vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

utorak, 13.10.2020.

Zagrebački nocturno

Oblaci bez glasa šeću kroz daljine;
uzduhom se teška, prazna vuče tama.
Sjedimo u sjeni pozaspalih krošnji;
negdje u visini mjesec šuti s nama.

Kroz noć tihu, meku, umornu od bdijenja
zazivamo neka neznana imena -
na oknima neba zvijezde mudro šute;
zirkaju iz prošlog, dalekog vremena…

… u vrijeme naše
kroz bitke i viku
prolupano što je…

Razbijene čaše.
Nad ljudima mrtvim
osvete se roje.

13.10.2020. u 14:08 • 7 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 12.10.2020.

Mitraljiranje

Vidim, ovaj blog polako pa sigurno postaje neka mala crna kronika.
Jedno sasvim memljivo i tiho jutro presjekla je već pri početku tragična vijest: mladić iz Kutine kalašnjikovom je ranio policajca na ulazu u zgradu Vlade, a potom otrčao na nedaleki Jabukovac (u blizinu Veleposlanstva Republike Srbije?) i tamo si oduzeo život, prethodno na svome Facebook profilu ostavivši poruku: „Dosta je bilo prevara i bezonzirnog gaženja ljuckih vrijednosti bez odgovornosti.“
Već nakon nekoliko sati krenulo je more komentara i odobravanja ovog čina, jer potlačeni i obespravljeni narod podržava svoga revolucionara, kao i Filipa Zavadlava, koji je istim tim oružjem u Splitu zimus smaknuo tri dilera. Pri tome, letargična masa ne računa na to da se sila vrlo lako okreće na sve strane ne birajući žrtve, jer kako je još Andrić pisao u Travničkoj hronici – nema stvari koja nastaje u većoj moralnoj čistoći, ali niti stvari iz koje nastaju veća čudovišta – od revolucije!
Ono što je pak meni ovdje zapelo za oko nisu ni desničari ni ljevičari (jer primjerice niti za ne tako davne podsusedske bombe pod vlakovima još uvijek nitko nije pravomoćno osuđen, pa niti već optuženi sličan fejsbuk ratnik lijeve provenijencije kod kojega su bile nađene čestice eksploziva; sjećate li se toga uopće u ovoj čudesnoj povijesti zaborava?). Nisu mi za oko zapeli niti branitelji (a vele da je mladić iz – kako ta fraza nevjerojatno zvuči – „braniteljske obitelji“) ni policajci (iako, ranjenome policajcu želim brzo ozdravljenje), već činjenica da takvo što može počiniti praktički jedva punoljetno dijete pred kojim je čitav život.
Naravno da će vijesti u sljedećim danima stizati jedna drugu i vjerojatno biti sve šokantnije, a zgražanje ljudi ili čuđenje nad mirnim i dobrim susjedom smjenjivati ogorčenost stanjem u društvu. Ionako su za sve uvijek i svima krivi – drugi.
Stoput sam se pitao, gledajući na čelu države moju generaciju ljudi koji su liječničkim potvrdama izbjegavali mobilizaciju – u čemu je njihova krivica? Pa to što sam ja svoj poziv čekao i dočekao nije nikakva vrlina (a i sam sam zapravo bio isto tako mlad, ne znajući što me čeka, zastranjen nekim pričama o boljoj budućnosti); pa to je naprosto bila stvar moga odabira; tko me je spriječio da pokupim prnje, uzmem neki postdiplomski koji mi se nudio nakon rektorove nagrade i odem van?
Pri tome, pucati u drugoga čovjeka koji radi svoj posao da bi prehranio obitelj ili ostvario snove na dopušten način - može se lako okvalificirati kao duševna poremećenost, ali i do te poremećenosti mora se nekako doći, odnekuda krenuti. Upravo u tome i jest problem psihologije i psihijatrije – da bez određenog sustava vrijednosti one ne mogu dati valjanu dijagnozu, pa tako u društvu u kojemu se hoda sa gaćama na glavi neće nekoga zbog toga podvrći ispitivanju, a od nošenja gaća na glavi do nadmoći nad drugima nije dalek put, zar ne?
Ili, kako to jedan napirlitani djevojčurak, vjerojatno vršnjakinja ovog samoubojice nedavno na fejsu u jednom kratkom klipu kaže:
- Zakej u socijalizmu nije bilo dobro? Pa oni nisu imali niti ajfon!
Barem deset puta gledao sam taj video, a dobar prijatelj, dugogodišnji nastavnik u školi, uvjeravao me satima u to da se ne radi ni o kakvoj glumi; da današnji srednjoškolci ako nisu gimnazijalci najvjerojatnije zaista ne znaju da mobitela prije tridesetak godina nije bilo, a da je to što moje dijete to zna, ili što bi o tome počelo razmišljati kada bi se o tome povelo govora – moj problem.
Mržnja, neznanje, isključivost, ignorancija - uče se kod kuće. Valjalo bi se upitati jesmo li i koliko krivi za to što su pod našim krovovima rasli i mladi ljudi prepuni tih i takvih stvari, koji će tako polupismeni i potpuno nezainteresirani za svako smislenije znanje i trud, lako pasti pod utjecaj simbola, mase, zajednice, grupe bilo koje vrste i fele. Svaka roditeljska rečenica izrečena sasvim usput, za večerom ili nekim gledanjem televizije može pri tome biti fatalna, jer će ih učiti tome da je sasvim lako i jednostavno za svoje probleme potpuno nekritički okriviti drugoga; pripadnika nekog drugog naroda, ili vlasti, ili neke društvene grupe koja je drugačija, svejedno je. Svaka usput izrečena riječ kojom smo ljude u pustoši svoje tamne i izgubljene duše nazivali tukama, pederčinama, anemičnim govnima, lignjama, fićfirićima, vratit će se kao bumerang. Otuda, pa preko postova u kojima će se slaviti skidanje Srba snajperom, do pucanja u druge ljude, očito je – jako je kratak put. Ne za nas – za one koji dolaze. Ili bi trebali doći, a nikada više neće.

