vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

petak, 26.07.2024.

Pjevanje o Elektri

U početku bijaše svjetlo
i svjetlo bijaše u sustavu
i svjetlo bijaše sustav.
Ono bijaše u početku u sustava.
Sve postade po njemu
i bez njega ne postade ništa.

Svemu što postade
u strukturi tržišne cijene
s varijacijama i subvencijama
bijaše život
i život bijaše ljudima svjetlo;
i svjetlo u tami svijetli
i tama ga ne obuze.

Bî čovjek poslan u svijet,
on dođe kao svjedok
da posvjedoči za Svjetlo
da svi vjeruju po njemu.
Ne bijaše on Svjetlo,
nego – da posvjedoči za Svjetlo.

Svjetlo istinsko
koje prosvjetljuje svakog čovjeka
dođe na svijet; da sustav umre
i pleme se pravedno u njemu nastani;
pleme što će suditi i prosuđivati
o dobru i zlu, tmini i svjetlu.
K svojima dođe
i njegovi ga ne primiše.

A onima koji ga primiše
podade moć
da postanu djeca plemena:
onima koji vjeruju u njegovo ime,
koji su rođeni
ne od krvi,
ni od volje tjelesne,
ni od volje muževljeve,
nego – od svjetla.

I pleme tijelom postade
i nastani se među nama
i vidjesmo slavu njegovu
– slavu koju ima kao puno milosti i istine.

Odabranik svjedoči za njega. Viče:
»To je onaj o kojem rekoh:
koji za mnom dolazi, preda mnom je
jer bijaše prije mene!«

ponedjeljak, 22.07.2024.

Profili

Pomisliš, hvala Bogu, eto sezone kiselih krastavaca; čak i moje morske ideje o profilima prihvaćaju na anketama... kad eto zla, ispliva na površinu poput gejzira u ledenoj i naizgled neprobojnoj zimi, a ja, ne zamjerite, ne mogu o tome ne napisati ništa. Ubiti i raniti desetak ljudi, pa to je poraz zajednice kakvog gotovo da nije bilo - i tko to ne može pojmiti, taj to zapravo niti ne želi pojmiti.
Površni pregled fejs profila tog čovjeka iz Daruvara puno pokazuje, tu se spominju i domovina i uniforme i oružje i pederi i svašta nešto – i to bi zaista moglo ići na mlin teoriji o plemenu, ali ja ne bih htio nipošto toliko generalizirati; on je devedesetiprve imao osamnaest godina, bio je dijete; ja dvadesetitri, to je ipak valjda velika razlika; čitav jedan svemir nas je dijelio, iako smo na sebi nosili iste krpe. Jesmi li svi mi opasni za ljude oko sebe? Ili je najopasniji onaj koji je ovome dao mirovinu; da je recimo završio neki zanat i radio do sedamdesete - imao bi što za uhvatiti se i pronaći neko zadovoljstvo u životu?
Sada možemo teoretizirati: ovo je psihički bolesnik, onaj čovjek što se zapalio prije mjesec dana na Markovu trgu je isto valjda bio psihički bolesnik (taj je barem naudio samo sebi i nikome drugome, a proglašen je na licu mjesta za niškoristi, ovaj je valjda puno učinkovitiji po toj logici). Sve su to psihički bolesnici, tritisućeišezdedetdevet ih je bilo prije deset godina, a sada tko zna koliko tisuća; i tako ćemo mi lijepo oprati ruke i reći; treba sve psihičke bolesnike strpati u ludnicu, tako da mi ostali vani budemo sigurni. Četvrtina djece, trećina odraslih imaju psihičkih problema; i njih isto treba strpati u ludnice? Je li to sada već doista, priznajmo, nešto katastrofalno - ili nešto nad čime valja i dalje odmahivati rukom?
Ali ne... radi se o tome kako ne samo da nije moguće unaprijed predvidjeti ponašanje pojedinaca, nego i o tome da je zajednica zakazala u cjelini svojim sustavom vrijednosti, nebrigom za druge ljude i nesposobnošću da se ikoga sasluša. Kada se onaj čovjek (isto branitelj) zapalio prije mjesec dana, onda je prevladavajuća teza bila, ne treba te ljude slušati i suosjećati s njima, nego liječiti. Ima tko će u nas o tome brinuti, je li.
Ali, liječenje - istinsko liječenje je slušanje. Upravo je recimo Freud poučavao da psihoanaliza mora biti bazirana na slušanju. Ne može se postići ništa u liječenju, osim stvaranja zombija i kljukanja pilulama, ako se nekoga ne sluša; pa osnovna stvar psihijatra jest razgovarati: o tome je pokojni Torre napisao valjda pet knjiga. A upravo to - istinsku skrb - nitko u ovom društvu nije voljan ni sposoban osigurati: nitko nije iskreno zainteresiran za riječi i život drugog čovjeka – i to je točka gdje se jedino ovakve stvari mogu prevenirati; mjesto na kojemu se netko osjeti vrijedan, poželjan i važan – a ne snažan i nadmoćan. Moć razdire duše kao solna kiselina. Ako s čovjekom nećeš suosjećati nego držati da si bolji od njega, onda zapravo pokazuješ da ti je on višak, roba, nula; sav je trud uzalud.
Dapače, usudio bih se reći, onog davnog časa kada su ljudi pristali na trgovinu; na stravičnu trgovinu koja glasi: postoje važne, velike i plemenite ideje koje su vrednije od ljudskih života što će im se polagati na oltar – toga časa su generirane i ovakve priče; toga časa su ljudski životi izgubili na cijeni i postali obične brojke. Važno je samo kako tko izgleda, što ima, čiji je i odakle je. Ljudi su utopljeni u tom svijetu nevolje, kompetitivnosti i zla. Nekada bi netko izmlatio ženu ili djecu jer niti je mogao niti se usudio išta drugo; danas svi imaju oružje, eksplozive, internet; danas je tehnički lakše i efikasnije pojedincima činiti zlo; samo njihovo, vlastito, autentično zlo.
Jedni će sijati teror radi neke svete ideje, drugi od pukoga užasa praznine; pa to u konačnici uistinu kao da je posvema isto; leševi ne brinu o razlogu svog nastanka.
Kažu psihijatri kako će s ovakvim stvarima biti još samo gore. S materijalnim, imetkom, zaradama, bedepeima, cijenama nekretnina može biti još tisuću puta skuplje i vrednije, ali sve je to mjehur od sapunice u kojem raste ova tmina. Ono od čega su mladi pobjegli u stotinama tisuća nisu toliko bili nizak standard i prekarnost, koliko ovaj mrak u ljudima kojeg su posijali rat, sebičnost i pohlepa, pa sada izbija na površinu.
Je li rat primjerice doista bio tog žrtvovanja života vrijedan? Ili bogatstvo, obećanja, riječi? Jesmo li doista stvorili zajednicu vredniju od pojedinačnog života? Postoje ljudi koji su se za tu priču uhvatili kao za temeljni smisao života pa poruzi izvrgavaju onoga tko misli drugačije; ako im proturječiš, osjećaju da kidaš taj njihov sveti smisao u paramparčad; iz poštovanja prema njihovoj boli zato ću s tim riječima ovdje stati.
Ne znam, nije to toliko više očito do države i sustava; izgleda da se još na sreću i malo toga dešava koliko su ljudi pukli. Ljudi su ponajvećma sami odgovorni za to što su učinili sa svojim životima, prihvaćajući sustav vrijednosti koji je naopak – i to je ono što osjećaju; osjećaju promašenost između onoga što su srcima željeli dohvaćati i pustoši u koju su zašli.
Toj metastazi nema, nekad se čini, više lijeka. Može se s vremena na vrijeme gasiti požar, ali osnovna pouka ovog stravičnog zločina jest: starčad treba pobiti; to je bezvrijedna gomila mesa i kostiju s preskupim smještajem, na kojem poslu zbog nebrige zajednice mnogi parazitiraju – to je ono što zapravo, ne lažimo se, većina misli, a samo rijetki imaju petlje ne samo na glas reći, nego i provesti u djelo, ali ne kako bi trebalo, polako i dugo, bez novih nepravdi - nego ovako; u trenutku, uz puno žrtava i boli.
Potresen sam i ne mogu pisati koncizno i vezano pa samo bacam misli; ne zamjerite.
Na koncu, opet još jedan besposlen muškarac bez ljubavi; baš kao i prošlog vikenda; ne umijem tu činjenicu zaobići. Ne daj Bože, mogla bi ovakvo što učiniti i žena - ali ja njima nekako više vjerujem da neće; žene kada nemaju što dati od istinski važnih stvari - onda niti ne uzimaju, samo ako imamo sreće naići na koju takvu. Neka će žena možda sanjati kakvu stvarčicu, ali sve je to istinski nebitno i nevažno; ona neće osuditi i oduzeti tuđe srce i život kao muškarci. Eto i ovdje, istinski heroj priče je konobarica koja je po cijenu vlastita stradavanja spriječila još gori ishod u kafiću....
Nas muškarce čitava života pak većinom uče kako je davati i pokazivati ljubav vrijedno prezira; neprihvatljiv znak slabosti; treba biti snažan, nadmoćan, jači; treba osvajati i grabiti, pokazivati trofeje i hvaliti se - a ne davati.
Iako, od svega će ti na koncu ostati tek ono što si dao, ne očekujući zauzvrat ništa.

petak, 19.07.2024.

O boli

ponedjeljak, 15.07.2024.

Požrtvovnost

Ako ima ičeg dobrog u vijesti o atentatu na Donalda Trumpa, to je onda činjenica da teoretičari zavjera na ovu pasju vrućinu moraju iznova smišljati obrasce u koje bi strpali još jednoga koji je u ruke uzeo mač pravednika. No, izuzetno je teško misliti da bi se svijet umio objasniti u jednoj ili dvije rečenice.

Prije nekih dva mjeseca, u slučaju pucnjave na slovačkog premijera Fica, bio je to navodno ostarjeli ljevičar (sasvim netipičan, jer je, što je vrlo nezgodno po teoriju, bio protu-eu, protu-nato i protu-zelenski raspoložen i radikalizirao se nedavno prije tog nedjela, ali to je bilo zgodno za prešutjeti i preskočiti), a ovaj slučaj Thomasa Crooksa – kao recimo niti slučaj nesretnog Danijela Bezuka iz listopada dvijeidvadesete ili onog norveškog Breivika ili čak nekog tamo Lee Harveya Osvalda, koji je bio sve samo ne star i okrenut osjećaju za socijalnu pravdu – ne uklapaju se u taj obrazac baš nikako; kakva nezgoda. Te golobrad mladac, te očito indoktrinirani radikal (potpuno svejedno je na koju stranu) koji od života nema ništa osim mržnje i osjećanja nevoljenja.

Lako je zaboraviti da pod svim tim ljudima postoji doista jedan zajednički nazivnik: užas praznine muških života kojoj su dopustili da se u njih ulije čitajući, prateći i sudjelujući godinama u nekakvim kampanjama, raspravama i životima za koje su uvijek krivi samo i jedino drugi. Sve knjige, glazba, priroda, događaji i doživljaji, sve lijepo, blago i jednostavno - u takvom paklu postaje besmisleno, jadno i nevažno: važno je jedino obračunavati se i mrziti s onim drugima, tuđima, njihovima.

Najstrašnije od svega nije to kada tebe netko drugi strpa u obrazac: to je tako ljudski, slabašno i očekivano. Najstrašnije je kada u obrazac sebe strpaš ti sam.

Morat će se povijest pisati iznova. A u njoj, sada je prilično očito, postoji i jedna neobična stvar; ako će Amerikanci imati prljavog rublja koje će se morati oprati, onda će to rublje prati kod sebe, u svome dvorištu. Jer, ne zaboravimo, da nije bilo awacsa i demokratske bidenovske goniometrije, tko zna bi li moguće bilo tako gordo i pobjedonosno rašarafiti onu zloslutnu Republiku Srpsku Krajinu prije trideset ljeta. Pored Clintonove prijateljske administracije s izdajničkim mrljama na štofu, nitko nije imao previše volje nakon jedne Srebrenice uvoditi sankcije za neku tamo Hrvatsku na kraj svijeta. Republikanci su ljudi od računovodstva a ne prekaljeni vizionari pa su u pravilu puno nezainteresiraniji za to što bi netko bilo kome u svijetu, pa i nama - spustio gaće, ili što bismo mi to rado učinili nekome drugome, samo da možemo i smijemo.

Ovaj put dakle, ma što o tome mislio Sabor i svi zakonski prijedlozi, neće biti ni awacsa, ni mladog muškog mesa, niti volje da se ratuje. Kako je nedavno rekao jedan Nato general, sva je sreća što su Rusi toliko pijani od moćimi osjećaja veličine, pa pojma nemaju da od Baltika do Biskaja ne bi bilo moguće sklopiti poštenu diviziju ljudi spremnih da štite i bore se za ono što imaju.

No, u toj povijesti; toj koja se već – nemajte u to sumnje – negdje piše, nipošto i nikada neće biti zasluženog mjesta niti za sve one koji su u svojim obračunima sijali osude i isključivost, iako su baš to riječi koje najdublje ulaze u tamne, slabe i nejake duše oko nas o kojima tako žalosno rijetko brinemo, pa u njima stvaraju beznadnu tminu koja potječe na akciju.

Društvo je flajšmašina; ako samo pokažeš da si slab, bit ćeš zakucan za pod uz radost promatrača. Ništa toliko ljude na žalost ne veseli koliko osjećaj nadmoći i tuđe slabosti. Zov tuđe grbače, makar samo figurativno, neodoljiv je.

Svi atentatori bili su gaženi, neshvaćeni, ponižavani, ostavljeni. Nisu umjeli pobjeći i izdići se nad zajednicom u kojoj jesu. Zlo ih je proželo do konca. Ne treba ih žaliti ni mrziti, nego razumjeti da tu društvo ne želi i ne može učiniti puno: društvo ne postoji zato da bi ljudi u njemu bili sretni, nego da bi se njima vladalo i upravljalo.

Povijest eto tako slavodobitno može zanemariti činjenicu da je ne bi niti bilo kada joj ne bismo dopustili da proviruje glavom svako malo; kada bismo baš mi, svi zajedno i svi odjednom, ili barem većina običnih i tihih, na sve njene marifetluke skrenuli glavom, odmahnuli rukom i kazali: neću svojim riječima ni djelima stvarati pakao; učinit ću nešto sa svojim životom; ja, sam sa sobom.

Čivjek da nešto sam učini sa svojim životom? Nemoguće.

Kad se sada recimo sjetim kraja osamdesetih, mogu sasvim jasno razaznati tko su bili ljudi oko mene koji su se na neki način bavili politikom; oni koje su zanimali neki drugi, mitinzi, revolti, šutnje, pravedni gnjev i nacionalni zanosi: bili su to ljudi koji nisu imali curu, niti su željeli ikoga voljeti.

Jer - ako iskreno zaželiš nekoga voljeti, možeš biti siguran da će ti se baš to vratiti istim sjajem voljenja. Nećeš imati vremena ni volje za vladanjem.

Eto, zamislite recimo predizborni skup bez muškaraca. Muškarci planinare, čitaju knjige, rade, kuhaju, plivaju, nabijaju loptu u zid, ljube, štucaju živicu, bave se djecom, čine bilo što na ovom svijetu što daje životu neki smisao i ljepotu; nema ih, toga što oni traže nema na nikakvim i ničijim predizbornim skupovima. I onda neki Biden, Trump, bilo tko slavodobitno dolazi na pozornicu i ogleda se, pa pita nekog svog potrčka, je li mali, a gdje su ljudi? Ovaj veli, pre'sjedniče, nema, nestali. Imaju pametnijeg posla. Onda pita sve one žene, je li, đevojke, a đe su vam čoeci? One se s nelagodom osvrću oko sebe; vidi vraga, mislile smo da ćemo ovdje nešto ušićariti, nekakav brak, karijeru, bjutilajn, bilo što, daj što daš, a ovdje samo neki žuti oronuli naporni čičica za mikrofonom i par služinčadi. Bjež'mo tamo gdje su muškarci!

Jer, dobro kaže stara izreka: čovjek je bogat onoliko koliko ima stvari koje u istom času može napustiti. U tome je sva filozofija radosti; ona nije cilj, nego posljedica čovjekova ispunjenja.

Možda onda ponad svega ostaje bespogovorno i bespovratno činjenica da su za sve ponajviše krive žene, majke i kraljice. Da su bezuci, crooksi, osvaldi, breivici i svi ostali glavosjeci imali s dvadeset ili sedamdeset godina - svejedno je - vremena, volje i mjesta baviti se ljubavlju ili smislom, vjerojatno bi im se fućkalo za njihove kenedije, trumpove, plenkoviće i fice. Jedna rečenica zanosa voljenja vrijedi više od svih herojstava pod nebom; ma koliko da su ti muški mozgovi tupi i glupi, shvatili bi to.

Žene su svemu krive, mora biti da je tako; kako bi moglo biti drukčije? Osim što su te lijene samosažalijevajuće mamlaze koji pored sve nepravde među ljudima još sanjaju o herojstvu i pucnjavi - rađale i odgajale, kako su se uopće bezobzirno i ledeno usudile ne voljeti ih baš takve kakvi su bili? Da su ih uhvatile za ruku malo energičnije, izbile im iz ruku mobitel i laptop i uputstva o Mannlicher Carcanima, tutnule grablje ili lopatu, pa rekle, daj preštihaj mi više taj cvjetnjak, mili - povijest bi bila samo nikome zanimljiva tema iz udžbenika za maturu, puna neke imaginarne požrtvovnosti, učenja i dosade. Kao recimo književnost. Sonja Marmeladova, moš' misliti. Tko bi se od klinaca u zadnjih pedeset godina u takvu jednu mogao zaljubiti, i od toga živjeti. Lakše je pucati s krovova za slavu.

"Sonja! ... Bijedne, krotke, krotkih očiju... Mile!... Zašto one ne plaču? Zašto one ne ječe?... One sve daju... gledaju krotko i tiho... Sonja, Sonja! Tiha Sonja!...«

Čitam jučer; četiri maturanta, odlični gimnazijalci, pet nula, pojma nemaju o tome zašto je ta neka fantomska Sonja požrtvovna i što je požrtvovnost. Ovo je svijet kojeg će baš oni jednog dana voditi.

Ispada da, nakon svega, ne bi trebalo biti previše tužan zbog toga što nas u njemu više neće biti.

četvrtak, 11.07.2024.

Stajanja

Kada ne možeš hodati dugo, ili brzo, ili oboje - ti ćeš hodati gledajući oko sebe pomno i oprezno, ne bi li izbjegao propustiti kakav prizor bogatstva, spokoja ili vrijednosti. Što dani bivaju toplijima, to je više takvih prizora oko tihog i polaganog hodača u ranoj jutarnjoj šetnji. Možda ne umiješ uhvatiti to blago i nenametljivo čudo tehnikom, ali nastojiš ne zaobići ga i zaboraviti, već iskazati mu dužnu i prikladnu pažnju. Otuda i ova stajanja, gledanja i čekanja; svjedoci želje za svjedočenjem o tišinama male radosti i vrijedna putovanja. Biti dovoljan jer jesi; koliko još toga još možemo učiti od ovog važnog svijeta što nas čuva i tješi a da mi to najčešće i ne znamo, ili saznajemo polako, na koncu svojih puteva, prepuštajući mu se.

nedjelja, 07.07.2024.

Kod

Dakle, bez puno filozofije: u Zagrebu na više lokacija postoji nekoliko trgovina koje pripadaju u tzv. charity shopove; mjesta na kojima možeš doći, donijeti što ti ne treba, odnijeti što ti treba i platiti kako i koliko želiš. Recimo, nedavno je otvoren Kod u Zvonimirovoj, dulje vremena već radi Qanah na Španskom i Vrbanima. Ne opskrbljuju ljude samo pakiranom suhom hranom i odjećom, neki čak i recimo knjigama ili starim posuđem; ljudi se uvijek iznenade kada shvate koliko im mnogo toga što imaju - uistinu ne treba; a baš na sumanutoj i ničim utemeljenoj potrebi za kupnjom takvih stvari temelji se ovaj svijet koji u tako velikom broju rađa siromaštvom, besmislom i ispraznošću.

