vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

nedjelja, 30.11.2025.

Duga pješčana uvala

- - -

Tako su Biserka i Ivan, uz njegov nevoljki pristanak, odlučili da se on u noći na koncu sljedeće nedjelje sakrije kod nje na tavanu; jednostavno – od tog ponedjeljka više neće dolaziti u školu.

Biserka je Ivana uvjeravala kako kod nje na tavanu ima dovoljno mjesta; njen stari umjesto Drage još uvijek prima plaću koju donose iz vojske, pa će mu ona lako odvajati nešto za jelo; u noći može poći u vrt i dvorište, tamo gdje svaki čovjek ide sam a obavi što mora – i tako će Ivan kod nje čekati da se zbi što se zbiti mora i da ta oluja nad ljudskim glavama prođe kao što svaka oluja proći mora, pa da se ponovno može početi živjeti mirno i bez straha.

Biserka više nije bila dijete – i dobro je znala da će, ukoliko Ivana uspije spasiti – u njegovoj duši steći zahvalnost i naklonost; činilo joj se da i on nju gleda očima muškarca koji voli – a ne samo kao nekoga tko mu je dobar i drag, ili očima pohote i strasti.

Jer, kao što se svakog proljeća uvijek iznova razbudi strast i život u nekada mrtvim i suhim biljkama, tako je i Biserka osjetila da je u njoj ponovno probuđeno ono što je nekada osjećala za svog Ivana, još iz onog doba kada su bili djeca, slobodna i bezbrižna; prije nego je oteše i odvedoše u život kakav su za nju naumili.

- - - - - -

Večer prije nego li se Ivan popeo s njome na onaj tavan, sjećala se Biserka, on ju je pod lipom dotaknuo po ruci pa svojim dlanom čvrsto stisnuo njenu nadlakticu obučenu u grubu, debelu košulju od sukna. Biserka se okrenula prema Ivanu, puštajući ga da je drži tako čvrsto, na rubu boli, slušajući sve ono što joj je bez glasa ovaj mladić na taj način govorio i što je mislila da čuje a iz njegovih usta nikada nije bilo izrečeno.

- Sutra ćeš navečer doći do crkve, pa ćemo otići kod mene; popet ćeš se na tavan u mraku sa stražnje strane ljestvama da vidiš što je sve gore i što će ti trebati, a možeš donijeti neke stvari da onda kada budeš dolazio ne moraš donositi sve – rekla mu je na koncu.

- Ja ću te spasiti; neću te pustiti da te uzmu. Čuvat ću te onako kako si ti mene čuvao kad smo bili djeca – više prošapće nego reče Biserka nekud u mrak, ali ipak da se čuje, pa okrenu glavu prema gore, da njene riječi podupru mjesec i daleke zvijezde, strašeći se od onoga što bi u Ivanovim očima mogla ugledati nakon njih.

Sve što je Biserka o Ivanu znala jest to da je neustrašiv i dobar; čovjek može odrastati, mogu ga kvariti bogatstvo, nada ili nerad – ali dobrog se čovjeka, mislila je Biserka, ne može pokvariti. Dobrota je neugasiva!

Ivan je šutio i držao je za ruku čvrsto i dugo, kao da osjeća da bi ga – samo da je pusti – velika matica vode što plovi rijekom života uz njih odnijela niz vodu da ga nikada više ne bude.

- - - - -

Kako su konačno dogovorili, tako i bješe: Ivan je potiho i kroz mrak, skrivajući se uza zidove i prolazeći kroz mračne vrtove i voćnjake stigao do crkve u nedjelju navečer, već duboko u vrijeme policijskog sata, pa ga je Biserka uhvatila za ruku i povukla uza se u mrak one lipe – i nakon što su jedno drugome prošaptali pozdrave, tako otrčaše ulicom do ruba vrta njenog dvorišta, pa preskočiše stare i raspadnute ograde.

Prošli su kukuruzište i vrt, pa se prišunjali staroj kući sa stražnje strane, a onda se po odavna postavljenim ljestvama popeli na tavan kroz malena vratašca pod samim krovom.

Ivan je u mrak Biserkine sobe odložio svoj ruksak i skinuo cipele i kaput, pa ga ona privuče sebi i zagrli u toj tmini obgrlivši ga rukama onako vrela od trčanja i penjanja. Kako ga je zagrlila, tako je u sebi čula neki glas koji joj govori da ga ne da pustiti od sebe više nikad, ako treba; ostala bi najradije s njime ovako stojeći i grleći ga s glavom položenom na njegovim prsima sve do kraja samog vremena ne tražeći ništa više za sebe.

Zapravo, kada bismo bolje zagledali u Ivanove oči, mogli bismo vidjeti da su i one u mrak gledale tek tako, da ne vide ništa, već da budu: i Ivan je osjećao kako je toliko privučen sjajnom i nježnom Biserkinom ljubavi pa je duboko u sebi znao da takvo što nikada nije osjetio u životu, niti je sanjao da takvo što postoji.

Znao je on zagledati se u školi u kakvu lijepu djevojku iz grada, ali od njihove nadmenosti i hladnoće bivao bi odmah snažno i zauvijek odbijen. Zato se često povlačio u osamu svoje kuće u kojoj bi provodio vrijeme u čitanju knjiga ili slikanju; otac mu je u nekoliko navrata znao donositi slikarske boje iz obližnjeg dućana, pa je Ivan uživao čitajući knjige o slikanju i gledajući fotografije djela starih, slavnih majstora, pokušavajući svojom rukom na kakvoj nevješto razapetom staroj plahti oponašati ono što je vidio.

Uživao je u svom domu u samoći, čitanju i slikanju puno više nego li u druženju s drugim ljudima – i sada je ovako, u Biserkinom zagrljaju – prvi put nakon dugo, dugo vremena osjetio toplinu drugog čovjeka i važnost brige za njega koju nije osjetio još tamo otkada mu je mati preminula.

Ti ćeš sada, čitaoče moj, najbolje umjeti i znati sam sebi prepričati što je to što osjećaju Biserka i Ivan - i je li vrijedno toga da se o tome piše i priče raspredaju – a ja ću te tek pokušati uvjeriti u to da jest.

Jer, kada se dvoje mladih ljudi što od nesreće ravnodušnosti, svejednosti i prezira svijeta oko sebe žele spasiti ono drugo pogledaju u oči – ne poželiš li i ti sam o tome ispričati kome neku priču?

- - - - - -

Je li u njihovu zagrljaju prvi pokret učinio Ivan, ili je to bila Biserka, sada je tako malo važno – ali negdje u gluhoj i hladnoj noći, među glasovima prvih ćukova i sova i dalekom tutnjavom topova u mraku, oni se primakoše postelji, pa se počeše skidati i kupati svoja tijela usnama, dugo i polako; kako se već ljube dvoje koji ne znaju ni za što drugo u životu osim za vatru što u njima za ono drugo plamti poput požara.

Kada je Ivan prošaptao Biserki na uho da je već jutro, ona se polako obuče, pruži mu iz ormarića pored kreveta nekakav smotuljak hrane, pa mu pokaže gdje da se krije, po kojim gredama da ne hoda i što da radi kada mu dođe raditi ono što čovjek čini tamo gdje odlazi sam od sebe i jer tako mora.

Biserka pođe u grad po neke stvari, vidjeti ima li posla u tvornici i hoće li trebati još uvijek šivati kakve vreće, uniforme ili cerade, a ponajviše zapravo zato da sazna što se s tim planom vojske u propadanju zbiva i hoće li doista dječaci iz škola bivati uzimani pod oružje.

Tada ona prvi put u životu osjeti kako u njoj bukti radost što je skrivati valja, jer će inače probiti i provaliti iz nje poput bujice, samo ako ne ukroti to ludo srce što lupa u grudima do neizdrživosti.

- - - - -

Na trgu već bijaše velika masa ljudi što se okupljala izvidjeti što se zbiva s njihovim najmilijima i hoće li se vojska doista povlačiti iz grada uskoro i u neredu, kako je izgledalo. U tom času priđe ljudima neki oficir s pištoljem u rukama, pa ispali nekoliko hitaca u zrak i ponovi ono za što je tvrdio da je već stoput svima kazao, a to je da će svi dezerteri bivati kažnjeni smrću na licu mjesta, i da će umjesto njih, budu li bježali od svoje obveze, uzimati njihove najmilije, rodbinu, roditelje da ih utamniče dok se ovi ne vrate pod oružje.

- - -

Sva uzbuđena i vrela od guranja u masi, Biserka predvečer - nakon što je pomagala u nekoj predionici slagati tkanine u ormare i za to dobila vreću s nešto brašna - pođe s tom vrećom pod miškom kući, pa zaobiđe nekoliko glavnih ulica i kroz vrt se u potaji uvuče u kuću.

Njeni stari uplašeno su gotovo polumrtvi ležali u kući pod prozorima, naviknuti na ono najgore što jedni ljudi drugima već čine kada su ratovi, prevrati i nesreće, pa im ona pristavi na štednjak slabu juhu od toga što je kući donijela i poskrivećki dio te juhe odvoji u posebnu posudu koju će odnijeti Ivanu.

- - - - - -

- Vubili ga budu, Biba, vubili – reče Ivan držeći glavu među dlanovima i misleći na svog nesretnog oca kojemu Ivan o njihovom planu baš ništa nije rekao. – Što će on sada, morat će me poći prijaviti u redarstvo da sam nestao, jer inače će u razredu vidjeti da me nema, pa će doći po njega, da ga odvedu i da ga nitko nikada više ne vidi.

- Mrak ga bude pojel!

Pomisao na to da bi Ivan nakon majke mogao ostati i bez oca unijela je u Biserku led i užas. Nije se usudila protusloviti mu niti jednom jedinom rječju; uhvatila ga je rukom za njegov dlan, pa nije puštala dok god se on nije pomakao – a onda mu je kroz zube promrsila:

- Ti si moj i uvijek budeš samo moj, a ja budem samo tvoja!

Te riječi bijahu posljednje što su to dvoje ljudi jedno drugome rekli. Kada se već spustila noć, Ivan bez riječi uprti onaj ruksak pa još jednom poljubi Biserku u čelo na rastanku, te se spretno spusti ljestvama u dvorište, a potom svojoj kući, da bi ujutro opet sjeo u svoju klupu u razredu gimnazije – i čekao da se s njime desi ono što se desiti mora.

- - - - -

Ivan u stvari, to vam već sada smijem ispričati, Biserku zavolio nije – i odmah mu je nakon one noći kada ju je onako obljubio bilo jasno kako se njemu takvo što s njome desiti ne može. Previše je naime lagodan život Ivanovo srce otvrdnuo i naučio ga na to kako se odmah pored nas bezbrižno žive životi očuvani tuđom mukom i znojem u kojima se ne mora raditi stvari koje se ne moraju raditi - i da postoje gospe koje će baštiniti bogatstvo i imanje, pa bi mu s njima život mogao biti daleko lakši i bezbrižniji nego s nekom ljupkom seljančicom što još uvijek o dvadesetoj bosa guske Biškupečkom cestom goni.

No, Ivan je u sebi znao osjetiti strast koju je pored njega u času probudilo Biserkino jedro, zanosno i zrelo tijelo; odreći se užitka u takvoj stvari bilo je za njega ipak previše – jer nije znao niti zbog čega bi uopće Biserku odbio kada je onako otvoreno od njega tražila nježnost utažujući tako vatru strasti što je u njoj prema njemu gorjela - niti je Ivan znao kako bi takvo što uopće s njom učinio.

Kada bi se nakon svega proživljenog u tim danima provedenim uz Biserku zagledao u sebe, Ivan je dobro razumio kako to maleno, prljavo i živahno klupko života zavoljeti nikada ne bi umio – ako bi uopće i znao što to voljeti znači, niti bi s njom mogao započeti nov život onako kako je viđao da to muškarci i žene od ljubavi čine, ne brinući o tome što će se s njima sutra zbiti i od čega će tu ljubav u vremenu pred njima hraniti i obodriti je da traje.

Biserka je u Ivanu budila ono što svako mlado i lijepo žensko u muškarcu probuditi može, pa nakon što je znatiželju i plamen tog izazova u sebi one noći obilato u blagoslovu njena naručja utažio, Ivanu se nimalo nepriličnim nije činilo ostati na Biserkinom tavanu skrivajući se od vojske, kada mu je već od srca ponuđeno – dokle god treba, a onda sići s tog ledenog, vlažnog i mračnog tavana u nov život ponovno čist i netaknut, kao da s neba silazi među ljude.

Davni je Ivanov san bio – onako kako je to viđao kod tečeka Štefa na njegovoj kuriji, sjediti u pletenom meko podstavljenom stolcu pod trijemom nad nekim lijepo obrađenim vinogradom, čitati knjigu i piti nešto slatko, meko i tiho kao što je sumrak nad beskrajnim bregima što se pružaju dokle god čovjeku pogled seže, bez ikakvih briga i posebnih težnji. Ivanov san bio je oženiti se za neku od bogatih djevojaka s kojima je polazio školu što su ga onako naočita zagledale uvečer na korzu, pa nemati posla ni s kime i nizašto, ako se takvo što baš ne mora.

Na tom je putu velika i strašna prepreka postao ovaj dugi i neshvatljivi rat u kojemu se jedni bore baš za to da gospodi omoguće da i dalje bez brige i tiho uživaju pod trijemovima svojih kurija, a drugi da sve te kurije razruše, otmu i spale i sagrade novi svijet u kojem nitko besposlen neće sjediti pod trijemom s nogama podignutim u zrak i piti neko slatko vino. Baš zato, Ivan je osjetio kako bi ga Biserkina snažna briga mogla zaštiti i izvući od rata, a dalje od toga njegova misao nije išla, kao što niti čvorak ne leti dalje od slatkog grozda u vinogradu, makar ga tamo čekala skrivena gazdina zračna puška.

Koliko je prokletstvo koje se na muškarca što osvoji žensko srce može sručiti kada takvo što iskoristi, umjesto da – ako ne osjeća isto – ne odbije i ne ode svojim putem i tako ne pokuša ugasiti vječni plam ljubavi, možda je Ivan mogao unaprijed doznati čitajući one knjige koje je već volio čitati, a u kojima su žene ljubile svoje odabranike srca tiho, stidljivo i ponajviše nesretno, jer njihova su srca bila ili tvrda i neosjetljiva, ili lako zapaljiva ali bez dubljih osjećaja za drugoga.

Odbiti žensko tijelo što se nudi samo, nemoćno i golo u svojoj strasti, vatri i samoći za Ivana nije postojalo kao mogućnost, niti je i takvom čemu uopće razmišljao. Navikao uzeti od onoga što se nudi baš sve bez pitanja i ikakva obzira, on je kročio kroz snažan vonj i vrelinu Biserkine želje onako kako mlad i radostan kraljević kroči pokorenom zemljom kojom će već sutra vladati.

Ivan je negdje u sebi možda naslućivao, ali nije želio znati niti misliti o tome što je u stvari u Biserkinim očima upalio kada se pred njima onog popodneva pored groblja pojavio (pa se zato valjda tako lako od njena zagrljaja posljednje noći i otputio i odlijepio, pošavši izgladiti to sa svojim ocem, obvezama i vojskom kako i priliči i kako je i red).

Jer, moguće još da bih vam o svemu mogao ispričati i ovo: žena kada iskorištava muškarčevu ljubav čini to očitom zavodljivošću i lakoćom koja svakog tko umije barem malo gledati i očima, a ne samo srcem - duboko i jasno upozorava: bježi. Žene u stvari vrlo slabo umiju lagati, šepureći se pred onim čije su srce obuzele lako i nevješto i uživajući u kakvom imetku, lijepom izgledu ili kojem drugome zlatnom teletu što ga na svoj oltar života stavljaju, pa oko njega obigravaju i kite se njime očito, neskriveno i zaigrano poput malena djeteta.

Muškarci pak - samo kada se uhvate nečije ljubavi bez da je ikada imaju namjeru ičim uzvratiti - tihi su, podmukli i oprezni tati i otimači s malo ili bez ijedne riječi. Muška je laž puna tišine kao što je umrla školjka na žalu prepuna pustoši davno osušena pijeska. Žensko je tijelo prebogata lomača za snove sazdana od šutnje i potrebe.

Možda - da se Ivan usudio o svemu promisliti bolje i shvatiti kako je počeo opasnu i strašnu igru s nečijom sudbinom – ne bi tako olako prihvatio sve što mu se tih dana samo od sebe u svojoj golotinji, prostoti i neizdrživoj iskrenosti prostrlo pod nogama, već bi se o tome usudio sa samom Biserkom kakvu tihu ali odlučnu rečenicu prozboriti, da joj njome izreče sve što u sebi nosi.

Ili ne nosi; tako da to čega u njemu nema nikada s onim što je u Biserki trajalo još godinama poslije – do konca njenog vremena pod nebom – istim postati ne može?

- - -

......

Tako je Biserka iza sebe u vlastitoj duši ostavila tri groba, tri muška života od kojih onaj prvi nije stigla, onaj drugi nije umjela, a ovaj treći nije – božejojoprosti – niti poželjela spasiti.

Pitala se Biserka u godinama što su slijedile – koliko je njene krivnje u svemu, pa je od takvih dugih, tmurnih i teških misli ne bi uspjelo spasiti niti šivanje čipki u mraku pored vatre u prizemlju kuće, kamo se sada – kada je doista i postala udovom – spustila živjeti.

Japica i mati poživješe još nekoliko godina, pa su i njih potom ispratili prema groblju, da ih zakopaju pored pepika i Drage – i zaborave, a onda su u kuću uselili Biserkina sestra i muž sa djecom, dogradivši joj posebnu sobu na strani prema lipi i zdencu, da u njoj dočeka starost i konac onako kako se stara i zaboravljena živina negdje u kutu naših pogleda dotepe do smrti i kraja.

Biserka je u godinama što su slijedile radila u nedalekoj tvornici tkanine, naučivši s vremenom krojiti, šivati i prošivati složene i teške zahvate na odijelima i ženskim kostimima, pa je konačno napredovala do položaja marljive i šutljive predradnice koju su muškarci poštovali i slušali, a žene se bojale zamjeriti joj – jer tko zna, trojicu je ta pokopala, pa da ne bi i još koga, mislili su ljudi oprezno zagledajući za njenim leđima kada bi prolazila prema hodniku uprave.

- - - - -

Nitko Biserku više u oči pogledao nije, a ona je na takvo što i navikla – i nije niti osjećala potrebu da bi je itko u oči gledao, ako to ne može biti njen Ivan.

No, s vremenom je i njegov lik postajao sve bljeđi i nejasniji, pa je Ivan u Biserki prelazio iz sjećanja u san, a iz sna u nadu; u ufanje kako će stići dan kada će se sve razjasniti, pojaviti i sići s neba među ljude onako kako istina jednom mora doći na red.

Tako i bi.

- - - - - -

Biserki već bješe skoro pedeseta, pa se bližio i onaj čas u kojem će se o njenom umirovljenju početi pričati – u tvornici i po hodnicima i po rodbini i susjedima, a kada jednom priče o tome krenu, ljudi stanu tražiti nekoga tko će onoga o kome je riječ odmijeniti, pa ga lako i brzo zaborave.

Jednog popodneva, maglenog i toplog, u kojem južina bijaše puhala Biškupečkom cestom noseći lišće i prašinu poput pošasti pa se s onih crnih brda nad Plitvicom spuštala nad grad gurajući sav zrak na sjever, Biserka je u poštanskom sandučiću svezanom komadom žice na staru, zahrđalu lesu pronašla plavu, neuglednu kovertu s nepoznatim rukopisom, oblijepljenu sa svih strana ljepljivom trakom.

Strpala je onaj komad papira u unutarnji džep kaputa, pa se ogrnula i potiho uputila sa stražnje strane kuće, škripajući visokim, crnim gumenim čizmama po slabim prečkama starih ljestvi što su još od onog vremena stajale naslonjene pored otvora na zidu pod krovom i vodile na tavan. Tamo se uvukla u mrak i vlagu i sjela u tišini na daske što su preostale od one postelje koju je još dedek istesao Dragi i njoj da tamo zasnuju obitelj, a sada su zaboravljene i stare trulile na tavanu.

Biserka je razderala rub one plave koverte, a unutar pisma pojavi se još jedna koverta; bijela, malena i lijepa, što je sa strane bila obojana ukošenim sitnim crvenim i plavim prugama. Ta je koverta bila otvorena, ali pravilno odrezanog ruba, a na njoj su bile zalijepljene mnogobrojne sitne i raznobojne marke dalekih zemalja preko velika mora.

Na koverti je lijepim, starinskim slovima bila ispisana adresa gospođe Jelice; žene što je živjela u gradu i – Biserka se odmah sjetila – s Ivanom i njom polazila isti razred pučke škole još onomad, kada su svi bili malena i bezbrižna djeca. Jelica je bila djevojčica iz dobrostojeće gradske obitelji; otac joj bješe sudac a mati je vodila nekakav salon za gospodu u prizemlju zgrade u kojoj su stanovali, tamo blizu samog Kapucinskog trga.

Biserka na nos iz džepa natakne naočale debelih, skoro prozirnih okruglih okvira, zabaci kosu što joj je na čelo padala skroz iza uha, izvuče iz one bijele koverte dvostruko presavinut komad toliko tanka papira da ga se poboja uzeti u ruke - pa u polumraku, kroz svjetlo što je dopiralo kroz daske ispod starih crijepova ugleda na dnu onim istim lijepim i pravilnim rukopisom ispisan potpis Ivana Tugarića.

- - - -



..............




- Ako ne želim ja, možda ćeš željeti ti – pomislila je Jelica tada, i nikada se zbog toga što je učinila pokajala nije, jer još uvijek ovim svijetom hodaju duše što od dobra vjeruju kako su ljudi poput obojanih kocaka u slagalici, pa kada jednu izvadiš, lako ćeš po obliku i boji pronaći drugu da je na slobodno mjesto umetneš.

Biserka pak – to ste već odavna shvatili – nije spadala u tu grupu ljudi, već je od malih nogu, još otkada je odvojiše od njena Ivana i poslaše na njive i u nadničarstvo, razumjela da ljudi nisu zamjenjiva roba poput cipela, stolaca ili svjetiljki, pa da umjesto jedne utakneš drugu da ti svijetli i služi u životu i čini te radosnim i spokojnim.

Ljudi su posebni – i traju u nama tek onda kada ih srcima a ne očima gledamo, da nam budu svjetlo i da mi njima budemo isto to svjetlo što će trajati u tminama i žalostima njihovih života.

- - - - - -

Držeći ono pismo u džepu mantila što ga je navukla na sebe kada je iz Sela pošla do one daleke, pješčane, vjetrovite medulinske plaže, Biserka je razmišljala o tome kako je Ivanu dala sve svoje što je imala; čast i poštenje i ugled žene i supruge do kojih je držala malo ili ništa pred ljubavlju što je osjećala za njega, samo da ga spasi i udalji od vojski i ratova i smrti – a on se sakrio na onaj tavan poput tata dok je njeno tijelo oteo i uzimao kao što bi uzimao običnu vreću brašna pa ono što je u njoj - usuo u kotao vruće vode da se od toga najede, izdovolji i pođe dalje.

Dragu je zamrzila zbog Ivana i zbog toga što su njegovi učinili Ivanovima, iako je dobro znala što su oni Ivanovi prije toga činili Draginima, pa i dok je još Drago bio s onima među kojima će Ivan dočekati kraj rata – ako se uopće jedni i drugi smiju i mogu njihovim imenima u tom ratu punom prevrata, gadosti i nesreće zvati – i pokopala je Dragu umotanog u prljavu vojničku deku poput vreće od kostiju i trula mesa, i sina je svoga jedinog voljela onih nekoliko mjeseci dok je bio i dok nije prestao biti i život mu u samrtno i bolesno tkivo udisala svake noći bez uspjeha, a Ivan je dotle sanjao o drugoj, kako s njom sjedi pod trijemom daleke, bogate kurije pa gleda u sumrak pijući slatko, crno vino.

Ivan je - sjeti se Biserka tresući se od takve misli - sanjao drugu, i tko zna koje je još isto tako uzimao i otimao i krao im poljupce, blagost i nadu – samo da bi za sebe pronašao ono što tamo gdje je on tražio pronaći nikako ne možeš.

Jer, sve čovjek može u životu kupiti, prodati ili trampiti – i sve se u životu mijenjati može, samo ne može to da nekog zavoliš prvi, uopće ne znajući zbog čega si ga zavolio sam od sebe i jer drugačije nisi umio; pa od njega dobiješ to isto.

Najbolja stvar u životu posve je besplatna. Ne možeš je predvidjeti, niti tražeći pronaći, niti zamijeniti.

- - - - - - -

Biserka sazu s nogu one mokre i vlažne cipele u kojima joj se svijet na putu do mora činio širokim i ledenim klizalištem, pa bosa, tek u nekim starim, poderanim čarapama što su joj dopirale sve do sredine njenih već slabašnih i mlohavih bedara – nakon što je jedva, podupirući se rukama o pijesak ustala – učini nekoliko koraka u more. Hladna je morska voda brzo i požudno obgrlila njene slabe i mršave gležnjeve što su bili navikli na dugo i teško stajanje za strojevima i gaženje blatne zemlje po njivama, pa su je jedva pridržavali da se na trbuh i lice ne sruši u more.

Tada iz džepa mantila izvuče ono pismo, pa ga lagano ali odlučno baci daleko u more ispred sebe, gledajući nekud prema zapadu, prema suncu što se spuštalo u daljinama kupajući nebo svojim toplim i jakim svjetlom u posljednjem satu popodneva.

...........

nedjelja, 23.11.2025.

Pod gorom

Jedan nezaboravan vikend; Caravaggiova Presa di Cristo u Goriziji, kozji sir u Kobaridu, šetnja do Napoleonova mosta na Nadiži što je spajao Veneciju i Beč; spavanje na sedam stupnjeva s vrećom u Julijskim Alpama; ujutro Cividale del Friuli i Castelmonte, pa povratak preko Soče. Kad imaš godišnju slovensku vinjetu (za cijenu koje se do Splita možeš provesti tek četiri - i nešto sitno - puta u jednom smjeru) i auto koji dijelom pije struju, onda je samo stvar tvoje volje i odmornosti koliko ćeš daleko doprijeti u to meko, podatno i nezaboravno tkivo bijela svijeta. Dobro, o odmornosti nećemo; to se lako liječi. Ona, naime, slatkim glasom veli negdje iza posljednje pive koju dijelimo na Tromostovju; ljubavi, ako ti se bude spavalo, ti samo reci; ja ću ti ispričati sve što trebamo napraviti u kući; to će te razbuditi do kraja... Nije bilo potrebe; čovjek radije vlastitu kuću na Njen užas krsti vikendicom ("da, tako se mi prema njoj i odnosimo, to si dobro rekao").

Na koncu se uvijek oko najvažnijih stvari složimo... i konačno već duboko u nedjeljnu noć, kada se pod vrhom vjetrobrana bude tek pojavljivao onaj slabašni crvenkasti tračak repetitora sa Brežičke gore *, dajemo jedno drugom obećanje - makar i bez riječi, običnim stiskom ruke - tamo na mjestu s kojeg moja ne smije dalje ako želimo sigurno stići kući: ovo moramo ponoviti zimi...

____________________

* "Brežička gora" - interni termin za brdo s repetitorom koji služi kao svjetionik u mrkloj noći već negdje od pravca Krškog kada uvečer hitate slovenskom autostradom kući; brdo se pruža južno od Brežica a odlikuje crkvicom Svetog Vida na vrhu; zapadno od njega s početkom u ubavoj Bušečoj Vasi (Krka!) vijuga cesta što preko Gadove peči vodi do Novog Sela Žumberačkog pa vozačima a i ornijim biciklistima omogućuje krug ako im je stalo do toga da u jednom danu posjete recimo Brežice, Žumberak i Samobor


________________________

Update 24. studenog; budući da Lasta i Meca ne vide fotke preko imgbb-a, pokušao sam kod sebe konačno i sa Postimageom, pa molim da se dojavi jel sada okej :))))

nedjelja, 16.11.2025.

Spoznaja bez kalendara u ruci

Lišće umire oko nas u milijardama s naoko odlučnom i neupitnom vjerom u konac, zavaravajući nas opet iznova svojim samrtnom uzdahom: - Gotovo je; jednom za svagda; nikad više; opraštam se s tobom zauvijek; ostavi mjesta u sjećanju i za mene - - - tiho i snažno šapuće posljednjim drhtajima na toplom jesenjem vjetru, posve sigurno kako nas je uvjerilo u sigurnu i beskrajnu pustoš samrtnog leda; padajući nam krotko i zavodljivo između nogu leteći pored šalice s posljednjim makijatom ispijenim na suncu i svježem zraku.

No, mi se više ne damo prevariti; nismo ti ni mi, kume, od jučer. Izgubljeni, predani i zaboravljeni, vjerujemo još uvijek čvrsto u posljednju stvar koju smo s mukom ali kroteći radost u očima spoznali u godinama iza nas: - Ne varaj nas, lišće; dobro znademo kako je tvoj samrtni ples obična, jeftina predstava za jednu sezonu. Kao da opet s prvim toplim danima neke daleke i sada nezamislive veljače nećeš u nama probuditi staro ufanje u vječnost i posve nove pupove u naizgled mrtvom tkivu; kao da odavna već ne znamo da iza svake tvoje samotne i bezizlazne zime slijedi zov nekog znanog, dalekog, čežnjama okupana proljeća; prijetvornog i sama sebi neobično važna poput plava neba što podupire obzore koji padaju na nas.

- Sam sebi neobično važan - ponovi naglas običan, zaboravljen promatrač u metežu vrtloga vjetra pod već gotovo golim krošnjama.

nedjelja, 09.11.2025.

Alge, plankton i morska flora

(Instagram)








- Bija je ovdi onaj šta ne jede jer gleda u sunce – reći će tiho ali odlučno jednog davnog ljeta Vjekin tast dok su tamanili nešto s roštilja. Spojiti još početkom ovog tisućljeća naturalizam domaćih ljudi na otoku s nečim stranim, neobičnim i tako dalekim kao što je nejedenje činilo se tada prilično nemogućim.



Jednog od posljednjih ljeta pričaju njih dvojica ponovno o tom čovjeku i njegovu posjetu; stari se prisjeća tih godina nakon rata, kada su na otok počele dolaziti grupe ljudi iz grada; osamljenih, u pravilu pregaženih netom završenim ratom, izgubljenih ali osnaženih potragom za nečim novim i lijepim; vječitom ljudskom potragom za čarobnim štapićem. Turisti su tek počeli dolaziti; plaće su počele rasti; izgledalo je na mah da deset godina što su ih pojeli skakavci neće postati i dvadeset.



Dobro, Vjeko je uvijek na more vozio starom cestom; iz tog doba datira i druga rečenica njegova tasta koju ćemo ovdje spomenuti, a koje se uvijek rado sjeti; glasi – e moj zete, po tebi bi kapitalizam već odavna propa'.



Prošle su godine, a čovjeku se čini da su prošle čitave ere vremena, pa kao da ne živiš više isti život, nego neki drugi, i zaista bi tako i mislio da nisu ljudi ostali isti kakvi su i bili; lakovjerni, zanositi, nezasitni i premalo zamišljeni u svojoj nevolji.



Da je bilo spojiti Hiru Ratana Maneka i staru cestu u jedno, kako je to moguće u snovima - možda bi svijet bio bolje mjesto; misli danas Vjeko, sasvim legitimno ali i sasvim utopistički i lenonovski, kako i priliči starkelji na pragu šezdesete.



- - - - - - -



"Indijac Hiro Ratan Manek živio je samo od Sunca. Transformacija njegove fiziologije znanstveno je dokazana, jer se po nekoliko mjeseci podvrgavao 24-satnom nadzoru liječnika boraveći neprekidno na vrhu neke zgrade kako bi dokazao da se doista može živjeti samo od sunčeve svjetlosti. Za to vrijeme uzimao bi samo vodu i povremeno tijelo izlagao suncu. Funkcionirao je kao potpuno zdrav čovjek.



Iako je bio najslavniji po tome što ne konzumira nikakvu hranu, već je na neki današnjoj znanosti još uvijek neobjašnjiv način energiju dobivao samo od sunčeva zračenja - to zapravo nije najbitnije. Najbitnija je sloboda, neovisnost, psihičko i fizičko zdravlje koje takva aktivnost donosi. Naime, Hiro je svjedočio kako tri mjeseca nakon redovite vježbe nastupa stabilizacija psihe, nakon šest mjeseci stabilizacija tjelesnog zdravlja i smanjenje apetita, a potom se čovjek pretvori u solarni čip kojem je potrebno samo malo izlaganja tijela suncu, kako bi se to stanje održalo trajnim. Ovo je vrlo jednostavna tehnika besplatno dana na uvid svima bez potrebe osobnog učitelja i bez ikakvog religijskog konteksta kao tehnologija transformacije bazičnog metabolizma gledanjem u izlazeće ili zalazeće sunce, kada nema škodljivog ultraljubičastog zračenja, otprilike do jedan sat od izlaska sunca, odnosno jedan sat prije zalaska. Počinje se s trajanjem od 10 sekundi i svaki dan produžuje se za dodatnih 10 sekundi, sve dok se nakon nekog vremena ne dođe do granice od nekih tričetvrt sata.



Naravno, Hiro nije mogao svima garantirati ono što je uspjelo njemu, no svakako je jamčio velik napredak u smislu psihičkog sklada i tjelesnog zdravlja, te smanjene potrebe za hranom."



- - -



Svijet bespotrebnosti morao bi, kao i svaki drugi, imati svoju čvrstu ekonomsku osnovu; njegova osnova moglo bi biti sunce. Dijete od osamnaest koje se protivi ratu i potrošnji jest normalna stvar. Čovjek kojeg više ne možete uvjeriti u to da ga itko od ičega mora braniti, da se živjeti baš bezuvjetno mora, i to baš ovako - i da mu još štošta treba, čitav jedan naramak stvari i usluga (čovjek koji svoj pinklec lako podigne u času?) izrazito je opasna društvena pojava; vrlo loše utječe na mladež, žene i nemoćne; da je takvih zgubidana više, izbušili bi ovaj svijet iznutra da postane šupalj i krhak kao osušeni mravinjak, pa da se uruši i nestane u prah; kako se to baš svim svjetovima prije ili kasnije desi.



Pod utjecajem takvih štetnih elemenata i nepoštene inteligencije svako se malo pojavi neki Chriss Mc Candless, da utekne i nestane preko neke svoje Ticlanice, pa onda o tome gledamo filmove što su ih snimili ili čitamo knjige što su ih napisali isti takvi besposleni sanjari i lutalice.



Doista, pokušajmo barem na čas - govori nam Vjeko - zamisliti svijet u kojemu je netrebanje vrlina. Ljudi sjede u zoru ili sumrak, češu se na nekom mjestu koje ne mora biti iza uha i gledaju u sunce; ne treba im (dokazala sama NASA) čak niti voda; tek možda šalica čaja s vremena na vrijeme; stvar čiste kurtoazije. Nema se više što prodavati, reklamirati niti otuđivati: od nešto konoplje što raste po poljima kao korov ispleli ste dobrih vreća i tkanine, pa se time ogrneš; ljudi na svijetu nema nego nekoliko stotina milijuna, jer žive od sunca, a ne od nevolje: nema baš siromaštva i oskudice; nema se kime i zbog čega vladati. Ljudi ne jedu, jer ne moraju: sva energija koja im treba dobije se od sunca; zato većinom žive u toplijim krajevima, gdje sunca ima napretek. Tek ljeti najsmjeliji odlaze malo bliže inače poslovično oblacima češće prekrivenom sjeveru; reda radi; štono se kaže, da im stražnjica vidi puta, samo bez aranžmana i bukinga, pa s dalekih i visokih planinskih hrbata mašu suncu i jedni drugima na pozdrav. Nema više teritorija, resursa, bogatstava koja bi se svojatala i prisvajala; sunce na istim paralelama sije svima jednako i ravnomjerno, samo ako sije, a nije još do sada bilo da nije sjalo; no hoće li biti da sjati neće, ostaje tek da se vidi; pardon maj frenč, je li; ostaje tek vidjeti.



Nije tu važan nikakav Hiro niti njegova ideologija i religija; vjerujem da bi on prvi ljudima rekao: vjerujte u što hoćete, ali ne radite gluposti. To je kao ona legendarna scena iz nekog davnog filma o Tesli; nakon što je pokušao Morganu objasniti da mu treba novac kako bi razvio bežični prijenos energije, pa će se tom energijom – samo kada se svladaju vještine potrebne za to – svi moći koristiti u izobilju, Morgan mu s indignacijom između dva dima cigare odvraća: a što ćemo mi onda prodavati, moj Nikola; antene?



- - - - - - -



Morski su plankton, učili su nas još davno, biljni i životinjski organizmi koji, uslijed neznatne sposobnosti samostalnog kretanja žive slobodno lebdeći u morskoj vodi nošeni strujama i valovima. Biljni planktoni jednostanične su alge kremenjašice ili modrozelene alge što proizvode organsko tkivo oceana.



Na onome što ne samo da je oku nevidljivo, već je gotovo nepokretno, pa prepušteno sudbini struja, oceana i valovima, počiva tako svijet: četiri petine svega živoga.



Ocean je beskrajna slika svemira; svemir je uistinu glavninom ništa; predivna i stravična pustoš u kojoj elektronskim omotačima lete elektroni udaljeni jedni od drugih više no što je u stvarnom svijetu uopće zamislivo.



- - -



Kada njoj želi iskazati što joj je u životu, Vjeko je zove svjetlom.



Svjetlo je snažno, nenadomjestivo i stalno; priđeš li mu preblizu, mogao bi se opeći; udaljiš li se od njega, provest ćeš ostatak svog bivanja u posvemašnjoj tmini.



Kada ona Vjeki iskazuje ono što je on u njenom životu, šapće mu na uho kako je njeno sidro.



Sidro je teško i tromo; njegov je smisao u tome da beznadno zapne za nekakvu stijenu na dnu, pa ga ne možeš izvući niti se pomaknuti. Zajedno s lancem kojim si za njega vezan, prepuno je morskih algi, trave i svakojake nečisti, što ga čini još skliskijim i težim za izvlačenje i mijenjanje pravca.



Bez sidra, kada naiđu oluje, bit ćeš odnesen daleko, na otvoreno more, da te prevrnu valovi i obuzme plima, pa da sam postaneš oceanom.



Gledaju jedno drugome u oči - ponekad mu se čini, vrlo neskromno - kao da su ovu mudrost svog nazivlja odnekud donijeli u svijet sa sobom i kao da je nisu sami izmislili.



Sve više unatoč svemu - vjeruju da je tome uistinu tako.





- - - - - - - -





Onda počnu zamišljati fotosintezu; prepuštaju se beskrajnoj i neugasivoj snazi sunca nad njima i zaboravljaju na bilo što drugo što ih za nešto drugo pod njim veže.



Sunce gasne na zapadu s jasnim i tihim obećanjem ponovna susreta.



Svjetlost se probija kroz nebo sve manjom lakoćom i postaje gusta, blijeda i tiha, kao da ponire kroz vodu; kroz slojeve vode, valove i struje. Svjetlost postaje more; more se nejasnom i naklonom blagošću nadvija nad njih štiteći tijela lakom opnom spokoja i punine.