Kako, kako to?

12.10.2020. u 17:38 • 17 KomentaraPrint#^

srijeda, 07.10.2020.

Plamen



Izvor: pixnio.com

Nekidan, u moru strašnih i tragičnih vijesti na internetu, kao prilično malu, zapostavljenu i usputnu crticu pronašao sam informaciju o događaju iz Nižnjeg Novgoroda. Na stranu to što svakom domoljubnom uhu taj toponim već oko dvije godine donosi neku toplinu oko srca, meni se sada ohladio za sva vremena. Vijest je, naime, glasila ovako: Irina Slavina, urednica lokalnog internetskog portala, polila se benzinom, zapalila i umrla na trgu u tome gradu ostavivši prije toga na Facebooku poruku o tome da za njenu smrt treba kriviti Rusku Federaciju. Izgleda da je gospođa bila već – barem u Rusiji - poznata po borbi protiv politike vladajućih, jer je dan prije toga, policija navodno pretražila njezin stan i uzela njen i laptope te mobitele njene kćeri i muža, zbog čega je – kako je napisala – ostala bez sredstava za rad.
Namjerno sam pričekao neko vrijeme sa ovim svojim osvrtom, kako bih pokušao naći vijest o tome što je na tim laptopima ili mobitelima nađeno i ima li to ikakve veze sa tragičnim krajem kojeg je gospođa Irina odabrala, jer sam vjerovao kako bi ikakav ne daj Bože kompromitirajući materijal vlast protiv disidentice olako iskoristila da je ocrni.
Međutim, i takva je vijest izostala: očito, ono što je gospođa Irina napisala bio je osnovni razlog njenog čina.
Sjećam se, još sam bio na fakultetu, sličan slučaj desio se čak i u Zagrebu, pred zgradom Sabora tadašnje SRH, negdje u listopadu osamdesetiosme, radilo se o sada već odavna zaboravljenom Ivanu (zapamtio sam ime) prezimena čini mi se Horvat, koji se na takav čin odlučio radi gubitka posla. Srećom, ako me sjećanje služi, čuvari institucija na tome trgu uspjeli su relativno brzo ugasiti plamen, tako da ozljede ne samo da nisu bile smrtonosne, nego niti posebno teške, ali mi se taj grozan čin usjekao u pamćenje kao vapaj očajnika. Susretat ćemo se poslije sa takvim stvarima puno puta, nije se radilo samo o političkim stvarima (npr. Kurdi) već čini mi se češće i o osobnim problemima ljudi koje je društvo ili netko njima drag odbacio.
Nije mi, nadalje, ovdje nikakva namjera voditi niti polemike o politici vlasti u Rusiji (o tome je dovoljno pogledati primjerice tek dva sjajna filma genijalnog Sibirca Andreja Zvjagintseva – Leviathan ili Loveless), jer ionako smatram da je na ovoj planeti vlasti nad čijim se vladanjem ne treba zamisliti - nimalo, ili tragično malo. Ono što po meni ovaj slučaj posebno izdvaja iz drugih, jest to da do sada nisam čuo da bi ovakav tragičan kraj odabrala žena, napose majka. Bilo je slučajeva spaljivanja udovica u Indiji, ili samospaljivanja žena radi nasilja koje se u vezi sa njihovim udovištvom provodi, najčešće u Aziji ili Africi, ali za takav drastičan slučaj u ovoj, našoj, nesretnoj zapadnoj civilizaciji – nisam još čuo.

