite! Dok ste mladi, jaki, čili, ne prestajte činiti dobro! Nema sreće i ne može je ni biti, ako u životu postoji smisao i cilj, onda taj smisao i cilj nipošto nije u našoj sreći, već u nečem razumnijem i većem. Činite dobra djela!“

28.12.2020. u 16:34 • 13 KomentaraPrint#^

Potresno svjedočanstvo



(Fotografiju sam snimio davno, negdje u okolici Siska; za ovo danas – na žalost - sasvim prigodno.)

Rijetko kada pišem izravno u blog editor; češće napišem nešto u poseban dokument, pa onda vrtim i gledam i premišljam, ali - sada nemam zašto previše misliti; dovoljna su bila dva događaja koji mi omeđuju proteklu noć: pred spavanje pročitao sam negdje u bespućima interneta sjajan citat iz Čehovljeva Ogrozda, tako prikladan za sva zla što snađoše naše bližnje; pa ga lijepim dolje, a ovo jutro prekinuto je još jednim potresom kojeg se i ovaj put dobrano osjetilo. I još nekoliko njih. Pa, kada se osjetilo, i shvatilo da i opet n a m a nije ništa, ali da bi opet moglo biti drugih koji trpe, stvari su se same povezale i presložile u tu tmurnu i tešku sliku. Ja ne znam opisati taj doživljaj ni izbliza tako kao što to znade stari majstor, zato, čitajmo. Čitajmo, jer sve je već napisano i opisano, a na nama je samo pokušati razumjeti, koliko umijemo.

I da, kao zvučna kulisa: dok netko ostaje bez krova nad glavom i zahvaljuje Bogu što je živ i relativno čitav, samo nekoliko kilometara dalje drugi u istom času baca petarde, pa te eksplozije odzvanjanju našim sivim gradovima kao posljednja opomena koju nitko ne želi slušati. Jer, kako smo već nekoliko puta ovdje utvrdili, dobar je samo onaj čovjek koji ne umije biti sretan dok drugi pored njega trpi.

Dame, i gospodo, Čehov; Ogrozd.

„Razmišljao sam kako zapravo ima mnogo zadovoljnih, sretnih ljudi! Kakva je to nezadrživa sila! Pogledajte taj život: drskost i ispraznost moćnih, neznanje i poživotinjenje slabih, posvuda neopisivo siromaštvo, tjesnoća, izrođenost, pijanstvo, licemjerje, laž... Međutim, u svim kućama i na ulicama je mirno, spokojno; od tisuća koliko ih živi u gradu nema ni jednoga koji bi viknuo, glasno se pobunio. Mi vidimo one koji idu na tržnicu po namirnice, koji danju jedu, a noću spavaju, koji govore besmislice, žene se, stare, dobrohotno otpravljaju na groblje svoje pokojnike; no ne vidimo i ne čujemo one koji pate; ono što je u životu strašno događa se negdje iza kulisa. Sve je mirno, spokojno i prosvjeduje jedino nijema statistika: toliko i toliko je poludjelo, toliko je litara ispijeno, toliko i toliko djece umrlo je od gladi... Takav poredak očito je nužan, očito se sretan čovjek osjeća dobro samo zato što nesretni nose svoj teret šutke, i bez te šutnje sreća bi bila nemoguća. To je opća hipnoza. Iza vrata svakog zadovoljnog, sretnog čovjeka morao bi stajati netko sa čekićem u ruci i stalno ga udarcem podsjećati na to da postoje i nesretni; da će mu, koliko god sretan bio, život prije ili kasnije pokazati zube, navalit će nesreća – bolest, siromaštvo, gubici, i nitko ga neće htjeti vidjeti ni čuti kao što ni on sad ne vidi i ne čuje druge. No čovjeka s čekićem nema, sretni žive i sitne životne brige uzbuđuju ih malo, kao vjetar jasenovo drvo – i sve prolazi sretno.“

28.12.2020. u 11:37 • 20 KomentaraPrint#^

srijeda, 23.12.2020.

Jutro



Ako čovjek ne može živjeti sam i udružuje se sa drugima samo radi dva razloga (po Nietzscheu), a to su nevolja ili dosada, onda samovanje ne bi trebalo biti nešto što bismo unaprijed osuđivali ili prezirali. Dapače, samovanje bi često moglo biti poželjno i potrebno, pogotovo kada čovjek u društvu ostvari pregršt iskustava koje ga istodobno privlače i odbijaju od drugih. Skupljao sam ovih dana takve misli u sebi, predan poslu i obavezama, povremeno pogledavajući van u ono tmurno i bijelo more magle i niske naoblake. Čitav jedan niz od valjda desetak takvih, tmurnih i oblačnih dana, mogao bi čovjeka odbiti od samovanja pa ga natjerati da prihvati bilo kakvo društvo oko sebe, i to ne samo radi dosade; no, svanut će jednom i lijepo jutro, sunčano i vedro, u kojemu neće biti kraja plavom beskrajnom nebu. Samovati u takvim jutrima nije nimalo teško, dapače.
A naći pravu mjeru samovanja i druženja, kao i u svemu ostalome, važna je stvar u životu. Za nas same, i za one oko nas - barem za one do kojih nam je stalo.
U čekanju takvog jutra bodrili su me proteklih dana ovakvi prizori snimljeni u mome mobitelu.
Očito je da je ovo današnje jutro takvo!