- - - - - - -



Eh, da je Vjeki na pet minuta doživjeti onaj svijet gledanja u sunce. Svijet o kojem je sanjao jedan davni prorok s bradom svijet je u kojem će posljednji kapitalist biti onaj kojem će prodati uže na koje će ga objesiti; to je još uvijek svijet nasilja i užasa praznine; svijet koji nije građen zato da stvari budu drugačije do li korisne. Svijet o kojem si ovdje morate dopustiti na časak sanjati, svijet je u kojemu poduzetnici dolaze i prolaze, a njihove ponude ostaju ispražnjene ljušture od bespotrebnosti i besmisla.



Pa kao što još davni proroci rekoše, svaki je vjernik svećenik, tako na tome mjestu sami sebi od radosti kažete: svaki je čovjek poduzetnik; brat astronaut. Što čovjeku manje treba, to je bogatiji – otkrili su još davni mudraci prvih civilizacija; ne brinite tjeskobno nad sutrašnjicom, pa budite kao ptice nebeske; sanjali su dobri ljudi oko nas.



I ne budite toliko čvrsto uvjereni u to da ih je sasvim nestalo.



Sjede tako opet Vjeko i njegov tast u jedno vruće predvečerje onog već dosadnog i omlohavjela ljeta; kosa mu se jedva suši od mora, koliko je vlage u zraku; vrućina je takva da od nje nema kamo pobjeći, pa joj se prepušta i tone u nju kao u slabo izvjesnu, neizbježnu i nedaleku starost. Pijuckaju neku toplu bevandu (na cijelom otoku nitko više ne kopa vinograd; niti na onom pored; niti na onom pored), pa Vjeko prepričava fotografiju koju je nedavno vidio a prikazuje poplave u Veneciji: neka djevojka kosih očiju, zavrnutih hlača i bosa hoda onim kalama i mostovima s cipelama u ruci; voda joj dopire do koljena, ali iznad glave, kao najskupocjeniji teret i zalog svog neupitnog spasenja drži nekakvu ogromnu dizajnersku vrećicu sa znakom nekog svim pravednicima duševapijućeg brenda odjeće, Zara, Mara, Lara, Bara, tko zna kojeg; kao da je nešto najvrednije i najvažnije što iz sveg tog biblijskog potopa može spasiti.



Jer; spas je ono što svi od prvog do posljednjeg proroka nude i ištu; spas ne zanima nikoga na mjestu s kojeg se spašavati ne treba - jer je dobro i jer rast u kojeg se svi kunu nema granice.



Postoje granice rasta, i davno su ih još opisali američki sveučilišni profesori, a ne nekakva zapjenjena anarhistička skupina što na policiju i skupa vozila baca molotovljeve koktele.



Naime, naslov one fotografije glasi: puno je lakše zamisliti konac svijeta, nego konac kapitalizma.

nedjelja, 02.11.2025.

Baba Braška

Kada kreneš prema samom vrhu Istre, pa se već pri kraju svog puta, umjesto da ga završiš negdje na čarobnim pustarama Kamenjaka okružen samo golim sivim stijenama i beskrajnim snažnim morem – zaputiš lijevo, prema istoku tamo iza Valture i Šišana, naići ćeš ispod malenog seoca s visokim zvonikom župne crkve na vrhu brda na nekad pitomu uvalu Kuje.

Na gornjoj, sjevernoj strani ona graniči sa stjenovitom šišanskom obalom na mjestu gdje su još stari Rimljani sagradili velik i stamen betonski mul što će ga narod s vremenom prozvati Kargadurom, danas ponajviše nakupinom kamenja što strši iz mora braneći burama da na ulazu u uvalu dadu još veći zamah podivljalom moru.

Nalazište danas sadrži očuvane ostatke ljudskog postojanja još iz razdoblja ranog i srednjeg neolitika i bakrenog doba ali je do ovog doba najvećim dijelom na žalost uništeno erozivnim djelovanjem mora, pa obuhvaća brojne strukture kao što su jame, suhozidne konstrukcije, nakupine oblutaka i grobove. Na Kargaduru prikupljeni su brojni arheološki nalazi a napose ogromne količine keramike, kremen, koštane alatke, životinjske kosti i ostaci biljaka, a posebno i mnoštvo starih udica, opsidijana, kultnih posuda, privjesaka izrađenih od kostiju te morskih školjaka i puževa.

Južno od Kargadura, tamo gdje se nad morem podiže nevisoka ali široka zaravan Marlere sa svjetionikom na južnoj strani, sredinom će i u drugoj polovici prošlog stoljeća jedna od mnogih vojski što će vladati ovim prostorom držati svoj poligon za vježbe avionskih naleta, pa će malena i ustrašena djeca na kupalištima s druge strane zaljeva nerijetko imati priliku iz blizine promatrati bombardiranja i raketiranja meta u niskim preletima borbenih aviona praćenih zaglušujućom i teškom bukom što čovjeku u utrobi izaziva strah i grčeve.

Danas već, tek koju stotinu metara više prema unutrašnjosti, teško da ćeš zateći spokoj i radost posljednjih galebova i cvrčaka na mjestu gdje sada izrasta neki betonski resort. Ono što nisu raznijeli tuđini i sile od vatre i čelika, raspast će se samo poput davno iznutra izglodana mravinjaka, brižno i od muke i odricanja građena u stoljećima prije nas; da izvana potraje od čvrstine i ljepote, a iznutra u sebi premine i izrodi se ni u što od truleži i slabosti.

- - -

No, negdje na gornjoj, sjevernoj obali uvale Kuje, slijedeći uzak, po sredini travama obrastao put od posljednjih ribarskih koliba uz njive, kukuruzišta i šumarke, možeš ga skratiti preko zaleđa obale, još tamo prije Kargadura i Žive Vode pa potom pristupiti do samog mora.

Hodat ćeš na tom putu kroz radostan zvuk lahora crnih pinija i čempresa nakon što si prošao malene i ledene crkvice glagoljaških majstora iznikle iz crvene, blatne zemlje u zaleđu, pa se ranim jutrom okrenuti prema suncu – da bi konačno ugledao daleke i tamne hridine Cresa što se strmo ruše u more pod prvim tracima vrele ljetne zore.

Moguće da je baš takvo što bilo posljednje od svega što će baba Braška ugledati na svome putu ni u što one strašne i predivne zore, veslajući među zapusima vjetra, oblacima i visokim valovima koji će progutati nju i malen kaić kojim se borila na površini mora onako kako se maleno i bespomoćno dijete bori da ga ne ubije i proguta snažna i golema zvijer.

Što je nagnalo tu lijepu, stamenu i vrijednu ženu na početku starosti da u noći punoj vjetra, kiše i oluje pođe na more?

Da bismo sebi na takvo pitanje umjeli dati nekakav smislen odgovor, moramo se posve vratiti u malena, od kamena sagrađena sela na obali; tijesna, tmurna i teška naselja što su stotinama godina ležala na brdima, zaravnima ili nad uvalama jednog dalekog, bučnog i prečesto bijesnog mora koje je davalo malo a uzimalo puno i previše, otimajući bez pitanja najbolje ljude, najljepše godine i najvažnije plodove onog što smo tada još smatrali vrijednim.

Uske i kamenom optočene uličice između vjetrom i kišama oglodanih i ispranih kuća; krovovi pokriveni najčešće plosnatim kamenim oblucima a rjeđe pravim crijepovima ispečenim od opeke i gline; slama, gnojnica i zadah stoke, zapare i nevolja; tuga i bijes. Vječita borba za skupu i škrtu zemlju; bolesti, jad i prezir; duge i ledene sjene što se obnoć spuštaju na samotne prolaznike i beznadnu tihu mladost koja u tom vlažnom i tamnom paklu traži i pronalazi tračke smisla, ljepote i vrijednosti.

Borba; glad i nevolja.

- - -

Nitko se u selu više nije sjećao kako je baba Braška u njega dospjela, ali je posve jasno bilo kako je pradjed Mijo na nekoj od svojih plovidbi dalekim morem pristao na one kamene i svijetle obale nepoznata i tuđa otoka, pa tamo pronašao družicu za čitav život, da je uzme i odvede od njene volje i da s njom na staroj i zapuštenoj djedovini pokuša ono što mladost uvijek iznova i iznova pokušava, ne mareći za sav jad i težinu koju će joj starost neumorno namrijeti.

Što je onoga djeda navelo zagledati se u njegovu ljubu, to teško da ćemo moći danas znati – kao da bismo ikada i igdje mogli znati išta o tome što ljude uistinu tjera na to da se jedni u druge zagledaju - jer samo tamo gdje čovjek pojma nema zbog čega nekoga voli smjet ćemo pričati o ljubavi, a ne o potrebi, zavisnosti ili interesu.

I tako se pradjed s tog dalekog i dugog putovanja vratio u selo držeći pod ruku lijepu, visoku i punašnu djevojku plavih kosa i duga, tanka vrata, izazivajući kod suseljana duge i skrivene poglede pune tmine i zavisti.

- Neće ni ova dugo, kada drugome u posteju uskoči!
- Di ju je naša, ka` da takvih u nas nema?
- Sve će mu izisti, pokupit i popit, a onda ajme majko!

Ništa se od tih strašnih i zlogukih predviđanja za Brašku ostvarilo nije, jer ona je vrijedno i tiho - ne razgovarajući gotovo ni s kim, a od zazora pozdravljajući s poštovanjem i distancom svakoga - radila i brinula o svemu u kući što su je Miji ostavili još njegov otac i mati – i braća, sada već jedva poznata od dugog i slabog sjećanja, prije nego su od želje za životom pošli u dalek svijet da tamo opstanu.

Ili nestanu.

Braškine su pome bivale veće i ljepše od drugih; njeni su krumpiri iz zemlje sami izlazili s prvim snažnim proljetnim suncem poput bujice; njihovi su kelj i kaul i zelje rasli kao iz vode, da njihova snaga nadraste i nadjača sve ostale, pa pokaže selu kako nije najbolje i najpametnije i najvrednije na svijetu, jer ima i boljih i većih i pametnijih!

Jedina stvar u kojoj je Braška bivala nekako običnom bila je – porod. Već prvog je ljeta onome djedu izrodila sina, izmučivši se pri tome u teškim mukama i bolima gotovo do same smrti i ustavši od postelje tek nakon tri tjedna, kada bi već čitavo selo očekivalo da je iz kreveta iznesu s nogama naprijed – ili kad rodilja od srama što toliko dugo leži ne radeći pod milim Bogom baš ništa ne bi više imala obraza izići pred ljude.

Izrodila je sina - i potom više nikako nije mogla prenijeti dijete da ga porodi. Tražila je i mučila se beznadno i teško, pa začinjala i nosila plod ljubavi i sreće u sebi mirno i polako poput, da prostite, zrele i spokojne krave u nedalekoj štali punoj topline, gnojnice i zrelosti, a onda kada se već na njoj počinjalo viđati da nosi i da je ne valja teretiti je pod neko blago i jakost - iz nje bi konačno k materi zemlji iscurio iscjedak od krvi, nesreće i suza da je opomene na to kako je slaba, teška i jalova postala, pa niti muža ne umije usrećiti kako bi valjalo i kako je red i zakon, ljudski i božji.

Od Braškina je prvog i jedina poroda u onoj kući i ostao običaj da muško po porodu pazi i čuva ženu što mu je srce odabralo, pa joj ne dopusti dvije ili čak tri sedmice od časa kada nov čovjek zaplače poći u polje ili nedajbože podići štogod teško i veliko; na sramotu ostale muške čeljadi po selu i na zavist skrivena i svevidećeg ženskog oka što bolje poznaje tajne i tamu tuđih postelja nego želju i navike svojih.

Kada je nakon tog dugog razdoblja Braška pošla u polje, šećući selom važno i dostojanstveno poput kakve kraljice na magarcu kojeg je vodio njen brižan i spokojan suprug, dobri kralj, stekla je jednom zasvagda u selu najveći ugled među ženskom zavidnom i nezasitnom čeljadi, pa je ono što je slijedilo bivalo nekako prirodno i logično, da se čovjek od čuđenja ne zasiti, ali i da se nikada ne pita kako je moguće da su takve stvari dospjele u jedno malo, mirno i tiho selo.

Braška je s vremenom počela na sebe navlačiti hlače, donoseći tako valjda običaj iz svojih dalekih i stranih krajeva, pa je takva gorda, velika i snažna s motikom na ramenu i debelom kapom na glavi namjesto marame - počela hodati selom do vrtova i nazad i pozdravljati ljude kao da je božemioprosti pop, a ne žena – i ne samo to; već je jedne daleke i tmurne nedjelje pod trijemom svoje kuće - prinoseći polako i ponosno glavu rukama svog muža što su držale kremenom upaljen plamičak, kao da čini nešto najobičnije i najnormalnije – zapušila duhan!

Žena što leži i odmara o porodu umjesto da kopa i tegli već drugi ili treći dan – to je selo još i moglo razumjeti, ali to da žensko hoda u hlačama, pa joj pod grubim i tamnim suknom vidiš obline nogu i svega – božesačuvaj – nad njima, a onda još i da puši, ponuđena od svoga čovjeka, jednako kao i on, srčući kakav vruć čaj ili hladnu bevandu – e toga se nikada pod ovim nebom ovdje viđalo nije.

I sve bi to još narod nekako i razumio pa preživio, jer bilo je pod ovim nebom čudaka i čudakinja do ovog časa, a bit će ih i od sada, valjda još i više – ali to da žena pred drugim ženama svoga muškarca ne ogovara i ne kinji, pa ne govori o njemu loše – već čak i onda kada je se o njemu upita kaže za nj da je dobar, da je voli i da mu žuri kući spremati i rediti, takve se stvari još nije slušalo.

Od toga bi čuda snažno u prsima žena iz sela uskuhalo i pod srcem zaigralo kada bi ugledale kako Braška svome čovjeku skida kaput ili mu – prije no nekud pođe – prstima blago, polako i nježno začešljava kosu, onim plavim očima kupajući ga čitava u sebi i osmijehom čisteći ga od sveg zla i blata što u svijetu čeka i vlada, prije nego ga zagrli i u usne mu utisne najblaži, najmekši i najdulji cjelov kojeg su ljudske oči ikada gledale.

Žena koja beskrajno voli svog muža, a oboje su puka sirotinja i nejač, pa ih nema – kako bi mudro narodno slovo iz potaje kazalo – niti pas za što ugristi, već imadu jedno drugo i nešto krova nad glavom, i od srca su se uzeli.

Nije lako gledati tuđu radost. Ljute li muke i zavisti.

- - - - - - -

Braška je nosila svoju muku kasne jalovosti pod srcem i u očima, gledajući dugo i požudno snena i opijena njegovim tijelom svoga Miju svakog jutra - i nasjedajući na njega raširenih golih bedara zorom uporna, snažna i meka poput jesenje magle.

Izvijala se i trzala onakvom snagom kakvu mogu imati samo žene što drugog vole više no sebe, pa je svoga muža jutrom poljupcima kupala i dan mu milinom i sladorom gradila stalno i iznova; no nakon sina što ga dobiše zajedno, u godinama što su slijedile iza njega – sav je njen trud ostajao uzaludan.

Je li se pri porodu štogod u njoj pokvarilo, pomaklo ili otpalo, pa je Braškino meko i bijelo žensko meso ostalo jalovo i pusto u svojoj toplini, milosti i snazi – to vam ja ovdje kao obično neko piskaralo ne bih nikako umio kazati, jer niti sam doktor niti gospod Bog sam.

Jedino bi, naime, njih dvojica ovdje to umjeli do kraja objasniti. No, za prvoga od njih ne bješe novca, a drugi je - držeći da se među ženu i muškarca petljati ne valja, uporno i dosljedno od svega okretao glavu. Zato ćemo reći jednostavno to kako Braška nakon sina nije mogla imati više djece – i ma koliko željela svome Miji podati poroda i u njegove snažne i grube ruke utisnuti barem još jednu kćer da je voli i ljubi onako kako nju ljubi i voli – to nije bilo moguće.

Možda je s Braškom sve bilo u redu - i možda je stvar bila do Mijina sjemena, tko će ga sada znati, a ionako je malo važno – jer za takve stvari narod će uvijek prvo žensko kuditi i rječju potamniti, a za njih je dvoje takvo što bivalo posve svejedno.

Ne ide, pa ne ide – i nešto se među nas utaklo kako se debeo kolac duboko i nepomično utakne u meku i podatnu zemlju kada ga sila od volje i potrebe nabije, mislili su Braška i njen dragan, pa šutjeli gledajući jedno drugome kroz suze - a bome i smijeh - i grleći se.

Kao da su slutili da im je od miline ostalo još malo svega za užiti.

- - - - - - -

Nije se Braškin Mijo lako sa selom oko stvari svoje žene nosio. Kako ju je doveo u kuću, jedan po jedan od njegovih drugova ubrzo na nagovor svojih majki, sestara ili žena zaboravi na prijateljstvo i bliskost, pa ga počeše kinjiti i udaljavati se od njega. Hajde, ne može se reći – kada je valjalo pomoći u polju i štogod oko kuće, krova ili gradnje, ljudi nisu odbijali takvo što – jer su znali da niti njima sutra netko neće pomoći, a Mijine su ruke bile duge, vrijedne i spretne – i šteta bi takvog majstora bilo napustiti.

No, osjećao je Mijo kako je u selu od svih ostao pomalo napušten i sam, jer tek ga je najbliža rodbina pazila i gledala na to da li im štogod treba, a svi ostali okrenuše glavu od Mije i njegove čudne, strane žene.

Teško se muškarac nosi s onim što selo o njemu i njegovome misli; daleko teže nego bi čovjek očekivao, samo kada ne bi poznavao njegovu dušu i ono što u njoj ima. A u Mijinoj duši nikada nije ugaslo svjetlo koje su još onog prvog dana, ili bolje rečeno: prve večeri na onom dalekom otoku punom pjesme, radosti i vina, samo kada ih je ugledao - upalile svijetle i tople oči njegove ljube, da ga prati i tetoši pod nebom kroz čitavo vrijeme što im je dano bilo da ga zajedno ovdje provedu, i da nikada od tog svjetla tmine ne osjeti.

Volješe se Mijo i Braška onom prostom, snažnom i teškom ljubavlju težaka, ribara i pustinjaka; ljudi dalekih, osamljenih i čvrstih, što im bijahu dovoljni šaka ječma, list zelenja i žmul vina pa da od svega predahnu i ne zamore se životom koji je pored njih i nad njima tutnjao i brzao iz proljeća u proljeće poput daleke i crne željeznice na kontinentu.

- - - - - - -

No, već kroz koju godinu Braška ostade udovom. Nisam ja ovdje da ti pričam o onome što nisam vidio, niti mi je tkogod u meni jasno i odlučno štogod o tome ovdje prepričao, pa ti zapravo ne umijem kazati kako se to s njenim udovništvom zbilo; je li Mijo u kakvoj nezgodi na moru ili polju stradao, ili ga je od Braškinih toplih njedara punih radosti i već gotovo stasala sina oteo kakav rat, car ili kralj, koristeći svoje sveto pravo na muško meso jače i od prava najrođenije žene čovjekove.

Jedino što ti umijem reći jest to da kada vidim Brašku dok je još živa i dok selom hodi u svome udovništvu, crna, zamotana i polagana, pa gleda u nebo, u njenim očima – samo ako se bolje zagledam – umijem ugledati tračak tmine i prijekora.

Znala je ona dobro u kakvom vremenu živi i da čovjeku malo pomoći dođe kada naiđe nevolja pa udari posred srca, a nevolje su ljudima nailazile često, ustrajno i lako, kao vjetar što se spuštao s Učke da smrzne stare kosti i nahladi već načeta pluća ili slabe duše koje tek što nisu na odlasku.

Braška izgubi muža; svog jedinog, voljenog i snažnog Miju za kojim je pošla i radi kojeg je pola poznata svijeta prošla samo da s njime bude, nakon što se u njega od radosti i volje zagledala one večeri pune pjesme i vina na njenom Braču.

Od te i takve nevolje, tužna i sama bez voljena čovjeka ona gotovo da je zasvagdan zašutjela, pa kada bi tkogod do nje svratio ili joj o čemu pitati je ili pripovijedati joj imao, razgovarao bi s njenim sada već petnaestogodišnjim sinom, a ona bi onakva – tiha, ozbiljna i lijepa, s kapom nataknutom do pola lica i u hlačama, okretala ljudima gotovo da prostiš leđa, pa da joj se bokovi i meka stražnjica vide i tjeraju ih u pohotu i nemilost, dok je od sebe odbijala dimove duhana iz stare brezove lule ili čak na brzinu smotane cigare.

Daleka i šutljiva Braška; nikada je nitko nikako drugačije a najmanje po imenu zvao nije, pa je narod sve više počinjao smišljati pakosti na njen račun o tome kako je Miju pod zemlju poslala i kako od nje nije u kući imao mnogo pomoći, a sada duhan puši i samog đavla u muškoj utrobi budi da njime vlada i pomori nam rod, kako je s takvim vješticama bilo i bit će otkada je svijeta i vijeka.

Dovoljno je bilo da mali kojiput pred djecom prepriča kako je majka prorokovala da sutra neće kišiti – iako je svatko po redu i navadi još od najstarijih starih vidio oblačke nad Učkom i još dalje, na zapadu, pa su ljudi zaklanjali sijeno i živad pod krovove spremali – i da se takvo što obistini; ili da nekome od dječaka što se s malim igrao kroz zube promrmlja kako mu otac do sutra neće stići kući iz velika grada, znajući da muško čeljade uvijek u gradu svakojaka posla ima i da ga ništa kući do sljedećeg jutra ne vuče – pa da se i najbenavijem i najnaivnijem stvorenju obistini i na um padne kako to s Braškom nisu i ne mogu biti čista posla, ako ova znade u budućnost vidjeti i sa sigurnošću reći sve o tome što će se zbiti sutra ili dan potom, a pogotovo ako takvo što od dobra nije, već navješćuje kakvo zlo.

I tako je narod ubrzo počeo pripovijedati o tome da Braška čita iz dlana i s neba i iz očiju, pa znade što će se s čovjekom zbiti, jer u njega gleda onako kako učitelj ili pop gledaju u otvorenu knjigu kada iz nje čitaju ono što ljudi o pisanome znati trebaju.

Dvije se zime nisu navršile od Mijina odlaska, a čitav je kraj već o vještici iz sela znao – pa niti sva majčina milovanja, ili vješto sašivene košulje i debeli ispleteni džemperi na plećima njena sina nikoga nisu mogli uvjeriti u to da je Braška pošteno žensko što im muškarce ne snubi i ne odvodi u pakao i ponor požude, niskosti i zla.

Nije doduše, ako ćemo pravo, da muški sami od sebe takvom čemu nisu doprinjeli, pa je susjedin Mate stao kasno obnoć blizu Braškina vrta stalno prolaziti, a Milinom se mužu svako malo baš kod Braškine kuće zastajalo od žeđi, a kada selo tuđa muškarca u dvorištu makar i kod gusterne ugleda, onda možeš znati da takvo što neće na dobro izići.

- - -

Braškin je mali rastao i postajao snažan i velik; na polju je sam mogao uzorati njivu vodeći jako i spretno pred sobom posuđena vola, a na moru bi iz barke učas umio potegnuti punu mrežu i donijeti kući dobre večere. Te ga je noći majka zato dobro pokrila mekim jorganom i svježeg mu mlijeka za jutro spremila uz vatru, pa tiho zaklopila vrata da ga ne probudi – kao da se s njime oprašta.

- - -

Braška je dobro razumjela što selo od nje traži: da uzme tuđa čovjeka za muža, ili da postane kurvom. Trećeg puta Braška u tom malom, tihom i uskom paklu pronaći nije umjela – ili ga je pronašla; samo do danas nije bilo nikoga da to naglas smije kazati, a da ga sa samim đavlom u priči ne spoje.

Pa evo onda, ja ću; ako je takvo što cijena toga da ti ispričam ovu priču, ja ću naglas reći: po svemu što su ljudi znali, nema nikakve sumnje da je i Braška dobro znala kako te noći ne valja poći na more u ribu. Niti joj je od ribe potreba bila, niti je u kući toliko nedostajalo jela ili pila, ali Braška je na more te noći pošla, izazivajući sudbinu i osvećujući se nekome za to što joj uze njena Miju.

U toj mrkloj noći pod kojom oblaci zakrivaše mjesec a vjetar ih je nosio brzo i nemirno, dižući more da pjeni i vale nosi visoko u zrak, baba Braška je iznašla baš taj samo svoj, onaj srednji, treći, ni od koga opisani niti pronađeni put; umjesto svoga Mije, Braška je odabrala nemati drugog muškoga uz sebe, niti kao muža, niti kao pohotnika, da mu od njegove muke primajući ga u sebe još malo zlata otme, pa da od toga živi i traje. Braška je znala da živi u svijetu u kojemu ovisi o muškima; nije ženama tada još bivalo dano da žive same od sebe i po sebi; zato je i odabrala takvo što od srca i od volje.

U selu i nije – da se razumijemo – bilo drugih muškaraca koji bi Brašku zanimali. Oni koje je smatrala dobrim, vrijednim i čestitim, ionako su već odavna bili tuđi, ili su pošli u svijet da im se nikada više za Učkom lica ne nazru, već da samo ostane sjećanje na to kako su posljednje što smo im vidjeli bila široka i pognuta leđa ponad koraka što je vodio u nadu i spas.

One muške što ostaše, pa im ni njihove žene nisu valjale već bi sreću tražili s tuđima, ionako je ona toliko prezirala da nije mogla zamisliti niti čas a da bi u njihovu naručju uzduh udahnuti mogla.

Pa što je onda Braška izabrati mogla, do li puta koji joj se one noći pod samim mjesecom otvorio na goloj i pustoj pučini mora prema Cresu i dalje, na jug, do njena toplog, zaboravljenog i daleka Brača?

- - - - - -

Sve je to ona u sebi stoput promislila i stoijedan put odlučila, samo je još u njoj jedan jedini crv sumnje bdio i rastao poput sove što zlom kobi pjeva u toplu ljetnu noć: njen sin. Kako će Mijino čedo samo opstati u tom svijetu, mogla je Braška zamišljati i o tome praviti planove i priče, ali znati o tome nije mogla baš ništa.

Njihov je sin pohodio školu i završio je po redu, kako je i valjalo, pa kada je još Mijo bio živ, Braška je pokušala nagovoriti muža na to da maloga dadu u višu školu, ali nije se moglo niti imalo od čega, a niti se učitelj u selu želio založiti za maloga pa da može nastaviti školovati se u gradu.

No, godinu prije ovoga o čemu ti pričam, u selsku je školu prispio nov, mlad i naočit učitelj, pa je u njega Braškin sin redovito odlazio pomagati oko svega što je u školi trebalo, jer bijaše jedan od rijetkih pismenih mladića što su umjeli s knjigom, novinama i svime što je na papiru napisano bilo.

Pokušala je Braška upitati učitelja o tome ima li kakve nade da se mali još kako školuje, ali bi posve neprilično i strašno bilo da ju je itko sa stranim muškarcem ugledao, a i sin je znao od učitelja donositi knjige pod miškom, pa je čitao i učio u dugim noćima uz vatru pišući i crtajući nepoznate znakove na malenoj pločici kredom što mu je ovaj dade.

Iz toga je Braška zaključila kako mali na svijetu neće ostati posve sam – a ja ću ti, čitatelju, da te odmah umirim, kazati da i nije; mali je živio još dugo i čestito, izrastajući u dobra i vrijedna čovjeka, što će sa svojom ženom svijetu dati velik i dobar porod, od kojeg ću i čuti ovu priču što ti je sada i ovdje pričam.

Tu mi možeš povjerovati u ovo što ti pričam: jer da nije bilo priče koju bi mi nečija slatka, važna i tolikih lijepih priča puna usta ispričala, ja ti sam od sebe ovakvo što ne bih umio ispričati niti smisliti ono o čemu ti govorim.

Vjeruješ li mi onda?

A s pričom, naravno, moram stići do kraja, pa ću te podsjetiti gdje smo s njom stali: tamo gdje ženske nejake ruke usred hladne i vjetrovite noći po mraku ištu i traže u čamcu svezana vesla prepuna soli, oštrih špranja i mraka. Baš zato je – shvaćaš li sad? - Braška tu posljednju dvojbu što ju je pod srcem nosila mogla prebroditi onako kako ju je i prebrodila, jer je osjećala i znala duboko u sebi, onim čime mi obični ljudi ne umijemo vladati, već takvo što osjete i znadu samo oni snažni, neustrašivi i jaki – da će sve na koncu s malim biti dobro, jer dobra i svjetla na svijetu još uvijek i u stol svemu zlu - nestalo nije.

- - - -

Teška je i strašna oluja nad lučicu nadošla baš nekako oko ponoći, upravo onda kada je Braška isplovila barkom izvan posljednje mrkinte u pustoš pučine. Posljednji su se traci mjeseca nad Kargadurom pomaljali kada je snažno zaveslala u tminu, pa je jedva čujno i s mukom naglas počela moliti za spas svoga sina, upirući šakama prema nebu lice puno suza i grča.

- Mene uzmi, kao što si moga Miju uzeo, a ostavi maloga, neka živi od sreće i neka ga gledaju i podignu umjesto da mu sve otmu i uzmu, kao što bi uzeli samo da je mene uz njega.

- Jesi li čuo? – dometne već gotovo prijeteći Braška gore u mrak to strašno i gluho pitanje, kao da govori nekom poznatom, ne baš milom ali važnom; onome koji može – samo kada bi to htio – ispraviti sve nevolje i popraviti sve što je ukrivo pošlo a vrijedno je toga da se popravlja.

Tko će ga znati, možda su žene u selu imale pravo kada su Brašku zvale vješticom i kada su upirale na njeno drugovanje sa silom od koje se ljudima u tijelu grči i od straha ruke prestaju pomicati - - - a možda je ta strana i čudna žena tek od svoje duboke i trajne vjere naumila ispregovarati dobro za svoje dijete, za meso svoga mesa i mesa onoga kojeg je ponajviše voljela, pa ga je od nje otelo. Jer, kada žena koja voli (više nego što sebe voli) govori o onome koga voli, ona govori i pregovara snagom od koje možda i samom gospodu Bogu znadu barem načas od čuda zaklecati koljena pa se zabrine i zamisli nad nekim poslom što ga je na brzinu krenuo posvršavati.

Tako je nekako baba Braška upirala svoje molbe, prijetnje i pitanja u nebo. Zovem je ovdje babom, jer kako ću je drukčije zvati ako ju je sav narod proglasio običnom vješticom, pa je onakva sva plava i svijetla umotana u crno sukno hodala svog posljednjeg dana svijetom kao da čeka konac svog postojanja moleći i trgujući sa sudbinom svoga djeteta.

Neće biti kurvom, neće se udati; pa što bi uopće od sviju nas i samih nebesa željela ta strašna, nezasitna žena?

Snažna i nezaustavljiva bura zapuše toga časa još jače sa Učke i Ćićarije dolje na jug, noseći kao posljednja i najveća nevolja nabrekle oblake i tamu prema jugu i dalekom otvorenom moru, da svojom kišom još načas zastru pogled čovjeka što se našao u tom strašnom i bolnom kotlu nad vodom – a niti sam ne zna bi li se spasio ili sebe razdao kao žrtvu zavjeta za drugoga.

Rastrga Braška onu kapetinu što joj se već sa čela na oči bješe spustila, pa prihvati veslo i ne pomišljajući bilo što činiti sa mrežom ili udicama na barci, ne skrivajući više ni od koga tko bi je uopće mogao vidjeti u toj tmini svoje prave namjere. Zato raširi noge i sazu sa njih teške i blatne cipele, pa bosa upre veslati pod posljednjim naletom kiše od kojeg se ne vidje u mraku niti nekoliko metara u daljinu, tek iza ruba čamca.

Sva mokra, bijesna i vrela disala je brzo i teško a čujno, da njen dah dopre do pod same oblake nad njom i uspne se prema mjesecu, ne bi li malo onog njegova varljiva svjetla dozvao, a duga joj se lijepa kosa sva rasplete padajući po ramenima i velikim oblim grudima što se njihaše nad krajevima vesala, pa svijetli u tmini poput opomene i vriska.

Ljuta, odlučna i neustrašiva žena u oluji, već posve na pučini, van uvale i svake zaštite i opreza – kao da je znala što će je snaći, pa je odabrala ne činiti svome djetetu kakav skandal ili još veću nevolju od one koju joj drugi pribaviše, makar i po cijenu života.

Takav prizor, mora se priznati, niti sam gospod Bog odavna ne vidje pod zvijezdama u vremenu što ga sam na svoju sliku i priliku stvori i popuni onako kako se pijeskom popunjavaju prazne neravnine među stijenama. Iznenadi se i prene, pa tiho, kao od srama, zazva Brašku njenim rođenim imenom, da je ne izgubi slučajno negdje, putem prema vrhu:

- Marija!

Jer, vrijeme što nam ga dadoše pa nam se nekada činilo kako ga je mnogo, zapravo i nije drugo do li suh, prhak i lagan pijesak na snažnom vjetru sa sjevera koji ga pronosi zrakom kao što noć pronosi mjesečevo svjetlo do samih rubova zore.

Misao o trajanju i nestajanju.

- - - - - - -

Peti dan o njenom nestanku pronađoše prvi jutarnji ribari meko i vodom okupano Braškino prelijepo tijelo kako leži položeno na stijenama obližnje Žive Vode. Njene svijetle, tople i širom otvorene oči bijahu uprte u nebo i u njima više ne bijaše nikakve osude, tmine niti težine, već samo blagost i spokoj.

Mijin sin dočeka vijest o smrti majke tiho i bez suza; onako kako bi netko dočekao vijest o tome da je negdje umrla krava ili je na nečijoj kući od nesreće pukao krov. Umrla pa umrla; rekli bi njegovi – pa ti ćeš živjeti i raditi i dalje, a mi ćemo te gledati, da te kakva nevolja ne otme kao što je otela tvoje stare, poručiše mu zermani.

I tako bi. Mali je izrastao u snažna i vrijedna mladića, pa dugo ne pogleda ni jednu djevojku iz sela, dok mu sama od sebe – kada je već bio čovjek na koncu dvadesetih – ne priđe ona malena Jelka; šutljiva petnaestogodišnja kći starog ribara; deveto od njegove dvanaestero gladne i nesretne djece.

Jelka čovjeka u kojeg se zagledala tako uze pod ruku, ulazeći obnoć u njegovu kuću pokucavši najprije dvaput tiho i bez pitanja poput magle što ulazi nad plodno i široko polje, pa ga konačno zazva nakon što je s crne i guste, blještavila prepune kose strgnula maramu i upitala ga želi li je, obećavši u isti čas kako će mu biti dobrom i vjernom ženom zasvagda, dokle god budu trajali.

Na Jelkinom ispunjenom obećanju kao na važnom ugaonom kamenu počiva na koncu i ova moja priča, jer da ono nije bilo ispunjeno do svoga posljednjeg svetog glasa – ni meni je ne bi imao tko ispričati.

Shvaćaš li sada, kume?

A kada u sumrak siđeš do Kargadura, u neko hladno jesensko veče, dok more doziva tminom i snagom svojih valova, ugledat ćeš daleke i strme stijene creske zapadne obale na vrhu kojih stoje malena, ledena i siva sela puna starih gusterni, kamenih krovova i zapuštenih štala, ista baš kao i ovo u kojem se zbila štorija o babi Braškoj; ženi što je voljela više nego što voli sebe, hodala u hlačama i pušila bez stida – i o njenom posljednjem odlasku na more.

Strašna štorija o smrti što je poduprla život.

četvrtak, 30.10.2025.

Leševi u blatu

Slušam i gledam na nekom usputnom podcastu što mi iskače na mobitelu - admirala Lošu; čak i on veli da u Europi ne možete naći par bataljuna muške mladosti voljne ginuti za svoju domovinu. Ne bih umio ne složiti se s time. Nisam baš razumio, po čemu on i da li uopće našu domovinu razlikuje od ostalih – jer čovjek je jasno i glasno spomenuo Europu; onda smo valjda i mi dio te statistike?

Neću dugo, ne bojte se.

Kada nakon tridesetičetiri godine iskopaju leš mladića iz nekog zaboravljenog blata, pa se još sjetiš da taj mladić nije niti morao biti u tom blatu, ubijen nenaoružan poput psa – onda se pitaš što je to što uopće današnji svijet drži na okupu. Ideje? Briga za vlastitu stražnjicu? Novac? Licemjerje?

Saznanje da smo i mi lako mogli biti baš nekako slično njemu zakopani u nekom takvom blatu, samo nismo, jer smo imali sreće? Unatoč tome što smo se, za razliku od njega, svatko na svoj način – nekako morali zateći tamo gdje smo bili, pa se naš čin prisustvovanja ne može smatrati herojstvom?

Dvaput je Nicolier birao između života i smrti – i dvaput je izabrao smrt; prvi put onda kada mu je uopće palo na pamet doći u ovaj pakao – i drugi put kada mu je bilo ponuđeno otići s konvojem liječnika. Jer da nije, mogli bismo ga lako zamisliti; izgledao bi onako kako danas izgleda njegov brat, malo podbuhli i ostarjeli gospodin u godinama što je doživio i preživio ono što Jean nikada nije niti neće.

Tko je dobitnik od te dvojice ljudi? Onaj što je izabrao poginuti za nešto što mu se u nekom trenu činilo plemenitim i vrijednim umiranja, ili onaj koji je doživio i preživio sve ono što mi, obični muškarci našeg doba doživimo i preživimo u svojim malim životima?

Zapravo je čin Nicoliera prilično sličan činu nesretnog oca kojeg su u Novom Mestu pretukli Romi dok je branio sina. Otac je branio sina, a Nicolier je u Vukovaru branio također nešto svoje - ili je u to bio uvjeren? Savjest, pravdu, živote drugih?

Vrijedi li išta u životu toliko da se za to umre? Da se život u najljepšem njegovu dobu pretvori u blato?

Nemojte to pitati mene, ostarjela čovjeka na rubu sedmog desetljeća života. Pitajte to onoga tko je u ovom tijelu stanovao prije te tridesetičetiri godine, i još bataljune i bataljune istih, onih iz statistike s početka. Jer, za ne vjerovati, ali recimo taj mladac otprije toliko godina, samo kada je postao uvjeren da od nečega treba braniti svoje najmilije, odgovorio bi vam na to strašno pitanje potvrdno.

Nama, koji ćemo na koncu u najmanju ruku osjećati respekt prema činu onog čovjeka, onog što je zakopan u blatu pa sada otkopan, možda je onda najpametnije šutjeti. I niti ne pokušavati po tome kako se netko odnosi prema ovom pitanju – suditi ljude.

Možda je to uistinu najvažnije od svega. Ne osuđivati druge ljude.

nedjelja, 26.10.2025.