Gospođa Irina očito više nije mogla podnositi pritisak vlasti na nju i njen život, i odlučila se na taj strašan korak.
Što je to što jednu ženu koja je dokazana i uspješna u poslu kojim se bavi, fakultetski obrazovana, očito orijentirana na probleme drugih ljudi, zrela, odgovorna; jednu ženu koja, što u današnjem površnom, uskogrudnom i sebičnom svijetu nije nevažno - sasvim dobro izgleda, i koja je – na kraju, ali nikako ne i najmanje važno – majka – natjeralo na ovakav očajnički čin? Svakako ne ono što ženama u posljednje vrijeme, okrivljujući ih za propast ove civilizacije, pokušavaju natovariti: da misle samo na sebe, svoj užitak i izgled, da ne žele više žrtvovati se za druge, da su sebične i bahate (usput, kao da i mi muškarci nismo takvi i kao da je to naše ekskluzivno pravo). Iz vijesti koje dolaze dade se razabrati da je u njenoj okolini bilo ljudi koji su je pokušali ugasiti, ali da se oštro protivila i onemogućavala ih, što znači da se ne radi o jednom trenutku odluke, već dubokom promišljanju svoga kraja.
Možda se radi samo o mojoj zatucanosti ili konzervativizmu, ali moram to ovdje glasno i jasno reći: naučio sam na svijet u kojemu muškarci ginu radi tako površnih, glupih i prozaičnih stvari kao što su politika ili imetak.
Najdubljim dijelom sebe osjećam tiho i snažno zadovoljstvo što se mome životu polako bliži kraj u svijetu u kojemu za takve stvari i na takav nepojmljivo strašan način počinju ginuti žene i majke; one koje su nam uvijek bivale svjetlom, utjehom i radošću u tminama prošlosti i koje su umjele izdignuti se iznad nasilja, nepravdi i sile. Jer, što se sile tiče, za nju nema drugog lijeka osim onog kojeg je otkrio još jedan davni rimski car imena Marko Aurelije, a suština tog lijeka sastoji se u tome da je blagost nepobjediva.
Nepobjediva?
Ili se radi o onome što moja ostarjela duša više ne može pojmiti: da je srce gospođe Irine bilo toliko nepojmljivo veliko da u njemu mjesta ima i za kćer i za supruga i za sve druge ljude i da ljubav prema jednome ne potire onu drugu? Od Irine bi se onda dalo učiti o tome kako se to može toliko voljeti, ali bojim se da srca nas, običnih ljudi nisu niti izbliza toliko velika i da u njih ne može stati baš puno: dvije ili tri stvari, možda jedna duša i malo što još drugoga, tragično malo.
Jer, negdje sam davno čuo definiciju dobrog čovjeka; to je – kažu – onaj koji nikada neće do kraja biti zadovoljan dok oko njega postoji itko tko imalo pati. Taj plam, taj plamičak – jedini je izvor svjetla za čovječanstvo u ledenoj tmini povijesti.