Strašno je primjerice vidjeti koliko ljudi danas imaju odjeće; vele da mnogi od nas nose možda petinu onoga što imamo po ormarima; čak i u ovakvim "dućanima" mole, nosite nam samo sezonsko; nemamo kuda s tim.

Pogledajte samo oko sebe; koliko ljudi recimo automobila imaju jer su previše komotni i lijeni dogovoriti ili podijeliti korištenje s drugim, ili ići biciklom, pješke ili javnim prijevozom; koliko je hrane, napuštenih životinja, smeća, ambalaže, stvari koje nam nisu trebale nimalo ili tragikomično malo. Morali smo i mogli drugačije; svatko od nas doći će u nekom trenutku do tog zaključka. Nije mali broj slučajeva da čak lutalice i siromasi, za ne vjerovati, upadnu u kontejner s odjećom i tamo nasmrt zaglave.

Ovakve stvari, međutim, svjedoče kako ljudi još nisu izgubili kod dobrote i davanja.

Pa onda, da se vratimo na temu; ono što mi je posebno drago jest da su ovakve stvari osmislili i vode ratni veterani; kako jedan od njih, Mićo iz Zvonimirove kaže; kada je bila kriza, nepoznati su nam ostavljali kuverte s novcem ispod vrata s porukama potpore; ljudi sve češće svraćaju u njegov dućan, jednostavno jer trebaju jedni druge: ovdje to uvijek mogu dobiti; uz šalicu kave i sasvim poseban šoping. 

Čitam da taj novootvoreni dućan u Zvonimirovoj sada čak nema niti struje; hajde još ljeti tih par sati tjedno, ali da li netko znade, može li se zimi nekako akumulatorom ili na neki drugi način bez agregata barem osigurati čovjeku par sati nekog grijanja da sačuva zdravlje (uključenje po Elektri je beskrajno kompliciran poduhvat u iznajmljenom prostoru...)?

petak, 05.07.2024.

Kvalifikacije

Ljudi ne prate sport radi pobjeda, nego radi ljepote igre; to se najbolje moglo vidjeti po nedavnom nastupu hrvatske nogometne reprezentacije na kontinentalnoj smotri. U sjeni mnogobrojnih reklama, priloga i ekspertiza o tom događaju, koji - tko bi rekao - još uvijek traje, svoje ovogodišnje pripreme tiho su ovog lipnja odradili košarkaši.

Put kojim sada kroče započet je još prvog dana srpnja prošle godine, kada su među košarkaškim velesilama Irske i Luksemburga započeli pretkvalifikacije za Euro. S uspjehom, treba li to uopće reći. Nakon toga, pojačani kvartetom iz Eurolige i NBA, ispraćeni su bez previše nade na još jedne prekvalifikacije, u Istanbul. Znate već, pobijediti Tursku u Istanbulu pred petnaest tisuća navijača nije lako ni u boćanju. Ni, ovi naši i to su uspjeli, trasiravši tako put prema kvalifikacijama za Olimpijske igre. Jer, kao pravim poznavateljima sporta, nije vam ni to moglo promaći: da, ovo je godina s veljačom od dvadesetidevet dana.

Za sve koje košarka ne zanima, najbolje je da čitanje ovog teksta ovdje prestane. Ostali ionako već znadu kako smo u utorak navečer ukrotili Dončića; kako je Šarić ostvario treći triple-double u povijesti nacionalne momčadi i kako smo niti osamnaest sati nakon toga jedva prehodavši posljednju četvrtinu izgubili od Novog Zelanda. Jučer smo doznali da u subotu uvečer igramo sa Dominikancima, jer smo u drugom polufinalu tako spojili Slovence i Grke, što nam je bio neki tihi i nikad glasno izrečeni cilj. Ako prođemo, što neće biti nimalo lako, tada ćemo opet nakon niti osamnaest sati morati odigrati još i konačni obračun za Pariz, vjerojatno s odmornijim domaćinima i vjerojatno opet pred petnaest tisuća protivničkih navijača.

Jer, na Olimpijadi u turniru sudjeluje samo dvanaest momčadi; po teritorijalnom principu tu su tako recimo i Južni Sudan ili Australija; zbog toga tolika gužva. Fiba je polako postala smijurija od institucije; u ratu sa Nba i Ulebom ne može priskrbiti niti poštene termine, niti elitne suce, niti infrastrukturu; tjera ljude da igraju iscrpljujuće utakmice dan za danom; toga nema baš ni u jednom sportu, valjda ni u.... šahu.

Na koncu, samo bih posebno pozdravio kolegu Nessuno di voi; znat će on ako pročita, a ne možeš kod njega komentirati; dugo ga tu nema: svako dobro želim, da, očito, to je ta godina, čovječe :)).

ponedjeljak, 01.07.2024.

Lutanja

Lutati se može namjerno ili nenamjerno, no ono što je kod lutanja važno jest potreba umanjiti ili posvema eliminirati njegovu trajnost. Lutati bez kraja i potrebe za zaštitom ne umiju niti zvijeri niti bogovi; možda i ne zato što bi im takvo što s vremenom dosadilo – nego i stoga što oni ovdje sigurno nisu radi lutanja. Ukoliko barem na čas, nasuprot tome, smijemo pomisliti kako smo ovdje barem malo baš radi lutanja – onda nam ono, osim dopuštena i ljekovita bijega smije poslužiti i kao... ne umijem baš riječima opisati točno što, ali pokušat ću prenijeti vam to ovim fotografijama.

Topao proljetni uzduh širokih riječnih dolina; mekana i obojena popodneva prepuna peludi, čežnje i blagosti; šuštave trave i osušeno raslinje što pucketa pod nogama gotovo pa izgubljena namjernika; osjećaj da sve manje i manje toga moraš, a sve više toga želiš od onoga što željeti nije posve korisno, uputno ili umjesno. Pa kao što u kasno zimsko popodne, ma kakvim ljepotama okruženi bili, moramo polako već u ovakvim prilikama voditi računa o svojoj sigurnosti, toplini i utjecanju nevoljama; ovakva popodneva lišavaju nas gotovo pa svake brige i strepnje radi toga.

Teško je za takvo što pronaći društvo; ljudi bi možda željeli osjetiti isto to što osjećamo i mi – ali ne u vrijeme i ne na način kojeg mi upražnjavamo; čovjek možda baš na takvim mjestima i u takvim prilikama spozna koliko je pod nebom istinski sam i svoj; ili nije svoj, nego nečiji, ili nepronađen, ili izgubljen; kako se već kome posložilo.

Ono što nas ovakva mjesta mogu učiti; samo ako im to dopustimo, jest upravo to da ne može biti nikakve radosti niti punine između nas i drugih ljudi sve dok sami sebi ne postanemo dobro društvo, pa zaboravimo na sva moranja, trebanja i čekanja, ili barem ona koja nisu neodgodiva – i prepustimo se ovoj tihoj i nenametljivoj školi svakodnevice. Ili, kako bi rekli oni davni, iskusni, koji su dobro znali: čovjek je bogat samo onoliko koliko ima stvari koje istog časa bez oklijevanja umije napustiti.

Jer, nisam to ja kazao, ali volim podvući kadgod mogu; sve nevolje ovog svijeta leže zapravo u činjenici da najveći broj ljudi sam sa sobom u miru ne umije biti niti časka.

Dopusti li sam sebi vježbanje ovakvog čega, sasvim je moguće kako će čovjek jednoga dana smjeti nadati se tome da - barem na malo - postane za nekog drugoga dostojan čekanja, pozivanja, šutnje u društvu, trajanja.

utorak, 25.06.2024.

Sumrak

- Umorna si još?

- Jesam, jako.

- Da prošetamo?

- Ma daj, ne pričaj svašta; da si i zdrav, vidiš da je sve pusto; ako su ljudi zatvorili sve prozore i ne izlaze van, nije loše da i mi budemo unutra. Gledaj taj svoj nogomet i strpi se tih tjedan-dva; odmaraj i ne fantaziraj kao obično.

Onda oboje zašute; on iskorači van do cvjetnjaka pa se okrene gledajući iznad krovova; tamo gdje se sinoć u ovo doba dizao valjda kilometar visok stup crna gusta dima što ga je vjetar lagano nosio na drugu stranu, prema jugu i istoku - večeras je samo tiho, blijedo nebo na kojemu se jedva naziru prve zvijezde.

- Ali čekaj, pa ti sada sjediš na jastuku koji je čitavo vrijeme bio vani - reče joj tiho.

Oboje nepomično šute i gledaju se u oči, pa se s prstom pred ustima ili negdje visoko u zraku pretvore u uši: vrela ljetna noć tek što nije pala, a s nedaleka igrališta i iz okolnih dvorišta dopire zamjetna cika i dječja galama.

Da, vani se igraju djeca.

Od tog inače sjajnog, a sada nekako strašnog saznanja zastanu i još dublje zašute; kao da im se u utrobi nešto na čas zamrzlo i zastalo; nešto crno, preteško i strašno, jače od svake riječi ili misli. Kada se u čovjeku zamrzne obećanje koje bi mogao dati djetetu; tiho, jednostavno i jasno obećanje da će sve biti dobro - riječi i misli u njemu presahnu poput davno zaboravljena vrela.

Zato će još nekoliko minuta zajedno šutjeti u toj već priličnoj, mekoj i tustoj tami, posvema obuzeti posljednjim riječima što ih je jedno od njih gotovo makinalno izgovorilo:

- Gledaj, pa ako djeca... čuješ... pa što onda mi starci imamo brinuti? ....

U mraku im sjaje oči; navikli su odavna već znati; kada su zajedno, strahu nije baš mjesto među njima. Dobro; što se i koliko umije i može, na njoj je više usmjeriti i znati, ali i on će bez riječi uzdahnuti pa odmahnuti rukom gledajući u nju: ništa mi se više lošeg ne može desiti, no to nipošto ne znači da nema onih drugih; važnijih i krhkih; onih kojima bi itekako moglo.

Sve je počelo još davno, davno; kada smo pristali živjeti u ambalaži. Plamen pročišćenja; do nas je, nije do njih. Ovako je bilo lakše; prenijeti brigu na druge.

Oboje prekriže ruke, pa iz njegovih usta iziđu riječi

- ... a krijesnice...?

... i onda se oboje barem malo nasmiju.

- Ići ćemo i do njih, obećavam ti.

petak, 21.06.2024.

Pravopis sjećanja

Četvrtinom sam svoje krvi Goranin; ta četvrtina očito je toliko jaka da me nerijetko povuče i pretegne nad ostalima; šume, drveće, pustoš bez ljudi i naselja meni ne da nisu strani, nego su privlačni i ispunjeni ljepotom i blagošću.

Nije naravno samo ljepota i blagost tu posrijedi; čitava moja obitelj iz tog kraja zapravo je iselila; kako veli moja žena, a ako itko znade – žene znadu: što ti misliš, da je tamo bilo dobro, ne bi ih osam od deset otišlo sve tamo do Pittsburgha. Čak je i moj djed davno, kada sam bio mali, pa se uvečer pričalo u mraku, uz svijeće, redukcije struje i jezičke plamena koji se ocrtavao iz štednjaka u kojem su se pekle police krumpira sa zeljem – znao pričati o tome kako je vjerojatno baš hiljadudevetstotridesete, kada je najmlađa teta već baki bila u trbuhu, a kriza na vrhuncu – nabavio kartu za brod iz Genove prema Americi. Nije mu to bio toliki problem, imao je tada dva zanata, kovački i bravarski; kažu da je to slično kao da danas imaš dva fakulteta.

Sva njegova braća i sestre već su bili preko; baš sva – osim najstarije gluhonijeme sestre koja je ostala s roditeljima u rodnoj kući. Djed je iz Zagreba pošao oprostiti se sa svojima; otac je zavapio, zalomio ruke i zaplakao nad hudom sudbinom i tiho prošaptao „sine, ostani“ – i sin je ostao; koja je god vojska došla, on je u njoj poslije bivao civilmajstorom, pa dočekao smrt u krevetu; zapravo zadovoljan, duboko u mirovini.

I tako je prokockana prilika da i ja, barem napola neki ja, budem Amerikancem; možda je to zapravo nešto sasvim dobro; ali nije to sada tema – tema je nešto sasvim drugo, što je vezano uz kraj iz kojeg djed potječe.

Djed i njegovi imali su nešto zemlje i šume; dio toga – barem ono za što sam putem upisnika i imenika u gruntovnicama uspio saznati – danas imam i ja; zemlja je tada bivala pravim blagom; nekada se velik dio ljeta provodio u planini, na košnji i sječi drva; često su za takve stvari bivali unajmljeni i radnici; jedan od takvih događaja djed je znao prepričavati svjedočeći kako je za dlaku izbjegao osvetu žandarske potjere koja je gonila atentatora na ministra.

Onda su stigle godine i umiranja; prvo su umirali djedovi, pa očevi; stizali su ratovi i nestajale generacije – i tako sam se negdje početkom ovog stoljeća obreo u tom kraju, prolazeći s mora kući.

Sjećam se dobro, bio je kraj ljeta; vjetar je glasno šumio u krošnjama starih hrastova i bukvi tamo negdje blizu Lokava ili Fužina; nas četvero šetali smo i uživali u tom svijetu samoće i tišine, pa smo tako došli i do teme vlasništva; kćer je uvijek bila poduzetna; tata, pa zar su šume i livade naše – i dok sam ja njoj objasnio kako šume i livade ne možeš imati; mogu samo one imati tebe – već te zime ja sam bespućima interneta pretraživao katastre i gruntovnice, pisao mailove, pribavljao isprave, kontaktirao mjernike – pa je stiglo to neko proljeće puno iščekivanja i nemira.

Platili smo čovjeka koji je u džepu imao onaj maleni uređaj za komunikaciju sa satelitima, i tako smo čitavo jedno jutro na nekoliko mjesta zabijali kolčiće, vozili se pustim i nepoznatim makadamima, zapisivali smjerove, raskrižja i puteve; otkrivali nešto što je do tada bilo potpuno strano i daleko. Nikada neću zaboraviti kada smo stigli iznad Lučica, pa je čovjek pogledao tu veliku zemlju i šumu, počešao se iza uha i rekao, možda smo mi ovdje prvi ljudi nakon trideset ili pedeset godina.

Sve smo mi to onog proljeća morali iznova pronaći, identificirati, okružiti i ophodati, jer odavna već nije bilo nikoga živog tko bi to umio sam od sebe i po svome pamćenju i znanju; sve – osim jedne zemlje imenom Vlaške Vode. Kada smo se automobilom približili tom mjestu, na strani na koju je pokazivao uređaj bila je teško savladiva strma pošumljena padina; zarasla šikara i neprolazno raslinje; bio je već skoro sumrak pa smo jednostavno odustali; upamtio sam kamen kod kojeg je valjalo stati i orijentirati se – i obećao da ćemo se vratiti; jednog dana sigurno ćemo se ovdje vratiti – izrekao sam obećanje više sebi nego drugima.

Kako već to u životu biva, ne prolaze lako samo dani; prolaze mjeseci i godine; meni je od svega toga danas zapravo ostala navika dolaziti na jednu od tih zemalja; daleko i visoko na brdu – na tisuću metara nadmorske visine; hodam do tamo više od pola sata od mjesta gdje ostavljam vozilo; put je to kojim moraš proći ako ne želiš uništavati auto na oštrom kamenju i šiblju.

Najčešće posljednjih godina odlazim tamo sam samcat – jer nitko drugi uz mene za to nema vremena, volje niti interesa; uprtim ruksak i podvežem čvrste gojzerice, pa hodam čisteći misli i klanjajući se snazi stoljetnog drveća i visokih suhih trava. Onda tamo gore pokupim nekoliko starih otpalih grana, zapalim od toga malenu vatru dovoljnu da se podgrije kava ili ispeče komadić nečeg jestivog, proširim slova na nekom hrastu što ih je očito urezao još moj djed imenjak, pa sjedim, šutim i žmirim dok ptice pjevaju, vjetar šumi a tišina te obuzima poput plime.

Vlašku Vodu posjetio sam tek nekoliko puta a prvi je bio ovaj o kojemu sada pričam: znao sam gdje se nalazi onaj kamen – i smjer odakle valja krenuti, pa sam od kuće prema Gorskom Kotaru krenuo još pred zoru; tog ranog jutra svratio sam onda na kavu u lovački dom koji je još u to doba radio na mjestu na kojemu se inače parkira vozilo. U domu sam popričao s vlasnicom; izjadao se kako nikada nisam uspio doći do Vlaške Vode; u taj je čas stigao njen suprug i bez ikakva premišljanja kazao:

- Ako to itko znade, onda znade Marko...

Ovdje nećemo koristiti prava imena; drugačije se taj čovjek zvao; kažem zvao – jer prije nekoliko godina pročitao sam nešto o projekciji jednog filma kojoj je prisustvovao, pa je potom kroz nekoliko mjeseci vezano uz reprizu napisano da je preminuo. Naravno, radi se o događaju kojeg ću niže spomenuti; no čekajte – moramo nastaviti priču; još smo u domu i čekamo što ćemo dalje.

I tako smo vlasnik doma i ja pošli mojim vozilom do malene drvene kućice, gotovo raspale barake okružene zelenilom na uzvisini na kojoj je stanovao Marko; čovjek ga je s puta zazvao – bilo je rano subotnje jutro, možda još niti devet sati, a iz guštare dvorišta na cestu je izišao sijed i mršav čovjek od sigurno osamdeset godina; no – čio i vedar; uljudno smo ga pozdravili, ja sam se predstavio; on je pitao čiji sam, pa sam kazao prezime svog djeda – i dalje je pažljivo slušao što sam mu želio kazati; izvadio sam nekakve nacrte iz katastra; stari je to ovlaš pogledao, pa kada sam spomenuo Vlašku Vodu, odmah je rekao da sjednemo u auto i pođemo dokle se dade voziti, a dalje ćemo pješke.

Domara smo vratili u dom, pa smo se potom nas dvojica povezli dalje, sve do kamena kojeg sam već spomenuo. Tamo smo sa strane puta ostavili auto, a Marko je potom kazao: sad ćemo mi to, začas.

Uto stari gotovo četveronoške poput spretnog mačka skoči na onu strminu; nije prošlo nekoliko trenutaka, a vidio si njegova leđa kako se penje prema šumi. I ja – što ću; u čovjeku proradi nekakav ponos, pa ne daš na sebe; ako može stari, valjda mogu i ja – i tako eto i mene već ubrzo za njim; rukama hvatam šiblje i grebem zemlju, pa s dušom na nosu ulazim u šumu jedva nazirući njegov lik u polumraku.

Onda nakon nekoliko minuta dolazimo na vrh brda; potom Marko uzvikne provjeravajući jesam li iza njega, a poslije se spuštamo još par minuta kroz gustu šumu. I vidi - doista, nailazimo na malen izvor ograđen kamenjem i betonom; postaje mi jasno zbog čega to mjesto ima vodu u nazivu; potom još možda niti stotinu metara ulijevo, prema sjeveru – i Marko je uvjeren; našli smo je. Sav zadihan i uzbuđen uzimam neku traku što sam je ponio u ruksaku, pa je vežem oko prvog stabla, ako ikada više stignem ovdje – da znadem naći.

Potom se nasmiješimo jedan drugome; pričali nismo gotovo ništa; kako smo došli, tako i odlazimo nakon što on pokaže glavom na smjer povratka; on ispred, opet penjući se, pa nakon onog hrpta silazeći strminom – a ja jedva hvatajući njegov tempo. Onda ga odvezem do njegove kuće; pitam jesam li što dužan (i dobivam gotovo posprdni osmijeh), da popijemo barem nešto u domu – ali on odbija; ima posla, subota je ujutro, mora poći naći se s nekim, kakva pića i gubljenje vremena.

Stežem mu ruku i glasno zahvaljujem, on odmahuje – ma ništa, samo ti pitaj ako ti što još treba; pa nestane u onom gustišu svog dvorišta, iza stoljetnih borova, čempresa i grmlja, dok mu neko staro pseto obigrava oko nogu.