Kako ne izgubiti onoga čiji si

- - -

Fanikina kći Borka bila je već stasita desetogodišnjakinja, puna radosti i tiha ponosa kakvog već djeca što su prošla prve spoznaje u životu mogu biti. Nikada njoj nitko naglas ništa lošeg kazao nije, ali je uvijek osjećala kako je gledaju pomalo s prijezirom i sumnjom, pa je naslućivala da to što se zbilo s njenim ocem i to što ga uopće ne pamti nije dobro, pouzdajući se u to da na ovome svijetu ne postoje stvari koje se ispraviti ne bi mogle, samo ako čovjek uz njih prione s voljom i iskreno, nastojeći činiti ono što želi.

Borka zato i nije previše ispitivala svoju majku o njenom već povelikom trbuhu; ionako se toga ljeta prijavila za izviđače pa gotovo čitavo ljeto provela u nekom dalekom i tihom logoru pod planinom, čuvajući straže, pomažući u kuhinji i slušajući predavanja o domaćinstvu, narodnom zdravlju i kuhanju što su ih svako malo držali ljudi koji su u logor dolazili iz velikog grada. Kada se prvih dana rujna vratila kući, bacivši poluprazan ranac na kauč, uočila je na krevetu u sobi malen smotuljak što se trzao i ispuštao nerazumljive krikove, a ponad štednjaka i po čitavoj prostoriji sušile su se čiste i iskuhane pelene.

Bio je to njen brat Josip. Poslije će se pokazati kako Josip ne umije mnogo pričati, a i bogzna što i koliko čuje od onoga što sluša; hoda brzo i pogrbljeno, a svojim očima, uvijek zagledanim u neku nikome znanu točku u daljini, gleda ono što se zbiva sa strane njegova života, znajući da u tome baš nikada neće sudjelovati i da će kroza nj proći onako kako daleke i slabe repatice prolaze toplim kolovoškim nebom, ni od koga viđene i nikome potrebne.

S vremenom je Josip naučio razgovarati, jesti i čuvati neki osnovni red koji čovjek čuvati mora da bi ga se čovjekom zvalo, pa je tamo gdje nitko ne odlazi u društvu konačno naučio odlaziti sam. Fanika se, već ostarjela i zabrinuta nad sudbinom svoje djece, više nije mogla brinuti za njega, ležeći po čitave dane u krevetu od križobolje i vode u nogama; s vremena na vrijeme ustajala bi šivati i plesti pa slala kćer da ono što bi prepravila, sašila ili isplela prodaje ili odnosi mušterijama koje su naručivale posao, imajući povjerenja u vješte i marljive ruke gospođe Fanike.

Prolazile su tako godine i desetljeća, a Josip je naučio odlaziti tramvajem daleko od kuće, čak tamo iza Britanskog placa, do škole u kojoj su ga osposobili za to da jednoga dana može negdje stajati za nekim strojem, ili valjati papire na umnoživaču, ili raditi što već kome bude trebalo.

U školi je sretao dječake i djevojke slične sebi; izgubljene, tihe i blage duše bolesne djece koju nitko neće nikada prihvatiti kao svoje, već će ih samo njihova krv i meso, njihovi stari ili možda sestre i braća paziti na njihovim putevima onako kako brižan svijet pazi samotne biljke u teglama po vrtovima prije oluje, pa ih sklanja kada je teško da ih vjetar ne prevrne i da zemlja ne pretegne i polomi ih do korijena, sve dok i tih i takvih ne nestane; pa da poslije takvi nesretnici lutaju svijetom u propast – jer više ih nitko poduprijeti ne može, ili ne želi, ili ne umije, koliko su daleko dospjeli na svojem putu ni u što.

Tko zna koliko je još ostalo do dana u kojemu će se konačno otkriti o čijoj se propasti radilo: njihovoj, ili svih nas.

* * *

Borka je od života s Josipom, majkom i davno nestalim ocem u društvu u kojem je bila naučila živjeti u laži; shvatila je da je svijet oko njih baš takav da ljudi jedno misle, drugo govore, a treće rade i da postoji čitav niz stvari koje se ne smiju izreći pred nepoznatim ljudima. Dapače, možda je još i više stvari koje ne smiješ izreći ni pred kim nego pred majkom; a kada bi ih izrekao baš pred poznatim ljudima, tko zna bi li ovi dočekali da te nekome prijave zbog toga i dočepaju se nečega tvoga što dugo već snube.

Tako je Borka ostala sama, daleka i neznana bilo kome tko bi se za nju zainteresirao; bilo je dovoljno da iz zgrade iziđe držeći pod rukom svoga zaostalog polubrata da bilo tko bi se imalo za nju zainteresirao odmah lupi petama i odmagli. Njene su se vršnjakinje odavna već udale, izrodile čopore deriščadi i porazbolijevale kako to već zrele žene znaju; odlazile su u ljetima na more u radnička odmarališta uživajući u tome što svojim muževima i djeci tijekom dva tjedna ne moraju ništa kuhati ni spremati, žaleći se jedna drugoj na skupoću i mušku grubost i nemarnost, a Borka je od sveg pamtila tek onu jednu noć kada je pokojna mama još bila živa, pa je uspjela otići na neki plesnjak nakon kojeg će je dvojica momaka s nekog Tuškanca ili Goljaka povaliti na Ribnjaku u vlažnu travu i obljubiti poput vreće mesa, uz puno krvi, boli i suza. Znala je da od života ne može očekivati baš ništa, barem ne ono što sama sebi neće pribaviti, pa je završila niz tečajeva i večernjih škola i namjestila se u državnom zavodu za unaprjeđenje domaćinstva, odlazeći na putovanja dalekim i stranim krajevima velike države u kojima su carevali zaostalost, siromaštvo i beznađe.

Gledajući druge ljude kako pate u siromaštvu i nedaćama, Borka je osjetila onaj najsnažniji i najplemenitiji poriv koji čovjek umije osjetiti u sebi pa od njega nešto učiniti: pokušati pomagati. Razvažali su tako širom države upute i znanja o novim tehnologijama, držali predavanja zajedno s liječnicima i stručnjacima za prehranu i poljoprivredu; odlazili tamo gdje su carevale malarija, glad, tifusi i zaostalost, krvna osveta i isključivost. Borka je od takvog čega imala osjećaj da raste i daje se; najjači osjećaj koji je ikada u životu osjetila prema nekom čovjeku koji nije njen brat.
Borka je već skoro navršavala tridesetu, ne pronašavši u muškoga roda baš nikoga tko bi je htio drugačije negoli onako kako muškarci na cesti žene već žele; brzo, bolno i žestoko. Budimo iskreni, nije se previše ni nadala da bi joj se bilo što od onoga o čemu je čitala da se između žene i muškaraca dogoditi znade – dogoditi moglo, jer Borka je nakon iznenadne smrti gospođe Fanike ostala jedina osoba pod kapom nebeskom koja bi se o Josipu brinuti mogla a da ga ne pošalje u nekakav dom; tamo odakle Josip nikada više ne bi izišao niti vidio sunca ili mjeseca. Josip je svakoga jutra odlazio u nedaleku tvornicu iza pruge, prolazeći svojim nezgrapnim, polaganim i pogrbljenim hodom onim ogromnim metalnim nathodnikom i prelazeći iz grada na jug, kao u neku crno-bijelu džunglu od mašina, tmine i dima, često bivajući oparen toplim, sivim dimom parnjača što su prolazile prugom prema istoku, vukući tromo i lijeno teške i pune vagone pune robe.

Teško bi bilo poreći da Borka muškome rodu baš nimalo nije bila zanimljiva, no jedini susret u kojem je Borka upoznala ono što se među ženom i muškarcem zbiti može a da se takvo što čitava života po dobrome pamti zbilo se još davno, kada je otpremljena na neku radnu akciju, dok je i gospođa Fanika još bila živa.
Nije Borka svoju majku niti smjela niti mogla upitati bilo što o tome što se zbiva između žena i muškaraca koji se jedni drugima dopadaju, jer tada kćeri takve stvari nisu ispitivale niti doznavale od svojih majki, a ni majke takvo što nisu nikada pričale svojim kćerima. Dobro, možda je i bilo majki što bi se usudile spominjati štogod takvog, ali Fanika i Borka sigurno da nakon svega među takve nisu spadale.

Stoga je Borka na takvim mjestima poput drugih nezaštićenih i samih djevojaka često mogla biti plijenom naglih i grubih momaka željnih mladoga ženskog mesa. No negdje daleko u savskoj ravnici, onog davnog ljeta kada je Borka punila dvadeset, obreo se u njihovoj brigadi valjda po nekoj kazni jedan već postariji naočit muškarac, profesor Ivan, koji je od početka zašao u Borkine misli i snove – ne samo svojim snažnim i potamnjelim rukama i lijepim osmijehom obrubljenim već prosijedom a uređenom bradom i brkovima, već i staloženim i tihim riječima o spokoju, punini i radosti koje je često uvečer pored logorske vatre toj zaigranoj djeci znao izgovarati.

Borka od svega nije upamtila mnogo, osim što joj je od profesora ostala stara i izgužvana zbirka pisama Simone Weil tiskana još davno u Engleskoj, kada Borke još nije ni bilo na svijetu – i sjećanje na jedan dodir u tmini, milovanje rukom po obrazu i pogled koji nikada zgasnuti neće, a zbio se u davnoj ljetnoj noći punoj zrikavaca i zvijezda.

Tama je bila gusta i topla, no ne tolika da bi se dvoje u njoj osjetilo zaštićeno i sigurno, pa krenulo jedno prema drugome onako kako to već dvoje u ljetnim noćima čini. Borkin je pogled upućen profesoru zasvagda tako ostao u mraku, govoreći mu ono što među njima nikada nije bilo ostvareno, a ticalo se njegova meka dodira i tihe, bliješteće radosti što ga je ovaj Borki donio, da od njega gotovo pa naglas uzvikne: uzmi me tako da ti ne vidim oči sve dok me ne ostaviš, jer budem li Ti dok me voliš gledala u oči, više nikada neću moći biti ničija, nego samo Tvoja.

Kao da je Borka ikada ičija i bila.

Pa ako se pitate je li takvo što za jedan ženski život dovoljno, morat ćete ovdje od mene u ovoj priči doznati kako mora biti da jest. Jer od čega bi Borka živjela da ni toga nije bilo?

* * *
Josip je nakon što je završio onu školu počeo raditi i tako je doista godinama već stajao pored nekog stroja, umećući u njega čitave setove nekih vijaka i matica i pažljivo navlačeći rukavice na prste i čuvajući se da ih ne pomiče dalje od graničnika što su na stroju stajali u visini njegova trbuha. Kada bi srkao kakav vreo gulaš ili trpao u sebe mlake makarone iz tvorničke menze, Josip nije pridizao glavu, pa su svi pored njega i dalje znali da njegove oči gledaju nekuda iznad tanjura, na rub stola, ili čak još dalje, u najmračniji kutak menze, gdje nikada nikoga nema i gdje se nikada ništa zbiti neće.

Bilo je među tim ljudima što bi Josipa gledali kako jede i onih što su ga znali zadirkivati; Josip je bio među boljim i predanijim radnicima posvema posvećen svome poslu, pa nije shvaćao kako to ljudi oko njega mogu ne voljeti ono što rade, a rade to iz dana u dan – jer pored svih ružnih, dvosmislenih i tmurnih riječi što su ih ti ljudi izricali i što su pored Josipovih ušiju prolazile poput dima, Josipu baš nitko nije morao govoriti da i ljudi pored njega jedno misle, drugo govore, a treće rade.
A u Josipovim tihim, gotovo dječjim i bistrim mislima nije bilo mjesta nikakvoj tmini, poruzi niti pasjaluku; Josip je svoje vijke i matice iz dana u dan i iz godine u godinu utiskivao u stroj strpljivošću i predanošću anđela koji nikada, baš nikada u životu nikome nije poželio ništa lošega.

Jedina tmina za koju je Josip u životu znao a da se nije ticala njih samih – izvirala je iz sestrinih gramofonskih ploča; ponekad je, kada bi bio sam kod kuće, stavljao njene ploče na gramofon pa slušao čudnu i tamnu glazbu što bi započela bučati iz zvučnika. Majka je, naime, umjesto jedne narudžbe nekog odijela kao protuuslugu od nekog bogatog susjeda primila već istrošeni i ostarjeli radio, a taj je na sebi imao i gramofon – i tako se Borka zainteresirala za glazbu, a ploče nabavljala od prijateljice čiji je otac dugo već plovio na moru.

Katkad je pored Borke i sam Josip poskrivećki, da ga sestra ne zamijeti, naučio vaditi ploče iz omota, stavljati ih na onaj tanjur što se okretao na vrhu radioprijemnika i natezati gramofonsku iglu postavljajući je na ploču, pa je tako znao do dugo u noć slušati prve ploče Pink Floyda koje je sestra tko zna otkuda nabavila te do u beskraj sam sebi ponavljao stihove Arnolda Laynea, onako kako ih ni ona ni itko drugi u njenoj blizini nikada nisu slušali niti čuli.

Uz svoju sestru Josip je učio riječi i njihovo značenje, ili čak i više – značenje onoga što se ne govori naglas, a ostaje u nama, pa je tako među ljudima umio prepoznati i razlikovati i one dobre i plemenite od drugih, koji bi mu mogli nauditi ili se narugati s njima tko zna kako. Dobro, takve se stvari često zapravo uopće ni ne uči, niti se učiti može, ali sigurnost je i smirenost koju mu je po smrti majke davala njegova sestra u Josipov život unijela mnogo vedrine i radosti toliko potrebne ljudima da bi s njima plovili kroz život.

Josip i Borka često su nedjeljama, kada bi znali biti slobodni, odlazili u prirodu; penjući se dugo i naporno na visoku obližnju goru, s koje se pružao lijep pogled na grad što se širio i rastao u nizini. Od šuštanja lišća, slušanja pjeva ptica i bivanja u toj bogatoj i tihoj samoći, Josipova je radost u životu bujala poput tijesta, pa se vedar i veseo spuštao u grad ne misleći previše o drugim ljudima i onome što bi mu oni mogli učiniti. Borka je s Josipom razgovarala više očima i dodirima doli riječima; ono što mu je o svemu imala reći i naučiti ga ionako se mnogo teže dade izreći nego se priviti uz to, pa ili pripadaš svijetu skromnosti i blagosti kakvog si ga upoznao i kakav te u se uzeo ili stalno hitaš drugoj strani, ne vraćajući se tom carstvu utjehe i smiraja onda kada bi trebalo.

U ovom dijelu morat ću vas zamoliti da više zamišljate negoli bih vam ja o svemu tome umio ispripovijedati; morat ćete zamišljati Josipa i Borku kako sjede i šute na zemlji neke sljemenske padine dijeleći posljednju jabuku iz ranca ili gutljaj vode iz limene čuture; znate to već i sami: romani su vam poput, da prostite – krafni, pa vam se najčešće čini da kada ste probali jednu, probali ste sve, a jedino vam preostaje da u njih zagrizete kako biste odmah isprva otkrili kakvog su okusa.

......
Josipa nitko u školi nije učio engleski više od nekoliko osnovnih rečenica, ali grube je i opore riječi one pjesme Pink Floyda dobro upamtio, razumijevajući ih više kroz njihovo zvučanje negoli značenje. Gledajući u onaj zagonetan pogled Syda Baretta, čak se i samome Josipu činilo kako je i Syd – baš kao i on – svladao vještinu onakvog gledanja u svijet oko neke nevažne točke; gledajući ono što je važno pogledom sa strane. U času kada Josip u rukama drži prvu njihovu ploču i gleda u oči Syda Baretta, ovaj će već odavna biti udaljen iz banda – kako kažu nezavisni izvori – zbog svoga mahnita ponašanja i nemogućnosti suradnje s drugim članovima. Tek u kasnijim studijskim snimkama koje je Barett snimao sam, van grupe, javlja se nešto više melodije na akustičnim glazbalima u posve siromašnoj i skučenoj produkciji, no bit će to vrijeme u kojemu se Josip više neće toliko zanimati za glazbu.

Sada smo ipak još u vremenu gramofonskih ploča i njihova zanosna pucketanja što ispunjava čovjekovu samoću onako kako mu dobro istkan i mekan šal prianja uz vrat u nekoj ledenoj noći. Josip je – nakon mjeseci punih pjevanja o Arnoldu Layneu – jednog dana razumio kako će stići dan kada će se s njime morati uhvatiti u koštac i kako će put koji će do toga časa – a napose onaj potom – morati proći biti nezamislivo strašan i mračan.

Morat će proći kroz pustoš ljudske duše; kroz ona mjesta koja do tada u njemu nikada nisu bila otkrivena niti osvijetljena, a moraju se pojaviti na površini onako kako na nekoj gustoj močvari isplivaju mjehurići prepuni blata i tmine, da se pojave i posvjedoče svoje prisustvo, značaj i muku.

* * *

Odrasli su muškarci nerijetko prepuni jeda i zavisti, pa kada nanjuše dobrotu, rijetko se kada uspijevaju oduprijeti tome da joj se narugaju. Tako su jednog davnog dana, kada se u računovodstvu tvornice na koncu ljeta, kada su svi već vratili se s godišnjih odmora i kada je djeci trebalo kupovati prve knjige, topliju odjeću i hranu za zimnice – dijelio krajem mjeseca nekakav dodatak na plaću, a vani se spuštala teška ljetna omara, dvojica naumila narugati se s Josipom – ili možda čak ne priuštiti mu baš nekakvo poniženje ili zlo, već samo poigrati se s onim za što su znali da mu je strano i nepoznato.

Muškarci, naime, znadu da postoji nešto što bismo mogli zvati muškim snom; više ga naslućuju negoli bi ga mogli objasniti riječima, ali srcem poznaju stanje u kojem muškarac, gol kao od majke rođen, pred ženom biva blaženim i blagoslovljenim. Tako su, brojeći one pare što su ih u kuvertama primili u baraci, naumili našaliti se s Josipom, pa skrenuli u birtiju što se pružila blatnom cestom odmah pri ulazu u tvornički pogon. U birtiji su se skupljali radnici obližnje željeznice i radnici iz tvornica; sva sila bijesnog, snažnog i oporog muškog svijeta, pa je Josip na svome putu do onog nathodnika morao proći pored birtije.

To s tim nathodnikom, to ni ovom nevještom piscu štiva što ga upravo čitate nije baš posve jasno. Naime, ako ste već do ovog mjesta došli, čitatelju moj, pa sam vas toliko za sve uspio zainteresirati, tada ćete svakako obratiti pažnju i na taj nesretni nathodnik. Neću ga nazivati nadvožnjakom, jer iako su na njegovu dnu bile drvene daske, rijetko se tko njime na tolikoj visini vozio, pa makar bio zaštićen metalnom ogradom što se pružala s obiju strana.

U to se vrijeme već posve primakla koncu izgradnja pravog, modrenog pješačkog pothodnika na sasvim drugoj strani kolodvora. Nathodnik je zapravo spajao Trnjansku i Petrinjsku, pa su njime prema novosagrađenoj koncertnoj dvorani ili zgradi općinskog suda prolazili dobro odjeveni ljudi hitajući za svojim poslovima i željama. Pothodnik je – pamte najstariji gradski kroničari – otvoren u svibnju sedamdeset i četvrte, pa se kunu da je istodobno započela demontaža pješačkog nathodnika s druge strane.
Pothodnik se, naime, pružao zapadno od zgrade kolodvora, tamo gdje je, hvala Bogu, još i danas, pa zapravo kao da spaja Gajevu ulicu sa stajalištem autobusa i Paromlinskom. No je li te večeri o kojoj vam ovdje želim pričati taj nathodnik još postojao ili je tek počinjala njegova demontaža pa je od njega ostala tek gola konstrukcija na koju bi se uspio uzverati kakav deran, jopac ili nečovjek – ja vam to sa sigurnošću ne bih znao reći. Naime, kada sam gledao ovo o čemu vam želim pričati, ja sam gledao u Josipa i njegove oči, a ne nekamo drugamo, a ni ja – kao ni vi – nismo poput Josipa ili Syda Baretta pa da gledajući ustranu vidimo ono u što ne gledamo.

Ono što je još strašnije, od svega sam prilično siguran u ovo: da vam to, to o nathodniku, jer ga nije zanimalo ne bi – sve kada bi i želio samo da smo ga u to doba ili neko kasnije doba njegova prilično nesretna života pitali – znao reći ni sam Josip.

* * *
Sada ćemo se s pričom vratiti u ono rano poslijepodne; prva smjena tek je bila završila, a Josip je veselo u stroj, prije nego će stati, gurnuo posljednju seriju vijaka i matica pa skinuo rukavice i pošao prema izlazu. Potom će u obližnjoj baraci stati u red s ostalima pa će nevještim potpisom potvrditi primitak kuverte s novcem što će je zagurati u prednji džep svog trliša, veseo od vijesti da će svojoj sestri moći donijeti još nešto novaca.

Čim su ga kroz staklene stijene one birtije ugledali, zazvaše ga njegovi kolege veselo unutra, u dim i prašinu, pa ga je sva sila prljavih i grubih muških ruku stala tapšati po ramenima i privlačiti k sebi, u znoj i smrad i memlu. Masne ruke skretničara, tokara i varilaca vrtjele su Josipa u toj pijanoj igri među visokim stolovima poput zvrka, a onda je Josip, tih i blag kakav je već bio, morao pristati i na to da skupa s njima pije. I tako je Josip po prvi put u svome tihom i teškom životu okusio alkohol; prvo gorčinu i žestinu nekog vrelog vinjaka, a potom ga obuze blaga i meka bosanska šljivovica, kao velik, udoban i dubok krevet.

Josip se već za sat vremena nalazio u nekom stanju ni sna ni jave, okupan smijehom i snažnim dodirima ogrubjelih muških ruku; skinuli su s njega bluzu, a majicu mu gurnuli na leđa radničkog trliša, pa je s naopako okrenutom kapom u cokulama izgledao poput nekog pauka spremnog na povratak u svoju rupu.
Jedino što te večeri dovoljno spokojne i dobre rupe za našeg bijednog Josipa nije bilo.

Kada ga dobro podnapiše i kada iz birtije iziđoše i posljednji ljudi jutarnje smjene, pa u njoj ostade samo šaka protuha, pijanaca i zvijeri, ona dvojica potražila su u nekoj prostoriji iza šanka Janu, ostarjelu debelu prostitutku što je živjela u nekom vagonu na sporednim kolosijecima pruge iza kolodvora, pa je nepogrešivo znala nanjušiti čas kada radnici u tvornici i radionici postavnice primaju isplate novca. Taman što je završila s jednom još pohotnom mušterijom, a ova joj dvojica gurnuše u džep pozamašnu svotu dinara dok su joj mazno i s podsmijehom govorili kako bi sada svakako morala učiniti neko dobro djelo – i jednog momka učiniti muškarcem.

Čuvaj se Danajaca kada darove nose, čuo je jednom davno Josip svoju majku dok je pričala nekoj susjedi kako joj ne treba pomoć koju joj država za njega nudi, sumnjičeći stvari onako kako bi to svaka majka činila i bojeći se da će na koncu njena Josipa odvesti nekud u nepoznato, u kakav dom ili ustanovu u kojoj će skončati svoj život. Na to je Josipa podsjetio smijeh one dvojice kolega s tvorničke trake, koji su ga gurali prema nekoj golemoj, staroj ženi što ga je samilosno pogledavala nadlaktivši se na visoki stol prepun čaša i flaša, smiješeći mu se jedva primjetno.

Josip je vjerovao ljudskim osmijesima; to je s njime bio problem: nije još znao da se ljudi mogu smijati i od zloće ili nadmenosti, ili jednostavno od koristi koju će dobiti samo ako u njihov osmijeh povjeruješ kako bi osmijesima vjerovati valjalo.

Nije sve što je smiješno i dobro.

.........

Svakako da je otkriće ženskog tijela za Josipovu jednostavnu dušu predstavljalo veliku novost; nekada davno, dok je još bio sasvim malen dječak, sjećao se kako je sa sestrom i njenim prijateljicama znao poći na savsko kupalište pa bi ga tamo ovlaš dodirivale i gladile ga po glavi i leđima, ali nikada ga još žensko nije dirnulo ispod ramena. Josip je shvatio kako je večeras otkrio strašnu istinu o životu i o tome da negdje duboko, dolje, među nogama u njemu raste nekakav bol i sjena što prijeti nadrasti i nadvladati kada se probudi onako kao što krošnje hrastova i lipa zakriljuju prve noćne zvijezde, da onaj koji bi ih gledao zauvijek ostane u tami.

Ležao je tako satima u toj prljavštini i mraku, a Jana već davno bješe navukla suknju i ostavila ga na onom madracu tako polumrtva, onako kako se u blatu potajice ostavlja tuđa i nepoznata paščad da skapava do nikome znanog konca.

Kada se malo probudio iz tog sna, zamijetio je da u prostoriju kroz neki prozor pri vrhu zida dopire snažno svjetlo neke ulične svjetiljke. Vani je već carevao duboki mrak i u njemu se Josip prvi put u životu istinski osjetio muškarcem: osjetio je strah, jer snažno se pobojao dodirnuti sebe sama ćuteći kako je u njemu narasla neka nova biljka; nepoznata i strašna, pa je sada važno zatomiti je i vratiti se tamo gdje je bio još ovog jutra, kada je iza zore veseo i tih odlazio na rad u prvu smjenu i kada je još sve s njim i tom biljkom bilo spokojno i dobro.

Na ovom mjestu, dopuštam vam, možete zamišljati Josipa kako tog jutra još poput sretna i prostodušna dječaka odlazi na posao u tvornicu. Moguće da je već prolazio pješačkim pothodnikom s druge strane kolodvora držeći pod miškom neki primjerak Borbe ili Komunista koji je od svih tisuća radnika jedino Josip uzimao i čitao u predvorju tvornice; moguće da ćemo ga još – samo ako snažno zaklopimo oči pa o tome stvorimo jasnu sliku – vidjeti kako s rukama u džepovima korača onim još postojećim nathodnikom ispod kojega će ugledati sve one strahote o kojima će grcajući kroz suze pričati svojoj sestri.

Moguće je čak i da Josip, samo ako se bolje zagledate, jednostavno i plaho prelazeći iz grada ili u grad, uopće ne prolazi pored pruge - nego preko pruge, pa preskače kolosijeke, od prvog na drugi, pa drugi A, pa onda još iza toga, među crvenim manevarkama, smradom nafte i zvižducima prvih jutarnjih skretničara – šest kolosijeka što su nekako ukoso postavljeni do konca postavnice; do metalnih vrata što sa šljunka pruge vode na asfalt pred tvornicom; svojim sporim, pogrbljenim i lakim korakom; onako kako skijaši voze nekakav slalom na crno-bijeloj televiziji u snježnoj oluji one zime što će slijediti, ne dotičući svojim skijama ni snijeg, ni zastavice, ni pahulje, ni oblak što se nadvija nad svijet i grli ga stežući snažno i nesavladivo oko vrata.

Josipa ćemo, međutim, nakon što ga zamislimo kako je prešao na drugu stranu grada – sada morati vidjeti kako ga iz onog polusna prene sirena što je označavala kraj druge smjene. Prljav, pomalo krvav i onemoćao od navale pića, miline ženskog mesa i ljetne vreline, on se potom tiho jedva okrenu još nekoliko puta s boka na leđa i natrag, pa prikupi snage i navuče natrag na sebe one gaće i hlače što su mu bile spuštene sve do cokula, a u hlačama pronađe majicu što su mu je još dok su tamo pili žestoka pića – uvukli u njih.

U kutu prostorije pronađe neki umivaonik, pa se malo umije da ga svježina vode vrati iz sna i potom se pogleda u ogledalo, onako kako se znao kod kuće gledati svake večeri kada bi dobro iščetkao zube kako ga je učila Borka.

Tko zna što su Josipove oči vidjele dok su gledale sebe sama u mraku te strašne sobe u kojoj je od dječaka postajao muškarcem.

.........

petak, 24.10.2025.

I Love A Man In A Uniform

Time with my girl I spent it well
I had to be strong for my woman
(You must be joking, oh man you must be joking)
She needed to be protected

The good life was so elusive
Handouts, they got me down
I had to regain my self-respect
So I got into camouflage

The girls they love to see you shoot

I love a man in a uniform
I love a man in a uniform
I love a man in a uniform
I love a man in a uniform

To have ambitions was my ambition
But I had nothing to show for my dreams
Time with my girl I spent it well
(You must be joking, oh man you must be joking)

The good life was so elusive
Handouts, they got me down
I had to regain my confidence
So I got into camouflage

I need an order (Shoot, Shoot)...

Gang Of Four, 1981.

nedjelja, 19.10.2025.

Dekonstruiranje mladosti

Tvoja mladost, tvoja hrabrost
Je tako lepa, tako snažna predstava
Tvoja mladost, tvoja hrabrost
Je tako lepa, tako divna komedija
U suton u srcu, čuješ neku nepoznatu muziku
U suton, u suton, tajne su deo nas dok klizimo uz obalu

Okean pun je reči, pun je mačeva
Okean je tih i tužan iza sutona

Slobodan si, oslobođen
Šta ćeš učiniti sa sobom u praznoj pučini
Slobodan si za večnost
Šta ćeš učiniti sa sobom u pustom vrtu
U suton u srcu, čuješ neku nepoznatu muziku
U suton, u suton, tajne su deo nas dok klizimo uz obalu

Okean pun je reči, pun je mačeva
Okean je tih i tužan iza sutona
Okean pun je reči, pun je mačeva
Okean je tih i tužan iza sutona

Okean pun je reči, pun je šapata
Grad je tih i tužan iza sutona

(Okean, La Strada, 1984)

nedjelja, 12.10.2025.

Ruksaci s konstrukcijom

(Negdje s fejsbuka)

Malo tko još ljubi kao što ljube djevojke s ruksacima na konstrukciji - u ljetima koja su počinjala dogovorima pred Esceom, Zvečkom ili kod Stojedinice zaključenim prije petnaest minuta, a mnoga od njih još uvijek traju u nečijim očima - - - i posve je sigurno kako nikada neće završiti.

Kad idemo? U petak u devet, na tramvajskoj, kod Branimirca!

Čitav jedan svemir stao bi im na leđa - i sve svoje odnosile bi sa sobom u duge i vrele kolovoze pune obećanja, pa su im ruke ostajale slobodne i polagane da grle, putuju i miruju; da duboko u džep košulje gurnu na komadiću kartona otisnutu putnu kartu do Rijeke, Budimpešte ili Beograda kupljenu na Autobusnom ili Glavnom i dobro ga zakopčaju - ili da bez okolišanja zadignu palac negdje na dnu Selske, Držićeve ili Savske.

U svemiru djevojaka s ruksacima najvažnija stvar jest imati ruke posve slobodne, jer sve što je u njihovu svijetu važno stane u širok i svijetao zagrljaj - poznajete li čovjeka u zagrljaju s rukama punim stvari? - i posve im je svejedno što se zbiva van njega.

Gledajući u vrat kojeg će netom obljubiti, brižno i tiho zaklapale bi vrh ruksaka i sve što je u njemu bilo spretno posloženo; dobro bi ga zatvorile, pospremile ili zaboravile, znajući kako ga sigurno neće otvarati sve dok se ne probude iz meka sna zagrljaja kojeg su dale.

Jedini, tamnocrveni ruž za usne i dvije stare, bakine maramice s čipkom; crna majica bez rukava ili ovratnika i dvodijelni kupaći od kojeg će skidati gornji dio da odmijene sunce kada se ono nad nekom plažom umori, uzalud se trudeći na usponu u zenit; nekoliko para gaćica i jedan, od sva četiri - najmanji grudnjak; karte za remi i najdeblja bilježnica tvrdih korica za pisanje pjesama i pisama, jer svijet nema smisla ako nemamo kome pisati; dvije kemijske i kazeta najdražih pjesama snimljena još krajem svibnja, kad sretneš onoga tko će ponijeti walkman ili imati kazetofon; kutija aspirina i plivadona; kondomi i stara, zahrđala djedova pljoska puna rakije; džepni nožić cvjetnog uzorka s turpijom i škarice za rezanje noktiju. Raspadnuta i iskrzana džepna auto karta; sapun; dvoje čarape i gumica za kosu; sandale; žlica za grabiti pekmez, paštetu ili naglo zakuhanu juhu iz vrećice; limena čuturica; stara traper jakna svezana na podnožju ruksaka ili oko najmekšeg i najbjeljeg trbuha, za dane u kojima će svijet izgledati kao mokra ili bučna pustoš bez ljubavi što se liječi rukama čvrsto prekriženim na grudima i posljednjim gutljajem taloga turske kave.

Pokret ramenom; zabacivanje ruksaka na leđa; podizanje glave; najširi osmijeh od svih; pogled ispod očiju i pozdrav:

- A gdje ćeš ti?

nedjelja, 05.10.2025.

Livada

......





Shvatio je kako čovjek postane netko sasvim drugi u času kada više ne brine samo za sebe i svoje potrebe, nego ga usred noći iznenadi neka daleka i nejasna misao o tome je li još neko drugo biće sigurno i dobro - - - i tako je Davor u godinama što su nailazile vozio Anu i malenu k liječnicima; obilazio bolnice kada je Mirta bivala bolesnom; dolazio nerijetko po nju u vrtić ili školu; učio je i kontrolirao njene domaće zadaće – sve s jasnim i snažnim osjećajem kako radi nešto što nipošto sam nije odabrao; osjećajući se kao da je netko posve stran i njemu do tada nepoznat izbrao za takvo što baš njega.

Na koncu, Ana je poslije Mirte rodila još jedno dijete, sina – a ni ona niti Davor ne bi se mogli zakleti čije je to dijete po krvi i sjemenu, niti je to ikome od njih više bilo važno. Doduše, Ana je jednom Davoru pričala o svom poslovnom putu u Skandinaviju, i o tome kako je tamo provela noć u nekoj kolibi s nekim čovjekom s jezera, no on je o tome nikada baš ništa nije pitao, gledajući malog Nou u njegove plave oči i paperjastu, svijetlu kosu. Možda to bješe posljedica baš one strašne nesreće u kojoj je Ana davno izgubila muža i sina: Davora je ona naime tako naučila ne pitati pitanja za koja ne bi želio čuti odgovor koji bi bio najbliži istini, ukoliko je čovjek uopće netko tko može znati što bi to istina bila. I naučila ga je još nešto: ne pitati baš nikada onog drugog zbog čega si dao tako malo, ili nisi dao ništa – već samo i jedino pitati sebe sama; mogu li dati još – i što bih uopće mogao davati ljudima oko sebe.

Čovjek biva izabran – i to moguće samo zbog toga ne bi li poslužio onako kao što star i natruo kolac služi mladoj lozi da se uz njega uspne, pa da život pođe dalje, mimo nas i u nama i s nama u sebi, znajući da se već negdje ubrzo - na mjestu koje još ne vidimo ali sa sigurnošću znademo da postoji – moramo rastati kao da nas nikada nije niti bilo, a sve što će od nas ostati jesu sjećanja, uspomene i misli nekih drugih, novih i nama već posve stranih ljudi o tome da smo ih izgradili i stvorili.

Je li od toga svega prema Ani osjećao istodobno strah, divljenje i prijekor radi sebičnosti kojom je ušla u njegov život pretvorivši ga u nešto posve novo i nepoznato – to niti sam Davor često nije mogao razlučiti. No, bez ikakve osude ili odbijanja, Ana je i dalje na svaki njegov zov spremno i mazno pružala svoje predivno, zrelo tijelo tješeći ga i dajući mu se da teče preko nje poput vode što protječe nad glatkim, mahovinom obraslim kamenjem nekog tihog potoka u gori.

Ana; daleka, snažna i nedohvatljiva Ana. Jedne ju je večeri, dok je ležao na njoj i dolazio do vrhunca, zazvao majkom, a ona se od iznenađenja snažno trgnula i pogledala ga u oči; potom je ponovno zazva majkom, pa mamicom, i tako dođe do konca dašćući te slatke riječi u njeno uho ili mlohavu, meku i nestvarno bijelu nadlakticu.

Nakon što su neko vrijeme tako šutjeli, on joj reče kako ga je barem dijelom rodila iznova; posve drugog, drugačijeg njega; i kako ona tu nema što razumjeti – već samo čuti kako iz dubine njegovih prsa dolazi taj tih i snažan zov muškarca kojeg je žena privela u puninu života i naučila davati, tješiti i rasti; bivati tiho i radosno onako kako već biti možeš, samo kada ništa nisi oteo, uništio ili unesrećio i kada to isto nitko nije učinio tebi samome.

Često bi Ana na sve to Davoru znala reći kako ona odavna više ne umije voljeti, nego samo trebati – a on bi joj na to sklapao oči i šaptom joj u uho utiskivao neke malene i nerazumljive glasove, da barem malo traju u dvoje - - - koliko se može.





- - - - -

Pored Davora i u njemu prolazile su žene, vrijeme i čežnje; nije Ana bila ona kojoj se vraćao već ona od koje je polazio - mislio je. Smjenjivala su se godišnja doba, događaji i nevolje, a Davor je polako učio o trajanju, zahvalnosti i skromnosti, uživajući u okusu nekog dobrog vina, u glazbi, u prirodi i dugim, besciljnim šetnjama pustim i golim livadama bregova na sjeveru.

Kada bi dugo, tjednima tamo ostajao na godišnjem boraveći u nekom kampu ili rasprostirući svoj šator u bespućima nigdine, osjećao je snažno udaranje slobode, tuge i nemoći u prsima diveći se beskraju ljeta i snažnom zujanju pčela u krošnjama dalekih prezrelih dudova. Krijepio bi ga jasan i snažan šum vjetra u travi po brdima na koja bi pošao sam samcat prije nego će Mirti s njih donijeti šaku šumskih jagoda ili kakvih prezrelih, crnih i slatkih kupina.

Kada je radio u dugim i tamnim danima zime, promatrao je u ljudskim očima borbu ropstva i moći i slušao zlokoban fijuk vjetra na pročeljima zgrada i u krošnjama drveća po uglovima sporednih, prašnjavih i zaboravljenih ulica.


- - -




Ja te volim - a uistinu sam tek ovisan o tebi; to je prava istina. Kao da zraku ili vodi velim: volim te - rekao je jednom Ani.

Da, možda si samo ovisan o tome da me diraš i gasiš u meni svoju želju... Mi ljudi i jesmo ljudi po tome što smo od nečeg uvijek ovisni; da nismo, ne bismo bili ljudi. Kao Mirta; ona će jednog dana otići i zaboraviti na nas, a da je nije bilo, ja bih se raspala i nestala poput vira na površini vode - odvraćala je daleka i tiha Ana gurajući svoja meka i laka stopala u Davorovo krilo.


- - - - -

Ana je Davora poticala na to da pronađe sebi ženu; govorila mu je kako je zaista šteta da ne pronađe neku nesretnu i usamljenu mlađu osobu koju bi učinio željenom i sigurnom, a on je od nevjerice na to vrtio glavom.