23.12.2020. u 08:33 • 28 KomentaraPrint#^

četvrtak, 10.12.2020.

Zabranjene šetnje

Rijetko ujutro slušam radio; mijenjam prostorije dok se spremam za van ili nešto radim po kući i ne zadržavam se dugo u pojedinoj - a zima je, pa je poželjno zatvarati vrata; zato nemam već odavna u to doba dana naviku slušati radio. Zašto sam toga jutra upalio tranzistor nemam pojma; zašto sam pomakao stanicu sa Drugog programa (kojeg nekako više ne slušam niti u automobilu, kada se njime vozim) – nemam pojma. Uglavnom, okrenuo sam skalu negdje na početak i odlučio se zapravo za lokalnu stanicu koja u to doba emitira daleko više glazbu nego li vijesti; valjda je takav bio moj motiv za to. Iza glazbenih brojeva slijedi emisija u kojoj ljudi mogu prijaviti probleme koji ih tište, podijeliti svoju muku sa drugima. I tako, začujem starački glas; odlučan ali već prilično tih; da bi s vremenom prešao gotovo u plač. O čemu se radi? Pa, gospodin u jako poodmaklim godinama smješten je u nekom zagrebačkom staračkom domu; zdrav je i čio; njegov se problem sastoji u tome što ne smije već mjesecima napustiti prostor doma; ni najmanja šetnja ili izlazak nisu dopušteni. Jasno mu je da mora biti tako; nije već skoro godinu dana vidio nikoga od svojih; jedva da i kontaktira sa drugima u domu, jer njegove generacije ili nema, ili je u stacionaru; ono što mu nije jasno jest to da djelatnici doma smiju odlaziti svojim kućama, kretati se normalno svijetom, odlaziti u dućane, tržnice, benzinske pumpe i tako potencijalno donijeti zarazu, a on, niti pod kakvom preuzetom odgovornošću, bez ikakva izuzetka, ne smije napuštati dom.

Ostao sam, unatoč svim brigama, razumijevanju, oprezu koji je neophodan (jer, ako u dom uđe virus, mrtvi će se mjeriti desecima), zatečen spoznajom o njegovom životu: većina staraca u domu nema nekih ambicija koje bi uključivale šetnje ili tjelesnu aktivnost; tamo se može i razgovarati, i čitati, i družiti, i pijuckati kava; no – pokušavam zamisliti takav život koji sada traje već godinu dana; život još vedra i aktivna čovjeka koji bi s vremena na vrijeme, sam kao prst, prošetao pod nebom, možda sat vremena u tjedan dana. Pokušavam zamisliti život u kojem bi morao provesti godinu dana zatvoren u četiri zida, ili ograničen na neko dvorište omeđeno betonom, u kojemu možeš nazrijeti tek djelić neba nad sobom. Pokušavam, i ostajem zamrznut od straha.

Dan ili dva nakon toga dolazi vijest koja je još nevjerojatnija: kćeri koje nisu vidjele svoga oca mjesecima unajmile su građevinsku dizalicu da bi u njenoj korpi mogle biti spuštene (ili – uzdignute) na razinu prozora njegove sobe u nekom drugom domu umirovljenika; da bi oca, možda i posljednji puta vidjele u životu. Stari vjerojatno leži i ne može niti proviriti kroz prozor; to im je jedini način da ga vide.

I osobno sam imao neki takav slučaju u obitelji; moja teta dvadesetak je godina boravila u domu umirovljenika, a posljednje tri već je bila smještena u stacionaru; tko ne zna što je to i kako je tamo; zapravo je i bolje da ne zna. Bio sam zajedno sa njenim sinom a nekoliko puta i sam tamo kod nje; nisi zapravo ni imao što raditi više od nekoliko minuta, dovoljno da je kao ptića nahraniš nekom kremšnitom ili kremastim kolačem koje je voljela; pričao si sve čega si se sjetio vjerujući da ona zna tko si, jer ti dopušta da je hraniš. Najstrašnije je što si se zapravo pitao što je to što vidiš u tim očima, a nepristojno je to nazivati prazninom. Po čitav dan nije se micala sa kreveta,no mogla je sama doći do kupaonice; vidio si kako to nekoć okretno i čvrsto tijelo kopni i umire pred tvojim očima. I opet, kao da sam čuo neki unutarnji glas; možda niti tri tjedna prije zatvaranja domova, negdje u veljači - rekao sam rođaku da pođemo k njoj; bilo je to posljednji puta da sam je vidio, a on – njen sin – možda tek još koji dan iza mene. Već početkom travnja preminula je; sin nije smio niti vidjeti tijelo; kremirana je po njegovoj telefonskoj naredbi bez ičijeg prisustva, pa tek kada su se stvari malo smirile krajem svibnja, mogli smo nas nekoliko u tišini naših misli i čaroliji prelijepa proljetna dana - zakopati tu urnu na nekom seoskom groblju u Zagorju (kao što vidite po jednom od prošlih postova, neobični pogrebi nisu kod mene izuzetak; ne znam bih li na to rekao na žalost, ili ne bih?).