Vraćam se potom do doma da barem zahvalim onom čovjeku što me s Markom povezao; on me znatiželjno gleda, jesi li našao što si tražio – jesam, rekoh, gospodin Marko je našao odmah; veli mi čovjek uz glasan smijeh; ma nije ti on nikakav gospodin; Marko je prošao i preživio - Matić poljanu.

Sretao sam kroz život razne ljude; neki su preživjeli i Staljingrad i logore i čitavo jedno proljeće prelazaka preko onih dalekih i šumnih rijeka; drugi su stotinama kilometara kao gubavci bez suda i osude hodali bez prestanka, samo kako ne bi pali na tlo i pretvorili se u prah, zemlju i ni u što. Zajedničko svima jest to da sam o tome gdje su bili saznavao od trećih; o tome što su doživjeli svi su oni - šutjeli.

Zapravo, ono što je čini mi se puna istina o ratovima jest to da ljudi koji su ih doista prošli, koji su doživjeli njihove strahote i iznijeli ih na svojim plećima – imaju još samo potrebu o tome šutjeti. Rat je najstrašnija od strašnih stvari koje jedan čovjek drugome može učiniti; toliko strašna da se o njoj u ljudskim riječima ne može stvoriti neki valjan smisao; jedino što o ratu još suvislog dobar čovjek umije reći jest sjetiti se onih kojih nema.

To bi morao biti pravopis ratnih sjećanja; oni koji su preminuli nemaju nijednog drugog glasa osim našeg pamćenja.

Poslije sam još nekoliko puta bio kod Vlaške Vode; upamtio sam onaj kamen i onaj izvor nedaleko od naše šume; danas na svakom mobitelu postoje precizne oznake lokacije; postoje Arkodi i Geoportali i katastri i gepeesovi i stupnjevi i minute; ne trebaju mi više mjernici i savjetnici, čak niti stari Marko; sada mogu sam doći do nekuda, pa zabijati kolce naopako okrenutom sjekiricom u zemlju i čistiti otpalo granje s nje. Kada dođem na Lučićki vrh ili onkraj Petehovca, zastanem pa zasjednem u travu, strpljivo se ogledajući neću li negdje možda zasmetati kakvom medvjedu ili vepru.

Zahvalim Bogu što još uvijek svi investitori, poduzetnici i vizionari zaobilaze ovaj kraj u širokom luku; čak je i onaj makadam sada već prilično zarastao i suzio se; jedva ćeš na nekim mjestima i nogama proći, a gdje bi kakvim vozilom. Naučio sam svoju djecu kako do tamo doći i kako bez problema pronaći te zemlje; mislim da je to sasvim dovoljno za jedan život – ovaj moj.

Pa se nasmijem i odmahnem rukom; sjajna je stvar izbjeći ratove, tmine i nevolje i dobiti šansu živjeti u spokoju i radosti. I zahvalim dragome Bogu na tome, čitavim i punim srcem. Ako postoji nešto što se ne smije prepustiti zaboravu – onda je to baš ovo što bez pogreške saznaš svaki put kada te goranske šume okupaju svojom snagom.

ponedjeljak, 17.06.2024.

Crvena marama

Crvenu maramu nosit ću ja - i plavu titovku, tra la la la.

Ove pomalo djetinjaste, davne i tako obične stihove većina nas rođenih prije osamdesetih (ili barem njihova konca) pamtit će po primanju u pionire: sati i sati dječjih života utrošeni su kroz jeseni što su nailazile s vremenom u uvježbavanje ovakvih pjesama i igrokaza, da bi negdje duboko već u hladnim danima, kada se dijete počne nadati nekakvom koncu polugodišta, praznicima, snijegu, veselju, koncu te muke sa školom i učenjem – dobili svoj smisao i oličenje u školskim dvoranama i aulama, u polumraku svjetine roditelja i rodbine što je željno iščekivala zagrliti svoje novopečene pionire.

I ja ih pamtim po tome svemu, po čemu bih drugome – ali pamtim ih još po nečemu; nečemu što je za mene bila škola života.

Nije to škola ljubavi; mogao bih ja ovdje bez većeg problema smisliti priču kako je to što sam napravio vidjela neka Sanja ili Tanja, pa sam nestao iz njena vidokruga; možda je i vidjela – ali meni do toga nije tada bilo stalo; barem ne toliko koliko bi mi do nekih takvih stvari bilo stalo danas.

Bila je to prava škola života.

- - - - -

Ono što je u tvom životu od svega tada još uvijek važnije, to je doba promatranja; doba učenja o zajednici ljudi oko tebe. Otkada počinješ razumijevati sebe i život, sasvim ti je jasno kako ljudi jedno misle, drugo govore a treće rade; tako je to svugdje oko tebe; čak i među djecom s kojom se družiš i njihovim obiteljima; kod kuće se ne govori ono što se govori vani i obrnuto – pa te takve stvari brinu, upadaju u oči, žuljaju.

Jer, dijete si: želio bi živjeti tamo gdje se iskreno i jasno sve može reći čovjeku do tebe. Boli te to što razumiješ kako je takvo što nemoguće; ili ćeš biti ismijan, ili će se na neki čudan način promijeniti život tebe i tvojih najmilijih koji pri mnogim stvarima kada ih pričaju drže prst pred ustima i značajno te gledaju. Možda će se zbiti neko tko zna kakvo zlo – jer svi pričaju o nekome zlu i zlo ne silazi s mnogih usta odraslih, ali nikome se oko tebe baš previše zla ne dešava – ili to tvoje dječje oči ne mogu vidjeti niti pojmiti. Ljudi rade, žive, druže se, ali čim uđeš u toplinu nečijeg tuđeg doma, zavlada neka šutnja i razgovori pogledima; postoje u svačijem domu prostorije u koje se ne ulazi; čitavi katovi na kojima nikada nisi bio – baš kao što niti kod tebe drugih nikada nije bilo.

Svijet oko tebe – barem te tako uče – jedna je velika oranica nad kojom valja dobro zasukati rukave, pa ujediniti snage i dobro je uzorati. Činjenica da čovječanstvo do danas takvo što čini slabo ili nikako (koju svakako možeš otkriti iz riječi i odmahivanja rukom odraslih oko tebe) može značiti samo to da se ljudi još nisu u dovoljnoj mjeri na takvo što odlučili; nisu dobro promislili niti uvidjeli da samo jedni zajedno s drugima nešto mogu i vrijede – tako to izgleda kada se o tome priča u školi.

Ono čemu te uče i što slave, to je rad (slično je i danas: svima su puna usta rada, a nikome plaće); rad dobiva aureolu i čin svetosti; sada je važno učiti, kao što će sutra biti važno uklopiti se; raditi i doprinositi napretku zajednice i svijeta oko nas.

No, odmah vidiš da nešto s tim svijetom ili njegovim tumačenjem nije u redu; već u svijetu djece oko tebe više se cijene oni koji više imaju ili izgledaju lijepo u odnosu na one koji nemaju ili nisu lijepi. Važniji su oni što voze bolje automobile; važnije za sve oko tebe su djevojke s dugim nogama i dubokim dekolteima od onih sa zagledanim očima ili sanjivim osmijesima. Ne smije se takvo što govoriti naglas, ali ti je iz ponašanja ljudi jasno kako stvari funkcioniraju; što budeš stariji, postat će ti jasno koliko zapravo zlo u tom nepreglednom jazu između učinjenog, izgovorenog i promišljenog leži: ono zlo koje će kroz nekoliko godina izbiti na površinu i dovesti do rata, zato što smo jedno mislili i govorili kod kuće, a drugo vani.

Otkad znaš za sebe, ljudi žive u laži.

Nisi više tako malen; počinju te zanimati pisanje i knjige; imat ćeš uvijek u tome neku podršku svojih profesorica; i u osnovnoj i u srednjoj školi bit će to neke prilično staromodne gospođe za koje ćeš u početku vjerovati kako i one zapravo lažu kada rade svoj posao.

Tek poslije otkrit ćeš kako je većina ljudi takva; većina ljudi kada rade postaju nezainteresirani sanjari – usredotočeni posvema daleko od mjesta svog posla. Ove žene na neki su čudan, topao i lijep način baš tebi otkrivale smisao i važnost pisane riječi; po tvome interesu za ono što čuješ i pročitaš i načinu na koji odgovaraš kada te nešto pitaju razumjet će da si zapravo duboko zainteresiran za to što one rade.

Takvo što bit će ti mnogo važnije u srednjoj školi; tamo će tebe i tvoje profesorica književnosti pozivati na razgovor kako bi vas uvjerila da baš to pođeš studirati; no ovdje, u osnovnoj školi, gdje je mnogo rjeđe da se itko za nešto takvo zainteresira – to će tebi biti ljepše i izraženije. Osnovna škola istinsko je mjesto susreta i miješanja svih slojeva društva; svi oni koje će putevi vrlo brzo odnijeti na razne strane i razići se – sada su ovdje u klupama jedni do drugih; budući inženjeri i propalice, doktori i prodavači, vozači i baletani.

Kao da ti to u doba o kojem priča ova priča zapravo postaje jasno: ako si igdje osjetio početak nečega što će te zalijepiti za riječi, to je moralo biti baš one tmurne i duge jeseni osamdesete; jeseni u kojoj ćeš završavati osnovnu školu i razilaziti se s ljudima koji su obilježili tvoje djetinjstvo, pa ih polako jednog po jednog slati u prošlost svog života, da tamo prebivaju zasvagda.

Tu će prošlost ljudi, događaji, stvari nastanjivati sve do kraja tvoga vremena – a njihove male i vječne nastambe postat će riječi. Riječi će izbrisati jasne granice sjećanja i mašte i spajati ono što je doživljeno i nezaboravljeno s onim što je promišljeno i izmišljeno; samo riječi.

No, teško je s riječima. Želiš li se baviti njima, pisati, razgovarati, čitati; zato moraš postati dio literarne i recitatorske grupe. U tim je godinama nemoguće činiti takvo što sam – još si mlad i nemaš pojma odakle bi počeo. Teško je to objasniti ljudima današnjeg doba; ne da nema interneta, nema zapravo niti knjiga koje bi čitao ako ne znaš kuda bi i kako bi – a znadeš da moraš, kada pročitaš svog prvog Sinkiewicza ili Vernea.

Stoga poslušaš ono što ti kaže profesorica: učlani se u grupu; imat ćemo priredbu za Dan republike. To je dakle cijena; morat ćeš recitirati i sudjelovati u nekom igrokazu, a ostalo vrijeme češ čitati i pisati.

I tako, od ranih dana morat ćeš razumjeti kako nema ničeg što bi bilo besplatno; besplatne i najbolje stvari zapravo će doći u tvoj život mnogo kasnije, kada ih više ne budeš očekivao i kada im se nipošto ne budeš nadao. Svakog tjedna okupljate se uvečer iza nastave u prašnjavoj, slabo osvijetljenoj i polupraznoj učionici na drugom katu stare škole pod brdom; što se zima više bliži, ta su okupljanja češća i dulja; nekada se čita, a nekada piše.

Slušaš i upijaš sve što se tamo govori, pa zamišljaš sebe s perom u rukama; nema tada niti pisaćih mašina, a kamo li računala; po prvoj pisaćoj mašini, onoj Unisovoj, malenoj, što stane u krilo, počeo si lupati kod Starog možda u proljeće prije toga kada ju je dobio zamjenom za bonove zaslužene u vezi nekog radnog jubileja; sve što se u tvome životu piše, piše se u velike prastare bilježnice po kojima se poslije šara, ispravlja i ponavlja.

Čita se u početku ponajviše ono što je kratko i razumljivo; neki Andrićevi i Krležini tekstovi o pisanju i čitanju. Onda dolazi praznik; treba odraditi dug prema državi; učite napamet nekakav recital skrpan od valjda šest ulomaka raznih autora; u njemu je uvijek riječ o herojstvima, o prerano izginuloj mladosti, o patnjama i izdaji. S tobom je tamo doista možda i neka Sanja ili Tanja, pa se pogledavate i ponekad se odvažite na razgovor; dešava se to u tim godinama sve češće i jače; odvažan si sada već preko neke mjere pa se ohrabruješ i razgovaraš s djevojkama, započinješ prvi. Već si prošao maleno maturalno putovanje jer ste osam prvih dana tog rujna putovali nezaboravnom i toplom Makedonijom; osjećaš da polako u tebi počinje bujati život i ljepota u njemu.

Petkom uvečer iza nastave organiziraju se prvi plesovi; trešte gramofoni i na njima se vrte nove i nepoznate ploče s kojih pjesme govore o ljubavi, buntu i sjenama koje će se, ipak, tek za kakvih desetak godina nadviti nad nas. Te jeseni natjerat ćeš starce da ti kupe prve visoke zimske cipele; do tada si nosio stare djedove bakandže za snijeg; već sljedećeg proljeća sjajno će poslužiti kada tamo preko pruge, na početku Trešnjevke budu gostovali Gill i King i Milan i Vd, pa Koja sjedne na stepenice i zabije glavu u šaku ridajući kako nikada više u životu neće svirati bas gitaru; ali dalek je još put do njih; još smo tek prvi put pogledali neku Poštansku kočiju ili Udaljenu trubu ili poslušali kakvu Domjanićevu i Matoševu pjesmu ili novelu što bi je naglas iz one crvene stare knjižice čitala tvoja baka; daleko smo još od gnjeva i usamljenosti.

Priredba koja se priprema sastoji se i od vašeg recitala, ali i od plesa i pjesama; sudjeluju i školski zbor i neka plesna grupa; plešu se kola i prave plesne točke. Posljednjih nekoliko dana provodite u dvorani uvježbavajući redoslijed i točke izvođenja; iako si praktički godinu dana mlađi od svojih vršnjaka u razredu i toj grupi, izrastao si te jeseni iznenada i mnogo; povjerena ti je jedna od glavnih uloga u recitalu, jer već imaš nekakav dublji i ozbiljniji glas.

Baka je za tebe s dna ormara izvadila stari djedov džemper; djed je preminuo pretprošlog proljeća; kada ga izvadi, prislanja ga na lice tiho i bez riječi, gotovo skrivajući to od tvojih očiju pa duboko udahne miris i pruža ti taj tamni i topli komad odjeće kao u nasljeđe. Navlačiš ga preko ispeglane bijele košulje, preko toga oblačiš svoj prvi dugi kaput kojeg si naravno naslijedio valjda od starijeg bratića - i odlaziš u noć.

Priredbe za Dan republike važni su događaji; odvijaju se dan ili dva prije samog praznika u dupkom ispunjenim školskim dvoranama; prije svega odvit će se scenski, glazbeni i plesni program, a potom, kada vi što se predstavljali već napustite dvoranu, primat će se prvašići u pionire. Tebe sljedećeg proljeća čeka upis u srednju školu; ne zanimaju te odviše niti tvoji vršnjaci a niti budućnost koja je odavna već za tebe negdje nacrtana i osmišljena, pa je ti samo moraš ostvariti i pretvoriti u djela; ono što se pomalo sve više zanima i draži, to su ljudski postupci i djela; ponašanje i razgovor.

Priredbe se odvijaju kasno poslijepodne, da na njih mogu stići svi od roditelja posljednjeg đaka do direktora obližnje pivovare ili službe društvenog knjigovodstva; što je praznik bliže, i broj uglednika sve je veći. I tako, priredba počinje točkama zbora, onda se s njima izmjenjujete vi; ti bez problema izgovaraš naučeni tekst i vaše se točke završavaju; potom stajete u stranu, kako ne biste smetali drugim izvođačima; dešava se tako da si baš ti stao do prvog reda u kojem su uglednici, a na pozornici se izmjenjuju zbor i neki plesači; u taj čas odjekuje dvoranom upravo pjesma s kojom smo ovu priču i počeli – i deseci malenih dječjih glasova započinju pjevati o crvenoj marami i plavoj titovci na glavi. Plesači na pozornici formiraju neki uzvišen i jasan polukrug, a u tom polukrugu na podu nalazi se velika crvena zvijezda obrubljena žutim obrubom s resicama.



Prvi čovjek do tebe, vjerojatno neki direktor tvornice ili predsjednik kakve mjesne društvene organizacije, čovjek ne još star niti sijed, u najvećoj snazi, zamišljen i zavaljen u stolac gleda u tu zvijezdu, pa te rukom povlači za onaj džemper k sebi: vidiš, ona zvijezda na podu, daj pokupi to, palo je, pa da ne gaze po tome. Ti nemaš pojma o točki plesača, je li ta zvijezda tu zaista pala s nekog tko zna čijeg neba ili ju je netko stavio s namjerom i svrhom; tek ste dva ili tri puta prethodno uvježbavali nastup zajedno.

Oko tebe su nastavnici i službenici, gledaju sa zanimanjem zašto ti se onaj čovjek sada obraća, a ti – što ćeš, poslušaš ga, pođeš između razigranih dječjih tijela na pozornicu, pa povučeš tu zvijezdu i staviš je negdje uza zid dvorane. Već u sljedećem času oko tebe je nemir i žamor; članovi plesne grupe skaču i prosvjeduju; daj, što ti je – pa što radiš – i tako onda vraćaš tu nesretnu zvijezdu ponovno tamo gdje si je našao, shvaćajući da si zapravo tek nasjeo nekakvom izmišljenom i nepoznatom autoritetu umjesto da upitaš one oko sebe o čemu se radi.

Što ćeš; čovjek je stariji i ne smije mu se protusloviti; takva su to vremena. Vraćaš se na svoje mjesto uz zid dvorane, pa te on konačno pogleda uz ispriku i pokret rukom – nisam znao; ali malo će tko to vidjeti i malo će ti to koristi donijeti.

Nije tebi toliko do toga što te sada druga djeca gledaju s podsmijehom i nevjericom; možda je među njima i ona Sanja ili Tanja; jasno ti u tom času mora postati kako nikada više, barem ne u tom vremenu, s njom nećeš moći progovoriti niti riječ.

Tvoje oči tek sada susreću se s očima tvoje profesorice hrvatskog: sva tamnocrvena i zajapurena u licu ona te gleda strogo i prijekorno; najradije bi – vidiš to jasno - iskočila iz kože pa te ispljuskala da te dovede u red. Možda zapravo i ne toliko radi toga, nego zato da drugi vide kako je to učinila; tko zna zašto si ti zapravo išao činiti takve stvari i što si time želio?

I tako na barem godinu ili dvije umire tvoja želja i tvoja agilnost prema pisanoj riječi. Ostatak godine ti ćeš nevoljko i s grčem u želucu dolaziti na susrete skupine; susreti će se prorijediti i potpuno nestati kako se bude primicalo proljeće; nakon Dana republike bit će ih možda jedan ili dva, a potom će nastupiti dugi zimski praznici. No, kao što vulkani nikada ne umiru, tako će i u tebi ta strašna i snažna potreba biti zatomljena tek nakratko, na godinu ili dvije, pa će opet probiti na površinu kada sljedeće jeseni, u drugom razredu srednje škole, usred neke strašne viroze ili gripe u ruke uzmeš i progutaš onaj strašni i neponovljivi Zločin i kaznu – i jednom se zanavijek zaraziš tom nevjerojatnom i neobranjivom kugom čitanja.

Poći ćeš otuda dalje svijetom potajice ali odlučno, baš kako je Rodion Raskoljnjikov pošao babi raskoliti glavu, sa sjekirom obješenom o vezicu što ju je netom sašio pod miškom kaputa, i znat ćeš jasno otada pa sve dok dišeš: ovi su moji. Pa štogod da se na tebe stušti i poklopi te, ti ćeš umjeti nekako ustati i sa sebe otresti prašinu, jer uvijek će ti u životu ostati neizmjerna ugoda hladne jesenje večeri u kojoj nešto čitaš – u stvari, slikaš pred svojim očima po uputama onoga tko je to prvo napisao.

Ništa toj strasti više neće moći niti prastara, dosadna profesorica hrvatskog u prva dva razreda srednje škole, koja je doslovce tražila od nas da napamet reproduciramo traktate i kritike o djelima što ih je hektično diktirala u naše debele bilježnice; tebi će te jeseni pod ruku doći Plodovi srca i uma starog Mate Ujevića; zabranjeni udžbenik za srednje škole u onoj državi čije se ime tada ne smije naglas izreći, i čitanke svjetske književnosti što su ih priređivali i pisali neki Solari, Rosandići, Šiceli – da te jednom zanavijek odnesu, nauče, prikažu, razjasne.