Uhvatio se Davor tako jedne noći kako promatra ženu s kojom je bio u vezi već nekoliko mjeseci, pa su te večeri na njeno nagovaranje pošli na otvaranje nekog novog kluba daleko u nizini pored rijeke, u magli i tami noći. Stotine automobila bilo je parkirano u travi i na obližnjim puteljcima praveći nesagledivu gužvu punu nemira i nelagode koje je Davor osjetio već pri ulasku u klub. Zatim su s prijateljima sjeli u neki separe ipak dovoljno velik da s druge strane stola s njima sjede i neki drugi ljudi, pa je tamo ugledao nekog starijeg, zadriglog muškarca koji je – želeći zadiviti ženski svijet oko sebe – na stol u toj buci, tmini i memli prepunoj nemira i nevolje izvukao čitav snop zgužvanih novčanica bacivši ih na stol, okružen svjetlucanjem mladih i sigurnosti željnih očiju.

Baš nitko oko njega nije takvo što smatrao nepriličnim i lošim; samo je Davor iz svega toga shvaćao kako se nalazi usred još jedne posve promašene veze, sa ženom s kojom ga ne veže baš ništa lijepog niti dobrog osim neke snažne potrebe da se ne bude sam i da se tako lakše provede vrijeme što neumitno leti s nama i u nama i oko nas. Naglo je izišao iz kluba van, na prostor ispred terase, ispričavajući se potrebom da udahne malo svježeg zraka, i tada u kutu terase uoči jednog starijeg i omanjeg čovjeka kratke kose što ga je nepomično promatrao, pa u njemu prepozna prodavača u obližnjem dućanu namirnica u kojeg je povremeno nekada znao svratiti.

Davor priđe čovjeku zagledajući ga pozorno u tmini noći, pa mu ovaj odgovori kimanjem glavom i laganim pozdravom rukom, i tako su već njih dvojica kroz koju minutu bezbrižno i veselo čavrljali šaleći se na vlastiti račun oko toga kako su se uopće zatekli ovdje i što ovdje rade – trpeći i dodajući jedan drugome onu gotovo bezbolnu dozu šale na vlastiti račun koja čovjeka otvara prema drugome pokazujući njegovu dobronamjernost i blagost pri tome ne prelazeći u grubost i ne navlačeći tešku zavjesu cinizma na ljudsku dušu.

Tih nekoliko minuta u Davoru poslije će probuditi malenu i jedva shvatljivu čežnju i radost; potrebu da se napusti i ode iz okova nečeg za što ionako znamo da ne valja. Možda prvi put nakon Višnje Davor je osjetio kako je tamo, u tom susretu s onim prodavačem pronašao istu onu beskrajnu i laganu tugu od prolaska vremena; strah od neispunjenih očekivanja i blagost nemoći da se bude ono što jesi. Višnja je poznavala taj beskraj nemoći ne uvlačeći njega za sobom; Višnje već odavna nije bilo u njegovu životu - a spasila ga je od toga da promatra njeno nestajanje, slabost i propast.

S Anom je imao sve što poželi, a nije imao ništa jer Ana bi ga zaboravila istog časa samo da ga više nema; takav je imao osjećaj. Anu nisi mogao imati, a on je trebao nekoga da baš njega treba; biti nekome važan i vrijedan činilo mu se nedostižnim snom.


Učini mu se načas da je svijet oko njega šarena, bogata i velika cvjetna livada na kojoj pčele, cvjetovi i ptice ispunjavaju jedni druge poput braće.


- - - - - - - - -

Od one večeri ispred kluba razmišljao je o Siniši i njegovim vodenim i nasmiješenim očima. Jednog dana odvažio se otići pred sam konac radnog vremena do dućana, pa tamo opazi kako Siniša zaključava vrata i ogleda se oko sebe navlačeći kapu na glavu usred snažne večernje hladnoće.

Pređe ulicu i pristupi mu bez riječi, a Siniša ga pogleda u oči onim dugim pogledom u kojem se čovjek pita je li konačno opazio nešto od onoga što njegove oči već dugo nisu vidjele.

Pošli su u šetnju, pa na piće, i tako počeli sve češće privoditi pokoju večer zajedno, prkoseći tihim i rijetkim riječima magli, snijegu i hladnoćama one snažne i duge zime. Zatim su počeli odlaziti u kino i kazalište, otkrivši kako im suza iz oka poteče u istom trenu ili kako počinju nastavljati rečenicu koju bi započeo onaj drugi.

Na koncu počeše večeri provoditi zajedno, čitajući knjige, gledajući filmove, ili jednostavno šuteći u dugim šetnjama ili tihom ispijanju vrelih čajeva ili sokova (od biljaka što ih je Davor brao na svojim lutanjima). Siniša se pokazao kao vrhunski kuhar koji doslovce ni iz čega priprema jela od kojih bi Davoru zaigralo nepce i razbuktalo sjećanja na davne dane mladosti u kojima je sam otkrivao ljepote pripremanja hrane, dok je još bio sam i dok nije mislio na previše drugoga osim na ono što ga očekuje večeras ili sljedećeg jutra.

O takvim je stvarima Davor počeo razmišljati i sada, gledajući Sinišu kako odlazi na probe zbora u crkvi i slušajući predivne korale na pjevanim misama, skriven u mnoštvu ljudi.

- - - -

Siniša je Davora već druge ili treće večeri dotakao rukom po podlaktici, od čega se Davor sav stresao i osjetio nelagodu i stid. Siniša shvati da Davor nije onaj za kojeg bi volio da jest, ali mu ne reče ništa - i tako je taj prešutni i važan sporazum o nediranju među njima dvojicom važio čitave te zime – do jednog razgovora kojeg su poveli, a onda i potom, dok traje vrijeme koje im je zajedno dano.

Jedne večeri – naime - Davor upita Sinišu sviđa li mu se, a ovaj zakima glavom, i još mu zahvali što toliko brine za njega. Davor na to reče da se već dugo ni s kim nije osjećao toliko lijepo i ispunjeno; ali da ne može u sebi imenovati ono što osjeća prema Siniši.

- Možda ja tebe uopće ne volim; možda sam samo ovisan o tebi – reče Siniša Davoru na to iznenada. - Kakva glupost bila bi reći suncu, zraku ili vodi da ih voliš. Iskrenije bi bilo priznati im: ne mogu, ne umijem bez vas.

Davor se sjeti kada je prvi put u životu osjetio dodir muškarca kojeg je bio svjestan i ponovno se na tu pomisao strese i zamahne rukom ispred očiju, kao da tjera od sebe neku mračnu i groznu misao. Pomislio je na čas kako bi Siniši možda mogao ugađati i protiv svoje volje, no Siniša nije nakon onog njegova dodira ikada više pružio ruku prema Davoru, a još je manje bilo što sličnog ikada od njega zatražio u ovim mjesecima u kojima su zajedno, zadovoljan time što ga Davor prihvaća takvog kakav jest; bez dodirivanja.

Možda ovaj svijet i počiva na tome da ljudi najčešće jedni od drugih traže ono što im ovi ne umiju niti mogu niti smiju od sebe ili drugih dati, pa otimaju, varaju i kradu – a pri tome ravnotežu svijeta drži među njima moguće baš ono što jedni drugima ne mogu dati, već mogu samo čeznuti za time – i biti prihvaćeni u svojoj čežnji, daljini i neispunjenosti.

Ta čežnja tiha je i snažna iskra što tinja u našim životima poput istine o smislu i trajanju; kada je izgubimo najčešće uslijed vlastite pohlepe, brzopletosti ili potrebe za moći, tek tada shvatit ćemo da ništa drugo nismo niti umjeli niti mogli posjedovati – i da nam drugi ljudi ne mogu služiti kao stvari.

Sve ostalo ljude bi moglo dovesti na put koji nakon kratkog i brzog uspona na vrh znači naglo i bespovratno spuštanje u ponor i ni u što.

Siniša svojim riječima podsjeti Davora u njegovoj dugačkoj šutnji na to kako je sam one iste riječi o ovisnosti, voljenju i o vlastitoj žudnji davno već izrekao Ani, pa mu se blago nasmiješi.

Davor zastade, pogleda Sinišu u oči i odvrati mu na te riječi o suncu, zraku i vodi naglas:

- Maleni, smiješ sve, samo me molim te nemoj dirati.

Siniša zakima glavom; prvo se na njegovu licu nekoliko trenutaka ocrtavala zloslutna ozbiljnost i težina, ali ga potom ispuni blag osmijeh.

- Previše bih izgubio kada bih tebe izgubio. Sve ostalo mogu riješiti sam sa sobom, znaš? Ljudi se ne moraju dirati rukama ako to mogu riječima – reče mu Siniša.

Odgovoran sam za njega; ne mogu ga pustiti da ode sve dok to sam od sebe ne poželi - pomisli Davor ponovno osjećajući kako je nekome važan i vrijedan, pa zažmiri i duboko udahne, miran i radostan.

(lipanj 2025.)

nedjelja, 28.09.2025.

Brdo od snova

Otok je čitav jedan svemir, a ovaj svemir na svome vrhu izbočenom prema pučini nosi navodno jedini muški benediktinski samostan u Hrvatskoj.

Dok iz birtija na obali dopire uzbuđenje mase koja gleda nacionalni derbi godine, penjem se u još vruće subotnje popodne kozjim stazama kroz hlad borove šume i makiju, zaobilazeći gradilište glomaznih apartmanskih blokova koji su potpuno promijenili vizuru, a - strah me - pomalo i stabilnost brda. Šećući potom pod trijemom i sjedeći u kapeli odmaram u tišini, pa zatičem mladog fratra s knjigom u ruci s kojim provodim vrijeme u tihom razgovoru od malo riječi i - osjećam - puno razumijevanja koje iskazujemo osmijesima.

Govorim mu kako sam stoput stigao do vrha, najčešće vraćajući se s Donjeg mora, ali sam sada prvi put unutra, pa pokazujem drugi samostan u dolini, franjevački - na obali, onaj kojeg sam jutros slikao prema suncu. Tamo sam se ženio, sada već jednog davnog ljeta; a ovdje - to ne govorim na glas - zamišljam kako bi bilo umrijeti na vrhu brda; okupan burom i šumom tamnih čempresa, među travkama, otpalim češerima i već umornim cvrčcima.

Onda opet čujem svoj strašni glas: dok ne otkližete doli, velim pokazujući rukom na betonska čudovišta ispod nas; on se na to tek kiselo osmjehne. Poslije ipak jedva zamjetno kimne glavom kada mu kažem kako mi - što sam stariji - pogled prema unutrašnjosti, makiji i zelenoj pustoši postaje sve ljepši, utješniji i smisleniji od pogleda prema moru, koje nas samo odvlači i mami u snove, svijet i ljudske planove bez temelja i reda.

Prestrog si prema meni, kao i mnogo puta do sada - šumi na povratku More smijući mi se dolje, u daljini - ja samo donosim i odnosim, a vi ste slobodni tamo gdje stignete činiti kako vas je volja.

Pa se pokajem: - Oprosti mi, More - velim još jednom, a ni sam pojma nemam što mi je.

Čovjek si; to ti je - veli Ono, pa me sigurno vodi dolje dok mi koljena bez štapova pomalo već klecaju na nizbrdici; tamo gdje više nemam potrebu misliti ni o čemu, nego samo osjećati; udisati i šutjeti.

Ujutro pokušavam u fotoaparat uhvatiti srebren put prema suncu koji se načas razastire pred nama dok strašnom zvijeri od čelika i buke plovimo nazad prema obali, u svemir daleko veći, nemirniji i tamniji od ovog otočkog. Okrećem se pa sam sebe odvraćam od fotografiranja te strahote pod brdom. Mislim o tome kako je sva ta zemlja ispod samostana još jučer bila nečija; pozornica stotina žuljevitih ruku što su je stisnutih šaka proklinjale od jada rujući njome i plijeveći je - pa je konačno rasprodana.

Dalmacija; u njoj su težačku krvavu muku zvali kolonatom. Nije šija, nego je vrat; domećem sam sebi: da taj komadić raja crkva, ili neki sanjiv plemić, ili neka davna, zaboravljena država jednom davno nisu razdijelili za vinograde i maslinike, možda bi i danas tamo rasli plodovi zemlje umjesto plodova snova - a svatko će sebi morati makar i šaptom izreći koji su od tih važniji. Ili ne bi rasli; ne vjerujem da bi to itko sa sigurnošću umio reći.

Onda se uvjeravam; zemlja ionako ne može biti ničija; čovjeku treba vremena da takvo što shvati. Kao niti more, niti nebo, niti bilo što pod njim. Možeš samo ti biti njen, ili njihov, ili nečiji, ili ničiji.

Ili ne biti.

subota, 20.09.2025.

Tika-taka iz maksimirske šume

Izvor: sn

Magleno kasnojesensko subotnje popodne u doba zrelog socijalizma; iz niskog oblaka što se spustio nad maksimirsku šumu rominja rijetka, tiha, gotovo ledena zagrebačka kiša; ona što je najpoznatija po tome da je stari Pugeri zovu „ni vrit – ni mimo“; ona kojoj je glavno obilježje to da pošten čovjek pod njom pojma nema bi li otvorio kišobran ili ne bi - i kako se od tog spuštenog roloa na našim kapcima uopće braniti. Teško, gusto sivilo naliježe svakog studenog nad nesretni grad ponad Save kao stara, nikad prežaljena ljubav, a čovjek pomisli da mu je netko na silu u životu spustio roletu ostavljajući na dnu tek pedalj ili dva mjesta za nešto iluzije o svjetlu - pa grad i ljude u njemu ta sveobuhvatna, mokra i ledena tama grli i steže svojim čeličnim zagrljajem onako kako stara, debela ljubavnica guši svog raščupanog koščatog hofiranta u pjesmama Vikija Glovackog i Duška Dančua s posljednjeg zagrebačkog festivala; beskrajno i beznadno.

Jugoslavenska nogometna liga tek ima stupiti u treće desetljeće svog postojanja; Zvezda će okončati svoj pobjedonosni put što je otpočeo Džajinim dolaskom iz Uba; vrijeme je bezobzirne i brze splitske mladosti koja pokušava preoteti državni tron u loptanju; na Topčideru se tek slaže momčad Moce i Biće Mladinića za dvije titule – a dotle među maksimirskim zidinama svoj put dovršava posljednja generacija zgubidana i sigurnih luzera u mokrim, teškim, tamoplavim majicama sa šahovnicom, onih koji se svake sezone bore za deseto ili osmo mjesto jednakim žarom. Davni dani Kupa velesajamskih gradova i na količnik izgubljenih prvenstava sada su već prošlost; budućnost Vlatka Markovića i Ćire Blaževića tek se ima desiti – i u tom interregnumu na zelenom, po općeprihvaćenom mišljenju najljepšem od svih travnjaka u državi - igra se ni manje ni više nego prva tika-taka u povijesti.

Znate već što je tika-taka; to je stroj za mljevenje protivnika u kojeg ubaciš nesretnike što trče i nastoje osvajati loptu, a ti im je nikako ne daš; brutalnim posjedom od najmanje tri četvrtine vremena lomiš im kičmu i šalješ po ćevape, i stalo se dodaješ; stalno dodaješ, stalno dodaješ osvajajući tako prostor, nadmoć i pobjede. Poslije će sam maestro Cruyff usavršiti taj veliki izum i pokoriti Europu iscrpljivanjem, a stvar će usavršiti sam Pep Guardiola, pa će tercetom Xavi-Busqets-Iniesta osvojiti sve što se osvojiti dalo bude. No, daleko je još ta budućnost; ovo je doba u kojem je jedan Cico Kranjčar tek junior što povremeno željno čeka na ulazak u momčad da odmijeni laliće, mujkiće i ražiće; motor nekog novog Dinama Perica Bručić tek treba uskočiti na noćni beogradski vlak u Vinkovcima a Džemo što će opaliti dok goman bude drijem'o - stići iz Bosanskog Novog. Na koncu, i sam Zeko Zajec tek treba u proljeće debitirati na travnjaku. Velim vam, nitko ne umije znati što donosi sutra, a danas, to je siv put bez povratka; danas, to je strah od bilo kakve pomisli na sutra.

Ovo je doba dueta Miljković-Blašković, a protivnik kojeg će ta zahrđala purgerska flajšmašina samljeti jest vlastita radost.

U onoj državi nogomet se sve do njena samog konca na televiziji prenosio rijetko i na kapaljku; za teške ovisnike koji nisu mogli dočekati nedjelju popodne u kojoj bi čitava država stala na dva sata i prionula uz tranzistore, jer su se utakmice igrale u pravilu u isto vrijeme – postojao je termin subotom iza ručka, pa bi u njega utakli kakav Bor, Čelik ili Olimpiju da ljudi nekako izdrže još ta dvadesetčetiri sata. Za one najveće i najbolje rezerviran je bio termin nedjeljom; utakmice nedjeljom nisu se na malim ekranima prenosile baš nikada – osim možda u kakvim polulegalnim odlomcima za vrijeme Nedjeljnog popodneva – i tako je svojim sigurnim propadanjem na tablici i sam Dinamo sredinom sedamdesetih dospio u krug onih koje se ponekad prenosi izravno.

Sjećam se kao danas kadrova maksimirskog travnjaka snimanog odozdol, tamo gdje se u krupnom planu fokusira nekakav duel domaćih i novosadskih ili banjalučkih bekova s faulom i kartonom; nešto valjda najzanimljivije što se znalo desiti po poluvremenu, a u pozadini se kroz rupe za ulaz i izlaz sa Sjevera nazirao poluprazan tramvaj kako se pored Zoološkog lijeno vuče prema okretištu u Dubravi.

Da; bilo je to doba u kojem se u samom Zagrebu igrala tika-taka, a život je lijeno prolazio pored nas i mi pored njega, sa čvrstim, stalnim i nerazrušivim obećanjem da se u njemu nikada neće desiti baš ništa.

Eh, da mi je barem još godinu ili dvije ovog života poživjeti u tom vremenu koje nikada neće postati poviješću, nego će zauvijek svojom dosadom, predvidivošću i nezanimljivošću ostati zatomljeno u arteškim dubinama naših sjećanja kao fosil iz starog Panonskog mora u nekoj blatnoj i tihoj zagorskoj gori.

Mislite da sam pošao na kvasinu? Ma briga me – da prostite - što mislite; nego čujte ako želite što vam imam za ispričati: možda je sedamdesetičetvrta ili peta; ispred njih dvojice šeću majstori veznog reda poput Kužea, Bedija ili Kafke; prijenos svojim glasom iz električnom grijalicom užarene kabine pod krovom Zapada radi sam Zula, legendarni Vladimir Anzulović; zakleti neprijatelj svih ljudi koji nastoje ne zaspati za vrijeme sjedenja pred televizorom, a loptu na visini Dinamova šesnaesterca ili tek koji metar više neprekidno jedan drugome, u krilu Vlaka ili Šarovića dodaju Miljković i Blašković.

Ako ste ikada upoznali zen a niste vršnjak legendarnog Čede Veljačića, onda vam sa sigurnošću mogu reći kako je to bilo prekasno: zen se na državnoj televiziji mogao spoznati lako, bezbrižno i jeftino rijetkim subotama popodne trljajući stražnjicom stari, ulegnuti kauč na kojem su generacije unučadi vježbale paraderstvo jednog Marića ili Stinčića hvatajući u letu krpenjaču što odbijena leti od zida prema podu.

Zen se tamo dostizao na samom osvitu zime; tamo gdje je prestajao bilo kakav san purgerskog puka o tome da bi se ikada više mogla dočekati jesen u eurokupovima, kada na Maksimir stignu Sarajevo ili OFK Beograd, pa sa zadovoljstvom odigraju taktiku „tko pređe centar, jadna mu majka“ igrajući na spasonosni bod koji će se u proljeće pokazati presudnim za ostanak.

U takvoj situaciji, opjevanoj nazalnim baritonom Vladimira Anzulovića i riječima izgovorenim na potpuno istoj frekvenciji do u beskraj, moglo se upoznati što je to ataraksija.

Miljković-Blašković,
Miljković-Blašković,
Miljković-Blašković.
Miljković.
Blašković.
Zatim pauza od dvadesetak sekundi; čuje se kako kiša jača i sipi po krovu zapada, a neki neumoran i nadobudan navijač zviždi uporno pokisao na Istoku, među onom trojicom koja se nisu sakrila na stajanje, nego su pošla sjesti gore na tribinu.
Miljković-Blašković,
Miljković-Blašković.

Dinamo je tako igrao svoju posljednju tika-taku; taktiku koja lomi i najtvrđi san o trofejima koje je netko od ljudi vidio još u proteklom desetljeću, pa se kune i uvjerava ostali puk da priča o njima nije samo još jedna Mažuranićkina bajka o tintilinićima i domaćima, nego stvarnost još iz vremena dok su travnjacima trčali Ramljak, Zambata i Rora. Iz te generacije kao suvenir i gorak podsjetnik na staru kletvu „dabogda imao, pa nemao“ ostao je samo gospodin Filip Blašković; stasiti tridesetogodišnjak što će već kroz koju godinu poći preko bare da tamo objesi kopačke o klin, a ovdje će voditi priču prema snu, ledu i pustoši još jednog besmislenog prvenstva.

Pa ako će veliki Tenžera Pjesnike iz Kranjčevićeve prozvati posljednjim trubadurima našeg nogometa, onda su modri iz maksimirske šume u tim vremenima oličenje beznadnika i gubitnika. Već niti najstariji kibici ne pamte kada se igrao neki eurokup; prvenstva su nedosanjani san još tamo od vremena kada je mreže parao sam Dražan Jerković; sada otpadnik što na drugoj strani grada od trešnjevačkog i črnomeračkog blata stvara i skuplja generaciju bekrija, pijanaca i fakina što će harati Topčiderima i Bagdalama, da bi kod kuće prosipali bodove od nekih Kragujevaca ili Željezničara.

Sigurna, teška i opora purgerska podsljemenska ciklona nasjela je na grad kao mora iz koje se pomaljaju brkate, tmurne i ozbiljne face tisuća radnika, kontrolora, policajaca, službenika i konduktera s Trešnjevke, Žitnjaka i Trnja; samo srce jugoslovenske radničke klase; garanta izvjesne i neupitne budućnosti; onih koji su od nogometa odustali već davno, pa se na zapadu Maksimira okupljaju još samo pacijenti iz Vrapča, djedovi s unucima i književnopolitički disidentski krugovi kojima je ovo idealna kulisa za san o dalekoj, vlastitoj državi što će ga poslije utvrditi u obračunu s buncekom, prvom ovogodišnjom sarmom i kiselim zeljem tamo negdje na Bukovačkoj ili čak kod samog Kvatrića.

Miljković-Blašković,
Miljković-Blašković.

Puše Zula nad svojim legendarnim podbratkom i pod svojom nezaboravnom ćelom u mikrofon Televizije Zagreb; daleko su ona sunčana popodneva kada blicevi na kamerama iskaču od kontrasta tamnog terena i suncem okupane istočne tribine; Dinamo osvaja još jedan bod gubeći onaj nikada dosanjani i zasluženi drugi, a mladi novinari nedjeljnog Vjesnika smišljaju naslov za sutrašnju petnaestu stranu, onu do koje moraš preklopiti novine barem tri puta da bi pročitao poslovični izvještaj o tome kako su u Maksimiru mreže opet ostale prazne!

Ako je tih i šutljiv dječak, gledatelj željan spektakla i pobjede u takvoj sredini naučio na očaj, beznađe i strpljenje, onda možete vjerovati ovom svom pripovjedaču kako je ta, subotnja popodnevna ubrzana škola blagosti, gubitka i razočaranja bila jedna od najvećih škola života.

Mi gradimo beznađe, beznađe gradi nas! Nitko se na ovim mokrim klupama Maksimira tada još nije mogao nadati trofejima; već kroz četiri godine stići će slučaj Tomić i titula koju će Dinamu priznati čak i beogradski Sud udruženog rada, ali neće Splićani; kroz pet godina Cico Kranjčar će nakon Dumbovićeve bombe s flanke na samoj kišom okupanoj Marakani podići prvi pravi pravcati trofej nakon desetljeća suše, a tek će bosanski bezobrazluk i drskost jednog Ćire Blaževića razdrmati purgersku učmalost i finoću pa konačno u proljeće osamdesetidruge donijeti žuđenu i sanjanu titulu pod Sljeme.

(Stvarno, nitko još u ovom narodu nije opjevao osamdesetidrugu; siguran sam da je za ideju državotvornosti, ponosa i sam narodni libido ta godina značila daleko više nego mnoge, mnoge druge. Ča je pusti Norval i susret plaćenika gornjogradskog Instituta za historiju radničkog pokreta u nekoj katalonskoj birtiji prema proljeću osamdesetdruge!)

No, sve je to još te neke sedamedesetipete puka tlapnja i nedođija. Maspokom okupano oduševljenje odavna se slomilo i istopilo kao posljednji led na osojnoj strani Sljemena u proljeće, pod Krumpirištem i Oštricom, gdje prve pukotine hvataju netom sagrađene Horvatove stube. Vrijedni partijski kadrovici popunjavaju i posljednje kancelarije od Vrapča do Retkovca i od Medveščaka do Klare i same Velike Gorice, a nakon vizionarskih djela Vece Holjevca valja poravnati ledine ispod Save i učiniti život smislenim, ispunjenim i vrijednim – jer to je zadatak svake vlasti i svakog čovjeka za sebe, bez obzira na sistem, doba i ideologije što se zemljom vuku kao prve zimske magle od Podsuseda prema Rugvici.

Osmogodišnji dječak inficiran je onim što je prije godinuipol vidio na ovom istom stadionu, kada je Zagreb u neviđenoj viktoriji otputovao u Hrasnicu bez zalihe za uzvrat, a vratio se s nadom u plasman u Prvu ligu, pa potom dobio Osijeka u finalu. Zagreb je bio obećanje nečeg što je stvarno, istinsko, opipljivo; to su bili bezobraznici i besprimjerni drznici koji su igrali kada im se igralo i tankirali kada im se nije igralo; na njihovim utakmicama imao si što za vidjeti.

No, kada je igrao Dinamo, bila je to velika, beskrajna, sumrakom okupana tuga; čitav orkestar starih ljudi oko tebe odmahuje rukom i odustaje od nečeg što se zove natjecanje, igra i smisao prisjećajući se tamo nekih nikad viđenih volflova, hitreca i perušića, pa ostaje još samo netaknuta, blještava, sivilom studenog optočena tika taka koju igraju dva posljednja čovjeka obrane; onaj koji je tu da bi ljude sjećao vremena koja su jednom zasvagda prošla – i onaj koji je tu da bi svojom čvrstinom podupro takvu perspektivu.

Dinamova tika-taka; prva sofistička zabava s posjedom lopte u povijesti; mirenje sa sudbinom i šutnja.

Miljković-Blašković,
Miljković-Blašković,
Miljković-Blašković!

Onda kada se na tom zelenom ljepotanu konačno zaigra pravi nogomet, garniran golovima jednog Cerina ili Vabeca ili poslije Štefa Deverića, ti ćeš odavna već biti zainteresiran samo za pjesnike iz Ulice pjesnika; za one što će biti prejaki za Drugu a preslabi za Prvu ligu, pa će vječito tih šest ili sedam sljedećih sezona tavoriti negdje između, razvaljujući spartake, konjice i brčka, a gubeći kod kuće od Ljubljančana ili Sarajlija.

Narastajuće mnoštvo u plavome neće ti više biti privlačno; pogotovo ne u prvim, najvažnijim, formativnim godinama mladosti, onda kada čovjek sam sa sobom mora raščistiti čiji je i je li uopće ičiji, pa odlučuje hoće li pripadati gomili ili će za sobom uvijek u sumrak vući duge i nerješive sjene što se za njim pružaju Jukićevom i Klaićevom sve tamo do iza Zapadnog kolodvora, da ugasnu s prvim mrakom mlakih zagrebačkih večeri pored Kinoteke i još više, dalje i jače, sve do Kulušića ili Gornjeg grada i samog Lapidarija, tog oltara besprizornosti i larpurlartizma. Pjesnici će te odvesti pjesnicima, sanjarima i gubitnicima, umjesto mnoštvu i dobitnicima – i to će biti tvoj stalni, vječni životni odabir, jer ćeš od ojačala mnoštva ubrzo shvatiti staru i žalosnu istinu o tome kako je ludilo u pojedinaca izuzetak, ali u gomili pravilo.

Taj životni moto omogućit će ti upravo ova škola strpljenja i blagosti; posljednja Dinamova sezona sredine ili dna ljestvice; teška kasnojesenska tmina beznađa i gubitka; Dinamova vječna tika-taka.

Miljković-Blašković,
Miljković-Blašković.

Već sedamdesetišeste ujesen Mirko će Bazić posložiti priču i odigrati prvu pravu, istinsku utrku za titulu, makar ona bila okončana Zvezdinom konačnom dvocifrenom prednošću u bodovima. Godinu poslije doprijet će se do duboko u jesen u europskom kupu, pa ispasti za jedan gol na prepunom Maksimiru od sjajnog Torina, starijeg Juveovog brata; tvornice talenata iz koje će sam Enzo Bearzot uzimati momke s kojima će iza busije u Španjolskoj osvajati cijeli jedan mundijal. Sljedećeg će se proljeća dogurati čak do polufinala kupa, nakon što je godinu prije izgubljen od Hajduka u produžecima. Na koncu će doći i sedamdesetiosma; u njoj će Dinamo dobiti jasne konture ozbiljne i kvalitetne momčadi u kojoj će na bekove zasjesti Tucak i Vilson Džoni, pa zaprijetiti čitavoj državi smislenom, opasnom i lijepom igrom na gol više. No, nije to još vrijeme u kojem bi se bilo što od toga moglo i smjelo očekivati. To o čemu vam pričam, to je doba tika-take.

Poslije će te putevi odvesti širom zemlje i kontinenta; gledat ćeš često oko sebe vesele i nerijetko nadmene ljude kako slave naslove i pobjede; čitav će te jedan rat pokušati usisati u sebe kako već zla i nevolje u sebe guraju ljude, gladni i nezasitni od slave i ljudskog mesa, a tebi će opet nakon svega u glavi ostati tek nazalni, beskrajno dosadni falset Vladimira Anzulovića; tehnika koju nikada do takvog savršenstva nisu dostigli niti istočnjački gurui i svamiji, čiji bi glas uvijek u nekom trenutku – za razliku od velikog Zule – poskočio, zastao ili promijenio boju.

Ako te itko naučio tome da su poraz, bol i muka sastavni dio života, onda su to bili Zula i ona dvojica Dinamovih halfova; nezaboravna ekipa metafizičara s periferije što su davno već ispekli i pogubili svaki značaj i smisao kompeticije, neizvjesnosti ili nade. Taj važan osjećaj titrat će nad tvojom stvarnošću čitava života, kada stignu ratovi, smrti i neimaštine; jer nitko nikada u toj utakmici nije pobijedio i ostao na tronu zauvijek.

Miljković-Blašković,
Miljković-Blašković!

petak, 19.09.2025.

Jedan od provjerenih načina lustracije

Lustracija

Lustriralo te, kume
- reče jedan zločinac usput drugome u okružju časnih i poštenih ljudi.
Kakav ideal; lustracija;
zapravo se radi samo o tome da treba provoditi zakon!

Jer, ne lažimo se:
i ubijanje Tatjane i Marije Ševo,
ili ubojstva bez suđenja
nad junacima pjesama Petra Gudelja,
ili zatvaranje na nekoliko godina stotina bedastih dječaka
- što su u gluho doba noći nakon svadbi, kada sav oprez i mudrost pozaspu a ostane samo muška drčnost i nevolja, sa pola ili jednim promilom alkohola - vikali o vilama i banovima ili nekim velikim albanskim državama –
bilo je zločin.

To što je nešto naredio Stane Dolanc iz viceva s Titom, nožem i vilicom,
ne daje legitimitet nekom nedjelu.
Nemojte sada dalje pitati ništa o Jugoslaviji
i o tome kakva je to bila država; jer što bi se o tome moglo reći:
država kao država.

Idemo mi radije o našoj Hrvatskoj i o lustraciji;
mnoge stalno svrbi ta tema;
pa trpe od lustracije do poetske imaginacije.
Povlači se žuđena lustracija kroz našu povijest evo već tridesetipet godina
kao magla nad Podcintarnicom
pa zanosi i zamajava pošten svijet svojim sirenskim zovom:
eh, da smo lustrirali, sad bismo na konju bili.

Jadno kazneno pravo; da li je ikada sanjalo o tome
kako će dospjeti u pjesme
zajedno s jednim od najvažnijih svojih pravila;
s pravilom o zabrani retroaktivnosti
i o tome da se progoniti smije samo za ono
što je u vrijeme počinjenja bilo određeno kao nedjelo.

Nullum crimen sine lege - nulla poena sine lege!

Ova je zemlja - slažu se svi - takva kakva jest zato što u njoj nije bilo lustracije.
Naravno da jest; i još više: naravno da nije bilo lustracije.
Možete li je zapravo uistinu zamisliti s lustracijom?

Vjerujem da nema časna i poštena čovjeka
koji bi imao išta protiv toga
da se zakoni provode jednako prema svima.
Što sve to onda uistinu znači?

Pa, može značiti samo jedno i jedino:
da je spora i neučinkovita pravda jedna obična nepravda,
i da je jedini trenutak kada se lustracija u Hrvatskoj
– a i bilo gdje drugdje – mogla provesti,
onaj čas kada je to u prvom trenu bilo moguće.

Tada – i nikada više.

Mačeve gnjeva iz toka na sunce; pjenu higijene na usne; čistoću u stihove!

četvrtak, 18.09.2025.

Dekonstrukcija dekonstrukcije

When I was young, my father's wife insisted
That the sun was oblivious
And said that this could not be overcome
Ed did not believe her, so she ran away instead
Of feeding little animals more meaningless than dead

Yesterday, my second wife fell in the afternoon
She slipped into hysteria and talked about the moon
Well, this was only temporary, so the doctor said
So I watched a football game and she went off to bed



The Residents, "My second wife"

srijeda, 17.09.2025.

Bor i breza

....

Na račun stare slave svojih već ostarjelih i onemoćalih roditelja, Ivan je izbjegao da ga radi neke pogreške u poslu izvrgnu ruglu i strahotama stegovnih postupaka, pa je tako prije nekoliko mjeseci prešao raditi u institut, od svakoga neželjen i zaboravljen – u tolikoj mjeri da su ljudi kada bi ga viđali na poslu kolutali očima i otpuhivali iza njegovih leđa, kako to već ljudi jedni drugima čine; iz zavisti, dosade ili obične i mračne ljudske potrebe da se nekome nanese zlo, ma kako i koliko ono besmisleno, maleno i jednostavno bilo.

Ni Ivan se jutrom nije dizao iz kreveta i odlazio na posao s radošću i oran. Godinama već radio je neprimjetno, zaboravljen od sviju kao neki pauk što je ispleo mrežu u kakvom visokom i dalekom uglu neke sobe; tamo gdje ne dopire niti jedna metla i gdje mjesecima niti godinama niti jedan pogled ne biva upućen.

Imao je osjećaj kako je nevidljiv – i taj je osjećaj rastao u njemu poput plime ledenog i mračnog oceana što šumi nad ljudima u daljini, a oni od buke i zaigranosti običnim i bezvrijednim stvarima u svojim životima ne mogu čuti taj zvuk; tu prijeteću i strašnu pjesmu ništavila koje ih očekuje. Ivan je imao osjećaj da jedini gleda i sluša iznad tuđih glava – i od tog ga je osjećaja hvatao toliki strah da se s njime u samoći i neredu svog praznog i sivog života više nije umio nositi.

Uklapati se u ovaj svijet, nakon što je vidio kako su to činili njegovi spretni roditelji, nije mu se činilo vrlinom; voditi razgovore i družiti se s ljudima samo zato da bi od njih ubrao kakvu korist izgledalo mu je podlo, isprazno i besmisleno. Više od svega s vremenom je počinjao shvaćati kako mu se u životu neće zbiti baš ništa važnog i lijepog – i odlučio je provesti ga skutren i tih, bez glasa; ne činiti ništa i pustiti da se stvari odvijaju same od sebe, tako da ih dočeka spreman i ako je ikako moguće - uzvišen u svojoj ravnodušnosti.

Ivan je s godinama u toj osamljenosti i plahosti razvio teške i trajne poremećaje i psihoze; već nekoliko puta liječio se hospitaliziran na odjelu gradske psihijatrijske bolnice na rubu grada; tamo gdje je iza duga i mračna drvoreda stajala stara, žuta zgrada velikih vrata i malenih, rešetkama okovanih prozora, iz koje bi se noću – a često i danju – čuli očajni i bolni urlici i krici bolesnih, zaboravljenih i utopljenih ljudi.

Ili, riječima onih koji su se Ivanu podsmjehivali i ogovarali ga u institutu iza njegovih leđa: Ivan je bio lud, ili samo malo lud; tek toliko da mu se drugi zbog toga mogu podsmjehnuti.

- - - - - -

Prvi su se put Zdenka i Ivan ugledali na hodniku instituta još negdje u ranoj zimi. Sivo i nisko nebo naleglo je na grad poput strašne i neizbježne osude, pa je ustajanje i odlazak na posao za oboje i tog jutra predstavljalo još teži i besmisleniji zadatak.

Zdenki – jer nije više imala zbog čega napuštati toplu postelju i odlaziti u svijet; sve što ju je tamo čekalo bilo je nevažno i mnogo lošije od onog što je u pustoj postelji svog doma ostavljala za sobom: sigurnost, puninu i radost tihog i ni od koga zamjetnog bivanja.

Ivanu pak zato što nije još imao zbog čega napuštati toplu postelju i odlaziti u svijet; sve što ga je tamo čekalo bilo je nevažno i lošije od onog što ga u pustoj postelji doma tek čeka jednog dana, kada baš sve ono što su njegovi roditelji za njega gradili postane prah i zaborav; znao je da će sigurnost, puninu i radost tihog i ni od koga zamjetnog bivanja osjetiti daleko, na koncu svog puta – tamo gdje malo ljudi dopre, jer nemaju snage, odvažnosti niti stida prispjeti do tog mjesta.

Njihov prvi susret prošao je gotovo neopaženo za oboje; u mraku pustog hodnika jedva da su bili uočljivi pa su se pozdravili obzirno i tiho, jer ne pozdraviti nekog novog u njihovim životima – i po pravilima koja su ih određivala – moglo je značiti nešto vrlo loše i nepredvidivo.

Na koncu, nije se još niti godina dana navršila niti se prašina slegla s velikog skandala što ga je Ivan priredio ravnateljici instituta kada je nije pozdravio prolazeći joj s leđa jednom prilikom na hodniku; svi su još pamtili taj događaj i željeli izbjeći ogovaranja i moguće spletke koje bi se u razgovorima među ljudima sigurno pojavile da se nešto slično ponovilo.

Iz tog razloga Ivan i Zdenka jedva da su zagledali jedno drugome u oči – i nisu nipošto mogli doživjeti ono što će doživjeti već sljedeće zgode, kada zapravo kao slučajni prolaznici ni ne budu mogli činiti ništa drugo do li gledati jedno drugome u oči.

Jer ljudi kada pogledaju u tuđe oči, pa još takvo što učine s pažnjom i zainteresiranošću – mogu u njima nazrijeti mnogo lijepog i dobrog, samo ako se potrude.