Gledam, šećući kroz tihu zimsku večer - mračne i prazne prostorije kafića koji su do još prije desetak dana u to doba zračili cikom i pjesmom gomile mladih i sjajili veselim i raznobojnim svjetlima. Djeca su (unatoč nedavno objavljenim smiješnim rezultatima testiranja u odnosu na ukupan broj djece) upravo u najosjetljivijoj srednjoškolskoj dobi - većinom upućena kući. Nisam ušao u kafić valjda posljednjih mjesec dana prije njihova zatvaranja, ali nedostaje mi jedna jedina vrela kava koju bih sa Najdražom popio u neki ledeni sumrak, smrzavajući se na stolicama kakve prazne terase, zabundan poput polarnog medvjeda. Nema škole, nema kafića, nema osamnaestogodišnjaka koji se gledaju u oči – a kako ćeš živjeti i kako se zaljubiti ako ne gledaš u oči? I tako, filozofiram u nedogled, jer me ništa nije klepilo po glavi, pa nemam izgleda pojma o čemu govorim, kada kažem da mi je navrh glave svijeta u kojem djeca štite starce u mjesto da mi starci štitimo njih; a i svi koje poznajem i koji su se borili s tim virusom prošli su relativno netaknuto. Razmišljam o trenucima, a ne o brojkama godina i mjeseci; čekam sunčan zimski dan u kojemu ću sasvim sebično i pomalo poskrivećki turnuti u stražnji džep bočicu vode, nataknuti gojzerice i uputiti se u blatom okupanu šumu, slušati svoj uzburkan dah okupan hladnom svetošću njene tišine. I misliti na onog nesretnog starca, kojemu to nije dopušteno; neka taj spokoj uđe u tome času u mene, a prenese se sav, do posljenje trunke, na njega.

Posljednjih mjesec dana proputovao sam neobičan put kojega nikome poželio ne bih, započet usputnim mišljenjem jednog liječnika o mogućem karcinomu i završen žurnom intervencijom drugog (po narudžbi u svega nekoliko tjedana, bez ikakve intervencije) uz koju je nesumnjivo i pregledom a i histološkom analizom, od onoga što je na živo odstranjeno, potvrđeno da je takva dijagnoza netočna. Sretan poput malena djeteta jer je – eto -vjerojatnije da umirući neću predugo patiti, nego da će me, radi moga problematična zaliska (operirao ga jednog dana ili ne), vjerojatnije snaći kakva trenutna smrt – ne razmišljam uopće više o sebi i svojim željama. Jednostavno – nemam ih. Toliko me može obradovati nekakav lijep pogled, neka riječ, miris, okus – da uopće ne želim više ništa planirati; ništa zahtijevati; ni radi čega protestirati. Neka se zastor sada spusti, pa makar se spuštao dugo i bolno; zadovoljan sam i pun kao brod; moj život bilo je jedno neponovljivo i sjajno putovanje na kojem me čitavim putem pratila radost, a i spoznaja da – srećom po mene - ne postoje ljudi koje sam ozbiljno nečime povrijedio. Sve ostale želje tiču se drugih, meni dragih, koji na ovaj ili onaj način ovise o meni (a moj je sveti zadatak čim prije, sada već bez ikakva okolišanja, osoviti ih na noge, da više ni o čemu i ni o kome ne budu ovisni), ili onih meni dalekih nepoznatih ljudi koji pate i trpe.
Ili, kako to lijepo u jednom romanu kaže naša ugledna spisateljica: učili su nas sve i svašta, kako pješice vaditi drugi korijen, koliko je cipela proizvedeno prije a koliko poslije rata, kako se oprašuje cvijeće – ali nas nisu niti pokušavali učiti o najbitnijem: da je sastavni dio života patnja i bol, i da se s njima moramo nositi. Kada nam umre zlatna ribica, naučili su nas promijeniti je kupujući drugu i ubacujući je u akvarij umjesto mrtva tijela preminule, i praviti se da je sve u redu.