Poslije, kada budeš smio studirati nešto drugo, naići će u tvoj život tvoji prijatelji, studenti i diplomanti književnosti, pa će ti grozničavo na arke trgovačkog papira upisivati naslove i imena onoga što pročitati treba – i ti ćeš znati da je pred tobom sve do sama konca premalo vremena za oklijevanje.

- - - - - - -

Nikad sa tom svojom profesoricom iz osnovne škole, zapravo ni s kim živim – ti nećeš razgovarati o čemu radilo u onom događaju u dvorani; jer očito je kako se o takvim stvarima naglas ne priča. Što je učinjeno - učinjeno je; pa imaš osjećaj da te od svega izvuklo upravo to što si morao razumjeti da takve stvari čovjek sa sobom mora riješiti sam – i prestati polagati nadu u to da ćeš u ljudima oko sebe pronaći bilo što što ne bi mogao izgraditi u sebi.

Ne kao oslonac, jer razići ćete se već kroz koji mjesec da se nikada više zapravo ne sastanete – ali svakako barem kao utjeha, ostat će ti susjedi iz tvog društva koji će iznenada jednog dana odlučiti da posljednjih dana u školu morate svi doći u rasparanim bijelim majicama, noseći oko vrata najšarenije kravate koje ste uspjeli ukrasti iz ormara svojih staraca. Nije ti baš jasno zbog čega se to radi; ali radi se – pa radiš i ti; konačno radiš nešto od srca i s veseljem, a djelić razloga za to svakako da je i činjenica kako u očima odraslih oko vas zbog toga vidiš zbunjenost ili osudu.

Društvo momaka oko tebe društvo je ipak starijih i važnih; u tom društvu presudno je ne pokleknuti, ne popustiti i ne postati predmet poruge i podsmijeha; tek kasnije, kada stigneš u srednju školu, shvatit ćeš da oko tebe dišu i žive neki posvema drugačiji, tihi i ne previše sretni momci i djevojke bez potrebe da nalegnu i naskaču na tuđe duše; ljudi kojima je važno tiho poznanstvo, nekoliko riječi, blaga utjeha. Do tog vremena morat će proći još barem godinu dana; sada si još na vjetrometini; još uvijek čekaš sam na sebe kao u nekoj čekaonici, pa gledaš što će od tebe biti i hvataš se svega što te ne valja na pod poput oluje.

Vi tako postajete prvi koji za sve ovo saznajete; saznajete za to da pjesma o crvenoj marami i plavoj titovci za mene ne znači nešto drugo, nego na prvom mjestu tjeskobu i sramotu nerazumijevanja i neslaganja. Ako zbog ičeg drugog, ti ćeš tog proljeća, glasovitog proljeća osamdesetprve otkriti rock i ploče; pobjeći ćeš iako jedva da ćeš imati četrnaest na svoj prvi koncert u Dom sportova; smjet ćeš na njemu ostati sve do nevjerojatnih deset uvečer; ta strašna i napasna buka što trešti u decibelima s velikih crnih zvučnika postat će tvoje utočište i tvoja nada.

Musavi i drski dječaci oko tebe će poslije poći u neke tesle i ruđere, kako to već većina momaka iz provincije čini, a živjeti dva kilometra od Trga tada je velika provincija u kojoj ćeš učiti o tom tajnom i svetom jeziku laži; o jeziku na kojem se jedno misli, drugo govori a treće radi; čitava će života šarafiti i dalje svoje motore i radio prijamnike, prezirati društva i države oko sebe i navijati za Njemačke i Engleske kada budu igrale s Jugoslavijama; od njih ćeš pokupiti dovoljno ideje i znanja da u nekoj dalekoj budućnosti, kada Njoj bude zatrebalo u poslu – ne trebate plaćati drugoga da vam u uredu postavlja računala i slaže mreže, petlje, instalacije i povezivanja, jer ćeš sve to u hodu naučiti i moći ti sam, zahvaljujući baš onome što si gledao i učio od ovih svojih kada ste bili klinci; no nikada više ti nećeš osjetiti bilo što prema radu rukama, jer ćeš znati da si prešao na mjesto na kojem se radi glavom – ili ne radi ništa.

Morat će proći još desetak godina pa da dio tih dječaka postanu muškarci; topovsko meso nove države što je kuljala u nama kao što u mraku dubokih i snažnih šuma nekakav metan ili dušik kuljaju u lokvama na koje se teško probija jarko sunce podneva kroz guste krošnje hrastova i javora; to ti još naravno ne znaš i ne možeš niti znati – jer u to doba još snimate najveće rock prevare s ploča na kazete bez kablova, tako da se kada snimka počne, čuje zatvaranje staklenih vrata regala pored zvučnika i živkanje vrabaca na balkonima.

No, te pjesme što buče o prevarama, izdajama, crnim slutnjama i borbama, ti neki pištolji i sukobi i stranci što ih sami ti klinci nose u svojim imenima, postat će otada neodvojivi dio tebe. Oni i Stari, svaki na svoj neki čudan ali ispravan i učinkovit način, samo kada za to dođe vrijeme, zarazit će te najsigurnijom i najstamenijom obranom od svijeta i zajednice oko sebe koju poznaješ: ne vjeruj do kraja ničemu i nikome; radi na sebi; ne prepuštaj se struji; bori se i ne odustaj.

No, sve je to još preda mnom; sada sam još uvijek na izlaznim vratima školske dvorane; desilo se sve što se desiti trebalo, ili što se desiti smjelo nije; treba nekako preživjeti i doživjeti sve to nakon vremena u kojemu postajem nejasan, drugačiji, možda i sumnjiv.



Nakon što zbog ovog događaja na priredbi izgubiš povjerenje nekih do kojih ti je stalo – niti sam nećeš imati pojma zašto, osim ako je to što se o tome naglas ne govori sasvim dobar razlog da se povjerenje izgubi. Stat ćeš zato jednog ljetnog dana na kraj onog ograđenog prostora u velikoj Ledenoj dvorani, pa ćeš tamo u polumraku gledati kako očajni pankeri napadaju Čontu izdajnika, ili kako neki neznani i strani La Fortunjerosi pjevaju o onome tko je premoren, zaboravljen i sam – i baš ćeš se tako osjetiti obučen prvi puta u životu u traperice i crnu majicu kratkih rukava: zaboravljen i sam.

Shvatit ćeš da to što si zaboravljen i sam nije nužno nesreća i jad, već moguće snaga i put; to je ono što ćeš naučiti iz svega – i bit će beskrajno važno za tvoj život.

- - - - - - - -

Profesoricu hrvatskog iz osnovne škole takav zaboravljen i sam nećeš potom vidjeti punih desetak godina. Proći će i tvoje školovanje i fakultet; otkrit ćeš da nećeš biti ono što si biti želio već ono što biti moraš; samovat ćeš i lutati i nestajati da bi se vraćao; zaljubit ćeš se i oženiti; proći ćeš čitav jedan krug života prije nego je ponovno sretneš kada već budeš imao gotovo dvadesetipet; zbit će se to baš onog strašnog proljeća u kome ćeš obučen u uniformu iskakati iz tramvaja na stajalištu u Ilici i žuriti kući gdje će te čekati bolesna majka.

No, bit ćeš siguran da te prepoznala, makar je sve na tebi govorilo da te prepoznati ne može; deset si godina stariji, nosiš dugu kosu i bradu; vojska u koju si dospio zapravo je loše organiziran kaos prepušten improvizaciji i sreći – a upravo tvoj izgled i činjenica da te nisu ošišali i obrijali najbolji je dokaz tome; imaš već nekoliko poginulih poznanika i prijatelja u svoj toj nesreći; izgledaš potpuno suprotno od onoga kako izgledaju oni koje narod ubraja u tu neku našu vojsku (čak ćeš nekoliko puta u ta srećom neponovljiva vremena doživjeti da ti netko kaže, da nemaš naš grb, rekao bi da si pravoslavni pop!); i takav, nepoznat i dalek, iskačeš pred nju na to tramvajsko stajalište s rancem na leđima, a ona je već ostarjela; možda broji posljednje dane ili godine u školi, pa te dugo i s nevjericom bez riječi gleda u oči dok je pozdravljaš i polako prolaziš pored nje ne spuštajući pogled.

Godine su sada već nalegle na taj događaj, pa niti sam ne znaš što si u tim očima vidio: strah ili radost, ili tek puko iznenađenje i nemir. Prolaziš s mišlju da joj nikada u stvari nisi objasnio ništa od onog što je među vama, ali si sasvim sigurno izdao ono za što te pripremati željela – baš kao što si osjećao da je i ona izdala tebe onda kada nije umjela niti mogla razgovorom otjerati oblake sumnje s događaja što je stao između vas. Ne znaš više čiji si, jesi li naš ili njihov (i taj će ti osjećaj ostati za čitav život), ili te ona tako u nevjerici gleda, kao nekoga tko je naš, ili je njihov, ili još uvijek sumnja i okreće se u sebi iza leđa pazeći stoji li iza nje netko od onih koji bi umjeli vidjeti i čuti što zapravo misli, samo ako se potrude.

U tom trenutku i na tom mjestu shvatit ćeš da je zapravo takva kakva jest odigrala upravo onu ulogu u tvome životu koju je odigrati naumila: da te nauči kako imenovati baš one stvari za koje sa sigurnošću znaš da postoje, ali još nemaju svoj stalan, uvriježen i siguran naziv kojeg bi ljudi smatrali običnim.

Stvari što se imenuju riječima koje se ne izgovaraju naglas iz razloga koji su važni drugim ljudima; baš onim ljudima kojima riječi znače ništa ili malo same po sebi – kao što znače tebi.

- - - - - - - -

Vaš treći i posljednji susret odigrat će se još desetak godina poslije; već si se odavna preselio iz grada i pošao za svojom srećom odlučno i brzo; imaš djecu i nekakvi su izbori, pa odlaziš glasati – jer administracija još uvijek nije riješila pitanje tvog mjesta birališta; ostalo je ono koje je bilo još kada si glasao prvi put. I takav, u brzini, dok gostuješ tamo gdje si odrastao, pa svojoj djeci pokazuješ kamo si išao u školu - susrest ćeš ponovno svoju staru profesoricu, ovaj put ostarjelu i oslabjelu, u nekom dugom i debelom mantilu, kose već sasvim bijele i skupljene iznad glave.

Vaši pogledi ponovno će se dugo susresti a ovog puta uzvratit će ti i pozdrav; bit ćeš dapače siguran da te prepoznala dok si kroz školski hodnik polako prolazio držeći djecu za ruke; nije ti ponovno kazala ništa, kao što nisi niti ti njoj – ali ste se opet gledali u oči dobro znajući o kome se radi.

Nećeš poslije imati pojma koliko će još živjeti i ima li ikoga svoga; neće više u tvome životu bivati onih od kojih bi uopće mogao takvo što čuti; sjetit ćeš je se možda prigodno i nekoliko puta u životu, svaki puta sa sve manje ogorčenja a sve više razumijevanja – a onda će te jednoga dana iz takvog polusna nastajućeg zaborava prenuti pjesma koju ćeš u nekoliko klikova odslušati na internetu; pjesma što govori o crvenoj marami i plavoj kapi; pjesma što svima drugima pjeva o tko zna čemu, ali samo tebi o odrastanju, šutnji i povjerenju.

Crvenu maramu nosit ću ja i plavu titovku, tra la la la. U času kojeg ću pamtiti čitava života i u kojem će se pjevati ta pjesma, što naravno s njom i njenim tekstom neće imati previše veze - ja bit ću ponižen i povrijeđen i neće biti nikoga da se potrudi razumjeti me; morat ću iz tog gliba odrasti zaboravljen i sam i razumjeti da nikada i nigdje neće biti nikoga koga će biti briga – i kako je svijet jednostavno takav da ljude nije briga. Ako sam ne budeš uzeo uzde svojih misli u ruke, potratit ćeš ga lako.

Iz toga ćeš svega ti onda s vremenom stvoriti svoje zakone, svoj svijet i svoja pravila; dugo ćeš i tegobno hodati tim svijetom zaboravljen i sam, dok se jednog prohladnog ranojesenskog jutra na tom putu ne pojave najljepše i najtoplije oči koje će konačno brinuti o tome kako si i što ti se zbilo.

Oči kojima ćeš konačno moći vjerovati, barem na dan ili dva – toliko da umiješ saznati da je sve vrijedilo - ili čitav život, do konca vremena, ili dalje, dok postoji sjećanje.

(lipanj 2024.)

petak, 14.06.2024.

Koruptivni kapacitet

Umjesto nekog mog dugog i teško prohodnog teksta, uzimam si slobodu prenijeti dijelove sjajnog, na mahove potresnog intervjua kojeg je za portal razgovori.hr sa sada na žalost pokojnim Robertom Torreom svojedobno vodila Petra Miočić Mandić. Štogod njegovog nađete po knjižnicama i knjižarama, preporučam.

...

Djelo je djelo, lik je lik. Moj život je puno zbrčkaniji nego moja djela. Jedino sam slobodan kad pišem, jedino sam sabran kad sam sam, u tišini te samoće. Moj život ne sliči ni na što, ali pojedina poglavlja nisu loša. Ona značajno nadmašuju moj život. On se žrtvuje da bi ga nadmašilo djelo.

....

Sad mogu dati neki sud o životu. Kad to želiš u mladosti, nedostaje jedna vjerodostojnost, a čovjek u mladosti to jako voli. Tad ima najmanje vjerodostojnosti i svaki tjedan, kao top-listu, vjerodostojnosti premeće. Ovako imaš jedan talog života, okus u ustima, umor na ramenima koji daje vjerodostojnost, osjećaj da je to tako, osjećaj da mogu staviti sve u zagrade i da će ta intuicija ostati.

....

Jadan sam, ali nisam toliko jadan da ne bih mogao priznati svoje slabosti. Rastao sam u drugim vremenima, moj pokojni otac je imao drukčije nazore o tome što bih ja trebao u životu i što bi za mene bilo najbolje. Ti se često i rodiš, a već si programiran bar s temeljnim programom, samo još neke nadogradnje možeš napraviti. Ja sam bio za nadogradnje. Mi smo bili klasična, patrijarhalna, tradicijska obitelj i on je jasno ograničio da postoje samo neki fakulteti kroz koje će on pratiti mene kao gimnazijsko cvijeće koje je imalo sve petice u školi i da odgovori tipa „likovna akademija, filozofija, psihologija“ nisu nešto o čemu ćemo razgovarati. Njegova teza je bila „bolje dobar zanat, nego loš fakultet“ i onda je on pobrojao tih nekoliko fakulteta koje bi i današnji suvremeni otac smatrao dobrima. Rekao mi je da mogu izabrati iz te lepeze i da će, a punio sam 18, dok sam pod njegovim krovom biti tako ili ne moram biti pod krovom. Slomio me na neki način, odlučio sam ostati pod krovom, jer za drugo nisam imao snage s 18 godina, zbog čega mi je, psihijatrije radi, bila najbliža medicina. Mislim, poslije nisam zažalio, ali ja jesam strano tijelo, dosta sam neobičan za medicinara i filozofa.


......


Shvatio sam da je koruptivni kapacitet mojih roditelja preslab da bih uopće dobio specijalizaciju, a kamoli ono što bih htio. Već sam vrlo egzistencijalistički bio odlučio da je u redu biti seoski doktor ili završiti ovdje. Kako se kaže „ja ću što je do mene, a Bog neka odluči.“ Bio sam relativno zadovoljan, radio sam i na selu, mogao sam zamisliti cijeli svoj život, ništa mi ne bi nedostajalo. Nisam se osjećao predodređen za nešto, ali gdje me staviš, snašao bih se.

....

Moj život je kao hrpa smeća pa sam tako, stjecajem okolnosti, ušao u rat i ponovno, bez obzira na nisku koruptivnu moć mojih roditelja, osigurao si specijalizaciju. Uglavnom, hrpa smeća rata je pala na mene, ondje sam se našao i snašao i nekako je ispalo da bih mogao kapitalizirati rat, da na drugi način sad mogu kao vojni liječnik s ratnim putem iza sebe aplicirati na natječaj. Onda sam aplicirao na psihijatrijske natječaje i dobio sam. Našao se u željenoj priči, ali ni to nije valjalo. Nađem se u priči koju sam želio, ključ je ušao u ključanicu, ali sam shvatio da ključevi ne otključavaju ništa. Sebi sam počeo sličiti na tipa koji se odjenuo kao najtvrdokorniji panker i došao na koncert „Novih fosila“.

Svjestan sam koliko je nas psihijatara malo. Nas je više no ikada dosad, ali proširio se dijapazon stanja i ljudi koji potražuju naše usluge, što je katastrofalno. Mi se moramo podsjetiti da ne bismo htjeli da netko ima svojeg ortopeda po rođenju, pa onda ni psihijatra. Mi se moramo podsjetiti, zato sam radio povijesnu avanturu, da je psihijatrija odgovor građanske države na problem ludila. Druga društva ga ne poznaju, izlazila su na kraj s ludilom na različite načine.

Mi smo nastali u ludnici kao i luđaci. Liječnici koji su radili u ludnicama postali su psihijatri: ne po ekspertnosti, nego po mjestu rada! I sjena te ustanove u kojoj smo radili i mi zajedno s ljudima za koje smo dobili monopol nad njihovim sudbinama pada na nas kao istočni grijeh koji nismo počinili. Mi smo se pokazali više nego vješti u tome i mi smo dobili monopol nad ludilom. Mi odlučujemo tko jest, a tko nije. Ja se osjećam pripadnikom tih ljudi, svjestan sam da su nam ruke prljave i krvave, da smo odgovorni za te ljude, za dio njihove muke. Mi smo nastali u ludnici kao i luđaci.... Za njih se i dalje nema tko skrbiti, to je manjina nad kojom se većina društva iživljava. Ako naša skrb nije licemjerna, onda mi moramo jako poboljšati kvalitetu njihove socijalizacije, socijalne rehabilitacije i duljinu života. To je jedina manjina koja živi 20 godina manje od prosječnog životnog vijeka. Da je riječ o drugoj manjini, jako bi se skočilo.

.....

Danas se sva stanja medikaliziraju, psihologiziraju i isporučuju psihijatriji. Naši entiteti samo rastu, a zapravo mi na desetak njih padamo ili prolazimo, upravo onima zbog kojih smo osnovani. Ako riješimo samo njih, a ove druge ne, mi smo uspjeli. Psihijatrija nije zamisliva nemedicinska grana. Iz većine bi se psihijatrija trebala izuzeti. Ovo područje je prije pokrivala teološko-moralna paradigma – što je liječnik za tijelo, svećenik je bio za dušu.

Ludilo sigurno postoji. Da si lud, to je uvijek bilo, u svim društvima, u svim civilizacijskim skupinama i povijesnim razdobljima. E, sad mi taj kristal ludila lomimo na entitete. Ne znamo postoje li psihijatrijski poremećaji, ali ludila će uvijek biti.
Jer je to jedan prljavi, retro, anakron, narodni pojam koji svi razumiju i koji postoji. Ne znamo postoje li psihijatrijski poremećaji, ali ludila će uvijek biti. Ludilo je uzvratilo udarac, fenomen koji nije razotkrio svoje tajne.

....

Kad kažeš „psihijatrijski poremećaj“, puno si toga rekao – da su to bolesti, da je to struka, puno toga je već odlučeno, a s ludilom ništa nije odlučeno, suštinski nam ostaje nerazumljivo, iskustvo koje je duboko ljudsko, a nema veze s mozgom. Nužno ga je tako zvati, s prljavim viškom značenja, pojmom koji je politički nekorektan. Ali ništa ne bismo dobili da ga nazovemo psihijatrijskim poremećajima.

ponedjeljak, 10.06.2024.

Trešnje

Vrijeme je od vrućine; dođe nam prvi vruć i naporan dan: nije tek osamljen – već očito jedan u nizu vrućih i napornih; zadao si sam sebi nekakav zadatak da se nešto uredi, podreže, podšiša i tako metrima i desecima metara redom, korak po korak, pa ti ruke već bride i drhte od vibracije i struje i tehnike bučne i teške.