- - - - -


Upravo nekako nakon onog prvog susreta Zdenke i Ivana u hodniku, počela se u gradu zbivati epidemija. Bolest kao bolest; dođe i prođe – a među ljudima ostane strah i nepovjerenje, ili od bolesti još ojačaju – da caruju nad njima preko uobičajene mjere.

Nadležne su vlasti već u mjesecima nakon prvog vala epidemije bile odredile da svatko u zatvorenim prostorima ima nositi maske za lice, kojima se moraju prekriti nos i usta kao mogući izvori zaraze.

Zdenki je od toga, što se više bližila sljedeća zima a epidemija bivala sve jačom – bilo nekako i drago, jer sve je manje morala gledati čitava lica ljudi oko nje, pa tek pukim kimanjem glavom odzdravljati na pozdrave i brzo prolaziti hodnicima zgrade izmičući se mogućim susretima, razgovorima i ogovaranjima.

....

utorak, 16.09.2025.

Knut Hamsun

"Prezirem cijeli tvoj malogradanski život s uredno plaćenim porezom, tako nakićen, nalickan i prazan. Prezirem ga, Bog mi je svjedok, i osjetim ogorčenost u sebi, kao dah Duha Svetoga, kad na to i pomislim. U što bi me to ti pretvorila? Hehe, zakleo bih se da bi me htjela pretvoriti u velikog čovjeka. Hehe, idi i predstavi se svećenicima! Sramim se iz dna duše tvojih velikih ljudi...

Veliki čovjek! Koliko li je velikih ljudi u svijetu? Prvo su veliki ljudi u Norveškoj, oni su najveći. Onda su veliki ljudi u Francuskoj, zemlji Hugoa i pjesnika. Zatim dolaze veliki ljudi iz Barnumove zabavljačke sfere. I svi ti veliki ljudi balansiraju na zemaljskoj kugli, koja u odnosu na Sirius nije veća od leda jedne uši. Ali veliki čovjek nije nikako mali čovjek, veliki čovjek ne stanuje u Parizu, on nastanjuje Pariz. Veliki čovjek stoji tako visoko da sebe može vidjeti i iznad glave; Lavoisier je molio da ga ne pogube dok ne završi neki kemijski pokus, odnosno: ne kvari mi moje krugove! rekao je. Hehe, koja komedija! Kad čak ni Euklid, čak ni on, sa svojim aksiomima, nije pridonio više od jedne pare osnovnoj vrijednosti! O, kako se malo učinilo na Gospodovoj zemlji!

I tako se stvaraju veliki ljudi od najobičnijih profesionalaca koji su slučajno poboljšali razne električne uredaje, ili su slučajno snažnih mišića da mogu proći Švedsku jašući na biciklu. Da, i onda se velikim ljudima dozvoli da pišu knjige s ciljem obožavanja velikih ljudi! Hehe, zaista zabavno, novaca vrijedno! Na kraju bi svaka općina da ima svog velikog čovjeka, kakvog diplomiranog pravnika, nekog romanopisca, kapetana polarnog broda neizmjerne veličine. I zemaljska bi kugla postala tako savršeno ravna i jednostavna i glatka da se sva može sagledati...

Genij u popularnom značenju nije nešto nečuveno, genij je samo ljudski a propos; pokraj njega se zaustaviš, ali se ne začudiš. Zamislite: stojite jedne zvjezdane večeri u opservatoriju i teleskopom gledate Orionovo zviježde. Zatim čujete Fearnleya kako kaže: Dobra večer, dobra večer! Osvrnete se, Fearnley se duboko naklanja,
veliki je čovjek ušao na vrata, genij, gospodin s kraja lože. I, zar ne, malo se u sebi osmjehnete, i ponovno okrenete Orionovu zviježdu? To se meni dogodilo... Jeste li shvatili moje mišljenje?

Hoću reći: umjesto da se divim običnim velikim ljudima zbog kojih Božja djeca, iz strahopoštovanja, gurkaju jedno drugo u slabinu, više volim one sitne, nepoznate genije, mladiće koji umiru u školskim danima jer ih njihove duše unište; fine, zasljepljujuće ivanjske krijesove koje treba sresti dok su u životu kako bi znao da su postojali. Takav je moj ukus. Ali, prije svega tvrdim: važno je razlikovati onog najvećeg od velikog genija, držati najvećeg gore kako se ne bi utopio u genijskom proletarijatu. Hoću vidjeti onaj neograničeni nadduh na svom mjestu; ipak birati, i uzmaknuti ako treba, poštedjeti se općinskih genija, naći ono vrhunsko, Njegovu Eminenciju Vrhunac...

Ali to je zapravo samo teorija, paradoksi. I ja nisam u stanju vidjeti da je to samo teorija, ne, nisam u stanju, Bog mi pomogao, tako nesretno shvaćam ovakve stvari. Je li moja greška, hoću reći: jesam li osobno kriv za to?

Ja sam tuđin, stranac u životu, Božja fiks-ideja, zovite me kako hoćete...

Zatim, s pojačanom ljutnjom: I kažem vam, baš me briga kako me zovete; ne predajem se, nikad u životu. Stiskam zube i stežem svoje srce jer sam u pravu; jedini bih se od ljudi isprsio ispred cijeloga svijeta i ne bih popustio! Znam što znam, u srcu sam u pravu; ponekad, u izvjesnim trenucima, naslutim beskrajnu povezanost u svemu. I još nešto što sam zaboravio, ne predajem se: potukao bih do nogu sve vaše glupe pretpostavke o velikim ljudima."

"Misterije", Šareni dućan, 2011.

nedjelja, 14.09.2025.

Pod zvijezdama

Kada si već star, pa je i po prirodi stvari sve manje onih kojima ćeš nedostajati, počneš razmišljati o tome što sve tebi nedostaje - i sjetiš se da već teče treća godina kako nisi proveo noć pod zvijezdama. Naravno, u tvome društvu uvijek će se naći onih koji će se nad tim podatkom zabrinuti i sami svjesni svojih evidencija - i tako se lako postigne dogovor da se tamo negdje, gdje se spava pod golim nebom - ode popodne, a vrati kući do podneva, samo da se ode.

Nema, ispast će možda, u jednom nepritomnom muškarcu previše života ako ga barem s vremena na vrijeme ne probode spoznaja o tome kako odavna već nije spavao među travkama i lišćem!

Bit ćeš izrazito ponosan na činjenicu da niti jedna jedina stvar koju si tom prilikom ponio sa sobom nije ostala neupotrebljena na toj putešestviji. Dobro, Voltaren za leđa, koh čokolada za trbuh ili Andol za opće stanje nose se hvala Bogu ovaj put bez razloga, ali zračni madrac kupljen na nekoj akciji i vreća sa duplim zatvaračem pokazuju se kao prava investicija.

Zbog čega čovjek ima potrebu u vrelo predvečerje vucarati se autobusima i pješke po kanjonima dalekih potoka i spavati pod zvijezdama, kada sve u povijesti ljudskog roda ukazuje na to da se putanja komfora kreće upravo u suprotnom pravcu? Pa, to baš ne znaš; o tome bi mogao govoriti samo u svoje ime - a to malo koga zanima.

Zna se već mjesec dana za tvoj plan - ali kriza počinje nekako večer ranije; odjednom zavlada tišina koju niti sto tvojih bedastoća ne može popuniti.

Poslije ćeš od tamo, ispod zvijezda, štedeći bateriju pisati poruke o tome kako čovjek - osobito ako ne spada među nekoliko onih doista pametnih ljudi - mora imati mjesto na koje će pobjeći kako bi shvatio da se ima kamo vratiti - i da upravo ti bjegovi nemaju baš nikakva smisla kada se nema otkuda bježati, nego se samo ide - da bi se samome sebi dokazalo i pokazalo kako dijete u tebi još uvijek nije posve umrlo.

Žic nema tih problema; kod njega što putešestvija dulje traje, tim bolje; krošnje su mu primamljivije od vlastita stropa; zato se opremio tanko rezanom šunkicom, a ti ćeš ponijeti kruha, nareska, češnjak i metalni lončić za juhu, pa ćete sve to u neopisivu slast manje ili više blagovati nataknuto na šibe pored netom upaljene vatre.

Zrikavci vam se čude; ovakve ovdje odavna nismo vidjeli - viču kroz prvi mrak, a tišinom odjekuje šapat razgovora kojeg vode dva ostarjela i neodrasla mužjaka, kakve već razgovore mužjaci vode po tminama prisjećajući se svih mjesta na kojima su u desetljećima iza njih ležali i spavali u noćima, a da to nisu bili, je li, kreveti.

Previše je država nažuljalo naša križa bez veće potrebe, zaključujete uglas dok se do doma na Oštrcu pred vas šuteći u mraku penje neko napušteno pseto privučeno mirisom hrane, pa ga tetošite i pazite kao brata rođena, jer i sami pomalo shvaćate da nas sve prije ili kasnije čeka njegova sudbina. A Žic kada to veli, veli doista s razlogom; on nije čekao da ga zovu i traže, nego je one jeseni pošao sam - on, Žic, stari pacifist i hipik sa kazetom Emersona, Lejka i Palmera i Knutom Hamsunom u ruksaku - i tjednima se vukao po blatu pored Mladićevih topova i minobacača u kanalima oko Gradiške i Rajića i Novske, sanjajući o mjestu koje bi se krevetom smjelo zvati.

Sve ćete vi prije ponoći pretresti - i Antu kojem je još u mladosti, kada se prvi put pokušao objesiti na tavanu obiteljske kuće u Žumberku - dijagnosticirana šizofrenija a rođena ga je sestra jesenas oženila za kredit pa sada gladuje po tri dana i Žic mu u Žapcu kupuje konzerve skuša i stari kruh da ne krepa od gladi; i Bojanu što je nekad bila svjetlo, osmijeh i radost u davnim danima Mimare ili Lapa, a sada ju je zlo pojelo u nekoliko mjeseci; i zekoslava koji je Žica dočekivao u njegovoj kući godinama pa uginuo proljetos, da ga pođe zakopati u daleku šumu pored Sutle kamo će se vraćati kada pomisli da je tužan. Žic je odavna već mudriji, a dosta je stariji od tebe, pa će lako s vremenom naučiti i saznati da između tebe i Nje ne može niti pokušava ući - i da je vaše prijateljstvo stvar koja se u srcima dijeli i množi, a ne razdvaja. Možda je u tome i tajna pravog prijateljstva: da dva srca pronađu točke koje ih spajaju, pa makar bile i zlo - a da se klone onog što razdvaja, pa makar bilo i dobro.

Jer, kakvo je to zlo koje ne razdvaja i kakvo je to dobro koje ne spaja - i kakav je čovjek koji vjeruje da ih bez problema umije pojmiti?

Ujutro, pijani od svježine i naspavani od umora i tetošenja prvih brdskih ptica bacate u usta posljednje kekse, istresate sebe i one vreće od memle noći i polazite već iza sedam prema Samoboru. Nema više autobusa do Šoićeve niti ikakva prijevoza; sada ćete uprtiti sve što je ostalo, računajući i posljednje decilitre vode prije nego na Palačniku pronađete prvu živu dušu koja će vam napuniti čuturice.

Boba po boba prve ovogodišnje izabele; jedna kisela već gotovo divlja jabuka usput, slađa od svih koje možeš kušati po dućanima; prvi znoj što iza devet probija leđa negdje već tamo iza Grgurić Brega, gdje pogled puca na sve strane svijeta a Žic te nakon trideset godina po brdima pita: a kaj ti tvoji štapovi nekaj pomažu, gledajući kako ih pikaš na strmini pred noge baš na mjesto s kojeg ćeš se prekopicnuti niže ali se nikako nećeš spotaknuti o njih.

Na početku Vugrinšćaka već radi birtija s filekima, u hladu starih loza; Žic odbija ponudu reda radi, pa kada ga ispod oka pogledaš mršteći obrve zašuti i skine kapu sjedajući poslušno za stol. Poslije ćeš mu u džep turiti još smotuljak za Antu u Žapcu sljedeći put; do prve mirovine; neka se nađe. Tridesetitri generacije djece prošle su kroz njihove ruke (tako i toliko da ih i danas zaustavljaju na cesti s poštovanjem i suzama u očima), a jedan zgubidan kao ti mora takvim ljudima turati u džep smotuljke za Žabac i vući ih za majicu na fileke; pa do kuda je ovaj svijet došao s njihovih šesto eura mirovine, misliš čupkajući bradu poskrivećki.

Taj svijet možda i nije za drugo nego da ga čovjek ostavi i pođe spavati pod zvijezde, makar se od tog pogleda i smrzao.

- - -

Eh, da, lako je tebi pričati, kada te uvečer - nakon što popodne odradiš šihtu za računalom hvatajući nabujale mejlove kao, je li, odbjegle zmajeve - dočekaju oči koje će te nahraniti nekakvom palačinkom, tortiljom, čajem za smirenje, pa onda bez riječi - kao neposlušno marvinče, kakvo s vremena na vrijeme i jesi - odgurati pod tuš, pregledati i posljednjeg krpelja iza koljena ili pod guzom kao na nekoj bebi, pa namazati sve što boli i ne boli svime što treba - i onda dugo u mraku grliti dok kroz krošnju trešnje na vas šuteći od čuda budu virkale one iste zvijezde koje si još sinoć gledao s poštovanjem i strahom kroz krošnje starih bukvi pod vrhom.

- Što ima na poslu, pitat ćeš reda radi, jer znaš dobro da je na posao zaboravila istog časa kada je sva vrela i teška od autobusa i posljednjeg ljetnog dana prošla kroz vrata vašeg doma - a onda će ti se nasmijati onom svojom snagom, čvrstinom i smirenošću koje slamaju svako zlo na obzoru, pa prošaptati ono samo iz tih usta tako veličanstveno "ništa"; voljela bi možda da sada pokreneš svoju omiljenu temu: pa ostavi onda taj posao i vrati mi se, ali nećeš; blesav jesi, ali toliko nisi, da u ovakvom času kada ti se smiješi čarolija tratiš vrijeme na gluposti. O tome ćete drugi put, kada vas budeš vozao Zagorjem, ili kada bude pušila u noći na verandi, ili niti onda - jer koga briga za posao i poslove, dok ste još pomalo zdravi, a posve zadovoljni i zajedno; taj sveti tercet zeova nikada niste niti pokušavali iznevjeriti.

Lako je tebi bajati priče; nemaš više što pričati; sve što ste imali odavna ste naučili reći očima; prstima; tišinom, pa zahvalni za to što još uvijek nije stigao konac, šutite jedno pored drugoga s koljenom na trbuhu ili usnama u pazuhu, kao dvije travke negdje u ovom, vašem vrtu. Ili one dvije posljednje na Oštrcu, uz put prema vrhu, gdje snažan noćni vjetar povija livadu poput meke postelje, a sove, šišmiši i ćukovi bdiju nad svijetom kao najsigurnija noćna straža nad posljednjim stvarima.

A ti sretan i tih razmišljaš prije nego ćeš usnuti o tome kako ćeš već sutra ovako ležati spašen, nepomičan, gol i hladan od ove meke tmine oko vas dvoje; jedino sada još - večer prije toga, pod zvijezdama - ne smiješ predaleko gurnuti vlastita leđa i stražnjicu u prostor iza sebe, da ne pređu rub onog stola pred planinarskim domom na kojem je madrac pod tobom, pa da ne tresneš na pod usred najdubljeg sna.

nedjelja, 07.09.2025.

Radionica vjetra

Što, da prostite, radi vjetar onda kada ne radi ništa? To bi, naime, možda smio upitati osamljen biciklist pod malo natmurenim nebom ponad savskih livada i strništa što harno tjera pedale ne bi li dostigao skelu kod Medsava. Vjetra niotkud; a sva sreća – baš niti sunca; pa uzaludnim biva sav trud One koja brine oko toga da te dobro namaže nekom mirišljavom kremom - kao da nedajbože ideš među gospodu a ne među dobar, običan i jednostavan puk što će već kroz koji sat zavodljivo mirisati po šaranima, žuji, bijelom luku i ljutoj paprici –a kada to naglas kažeš, dobiješ prijek pogled prije osmijeha i novi sloj mazanja. Šuti i ne pričaj gluposti, ukratko.

Ist, pit i ne radit – rekao je moj pokojni stric još valjda prije pola stoljeća za Slavjane, kako ih je on zvao, tvrdeći kako ljudima ništa drugo nije na pameti. To bi se lako dalo proširiti i na ove sada toliko aktualne festivale; navalio narod na umjetnost i fritule prezirući kuluk i otuđenje; samo kada bismo se pomirili s time da je rad uopće ikakva vrijednost, no otkad pamtim rada su svima puna usta; najčešće zato da bi jedne ljude – one malo manje vješte – drugi, oni malo vještiji tako lakše pridobili za kuluk svake vrste. No, ne valja u ovakve dane previše razmišljati o otuđenjima; guranje pedala sasvim je dovoljna količina snage na putu kojeg valja prevaliti, posebice na mjestima na kojima posvemašan izostanak vjetra stvara čudesne prizore uz slabu izmaglicu; takve da ni poslovično površan zgubidan i šnelfotograf bez ikakve ideje o prihodima - poput mene – tome ne umije odoliti, pa zastaje i slika. Hajde, nešto rukom, ali nešto i onim već pomalo mutnim objektivom duboko u sebi.

Dobro, još tamo u noći s petka na subotu dalo se naslutiti kako se taj čudak od vjetra malo ispuhao, donio nešto kiše pa otišao bezvoljno i polako preko Sljemena nad onaj nesretni grad s druge strane, a mi smo ostali tihi, pomalo pospani i napušteni gledajući kako ljudi napuštaju koncert Cinkuša pored starog bistranskog kamenoloma – i uživajući u onome što su zapravo svirali samo za nas i još desetak sličnih. Jer, znate već; fućka se mužikašima; plaćeni su po učinku a ne po publici; takvi su koncerti – koji se sviraju za petoricu ili desetoricu – zapravo nekako najpamtljiviji i najbolji.

Bratec ne kosi a Grad se beli preko Talana i Falata; nedjelja je sveta; ni vjetru se ništa ne radi, pa sam začas na skeli; sa skelarom izmjenjujem par misli o poplavama i branama uzvodno od Sevnice pa naniže, a potom još dobrih pola sata kroz guštike, šljunčare i nasipe do mjesta gdje čeka – fiš.

Što nepritomno muško marvinče tjera da u pospano nedjeljno popodne odlazi slušati narodne poskočice i mudrolije čekajući u redu za komadić masne jezerske ribetine i par žlica ljute, crvene vode? Pojma nemam; to nemojte pitati kao što ne treba pitati niti onog junaka s početka priče o tome zašto mu se na isti taj dan baš ništa ne čini.

Ili ako se čini, onda se čini da se svi pripremamo za bure i oluje koje slijede; zato prazna želuca valja u oba smjera; oglodati nekoliko ovećih kosti, ostaviti drugima bijeli, mekani kruh što su ga još prije pola stoljeća od muke i neimaštine zvali turtom; pronaći u tom mnoštvu slične sebi (jer ne trebaju nama mobiteli ni vocapovi da se dogovorimo kada je nekakav festival u pitanju) – i polako se početi vraćati kući.

Narod je dobar, običan i jednostavan; nema onog koji će opstati ako mu išta zabrani a da se tiče nerada, mahanja krpama i pjevanja – a i vjetar je očito takav; pa me pušta da i na povratku bez većih napora odradim tih petnaestak kilometara u tiho, spokojno predvečerje okupano blagošću i srećom.

A onog junaka s početka, ako ga susretnete, sami pitajte gdje bio i zašto. Tko sam ja da u njegove posle i planove zavirujem? Dosta je to da parkiram biciklina u garažu, povičem u kvinti onaj glasni „hej“ kroz hodnik, pa nanjušim kako je kritična masa obrađenih paprika i patlidžana koju sam jutros isflajšao posve pripravna za konačan obračun.

- Joj, sjajno što si došao, sad ćemo miješati ajvar, a ja idem pripremiti tegle...

... pa, utiskujući mi onakvom prljavom, znojnom i odrvenjelom od sjedišta na dvonožnom guralu meke i duge poljupce, zagrljutke i trbuholjube, odjednom u stravi – lupkajući na boso navučenim natikačama veselo naokolo kućom ritam one najljepše pjesme doma - zavapi kako nije sigurna gdje su poklopci i imamo li ih dovoljno.

Pjesma doma najrođenijeg; domoljubna himna: to je melodija poduprta ritam sekcijom tihih, sitnih i sigurnih udaraca papuče o stopalo gazdarice. Pojačava se ili slabi; ovisno o tome koliko si čega srcem priskrbio. Tko kući od muške čeljadi stigne, a gluh je na ovaj besmrtni i vječni hit, žalosna mu majka.

Bit će na koncu svega dovoljno - mrmljam jedva čujno. To čak i onaj vjetar znade; zato se mučki skriva po onim livadama ispod Jarka, da ga ne bi netko upitao za zdravlje – pomislim skidajući mokru košulju i pripremajući se za pod tuš. Snaći ćemo se i sa starim poklopcima; nisam ih uzalud cijelu zimu bacao u špajzu kao u bunar - pomirljivo velim uglas; znaš da smo stoput znali izravnavati ih pa umakati u rakiju; kad ih umočiš u rakiju, plijesan tu više nema baš nikakve šanse.

Rakija isto rane liječi; zaključujem na koncu svog izlaganja. Nema stvari koja bi tako i toliko liječila a da je muškog roda – pomislim pa se sjetim mora, kiše, žene, rakije... ovdje s druge strane sve neki azitromicini, aspirini i apaurini; ne ide dalje od početka; ne čini li vam se tako?

Jer, ako sam s tim - i sa svim ostalim mudrolijama što sam ih ovuda prosuo u godinama iza nas - u krivu, uopće nije toliko važno bismo li se oko nečega složili, koliko je važno da jedno drugo ne udaramo i ne zadajemo bol, već proletimo onkraj ramena, poput onog vjetra što se popodne skrivao po livadama, da bi već obnoć zavijorio negdje oko dimnjaka i antena.

Važno je da jedni drugima ne budemo kreteni, hulje niti zlo, već obični, jedva pamtljivi - u suštini nebitni prolaznici u pustoši okolnih staza. Namjernici-astronauti na izletu.

Svijet što nas okružuje posve je dovoljan razlog za to.

petak, 29.08.2025.

Srna na grudobranu

„Ništa nije odvratnije od većine: ona se sastoji od nekolicine moćnih prednika; nitkova koji se prilagođavaju; slabih koji se asimiliraju i mase koje oponaša ne znajući što uopće želi.“

Johann Wolfgang von Goethe


- - - - - - - --


Kada imaš osamnaest vjeruješ svima i svakome. Oko tebe su stariji ljudi; mnoštvo starih, mudrih i šutljivih što tiho izriču tek osude ili savjete. Činiš ono što čine i drugi – pa ako se i buniš, činiš to jer tako čine ovi oko tebe; a u stvari pristaješ na ono što osjećaš da je snažnije i da će te inače zgaziti. Sve što te okružuje tamno je, dosadno i usko poput tračka svjetla što te povremeno obasja, pa nestane u mrkloj noći. Slušaš i radiš; radiš i slušaš, a u sebi gradiš ono što umiješ i što ti preostaje, pa se u tome samotnom i bogatom svijetu utapaš radi utjehe i spasa.

Jer, jasno ti je otkada za sebe znadeš da ono što ljudi rade ne rade od htijenja ili potrebe da se dadu, već od nevolje i potrebe da uzmu. Ne živi se da bi se radilo, ali se radi da bi se živjelo – i ma koliko oko tebe drugi pričaju o tome kako su važni ideali, davanje i pažnja – već od malih nogu jasno ti je da u stvari živite svoje živote u laži. Ljudi misle jedno, govore drugo a čine treće – i to je stalan i nepromjenjiv tijek stvari koji će te pratiti čitava života, osim u rijetkim iznimkama.

U takvoj sredini valja živjeti i preživjeti – i baš nekako kada ti se učinilo da si se naviknuo na to, pošalju te stotinama kilometara daleko, tek što si prešao granicu punoljetnosti, pa ti u ruke tutnu neki komad ledena metala i stanu govoriti o tome kako si dužan brinuti i braniti ljude oko sebe, jer kada vi kao jedan stanete u stroj, neće nam nitko više ništa moći.

- - - - -

Baš takav zateći ćeš se usred jedne davne i daleke noći na rubu šume, pod grudobranom što štiti od ledena sjevernog vjetra – na straži. Kroz mjesečinu i muk škripale su prljave i tvrde čizme četvorice ljudi, pa su stigle do onoga koji je ovdje dva sata boravio prije tebe, a onda tebe napustile da te ostave u mraku i hladnoći. Bura vije svoj ples u visini, njišući teške, svijetle i gole krošnje nad tobom, pa jedva da nad vama nazireš čitavo more šićušnih zvijezda u beskrajnoj tami.

Prvi si put zapalio cigaretu još tamo, prošlog ljeta; bilo je važno i veliko postajati odraslim – ili naprosto onome tko si dodavati nešto drugo; postajući tako zapravo nekim drugim – samo što ćeš takvo što moći razumjeti tek desetljećima kasnije. Prva cigareta – prva mučnina; zatim druga, pa treća - - - i tako iz večeri u večer, usred ljeta prije vojske, da se uvježbaš i pripremiš za to da budeš odrastao. Onda kada stigneš tamo kamo su te poslali, začudit ćeš se tome kako tvoje tijelo više ne odbija duhan, već vapi za smirajem – i tako ćeš propušiti konačno, za dugo vremena; sve do onda kada shvatiš da te od toga bole i propadaju ti zubi – pa jednostavno odlučiš i prestaneš, a taj prestanak urodi jednostavnim, čistim i neponovljivim nestankom boli.

O, kako je čovjek plitka i glupa životinja – i kako je jednostavno postići da nešto učini ili ne učini, samo ako umiješ postizati takvo što – i ako imaš zašto.

Ostavili su te tako u toj dolini pored šume; nad tobom su zvijezde i krošnje, a pored tebe prtina u dubokom ledu i tišina. Za leđima ti se pruža dug, polukružni grudobran što štiti lansirnu rampu koju okružuje; pa kada u visini zapuše vjetar, ti se usred te ledene, oštre kupke osjetiš nekako barem na čas siguran i zaboravljen, jer na mjestu na kojem jesi te dvije riječi vrlo često idu jedna pored druge. Naime, ako te se netko sjeti, nećeš više biti siguran, a ako se nesigurnim osjetiš, teško da će za dugo vremena zaboraviti na te.

Zadovoljan si time i pomalo spokojan. Probudili su te usred prvog, najslađeg sna; zato sada tareš oči grubim suknom šinjela što ti dopire gotovo do vrha onih čizama. Tek si započeo sa svojim stražarskim stažem; ovo su prvi dani po obuci – a već je na vas nalegla iznenadna i teška zima puna vjetra i snijega. Tek kasnije upoznat ćeš tjedne i tjedne borbene straže; one s metkom u cijevi pušaka – jer već su krenule priče o tome da dolje, u zaljev ispod vaših brda treba stići nekakav strašan i ogroman nosač aviona s kojeg će polijetati čelične ptice što će daleko u nekoj pustinji sijati smrt i osvetu za putničke avione što su oboreni prošle jeseni.

Ne razumiješ iz tih priča gotovo ništa; ta – još si dijete, pa slijepo vjeruješ kako će na koncu sve završiti dobro – i već kroz deset mjeseci ti ćeš stići kući na početak fakultetske godine. Strah je najbolje liječiti sljepilom; uz to će ti baš sada, razumjet ćeš, najbolje pomoći cigareta, pa se hvataš džepa na bluzi i iz njega vadiš omekšalu i polupraznu kutiju. Pripaljuješ u zavjetrini stražarske kućice, pa duboko udišeš prvi dim – i učiš hod kroz vječni i strašni put pušača. I stvarno, već kroz koju sekundu ti se osjećaš još bolje, još sigurnije i zaštićenije. Brzo će proći i ta dva sata, a onda ćeš se opet vratiti u toplinu i težak vonj stražare, među desetine istih takvih tijela, željnih spokoja, a bolesnih od strasti i hinjene bezbrižnosti.

I u taj čas, desit će ti se najstrašnija od svih strašnih stvari kojima te plaše kada imaš osamnaest. Čega bi se uopće dijete na pragu prve prave mladosti imalo plašiti ako je zdravo, vedro i bezbrižno? Zato su tu države, starci, plemena i politike: zato da djetinjstva postanu puna briga i kratka; da mladosti bivaju prekinute, proklete i daleke; da u krvava klupka povijesti ti isti starci bacaju tuđu djecu, da se rastapaju ljubavi i suze teku ljudskim obrazima poput brzih gorskih potoka. Strah je taj koji ljude čini neljudima, a ponajviše zato što baš njega jedni ljudi koriste da bi drugima napakostili putem trećih, koje su u nešto uvjerili.

Tako i vama već mjesecima govore o neprijateljima. Što bi zajednice ljudske bez neprijatelja bile, ako ne malene i tihe iskre nade na širokim gorskim livadama? Neprijatelji su ti koji ljude okupljaju u masu, zatvaraju ih u torove i gone jedne na druge kao bijesne pse; ne smije se ostajati nepažljiv i pospan na stražama i ne voditi računa o tome da u svakom času nečije budno i strašno oko gleda i snatri o tome da nam zavrne vratom i nešto otme.

Kada slušaš takve stvari danima, čine ti se strašnim, besmislenim i pomalo smiješnim. Kada te njima - i ničim drugim - opterećuju mjesecima, onda počinješ uviđati to kako se nešto u ljudima oko tebe izmijenilo; danas u ovome – sutra u onome, pa su se predali toj strašnoj, tamnoj i brzoj rijeci od leda i straha, da u nju utonu i zaplivaju s ostalima.

Jer, još do jučer ti si na istoj toj obali, samo malo južnije ili sjevernije, gledao u lica nekih čudnih i dalekih djevojaka koje su govorile tebi posve nerazumljivim jezicima onkraj granica i crta; ono čime ste se bez greške sporazumijevali i dobro znali o čemu je riječ, samo kada netko poželi tako razgovarati – to su bile oči. Oči djece i mladih ne lažu: one govore jednim jedinim jezikom koji prelazi sve granice, mržnje i strahove a zove se ljubav. No upravo sada uče te i govore ti kako iza tih granica, crta i brda stoje neki posve strani daleki ljudi koji prijete zlom, pa je samo pitanje trenutka kada ćeš u to početi vjerovati.

Ljudi obično učine ono što vide da oko njih čini većina drugih; poslije ćeš i ti, polako i kroz vrijeme saznavati kako su drugi povjerovali u priče o mržnjama i ratovima i kako su ubacivali metke u cijevi svojih pušaka pucajući iz njih vjerno i staloženo poput strojeva.

Zbog čega se i tebi takvo što neće desiti, pa ti nikada na pamet tamo gdje si te noći i drugih noći te zime bivao - nije palo pušku s metkom u cijevi uzimati u ruke, razumjet ćeš baš tada; u noći u kojoj ćeš saznati vjeruješ li u to što ti pričaju, ili ćeš vjerovati onome što si vidio.

Baš u onom trenutku kada udahneš sedmi ili osmi dim one blažene i spasonosne cigarete, pa pomisliš kako je sve dobro i na svome mjestu, prenut će te od toga polusna tih ali odlučan zvuk nekog koraka u snijegu.

Dapače, ti koraci i nisu dolazili odnekud daleko; bili su to koraci gore, na samom grudobranu, oko onih rampi raširenih u tmini poput divovskih batrljaka nekog nesretna čovjeka bez nogu ili ruku, što pod zvijezdama vapi nad svojim životom i nesrećom.

Gore netko hoda; gore – tamo gdje će doći rakete; tamo gdje je ono što se čuva!

Od muke u tišini napneš uši pa slušaš: koraka je mnogo; učini ti se da su čak četiri, pa onda nastupi kratka stanka – nakon koje slijedi nov kvartet. Tup-tup-tup-tup; pa onda opet tup-tup-tup-tup; nešto odlučno i polako gazi kroz snijeg u visini iznad tebe, a tebe je baš sad onaj izdajnik mjesec osvijetlio i prosuo ti svoju svetu i snažnu svjetlost očima poput rijeke, da budeš laka i jednostavna meta svakom zlu.

Tvoja desna ruka još je uvijek na remenu puške, ali srce ti je već u ušima i tuče kao ludo; strah što te obuzeo neljudski je, snažan i čvrst poput zida, pa ti ne da pomaći se s mjesta.

Netko ide!

Pa tko će ići u toj strašnoj ledenoj noći, ako neće neprijatelj; onaj koji snatri o tome da ti zavrne vratom i oduzme ti život još i prije nego li si ga zapravo počeo živjeti? Tko će po tom ledu i vjetru i nesreći ustati iz topla kreveta i hodati grudobranima da kvari ljudima snove i pretvara ih u krv i meso i usijano željezo?

No, još jednim jedinim malenim, jedva čujnim dijelom tebe vlada ono što te čini djetetom: onaj glas što ti uvijek govori da nigdje, brate, nema nikakvog neprijatelja i da će sve biti dobro.

Baš taj djelić tebe tvori onaj kut u tvome oku koji ne dopušta da ga zamagle, zakrile i oduzmu: kroz njega gledaš jasno i važno, znajući da svijet ne može biti drugačiji od onog što očima vidiš a srcem gledaš.

I baš na tom mjestu, u jednom od najstrašnijih časova tvoje mladosti, ti ćeš ugledati prizor koji će te obilježiti jednom zasvagda, pa ti nikada više neće dopustiti da mnoštvu dadeš priliku nadvladati onim što ti je najvrednije – a to su tvoje misli.

Gore, na vrhu grudobrana, ispod svijetla komadića noćnog neba osuta zvijezdama i blagoslovljena ledenim, tihim vjetrom – iskoračio je na sam rub padine velik, snažan srnjak s rogovljem pa – ne mareći uopće za tebe – gleda u taj noćni prizor prepun ponosa, ljepote i snage!

Da, širiš oči od nevjerice i straha pa sam sebi gotovo da šapćeš; zato su koraka i bila četiri, jer srna ima četiri noge, budalo, i jer srne noću izlaze na mjesec, jer ne smiju danju – da ih ljudi ne vide. Štipaš tvrdim i zaleđenim rukavicama svoje obraze pa se dovodiš svijesti i sam sebe tješiš; zar si zaboravio da je prva knjiga koju si ikada pročitao, zajedno s majkom - dijelom tako da si joj je čitao na glas, a dijelom da ste je čitali svaki za sebe, naslonivši obraze jedan o drugi – bio baš Bambi?

Kada si dijete, pa te drugi nipodaštavaju i kinje; zaboravljaju na tebe i pokazuju ti koliko si im bezvrijedan i nevažan; ili kada si jednostavno mlad – pa sve što su ti o svijetu pričali i bajali postaje laž, praznina i besmisao – ti zapravo počinješ misliti o tome kako svijetu nisi bitan i kako je tek pitanje časa kada ćeš u tom ništavilu, pustoši i ledu nestati da te nikada više ne bude.

No - ako si ikada sumnjao u to da na ovom svijetu baš nikoga nije briga za tebe – onda si se baš u tom času uvjerio kako tome nipošto nije tako i kako su same zvijezde odnekud iz najdubljih tmina svoje nespoznatljive srži poslale tu besmrtnu, važnu sliku da te izliječi, opominje i vodi.

Poslije ćeš poskrivećki – da oficiri i služinčad nepritomna ne čuje - pričati drugima o tome kako si gore na grudobranu vidio srnjaka, pa će ti se smijati i rugati ti se kolika si budala – jer ga nisi ustrijelio i nisi dobio nagradu, odsustvo, značku primjerenosti i slavu! Kakav si ti idiot, siktat će drugi kroz zube, zavidni što se baš njima nije pružila takva jedinstvena prilika, pa se prisjećati kako su stariji vojnici pričali – prije nego će poći kući – kako je netko njihov početkom jedne isto takve ledene i strašne zime ustrijelio srnu na straži, a poslije mu je ondje bilo kao u hotelu.

No, ti ćeš bez ikakve sumnje u svome sjećanju kao jednu od tek nekoliko važnih i istinskih slika vlastita bivanja ostaviti baš taj prizor; neponovljivu sliku velike i snažne životinje kako ti se dolazi pokazati i opomenuti te na to da nikada ne povjeruješ u laž; u lance i ropstvo, nego čak i onda kada te budu mamili nagradama, ili vukli i nipodaštavali strahovima i prijetnjama – da se sjetiš kako su ti zvijezde na grudobran poslale srnu, da se od nje nasmrt prestrašiš – jer, kako bi inače uopće ozbiljno sve to umio shvatiti – i da od nje razumiješ da život nije i ne može biti gubitak.

One malene, ledene, bezvrijedne puške što ti je visjela na ramenu ti se tada srećom zapravo od sveg uzbuđenja i prenutosti nisi niti sjetio, a da i jesi – u to si posve siguran – ne bi je dlanom okovanim u onoj zaleđenoj rukavici niti dotakao, kvareći tako na sebi i u sebi onaj neponovljiv i veličanstven osjećaj posebnosti, znajući da su te same zvijezde svojim svjetlom na časak blagoslovile i obasjale dajući ti istodobno opomenu i beskrajnu radost: ne budi njihov, ne budi ničiji, pa kada ti najteže bude – a ti se sjeti kako je s nama! I nije stvar uopće u tome hoćeš li ili nećeš pucati u one srneće oči; stvar je u tome da to učiniš onda kada se tvoje s njima susretnu, pa ugledaju i dadu ti se od sebe - a ne kada ti drugi tako narede ili savjetuju.

Kada budeš razgovarao s ljudima koje voliš, ili koji vole tebe – razumjet ćeš da je baš svatko od njih makar jednom u životu doživio navlas istu takvu stvar, baš na mjestu na kojemu je morao birati tko će u životu biti.

Poslije će stići ratovi i samoće; blatnim će se rovovima mladost vući mjesecima poput prokletih avlija; strahovi će i sumnje u te navirati poput bujica i oluja, ali ta će te besmrtna i snažna slika čuvati poput oklopa od svjetla. Ljudi će krasti, varati i radovati se tuđim nesrećama valjajući se u blatu zlobe i pakosti; nastojat će tobom i drugima vladati kao da vrše pokuse a ne druže se s ljudima; beskrajno će, neutješno i strašno biti ljudsko zlo koje će s vremena na vrijeme na vas nalijegati poput teških i bezizlaznih noći – no ništa od toga neće ti se čini toliko važnim i velikim da bi bilo neprelazno, ili da bi uopće bilo vrijedno spomena.

Kada jednom ugledaš srnu na grudobranu usred ledene noći pune zvijezda, prijatelju moj, saznat ćeš da sve ovo ima svoj važan, dubok i neuništiv smisao; da nema plana do onog koji za svakog od nas postoji - i da je od svega najvažnije tek biti.

Ljubiti; sjećati se; tješiti; nestati i umrijeti.

nedjelja, 24.08.2025.

Dekonstrukcija pekmeza

Čitam o braniteljima i pankericama u Benkovcu, pa nemam potrebu predugo filozofirati; ako ne možete razaznati što je ovdje jednoumlje, a što nije, a što ću vam ja.