Znam, znam – nema tu pomoći; većina ljudi brojat će život brojkama koje potvrđuju njegovo trajanje a ne nečim drugim, pa će smatrati da je bolje doživjeti devedeset ili sto, makar i ležeći na krevetu, ili zureći bespomoćno kroz prozor, nego li šezdesetak kakvih ispunjenih, radosnih i vedrih godina. Možda su u pravu. Možda je žalosni starac čiji me glas onog maglenog jutra zamislio - sasvim u krivu; neka njegova nepromišljena šetnja, kontakt ili razgovor mogao bi pobiti nekoliko desetaka njegovih sustanara u domu kao od šale, a želim vjerovati da bi baš on, onako zamišljen i tih, prvi pristao otići sa ovog svijeta umjesto nekoga drugoga kome bi donio smrt u njegov život. Ili, ipak možda, ne smijemo stvari gledati i rješenja donositi istim aršinom za sve: možda otići u šumu i udahnuti miris kraljice jele okupane svjetlom nekog rijetkog zimskog podneva, sada tako snažan, kada više nema bjelogorična lišća koje bi ga ometalo – ne znači trenutak, već čitav jedan lijep i pun život. Sasvim dostatan da se za njim čovjek okrene i kaže: dovoljno je, Bože.

Ali ne, varaš se. bilo kako bilo, očito je da – makar za tvoj svijet - dolaze posljednja vremena: vremena patnje i tjeskobe. U njima valja ne dopuštati im da potisnu ona lijepa, prošla, puna i vedra, ili neka druga, buduća, svijetla i lijepa, što čekaju na one koji dolaze, a još važnije - misliti ne druge, a ne na sebe. Samo kroz utjehu ili radost drugih moći ćemo i mi konačno pronaći taj uzan prolaz što nas čeka, zar ne?

10.12.2020. u 11:49 • 20 KomentaraPrint#^

utorak, 08.12.2020.

Samoće se Ti ne gnušaj;
I znaj da nećeš - sve i da želiš
izgubit' jedan tek čas…
Kroz savršen red postojanja
hrliš k'o razigran pas
kraju što negdje odzvanja.

Život je bajka
nad bojanjem od mrenja;
krotko i strpljivo gubljenje
u plamenu vlastita vrenja.
Čudno
i sjetno
snubljenje.

08.12.2020. u 18:03 • 8 KomentaraPrint#^

četvrtak, 03.12.2020.