Dođe tako čovjeku pa se upita: a kako su to sve ljudi radili prije pedeset i sto godina, pa se sjetiš kako si s djedom tamo na nekom brdu iznad grada strpljivo i polako čitavog popodneva škarama obrezivao živicu ili kosom kosio travu; bez prestanka i gotovo bez odmora, sve do u toplu, meku i tihu noć punu zrikavaca, krijesnica i sova.

Staneš tako oznojen i vreo u hladu pod krošnjom; izvadiš bočicu vode iz stražnjeg džepa pa popiješ i zastaneš; sada si već pun sjećanja i tišine; nema te više u ovoj bučnoj, nemirnoj, skoro razarajućoj stvarnosti – već ploviš šutljivim noćima djetinjstva u kojima trešnje rastu nad glavama poput zvijezda, da ih se bere i jede, ili sprema majci za štrudl; za najfiniji od svih finih kolača tvog života; za štrudl od trešanja, bez cimeta, bez ruma, bez šećera, bez ičega: samo meke, izdašne, gole kore vješto izvaljane zlatnim ženskim rukama i beskraj crnih sočnih trešanja omotane u njima.

Majka je tako spremala kolače; tako ih je spremala i majka mog prijatelja; majke su u to doba u lipnju pravile štrudle od trešanja; moja majka morala je tako, bez šećera - radi sebe; nije se u ono doba moglo drugačije sa šećerima; meni je od svega ostao puni, pravi, istinski okus voća i tijesta. Isti onaj kojeg i danas osjetim onda kada nespretan kakav jesam, makar i u gumenim rukavicama, umrljam i obojim prste čisteći trešnje - da bi od njih najljepše ruke načinile još jedan najbolji kolač među kolačima.

Iz ovog polusna prene te zvuk kosilice u nedalekom susjedstvu; nekako s proljeća naši gradovi i sela da prostite proprde, ozvuče se vibrantno i naporno i predaju toj nesnosnoj i strašnoj buci, sili i trešnji; u strahu od komunalnih redara, vlasti lokalnih i svemogućih i ovrha - ljudi će ipak morati držati neke osnovne gabarite onoga za što nam zajednica propisuje odgovornost.

To će te preko nekoliko puta godišnje natjerati da i sam upregneš sve te silne konje, kilovate i produžne kabele, da ih osedlaš i kreneš s njima na taj strašan put; u red i poredak, u divljem trku s vremenom; vrućim danom i popodnevom, kao Hiawatha preko potoka.

I tako, u bunilu vibracije i buke, umoran, težak i dosadan, zapet ćeš glavom o granu, o lišće veliko, zeleno i gusto, pa će ti u kutu oka zasjati crne, debele trešnje, vesele i lijepe kakve već trešnje jesu – i ti ćeš jedva suspregnuti usklik iz svoga grla; pronaći ćeš snage uzdići glavu i vidjeti te zanosne, crne, malene satelite što se vrte zelenim nebom krošnje oko svojih grana i planeta - pa ušutjeti oduševljen prizorom.

Tamo gdje je još do jučer lebdjela tamna i zloguka prognoza („ni ove godine neće roditi“) javila se tog popodneva radost života.

Na stranu to što će s nje biti prikupljeno nekoliko kila ploda; ionako će se taj brzo na ushit i blagost sviju razdijeliti i pojesti, vjerojatno već u sljedećim danima koje ćeš morati provesti tamo na jednom od istih brda ponad grada kakvo je i ono što si ga onomad s djedom kosio na padini. Gledat ćeš ležeći u nekoj prostranoj i zaboravljenoj sobi u prazno sivo nebo onkraj visokih stropova i iza prozorskih stakala, između tihih i dugih bolova smiješeći se tome kako oni koje voliš sada zoblju trešnje kao što maleni vrapci u svitanje zoblju radost; baš kako si ih davno zobao i ti sam.

Ono što je važno, to je saznanje o životu: tamo gdje ste jučer sumnjali u plodove, oni su stigli unatoč svoj vašoj nevjerici; tamo gdje još jučer bješe sumnja, javio se život, pa ju je prebrisao u času, kao spužvom slabo napisanu rečenicu na staroj, ispucaloj ploči. Trešnja sumnje pretvara se u trešnju ispunjenja; tamo gdje se vjerovalo kako će korijenje podići kamenje oko kuće, ili da će krošnje jalova roda dopirati do žica i stupova i vodova, ili da toga roda uopće biti neće – javio se još jedan važan, veličanstven prizor življenja, trajanja i obnavljanja.

Vidjeti makar na tren kako si dio tog čitava svemira; makar kao promatrač; kao sjena; kao prolaznik – ima li veće blagosti i mira?

utorak, 04.06.2024.

Jose Saramago: Kolebanje smrti

...Žena je uzela svezak s Bachovom suitom broj šest i rekla, Ovo, Vrlo je duga, traje više od pola sata, a već je kasno, Ponavljam vam da imamo vremena, Postoji odlomak u preludiju s kojim imam poteškoća, Ne smeta, možete ga preskočiti kad dođete do njega, ali neće biti potrebno, vidjet ćete da svirate bolje od Rostropoviča. Violončelist se osmjehnuo, Možete biti sigurni u to. Otvorio je svezak na stalku, duboku udahnuo, lijevu ruku položio na vrat violončela, u drugu uzeo gudalo, lagano njime prešao preko žica i zatim počeo. Znao je dobro da nije nikakav Rostropovič, da je običan član orkestra koji ima prilike izvesti solo tek ako se to od njega zahtijeva u programu, ali ovdje, pred ovom ženom, sa svojim psom koji mu leži pod nogama, u ovo doba noći, okružen knjigama, notnim svescima, partiturama, bio je sâm Johann Sebastian Bach koji u Köthenu sklada ono što će se kasnije zvati opus tisuću dvanaest, djela gotovo onoliko koliko ih je imao i stvoritelj. Prošao je teškim odlomkom i ne primijetivši svoj pothvat, pod njegovim sretnim rukama čelo je šaptalo, govorilo, pjevalo i grmjelo, evo što je nedostajalo Rostropoviču, ova glazbena soba, ovaj kasni sat, ova žena. Kad je završio, njezine ruke više nisu bile hladne, a njegove su plamtjele, zato nije bilo čudno kad je jedna ruka uhvatila drugu. Već je odavno prošao jedan sat ujutro kad je violončelist upitao, Želite li da pozovem taksi da vas odveze u hotel, a žena je odgovorila, Ne, ostat ću s tobom i ponudila mu svoje usne. Otišli su u spavaću sobu, razodjenuli se i ono što je bilo suđeno da se dogodi napokon se dogodilo, zatim ponovo, zatim još jednom. On je usnuo, ali ona nije. Tada je ona, Smrt, ustala, otvorila torbicu koju je ostavila u glazbenoj sobi i iz nje izvadila ljubičasto pismo. Ogledala se oko sebe kao da traži mjesto gdje će ga odložiti, na glasovir, izmedu žica violončela ili u spavaćoj sobi, pod jastukom na kojem je počivala muškarčeva glava. Nije to učinila. Otišla je u kuhinju, upalila šibicu, običnu šibicu, ona koja je mogla uništiti papir jednim pogledom, pretvoriti ga u neopipljivu prašinu, ona koja ga je mogla zapaliti običnim dodirom svojih prstiju, ali je tek šibica, obična šibica zapalila pismo smrti koje je mogla uništiti samo Smrt. Nije ostao ni trag pepela. Smrt se vratila u krevet, zagrlila muškarca i ne shvaćajući što joj se događa, njoj koja nikad nije spavala, osjetila kako joj san polako sklapa kapke. Sljedećeg dana nitko nije umro.

(VBZ 2009.)

srijeda, 29.05.2024.

Mehanizam

wikipedija



Tog ljeta ljetovat će se u Vinodolskom. Teško je to objasniti nekome tko nije probao; imaš kuću na moru i u kući je baba, živa i zdrava, a ne ide se tamo, jer, da prostite, jebaji ga, ne ide se; tata je negdje godinu dana ranije odselio pa se potuca po podstanarstvu i spava ljeti po uredima gdje radi a već mu je četrdesetineka; ne ide se kod ćaćinih na more, ali se ipak ide skupa na ljetovanje, a zašto se ide skupa – e to je jedina stvar koju nemojte pitati; zašto su moji mama i Stari četvrt stoljeća bili odvojeni a blizu da bliže ne mogu biti, to ću razumjeti tek negdje kada i ja sam dođem u njihove godine.

Zimu nakon ovoga o čemu ću vam sada pričati, Starog će na jednu noć zatvoriti u Petrinjsku ili Đorđićevu kada u posjetu bude dolazio čelnik Sovjetskog Saveza; pojma o tome nisam imao dok mi to negdje kada sam brojao dvadeset nije ispričala mama; zašto su to učinili vjerojatno ni sami nisu znali; bio je valjda ipak previše sumnjiv: radi u uglednoj firmi; radi dobro, zapravo odlično; pozdravlja se s ekipom od koje svi bježe na Trgu, pa od toga mami smiješak dolai na lice, makar i kao sjena, a to je zato što su ovi s kojima se pozdravlja odrasli u istoj ulici; Stari je bio nekoliko godina stariji pa je te mulce dok su još bili mulci slao po šibice. Nikada nije imao volje otići u privatni biznis; mogao je tada namlatiti milijune; vjerojatno je to bio jedan od osnovnih razloga zašto ga je mama kinjila i ljutila se na njega; znate već da su žene uvijek u pravu; no, njemu to nije bilo bitno; uživao je bivajući mi ocem vikendima, pa sam uvijek imao dojam da sam kada se vraćam šesticom negdje u nedjeljno predvečerje kući nekako bogatiji nego sam bio onda kada sam u petak odlazio njemu.

Ima li ljepše stvari koja se može osjetiti prema roditelju?

No, daleko sam ja otišao; vratimo se mi u to ljeto; vrelo i sunčano kakva ljeta već moraju biti; mi smo u Vinodolskom; sjećam se tamo one duge, široke izbetonirane plaže s trijemovima i kabinama za presvlačenje; igram se u pijesku i plićaku; bezbrižan sam kakva već djeca od tek nekoliko godina starosti trebaju biti; ispečen i pocrnio na tom beskrajnom suncu i moru i radosti. Stari sa mnom gradi neke kule u pijesku; imam lopaticu i kanticu; to je za tadašnje prilike pravo bogatstvo; mama leži na nekom velikom i debelom ručniku uz obalu; nosi sunčane naočale, maše i smije mi se; zadovoljna i sigurna - imam o svemu tome fotografiju u albumu koju čuvam; nas troje, bezbrižni i veseli i daleki koliko nam već daleki mogu biti neki ljudi koje obavija pustoš prošlosti.

Dakle, sada morate ako s pričom želite dalje - zamisliti ljude koji su se godinu prije ovih događaja toliko posvađali da su odlučili razići se; nikada neće to potvrditi i na papiru; do smrti će na papiru ostati muž i žena ; dolazit će nova i nova vremena i u njima će sve nedaće koje budu dolazile šibati i bjesniti; stizat će problemi sa zdravljem i neimaštinom i propašću država i firmi i svjetova i sustava, ali ja to nikada, zakriljen pod njihovim velikim i snažnim rukama neću osjetiti.

Moji majka i otac uvijek će mi ostati jedno; u pitanjima koja se tiču mene ostat će besprijekorno i veliko Jedno; iz toga što čine pokušat ću učiti ono što će me poslije voditi kroz život: ili ćeš raditi stvari kako treba, ili ih nećeš raditi.

Veliko i snažno sunce spušta se nad onom velikom vinodolskom plažom; vrijeme je da se pođe nekamo gdje smo već odsjeli; uopće se ne sjećam gdje; sjećam se samo da su me noćima mazali nekim kremama protiv komaraca i da sam tamo imao ono što valjda do četrnaeste godine nisam imao kod kuće: da sam spavao u vlastitoj sobi; a moji starci; razdvojeni i daleki, a tako bliski – spavaju u istom krevetu, sami u sobi, na ljetovanju!

I tako, žurimo valjda negdje na večeru; mama je vješta u svemu tome, spremit će u čas posla nekakvo fino jelo, pa ćemo jesti: hajde, požuri; imam toliko godina da još nisam posvema spretan s oblačenjem; nismo mi muškarci nešto posebno spretni, samo vi to o nama mislite, čak i kada odrastemo pa izgleda da se sami o sebi umijemo brinuti; mama veli, ma daj, skini te prljave kupaće pune pijeska, pa obuci kratke traperice na golo; presvući ćemo te kad dođemo gore i kada se opereš u kadi.

I tako ja oblačim i svlačim sve to u onoj kabini, žureći se i nespretno povlačeći teške, grube, od soli i sunca okamenjene kratke traperice (vjerojatno je mama prethodno odsjekla neke stare bratićeve duge hlače u kratke, pa ih zarubila) prethodno skidajući kupaće i brišući se; nisam baš spretan i brz; u toj brzini navlačim traperice na sebe, zakapčam ono dugme na vrhu; potom zatvaram ciferšlus povlačeći ga odozdo prema gore.

U taj čas, dešava se najstrašnija od svih strašnih stvari koje se muškom čeljadetu zbiti mogu: rubom ciferšlusa uhvatio sam, da prostite, golog pišu; to je čas dramskog zapleta koji će potrajati, jer u tom je događaju ostao uhvaćen taj moj slavni organ u sitne, metalne, tvrde zupce onog strašnog mehanizma; još sam malen; nemam pojma čemu taj visuljak dolje služi osim da kroz njega piškiš kada ti je sila, pa i sam vidim da ne shvaćam nimalo zapravo o čemu se tu radi; znam samo dvije stvari: da me zbog nečega sram, i da me strašno boli!

Dijete sam; što ću, plačem na glas; u kabinu naravno prvo dolazi mama; nemoćna je učiniti išta – pa zove Staroga; Stari šuti i pita mogu li hodati, a ja kroz plač odgovaram da mogu; onda veli – hajde, idemo u sobu, pa ćemo to tamo riješiti.

Mama već potiho, dok hodaju ispred mene nešto šapće Starome u uho; na brzinu su potrpali stvari u one torbe pa ubrzano idemo riješiti stvar; tko zna šapću li da ću završiti u nekakvoj bolnici na Sušaku ili negdje drugdje; mislim da se sjećam maminog Fiće kako stoji parkiran negdje u ulici blizu one sobe; Stari ispod haube na prednjoj strani izvlači onu svoju legendarnu torbu; kada danas bolje razmislim, mislim da je Stari zapravo čitava života nosio jednu jedinu crnu, ispucalu kožnu torbu u kojoj se krilo baš sve što čovjeku za život treba.

I tako, dolazimo u sobu; u meni je svakim korakom sve više peckanja; ja liježem na krevet na leđa, skidaju mi majicu i sandalice i pale svjetla zatvarajući prozore; onda Stari nježno, dubokim glasom kaže mami da se odmakne, pa me pita; kao danas se sjećam tog pitanja:

- Vjeruješ mi?

Da, vjerujem, tata; odgovaram ja kroz plač i jecaje; i tako počinje teška i beskrajna operacija razdvajanja; koliko je to sve trajalo ja niti danas nemam pojma, ali sam sasvim siguran da je – kada je sve završilo – već bila mrkla noć; Stari se strpljivo, tiho i smireno nadvio nad mene na krevet, pa se bavio slavnim nasljedstvom najmanje kakvih sat vremena, polako potežući onaj mehanizam prema dolje i škaricama oslobađajući mikrometar po mikrometar tkiva i prostora kroz moje jecaje i plač.

Mene je, naravno, više bilo strah nego što me boljelo; kada dijete ima toliko malo godina, nema ničega što znade do kraja, a opet – nema niti ničega što ne bi prepustilo u ruke svojim roditeljima; Stari je, nalakćen nad problematiku sigurno i polako stvar vodio prema rješenju; tko zna što je sve Staroga kinjilo i tištilo u tim vremenima, a nije se o tome tada pričalo; muški je zadatak bio da šutiš i trpiš kako već marvinčad muška trpjeti mora: eto, tako je to Stari i meni objašnjavao dok je, da prostite, vadio moj pimpek iz nevolje:

- Dobro je, muči; još malo, sve će biti dobro.

I tako sam ja tamo u suzama i jecajima ležao na krevetu; nije bilo ni mame da bude blizu mene; zatvorila se negdje u kuhinju i spremala večeru, da ne gleda što gledati ne mora i ne smije i ne treba; mama je bila onakva kakve mame već jesu, ali kada bi vidjela da me Stari uzeo u ruke, ona baš nikada nije protuslovila, jer je vjerovala da je njegova ljubav sazdana od iste tvari od kakve je sazdana i njena. Možda u tome leži tajna dobrog roditeljstva: da ljudi – ma koliko daleki i strani međusobno bili - ne sumnjaju u ljubav onog drugoga prema djetetu; jer tmine i nevolje dovoljno je i bez sumnjičenja i slabosti; kada se nađe dvoje koji žele isto, onda se njihove ruke moraju ispreplesti, a ne nadviti nad dijete.

Stari je tako, siguran i polagan i tih svojim dubokim glasom vodio svoga sina prema svjetlu na koncu tunela - i konačno ga doveo u času kada su one strašne traperice kliznule prema dolje i oslobodile važnu stvar o kakvoj se ovdje radilo za svijetlu budućnost koja je već negdje čekala iza ugla, da se u nju uđe neokrznut, spreman i čio kako se već u budućnost ulaziti treba, svatko u svoju i na vrijeme.

Kada god se sjetim Starog; sjetim se njegovih velikih, nespretnih ali sigurnih ruku koje rez po rez, ubod po ubod, minutu po minutu, do u beskraj, među mojim šaptom, suzama i molbama oslobađaju jednog najobičnijeg žilavog i nevažnog pišonju nevolje – i onda pomislim, Bože, daj mi snage da i ja budem takav otac, barem onda kada bude trebalo.

Poslije ćemo se milijun puta posvađati i stati jedan prema drugome - kako to već dva jarca na brvnu kakvi otac i sin jesu moraju stati; ja ću čak morati odabrati drugo zanimanje i drugi fakultet u životu, samo zato što je u mene otac ugradio dovoljan strah i oprez, možda je to zapravo sve počelo čak te večeri kada me oslobađao običnog ciferšlusa; no kada me danas pitate o njemu, ja se više ne mogu sjetiti ničeg drugoga, do li strpljivo izgovorenih riječi pod svjetlom neke prastare sijalice na stopu one primorske sobice; ničeg nema u mome sjećanju na njega, do sigurnosti, pažnje i spokoja.

Tako kako su umjeli, tako su i učinili; što su započeli, naumili su dovršiti, na samo svoj i nikome razumljiv i prihvatljiv način – ali ako nikada prije nisam, onda danas, kada i sam imam djecu koja već odlaze u život – znadem da bih i ja volio stići do mjesta do kojeg su stigli moji starci.

Evo nas opet sada u onoj sobici, pod svjetlom lampe; tek što je Stari uspio razriješiti stvar. Nismo mnogo okolišali; mama je taman spremila nešto za jesti; Stari je pitao, ima li neka gaza ili nešto, pa je nalio rakije; u to je doba uvijek i svugdje bilo rakije, a ja nikada, baš nikada u životu Starog vidio da je pije; takva su to bila vremena. Rakija je bila potrebna; bilo je krvi, ali on je to samo nježno onakav velik i crn svojim grubim i teškim rukama prislonio, tek toliko da na časak pecne, pa smo navukli gazu, na nju bijele čiste gaćice i – za ne vjerovati – pošli jesti. Mama baš ništa nije pitala; pamtim samo to kako su se gledali u oči, pa je onda na koncu, kada se pojelo, rekao:

- Ajd sad u more, uzmi mu ručnik, neka se okupa i sve će biti dobro; more će sve riješiti.