Usporedba te situacije s Trgom i nije baš odviše spretna, jer na Trgu svake prve subote policija stoji između dviju strogo podijeljenih strana, a ovdje nije poduzeto izgleda ništa (jer inače ne bi bilo interne kontrole), pa je samo činjenica da „pravi“ muškarci po svom kodeksu ne tuku žene (barem ne tuđe i ne izvan četiri zida) spasila gospođu Vrsaljko od batina.

I tako, ako imaš problem, formiraj komisiju: Murphy jaše i dalje.

(Nemam pojma je li gospođa Vrsaljko moguće gospođica, ali neka osnovna pravila ponašanja nalažu mi da za njen bračni status ne budem zainteresiran, pa onda velim: žena može biti ili gospođa, ili ne biti. A ova jest; još kako.)

Naime, ako su ti „pravi“ muškarci u stvari zagovornici jednoumlja jer što su drugo ako su se okomili na nekakav nikome poznati alternativni festival, onda nije jasno za što su se ti ljudi zapravo borili, ako je to za što su se borili toliko krhko, jadno i ugroženo od strane nekakve šačice razbarušenih u zeleno ofarbanih pankerica.

Sačuvaj nas Bože ugroženih i higijeničara, svugdje i uvijek.

Recimo, da su se ti ljudi ponudili biti osiguranje na tom festivalu, makar i simbolično – jednu jedinu večer, pa još i čistiti za nekom slinavom balavurdijom koja sigurno ne ostavlja za sobom čisto kako je to činila neka druga (Trg u studenom devedesetišeste pometen je iza nekoliko stotina tisuća ljudi za pola sata, pitajte u gospona Jarnjaka) – oni bi svojim tijelima i dušama svjedočili što je to za što su se borili i da su u njima dekonstruirali rat jednom zasvagda, pa neka pankeri talambasaju o anarhiji i Baščaršiji koliko hoće.

Evo, čitam kako su u Zaboku branitelji organizirali nekakve pekmezijade, posadili šljive iz Virovitice jer su njihove domaće prije koju godinu propale; jel vam se ne čini da je to puno bolje? Em nisu po birtijama i kladionicama, em im još puce dojdeju pomoći kuhati pekmez (jer, da prostite na mom zastarjelom, zaostalom muškošovinističkom stavu, ali kakav je to pekmez koji nije skuhan pored mekog, bijelog, do duboko u noć pregrijanog ženskog trbuha), em im i Plenković i Milanović pošalju sponzore, poticaje i emisare. Jel nema u Benkovcu pomidora ili maraški ili lubenica, pa jel ti pankeri i branitelji nemaju baš ništa zajedničkog za raditi?

Nemate pojma gdje je Dubrava Zabočka? A tko vam je kriv što ne navijate za Zagreb pa ne pratite peti rang hrvatskog nogometa i ne prolazite nikako kroz pakao Očure i Golubovca; tamo su Medićeve bebe zadnjih godina fasovale bar pokoji hat-trick kada bi lijeni bekovi ispucavali visoke centaršuteve među mladu kuruzu i susjedove kokoši.

Mislite da sam to nešto umislio? Eto, pogledajte trailer za ovaj film dolje koji vam keljim; nije to baš ništa novo pod suncem; snimljeno je po istinitim događajima, jedino što mi kao i obično kasnimo u fazi nekih četrdeset-pedeset godina.

Ili se onaj svijet od prije pola stoljeća razlikovao od ovog po tome što su ljudi još bili ljudi i znali su pronaći nešto ljudskoga u svakome, a danas je ponor podjela takav i toliki da ga više nema tko prijeći?

Dok se vi dogovorite sa sobom; mi ostali, mi bumo navečer kraj svojih ženskih stajali i čekali da se umore i odu na pauzu, da mi možemo preuzeti miješanje pekmeza i zatvaranje tegli. Onako kako su nam to bake dopuštale dok smo još jedva bili malo veći od šparheta, pa su nas dugačke kuhače lupale po golim bradama a vreli pekmez špricao po prsima.

Pekmezi; slatki pekmezi koje bumo da prostite dekonstruirali u nekoj bijeloj zimskoj noći, kada će sve ovo ostati još samo sjećanje i kada od svega neće ostati ništa do samo još trunka slatkoće u ustima i možda pokojeg tihog i malenog osmijeha na licu.

Jer, sve ostalo će proći: i sile i plemena i institucije i ratovi i prosvjedi i dekonstrukcije; ničija do zore nije gorjela; jao onome tko u takvoj noći kad se izvana ne čuje ništa osim fijuka škure bure ne pronađe svoju trunku slatkoće i smiješka.

nedjelja, 17.08.2025.

Naklon u dimu

U brdima zapadno od Novog Mesta, tamo gdje zelena i mirna Krka počinje bivati pomalo ravničarskom rijekom a prestaje šumiti brzacima kanjona i tjesnacima visokih, tamnih šuma, smjestilo se, kako bi to Slovenci lijepo napisali – počivališče Dul; omanji ali od kolnika autoputa prilično uvučen prostor koji pruža dovoljno mjesta i spokoja za kratak odmor na putu kući. Noć je već gotovo pala; posljednji traci sunca zalaze tamo negdje nad Polhograjskim Dolomitima i Postojnskim vratima; vrućina je stala pa se van iz vozila može izići na svjež zrak s pouzdanjem i radošću.

Lagano su vozilom ušli na prazan dio parkirališta, u polumrak – među nedaleke tamne borove i sjene. On pored automobila rasteže ruke visoko u zrak nakon gotovo sat i pol sjedenja za volanom; njoj je stajanje potrebno da bi protegla umorne noge i možda zapalila posljednju cigaretu u danu dok brzim i sitnim koracima grabi oko restorana, dalje od benzinske pumpe. Neće poći po još jednu kavu; već je kasno – i do kuće nema niti sat vremena; nije nužno. Bolje je nadisati se već prilično svježeg zraka blizu šume uz odmorište, pa onda krenuti.

Moguće da je to, sjetit ćete se, ono isto odmorište na kojem joj je prije par godina, dok su isto ovako šetali i uvečer odmarali od puta, onaj vozač nekog turskog šlepera ugledavši je iz tmine svoje kabine rukom poslao poljubac; tko će ga sada znati, a ionako je od svega jedino važno to da je taj vozač – i svi ostali vozači s njim na čelu – sigurno i polako stigao svojoj kući i svojoj hanumi kojoj će taj isti poljubac tim istim usnama tiho, polako i vjerno utisnuti u vrat.

U taj čas dva označena mjesta desno od njihova automobila parkira se veliko, tamno vozilo njemačke registracije. Iz njega izlaze dva tamnoputa mladića u bijelim košuljama, pa šutke zaobilaze svoj automobil prilazeći prtljažniku i iz njega vade malen raznobojan tepih čije šare se ljeskaju u polumraku odmorišta. Tepih je vješto smotan, pa ga razmotavaju i pružaju po travi obrubljenoj visokim kamenim rubnikom, a zatim skidaju cipele i bez riječi započinju klečanje na tepihu i klanjanje, okrenuti prema jugoistoku – koju su stranu svijeta bez pogreške isprva pogodili.

Niti minutu ili dvije iza njih s druge strane parkira se maleni automobil ljubljanske registracije, na otprilike jednakoj udaljenosti. Iz njega izlaze dvije mlade djevojke, jedva punoljetne – pa vozačica zaobilazi na drugu stranu vozila, pružajući nekakav smotuljak drugoj djevojci što je sjela na onaj rubnik. „Tvoje?“ – pita gotovo bez glasa suvozačica, a njena joj sugovornica tiho, no dovoljno čujno – uz šuštav osmijeh i neku posebnu, zagonetnu melodiju u odgovoru - odvraća „I don't sell stolen goods...“ Onda i druga sjeda pored prve, zagledajući se pomalo oprezno u vozača vozila što je prvo stiglo na parkiralište – koji drži ruke u džepovima svojih hlača i znatiželjno pogledava prema dijelu parkirališta s kojeg odlučnim koracima grabi odabranica njegova srca.

Ona dotle prilazi cijelom prizoru, pa zagledava malo u jedan pa malo u drugi par što joj postaju sve veći i jasniji u tmini, dok se s jedne strane vozila počnu pružati oblačići dima, a s druge se čuje tek nerazgovijetno mrmljanje mladića što se jedva vidljivi klanjaju u mraku.

Jedino što je u toj gustoj i tihoj tmini jasno, svijetlo i izdaleka vidljivo, to su oči ono dvoje s početka priče; para koji je prvi ušao na parkiralište: pogledaju se i u trenu se razumijevajući ulaze u svoje vozilo koje je on prije toga otključao pritiskom na ključ u džepu. Zatim polako sjedaju na sjedišta zatvarajući polako i gotovo nečujno vrata i vežući pojaseve.

I tu, na tom mjestu, svim dimovima i klanjanjima usprkos, ili bolje rečeno – pored svih njih – onaj koji ovo sve piše prisjetit će se u istom času baš onog što je već prilično davno bilo zapisano, jer prije svega slijedit će još jedan pokret vozilom prema nazad, pa onda polagana vožnja među drugim zastalim vozilima i kamionima na dnu odmorišta, a onda sve brže i brže, sve jače i jače stiščući papučicu – uključivanje u glavne dvije trake i pravac prema jugu i istoku, što već tone u dubok zagrljaj mračnog, dalekog i tihog plavetnila nad obzorom.

Na automatskom mjenjaču nema više mjesta za njegovu ruku kao nekad, na običnom; zato mu ta ruka odmah prilazi u položaj najbliži svojoj suputnici u času kada postane siguran kako je vozilom dospio dovoljno daleko od onog ispred sebe, ali da je dovoljno brz u odnosu na ono iza njih. Sada polaganim pokretom spušta tu ruku među njene noge na kojima šušti lagana ljetna haljina a noge su slobodne i teške, pa kada je ruka pala na njih sazula se bosa, malo ih raširila i stavila svoju ruku na njegovu, da ne ode tamo odakle je više ne umije zaustaviti, ali niti da se ne vrati tamo gdje je više neće osjećati ovako: neka bude baš tu, gdje je širina dovoljna da u se primi njegov dlan; blagoslov tog tajnog i čarobnog mjesta što diše ispod njega duboko i snažno.

Nema još dugo do granice - - - i prve zvijezde svijetle nad njima u još jednoj neponovljivoj i svetoj noći. Ona sklapa oči, držeći njegovu ruku i dalje pod svojom a oboje i dalje nakon toliko vremena znadu kako bolje od ovoga – sve teško da može biti. Pod kotačima povremeno tiho zagrmi kakva neravnina ceste da bi prekinula jednoličan šum i ljepotu.

Ljudi će, dok ih ima, voljeti svoje bogove; klanjajući im se, razmišljajući o njima - a vjerujući kako o sebi misle - u slobodi dima samouništenja ili šuteći i prepuštajući se sićušnim dijelovima trajanja dok su bezbolni, važni i sigurni.

Sve će biti dobro - i oni momci će završiti svoje klanjanje pa poći u smjeru u kojem su se u tom činu okrenuli, a one dvije djevojke nastavit će svoj polagan i vjerojatno slabo planiran put na ljetovanje; što li – samo kako bi svijet, kada se takvo što desi, još jednom tiho i duboko uzdahnuo sam nad sobom, jer taj će svijet inače propasti ni u što i iscuriti nam kroz prste; baš kao topli pijesak žala što je nekoć davno bio stijena - - -

- - - stijena koju nitko niti ne pamti, jer u njeno doba još nije bilo onih koji bi pamtili – ni ovakve noći, ni onakve sumrake, niti bilo što pod nebesima, ili na njima.

ponedjeljak, 11.08.2025.

Zbogom za gospođu Gabi

nedjelja, 10.08.2025.

Neću

- Baka, neću u vrtić!

Izišli smo iz stana; rano je i svježe jutro nekakvog dvadesetičetvrtog ili dvadesetipetog srpnja, kako već vi odrasli računate to vrijeme i kako vam se čini da ono teče pored nas a vi ga držite u rukama. Probudila si me oko sedam; naspavao sam se do sita; samo se pravim da sam umoran, pa me znatiželjno pogledavaš i misliš u sebi; opet su ti oni nevoljnici sinoć dali da do jedanaest gledaš televiziju ili lupaš po mobitelu; sram ih bilo. A to nije istina; posvađao sam se s mamom i kaznila me s dva dana bez mobitela, jer nisam htio ići spavati niti u deset, kako su se dogovorili i kako su me na spavanje otpremili. Znam ja dobro da se spavati mora i kada se spavati mora, samo znam i to da moram pokušati ući među njih, pa jednog dobiti za sebe a drugog protiv – i onda sve što želim dobijem bez po muke!

- Baka, ne daj me u vrtić!

Urlam nakon što smo sišli stepeništem zgrade, pa izišli na cestu; vičem već valjda dvadeseti put, mašući rukama i plačući naglas da me se čuje i iza vrtića, a kamo li u zgradi. Tebi je to, baka, neugodno, na to ja i računam, jer znaš da ću probuditi onih nekoliko tvojih vršnjaka koji još možda hvataju posljednje minute slatkog sna u svježini ljetnog jutra; očajna si već pomalo i pitaš se što ti to sve treba, jer djed je još u zoru autobusom pošao u bolnicu, a mama i tata odavna su već na poslu; jedino još moraš mene odvesti u vrtić pa da i ti obaviš što imaš a onda otmeš malo vremena samo za sebe u jedno ugodno i lijepo jutro, sve tamo do jedanaest sati, kada te prva jara potjera s kave koju ćeš srkati znatiželjno pogledavajući oko sebe, čitajući neke debele i šarene novine, ili kada sva vrela, znojna i umorna s rukama punim teških vrećica iziđeš iz nekog dućana tražeći gdje je automobil kojeg si parkirala.

- Baka, neću u vrtić!

Neću, baka; molim te! Znaš ti dobro koliko ja volim ići u vrtić - i znadem da je ići u vrtić dobro i važno i lijepo, ali samo onda kada je sve normalno i kada ni Ivan ni Tena ni Janko nisu sa svojima na moru ili negdje daleko, a ja ostajem ovdje čekajući da se ocu ili majci netko smiluje na poslu pa ih pusti na godišnji odmor. U vrtiću je sada kaos; sve su grupe spojene u jednu, pa teškom mukom sjedam kada me dovedete na pod hvatajući prvu igračku u ruke, sve dok mi je Teo ne otme i iščupa i baci, ili me njome udari po glavi, ili – još gore – pogodi u trbuh malu Ivu što sjedi na klupi u uglu sobe, hladnija i tvrđa od kamena na kojem sjedimo kada nas puste van, u dvorište.

Jer, Iva ne razgovara ni s kim još od zime, ni s kim se ne igra i ništa drugo po čitave dane ne radi, nego samo sjedi i šuti i gleda pred sebe, negdje u pod ili u neko mjesto koje nitko ne gleda niti ne vidi, jer se u njega ne gleda čak niti onda kada ti se čini kako je sve što od njega vidiš ono što se pojavi u kutu oka dok prebacujemo pogled.

Znam ja baka zašto ja moram u vrtić kao još nekoliko drugih; moji nemaju kuću na moru kao Tenini, niti plaću i novaca kao Ivanovi; odavna već mnoga me druga djeca gledaju u grupi kao siromašnog dječaka iz zgrade što uživa u čokolinu ili linoladi namazanoj na kruh ili palačinke, jer mu njegovi takvo što puno rjeđe mogu priuštiti. Znam ja baka da ti znaš zašto smo siromašni, i znam dobro da plačeš uvečer dok klečiš pored svog jastuka i moliš se Gospi na zidu; znadem da djeda boli i da je pošao autobusom u bolnicu na pregled jer ga je strah da se vozeći vaš stari automobil negdje ne sruši ili ne ostane na cesti jer on niti automobil nisu više za putovanja.

Sve ja to, bakice moja, dobro znam i još puno toga, ali ne mogu si pomoći, pa pazim kada podižem noge u zrak da te njima ne udarim, nego te samo malo dohvatim šakama, da bijelo i meko meso na tvojim rukama ili nogama ili trbuhu utone od moje ruke i da na njemu potiho i od srama počne rasti i širiti se kakva modrica; onakva kakvu majka ili otac jedno drugome znadu zadati onda kada se čvrsto od suza i vike prime šakama za ruke pa se drže i čupaju kao da se spašavaju od poplave i kao da će se sa sljedećim dahom i jaukom utopiti u vodi koja stiže nad njih.

- Ne daj me, bako; ne daj me, neću u vrtić!

Znam ja dobro zašto ste vi ljudi zajedno, pa sve ono što nama o tome pričate nije istina nego nas lažete otkad znamo za sebe. Svi smo mi jedni s drugima od koristi, a ne od čega drugoga, jer zajedno nam je lakše, jeftinije, sigurnije; manje nas boli i više imamo i teže nas je dotući, baciti na tlo i dati nam otkaz, ili nas jednostavno ostaviti negdje na cesti ili u šumi, da umremo od gladi, starosti i bolesti; onako kako sam vidio na televiziji i kako sam čuo da djed i ti pričate uvečer kada sam kod vas spavao. A zašto vi odrasli lažete nas djecu i druge i sebe same o tome kakav je ovo svijet i što nas u njemu čeka, to mi ni danas nije baš jasno – iako mislim da je i za vas sve to preteško, prebolno i prejako da biste se s tim u isti čas nosili, pa i sebe i nas uvjeravate u bolje.

Neću u vrtić bako, nego me nosi sa sobom; obećavam ti, bit ću ti dobar i malen i tih; znaš ti dobro koliko ti ja mogu biti dobar, a sve o tome što je dobro i kako dobar biti ja sam baš od tebe naučio: onda kada su me u vrtiću istukli i ostavili u dvorištu; onda kada sam od upale pluća imao temperaturu četrdeset, pa ste me morali ostaviti u onoj strašnoj, bijeloj, dalekoj bolnici pod brijegom gdje drveće šumi u tamnim noćima a vrane grakću na njemu kao da si već stigao onamo kamo ljudi odlaze nakon što budu živi i kamo će prvi od sviju nas, znaš to dobro, poći djed. Baš ti si me kada mi je bilo najteže učila o tome kako da najteže postaje najlakše a najgore nestane.

Uzmi me za ruku i povedi me tamo u one urede, čekaone i na šaltere kamo sada sva uznemirena dršćući od suza žuriš; tamo gdje su gužve i ljudi pušu i psuju i viču jedni na druge od nesreće, zavisti i boli; sjedit ću miran i gledati u pod i čekati da ti za djeda i sebe obaviš što imaš obaviti; da namoliš što imaš za namoliti i predaš one papire iz tvoje torbe, kao da nekoga tražiš da te pusti proći kroz ušicu igle, nakon što ste nešto ukrali, oteli ili zatajili.

- Ne daj me, bako, neću u vrtić!

Udaram sada već ne samo šakama, nego i nogama u sjedište automobila; jer danas sam snažniji i odlučniji i glasniji; danas sam veći, jači i nesavladiv; vidiš da je vrag odnio šalu pa si odlučila odvesti me a ne odvući do vrtića, da me se ne čuje po susjedstvu kako vičem i plačem, nego da me zatvoriš na zadnje sjedište pa da se tamo bacam i očajavam.

Ne daj me, bako, jer popodne koje ćemo zajedno svatko na svojoj strani svijeta čekati izgleda kao da nikada neće doći; ono doista nikada niti neće doći i baš sve što je sada pred nama u ovom strašnom, vrelom i blještavom jutru naliči na život kakav me - znadeš ti dobro da ja to već znam - očekuje u svijetu: na laž, čežnju i tugu; premda si spremna prošaptati mi tisuće neistina i okupati me čitavim večerima od dodira, zagrljaja i poljubaca, samo da na to nekako zaboravim, barem do sutra.

Rukama brišem suze i nos, pa ih otirem u debelu zelenu majicu koju su mi ostavili još od jučer, iako znadu dobro da će mi Izabel reći kako dva dana dolazim za redom u vrtić u istome. Neka me sluša čitav grad i neka čuju sve susjede i susjedi kako sam očajan, zločest i neposlušan; svi, čak i onaj stari, kratko ošišani prolaznik duga koraka s ruksakom i bradom, što se svakog jutra u vrijeme kada mi u vrtić odlazimo vraća odnekud iz šume, tih, besposlen i bezimen, pa nam se pogledi susretnu dok prolazi blizu vozila kročeći sigurno i brzo u neki svoj dalek i nepoznat život. Svi neka čuju kada te molim, jer neću te prestati moliti; nikada te neću prestati moliti:

- Neću, bako, u vrtić! -

pa vičem i već sam sav onemoćao i promukao od nevolje i jada, a ne odustajem; ne smijem odustati, jer predam li se tom njihovom mnoštvu i šutnji, ja ću postati isti kao i svi ostali; prestat ću voljeti i početi odabirati iz očaja i šutnje ono što me boli manje od ostalog.

Dobro ja već znadem kako je život ponajviše ono što ne želimo; najveći dio života mi, bako - zar to nisi i sama neku večer šaptala djedu na uho tješeći ga pred san dok ga boli - moramo raditi ono što ne želimo raditi i moramo biti s onim ljudima s kojima ne želimo biti, nego smo na to prisiljeni i privučeni strahom od toga da nam ne postane još gore.

Ne daj me bako u taj mračan, uzak i leden bunar od tuge i šutnje; radije me baci s balkona da se raspem na tlu kao vrećica puna kvačica za sušenje rublja, kada padne s trećeg kata pred tvoju zgradu. Čuješ li me?

- Ne daj me, bako, u vrtić!

Ne stajem, bako - i neću stati dok sam živ; dok me ne okuju u lance, ne svežu i odvedu tamo kamo već vode loša, neposlušna i uplakana derišta u srpanjska jutra dok ptice pjevaju a sunce se uzdiže na svoj zlokoban i strašan put.

Baka šuti i plače, sjedeći na rubu suvozačkog sjedala, a njene već stare, suhonjave i teške noge u sandalama vire i dotiču asfalt, pa na njima možeš vidjeti kako podrhtavanju od jecaja i težine.

nedjelja, 03.08.2025.

Na sjeveru

Možete mi vjerovati na riječ: postoji grad u kojem starija gospođa zabrinuto gleda na sat dok stojeći na stanici čeka tramvaj što kasni čitave dvije minute u odnosu na vrijeme upisano na tabli ispod nadstrešnice. U istom tom gradu dvoje ljudi u popularnom lancu restorana pojede četiri ili čak pet sjajnih jela iz domaće kuhinje tako da jedva ustanu od stola, a sve za cijenu koja je niža od ulaznice u Povijesni muzej. Naravno, za oboje. U njemu - dok u parku pozorno, s javnim parama nabavljena ligeštula, promatraš neki koncert ozbiljne glazbe - prilazi prva susjeda, vitka starija dama ledena pogleda - pa prijekorno upozorava zbog suputnika radi pušenja: provođenje pravila, naime, svačiji je ovdje posao.

Dužnost vlasti za to vrijeme jest održati živim, jasnim i važnim sjećanje na prošlost, a ne od prošlosti stvarati sadašnjost. Zbog toga je primjerice još prije više od stotinu godinu načinjen jedan od najvećih etnografskih muzeja na otvorenom na koji su preseljene čitave farme poljoprivrednika, obrtnika i ribara; svega oko dvjesta zgrada, izgrađenih u povijesnim regijama u posljednja četiri stoljeća. Umjesto grobalja i mjesta mnogobrojnih bitaka - o čijoj brojnosti, snazi i tragičnosti srećom možemo samo maštati - djeca obilaze ovakva mjesta primijenjenih znanja. Zastave tako ne preuzimaju nove generacije ratnika, već poduzetnika i graditelja.

U tom gradu točno se znade tko je projektirao, izgradio i izborio se za nacionalnu biblioteku ili kakvu ambulantu, školu i muzej. U njemu ne održavaju, sanjaju niti pamte koncerte i mitinge kojima razgaljeni prisustvuju milijuni ljudi, niti trošenje novca samo po sebi u takvim - ili bilo kakvim - prilikama smatraju vrlinom. Moguće kako je tome tako zbog toga što su jednu od nedavnih mnogobrojnih tiranija umjesto tamburanja i podizanja kljuna visoko u zrak - sami nedavno srušili, spajajući ruke milijuna u živi lanac dugačak gotovo tisuću kilometara.

Ono što je izgrađeno na taj način jest osjećaj kako je baš svaka - baš svaka ruka bila važna, jer je zauzela svoj pedalj, metar, rukohvat lanca - ne izdižući pri tom iz poduhvata zaslužne ni podobne.

Grad je to u kojem urbanizam nije misaona imenica i u kojem država ne odobrava građevinski plan danas, jer je jedan takav stvoren prije stotinu godina - i dosljedno je proveden. Posljedično, jednaka gustoća naseljenosti odvija se na dvostruko širem, dužem ili višem prostoru; povećanje zapremnine tu ultimativno i bez izuzetka znači kvalitetu života za sve, a ne samo odabrane.

Možda stoga još jednom nije naodmet podcrtati koliko je sve ovo važno kada se primjerice spomene sloboda. Ne sloboda naroda, plemena, roda ili bilo čega mnogostrukog, iracionalnog i imaginarnog - već jedina sloboda koja se uistinu računa: sloboda čovjeka. Onog posljednjeg među nama, nečijeg i svojeg. Grad je to u kojem su posvema svjesni da dok god ima poraženih, pobjede postaju obične tlapnje i zaborav.

Pa onda hodajući tim gradom prvih pet ili šest dana pomisliš: nitko tko ne govori strani jezik niti se smije - niti pozdravlja; kakvi su to uopće ljudi; a onda shvatiš koliki spokoj i blagost izvire iz prvog čovjeka pored tebe; iz ljudi što šute i gledaju u oči bez spuštanja pogleda. Prošli su sedam ili sedamnaest stotina godina vladavine tuđih kruna okruženi ne s jednim ili dva, nego četiri velika kraljevstva ili carstva; svejedno, za bilo kakav problem oko sebe baš zato oni nikada neće okriviti nikoga drugoga.

Upravo zato kada uđeš ili izađeš iz trgovine - nitko te niti ne pozdravi, pa se mi južnjaci prepoznajemo na stubištima, ulicama ili u kavanama uzvikujući uz smiješak onaj utješni "haj" koji znači, ne mogu više podnijeti pustoš tog svijetla svemira u sebi; pomozi brate, makar mi sutra zabio u nož u leđa; spasi me sumraka u deset uvečer i šutnji; molim te.

Nad dalekim sjevernim ljudima počivaju spokoj i huk valova a kiša po gradu noću sipi poput šutljiva, ledena zastora pred očima. Svjedočio si tako tek jednom mjestu u kojem se još kao na rijetko kojem može zamisliti budućnost poput obične, beskrajne stvarnosti što se diše, sluša ili osjeća - a ne neke ideje o njoj.

subota, 26.07.2025.

Loza

(Kako je Vjera otpila mošta)



Postoje slatka i gorka pića; neka su od njih opora, teška i rijetka poput sjena u očima seljaka čije motike obrađuju i kopaju zemlju oko čokota ili stabla. Neka su pića pak slatka, gusta i meka pa tjeraju na novo natakanje i pijenje sama od sebe, varajući ljude svojom prijemčivošću i slatkoćom koja brzo obara s nogu i pretače se na ljudske usne da je prosipaju oko sebe.

- - - - -

Vjera bijaše stara, tiha i umorna. Njene duboke, tamne oči isijavale su iz tijela snagu prošlih ljepota što su ih se naužile u vremenu koje sada već davno bijaše prošlo. Djetinjstvo u malom primorskom gradiću bijaše tegobno, prepuno siromaštine i ljudskih nevolja izazvanih posljedicama onog, starog rata što je tek bio završio kada se Vjera rodila. Njen otac vratio se iz rata i tek pukoj providnosti mogao je zahvaliti svoj život, izbjegavši logore, bombardiranja i vođenja na strijeljanje, pa je tako i Vjera odmalena u sebi osjećala krhkost i slučajnost života koji uvijek negdje visi o nekoj niti, prijeteći pucanjem i svršetkom.

Ako su išta dobrog iz onog rata Vjerini roditelji naučili, to je bila činjenica kako naprečac i pod svaku cijenu valja iskoristiti mogućnost da se djeca školuju i steknu znanja koja će im omogućiti lagodniji i sigurniji život. Živjelo se od očeve plaće i majčine zarade od šivanja; škrta okućnica davala je ponešto roda – da se ne skapava od gladi – i tako je Vjera stasala i maturirala s uspjehom, pa pošla u veliki grad u unutrašnjosti naukovati jezike.

Znate već; ne mora se o tome posebno pisati – kada žensko čeljade u ono doba; doba posvemašnjeg napretka i razbijanja okova što su dotada vladali onim starim svijetom – stigne u veliki grad, to je za mnoge djevojke znalo bivati pogubnim. Šezdesete i sedamdesete nudile su mnoštvo puteva na kojima se moglo zastraniti – a jedan od njih svakako je bilo upoznavanje s momcima; Vjera se međutim svim scilama i haribdama rane mladosti uspjela nekako othrvati, završivši gotovo u roku fakultet koji joj je dao kruh u ruke, pa se zaposlila u firmi – i mijenjala poslove podižući svoj standard dodatnim prevođenjem tekstova sa stranih jezika za treće.

Ono što je Vjeru razlikovalo od drugih djevojaka onog doba, to je bila gotovo slijepa predanost knjigama i pisanoj riječi. Vjera je čitala i učila i nakon fakulteta; njoj obična diploma u životu nije značila baš ništa; pohađala bi sve tribine, pogledala sve predstave i filmove u gradu, ne želeći propustiti baš ništa – a takvo što nije u ono doba privlačilo baš previše momke željne ženidbe, naučene još uvijek na to da žena, ako uopće i bude imala kakav posao – mora znati svoje mjesto u kući, ne tražeći i ne trateći svoje vrijeme na druge stvari koje bi je od toga mogle odvući. Tako se Vjera brzo pri kraju dvadesetih našla sama; poznanstva i veze s momcima koje bi i započinjale nakon što bi joj oni prilazili i navaljivali na nju – brzo su u takvim okolnostima prestajala; mnogi je čak niti za jednu noć ne bi željeli imati kada bi uvidjeli koliko im je strana, daleka i tajanstvena u svojoj predanosti knjiškim stvarima.

- - - - -


Vjera je tako brzo pronašla posao koji je uključivao putovanja kontinentom, a potom i svijetom; započela je savjetnički i konzultantski posao za mnoge konzulate i strana predstavništva u gradu a i širom kontinenta – a onda je kroz koju godinu stigao trenutak u kojem će upoznati Plavog; visokog i stasitog momka s daleka sjevera, što je nevješt i prilično sramežljiv u odnosima s drugim ženama, posebno iz dalekih i stranih zemalja – teško odlučivao započeti neko poznanstvo i vezu.

Druženja i kave; večere i izlasci – i Plavi se do ušiju zaljubio u Vjeru. On niti je stalno spominjao obitelj, djecu i obveze, niti je od Vjere bilo što tražio, osim da s vremena na vrijeme utaži njegovu mušku strast u kakvoj vreloj i ljepljivoj tmini, što se razgarala noćima i tražila svoj svršetak. Vjera se preselila k Plavome u jednu od metropola središnje Europe, gdje je on obavljao poslove vezano uz svoj postdiplomski ispit, te je tamo lako pronašla stalan posao – pa su brzo počeli planirati preseljenje u njegovu zemlju, gdje će saviti svoje gnijezdo i započeti trajan zajednički život, što se ubrzo i ostvarilo.

Kada bi u tmini kasne večeri Plavi lijegao na Vjeru, činilo joj se da je njihova strast sačinjena od iste tvari, pa da sama od sebe noćima cvrči i guši se u mraku poput slabe, iskričave žerave. U tom času Vjera nije mogla – ili možda nije niti željela - znati kako je muška pohota sačinjena od vatre, a ženska od vode – i kako će strast Plavog jednog dana zgasnuti samo ako mu za to dade povoda onako kako se i razgorila, pa niti čitave rijeke i mora njenih voda neće biti dovoljni da potope i spriječe onaj nov plamen što će u Plavome početi rasti poput sjene koja se pod umornim hodačem od podneva do večeri izdudljuje, kosi se i buja po visokoj travi gorskih livada.

- - - - -

Plavi i Vjera niti su htjeli, a niti mogli imati djece; ono što je za ovu priču možda jedino važno jest to da je razlog bio u Vjeri: jedan nepromišljen pijani izlazak iz davne mladosti izgleda da je u njoj ostavio jalovost, pa njena utroba na sve tihe molbe kojih Plavi nikada uistinu nije bio niti svjestan da ih izriče u mrak - ostade tiha, mrtva i gluha.

Stigle su tako među njima već i prve godine starosti; prve im vlasi vidljivo posijedješe a bore se pružiše po njihovim dugim i lijepim licima. Plavi je onako visok, dugokos i snažan znao šutke obgrliti Vjeru u kakvoj šetnji nekim sumrakom hladnog sjevera, uz ledenu rijeku i malene, tamne brodiće što su se njome valjali od muke, nastojeći nekako pronaći put spasa i svrhe, pa bi njih dvoje bez izgovorene riječi hodali svojim gradom izbjegavajući vratiti se u hladnu i pustu kuću na obali, okupanu kliktanjem dalekih galebova i dugim sjenama niskog zapadna sunca.

- - - - - -


Vjerina je majka do tada u malom gradiću na obali našeg toplog mora ostala udovicom; njen je otac jedne noći iznenada sklopio svoje umorne oči potiskujući iza njih sve one ratove, strahote i stradanja što su ih se davno nagledale; da više nikada ništa ne zagledaju i da pustoš ovog hladna i strašna svijeta prepusti drugima.

Za njegovu osjetljivu, rječitu i plašljivu ženu to je moglo značiti samo početak teških muka i nevolja; stara udovica navikla na vječito prisustvo muža, pa i nakon što su se kćeri poudale i pošle za muževima u gradove a braća razmilila svijetom – nije mogla podnijeti tišinu i tminu prazne kuće na vrhu brda nad morem, u kojoj je poput sablasti odjekivao zvuk mnogobrojnih automobila, autobusa i kamiona što su nesmiljeno prolazili prometnicom ispod nje, usred još jednog dugog i iscrpljujućeg rata.

Staru su tako znali pronaći kako usred noći, bosa i raščešljana, samo u kućnoj haljini luta gradićem među granatama što su na njega padale iz dalekih neprijateljskih uporišta kao osveta za tko zna čije i tko zna koje smrti, jednako strašne i teške kakva je bila i smrt Vjerina oca, što je njenu majku ostavio napuštenu i zaboravljenu na rubu ludila i samoće, u svijetu posve nepoznatom i stranom za ljude poput nje koji bi u njem morali samovati.

Druga su Vjerina braća i sestre odavna već počela odgajati djecu, nemajući baš nikakvih mogućnosti preseliti se k staroj ili je primiti k sebi – sve da je ona takvo što uopće i željela i da je nešto od toga mogla razumjeti. Jedino što je majka znala, to je da ne želi poći ni u kakvu ubožnicu, kojim je imenom zvala starački dom o kojem su njih dvije znale pričati u ljeto, kada bi Vjera s Plavim na nekoliko tjedana doletjela sa sjevera tješeći i brinući se o staroj majci.

- Neće u dom, neće kod sestre, neće kod mene, neće da joj pronađem neku ženu da joj pomaže – pa što ona uopće hoće; mislila je Vjera čupajući već prosijede vlasi i ležeći sama i zaboravljena pored svog Plavog što joj je na tim njenim putevima pravio društvo, ali i ništa više od toga – jer s njime o takvom čemu nisi mogao uopće niti popričati.

Teško je tim ljudima s dalekog i hladnog sjevera objasniti kako se osjeća jalova i usamljena žena na koncu šestog desetljeća života, što je korijeni vuku na more, u kamen i fijuk bure u visokim škurama malog gradića kada ga ostave svi na svijetu i kad nad njim još samo lete galebovi i granate s kontinenta. Takvo što ne mogu razumjeti niti današnje mlade žene, pripremljene na usamljenost, obveze i posao, a kamo li da to mogu neki strani i nepoznati ljudi koje su s osamnaest godina poslali u svijet da se više nikada roditeljskom domu ne vrate i da nikada niti ne nauče što bi to bila briga o starom čeljadetu.

- - - - - -

Na sve to jedne je strašne i ledene noći na daleki sjever iz Vjerina rodnog grada stigla vijest o tome da je stara majka pala na stepenicama i slomila ruku; Vjera je istog trena znala kako je kucnuo čas kada mora nešto odlučiti, pa je spremila nešto stvari u torbu ili dvije – i pošla nazad na jug, da se brine o majci, jer drugačije nije umjela niti znala.

Plavi je šutio i gledao u svoju ženu kako sprema stvari i odlazi iz njegova života, misleći kako se sve što se dešavalo u ovih trideset godina iza njih zapravo i zbivalo samo i jedino zato da bi on sada, na samom pragu starosti i nesigurnosti, ostao sam, napušten i nesiguran. Da je uzeo neku ženu od svoga plemena, tada mu se ni u snu ne bi moglo dešavati ovo što mu se dešavalo – jer takvoj ženi nikada ni na pamet ne bi palo ostaviti muža, posao i kuću i poći tko zna gdje samo zato što je neka jedva prisebna starica slomila ruku, pa sada vapi i kuka poput nevoljenog mačeta u mrak.

Gorko se Plavi pokajao od svoje lakomislenosti i zanesenosti toplim i dubokim očima krhke i tamne žene s juga što mu na koncu nije podarila niti dijete. Plavi je mislio ono što je mislio oduvijek; da pogana vjera i običaji dalekog i prljavog juga nikada i nisu mogli biti ugašeni niti zatomljeni u njegovoj šutljivoj i slabašnoj ženi, što će nad prvim zovom tijela i krvi poći kamo poći mora, jer sve je to jače od onog što bi čovjek želio biti i što ga čovjekom čini – i nikakva njegova molba u toj priči ne može biti dovoljna.

Jedva da su se na njenom odlasku i pozdravili: oboje su zapravo znali da je to konac i da od sada polaze svaki svojim putem.

- - - - - -


Vjerino skrbništvo i briga oko majke trajali su možda i čitavu godinu; stara je nakon loma ruke pala u krevet iz kojeg se jedva još pokoji put digla, ali su je iz bolnice otpustili već vrlo brzo – čim su vidjeli da postoji netko tko će preuzeti brigu o staroj. I tako je Vjera vrlo brzo majci mijenjala pelene, hranila je i brisala joj crvenilom i slabošću ojedena leđa, a u starom se i onemoćalu tijelu brzo počeo razvijati i dodatni proces, što je dovodio do toga da je majka jedva štogod jela i propadala pred svojom kćeri iz mjeseca u mjesec; naočigled.

No, tih godinu dana bilo je sasvim dovoljno – unatoč svim čudima tehnike, telefonima i mrežnim stranicama – da se Plavi udalji od Vjere i da se strast u njegovu međunožju pali i razgori do neizdrživosti. Kakve li sramote, mislio je Plavi; sada kada bi mi uvečer bilo posve dovoljno staviti ruku na slabašno i vruće ženino tijelo, pa da se izdovoljim – ja moram ležati u mraku i sam slušati kako prokleti vjetar lupa po krovu kuće, a ljudi me na cesti sažalno gledaju, smiju mi se iza leđa i govore kako sam ostao bez žene jer je ovoj važnije brinuti o svojoj polumrtvoj majci.