Gušter kraljeva

Pustimo sada snjegove, jer svi znamo da iza snjegova dolaze jugovine koja će ih otopiti; spustimo se načas na zemlju. No, ne bez pogleda prema gore. Ovo su dani u kojima odlaze mnogi najbolji; svakako mnogi od onih najboljih po vještinama, iako možda i ne po dušama; ali tko smo mi da sudimo dušama drugih, kada ni svoju nismo spoznali?
Je li Maradona bio jedan od njih? Pa, dugo već on nije bio najbolji u tome čime se bavio; čak niti kada je najbolji bio, nisi ga takvim doživljavao, jer puno više od svih njegovih majstorija u ono vrijeme dostupne su bile novine i televizijski prilozi, nego same utakmice. A u njima, oduvijek – bilo je više žutila i svoga onoga što uz nogomet ide, nego nogometa samog. Na koncu, sam Maradona, pisao si već o tome, nije priznavao da je Prvi; govoreći sasvim jasno o nekom El Trinche Carlovichu; o Peleu i Krojfu, o bilo kome drugome, samo ne o sebi; sjećate se toga još, zar ne?
Šokirao te onaj dokumentarac Asifa Kapadie prikazan posljednjeg petka u ovom studenome; dugo već, danima razmišljaš o tome – pa zato dugo nisi niti mogao ništa napisati i srećom si već dogotovio onaj magleni tekst dolje, i onaj snježni, i tko zna koje još; mislio si – gledajući nemušte najave i trailere - da je to tek još jedan patetičan prikaz onih svima dobro znanih nekoliko trenutaka koji su Ga činili prvim: gola na Marakani, rušenja smrtnih neprijatelja sa Falklanda; indirekta Juveovoj ukopanoj obrani u kojoj lopta na dvanaest metara leti lukom kojeg drugi trebaju za trideset; golova Belgijancima ili Grcima ili pakiranjima za Šukera…
A onda šok: ostao si bez daha kada si u dva sata sasvim jasno osjetio taj život kojeg nije želio živjeti, a morao je, jer drugačije nije umio. Život u kavezu, pod prijetnjama i stalnim pritiskom; pakao slave, droge i nemira od kojega se nazirao tek onaj maleni, sjajni i očaravajući djelić, a sve ostalo bilo je sakriveno i nejasno u tamnim noćima podno Vezuva.
Današnji sport, ma kako industrijaliziran i elitan bio, pruža svojim pulenima daleko veću sigurnost i spokoj; postoje miks zone i konferencije, određeni red i pravila; naravno da novac koji u sport pritječe i dalje dolazi tko zna otkuda, ali sada je jasno barem tko mu je nominalni vlasnik, i koliko godišnje smije trošiti, i koliko se prijavljuje i dobiva i gubi. I nema šanse da bi netko igrao mjesecima pod kokainom a da ne bude otkriven, pa makar se od srijede do nedjelje čistio od njega, na prvome mjestu – za svoje dobro. Danas je majstora više, ne samo dva, i ne samo stotine drugih koji dolaze; majstorluci su snimani iz dvjesta uglova i sasvim uhvatljivi. Zvijezde se bave nebeskim prahom, i ničim drugim (ako , naravno, plate porez); reket nad njima preuzele se države, menadžeri, institucije – sve ono čega nije bilo još prije slučaja Bosman i bez čega se ranije živjelo.
Maradona nogometu sigurno nije dao sve što je mogao, u prvom redu svojom krivicom. Pele je odmah uočio kako je slava opasna a zarada šuplja, pa se radije upustio u posao sa Fifom iz kojeg je hvatao komadiće kolača, nego da sav kolač nastoji preuzeti sebi. Messi i Ronaldo? Ronaldo Lima i Ronaldinho? Ma dajte, odvratit će vam stari kibici sa Zagrebova istoka ili poljudskog zapada; pa što su oni napravili za nogomet? Ako je itko nogometu dao sve, i kao igrač i kao trener, to je bio Krojf; igrao je gradeći priču iz protivničkog šesnaesterca, a trenirao tako da se nogomet preokrenuo naopačke.
Ali upravo je Maradona trebao doći i onako naprasno otići, a ovaj dokumentarac biti snimljen, pa da se vidi koliko su osamdesete bile strašna i neponovljiva mesarska priča o Divljem zapadu i pionirskom osvajanju zemlje; priča u kojoj su uspijevali najbezobrazniji i najsnažniji; priča u kojoj niti strašni protivnički bekovi za najzloglasnije startove na koljena i gležnjeve nisu dobivali niti žute kartone. Posljednja generacija najamnika koja je mogla tek sanjati milijune bila je upravo ona iz njegove zemlje od koje je tako naprasno otjeran 1978.; nakon toga, dolaze Coca Cola i reklamni divovi, a nogomet postaje biznis unosan poput nafte ili lijekova. Osamdesete, godine u kojima je Maradona kraljevao, bile su definitivno godine najgoreg divljačkog nogometa: posljednji brončani tim europskog nogometa morao je – sjetit ćete se, sigurno tih penala koje su branili Zoff i Viktor -biti odlučen nakon kakvih tridesetak jedanaesteraca, jer bi se na ništa-ništa igralo do zore; za dobiti crveni karton nije bilo dovoljno niti lomiti ljudima noge ili lubanje, kako je to činio čak i pokoji vratar tipa Tonija Schumachera, a prvenstva sa najmanje golova igrana su upravo tih godina. Sva, osim jednoga, Onoga koje je dobio Najbolji.
Upravo doba njegova vrhunca u Napoliju bilo je i doba kada te nogomet odjednom prestao zanimati. Prirodno, došle su kasne godine drugog desetljeća tvoga života, i svi su se dotadašnji dječji heroji pogubili pred nekim drugim, snažnijim i važnijim stvarima u životu. Maradona je kraljevao a da za njega nisi imao pojma osim kroz članke što si ih čitao ili blijede priloge što si ih povremeno gledao na televiziji, a govorili su o slavi, sumnjivome društvu i navikama, nepriznatoj djeci i sličnim marifetlucima. Njegova vještina bila je tu najmanje važna.