Tek kasnije, mnogo kasnije, ja ću shvatiti da more doista mnogo toga može riješiti; ne mora se čovjek u njemu kupati; dovoljno je pustiti ga da te prožme i pročisti kako samo ono umije. More i žena; ne postoji neka stvar na svijetu koja je muškog roda a da bi čovjeka tako umjela izliječiti kao ove dvije, pa se iz njihova naručja uzdižeš kako se mrtvi već među žive uzdići mogu.

Tako kako je rekao Stari, tako je to s morem i bilo; vratili smo se na plažu, negdje na onaj mračan rub; skinuli su me i obukli natrag u kupaće gaće, pa sam malo gacao i bacao se po moru, a Stari je stajao bos u tmini negdje sa strane, za svaki slučaj, da mu budem na oku; sjedio sam i valjao se dok je sol grizla, mazila i radila svoje; poslije sam se obrisao pa sam navukao gaćice, kako i treba; tako je i Stari rekao mami; da se uvijek prvo stavlja gaćice; ja više nisam bio uplakan nego samo umoran; dobro su me istrljali i ušuškali u čisto, meko i tamno, pa sam malo na nogama, a malo Starome na krkačama opet natrag dospio do sobe u kojoj su me polegli, malo me u mraku obodrili nježnim i tihim riječima - i nestali u onoj drugoj.

Što tamo rade, ja nikada neću saznati.

Nikada, čak niti kada budem imao dvadesetitri - onog proljeća prije nego će mi majka naprasno, s nogu preminuti tijekom jednog vikenda u bolnici; uplakana i ustrašena ratom u kojem sam bio - od straha što će se sa mnom desiti; poslije ću tek shvatiti da su, dok smo mi bili na poslu, oni vrijeme često provodili skupa; saznat ću to po tragovima i razgovorima s ljudima oko sebe; pa vidio sam ih - vele - tada tamo ili ovdje; bili su zajedno, išli su nekuda s vrećicama i torbama u rukama; sve što će mi ostati od njih, to je vrijeme u kojem ih sada zamišljam pred očima i vrijeme kada gledajući u crni mramor onog starog posivjela groba slušam vjetar u granama kako šušti nad svima nama; vidim ih nasmiješene i tajanstvene i šutljive, kakvi su uvijek preda mnom bili; jer preda mnom se nikada ni o čemu što je za odrasle nije pričalo; bilo je to vrijeme u kojemu su postojale stvari koje se pred djecom govore i stvari koje se nikako ne govore; vidim ih kako se primaju za ruke, pa se zatvaraju u neku svoju sobu i odlaze od mene; od mene, izliječenog i spašenog i još pomalo uplakanog, ali sigurnog i zbrinutog: sada, mali, dalje moraš sam.

Ne tiče me se zapravo gdje to idu i što će raditi, naravno; samo sam prerano ostao ne samo bez njih, nego i bez mogućnosti da ih promatram iz prikrajka, kao odrastao čovjek odrasle ljude, pa mu bude drago kada vidi da su njegovi ljudi dobro, i da se vole, koliko im god to teško, složeno i strano bilo pokazati. Jer, jednostavno ne vjerujem da od toliko onoga što su davali meni nisu sačuvali štogod i jedno za drugo.

Idem dalje sam, bez vas; našao sam nove svoje ljude, ali nisam zaboravio one kojih više nema; vičem, iako nemam pojma da li me itko čuje - zato što ne umijem, ne mogu drugačije: hvala, ćaća.

nedjelja, 26.05.2024.

Silazak u grad

"... Ti uskrisi naše pleme,
ti rastjera duha noć,
ti nam siješ znanja sjeme,
ti nam dižeš roda moć...."







Fotografije slika kao što su ove traže i razmišljanje o njihovim dimenzijama; ne možeš s njima postupati kao s vlastitim najrođenijim; odeš u šumu pa ih s nogu poslovično opališ pet - šest i živo ti se fućka kolike su i kakve. I tako, upregneš vijuge koliko se dade, pa se sjetiš da negdje u onim programčićima postoji jedan sjajan, malen i praktičan kojeg je osmislio Bosanac; nema boljega; i tako se prihvatim IrfanWieva - pa eto slika manjih nego ona1 čuda što ih inače ovuda keljim.




Za ove ti se možda hajde ne fućka kolike su, to si već pokazao da je tako, ali moraš još pokazati da ti se ne fućka i za to kakve su. E to dokazati ne umijem, nisam ja ništa drugo nego neki običan šnelfotograf bez ideje o zaradi, prosimlepo; zato vi lijepo put pod noge pa u Klovićeve; mislim da do kraja lipnja a svakako ovih dana tamo možete odgledati i uživati u smirenom i dubokom Modiglianiju, neočekivanom kiparu Matisseu; a na koncu neke od posljednjih soba - i u aktovima što su ih vješto, nježno i predano slikale žene, gledajući jedne druge očima kojima valjda drveće gleda na ljude, da ne kažem još sačuvajbože štogod problematično.



I tako se nađeš u hladu i tmini galerije; petak je rano poslijepodne; uspjeli ste nekako uhvatiti jedno drugo u to doba dana i skloniti se od već jakog, gotovo ljetnog sunca pod strehe i debele zidove Gornjega grada, prvo se uhvativši trga na kojem zlosretni ribar davi zmiju u vještoj izvedbi kipara iz one na žalost ne manje zlosretne Majske poljane; tako je na koncu ispalo.

Ostavljate svijet za sobom kao da se to uopće može, ili barem takvo što pokušavate, pa polako ulazite u tišinu. Koraci su polagani i plašljivi; ne žele razbuditi ovaj drugi svijet i drugo vrijeme. Vrijeme koje ne kao da je s nekog drugog planeta, nego - da nema ovih slika i kipova, ne bismo više uopće vjerovali ni u to da je postojalo. Vrijeme u kojemu su ljudi, kako neobično i nevjerojatno, nakon rata, strahota i carevanja obične, ordinarne rudimentarne gluposti, povjerovali da su nekako uspjeli razbiti, suzbiti ili pripitomiti granice, moranja i trebanja, pa krenuli u svjetlo, u dobro i u lijepo - poput ovaca na sol.

Nema ovdje strahota niti tmine - kako bi čovjek o tom vremenu na prvi mah moguće pomislio obzirom na vrijeme koju mu je prethodilo i iz kojeg je ovo izraslo i iznjedrilo se. Nema suvišnosti niti n prvi pogled uočljivih bogatstava; tek puka igra, radovanje i ispunjavanje beskrajnim bojama, nadama i oblicima. Davanje povjerenja obećanjima; kako poznato i kako strano. Još jedna predstava mladosti, snage i radosti; još jedno pouzdanje u bolje, jače i vrednije.

Neka traje tek nekoliko mjeseci, možda čak i nisu godine u pitanju - ali obećanje trajanja bilo čega važnije je i snažnije jamstvo ljudskim dušama od njegova ispunjenja; kao i uvijek do sada.

Nikada čovjek više neće biti zainteresiran za čovjeka do sebe, no što je bio u to doba - i nikada taj pad neće više biti toliko težak, dug i strašan, kao što je bio pad od tog vremena pa do danas. Ili uspon, kako vam god drago - do našeg vremena u kojemu je najvažnije koliko imamo, kako izgledamo i čiji smo; vi procijenite smjer pravca na grafikonu.

Stižemo nazad do vremena u koje te vraća snažno i meko svibanjsko sunce u krošnjama prastarih lipa u drvoredima, dok silazite u grad davno ophodanim putevima kojima ste silazili još onda kada ste i sami vjerovali u ono čemu ste sada opet - barem na čas - gledali u oči.

Doista, nije taj Gornji grad tek tako dobio svoje ime. Kada s njega silaziš u donji - ili hajde, Donji, u grad obećanja, laganosti i prolaznosti - kao da si teži i ispunjeniji nego li kada se na Nj penješ; tako je vazda bilo, još od doba Lapa, Vihora i Žnidaršiča. Zapravo, ima ih mnogo koji bi umjeli reći je li tako bilo valjda još od doba kada su ondje gore sa samouvjerenim odrešitim pogledom na stoljeća ispred sebe četvorili Gupca, spaljivali žive žene ili odlučivali o državama, savezima i razlazima.

Kako bilo da bilo, tako će izgleda i biti. Svaka čast onome tko umije poći dolje bez trpkih obećanja o kojima će misliti u mraku pred onim slikama.

utorak, 21.05.2024.

Stoidruga

Svake godine u prvi sat koji iz sjećanja duhove zove, bjesni još uvijek isti rat; prije no padneš šuteć' u snove.

U tebi i tvojim snovima, huči još rijeka s istim onima koji su bili kao i ti; samo što je tebe ta neka smrtonosna igra riječi i brojki poslala u jednu stranu, a njih u drugu. Ni u čemu se razlikovali niste; iste ste stvari snivali, iste djevojke ljubili, iste knjige čitali i istu glazbu slušali. Ista je planina svjetla iza vas stajala dok ste polazili u taj blatni, ledeni, meki pakao: isti ste grad svojim koracima kroz noći do tada ophodili, da mu date mjeru i da vam on uzvrati ljubavlju.

Nije dospio.

Na koncu, ti si zauvijek ostao na sigurnom i toplom, a oni su pod kišom vatre i metala plivali ledenom vodom tražeći spas tamo gdje ga ne bješe. Neki vele kako su izdani, neki da su ostavljeni, a neki da je takva bila realnost.

Tada si, ako ikada, shvatio kako jedni ljudi zbog nečega šalju druge u smrt jer je tako normalno; normalno je da jedni umiru a drugi žive, kao da smo mravi u mravinjaku pred poplavom: svaki puta kada netko smrti želi dati i prikazati neki smisao, tebi od svega opisanog smisla preostane besmisao njihovih nestanaka.

Neki tako tek prođu pod ovim svodom; a neki nikad se muka ne riješe, pa ti niti danas mnogo toga nije normalno.

Zašto oni, a ne ja?

Što tebi ostaje drugo, do li sjećati se prosinca tog, kako god koji kroz vrijeme prođe - da se obraniš od prošlog i zlog... i da ne zaboraviš nikada biti zahvalan na svakom danu; biti radostan, ma kako da jest i ma kako da će biti.

- - -

- Zašto me sačuvao, nego li za Tebe; moj je problem što su mi tolike godine trebale da to shvatim.

- Sačuvao te za tebe sama; možda je malo pomoglo i to što je bio pristojno zamoljen - odgovara mu na kraju priče.

Nije stvar u tome da je u pravu, iako je u najvećem broju slučajeva nepogrešivo do sada bila u pravu; tvrditi bilo što drugo, bila bi obična neistina; stvar je u tome da baš takve stvari vrijede na kraju priče.

Najveće, najvažnije i najljepše stvari u životu dese se čovjeku zapravo posvema slučajno; sasvim su besplatne na trgovištu društva i malo veze imaju sa zaslugama, ma koliko se mi trudili - rekli bi oni manje zahvalni.

srijeda, 15.05.2024.

Kotač

izvor: OrphanCare

"Otvor za bebe mjesto je gdje ljudi, obično rodilje, mogu sigurno i anonimno ostaviti svoje bebe, najčešće novorođenčad. Kažu da je još u srednjem vijeku bio poznat kotač nahočeta; cilindar postavljen uspravno u vanjski zid zgrade, neka vrst okretnih vrata, prvi puta načinjen u bolnici u Marseilleu u Francuskoj 1188., dok ga je u Italiju 1198. uveo papa Inocent III uznemiren brojem utopljene dojenčadi u rijeci Tiber. U Njemačkoj je kotač za nahočad prvi put postavljen u zid sirotišta 1709. dok je u Parizu otac Vincent de Paul postavio kotače za nahočad 1638., da bi 1863. Francuska ovakve kotače zamijenila prijemnim uredom ukinutim 1904. otkada je dopušteno ženama da rađaju u bolnicama i tamo anonimno ostave svoju djecu. U Irskoj su kotači postojali od 1730. do 1826. kada je ustanova zatvorena zbog visoke smrtnosti djece, dok je u Londonu dom za nahočad otvoren 1741. Suvremeni oblik otvora za bebe pojavljuje se prije kakvih pedesetak godina i do danas se otvori za bebe mogu pronaći u velikom broju zemalja, uključujući Australiju, Kanadu, Mađarsku, Indiju, Rusiju, Nizozemsku, Švicarsku. U Austriji je 2000. godine u Beču uveden prvi otvor za bebe. Međutim, upotreba je smanjena jer zakon od 2001. daje pravo ženama da rađaju anonimno u bolnicama. U Belgiji je prvi otvor za bebe postavljen 2000., u Češkoj 2005. a do 2020. spašeno je ukupno 214 nahočadi, u Njemačkoj ih je 2013. bilo više od 90 te je dojenčad odgajana u skloništu do treće godine, do kada će ih udomiti. Čak i u Maleziji je 2010. postavljen prvi otvor za bebe. Cilj je uvijek isti – spasiti živote od napuštanja na nesigurnim mjestima što može dovesti do ozljeđivanja ili smrti....."

- - - - - -

Jedne tople večeri kasnog ljeta, bit će sada tome već eto trideseta godina, nekoj jedroj mladoj ženi u sredini dvadesetih dok je sjedila u vrtu na niskom metalnom stoliću pukao je vodenjak i iscurila je plodna voda. Koliko se god pripremala za to što će uslijediti, nije se pripremala za to kako će to sve početi, pa je imenom zazvala svoga dragoga, a on je pozvao susjeda - i tako su je autom odvezli u nedaleku bolnicu na porod.

Bila je već treća godina rata, siromaštine i nevolja; u bolnici ne da je nedostajalo sredstava za uspavljivanje i lijekova; nedostajalo je papira i ručnika; sve što se imalo, slalo se gdje je najpotrebnije – konvojem u Novu Bilu. Porod ove mlade žene tako će trajati dvanaest sati; beba će se predomišljati pa se povući prema unutra – i nije za ne shvatiti takvo što, kada se znade kakav je svijet na kojeg bebe dolaze. Jedan mlad i preplašen stažista stajat ću uz nju čitave noći dok konačno u mukama u samu zoru ne rodi; njen muž prostajat će tih dvanaest sati u čekaonici; nije to još bilo doba u kojemu muževi zapravo smiju prisustvovati porodima; tek mnogo kasnije, kada mu bude rađala sina, bit će mu dopušteno da bude tamo, pa da malome presiječe pupčanu vrpcu i pusti ga u život; čak dapače – da joj donosi obloge i drži je za ruku; poslije će ga podsjećati na to i govoriti mu kako je joj je bio od pomoći. To će mu, kada ostari, biti jedna od najvažnijih stvari u životu.

- - - - - -

Kada je iscrpljena od takvog dugog poroda legla spavati, probudili su je nakon dugog i oporavljajućeg sna donoseći joj rođenu kćer, svu ljubičastu i umotanu u neke posivjele krpe. Na krevetu desno od njena ležala je mlada žena koja je šutjela i plakala, odbijajući u ruke primiti dijete koje je netom rodila.

S druge strane njena kreveta ležala je starija žena na početku četrdesetih; ona je svoje dijete pažljivo i nesigurno držala satima na dojci. Čitava svog života čekala je da postane majkom; najveća i najznačajnija želja njena života sada je bila uslišena. Dijete koje je bilo neželjeno plakalo je dotle u susjednoj sobi, ostavljeno i zaboravljeno; nijedna od tri žene nije govorila baš ništa. Kada bi plač prestajao, u toploj rujanskoj noći među suzama koje su plakale čuo bi se pjev slavuja i glasanje posljednjih cvrčaka prekinuto dalekom tutnjavom rata i topništva.

Trećeg jutra ujutro starija rodilja zamolila je sestru da joj uz njeno dijete donese i ovo drugo, neželjeno. Bila je riječ o djevojčici; kako je konačno pronašla smiraj u toplom ženskom naručju, željno je okretala glavu prema prozoru; kao da je znala da tamo pored njega leži njena prava majka koja je nije željela niti uzeti u ruke, da se za nju ne veže.

Svakoga dana ta je starija žena bivala sve bliža s neželjenom djevojčicom; već petog dana držala je oboje djece – i nju i svoga sina - na dojkama kao da ih je rodila zajedno.

Muškarci bi svojim ženama u posjet dolazili poslijepodne donoseći im čisto rublje i odnoseći prljavo; nije bilo dopušteno dolaziti u sobe, nego se moglo samo razgovarati kroz nekakav otvor pored vrata, pa tamo razmjenjivati poljupce i zagrljaje uz poneku suzu. Starija rodilja tako je u dvije minute sastanka sa svojim mužem dogovorila da uz dijete koje se rodilo zatraže i skrb nad djevojčicom.

Mlada majka koja nije željela dijete prva je bez riječi otišla iz rodilišta; jednog jutra dugo je gledala ove dvije žene u oči, pa za sobom zatvorila vrata.

Poslije je ona starija ovoj mladoj ženi govorila kroz smijeh i suze istodobno kako je život još pred njom; ona da je već pri kraju i neće više moći imati djece; Bog ih je nagradio i ovim jednim u zadnji čas – pa zašto onda ne bi bilo mjesta za još jedno.

Mlada žena koja je rađala satima poslije će svome mužu u mračnim zimskim noćima pričati priču o starijoj ženi koja je u rodilište došla roditi jedno, a iz njega izišla s dvoje djece. On će šutjeti i slušati držeći glavu na njenim mekim grudima dok mu ona bude milovala lice a pored njihova kreveta u svome malom mirno bude spavala njihova voljena kći.

Jednoga dana nakon nekoliko godina srest će ona u gradu i onu djevojku što je odbijala dijete; nisu ništa razgovarale, nego ju je samo šutke zagrlila da se isplaču; onda joj je ova kroz šapat potvrdila da je djevojčica ostala sa svojom drugom majkom.

Ono što će joj za čitav život u sjećanju ostati iz rodilišta, to je sestra što je donosila djecu majkama; bila je već stara; možda je već koju godinu kasnije otišla u mirovinu. Kada bi donoseći dječicu ulazila u sobu, dok su u njoj još ležale sve tri rodilje, pa bi od troje donesene dječice dvoje predala ono prvoj, znala je tiho, možda tek za sebe reći:

- Od sve djece koju sam ovdje četrdeset godina gledala, najljepša su bila ona koju majke nisu željele.

subota, 11.05.2024.

Zeleno blago

Ruke su ljepljive od smole i nevidljive šumske prhuti; na podlakticama obješene vise platnene torbe i vreće; prvo snažno sunce probija se kroz iglice i listove zelenog kraljevstva i tišine kojom caruju zebe i sjenice; nad nama se čuje snažan zov jastreba u visini. Prvi grašci znoja polako klize niz čela; beremo borove iglice na sjevernoj, osojnoj strani planine; nije daleko podne.

- Imamo li mi uopće dozvolu za ovo?
- Imamo, imamo; znaš da sam kliknuo i na to kada sam pisao za medvjeđi luk, koprive i bazgu.
- Pametno moje; a gdje si do sada, vidiš da moram polako od stabalca do stabalca.

Ne dopušta mi da berem sa vrha malenih stabalaca što nam dopiru jedva negdje do pazuha; pokušavam progurati tvrdnju da je stablu svejedno i da ono u sebi ima zapisano da raste; prisjetim se završetka Mulischevog „Otkrivenja nebesa“ i one epizode sa čitanjem, DNK i dvojicom anđela koji pokušavaju spasiti ono od čega je i sam Gospod već digao ruke.

- Ma što drvo zna koji dio si mu otrgnula; ono raste gdje stigne; u njemu je zapisano da raste, pa kada za to dođe vrijeme, ono čita naredbu i radi što je rečeno.
- Ali znaš, drvo je srednjeg roda; nije muškog; vi muškarci najbolje izvršavate naredbe; do posljednjeg zareza, samo je stvar u tome da moraš dobro paziti što si naredio.

Odustajem pa ušutim; što ću. Već sam otišao kilometar gore i dolje, i lijevo i desno, potražio i pronašao i četrdesetjedinicu i četrdesetdevetku, ustanovio koliko smo iznad Rasuhe a koliko ispod raspela što je postavljeno na važnom raskrižju gore, na samom putu prema Grafičaru. Za to vrijeme njene su nožice marljivo obilazile stabla na visoravni a ručice brale prve zadebljale borove vrške i svjetlozelene iglice. Dobro, ima tu i smreka i jela, tko bi sve to znao; u ovih četrdeset godina kako me to baka naučila, nisam još pogriješio pa ubrao nešto što bi štetilo. Tako onda počnem brati i ja, pa trgam nekoliko časaka. Onda opet sanjam naglas:

- Jednom bismo mogli ovako do Rasuhe pješke od Bistre, pa ovom poučnom stazom natrag.
- Može, kako ne, samo kada bude ljeto, ja ti tu ne idem poslije šest.