Nije Plavom mnogo trebalo pa da mu na pamet padne poći javnim ženama, što ih se za nekoliko šuštavih novčanica moglo dobiti u luci barem na pola sata, a onda je ubrzo jednog popodneva na povratku s fakulteta sreo svoj davnu školsku kolegicu u koju se zagledao još gotovo kao dječak. Nakon četrdeset godina bila mu je sada još privlačnija i ljepša; utjeha njena osmijeha davala mu je slabašno svjetlo u tmini njegove nevolje što je nadirala.

Plavi i njegova simpatija tako su se stali družiti; kava i ručak, šetnja i izlazak – i Plavi je već kroz koji dan, baš nekako pred samu smrt Vjerine majke, smislio kako će Vjeru nazvati i poručiti joj da je predao papire za razvod, i neka ih smjesta izvoli potpisati i poslati poštom iz onog svog prljava i daleka gradića na obali – jer da ne može više biti sam.

Onda tako i učini, pa jedva da je pričekao čuti zvuk Vjerine šutnje koja je ječala s druge strane žice – a potom prekinuo razgovor, i već kroz nekoliko dana stigli su Vjerini papiri uredno potpisani i ovjereni po konzulatima i notarima.

Plavi je već kroz koji tjedan nakon što je Vjera ukopala raspadnuto tijelo svoje majke u tvrdu, zaleđenu zemlju groblja na brdu iznad mora – bio pred sobom i drugima slobodan čovjek koji je vatru svog vrelog i iznova probuđena sjemena mogao gasnuti u njedrima davne, nikad zaboravljene ljubavi.

- - - - - - -

Premda je Vjera dobro znala da nema prema Plavome baš nikakva prava i da je isključivi krivac za to što ju je napustio – bila je svjesna toga da je ona u stvari napustila njega i da ni sama, da joj se takvo što desilo, ne bi umjela razaznati što od svega valja učiniti. Roditelje Plavog jedva da je poznavala – takvi su među njima bili običaji – ali se ipak u godinama što su prethodile nadala kako će njena ženska, mazna vještina uspjeti zadržati Plavog od odlaska.

Vjera je previše nade polagala u snagu vode kojom je uvijek preplavljivala šutnju, hladnoću i pustoš koju je slušala stavljajući svoje uho Plavome na prsa; vjerovala je duboko u sebi kako u njoj postoji čitavo more kadro potopiti svaku nesreću i plamen što bi se na obzoru pojavio.


- - - - -


Onog utorka kada je klapa nad rakom njene majke ispjevala posljednju melodiju, a tvrdi grumeni crvene zemlje zabubnjali na lijesu što je tek spušten s ovog svijeta u pustoš smrti – Vjera se pobojala da će je snažan vjetar što je tog predvečerja snažno i iznenada krenuo sa sjevera otpuhati, pa je stala pod visoku krošnju starog bora, držeći se rukom za suho, ljepljivo deblo i njišući se pod naletima nevolje.

Kada je stigla u pustu kuću, Vjera je osjetila bol u prsima i glavi; bol je s vremenom postajala neizdrživa, pa je krenula lupati i udarati po zidovima i vratima, nadajući se da će je netko čuti. I tako su prvi susjedi začuli zapomaganje i vrisku, te pozvali hitnu pomoć što je ubrzo stigla, jer rat tek što bijaše završio i nije više bilo posla za njih kao do prije koju godinu.

Bilo je teško; gotovo nemoguće postaviti određenu i jasnu dijagnozu za ono što se zbilo s Vjerom, a to svakako da se moralo zvati nekom vrstom boljetice – teške bolesti njena jedva očvrsla i slabašna tijela pritisnutog strašnim razdorom što joj se pojavio na putu.

- - - -

Vjera je tada u bolnici ležala na krevetu i jedva da je nešto jela, pa ju je dva ili tri puta usred mrkle noći u samoći puste bolničke sobe uhvatio napad vikanja i plača; brzo bi je liječnici i sestre umirili kakvom injekcijom, vežući njene tanašne ruke za krevet.

Kroz nekoliko tjedana liječnici više nisu znali što bi s njom, pa su u bilježnici u njenoj torbi pronašli adresu Plavog i telefonski broj - i nazvali ga, a Plavi je pristao na njihov - na jedva razumljivom engleskom jeziku sročen plan o tome da Vjeru prevezu do zračne luke i otpreme na prvi avion za daleki sjever, makar i o trošku države; samo da se riješe njene muke i šutnje.

I tako je Vjera umotana u dugi tamni kaput s do očiju nataknutom vunenom kapom pošla penjati se stubama u onaj zrakoplov – i posljednji put, kako je mislila, ugledala svoje plavo, uskuhalo more što se valjalo daleko na jugu, ispod ravnine zračne luke, kao početak vječitog i nepromjenjiva puta ni u što.

- - - - -

Plavi je Vjeru dočekao na aerodromu u društvu svoje nove družice, pa su je odvezli ravno u socijalnu službu velikog grada, a tamo su je nakon dan ili dva boravka u stacionarnij službi smjestili u gradski stančić blizu luke, u koji je Plavi prenio sve Vjerine stvari – i tako je Vjera posve sama nastavila sa svojim tihim i nezamjetnim životom daleko na sjeveru, da u njemu – kako je mislila – nikada više ne ugleda niti svoj grad, niti sestre i braću, niti rodnu zemlju, već da ga skonča sama i napuštena u onoj ledenoj i sivoj zemlji, među kliktanjem galebova i dalekim, potmulim trubljama brodova što se spremaju otploviti na ocean; tamo gdje čovjek više ne umije razaznati što je njegova duša, a što nebo, ili more, ili tmina, ili tišina.

Plavi je k Vjeri svraćao povremeno, preuzevši – kako je od vlasti i bilo traženo – skrb nad njom, a Vjera je shvatila da bi bilo kakva pobuna protiv takvog stanja za nju mogla značiti bitno pogoršanje pa je pristala živjeti onako kako je bilo određeno, bez mnogo pitanja i riječi.

Kada bi njih dvoje ostajali sami u polumraku malene kuhinje nova Vjerina stančića, šutjeli bi zajedno po nekoliko sati i uzdisali. Plavi je sklapao ruke na svojim koljenima, šireći ih prethodno – kao da Vjeri poručuje kako je za sve kriva njena nemogućnost da se othrva pravilima života njene daleke i strane zemlje; Vjera je bez riječi gledala Plavome u oči naslanjajući glavu na ledeni zid kuhinje, trljajući prstima bradu i usne od nemira i tjeskobe.


- - - - - -


No, gradska služba knjižnice i čitaonice u kojoj je Vjera nastavila raditi svoj posao počela je surađivati sa službama gradova dalekih stranih zemalja, a Vjera bješe jedina koja je poznavala jezike one nepoznate i nove zemlje na jugu koja tek što je prišla svijetu dostojnom i vrijednom života – i tako se ta već stara i umorna žena nakon dvije godine našla u mogućnosti da otputuje na nekoliko mjeseci ponovno u svoju zemlju, kako bi na licu mjesta mogla pridonijeti produbljivanju suradnje i razmjene što tek bješe otpočela, pri čemu je imala je osiguran smještaj što ju je činilo kandidatom s dalekom najpovoljnijim referencama za taj posao.

Leteći ponovno nazad iz onog sivila i tmine prema svjetlosti i toplini juga, Vjera je povjerovala kako se za nju opet upalio malen ali važan tračak nade u kojem će proživjeti ono malo što joj je još preostalo.

Čitava života Vjera i nije imala ništa drugo do li vjeru u golem, siv i tih ocean što je šumio duboko u njoj, potaknut davnim danima mladosti u kojima je Vjera tu silnu vodu uobličavala i tješila je u njenoj tmini svim lijepim, svijetlim i dobrim od onog što bi pronašla u svojim knjigama i mislima.

Ne vjerovati u to da šumom te goleme vode možeš ugasiti svaki požar i svaku prijetnju pod nebom, za Vjeru je značilo poći ni u što.

- - - - - - - -


U ovu priču sada će ući i sam vaš pripovjedač; navodno sveznajuće i plaho biće što kani pričati vam o stvarima o kojima misli da zaslužujete znati nešto više. Dobro, možda ne zaslužujete, nemojte sada odmah pomisliti na našu opću, dokazanu, neupitnu vrijednost; možda vas takvo što tek interesira, ako ste s pričom već do ovog mjesta stigli – pa od toga pomislite kako ćete jednog dana postati barem malo bolji ljudi; onako kako je Vjera pomislila dok je s visine gledala namreškano svijetloplavo more pored kojeg je njen zrakoplov slijetao u domovinu.

U svakoj obitelji postoji netko koga smatraju neobičnim i nekim s kime se previše družiti ne valja; kao da će te od vremena što si s njime proveo obuzeti neka boljetica, pa ćeš oslabjeti i početi misliti o stvarima drugačije nego li si do sada mislio. Vjera je u svojoj bilježnici tako pronašla telefonski broj svog rođaka, a i on je imao vremena i prilike sastati se s njom – jer je upravo bio na koncu bolovanja koje mu je prouzrokovao nezgodan korak što ga je učinio na stepenicama kolodvora prije kakvih dva tjedna, kojom je prilikom izvrnuo gležanj – pa je udovoljio njenoj molbi da je pokupi na stanici prigradskog vlaka u njegovu omanjem mjestu i poveze da nešto zajedno pogledaju.

Vjera je, naime, u okviru svog zaduženja morala proboraviti nekoliko tjedana u velikom, glavnom gradu svoje zemlje – a ona se tamo počela zanimati za nekretnine u okolici, pokušavajući isplanirati svoju starost kao vrijeme u kojem bi mogla živjeti negdje istinski u prirodi, okružena šumama, livadama i priprostim, običnim ljudima sa sela – za što bi svakako dostajala penzija iz daleke, imućne zemlje na sjeveru u kojoj je živjela već preko tri desetljeća – a da opet bude blizu velikom gradu što ga je iz doba svog studiranja pamtila kao kulturno središte sa širokim izborom svakojakih događaja u kojima bi opet pod stare dane mogla uživati, kao onomad – dok je studirala.

I tako je Vjera nakon naporna dana u obavljanju svog posla odlučila pokupovati nekoliko primjera lokalnih novina što su oglašavali prodaju vikendica i kućica u okolici, pa ih pobacala na široki krevet svoje hotelske sobe i u polumraku debelim flomasterom podcrtavala i označavala ono što bi je zanimalo.

Je li se radilo o običnoj slučajnosti, ili je Vjera tim strašnim i gotovo nevjerojatnim toponimom bila privučena na prvi pogled, no shvatila je kako od obližnjih stanica vlaka u Leskovcu ili Horvatima do neke od na prodaju oglašenih vikendica ima jedva nešto više od pola sata pješice, pa se ubrzo svalila na leđa i zagledana u prljav i visok strop svoje hotelske sobe stala maštati o tome kako će u velikom gradu uvečer pohađati kazalište, a onda nakon predstave uskočiti u vlak i kroz nekoliko minuta opet biti u mrkloj noći, pod zvijezdama, pa nataknuti tek čizme da u lijepim cipelama ne gaca po seoskom blatu – i za tili čas biti kod kuće; u svojoj toploj i malenoj izbi; domu što bi ga okružena prirodom uredila samo za sebe.

Vjeri se učinilo kako bi na tom mjestu mogla biti sigurna i radosna nakon dugo vremena.

Valjalo je zato poći na mjesto događaja; za to je kao stvoren bio Vjerin rođak što je imao automobil – i tako su se njih dvoje jednog već prilično hladnog, snenog i pomalo već mrazom okupanog sunčanog jesenskog jutra povezli u pravcu onog Hudog Bitka; da na licu mjesta izvide koliko je to postojanje doista tamo ružno, ili je to tek zloba susjeda što su tom brdu natakli ime iz zavisti na njegovu ljepotu i pitomost.

Vjerin je rođak odmah posumnjao u to da bi njen plan na dobro mogao izići; no – što će – nije se molbi starije rođakinje mogao usprotiviti, a i odgovaralo mu je nakon one boli i mirovanja lagano prošetati u prirodi, kroz travu i livade pa do navrh nekog malenog brda s pogledom na okolicu.

Zavoj po zavoj, raskrižje po raskrižje – i njih dvoje ubrzo pronađoše čovjeka koji je oglasio prodaju vikendice; bijaše taj kućerak na brdu još bližem stanici vlaka nego li je Vjera takvo što i mogla sanjati; onda je rođak parkirao u blizini, pa ostavio ovo dvoje da pregledavaju objekt i pogađaju se, a on je pošao iz znatiželje proći s druge strane, tamo gdje je grmlje i put kroz travu – i vidio na strmini brijega malen vinograd.

Kada je rođak ušao u kuću, njih su dvoje u tišini još propitkivali pojedine detalje o kući, kao što su priključak struje ili vode, a onda on pođe u podrum i spusti se odškrinuvši stara, hrastova drvena vrata što su bila tek zakačena na ručku, na kojoj je nehajno ostavljen lokot što je još do jutros štitio bačve od nepozvanih posjetitelja i znatiželjnika.

Iznad ulaza u onaj podrum, već dobrano bez lišća, na nekoj staroj, zahrđaloj žici i drvenim gredama, pružala se stara, gotovo suha loza što je još do prije koji tjedan bogato rodila zelenosmeđim, slatkim plodovima što su se sada dolje, u bačvi onog podruma kiselili i pretvarali u vino.

I tako Vjerinom rođaku zamiriše iz tog podruma pravi pravcati mošt; nije bilo niti dva tjedna da je prošlo od berbe, a otpad od grožđa još se kiselio na hrpi u jarku pored kuće; toliko je to sve Vjerina rođaka podsjetilo na djetinjstvo, na berbe i sladak grožđani sok što ga je obožavao piti, da se ohrabren uputi na kat, pa usred njihva razgovora uputio onom prodavatelju značajan pogled i jedno, jedino pitanje:

- Čujte, gospodine, biste li Vi meni možda prodali litru mošta; ovog odozdola, iz bačve?

Nesretni vlasnik vikendice, posvema posvećen poslu prodaje i pregovaranja našao se tako u nezavidnoj situaciji; na licu mu se očitovala neugoda, pa brzo rođaku sasvim ozbiljan odvrati:

- Gledajte, kada bih ja Vama sada prodao litru mošta, za mene ovdje u selu više ne bi bilo mjesta; da ljudi čuju kako sam nekome prodavao litru mošta, ja bih sigurno ostao označen kao najgori čovjek na svijetu!

I tako su već kroz pola sata Vjera i njen rođak hitali vozilom nazad prema gradu; ona radosna jer je pronašla što je tražila, a on jer se domogao slatkog, željena pića; pa su usput svratili u neku mesnicu i prodavaonicu, gdje nabaviše dobrih krvavica i kisela kupusa, a onda to u rođakovoj kući ispekoše i u slast pojedoše, uz onaj mošt i dobru kapljicu.

- - - - - -

Vjera kupi onaj kućerak, a njen plan bijaše uistinu ostvaren: već kroz koji mjesec natrpala je knjigama omanju sobu koja je do tada vlasnicima služila kao smještaj i ostava za suhu hranu, pa je uvečer često doista znala posljednjim se vlakom s kolodvora vraćati s neke kasne kazališne predstave, a onda u pustoj čekaoni stanice presvući cipele u čizme što ih je u torbi ponijela sa sobom – i pod zvijezdama, u tišini prošetati mračnom cestom uspevši se na svoje brdo.

- - - - -


Tako bješe i one pretposljednje večeri u godini, kada se obično u glavnoj kazališnoj kući u gradu daje kakva premijera, pa je Vjera sva ushićena i uređena pošla po tko zna koji put u životu pogledati "Idiota", da uživa u predstavi kao nekad, dok je još bila mlada i bezbrižna i da se divi snazi kneza Miškina koji svoj ljudskoj zlobi unatoč osvjetljava put oko sebe dobrotom, iskrenošću i naivnošću.

Nakon predstave što je počela neuobičajeno rano, Vjera je spustivši se sa svog skromnog sjedala na balkonu shvatila kako se u foajeu može razgovarati s glumcima uz čašicu, no sav je šampanjac već bio popijen - i tako ju je dopala neka stara, snažna, opora lozovača; težak i mutan špirit posljednjih dana čovjekovih što ga je kakav dovitljivi birtaš kazališnoj kući dobavio za dobar novac, da se popije tamo gdje nitko za nj više neće ništa pitati.

Osmijeh po osmijeh, riječ po riječ, i stara Vjera čak veselo prozbori nekoliko tihih i važnih rečenica s glavnim glumcem gledajući se u oči; sa svojim idolom i tihom čežnjom, pa od sveg uzbuđenja ogrne kaput ali zaboravi negdje u garderobi torbu sa čizmama - i tako se egzaltirana, prpošna i radosna brzim korakom kroz snažan vjetar uputi mokrim uličicama prema kolodvoru, uskočivši na četvrtom peronu pod strehom jedva u posljednji vlak prema jugu što je polazio te noći.

Polupijana, okupana znojem i vruća, Vjera zaboravi ogrnuti šal što joj je visio iz džepa, pa ju je onaj vjetar na poljani pred kolodvorom dobro napuhao u uši i grlo, a onda u vlaku od svega stade snažno i dugo kašljati te nemirno i isprekidano disati.

Tek tamo negdje u mrkloj noći iza remetinečke postaje, gdje posljednja svjetla grada gasnu kao što gasnu utjeha i nada u očima staraca, Vjera shvati kako je u kazalištu ostavila čizme i da se s time sad više ne da ništa učiniti, pa kada je stigla do Leskovca u lavež napuštene paščadi u noći i zvižduk posljednjih manevarki među natrulim žitom, žižcima i memlom prastarih hambara, iskoči u lijepim, visokim salonkama na prvim snijegom pokriven šljunak, a onda se tako lelujava, lijepa i sama uputi onom starom, blatnom cestom što je vodila na jug, do samog Hudog Bitka - i dalje, u nepovrat.

Vi sada mislite da Vjera nije bila lijepa barem stoga jer je stara i da vaš pripovjedač tu nešto izmišlja i kiti; ma što vi znate kako i koliko lijepa može biti snovima i čežnjom ispunjena žena nakon što je među ledom, galebovima i maglom preko leđa prevalila pusta desetljeća trajanja - ako je niste takvu vidjeli ili se barem potrudili zamisliti je?

Vjeri se u sve jačoj mećavi još i nakon deset minuta hoda činilo kao da posve jasno vidi cestu, ali je pod bjelinom snježne noći, zaboravljena i topla od snova, blata i čežnje shvatila da visokim petama tankih kožom optočenih cipelica što su joj grlile topla stopala upada u sve dublju travu i snijeg, pa je na nekom mjestu, gotovo već kleknuvši kao na molitvu - konačno odlučila skinuti cipele i nastaviti dalje bosa.

Bosa žena u snijegu što u rukama stišće crne cipelice i mekim, vlažnim bedrima opkoračuje mravinjake, strništa i duboke, blatne brazde davno uzoranih njiva; takav prizor ni sam gospod Bog ne vidje valjda nikada do te strašne noći nad poljem leskovačkim; tamo gdje bivanje postaje sve teže; ludo i hudo i gdje biti uistinu znači bolovati.

Vjerin meki i bijeli trbuh pronalazio je u tom mjesečarskom, supijanom paklu posljednje snage da iz njega krenu trzaji što će ih uputiti u posve mokre i već ledene noge, a iz očiju oko kojih se slijevao popodne brižno ocrtan trag olovke stadoše padati i na njenim se grudima smrzavati kaplje sitnih suza, poput iskara što padaju u bijeloj, prvoj snježnoj noći pod sivim, teškim panonskim nebom.

Nad blatom i travom i snijegom koračaju nježna, malena, turobna ženska stopala, pa svaki korak dere tkaninu čarape što se na njima pruža, a ledeni, crnom i vlažnom zemljom uprljani prsti već dotiču snijeg, tminu i sam konac puta.

U pretposljednjoj noći te godine za koju je Vjera pomislila kako je posljednja od nesretnih u njenom životu, ona se na kraju smrznu i nestade s ovog svijeta da je pamte svi koji su je znali i nadživjeli je, a napose njen muž i rođak; dvojica onih uz čiju je trajnu i nesebičnu pomoć Vjera prispjela na najdalji peron leskovačke postaje; onaj na kojemu više nema ni betonskog nogostupa ni svjetala.

Ujutro su Vjerino sklupčano tijelo pronašli prvi lovci, a njene su pune i crvene usne skupljene kao na poljubac izdisale posljednje Miškinove riječi na vječnom putu u Švicarsku, dok je suh i požutio list one loze otpadao s greda nad starim, odostraga u ilovaču i lapor gotovo posve ukopanim podrumom njene tihe, bijelim vapnom optočene kuće; vikendice; klijeti u kojoj je još donedavno ujesen dozrijevao skladni mošt pretvarajući se u gusto, mutno vino.

Kuće od osmijeha i snova.

Jer, u peći nasuprot prozora davno se razgorjela žerava, a na njemu se s vanjske strane već primao prvi led oštre i do bola lijepe snježne zore: kao da se tiha Vjerina duša režući sivoplav uzduh pod prvim svjetlom oprašta s kućom; i lozom; i nebom.

(lipanj 2025.)











Odoh malo prema sjeveru, a vama ostavljam ovaj tekst – ako vam se prohtije i ako je to uopće moguće, ili je to samo moja pusta želja – da ga se načitate. Iz nekog razloga čini mi se kako je daleko više red da – ako ga se već dohvatite – razmišljate o Vjeri, nego li o meni; tko sam uopće ja. Želim vam svima prije svega puno zdravlja i spokoja, a ostalo što valja onda će nekako već nadoći uz to.

subota, 19.07.2025.

TONKA GOVORI CVRČAK

Borba koju već godinama vodi gospođa Tonka Alujević, koliko sam shvatio rođena Hvaranka - vjerojatno od žreca domaćeg poretka označena kao ponajveći izdajnik, rušitelj svemira i drčna cura, odaberite sami redoslijed koji vam se sviđa – po meni nipošto ne bi smjela ostati nezamijećena. Ovo s decibelima, to je izgleda uspjela barem na neko vrijeme, a s dušama (druga tema koju sama spominje u niže citiranom napisu), e to će ići malo teže – i veliko je pitanje hoće li uopće ići.

Naime, nekako se uvijek pokaže kako mi muški možemo štošta, ali ne možemo proći glavom kroz zid, iako to često činimo - a žene taj isti zid jednostavno umiju zaobići.

Jer, nekako – život me naučio – čuvajte se ljudi koji su nedodirljivi; puno više uvijek vjerujem onima koji se umiju prvenstveno šaliti na vlastiti račun, a gospođa Tonka više je puta dokazala da baš to umije.

Uglavnom, kradem s fejsa jednu njenu davnu objavu na temu buke i buka (množina, ne znam kako na tipkovnici staviti one dugosilazne i kratkosilazne) - mislim da je to još po prirodi stvari bilo vrijeme u kojem se u Hvaru bučilo do četiri ujutro i povraćalo u svakom kutku – a ako s tim postoji neki problem, jer nemam dopuštenje (iz jednostavnog razloga što nemam fejs profil, pa ne znam kako bih isto ishodio) – molim da mi se javi. Vjetre, tekstokradico poslovična, doći ćemo mi tebi glave prije ili kasnije! A dotle; čitajte i povećajte postotak veličine na pregledniku, nikome se još od čitanja ništa lošeg nije desilo osim kvarenja dioptrije. A i za to, vidite već, ima lijeka; za sve na ovom svijetu ima lijeka, samo kada se prevrši mjera, onda taj isti lijek postane otrov, sjećate se stare izreke?

Znate ono, onaj trenutak kada nešto pročitate, nekog tamo Tišmu ili Maaka ili Tolstoja, pa svojoj tipkovnici - kao da je ona za nešto uopće kriva - kažete: e vidiš, volio bih kad bih ja umio ovako.

Dakle, skužajte, šjora Tonka, ali godinu dana već kuham - i nisam mogao zaobići ovaj Vaš tekst; a nema pogodnijeg trena za podsjećanje na nj od ljeta. Nešto upečatljivije o suvremenom turizmu u ovoj civilizaciji (nije to - koliko ja razumijem - ništa naše, specijalno, domaće) do sada nisam pročitao.

Možda sam čuo; možda je to bio onaj trenutak otprije par ljeta u kojemu moj tast - koji je cijeli rat, onaj rat, kao dijete proveo na koromaču i bodulskoj supi - pa sjetno u neki daleki ljetni sumrak zalijepljen od vreline i soli kaže; nitko više ne kopa vinograd na otoku; ni na onom pored; ni na onom pored... Nemaš više di od našeg čovika kupiti vino - završi s izlaganjem, pa zašuti i duboko uvuče dim cigare, a ja mu natočim ostatak nekog jeftinog uvoznog crnjaka dopremljenog iz nekog malla u petlitrenjačama, jer sve drugo što na otoku možeš kupiti a da ne rašpa želudac košta više od deset eura. Jer, to vam je kao s mojom pokojnom babom iz Težačke, koja je svoje sinove uvijek s uzdignutim prstom opominjala na "ora et labora" i koja je prijeko gledala svaki ručak koji je bio kupljen iznad maksime "struna po pet kuna". Druga baka sa Svetog Duha; to je bila ista ta škola. Dobro, bake nisu niti doživjele kune, ali razumijemo se valjda; brzo bi one vrteći ih pod svojim koščatim i ogrubjelim prstima shvatile kakva je duša u tom papiru, ma kako se zvao. Tako je i s ovim: kupiti vino po deset eura i donijeti ga starom čeljadetu na stol, ma napravio bih ja to da je riječ o mojem domaćinstvu; ali toliko ni ja nisam blesav, pa da me pita "a čije je ovo" i da mu moram priznati kako sam ga kupio u Buri ili Konzumu s najviše police - i onda s njim moram proći cilu ubrzanu školu ekonomije i managementa ponovno... :)

„Tonka Alujević

REKVIJEM ZA TIŠINU

U Hvaru san, 4 ure je ujutro i sidin na Mandrač...i razmišljan kako nikad u životu, a ostalo je puno milja iza mene, nisan bila na vulgarnijemu mistu. Vidila san razne poraze određenih sredina, posrnuća i potonuća ali ovakovome primitivizmu i prostituciji nisan nikad svidočila.

Ova je generacija, ova je jadna služinčad napisala rekvijem, Rekvijem za tišinu. Onaj koji se boji mira, kojemu stalno nešto mora zvižjat, bučit i larmat je primitivna i bolesna osoba. I naravno gramzljiva. Postali smo društvo koji će dozvolit svaku vrst poniženja, pritrpit svu silu nasilja, držat pet miseci čepe u uši samo da bi se ogrebali za te prasačke pineze.

Mnogi će našu rič šušur spominjat u kontekstu buke, galame ali šušur je benigan i simpatičan. On se odnosi na žamor, na ciku dice, na cvrčke, normalno disanje jednoga živoga mediteranskoga grada, na nešto šta ga čini suprotnošću kontinentalnoj dosadi. Šušur je bija kolur konteksta, njega više nema, zaminilo ga je, ovo novo stanje uma koje upravo doživljavamo na polju javnoga gradskoga života, a zove se i jest šizofrenija.

Svaki cent zarađen od ovoga jada od ponude osvanit će ka problem u kući. Petorostruki novac neće in bit dovoljan da bi od dugova i iz ovisnosti spasili najrođenije. Gledat će i već gledaju narkomančiće, alkoholičare i kockare za svojin stolon. Rastočit će ih ka staru bačvu...“

subota, 12.07.2025.

Trešnja

(Je li strašnije umrijeti živ ili živjeti mrtav)




Kada zamišljaš stablo, ti vidiš jabuku. Kada zamišljaš voće, ti pred očima vidiš trešnje; crne, okrugle, velike, sočne trešnje; pregršt trešanja koje su jedva stale u oba dlana, pa ih tako držiš i čekaš da netko odnekud stvori neku torbu, vreću, da otvori svoje džepove i da mu možeš dodati te trešnje; slatke i silne plodove triju starih, ogromnih stabala što jedno iznad drugog rastu na strmini ruba Mirkova vrta i Nikolićeva dvorišta; tamo gdje nisu ničija ili su svačija, pa bilo tko od nas može doći do stabla, popeti se i jesti do mile volje, ili nositi trešnje kući, bakama i mamama za štrudl.

Štrudl od trešanja; najbolji, najslađi i najljepši kolač tvog života.

Možete li zamisliti kolač koji se pravi bez šećera? Da, bio je to baš takav štrudl od trešanja; kolač za kojeg bi naše mame ili bake na netom ispražnjenom kuhinjskom stolu što ga prekriva legendarni ultrapas krpama pobrisale dasku stola, pobacale na njoj brašno i učas izvukle tanko i meko tijesto u koje će potom zavaljati prepune lonce onih sočnih plodova što smo ih mi u prikrajku čistili, prstiju crnih od slasna i slatka soka, pa uz prstohvat cimeta kroz možda pola sata ispeći ono po čemu ćemo pamtiti djetinjstvo.

Ona tri stabla najvrednije su bogatstvo koje susjedstvo ima; svojih hladom zakriljuju starce kada sjede odmarajući ljeti na putu prema bolnici, pa zastanu negdje na betonu Nikolićeve ograde; svojim plodovima čitavog početka ljeta prehranjuju dječurliju iz dvadeset kuća još tamo od popova pa naviše; trešanja je sredinom lipnja toliko da nekada – bezobzirno i obijesno – u pauzi igranja badmintona znademo ispucavati ih reketima prema drugoj ulici, pa onda susjedi protestiraju i dolaze našim starcima: što je ovo, bombardiranje?


- - - - -


Mirkova pokora bio je otac; na uglu njihove kuće davno još, iz vremena koje ne pamtiš, stajala je blijeda i stara tabla za naziv birtije; birtije koju je Mirkov djed dao zatvoriti samo kako bi od pošasti pića spasio najvrednije što ima; svog prvorođenog sina – ali sve uzalud.

Zatvarati birtije u doba u kojem smo odrastali nije padalo na pamet nikome; bilo je to vrijeme općeg procvata i napredovanja ljudi u imovinskom smislu; gotovo da u tom dijelu grada ne pamtiš više niti jednu kuću koja nije imala priključak vode i zahod koji bi bio na dvorištu, pa da ljudi od muke i nevolje trpe kada zimi ili u bilo koje doba neprilično za to polaze na ono mjesto na koje svatko voli odlaziti sam samcat.

Osim ako za to da mu netko na tom mjesto ne pravi društvo – nema jako dobrog razloga.

Vjerojatno još desetljeće prije vremena o kojem vam ovdje pišem, ljudi su u kućama udaljenim od središta velegrada možda dva kilometra živjeli na dobro utabanom zemljanom podu, prekrivenom nekim natrulim i starim daskama, ili bi tlo unutar prizemlja prekrili tankim slojem betona, pa na njega stavljali najnovije izume tehnologije koje bi onda zvali toplim podom.

Na jednom takvome i ti sam odrast ćeš pun radosti i snova, noseći na svojoj glavi preokrenutu tamnocrvenu zdjelicu od plastike u koju bi djed gulio koru od jabuke koju nije volio jesti, da je baka upotrijebi za kompote ili kolače, a ti ćeš na taj način izigravati astronauta ili vojnika kojeg bi u krupnom planu viđao na crno-bijeloj televiziji što je uvečer upaljena stajala u uglu kuhinje, ili u dnu duga i mračna hodnika, dok je zimi bivala postavljenom u sobu sa uljnom peći; toplo i spokojno mjesto u kojem ćeš naučiti sve što si učio kao dječak.

Kuhinje onih kuća u susjedstvu imale su kao obavezan sastavni dio velik i povisok stol obojen debelim slojem uljane boje; taj je stol gotovo čitavu susjedstvu izrađivao, ili od nekih drugih, starih i neprikladnih stolova prilagođavao tvoj djed, pa bi obavezno na vrhu njegove plohe vješto i spretno prilijepio ultrapas; obično siv ili tamnožut pokrov od neke plastike koja bi činila njegov završni premaz, dok bi rubove stola djed brižno zaštitio oblogom koju bi pričvrstio na njegovu stranu, samo da spriječi nevolje koje bi moguće nastale u slučaju da se kakvo dijete zaleti glavom u ugao, pri čemu bi postavljena obloga i malena kosina često sprečavale klizanje stvari preko ruba.

Mnoge je šalice, dječje glave i ženske čarape na onom najljepšem i najmilijem dijelu ispod trbuha - na taj način tvoj djed spasio i prištedio za budućnost, gledajući preko ljudskih glava u vrijeme poput kakvog proroka što brine za čeljad koja svakim danom postaje sve bjesnija, objesnija i luđa.

Jer, dobro se sjećaš uzvika vaših baka, kada bi majke i očevi svoja nova vozila uparkiravali u stara i uska dvorišta prolazeći s mukom kroz rđave i slabe kapije što su na njihovim ulazima bile postavljene. Iz prepunih prtljažnika automobila, koji su obično tada bivali na prednjoj strani, roditelji – ta nova, nezasitna i neskromna generacija prepuna želje za imanjem; za novim i modernim – izvlačila bi pune vreće i kutije novih i posve nepotrebnih stvari; suvišne, napadne i teško prihvatljive odjeće ili obuće; jednog bi dana u kući tako osvanula pisaća mašina – jer mali uči, možda će jednog dana i na sam fakultet; drugi tjedan već se unosio kakav nov i do sada neviđen komad namještaja ili posuđa.

Ljudi ne samo da su počinjali imati više, i k tome mnoštvo stvari koje im uopće do jučer nisu bivale zamislivim, a kamoli potrebnim; ljudi su počinjali živjeti dulje i bivati izliječenim od onoga što je do jučer bilo nezamislivo; jednom su odrezali grkljan, pa sada šišti i puše među ljude pritiščući nekakvo dugme – ali živi; druga je ostala bez slezene ili gušterače ili tko zna kojeg do tada nepoznata komada mesa što bi ga ljudi zabezeknuto gledali s poštovanjem prema samome Bogu tek kada bi čovjeka od nesreće rasporilo i raščetvorilo, a danas već takve stvari po bolnicama vade i presađuju kao da su krumpiri i luk, pa ti u ruke tutnu vrećice s tabletama i pošalju te kući, u život i radost.

Na sve to stare bi bake kršeći prste i upirući svoje poglede prema nebu tiho ali čujno vapile; obijesni ste i loši; imate previše i premalo štedite; trebao bi opet doći nekakav rat, pa da vidite kako je to kada se nema i kada se umire.

Tako će bake zazivati rat - i dozvat će ga, samo njih više neće biti da i same žive prokletinju koju su nad vama, obijesnim i lakomislenim, dozvali u stvarnost.

A kako život i nalaže, jer ga bez smrti nema - umiralo se i dalje; ako ne ondje oko nas i blizu nas, umiralo se po nekim dalekim Palestinama, Mozambicima i Angolama; tek kako bi jedan rat ugasnuo ili bi plamen s njega umlatili batinama i krpama, kako se već zgarišta gase da nikada više ne ožive, drugi bi se razgorio poput uljem prolivene nevolje, da možemo uvečer s televizije slušati i gledati prizore uz tihe glasove vanjskopolitičkih komentatora koji bi nas upozoravali na to da negdje još uvijek postoje nevolje i da ljudi jedni drugima na vratove naskaču kao bijesni psi, samo kada ih se pusti.

Baš onako kako će i kod nas biti, kada i mi postanemo vijest u nečijem televizoru.

Bliske smrti mlada čovjeka u tvojem životu tako neće biti dugo, dugo; umirat će starci i bolesnici; nemoćna i otpisana čeljad što ju je davno već bilo otpustilo iz bolnica i ambulanti sa suzom u oku, da poumiru kod kuća kao što vene suho cvijeće po vrtovima, zaboravljeno i nevoljeno.

Prvi ćeš puta u svome životu vidjeti kako je to kada umire mlad čovjek onda kada se razboli Mirkov otac.

- - - - - - - - -

Kada na vašem brdu - tamo gdje cesta prema bolnici prvi put nakon strme i duge uzbrdice stigne na ravninu – nastupi ljeto, ti ćeš takvo što najbolje znati po trešnjama. Trešnje dozrijevaju i beru se onda kada završi škola; kada čovjek više u životu ne mora svakoga dana polaziti raditi ono što ne želi, ili što su mu drugi kazali da mora – već čitava božjeg dana može činiti baš ono što ga je volja, samo da je zdrav i da oni oko njega ne odu i otputuju nekamo daleko; a bilo je to još uvijek doba kada se nije putovalo daleko i dugo, pa ako se putovalo, činilo se to na nekoliko dana, ili na jedan dan – negdje blizu, u toplice; tamo gdje bake i djedovi namaču svoja ostarjela, bijela, bolna tijela razmjenjujući savjete s mnoštvom istih takvih i tješeći se od bliske i izvjesne smrti.

Kako bilo, ljudi su iznenada dobili desetke godina života pred sobom na poklon, a više nisu bili niti mladi, niti lijepi, niti previše dobri, već potrošeni i obilježeni strašnim i dubokim pečatom života što je prohujao iza njih, s ratovima, smrtima, lažima i prevarama. Valjalo je sada te i takve živote popuniti smislom; učiniti ih važnima i lijepima – ili takvo što barem pokušati, jer nitko još nikada nije živio od besmisla i ružnoće, ili jest – ali bi i njih takve samome sebi predstavljao kao smisao i ljepotu.

Tako ćeš i ti pamtiti kao siguran znak početka tog dugog, sigurnog i važnog razdoblja, razdoblja ljeta – prvi odlazak u toplice; stojadinom Mirkova djeda, u kojeg biste se utrpali tvoj i njegovi djed i baka i vas dvojica, više ležeći nego sjedeći otraga bakama u krilu. Dug i naporan put vodio je kroz daleke i do tada rijetko viđene krajeve; prvo uz nesretni Podsused i strašnu cementaru što je čitavo jedno naselje bijelila i zaprašivala finim i bezizlaznim prahom kojeg su bivali prepuni krovovi i drveće; potom pored tihe i zelene rijeke Krapine što je u šumarcima i niskim šibljem okupanim obalama vijugala niskim jutarnjim suncem obasjanim Zagorjem, čak onkraj samog Sljemena, s visokim na sve strane uočljivim tornjem što se gradio ili je tih godina bio pušten u rad, da čitav svijet može uvečer gledati televiziju koja će uskoro imati ne jedan jedini, već i drugi, eksperimentalni program.

Obično bi put u toplice završavao u Tuhelju; bake bi vas momčiće držale na oku, jer tek ste bili u godinama u kojima ćete proplivati, pa biste imali dozvolu ulaziti samo u maleni bazen na rubu gdje bi se na stepenici što je služila za sjedenje namakali bezbrojni starci krateći vrijeme razgovorom i nerijetkim odlascima na okrepu. Djedovi su naravno češće zalazili do birtije, gdje biste jednom ili dvaput dnevno imali dopuštenje dobiti sladoled iz onog aparata ili kakav gazirani sok od naranče, a kada bi se sunce popelo na sam vrh neba, znali ste da slijedi prava gozba od pečena mesa i pohane piletine koju su bake vadile iz velikih kožnih torbi spremljenih u prtljažniku vozila.