To Svjetsko prvenstvo u Meksiku 1986. odgledao si u vojsci, jer tamo se većinom nije imalo što pametnije raditi ako nisi stražario. To, Njegovo prvenstvo, doista je jedino na kojemu je neka reprezentacija uspjela ni iz čega, sa zvijezdom i gomilom podanika, doći do trona. Nije u povijesti bilo, niti će biti momčadi prvaka u kojoj je bilo tako malo znalaca i majstora. Ali, nogomet je timski sport, i sam Maradona, kako je to bezbroj puta govorio i za Argentinu i za svoj Napoli, ništa ne bi mogao bez ostalih. A ni taj Napoli, ni prije niti poslije Maradone nije bio niti blizu ničemu, do možda posljednjih ljeta… Maradona je odbojan i nezgrapan; nije mu bilo suđeno igrati gospodski nogomet jednog Beckenbauera, Platinija ili Rossija i uživati u bogatstvu na kakvom tihom i mirnom mjestu, pa je iz favele i slama sletio u novu favelu i slam, ne računajući kratku i izgubljenu epizodu u Barceloni. Suvremeni Maradona, to je Ibrahimović: neuklopiv i nestašan, on će uveseljavati narodne mase do zore, ali njegov talent i borba rijetko će kada rezultirati kakvom kantom. I znat će se othrvati snažnim pipcima slave i svega lošeg što ona donosi.
Zato je toj podivljaloj svjetini kod Maradone i bila ključna samo čarolija; samo privid pobjede i uspjeha, koji će se preliti u milijune praznih i očajnih života. Pa tko bi se umio u dvadesetičetvrtoj nositi sa mafijom, sam i nezaštićen i okružen svežnjevima šuštavih papira? Kako su ga osamdesetipete osvojili i oteli, tako su ga devedsetiprve i ostavili napuštenog i uništenog, kao zlatnu koku koja je svoje dala i jeftino prodala. Svaki se puta dizao i pokušavao; nebrojeno puta bio sasvim blizu, kao u Italiji ili SAD; ali vjerojatno najljepše partije svoga života odigrao je tek sa Simeoneom i Šukerom u Sevilli sredinom devedesetih, bez ikakva pritiska i muke. Bez potrebe da vodi u nebo milijune kao kakav kralj prosjaka, Spartak za čelu nepregledne kolone robova i očajnih. I da završi u prašini i blatu, nezaštićen i sam, kada se onaj prefrigani život poigra sa njime tako i toliko sarkastično i strašno, pa mu u noge dade posljednji penal posljednjeg polufinala prvenstva pijre brazilske ere devedesetih, u kojemu će na svome San Paolu, u svome Napulju, morati – da bi uspio – ubiti, pregaziti, izbaciti sa turnira nikoga drugoga nego „svoju“ Italiju, za koju će navijati tisuće onih koji su se do prije dva sata kleli u Njega, i tako iz njihovih života izbaciti jedinu valutu koju je imao – čaroliju? I onda se mjesec dana poslije vratiti u taj strašni pakao u kojemu će osamljen i napušten, tražiti rupu za bježanje, u kokainu, kurvama, nepriznatoj djeci i sumnjivim društvima? Znam, reći ćete; veličina čovjeka je u odricanju, i u onome što nisi uzeo, a mogao si; ali lako je suditi druge, a pogotovo one koji imaju to, nešto, više i drugačije od nas - običnih i nevještih, što iz dana u dan zahvaljujemo dragome Bogu na novoj nagradi.
Nemam potrebu braniti Maradonu, a još manje njegove čudne svjetonazore temeljene na urotama protiv moćnih i bogatih; dovoljno je prepatio za sve svoje grijehe. Nemam potrebu pisati niti patetične priče o njegovim vještinama, jer tko ih nije vidio i uživao u njima, taj nikada vjerojatno niti neće. Imam potrebu samo zavapiti nad ovim strašnim i nepravednim svijetom, koji čovjeka iz kralja u pet dana pretvori u lupeža, nakon što mu otme i prisvoji sve što bi mogao, samo da bi pobjegao od svoje praznine, sebičnosti i golotinje. Nikada Maradonu nisam smatrao niti idolom, niti kraljem, niti malim zelenim. Maradona je bio jedan od pet najboljih igrača nogometa u povijesti, a u svoje (nogometno vjerojatno najteže i najstrašnije) vrijeme nesumnjivo najbolji; nesretnik koji se mogao izvući iz neimaštine ali neimaštinu nije znao izvući iz sebe; a nakon toga ovisnik, prepun bolesti, tuge i patnje.
Pa kada slušamo Morrissona, ili Hendrixa, ili Janis, ili Amy, ili tko zna koga sve još, valjalo bi sjetiti se, brate Džime, da život nije tu da se tumači, nego da se igra, jer čovjek je zapravo zaigrana životinja, sjećaš se?, a ako igraš, igraj onako vješto i bezbrižno kako je to – baš kao i vi svi, i još mnogi drugi, svatko na svome kvadrantu svemira - radio nesretni Diego.
Bože moj, kaže moja Draga, a ja se sav stresem, dok slušamo Nick Cavea: on se dvadeset godina pikao i šmrkao i ludovao; imao je koncerte na kojim doslovce nije znao gdje je; i onda njegov sin prvi puta u životu proba neku tabletu - i umre.
Hej, gospodo, svjetlosti naša; kuda ste nas vodili i čime ste nam to svijetlili?
Pa ako cijenimo vas, koji ste isto tako poklekli pod istim tim teretom na isti taj način, i dapače vas još smatramo svjetlima svojih malih života, zašto barem na minutu, ne dulje, ne bismo sada mislili i na onog nesretnika Diega, sjećajući se čarolije igre koju je donosio. Nikada nam, dapače, ta čarolija nije bila nikakav putokaz u smisao; bila je to tek puka dječja igra. Pri tome potpuno valja poštovati stav jedne španjolske nogometašice koja neki dan sjedeći na zemlji nije željela odati pozdrav minutom šutnje (jer bi svako tjeranje na to bilo pravi fašizam), optužujući ga poslije da je za života počinio neke stvari za koje nisam znao, a možda netko znade bolje (silovanje, pedofilija, nasilje). Želim vjerovati kako bi se, da je tome bilo povoda, svakako za njegova života našlo onih koji bi ga i za to, i za tko zna što još optužili i osudili (a možda i jesu, ali o tome nemam pojma, pa sam u krivu?), pa – ne želeći da u tome bude prizvuka ikakve zlobe – zazivam i nadam se kako će i ta dama jednoga dana imati neko takvo umijeće da i nju gledaju i u njemu uživaju drugi ljudi kojima će takvo što predstavljati užitak.
Jer inače, u praznini običnosti i prosječnosti; tako je istinit i strašan i neponovljiv onaj grafit kojim su pratili Maradonu kroz njegov kasniji, ovisnički pakao:
- Diego, nije važno što si učinio sa svojim životom; važno je što si učinio sa našima!