Misli na šest ujutro, ne moram to ni pitati. A već sam isplanirao kako bi lijepo bilo kasno popodne ostaviti auto iznad dvorca, pa napraviti krug i u sam ljetni sumrak među prvim krijesnicama i posljednjim vrapcima vraćati se travnatim livadama kojima šumi ljetni vjetar i pjevaju cvrčci, sve do ceste. A navečer tamo dolje na pizzu i hladnu Hidru....

- Vruće je to tako – veli. Možemo ići gore pa oko vrha; za to sam uvijek ljeti; ali ovdje dolje je prevruće.

Dobro, odustajem i od toga. Sjajno je i na vrhu; kako ne bi bilo; sasvim je u pravu. Brišem joj znoj sa čela, pa trpam što sam ubrao u njenu vrećicu, da vidim koliko je već prikupljeno ciljane temeljne mase. Sjećate li se legendarnog Pametnog zuba, on je davno napisao kako je ponosni nositelj titule referenta za temeljnu krumpirnu masu; da se sad ne kitim tuđim perjem.

Čovjek koji znade kada je dovoljno, sretan je čovjek; pada mi na pamet misao dok nos zabadam u vreću.

- Previše nam je ovo, ne treba nam toliko.
- Ma daj još samo malo, kada smo već tu.

Onda se opet šuti i bere; meni već nakon dvije minute proradi propeler u stražnjici pa bih opet nekud penjao ili skretao, ili bih barem maštao o penjanju ili hodanju.

- Znaš, jednom, kada si još radila nedjeljama, a ja sam ovdje brao sam, pronašao sam tamo gore na onoj padini usred šume spomen ploču nekom čovjeku koji je poginuo na tom mjestu kada se gradio vodovod, valjda negdje sedamdesetih. Išao sam onako rubom prema hrptu, da skratim, pa nabasao; još sam se čudio kako to da na tom mjestu šuma nije zarasla. Valjda je na jadnog čovjeka palo drvo dok su kopali; tko zna, možda su tada još kopali lopatama.

Vidim da sam prevršio mjeru; sada sam na najljepše lice navukao tamnu sjenu. Šuti i bere; možda me dvaput pogledala sa strahom u očima. Onda opet zašutim i ja, pa malo trgam to zeleno blago, sve dok se ubrzo ne složimo:

- Dosta je!

U to - eto i prvog balvana; taman dugačak za nas dvoje. Otvaram ruksak i vadim čuturicu s vodom, pa se sjetimo da nam je u špajzi ostalo još barem deset flaša sirupa od koprive i bazge; tko zna hoćemo li to uopće ovog proljeća brati.

Ma, kako ne bi; ako ništa drugo, ja ću nabrati barem za jednu staru kutiju cipela; za čaj.

No, ne bih ja bio ja kada o svemu ne bih imao nešto za reći ili pitati; vidim da smo danas ovog nabrali ne za pet, nego za barem osam tegli, pa pitam:

- A tko će taj med na kraju piti; sjećaš se da smo ga nas dvoje posljednji puta pili još negdje u doba korone; uvijek nađemo nekakav maslačak ili bazgu pa se time liječimo kad nas zahvati?
- Ništa ti ne brini; da li nam je ostalo kod kuće nešto od prošle godine?
- Ma nije, niti pola malene tegle, otvorena je pa stoji u vratima frižidera. Sve ostalo smo razdijelili, sjećaš se – pa nabrajam u zimi kada je kašljao ovaj ili ona, a mi smo kući trčali po neotvoreni med u špajzu i nosili ga onome tko je trebao.
- Eto vidiš - veli – tako ćemo onda i ove zime.

Eh, na tom mjestu stvarno i ja moram zašutjeti.

četvrtak, 09.05.2024.

Svršetak veze

Napisao sam već nešto o filmovima koji su me se kroz život dotakli; želim s time nastaviti. Jedan od meni najvažnijih nosi naslov „The End Of An Affair“; glavne uloge u ljubavnom trokutu koji je – kako već i iz naslova možete zaključiti - srž ovog sjajnog filma velikog Neila Jordana igraju Ralph Fiennes u ulozi neodoljiva ljubavnika, Stephen Rea u ulozi prevarenog supruga i nenadmašna Julienne Moore. Radi se o ekranizaciji istoimene knjige Grahama Greenea – no knjigu nisam čitao, zato i pišem o filmu.

Pazite, sada ću prepričavati film; ako netko zaista ima volje pogledati ga - onda je doista najbolje da ovdje prestane s čitanjem :).

Ono što je ključan trenutak filma, kako naslov i upućuje – to nije trajanje i postojanje afere; već njen iznenadan i nepovratan završetak. Glavni junaci, Sarah i Maurice sastaju se u njegovoj kući tijekom rata, gdje ih zatekne bombardiranje Londona Hitlerovim V1. Kuća biva pogođena; Maurice nestaje pod hrpom ruševina i Sarah vjeruje da je poginuo. U tom času, Sarah – koja Mauricea istinski voli – unosi se u odlučnu, kratku, snažnu i duboku molitvu u kojoj obećava Bogu kako će se istog časa prestati viđati s Mauriceom, samo neka joj ispuni želju i održi ga na životu.

Sljedećeg trenutka Sarah se pojavljuje na rubu stepeništa odakle gleda u prizemlje kuće; u njemu se na dovratku iznenada pojavljuje lakše ozlijeđeni Maurice. Sarah odmah prekida s njime objavljujući mu da se više nikada ne smiju sresti, ali mu ne otkriva razlog te promjene, što ga dovodi do očaja. U potresnoj sceni njihova rastanka, Maurice optužuje Sarah kako je razočarana što je on preživio – na što mu ona odgovara: „dragi moj, ljubav ne prestaje samo zato što se ne vidimo".

Kasnije, Sarah obolijeva od tumora, a Maurice čitajući njen dnevnik saznaje za njeno obećanje i molitvu kao pravi razlog svojih muka. Na koncu, kroz posljednje Sarine trenutke, njen muž Henry, Maurice i Sarah ostvaruju dubok, iskren i nježan odnos u kojemu nitko nikoga ne osuđuje, shvaćajući kako samo ljubavlju mogu prevladati nesreće koje su ih stigle.

Film je to o očitovanju ljubavi; kroz vezu dvoje ljudi - ali i kroz vjeru; dok Sarah - kako sama kaže - ne mora vidjeti Boga da bi ga voljela, Bendrix se moli Bogu da ga ostavi na miru, čime zapravo priznaje njegovo postojanje.

Kakav obrat! Maurice u takvoj situaciji razumijeva kako dobitak u životu nije uvijek ono što želimo; zato svoj gnjev na koncu usmjerava k Bogu.

Henry, već gotovo ostavljen i zaboravljen, shvaća da u Sarinom srcu postoji dovoljno ljubavi za čitav svijet, a kamo li za dvojicu muškaraca.

Sarah umire, ispunjena i spokojna; njen život obilježava navedena rečenica kako ne mora vidjeti Boga da bi ga voljela, u kojoj parafrazira misao koju je Mauriceu izrekla na njihovu rastanku.

Postoji još možda nekoliko filmova ili knjiga koji su me tijekom života učili o ... tome nečemu što bismo možda mogli zvati ljubavlju, ili vjerom, ili nečem sličnome, ili svemu tome odjednom – ili je sve to zapravo jedno te isto, nerazdvojivo i nezamjenjivo, tko će ga znati; ovaj je film bez sumnje jedan od najvažnijih na mome putu.

utorak, 07.05.2024.

Osip Mandel'štam: Zimske Radosti

Za budućih doba plemenitost burnu,
Za visoko ljudsko pokoljenje,
Na gozbi otaca ja čašu odgurnuh
I veselje svoje i poštenje.

Na ramena mi zaskače vijek-vučjak,
Samo što ja nisam krvi vučje,
Ušuškaj me bolje, ko kapu, u rukav
Od sibirskih stepa bunde vruće.

Da ne vidim potresa, ni kala,
Ni krvave u kotaču kosti,
Da lisica bijela cijelu noć bi sjala
U iskonskoj svojoj mi ljeposti.

U noć me odvedi, gdje Jenisej huči,
Gdje u zvijezde bor se može upit.
Zato što ja krvlju svojom nisam vučji,
I mene će tek jednaki ubit.

četvrtak, 02.05.2024.

Struktura priče

Ajmo, prvo uvod. Uvod ne mora biti previše pametan, dovoljno je da bude pomalo intrigantan. Dakle, odabir dana za putovanje.

Idealna kombinacija je ona u kojoj je dan neradni kod nas, a radni u inozemstvu; u toj varijanti moguće je otputovati nekamo bez bojazni da ćete igdje zateći gužvu; koristimo tu priliku koja se ne pruža često, pa još u proljeće – i ne obeshrabruju nas vijesti o snijegu koji se te noći čak hvatao na Primorskoj autocesti u Sloveniji; iako su planovi još ranije obuhvaćali hodanje po nekim stazama oko Vršiča, sada je to nemoguće, zato se na koncu odlučujemo za provjerenu stvar: Stradu Napoleonicu, staru cestu koju su krajem osamnaestog stoljeća iznad samog Trsta gradile francuske okupacijske trupe, a danas predstavlja idealnu pješačku stazu koja povezuje Opicinu i Prosecco praktički u izohipsi, sa sjajnim pogledima na more i vidicima od Krasa na istoku pa sve gotovo do Venecije i Alpa na zapadu.

Vjetar ponad Ravbarkomande nije prejak i već smo oko jedanaest na parkingu iza Opicine; hodanje čovjeka s jedne strane umiruje i oraspoloži, a s druge te ugrije, pa već nakon možda kilometra skidamo topliju odjeću čudeći se ljudima koji iz suprotnog smjera dolaze u zimskim jaknama.

Staza je duga oko pet kilometara u jednom smjeru, uključujući i posjet Contovellu i ispijanje kave u obližnjem kafiću s divnim pogledom na primorsku šumu; na povratku Ona ostaje lunjati ravnijim dijelom u šumi tražeći šparoge, dok se ja upućujem prema vidikovcu što se na visini od skoro kakvih tristoipedeset metara nad morem pruža iznad staze – i nad svetištem Monte Grisa s druge strane brda, u unutrašnjosti; tamo okidam većinu ovih fotografija a vjetar me ubrzo tjera da se spustim.

Od Opicine se kasnije može spustiti u Trst kraticom - onom cestom koja izlazi na more negdje već na zapadnom rubu grada, pored Fara della Vittoria; mislim da se nikada nije desilo da ne bih uspio pronaći parking oko one lučice, a onda otamo lungomare vodi prema Miramareu.

Obzirom na vrela ljeta, ova staza zapravo je idealna za šetnju u proljeće ili jesen, pa najčešće i zimi, kada kontinent okuje magla i čovjek se poželi spustiti do mora kako bi doživio sunce i toplinu. Njen pandan, samo nešto zahtjevniji i izloženiji suncu čini predivna Sentiera Rilke koja se pruža od Sistiane do malog zamka Duina na stijeni iznad mora, dijelom i kroz staze usječene u stijenama što su ih izduble mnogobrojne vojske koje su ovuda prolazile.

Zaključak; e, taj mora biti jako, jako pametan. Koji je onda ovdje pametan zaključak? Da čovjek mora imati zdravlja, nešto novaca, vremena i volje kako bi pomakao stražnjicu u određenom smjeru; ti uvjeti dapače moraju biti kumulativno ispunjeni; bez jednog od njih, stvar propada.

Eh sad, ali zaključak ne bi smio biti u sredini; jer ja kada napišem zaključak, sjetim se još barem tri stvari koje ne smijem propustiti napisati - i onda mi se ne da preslagivati, ubacivati te naknadna pametovanja negdje u sredinu ili čak na početak, mijenjati koncepciju kao Luis Enrique kada pucketaju grede.

Evo, recimo, ovo: kuda sad s pričom nakon mudrolije o propasti. Sasvim je sigurno kako ništa neće propasti, pa onda negdje oko deset, kada se razbude ovi koji navodno mijenjaju svijet i koji su umorni ostali u krpama - stigne poruka "pa jel ste vi opet negdje zbrisali?"

Nas se dvoje uvijek lako dogovorimo za pokret; svi uvjeti bez pogreške bivaju ispunjeni još negdje prethodnog dana oko deset uvečer; kada se odmrzava piletina za đuveč kojeg će se poslije ujutro samo uvaliti u neku plastičnu posudu i posuti parmezanom iz vrećice. Mislim; ja sam slab sa odabirom konačne točke; svejednost u tome u mene često preteže; najčešće velim, znaš dobro kuda ja idem, ne gledam baš previše okolo dok se tamo ne stigne; moja nadležnost prestaje u trenu kada odredim opći smjer, upitam "imaš osobnu?" i provjerim ulje u motoru.

Dalje je sve stvar toga koliko se ruke uspiju ispreplesti tamo negdje do iza Logateca ili Razdrtog.

Ili ne ispreplesti, pa odu malkice predaleko, osobito kada je toplo i putem nema više nikakvih hlača od trenerki, hulahopki, čizama i sličnih smetala. E onda, je li, kasnije; nakon dobre kave sa gledanjem u oči tamo negdje oko Lipice - i prethodnog grča i držanja negdje oko lakta ili zgloba dok se žmiri i šuti i diše duboko - ni sama Venecija nije predaleko, osobito ako se krenulo oko šest, što ovdje nije bio slučaj.

Ma dajte, najte, kakva Venecija, sasvim dobar je i običan, dobri, stari Trst. Njoj šparoge i daljina, meni pogled i tišina; sunce za ekipu.

Čovječe, na kraju mi zaključak ispao pola priče; mora biti da je jako pametan. Ali, čekaj, ova druga polovica, pa to uopće nije zaključak. Opet sam sve pomiješao. Ma ništa, eto slike; otputite se i vi dolje, nećete pogriješiti.

ponedjeljak, 29.04.2024.

Dobriša Cesarić: Pjesma gorka

Šta je to hladno, i gorko, i sivo
Šta niče u duši ko korov njen?
Je li to suton? Zbilja već suton?
Il samo prolazna sjen?

Što sada? Brbljati vesele riječi,
Skrivati rane za humor;
Ko da se išta sakrivanjem liječi:
Tuga je tuga, a umor je umor.

Mili moj! Ti, koji dolaziš za mnom,
Da srcem oko sebe osvijetliš svijet,
Nemoj se varat i ne daj se varat –
Odreži krila pružena za let!

Na domaćoj gozbi su čudna veselja,
I pjano se bunca i buči.
Sudbina, što drugima nalijeva vina,
Tebi će naliti žuči.

Pa pij je, dragi, pij i pij,
I čuvaj se melankolije.
Ne boj se, poslije gutljaja svakog
Susjed će spremno da dolije.

petak, 26.04.2024.

In Italy

Odgledao sam film Corsage; ne mogu reći da je remek djelo, daleko bilo; dalo bi se svakako raspravljati o tome je li Sissi bila Diana prije Diane; zapravo je vjerno i dosljedno u njemu prikazano prokletstvo zlatnog kaveza - ali nije to ono što u filmu toliko vrijedi; film uistinu plijeni mekoćom i prijemčivošću stila, sjajnom vizualnom stranom i posvema - svojom glazbom. Završava - koliko je meni poznato - gotovo zanemarujući povijesne događaje, što je samo po sebi intrigantno; kao da režiserka nije umjela odoljeti ovoj sjajnoj pjesmi u kojoj me osvojio i tekst i u njemu nadasve minijature što od ponekad neutralnih apozicija stvaraju tihe, vrijedne i važne atribute, priloge, putovanje; san. :)

Hear me
Feed me
Nurse me
Motherly
Lead me
Teach me
Searchingly
Reach me
Release me
Secretly
Awake me
Hopefully
In Italy...

ponedjeljak, 22.04.2024.

Ukradeni hodnik

Ugledao sam jedne zime pod tuđim postom ideju osobe čiji je talent za pisanje doslovce eksplodirao pred našim očima onih dana, pa je ta osoba predložila - valjda na pitanje otkud ti dolaze teme za pisanje, kao dokaz da u svakome čuči jedan maleni pisac – mogućnost pisati o hodniku roditeljske kuće. Tu na scenu stupam ja – naravno, ne tamo i onda; ovdje i tek sada; kradem ideju nakon dugo, dugo vremena sasvim zavjerenički i potmulo, kao svraka đinđuve - i zagrijavam tipkovnicu otpuhujući s nje prašinu; ali neću pisati samo o hodniku roditeljske kuće; pisao bih ja i o hodniku svoje kuće.

Pa onda šaram i dopisujem ovaj tekst svako malo i tako mjesecima; već su i hladnoće prestale a kiše se primakle i bit će toplo sa suncem još, i suho; pa je prošla i čitava jedna zima i još jedna - a hodnik još čeka u mraku skica.

- - - - -

Dobro, hodnik roditeljske kuće, da demantiram i upadnem prije svega sam sebi u usta, kako je i red – taj bijaše jedno prilično nezanimljivo mjesto; jedino što se ljeti u njemu znalo – jer je bio u sredini stana, pa su sunce i toplina do tamo teško dopirali – sjediti i gledati televiziju; televizor je bio postavljen na kraju, tamo gdje je hodnik zavijao pod pravim kutem; bio je taj hodnik dovoljno širok – vjerovali ili ne - da se u njega uza zidove – jedni iza drugih poslažu stolci i fotelje, po dvoje u redu, kao u nekome kinu; ja sam naravno bio malen pa sam u polumraku sjedio ili ležao na nekom sivoplavom, dugačkom tepihu i dekama što su ih za mene po njemu prostrli - i pamtim da sam osjećao veliko blaženstvo i sigurnost sjediti do majčinih nogu i gledati recimo „Rat i mir“, ili „U dimu baruta“, ili „U registraturi“ i tko zna još koje druge stvari.

Već tada shvaćao sam kolika se sve zla po svijetu mogu dešavati i da ja tu ne mogu baš ništa učiniti, baš ništa; možda samo pokušavati izbjeći ih – a od mnogih zala koja smo gledali na tadašnjim ekranima mene je spašavalo to što sam se tamo dolje, na podu, pored moje mame osjećao zaštićen i voljen.

- - - - - -

A hodnik naše kuće? Na što pomislim kada sada netko spomene hodnik? I tu vam se ja, premda ne pamtim da sam se ikada našao na njegovu podu, osim kada sam radi lakšeg hvatanja skidao radijator i mijenjao ventil – osjećam zaštićen i voljen. No, to je općenito ipak jedan mračan i razveden prostor, kakvi već hodnici jesu; nema u njemu na središnjem zidu čak niti prekidača za svjetlo pa se na nosivi zid moralo ugraditi onaj prekidač kojim se plafonjera pali i gasi na senzor – tako da pri svakom jačem zamahu vjetra koji vani puše naše svjetlo gori na pet ili deset sekundi.

Žrtva je to starih, jednostavnih, skromnih vremena u kojima se hodnici nisu uređivali niti ičime ispunjavali – možda tek kakvim čavlima ili vješalicama, na koje bismo povješali svoje slike ili jakne, da čim prije iz njih odjurimo u život; van iz kuće – ili unutra, dalje i dublje u kuću, gdje je udobnije i ljepše.

Hodnicima se, je li, hoda – otuda im i ime. Danas su hodnici ogledala tuđih duša, feng shui i dizajn interijera; kako uđeš u hodnik, uđeš i u nečiji život; veličanstveno i sa stilom; sa zidova te gledaju venecijanske maske i listovi biljaka što padaju preko polica, a kroz svjetlarnike dopiru traci blaženstva i iscjeljenja.