Uvečer bi vaši počastili roštiljem na nekoj usputnoj stanici, u Zaboku ili Zaprešiću, ili kakvoj lijepoj terasi podsusedskog trga, pa ste siti i zadovoljni, a ispečeni od prvog ljetnog sunca – ako već prvo crnilo niste uhvatili igrajući nogomet tog proljeća u školi ili oko nje – dolazili kući kasno u noć, penjući se na brdo uz huk ćukova i sova i zrikanje cvrčaka s obližnje livade.

Početak ljeta obilježile bi tako dvije stvari: odlazak u toplice i Mirkov rođendan.

- - - - - -

Mirkov rođendan pada sredinom lipnja; baš u onaj tjedan kada završava škola, a svi su još ovdje, pa ne znaju što bi. Djevojčice – i pokoji rijedak dječak – pozavršavali bi svoje ispite u glazbenim ili školama jezika; zato ste jedva čekali prvu subotu nakon kraja škole, kada biste u debelim smotuljcima donosili Mirku poklone i kakav dobar komad kruha ili pečena mesa ili svježe narezane salame iz mesnice. Jer, dobro ste znali: kod Mirka vas kao kruna čitave večeri; kao siguran znak dobrog i lijepog – čeka štrudla od trešanja što bi je čitava popodneva ispunjavajući njome mnogobrojne tepsije i gurajući ih u peć koja je nemilo gorjela u rubu dvorišta – pravila Mirkova majka.

Mirkov rođendan tako ćeš pamtiti po dvije stvari; po štrudli od trešanja što ste je nesmiljeno trgali s još vrelih tepsija – i po igri parova.

Jer, kada biste se dobro istrčali i izigrali, ispenjali sva stabla u vrtu i susjedstvu, pogubili sve lopte na svim zamislivim mjestima koja se nalaza uz ograde, vrtove i bašte okolnih kuća, pa bi već nad čitavo susjedstvo pao prvi mrak, vi ste uz jednu žarulju ili slabo svjetlo petrolejske lampe znali posjedati po betonu Mirkova dvorišta; prašnjavi, tihi i znojni, držeći jedni drugima glave na ramenima ili u krilu i bodreći od umora otežale oči da se ne počnu sklapati, pa ste shvaćali kako tek tada nastupa onaj najljepši, tajanstveni, zlatom optočeni sat tog čarobnog dana; posljednji sat blještavilom padajućeg sunca okupane večeri i prvi sat tople i vječne tmine što pada na ljude, grad i krošnje; da u njoj svijetle samo dvije stvari što će svijetu znati kazati gdje se našao i kamo se zaputio: krijesnice i vaše oči.

Jer, upravo u taj sat; u posljednji sat dana i prvi sat mrkle noći – vreli, umorni, iscrpljeni, siti i tihi počet ćete igrati igru radi koje ćete razumjeti kako ste i stigli sve do ovog mjesta, da na njemu ostanete zauvijek i da s njega u sebe upijete sve ono meko, lijepo i vrijedno što ćete potom kroz vaše živote bude li to htjeli donositi drugim ljudima.

Igrat ćete igru parova.

Tko je i kako ovu igru smislio, ti sada više zapravo nemaš pojma; važno je da danas znadeš zašto ju je smislio. Ono što ti je posve jasno jest to da tu igru nije imalo baš nikakva smisla igrati po bučnim i napučenim mjestima rođendana koje su slavila ostala djeca u zimi, među roditeljima, starcima i drugim ljudima.

Ovdje ste na toplom i tamnom betonu Mirkova dvorišta pod krošnjom trešnje - oplahnuti vječnim i spokojnim hukom ćukova i sova, pod sigurnim prekrivačem prvih zvijezda i toplim osmijehom rana mjeseca što bi na vas zavririvao preko krova kuće kao znatiželjan stari stražar, okupani šumom livade na prvom noćnom vjetru i potaknuti zvukom zrikavaca što su vas okružili poput kakvih pažljivih i važnih anđela – shvaćali kako činite ono što će vas obilježiti za čitav život.

Tražili ste naime onu sekundu, onaj časak radosti kojeg ćete uhvatiti među prste zaklapajući dlanove u grčevitom stisku; da ne prođe i ne isprhne brzo i lako kako već radost isprhne od čovjeka kao kakav noćni šišmiš; neopazice, vješto i brzo, pa da čitavog ostalog života nosite pred sobom prazne skupljene dlanove kao znak molitve i okajanja, a ne sreće.

I tako bi s prvim mrakom Mirko s kata svoje kuće iz neke već nikome potrebne bilježnice hrvatskog ili matematike isparao velik list papira, a vi ostali biste negdje u dnu verande ili na prozorskim daskama pronašli kakvu staru iskrhanu olovku; možda baš onu kojom je još Mirkov djed bilježio salda pijanih noći po birtiji, kada je novac curio u blagajnu lako i tiho kao što mlako, crveno vino ulazi čovjeku u dušu, da mu olakša to što su mu noge postale teške i što će uskoro pasti s njih kao u mek i dubok krevet.

Proklete pare i prokleta olovka što ih je zapisivala i brojala dok sam ih slagao u svežnjeve, mislio je poslije Mirkov djed, dok ste se vi igrali u parovima a zrikavci lako ubadali u duše budnih, da im budu opomena ili utjeha, kako kome i kako po čijoj mjeri.

- - - - - - -

Papir iz one bilježnice vješto ste isjekli na mnoštvo jednakih dijelova; baš na tom si mjestu naučio što znači to kada netko kaže da je brojka šesnaest višekratnik brojke dva ili četiri – jer biste papire presavijali i kidali na jednake dijelove, da nitko poslije ne može znati i prepoznati koji je od tih papira koji i što piše na njegovoj poleđini, okrenutoj prema dolje i u mrak, tamo gdje ne dopire blago svjetlo svjetiljke. Onda biste izbrojali koliko vas je, pa biste na svaki papirić napisali po jedno ime, a papiriće s ispisanim imenima dobro promiješali i ubacili u neku staru posudu.

Sastavni dio igre bilo je to da na metalnom okviru za udaranje tepiha u kraju Mirkova dvorišta bude raširena neka stara, tamna plahta ili prekrivač; baš onoliko koliko je potrebno da se taj prostor odvoji od vas ostalih, a da onaj tko sjedi na podu može vidjeti noge ljudima koji ulaze iza; s namjerom da se poljube.

I onda, pod zvijezdama i krošnjama onih trešanja – počinje vrijeme molbi i strepnji; trenuci radosti i očaja; prvo razumijevanje toga koliko je radost u životu rijetka, važna i stamena i koliko čovjeku vrijedi, samo kada je znade prepoznati, pa u njoj živi baš onda dok se zbiva i shvaća da je u rukama drži.

Prošla bi čitava godina, možda čak i još jedna – a ti ne bi dobio priliku poći pod onu plahtu s onom za čije si ime sanjao kako će ga nečiji prsti izvući baš zajedno s tvojim imenom, pa da tih nekoliko trenutaka pamtite čitava života, jer postoji li uopće čovjek koji čitava života ne bi pamtio to da se – kada je imao deset ili jedanaest – ni od koga viđen i od volje poljubio s onom o kojoj sanja, a to kako će ona ljubiti njega reći će mu o njegovu životu baš sve, ili sve ono što mu je važno tada – a i mnogo poslije, kada taj život očisti i olakša od onoga što nije vrijedno, lijepo i dobro.

Baš zato vi neka nogometna i košarkaška prvenstva ili utakmice koje će se igrati tih subota ili nedjelja nećete pamtiti po pobjedama, porazima ili rezultatima, već po tome što su se igrale one večeri kada si konačno ispod plahte pošao s njom, da tvoj život dostigne smisao i dobije krunu svih kruna, pa da jednom za mnogo vremena, a možda i za svagda saznaš da si od njega dobio baš sve što čovjek pod nebom sanjati smije i dobiti umije.

Negdje tamo, daleko iza prozora i zavjesa – ti čuješ kako ljudi vrište a užurbani glasovi komentatora izvikuju neka dugačka, važna i glasna imena u očaju ili ekstazi radosti – a baš tada, jer sve je to posve nevažno i strano – ti čuješ da je iza njena imena u samo vašoj igri, baš kako je čežnjom kroz čitavu godinu i bilo zazivano, konačno zazvano i tvoje - i da desetak očiju blješti u dubokoj tmini poput čuvara smisla i svetosti, dok krijesnice oko vas oblijeću s trešanja na božure i s božura na hortenzije, da vam se dive i da svemu tom čudu i svjedoče.

Onda osjetiš da su ti se od toga odsjekle noge; u prvi čas misliš da više u njima nemaš snage pridići se s poda, pa se snažno odguruješ rukama prema gore, da se dočekaš na koljena i uspraviš vreo, taman i mokar od znoja, uzbuđenja i sreće.

U prsima udaraju ti do iznemoglosti ludost i život; u ušima bubnjaju ti tisuće koža napetih samo za vas; praćen uzvicima zavidnih koji su ostali sjediti i glasovima čuđenja - ti prvo hvataš ravnotežu vjerujući u prvom koraku kako ćeš se već u sljedećem srušiti na tlo poput suhe i beživotne daske. No, tada u mraku dotičeš njenu ruku; i ona je vrela i znojna i drhti poput trske na vjetru; jedina točka za koju se umije i može uhvatiti jesi ti sam, pa tako držeći svoje ruke preskačete tjelesa što vrište u tmini od ludila i ljepote, ispraćajući vas na mjesto koje se čovjeku desi jednom ili možda niti jednom u životu kojeg je do tada živio.

Sada ste već uhvatili korak; preskočili ste posljednje noge presavijene u koljenima, ugledali posljednje oči prekrivene dugim i izblijedjelim kosama što vas prate na vašem putu u raj; sve to toliko dugo traje da vam se čini kako postaje vječnošću od koje ne smijete izgubiti niti jedan jedini tren.

Od kruga djece kojeg ste i sami do maloprije činili pa do onog metalnog okvira tek je nekoliko koraka; no za vas to je sada put od stotinu milja kojeg ćete prohodati držeći do samog kraja one dlanove jednog u drugome, kao da biste bez toga jednom zauvijek nestali pod zvijezdama i izgubili se iz sigurna dvorišta života valjajući se bespomoćno i nezaustavljivo mrakom, mekim livadama noći što vas ubrzavaju nizbrdo, prema Ilici i gradu; prema podivljalim i zamračenim noćnim tramvajima što se poput divljih konja propinju ulicama, ržu i vrište na tračnicama; prema rijeci i crnim, beskrajnim planinama što je nadvisuju na jugu.

Sve se to ipak s vama neće desiti, jer ono što vas za svijet i dvorište prepuno djece sigurno drži i veže jesu oni vaši dlanovi. Tako ste prispjeli do ruba one meke, stare, prljave tkanine što zaudara po kišama, vjetrovima i nečisti; vas to sada baš nimalo ne zanima i ne plaši, jer pred vama je onih nekoliko časaka koje ćete pamtiti čitava života. Ulazite u samo srce tmine pa se okrećete jedno drugome udišući prljavštinu, znoj i smrad neopranih, vrelih dječjih tijela što počinju sazrijevati i paliti prvu vatru strasti u sebi koja iskače pod nebo poput golemih iskara lokomotive na dalekom kolodvoru.

Vaša gola koljena sudaraju se u mraku; nasmrt ste preplašeni i tihi, ali sve što imate i što jeste - dali ste u tom času u ruke onome drugome; zato i ne puštate taj dlan, jer on je još jedino što vas sa svijetom i razumom nad njime veže onako kao što brod vezuju u luci da ga prva bura ne otpuše nasred zaljeva.

Odjednom, kada vas ta vrela i tusta tmina već počne gušiti, pred sobom ugledate oči što ste ih sanjali čitave godine, ili možda i još koju godinu pred vama, pa onda i malene, tople, nevješte usne što se u strahu i uzbuđenju rastvaraju i zatvaraju od straha ne znajući što bi od sebe.

Ruke ne primičete svojim tijelima jer pojma nemate što biste s njima; ovo je igra poljupca i svijet koji počiva na usnama; ruke u njemu ne služe tome da biste u njega uronili, već da vas od toga svojom tvrdoćom nevješto brane i upravo da u njega ne uronite toliko da poslije ne umijete isplivati nazad.

Konačno, one usne dotiču se na čas, praćene ponovno uzvicima i vriscima zavisti i radosti onih što su ostali sjediti – jer da bi vidio kada se dešava radost, čovjeku ne trebaju oči; čovjeku je za takvo što dovoljno srce kojim se može gledati ispod i iza starih, potamnjelih i rasparanih plahti, u vječnost i tminu.

Možda je baš to najmoćniji zakon svemira kojeg će tek nekoliko vas spoznati tih lipanjskih noći; da ljudsko srce umije gledati i da upravo tome u ovom strašnom i predivnom svijetu najbolje služi.

Godinama još potom ostat će one usne tim svetim časom susreta opržene i pamtit će dodir i blagoslov onih drugih usana što su ih dirale samo na jednom, beskrajno malenom mjestu i samo na jedan, beskrajno malen trenutak; trenutak koji je toliko nezamjetan, besmislen i beznačajan da u čovjekovu životu, samo ako umije zadržati to što je tada primio bez kakve plaće i zasluge - traje dok ga ima.

Još ste posve maleni, lijepi i važni; još ste djeca: u vama još od svega neće provreti vulkani i vaša tijela neće pamtiti dodire koji su se te noći zbili – nigdje, osim na usnama, i naravno – na srcima; jer ljudska se srca ne dodiruju uvijek onda kada to žele i kada bi time upravljati mogla.

Sada je dovoljno; znate to već i sami, pa se držeći još uvijek za dlanove izvlačite ispod onog smrada, vreline i prljavštine, povlačeći ono drugo za sobom ili ga gurajući ispred sebe kao osobu od povjerenja, prijatelja i nekoga do koga nam je istinski stalo, a ne kao nekoga koga bismo – kako ćemo sve to naprasno razumijevati već kroz koju godinu – željeli nadmudriti, prevariti i zaskočiti.

Djeca dijele od srca lijepo i dobro i ne umiju, samo ako su prava djeca – otimati. Tek to što će odrasti pretvorit će ih u sebične otimače, ubijajući u njima ono što je čisto, nevino i krhko. Jer, to što ste u jednoj sekundi živjeli kao nečije povjerenje - nikada više, ili rijetko kada još u životu bit će vam važno onako i onoliko kako je bilo tada kada je povjerenje bilo jedino što ste s nekim imali.

Tek kada već na tom povratku učinite nekoliko onih dugih i važnih koraka; kada pređete onaj dalek put kojeg ste već prošli – samo kada ste tamo polazili, još uvijek nemajući blagog pojma što vas pod plahtama čeka – pa kada budete u blizini onog čopora dječurlije što sjedi na betonu prevrelom od dugog ljetnog dana, morajući dobro gledati u mraku i paziti da ne ugazite nečiju ruku, nogu ili bijel, kao od smrti leden trbuh - vi ćete sami od sebe pustiti konačno iz svoga onaj sveti drugi dlan da od vas pođe u život; da ga nikada više ne oćutite i ne poželite, ali da i dan danas pamtite njegov dodir, toplinu i važnost, onako kako na usnama pamtite onaj dodir tuđe usne; čiste, okupane dahom života, vruće i napete poput opne smisla koja dijeli prevaru od istine.

Tada ste se prvi puta poljubili od srca - ako taj jadni, plameni i vreli dodir jednog jedinog milimetra usne smijemo poljupcem zvati; sada već sve o životu znadete i ničeg vam više novog pod ovim zvijezdama što vam se smiju svisoka i oholo – nećete doznati, samo što od prvog sljedećeg časa čvrsto i odlučno spoznajete da se život sve do same smrti i konca sastoji u dosizanju ovog časka i građenju kula od pijeska nad trešnjama u lipanjskoj noći.

Onaj tko je desetljećima poslije uspio opravdati čaroliju kojoj se tada jednom zakleo, zaslužuje da ga zovemo uspješnim čovjekom. Svi ostali tek će prije ili kasnije shvatiti da su bez važnijeg razloga dragocjeno vrijeme svoga života utrošili na to da prebiju dugovanje zvijezdama i krijesnicama sa tražbinom napetih dječjih usana, pa grozničavo i grčevito još uvijek tintenblau olovkom skinutom s neke prašnjave prozorske daske ispisuju bilancu jedne, jedine pijane noći.

Sada ste opet dio svijeta; vratili ste se s onog svetog mjesta, s oltara prvog poljupca među ljude. Kada sjednete među ostale, više nikome niste zanimljivi; možda čak niti onome s kojim ste se do časak prije poljubili. Dodirnuli usne ili dlanove ili koljena. Bili par ispod one plahte ili deke. U svijetu je sve što ste tamo imali umrlo zanavijek.

Vaša je dužnost držati to živim u sebi dok vas ima.

Nakon svega je na redu nov par; kada se izvuku osobe istog spola, one reda radi odu i obave takvo što, li prešutno odmahnu rukom – ma daj, glupost; i igra teče dalje. Ne pamtiš da bi se itko ikada čudio ili trudio poći pod plahtu s nekim tko nije od drugog roda; ili se takvog čega stidio, a mi o tome nismo imali pojma, ili je to bivalo posve stranim, čudnim i nevažnim; toliko čudnim da se o tome uopće niti mislilo nije. Jer, ono što je u igri parova bilo presudno i važno, to je nešto sasvim drugo.

Naime, čini vam se da je najvažniji dio igre zapravo ono što se dešava između samog izvlačenja papirića; ono vrijeme u kojemu vaše oči gledaju jedne u druge i u mrak svijetleći kroz njega kao daleki planinski krijesovi.

Od dodira usnama malo će tko tada baš osjetiti blaženstvo; važnija za sve – kada se taj smisao svede na aritmetiku, na prosjek i stanje u ukupnoj masi – jest neizvjesnost koja nas goni u nebo; dok ima večeri; dok prve majke i bake ne počnu zazivati imena preko ograda i s balkona i dok noć ne prijeđe i odnese nas sve zajedno u carstvo u kojem su najbolji samo oni koji od radosti ne spavaju.

Ono što sa sigurnošću znate dok prekriženih nogu u prljavštini, prašini i vreloj kupki tuđih dodira sjedite na podu jest to da igru igrate zato što je van svake sumnje vrednija od života; jer od života u njoj je ostalo samo ono što doista vrijedi i što brojimo kada pod njime podvlačimo crtu. Onako kako je Mirkov djed crtu podvlačio pod davnim i bogatim obračunima pijanih noći u birtiji; onda kada je život izgledao radostan, pun i snažan poput ljetne oluje na dalekom sjeveru što bljeskom prijeti daleko iza Sljemena.

Poslije, kada ću po tvom sjećanju ja pisati ovo što vi sada čitate, ja ću u sve to morati prizvati svoje sjećanje; jer pisci – znate to već – nisu baš povjerljiv soj, pogotovo ne u stvarima koje su u životu važne i odišu sudbinom. Sići ću nekamo u prizemlje, pa poći usnama dotaknuti usne što su važne, da ispitam to što se već usnama ispitati može, a da očima primim pogled pun upita, radosti i punine. Otuda ću smoći snage i spoznaje o tome što vam sada ispisujem kao tvoje svjedočanstvo. Jer, ljudi moji dragi; što će vam uopće svjedočanstva: netko je jednom kazao da je krava nečija, pa će njegov iskaz, i iskaz još jednog takvog kakav je on sam, biti presudan u toj raboti?

Pođite i oćutite to o čemu vam pišem da se na tvojim usnama dešavalo onih davnih lipanjskih noći – odmah sada. Provjerite sami lažem li ponovno, pa da od onoga što će vam se zbiti sav tijek ovih riječi padne u zaborav kao zrikavčeva daleka pjesma što nas opominje iznova svakog lipnja, dok nas ima.

- - - - - - -


Bila je to igra parova; igra vašeg djetinjstva koja ono što se zbilo čini svetim i važnim. Jer, osim susjedstva, ono što prisutne dovodi do učešća u toj igri; igri koju sam dragi Bog uvijek namjesti tako da u njoj sudjeluje nekako podjednak broj djevojčica i dječaka – jest škola.

Osnovna škola najdemokratičnija je i najotvorenija ustanova u našim životima; u njoj će se jednom zauvijek susresti oči i tijela budućih liječnika i protuha, svaštara, skladištara, prodavača konzervi sa zrakom i lanaca sreće i doktora znanosti; tijela i oči onih što se nikada poslije i nikada više neće susretati pod suncem. Doba je to zajednice u kojoj je fluktuacija među klasama otvorena i moguća; djeca pijanaca i prostitutki mogla bi u tom vremenu postajati sveučilišnim profesorima, samo ako imaju priliku i ako spoznaju važnost toga da na pravom mjestu pokažu svoju zvijezdu što je drže na dlanu.

Nikada više i nigdje više takvo što neće biti moguće. Već kroz koju godinu, kada pođete u srednje škole i izaberete ili naznačite izbor onoga čime ćete se u životu baviti, vi ćete odvojiti svoje puteve od puteva ostalih; tamo negdje visoko na brdu provincije, ostat će muško društvo puno sile, poruge, govora snage i nadmenosti.

Već koju jesen iza toga, ti ćeš poći u središte grada susresti se s istim takvim šutljivim i zbunjenim djevojkama i momcima što ih više ne zanimaju nikakve praktične stvari u životu, niti bilo kakav rad rukama – već pojma nemaju što bi sa znanjima i rečenicama što su ih u njih usuli drugi, marljivi i stari ljudi, da od njih učine iste takve nemirne tragače što traže radost pod plavetnilom.

Baš zato, igra parova bit će igra sudbine. Kada više ne budeš dio svijeta niti svijet dio tebe, nego u njemu nađeš svoje određeno i teško promjenjivo mjesto, ti ćeš se sjetiti igre parova i poljubaca pored prvih krijesnica lipnja.

Igre u kojoj su pobijedili svi oni koji nisu izdali sebe.



- - - - - - - -



Bilo je to već doba kada smo Mirkova oca sve rjeđe viđali u dvorištu. Kada ga danas zamišljam, ja vidim blijeda i podbuhla čovjeka bez kose izbuljenih vodenih očiju što nesmiljeno puši iza prozora u sobi na katu dvorišne kuće, skrivajući se iza zavjese i gotovo stidljivo promatrajući iz svoje izbe život što oko nas buja.

Kada je on bio još posve mlad, njegov je stari otac radostan i važan sanjao o tome kako će svoju dobru, stabilnu i lijepu krčmu na vrhu brda prepustiti sinu prvorođencu, da ga uvede u posao i osigura mu dobar i lagodan život, pa da se od svega konačno povuče i mirno umre u krevetu. Stari se, barem kako smo mi djeca pričali, a dječjim pričama i hvalisanjima ne valja vjerovati baš previše, davnim sudjelovanjem u ratu na pravoj strani okoristio barem u tolikoj mjeri da konačno u važnoj gradskoj ulici prema bolnici, tamo gdje je kupio kuću kada je prodao imanje i poslije rata doselio u grad – otvori krčmu, pa na tuđoj nevolji, usamljenosti i tuzi pokuša sazdati svoju radost i radost svojih mladih.

Jer, kada imaš krčmu u ulici koja vodi do bolnice, ti moraš znati da će u nju svraćati mnogo nevoljna svijeta; svjedoka, dionika ili patnika najrazličitijih boleština, nesreća i tmina – da u tvojoj krčmu utopi prvu, posljednju ili svaku nesreću što ga se dotakla, ispusti od nje suzu tako da je ne vidi nitko, ili da je vide baš svi – pa da sebi taj stravičan neljudski teret olakša i od sebe ga barem na čas odbaci.

I tako, vodiš posao i krećeš se između narudžbi, cijena i veresija poput vješta skijaša; u općini skupit ćeš naramak dobrih i važnih poznanstava na račun rata, a u bolnici stvoriti krug prijatelja među liječnicima i važnim osobljem što će ti sigurno jednom zatrebati, jer život je takav svat, nije mu mnogo za vjerovati. Plutaš tim beskrajnim i ledenim morem sigurno i umješno poput stara i izvježbana plivača, pa ne gledaš dolje, pod sebe, prema dnu, nego dalje - prema pučini, da izvidiš pomalja li se štogod na obzoru i što te u svemu i iza svega čeka.

A u njedrima, tamo gdje se ponajmanje nadaš – uselila ti se strašna guja izdaje i tuge; beskrajna i neprelazna planina od tame i nevolje; sin ti se propio od imanja i dosade, tek pronašavši lijepu i maznu družicu, pa od ljubomore, osornosti i mladosti, umjesto da uživa u plodovima što si mu ih namakao za čitav život i još barem tri ponad i pored njega – on ruši, rastapa i rastače sve što si stvarao i pretvara sebe i tebe ni u što, onako kako će i njegova jetra jednoga dana iz zdravlja, radosti i jakosti preći u smrt i ništavilo.

Pa onda netko da se ne složi s misliocima i piscima što vele, tri su generacije u svakoj obitelji, i nema drugog pravila pod suncem do ovog: jedni se valjaju u blatu i stvaraju štedeći svaku paru, drugi oplođuju i nadograđuju ono što su prvi stvorili, a treći će raspiti, raskućiti i rastvoriti sve što su prvi i drugi stvorili, pa se opet valjati u blatu i vratiti se tako na početak kruga kojeg svatko proći imade.

Da se jedan birtaški sin propio, lako bi bilo – a koliki su se propili, pa i ne bili birtaški sinovi; to svatko znade.

A čovjek kao čovjek; pod nos mu turiš i podneseš sve što vidjeti ima i znati mora, a on će opet od bolesti i nesreće okrenuti glavu, i tako danas, kao što je i jučer, i sutra će, i svaki će put ne vjerujući ničemu do svome snu – sve dok mu jednom sina iz grada ne donesu, ili ga ne pronađe pijana, izgubljena i polusmrznuta u blatu dvorišta ili bašče, među paščadi što se tjera u zimskim noćima i među teškom i neljudskom tugom i tminom, da čovjeku od svega srce prepukne poput stijene što se lomi nad strašnim i beskrajnim oceanom.

Kada je stari otkrio ono što je i sama majka od njega skrivala već mjesecima, možda i čitavu godinu – a majke će sinove držati među dlanovima poput posljednje kaplje vode pred smrt – bilo je već kasno. Odveo je sina u bolnicu, među svoje prijatelje, birtaške i kartaške drugove i dužnike, a oni su mu samo tužno i bespomoćno zavrtjeli glavama; ako bi se išta i moglo učiniti sada – sada je već kasno, jer čovjeka što je u pakao pića i tuge utonuo poput stara, zahrđala nakovnja u lavu od čelika i jare – ne možeš više iz tog pakla izvaditi.

Jetre, meso i tkiva možda bi se još i dalo spašavati kada nad njima ne bi kucalo meko, nepouzdano i strašno ljudsko srce; srce što nam prečesto ne da živjeti u spokoju i tiho, već prolaziti ovom cestom pod zvijezdama kao da smo psi, valjajući se, teturajući i goreći u tihoj, strašnoj i plavičastoj vatri života poput jednom davno osuđenih nesretnika.

Stari više nije mogao spasiti sina, i nad kuću je nalegla beskrajna, tamna i nepobjediva tuga; tuga smrti mladog čovjeka koja se mogla izbjeći, kao što se i sve tuge izbjeći mogu, samo ako su od ljudske ruke sačinjene i uzrokovane.


- - - - - - - - --


Na prvoj od onih triju trešanja – onih što su vam čitava života svjedočile bogatstvo lipnja, siguran navještaj ljeta i snažno jamstvo ljepote i sigurnosti; jer moramo se sada vratiti u tvoju priču, a ne u priču onih o kojima ćeš ti meni i vama u njoj pričati – ti ćeš prvi put u životu upoznati kako izgleda neutješno, zaboravljeno i jedro tijelo mlade žene u blagoslovljenom i božanskom cvatu.

Kada se jednog lipnja budete penjali na trešnju ne bi li s gornjih grana dohvatili one najzrelije, najbolje i najcrnije plodove, ti ćeš iza ramena ugleti prizor beskrajne tuge i tmine u toploj ljetnoj večeri, dok napuštena i osamljena žena drhti i pati u kavezu života; u kući koja nije njena, daleko od muža kojeg je obuzela vatra žestokog pića i bunilo alkohola; pod budnim okom svekrve i svekra koji od nesreće ne mogu niti umiju izliječiti ni sina, ni sebe same, a kako da onda liječe one koji su se uz njih u tom moru od nesreće i tmine našli.

To više neće biti nečija majka, snaha ili supruga, bit će to šutljiva i ničija vila od bjeline, praznine i užasa; njena blijeda i meka koža pod uvojcima svijetle, raspuštene kose drhtat će tišinom one ljetne noći i zvati bez glasa upomoć onako kako blago svjetlo krijesnica drhturavo gasne u vrtu, trepćući sad s božura, sad s hortenzije ili najnižeg lista prve trešnje i podrhtavajući onako kako jedro i mlado žensko meso zove život u pomoć, da živi i spasi se od groba bolesti, sumnje i tuđine.

Ako si onomad ljubeći se pod onom plahtom punom prljavštine i tmine upoznao ljepotu djevojačkih usana i čvrstoću vjere u to da život bez ljubavi ne vrijedi, ti ćeš najvrednije i najljepše plodove tog beskrajna i čarobnog vrta prvi put upoznati u punom značenju gledajući tog davnog sumraka s trešnje u polumrak one sobe, diveći se tome kako žena može biti lijepa i znajući onu strašnu istinu da radosna žena ne bi umjela biti tako i toliko lijepa, barem ne tebi i tada i tamo, već da kada gledaš na tu ljepotu s trešnje, preko ramena, slučajno i krišom – tako lijepa može biti samo tužna i izgubljena ničija žena; beskrajno i neizlječivo i neutješno ničija i tužna.

Žena koja voli živa čovjeka što je već bio umro.

Žensko tijelo bit će ti već poznato iz mnogobrojnih časopisa i novina. Koliko god današnja djeca imala dostup mesu i krvi što napadaju na njihove krhke i nesretne duše od malih nogu – vaš će naraštaj imati privilegij, blagoslov i mogućnost upoznavati ljepote žena gledajući u njih uživo, potiho, nenametljivo i blago, baš tamo i baš toliko koliko će vam htjeti i umjeti pokazati, po plažama i kupalištima onog doba; da jednom zasvagda sve to ostane zapisano u vječnosti kao vrijeme u kojemu se među muškom i ženskom čeljadi nije većinom živjelo od sile niti za silu, već od slobode i za slobodu.

Pa ako će već kroz koju godinu nadoći strahovi, sumnje, bolesti; ako će s propovjedaonica, govornica i iz štampe svakojake početi grmjeti bojazni, ti ćeš znati da si živio i odrastao onda kada je to bilo najbolje, i da si od tog vremena učio i naučio baš sve što će ti u životu trebati i za što ćeš živjeti; da opstaneš i ostaneš sa slikama i ikonama svoga srca do dana današnjeg.

No, tijela golih ili polugolih žena; te beskrajne i neponovljive plohe i vijuge od mesa, svjetla i sjene ti ćeš upoznati od radosti i htijenja. Nijednu ženu – bar će ti se tako činiti – nisu skinuli od batine i sile, i nijedna od njih zbog toga što je drugima pokazivala svoje dojke, trbuh ili stražnjicu nije bivala tako neutješno i beskrajno tužnom i teškom.

Ovo što si vidio tamo, preko ramena, vireći iz sigurnosti trešnjine krošnje u sobu u kojoj za tvoje oči nije bivalo mjesta, bila je strašna, neutješna tuga i nemir; suza je suzu stizala od težine, tmine i blizine smrti što je dodirivala taj maleni i topli raj nenavikao na nevolju i led. Nad mekom i bijelom ljepotom onog beznadna trbuha ili dojki stajao je nemir i neizvjesnost života; bezizlaznost iznenadnog susreta sa smrću i predaja.

Poslije ćeš se u životu nagledati smrti i umiranja; nestanci ljudi od tuđih srca i očiju postat će, strašno ali istinito – jedna posve obična i normalna stvar na koju se ljudi prije ili kasnije naviknu, ali takav izravan, težak i beznadan susret ljepote, života i smrti ti nećeš u svome životu upamtiti.

Mirkov je otac umirao od svoje ruke; ljudi sebe mogu ubijati pištoljima, puškama i tabletama, mogu se vješati, paliti ili utapati, a mogu i čitavu svoju dušu utopiti u rakiji, ili kakvom strašnom, gustom i tustom obojanom destilatu neke biljke, pa povući čitave obitelji i plemena u taj težak, taman i ljepljiv pakao kao u živo blato.

Tako je zajedno s njegovim ocem, što su mu opali kosa, obrve i trepavice, pa je za stolom drugim ljudima utjehe radi pričao o tome kako i sam Duško Lokin, dok pjeva o ljubavi, čežnji i tuzi nosi na glavi periku – umirala i u živom se blatu utapala Mirkova prelijepa majka; jedra i mlada žena na početku tridesetih što je još tamo u prvoj mladosti izrodila sina prvorođenca i unuka nadajući se tome kako će uz sebe odgojiti buljuk musave i radosne dječice, a umjesto toga kao najstrašniju osudu na dušu primila smrt, bolest i trulež.

- - - - - -

Sada biste vi da vam ovdje još ispričam kroz tebe što je s Mirkovom majkom poslije bilo. Pa hajde, ispričat ću vam; možda ne onako dugo i naširoko kako biste voljeli, ali prvo ćete morati čitati o tome kako je Mirkov otac umirao i kako je umro, i kako je dugo već bilo da je zemljom postao, a u tom je umiranju njegova majka još i Mirkovu sestru izrodila, da svijetu i svakome na opomenu i strahotu bude, samo da pokaže koliko i kako se ženu ljubiti mora da istodobno ne bude lijepa i neizlječivo tužna i da se na ovome svijetu ne počini najstrašniji od svih strašnih zločina pa se tužnu ženu željnu ljubavi ostavi u samoći.

Sve je to gledao Mirkov otac samo dok je mogao još stajati iza onih zavjesa i stakala pa gledati na svijet onako kako osuđenik na smrt gleda na električnu stolicu na kojoj će ga jednog skorog dana spržiti i ubiti, da ga više ne bude jer strahota koju je počinio ne može dati živu čovjeku za pravo da živi, samo kada ljudi o tome suditi počnu. Gledao je i šutio, pa otpuhivao dim iz svojih bolesnih pluća i tkiva punog truleži i smrti, a onda je jedne večeri onako gola, mila i tiha do njega stala njegova prelijepa žena da ga opomene na život i tugu i da ga opčini svojom beskrajnom ljepotom onako kako već žena muškarca opčiniti mora, pa da je oplodi i svrši sa njom na mjestu na kojemu život postaje jači od smrti.

I tako Mirko dobi sestru, od ljubavi i strahote i nemira, da život postane vječnim pečatom smrti i opomenom o ljubavi i smislu.

Mirkova ste oca pokopali negdje u zimi, onda kada su trešnje gole i strašne pa strše svojim krošnjama uvis poput zaboravljene priče o vrijednosti. Naravno, ti si još tada bio dijete, pa takve stvari nisi smatrao važnim za upamtiti, ali moguće da na njegovu sprovodu nije bilo niti njegove žene, žive i jedre i svježe majke; već su raspadnuto i rastočeno tijelo Mirkova oca u zemlju ispratili i položili njegovi stari, kao vječnu osudu i strah što će se njihovim životima pružati dok ih ima. I već u trenu kada se narod s tog ispraćaja vraćao, čuo se snažan vrisak tek rođena ženskog djeteta; pjesma o vječitoj izgradnji i snazi koja nadjačava pustoš i ništavilo.

A na mjestu gdje bi ti čitatelju volio da ti se ispriča priča o Mirkovoj obitelji, ja ću stati, pa ću tebi - ovome, koji si to sve živio i po kojemu pričam ovu priču, tebi punom sjećanja, pažnje i milosti prepustiti da iskažeš kako je Mirko izrastao u sretna i draga čovjeka; kako je njegova majka još godinama poslije odgajala svoju kćer poput najljepšeg cvjetka s livade i kako je prodavala skupo i bespotrebno posuđe po susjedstvu, a vi ste ga kupovali – jer niste mogli tolikoj sreći gledati u oči ravno kako se nesrećama u oči već gledati može.

Ljudskim je očima lakše gledati nesreću od sreće; razumjet ćeš kada jednom odrasteš pa počneš shvaćati što ti oči gledaju.

Lako je gledati u živog čovjeka koji je mrtav, a samo još hoda među nama jer niti umrijeti još nije stigao. Svijet je prepun takvih, i svi oni koji prestanu vjerovati u ono u što su vjerovali još kao djeca ili kada su znali da je život vrijedan toga da se živi – hodaju ovom zemljom baš tako.

Navikli smo već gledati u žive mrtve; ono što je najstrašnije, to su ljudi koji su ostali živjeti i nakon što su im duše već umrle, ili su ih tuđa tijela, svijet i misli od sve muke i nepravde u svijetu natjerali da još živi umru.

(lipanj 2025.)

subota, 05.07.2025.

Davni trag

U kući mir je
hladne svijeće
prazne sobe
i nikog nema
da ti kaže
gdje je davni trag

Na cesti mir je
suho lišće
mrtva zemlja
i nikog nema
da ti kaže
gdje je davni trag

Rekli su nam ne i zbogom
možda drugi put
zatvorio sam sve i zbogom
možda drugi put
ostavljam vam smijeh i davni trag

I sad smo isti
na praznoj cesti
u praznom gradu
slobodni smo
bivši ljudi
barem neki trag

<	studeni, 2025
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

Studeni 2025 (5)
Listopad 2025 (6)
Rujan 2025 (9)
Kolovoz 2025 (6)
Srpanj 2025 (4)
Lipanj 2025 (5)
Svibanj 2025 (7)
Travanj 2025 (5)
Ožujak 2025 (8)
Veljača 2025 (5)
Siječanj 2025 (6)
Prosinac 2024 (6)
Studeni 2024 (6)
Listopad 2024 (6)
Rujan 2024 (8)
Kolovoz 2024 (6)
Srpanj 2024 (10)
Lipanj 2024 (6)
Svibanj 2024 (8)
Travanj 2024 (8)
Ožujak 2024 (11)
Veljača 2024 (12)
Siječanj 2024 (10)
Prosinac 2023 (6)
Studeni 2023 (6)
Listopad 2023 (7)
Rujan 2023 (5)
Kolovoz 2023 (5)
Srpanj 2023 (9)
Lipanj 2023 (8)
Svibanj 2023 (14)
Travanj 2023 (8)
Ožujak 2023 (9)
Veljača 2023 (13)
Siječanj 2023 (14)
Prosinac 2022 (17)
Studeni 2022 (10)
Listopad 2022 (4)
Rujan 2022 (13)
Kolovoz 2022 (4)
Srpanj 2022 (4)
Lipanj 2022 (6)
Svibanj 2022 (9)
Travanj 2022 (5)
Ožujak 2022 (8)
Veljača 2022 (6)
Siječanj 2022 (12)
Prosinac 2021 (6)

Opis bloga

Linkovi