03.12.2020. u 11:29 • 9 KomentaraPrint#^

utorak, 01.12.2020.

Prvi snijeg

Barometri divljaju a vjetrovi pronose brze i daleke oblake kroz visine. U našim malim zemnim pričama tlo već danima ne gubi vlagu i sjaj što odbija mutne i tamne slike svakodnevice. Tjeskobne misli posustat će ipak, pred dalekim i još slabašnim najavama prvog snijega.
Odrastao si pod vrhom travnatog brda, dovoljno bliskog centru grada da na nekim svojim padinama ima već asfaltirane spustove, kao stvorene za dječju avanturu i gluposti. Mokri i promrzli, onih dalekih i bijelih zima – spuštali smo se sanjkama dugim i položitim strminama našeg netaknutog brijega (koji danas predstavlja tek temelj nekih moćnih kaskada, građevina, čitava ljudskog mravinjaka), tek koji put nespretno stmoglavljujući se u grmlje i šikaru što su stajali uz puteve. Nakon toga, u prvi sumrak, tik prije nego će nas zabrinute bake stati dozivati u kuće, odlučili smo izazivati sreću uputivši se k onoj strmoj i zavojitoj ulici što se spušta prema dolini i završava izlaskom na cestu. Na tom raskrižju velik je i visok zid, tako postavljen da se, silazeći sa strmine, u brzini lako zabiješ u njega – sanjkama, biciklom, bilo čime. Nakon što ćeš ljeto prije toga, zviždukajući prve hitove mladosti, biciklom pasti i dobrano se natući na toj strmini, stigla je posljednja zima našeg djetinjstva, zima nakon koje će ti važnije postati ploče, koncerti, knjige, djevojke, čizme koje će se na snijegu nositi – od snijega samog. Tada ćeš jednog takvog sumraka krenuti posljednji puta nepromišljeno se sanjkama spustiti ovom uskom uličicom, zajedno sa još nekoliko istih takvih kao ti. Sam Bog čuvao te kada se putanja tvojih sanjki presrela sa putanjom vozila koje je izlazilo iz dvorišta; doduše, nešto je u svemu tome odigrao i strah koji ti je otvorio četvore oči, pa si uspio nogama manevrirajući na ledu s lijeve strane pronaći uzak prolaz preko dršćućih svjetala farova, u kojem će se tvoja stara dječja jakna posljednji puta poderati prije bacanja, a lijevo koljeno dobro ozlijediti, no većih posljedica nije bilo. Dapače, i jadan čovjek što je polako izlazio na put jedva da je shvatio što se, zahvaljujući neozbiljnosti i ludosti jednog trinaestogodišnjaka, moglo zbiti, samo da si naišao sekundu kasnije i podletio, recimo, između kotača.
Zato ćeš, svaki puta kada dolaze prvi snjegovi, pomisliti baš na taj, posljednji snijeg tvoga djetinjstva, i izreći tihu ali odlučnu hvalu što si još tu, i kradeš dane tako uporno, odlučno, bespovratno.
Prvi snijeg sjetit će te i jedne tihe, vjetrovite noći na planini ponad mjesta gdje more najdublje dopire u kopno stare Europe, kada je mećava jenjavala, a ti, prestrašeni i usamljeni osamnaestogodišnjak na straži - slušao korake u prvome snijegu. Nisi znao što ćeš, jer ako stvarno dolazi netko da ti načini kakvo zlo, ima li smisla braniti se… i u tih par sekundi gluhe strave, u kojima će ti u ušima kucati tvoje slabo i preplašeno srce, shvatit ćeš da vrijeme u životu jest mjera stvari, ali da one najvažnije nisu određene vremenom, i da ih je dovoljno tek oćutiti da bi ih iskao čitava života. Pa ćeš, na iznenada narasloj mjesečini prve noćne vedrine, prošaranog tek pokojom zaostalom pahuljom, vidjeti jedan od najljepših prizora svog života: srnu na vrhu nedaleka grudobrana. I shvatiti da koraka nisu bila dva, nego četiri, i da nema zla koje bi bilo tako snažno i istinsko kao što je ova nepoznata i daleka ljepota, koja postoji, tu do nas – ali je mi najčešće ne želimo i ne smijemo dotaći. I čitava ćeš života znati o čemu si mislio kada si par trenutaka poslije, drhtureći palio jednu od prvih cigareta u svome životu, zapakiranih i zgužvanih u džepu bluze za svaki slučaj, i taj će te okus, i miris, i prizor pratiti čitava života kada čuješ i vidiš prvi snijeg.