Svega toga u mome hodniku nema; to je jedan mračan i neizvjestan prolaz kroz limb, kao u nekim davnim petrinjskima i đorđićevima iz serija koje smo gledali kao mali; kroz njega kročiš ne znajući što te iza u boravku čeka – da li hladan gemišt ili vrući čaj, ako je domaćin dobre volje pa mu se dade grijati vodu.

Hajde, tamo negdje na kraju, gdje zapravo pod stoiosamdeset iza zida stepenice zavijaju na kat, smjestila se na koncu i čitava jedna praktična komoda; mnoga je njena ladica spremila u sebe gotovo zanavijek čiju rukavicu, šal ili gamašnu što će zatrebati kada se jednom pođe na kakav Velebit ili Risnjak ili samo u obližnji dućan – a blaženstvo ispunjenja kada težak teret iz ruku ispustiš na nju dovodi do toga da na komodi ne satima, nego danima znadu stajati čitavi slojevi stvari: šalova, sunačnih naočala, ruksaka, kupljenih deterdženata ili odjeće. Zato, sasvim umjesno i lijepo Najdraža za naš hodnik kaže kako onaj tko u njega uđe mora tamo ostaviti svaku nadu; pa ga Ona već u boravku dočeka svojom konstatacijom da taj sada znade kako je njoj – jer živi sa sustanarom iz pakla.

Ali nije sve niti u tom hodniku baš crno, ako išta u tome mraku uspiješ ugledati, ugledat ćeš vrške svojih cipela kako brzaju blještavom i svijetlom podlogom od nefugiranih Inkerovih pločica. Te pločice majka su svih bitaka i grijeh svih mojih grijeha; kada se jednom uređivalo nešto u prizemlju, ja sam u osmišljavanju tog projekta sasvim olako prešao preko hodnika kao pored turskoga groblja; na Njenu primjedbu da bi trebalo urediti i pod u hodniku, sasvim hladno odvratio sam kako su stare civilizacije imale svoje jonske i dorske stupove, svoje kapitole i akropole, a što ćemo imati mi i što će iza nas ostati – samo hrpe teško razgradiva smeća i ambalaže - i onda proročanski na to nadodao: i naše Inkerove pločice iz hodnika.

Jer stvarno, jednoga dana, kada do naših vrata odozgor, preko hrpa smeća, raspadnuta humusa i prašine dopru neki indiana jonesi budućnosti – pažljivo će prljavim i umornim rukama razmaknuti posljednje mrve zemlje i zagladiti sjajnu i glatku površinu tih pločica, shvativši da su i ovdje živjeli ljudi što su bosi noću pocupkivali na putu u svoje zahode ili na pod žureći iz kuhinje nespretno ispuštali masne tave i neoprane zdjele. Naše Inkerove pločice ostat će tako spomenik jednog vremena; vremena u kojemu nije baš svima najvažnije bilo urediti prostor po posljednjoj modi. Vremena u kojemu su hodnici bili hodnici.

Svima vama ja to sada kažem, ali ne bi bilo pametno bez kakva povoda govoriti to Njoj. Eno je, sjedila je dolje u boravku one hladne ranoproljetne večeri kada je ovaj tekst u zasjedi prvi puta pisan (da bude među ljude ispaljen iz kakve garibaldijevske kubure kada se za to steknu uvjeti); prepisivala je recepte u debelu smeđu teku; sve što se u kući u jednu hladnu večer čuje to je plamen u bojleru i okretanje plinskog brojila u tom istom hodniku; pored Nje u kuhinji pušio se iz onog bijelog oblog čuda kao iz parne kupelji nekakav mirisan dim; sišao sam već stepenicama dolje, ostavljajući hodnik hladnim, mračnim i napuštenim, neka se snađe, ništa mu neće biti, muško je – a Njoj da sam tada, ili sada, ili bilo kada u našem vremenu sve do njegova konca - spomenuo pločice u hodniku, ubacio bih tri ili četiri upitnika u mirnu i tihu večer.

Ili bih Je barem načeo, tu večer, tako izazovno mirnu i tihu: došao si izazivati vraga, je li; ne igraj se, nevoljo moja.

Dobro, imam ja tih grijehova još nekoliko, nisu samo pločice; recimo cvjetnjak ispred kuće, pa kuća kao uopće, je li, kuća; pa bi se našlo još tako nekoliko stvari, kako se već nama muškarcima u životima naći dade. Pločice su zimi najaktualnije, najčešće se tada njima prolazi – pa su nekako i najbliže srcu, ili bolje rečeno – pameti, tko je ima.

Žene su savršene; vide i shvaćaju ono što naša muška pamet ne može oćutjeti ni nakon milijun godina. Moja me primjerice onomad odvede na Ivekovića u Klovićeve dvore, pa zijam po tim povijesnim prizorima kao prvašić po tegli nutele, a onda me prene i veli; evo ga, on je isti ti! Kupio ovaj ogromni, stari, strašni Tabor, pa ga ni zagrijati ne možeš; vidiš da svoju napaćenu draganu slika ili kako bere koprivu, ili se grije na suncu vani pod trijemom, ili drhti pod poplunom!

Zato, kuda me sada vrag odnio bulazniti o pločicama; šuti, budalo, pa se ponudi skuhati kakav čaj; nije još puno bazge ostalo u kutiji. Zato ću tek lako i bešumno, kao kakav odavna zaboravljeni krivac, odskakutati preko tih pločica; zagrliti to klupko slatkoće i mekanosti nekako odostraga, malo s boka, tako da mi se dlanovi susretnu baš kod grudi; zagnjuriti nos u vrat, tamo gdje se izmiče kosa i prošaptati čarobne riječi koje otvaraju sve dveri duše:

- Što da za sutra odmrznem iz škrinje?

četvrtak, 18.04.2024.

MAJSTORE, UGASI SVIJEĆU

Majstore, ugasi svijeću, došla su ozbiljna vremena.
Radije noću broji zvijezde, uzdiši za mladošću.
Tvoje neposlušne riječi mogle bi pregristi uzice.

Sadi u vrtu luk, cijepaj drva, pospremaj tavan.
Bolje da nitko ne vidi tvoje oči pune čuđenja.
Takav je tvoj zanat: ništa ne smiješ prešutjeti.

Ne uzmogneš li izdržati i jedne noći opet uzmeš pero,
majstore, budi razuman, ne bavi se proročanstvima.
Pokušaj zapisati imena zvijezda.

Ozbiljna su vremena, nikome se ništa ne oprašta.
Samo klauni znadu kako se možeš izvući:
plaču kad im se smije i smiju se kad im plač razara lice.


(Slavko Mihalić)

nedjelja, 14.04.2024.

Tragovi

Ostavljam još nekoliko tragova topline i blagosti koje je ovaj namjerni hodač i slučajni snimatelj osjećao i radi kojih je sve ovo i poduzeo - ili radi pokušaja u tom pravcu - za kišne i hladnije dane koji navodno slijede. Nakon kiša stići će sunca, pa opet kiše, i tako ukrug; do konca našeg vremena.

Bodri pomisao na to kako će još dugo biti onih koje bi ovakve stvari mogle tješiti, krijepiti i hrabriti kao što su to činile nama, pa se sjetim dobrog starog sir Georgea Berkeleya i ne bez smješka na licu pomislim: tko zna bi li se i radi čega one uopće zbivale, da nema nikoga tko bi ih gledao i veselio im se.

srijeda, 10.04.2024.

Sakupljači plodova

Čovjek misli onako kako hoda, govorili su neki tamo davni, znate već koji; oni koji su se u to sigurno bolje razumjeli. Zašto bolje? Pa, jednostavno zato što su se manje prevozili, a više hodali; po njihovom navedenom pravilu danas malo tko uopće da misli. No, kada hodaš, poželiš nešto i vidjeti, doživjeti, pospremiti kao uspomenu za neko neznano, mršavo sutra koje prijeti.

Kada negdje živiš, pa ti ljepota postane svakodnevica, mogao bi morati početi snažno se truditi da se na nju ne navikneš.

Istra je za takvo što kao stvorena. Ne samo zbog našeg Viatrixa, enciklopedije malih šetnji srca istarskoga; da se mene pita, ja bih sve turističke zajednice zapadno od Delnica i Čabra pretvorio u zadruge s traktorima i članarinom kao negdje u Baskiji ili Toscani, a za itinerere bih pitao njega što i kako. Istra je - osobito u proljeće - amalgam onog tihog, bitnog i začudnog što tješi, podupire i opominje u isti čas.

I koristi, još kako.

Nju, onu Nju, ne Istru, dobit ćeš na takav poduhvat pogotovo ukoliko pronađeš kakvu opipljivu korist. Pod time misli na ono što se ubire, pažljivo skuplja, tetoši i sprema u fritajama, pekačima, tavama poput starih dragocjenih začina. Odrasla je dobrim dijelom na otoku; prvih pet godina života nije zapravo znala što su struja, televizor ili tetrapak. Kada je pustiš među krš, raslinje i makiju, možeš biti siguran da nećeš ostati gladan ili da ti neće biti dosadno. Tamo gdje će ubrati naramak ili rukohvat, ja neću niti vidjeti o čemu se radi. Gdje će pjevušeći pronaći sakriveno blago, ja ću vidjeti samo daljinu. Zato dotle udišem nebo, slušam travke, držim onu najmekšu ruku, koliko se dade; šutim i idem; okidajući katkad kakav snimak nečega što smatram vrijednim.

Ona sakuplja, a ja sam ovog proljeća kojeg gotovo da smijemo zvati ljetom - prvi put u životu ušetao čitav u more u prvim danima travnja. Šutjela je negdje gore u hladu crnike među čempresima i makijom i bojala se bez jedne izgovorene riječi za moje srce; još uvijek vjeruje da moja glupost ne može nadvladati i upropastiti baš sve.

Onda osušen, opečen i slan opet hodam šušteći kroz travke negdje u pozadini, dok se sakuplja i traži. Tako vjerojatno veseli, tihi i spokojni uz svoje ljude hodaju psi. Ili nam se tako samo čini, jer o njihovom spokoju, radosti i tišini ne znamo ništa. Pa ih držimo nevještima, nedostojnima i slabima; onakvima kakvima sebe ne smijemo i ne umijemo vidjeti.

- Možda bi netko drugi uz tebe sakupio koliko i ti, a ne bi bio nevješt, nedostojan i slab?
- Strpi se i drži taj ceker. Još malo, bit će njoj za dvaput; znaš da je dobro za bubrege, a onda polako moramo kući.
- Jesi li sigurna da ovdje nije kuća vrednija od one? Mislim, je li, tako mi njuške, bi li onu dala za gnjile kruške?
- Neka je nosi tko hoće, ti ostaješ.

petak, 05.04.2024.

HODANJE | Henry David Thoreau

„Danas gotovo sav taj takozvani ljudski napredak, poput izgradnje kuća, sječe šuma i visokog drveća, izobličuje krajolik i sve više i više ga pripitomljuje i osiromašuje. Ljudi će početi paliti ograde i puštati šumu da preživi! Vidio sam napola uništene ograde, krajeva izgubljenih u preriji, i nekog svjetovnog škrca s nadzornikom koji je tražio svoju među dok se oko njega nalazio raj, i nije vidio anđele koji idu amo-tamo, ali je zato tražio staru oznaku za među usred raja. Kad sam opet pogledao, vidio sam ga kako stoji usred mračne močvare, okružen vragovima, i sigurno je pronašao svoju među, tri mala kamena uz koja je zabijen kolac. Pogledavši malo bolje, vidio sam da je Princ Tame njegov nadzornik.

S lakoćom prohodam deset, petnaest, dvadeset, bilo koliko milja, počevši od vlastitih vrata, a da ne prođem pokraj neke kuće, i da ne prijeđem cestu, osim tamo gdje je lisica i kuna prelaze: prvo uz rijeku, onda pokraj potoka, zatim livadom i šumom. Kilometrima uokolo nigdje nikoga. S mnogih brda izdaleka mogu vidjeti civilizaciju i ljudske nastambe. Farmeri i njihov trud jedva su primjetniji od drvosječa i njihovih šupa. Čovjek i njegovi poslovi, crkva i država i škola, trgovina i promet, manufaktura i poljoprivreda, čak i politika, najalarmantnija od svih – drago mi je vidjeti kako malo prostora zauzimaju u krajoliku. Politika je tek usko polje, a još uža cesta tamo u daljini vodi do nje. Ponekad onamo uputim putnika. Ako kanite poći u svijet politike, pratite veliku cestu – slijedite trgovca, neka vam njegova prašina bude u očima, i odvest će vas točno onamo; jer i taj svijet također ima svoje mjesto, i ne zauzima sav prostor. Izlazim iz njega kao što iz polja graha ulazim u šumu, i već je zaboravljen. Za pola sata mogu doći do dijela zemljine površine gdje čovjek ne boravi cijele godine, i gdje, dakle, nema politike, jer ona je poput dima cigara – tamo je, gdje su i ljudi.

Neki ne hodaju uopće; neki hodaju državnim cestama; malo njih hoda parcelama. Ceste su namijenjene konjima i poslovnim ljudima. Ne putujem njima često, vjerojatno zato što ne žurim stići u krčmu, dućan, štalu ili u skladište kamo one vode. Dobar sam konj za putovanja, ali cesta nije moj izbor. Slikar pejzaža koristi ljudski lik da označi cestu. Moj lik ne bi mogao iskoristiti za to. Ja ulazim u onakvu prirodu u kakvu su ulazili stari proroci i pjesnici, Manu, Mojsije, Homer, Chaucer. Možete je nazvati Amerika, ali to nije Amerika: ni Amerigo Vespucci, ni Kolumbo, niti ostali, nisu je otkrili. Postoji njezin istinitiji prikaz u mitologiji nego u bilo kojoj takozvanoj povijesti Amerike koju sam vidio.“

BEK (Besplatne elektroničke knjige)

utorak, 02.04.2024.

Plakat s ljubavlju i poštovanjem

Neumrli naš Grunf rekao bi da je bolje biti bogat nego siromašan; na to pravilo podsjeća rečenica koju se često dade pročitati kada se piše o brakovima: bolje je – kaže ona samouvjereno i odlučno, kao kakav mesar kada s vrata na trg zaziva kupce friškom teletinom - biti sam, nego u lošem braku.

Loš brak – rekli bi zlobnici; zar postoji dobar brak? Pa ne stupaju ljudi u brak iz obijesti ili nemara nemajući pojma što rade; ljudi u brak stupaju jer moraju; tako od njih traže njihove duše, tijela, ljudi oko njih; neimaština, slučaj. Lijepo te na početku matičar ili pop pitaju: hoćeš li ti to, je li – pa naravno da hoćeš, još kako; tko bi stupao u brak da ne mora. Problem je samo u tome umijemo li mi sami u svojoj koži, svojim beskrajno kompliciranim i sebeljubljem zadojenim umom - ocijeniti što je to loše i kada je lošim postalo.

Ne misli se tu na udarce, prevare, zlosilje koje se vidi iz aviona; tu se govori o normalnim, svakodnevnim događajima, riječima, stvarima koje ljudi jedno drugome rade; idi ti u dućan, donesi čašu vode, očisti zaleđeni auto, spavao si iza ručka, zašto sam zaboravljena.

.......

Putujmo dalje. Sada više nismo u nekom loše sročenom eseju, sada smo u priči, ili barem nečemu što pričom jednom želi postati. Priča se vrti oko dva lika; dvoje, je li. Jedan je lik ona; drugi je on; da vam opisujem tko su i kakvi su – suvišno je za priču; vidjet ćete već na njenu uzbudljivom koncu.

Jednom je on na oglasnoj ploči u njihovu selu ugledao obavijest o predavanju nekog psihologa pod naslovom:

"Žene traže ljubav - muškarci poštovanje."

Baš tako, od slova do slova: žene traže ljubav, a muškarci poštovanje. Kao da smo lego kocke koje se razlikuju po bojama, možda i obliku: jednu izvadiš, pa umetneš onu koja odgovara.

Pogledao je s nevjericom u taj plakat (jer ako mu je išta normalno, normalno mu je okretati i izvrtati tuđe rečenice) pa se namrštio: eto šjor Grunfa nama ravno na vrata; kad neće Muhamed brdu... Onda joj je naglas pročitao naslov: žurili su nekud; nije se to baš nje tada uhvatilo; previše je tih stvari o kojima on katkad usput znade pričati na široko; bilo bi od koristi uhvatiti ravniji pravac – mislila je ona tada, kako i danas misli.

Nekada, kada znade drhtati od bijesa u njegovom zagrljaju (jer eto, oni su vam takvi, samo ako ih umijete zamisliti: svađaju se nerijetko zagrljeni dok vruće suze natapaju ovratnike) podsjeti je on tog plakata šapćući joj na uho citirani naslov; baš po njemu odavna već zaključio je - i rekao joj kako u njihovoj vezi ona očito nosi hlače; ne može biti drugačije.

Prvi put kada joj je to kazao, mislila je da se šali.

- Čekaj, ja da sam muškarac, a ti si žena?

- Pa vidiš da tako vele ovi koji znaju; što tu čovjek može učiniti?

Ovo s haljinama i hlačama, visuljcima i da prostite rupama, to su – nekada mu se čini, pa je nastavio drugom prilikom - očito samo površni, vanjski znakovi; važno je ono kako se dvoje uklope i osjećaju u sebi, kada su dio onog drugoga; njega su otkad pamti odgajale samo žene; ona mu često veli: protiv svega kod tebe mogu, ali ne mogu ništa protiv tvog ženskog arsenala. Potpuno sam razoružana i tebi predana kad mi ti postaneš ženom.

Najgora stvar koju pak on kod nje umije primijetiti jest to da bude namjerno gruba prema njemu – onako gruba kako to već svi jedni prema drugima nekada jesmo, kada u nas ulazi tmina, pa se brzo trudimo izgurati je van, iz sebe

Osim običnog "ti si lud" pristupa, nerijetko mu na to odgovara šutnjom; šutnjom očitog, okomuokogledajućeg potvrđivanja. Za gram poštovanja trampila bi ona istoga časa tonu njegove slavne ljubavi koja joj ispada iz džepova i curi iz torbi na tlo poput voska što istječe iz srca stare, dogorjele svijeće.

I obrnuto. Njemu ne treba poštovanje, ima ga kod nje na bacanje. Topi se s tim bespotrebnim tustim teretom u naramku od stamenosti kao sladoled u kolovozu. Njemu treba da ga ona usred najgore svađe poljubi u uho; fućka on na sve riječi, geste, uvažavanja, koristi. Za njega je korist svih koristi njen sveti, bijeli, čisti trbuh na njegovu obrazu.

.......

Mikrogram na tonu, jedan jedini časak od sveg vremena što vam je bilo dano – upita netko poslije neko drago društvo - jeste li ikada sebe i nekoga tko vas voli gledali tim i takvim očima, zamijenjenih uloga?

I ako niste, a ne biste se zakleli u mnogo spokoja u svome životu; jeste li ikada pomislili da se ponekad gledate pogrešnim očima: svojim?

<	srpanj, 2024
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Srpanj 2024 (8)
Lipanj 2024 (6)
Svibanj 2024 (8)
Travanj 2024 (8)
Ožujak 2024 (11)
Veljača 2024 (11)
Siječanj 2024 (10)
Prosinac 2023 (6)
Studeni 2023 (6)
Listopad 2023 (7)
Rujan 2023 (4)
Kolovoz 2023 (5)
Srpanj 2023 (9)
Lipanj 2023 (8)
Svibanj 2023 (14)
Travanj 2023 (8)
Ožujak 2023 (9)
Veljača 2023 (13)
Siječanj 2023 (14)
Prosinac 2022 (17)
Studeni 2022 (10)
Listopad 2022 (4)
Rujan 2022 (13)
Kolovoz 2022 (4)
Srpanj 2022 (4)
Lipanj 2022 (6)
Svibanj 2022 (8)
Travanj 2022 (5)
Ožujak 2022 (8)
Veljača 2022 (6)
Siječanj 2022 (12)
Prosinac 2021 (6)
Studeni 2021 (3)
Listopad 2021 (18)
Rujan 2021 (8)
Kolovoz 2021 (6)
Srpanj 2021 (4)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (6)
Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (5)
Siječanj 2021 (4)
Prosinac 2020 (8)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (3)

Opis bloga

Linkovi