Dovoljno će ti, dalje, biti izići iz sigurnosti i topline doma na bolnu hladnoću ledene tmine, da oćutiš cjelov jedne davne i mrkle noći na planini - noći prvih snjegova te zime, u koju ste pošli tek onako, lakomisleno, iz mladalačke nestašnosti, jer se društvo dogovorilo; još se negdje na usponu tvoj prijatelj zamalo survao u provaliju, što ste takvi, mladi i veseli, jedva i primijetili, nastavljajući dalje pijani od ljubavi i ljepote hodati gore i dolje, i grijati se u tihoj glazbi u usputnim pozaspalim planinarskim domovima. Tu nezaboravnu Božićnu noć završili ste silazeći šuštavim i neutabanim stazama u usnuli velegrad okupan sivilom prve zore. Prije tog događaja nisi baš volio ići planinama i nizinama; više si bio neki sjedilački tip; dovoljno ti je bilo nekoliko kvadrata spokoja ili dobro društvo. To je bila noć u kojoj ćeš Najdražoj, nakon mjeseci i godina opiranja na njena nagovaranja, priznati kako je čarobno u prirodi; dapače – ta će te noć opiti u tolikoj mjeri da se toga pijanstva i danas nećeš riješiti. (Kada se nečega primim - govorim Ti - onda u tome doista nemam nikakve mjere – i sama mi to često kažeš i trebala si to već tada znati. Ah, da smo tada znali to što znamo sada, ne bi nam se dešavalo ono što se dešavalo tada – odvraćaš zagonetno.). Vukao sam tako godinama sebe i svoje u šume, na livade, u planine kada god sam uzmogao. Morat će doći tek prve sijede, pa da shvatim kako život valja urediti tako da se nema kuda i zašto bježati, jer život nije tamo, negdje drugdje – nego je život samo ovo ovdje i sada, i tek će oni koji te istinski vole ostati s tobom dok sve to budeš saznavao i shvaćao, kao što i milijarde drugih moraju proći svoje spoznaje i svoje ratove da bi znali jesu li ih vodili ili su kroz njih tek vođeni bili.
I još će jedan prvi snijeg ostati u tvojoj uspomeni; to je snijeg koji se spustio na zemlju nakon jednog davnog i nikada viđenog pogreba, kada si čitavu noć putovao do obale da bi ispratio dragu preminulu osobu, što ti je čitava života svijetlila svojim mirom, mudrošću i savjetima i kojoj nije želio nitko bliži stati uz odar (ne zbog mržnje prema pokojniku, nego - još nevjerojatnije - iz prezira prema sredini u kojoj je živio, kako to već u tim životnim sredinama biva - strašno i mračno i neshvatljivo), pa si to od srca, ne znajući radiš li zapravo nešto ispravno ili ne - učinio ti, sasvim nepoznat većini, kako bi ipak netko mogao primati izraze sućuti za pokojnika; na čuđenje pristiglih promatrača („koji mu je ovaj, pa nije ima` sina?“). Pun takvih teško razumljivih dvojbi i dojmova, umoran od naporna puta u jednoj noći i jednom danu, vraćao si se ispružen u autobusu praznom autocestom gledajući u slabašna svjetla promrzlih i tihih gradića, kada nas je negdje ispod onih surovih i mrklih gora stao milovati prvi snijeg, kao najbolji i najpotpuniji tješitelj, što odnosi sve tmurne i teške misli i podsjeća na besmislenost naših malih ovozemnih razmirica u dalekom i neugasivom svjetlu vječnosti.
Prvi snjegovi, padajte sada sami, pa zovite druge u svoj zagrljaj. Dovoljna mi je ova bjelina papira umjesto vaše; sasvim je dostatna izvjesnost prve prave starosti, da mogu živjeti u sjećanjima. Vijajte nekim drugim životima, ali oprezno, tiho – tako da i u njima ostavite uspomene, njihovo najveće blago.

01.12.2020. u 11:42 • 14 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.