07.10.2020. u 10:59 • 20 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 05.10.2020.

Priče o smislu djelovanja




„Rat je otac svemu, svemu kralj: jedne je iznio kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, a druge slobodnima." Heraklit Efežanin, prije oko dvije i pol tisuće godina

Priča prva, možda ne i bitnija po značaju, ali jako indikativna. U manjem gradiću sa periferiji velegrada postoji dvorac i uz njega divan perivoj. Dvorac je sagrađen prije kakvih stopedeset-dvjesta godina; njegovo održavanje posebna je priča koja nas sada ovdje izravno ne zanima; jedino čega se mogu ovako na brzinu sjetiti jest detalj kojeg sam slušao u nekoj radio emisiji koja je svojedobno na nacionalnom radiju bila posvećena tom dvorcu, a u njoj je sudjelovala jedna starija gospođa, očito povjesničarka umjetnosti, koja je nakon dugog izlaganja voditeljice o povijesti kraja i dvorca zaključila kako ovaj naraštaj očito ne zna što bi s time smisleno učinio, pa da je njegov zadatak konzervirati stanje i održavati ga za budućnost, za one koji će doći i koji će takvo što umjeti. Hajde, valja priznati, prije nekih dvadesetak godina doista je i bilo radova na uređenju dvorca, stavljena je nova žbuka i uređen krov, a unutrašnjost je praktički ostala netaknuta. No, nije to ono što je predmet ove priče.
Okolinu dvorca čini predivan perivoj kojeg je očito gradila i sadila vješta ruka posvećena tome poslu. Grofica je, prema predaji, angažirala vodeće hortikulturne stručnjake onog vremena i ovisno o konfiguraciji terena, položaju u odnosu na sunce i drugim važnim stvarima, određivala mjesta sadnje i izgled perivoja. Posljedica jest to da je perivoj uređen tako da čovjek stvarno na nekim mjestima osjeća posebnost mjesta, dobre vibracije i spokoj kojeg staro i bogato drveće širi u okoliš. Dolazak, makar i radi nekoliko časaka šetnje ili odmora na mjestu okruženom starim brezama, hrastovima, kestenima, orasima, u poljima medvjeđeg luka ili maslačka, jamči trenutnu tišinu i veselje. Doduše, odavna već otvoren je na rubu perivoja golf teren, a uz njega i klub sa kafićem, što u pravilu nekoliko puta dnevno znači prolazak automobila perivojem, za one koji ne žele hodati, pa makar takvo što bilo i zabranjeno istaknutim znakovima. No, dobro, što je tu je.
Klub se s vremenom pretvorio u unosan biznis za vjenčanja i razne proslave, kada se uvečer oko zgrade znadu okupiti i desetine vozila. Ali, niti to nije bilo dovoljno. Ono što je sada učinjeno jest to da je nekidan s donje strane šume, od ceste koja povezuje gradić sa novim trgovačkim centrom, ispod travnjaka pretvorenih u golf igralište, probijena nova cesta: ona ne ide kroz sam perivoj, ali vodi potajice do njega. Sada više dame i gospoda u finim cipelicama i odijelima neće morati štrapacirati petstotinjak metara po sitnom šljunku, jer je omogućen dolazak vozilima do samog golf kluba. Ne treba sumnjati da će ovakva prilika već za koju godinu značiti i parkiralište tik do samog dvorca, u perivoju, a potom možda i još štogod drugo. Ono što je meni jasno jest to da će se naša djeca teško u poznijim godinama sjećati kako je taj perivoj izgledao, dok ga unuci vjerojatno neće niti upoznati. Uopće ne sumnjam da je čitav taj projekt popraćen odgovarajućom pravnom regulativom i da je sve učinjeno po zakonu.

Priča druga, ona strašna i pomalo nevjerojatna. Još prije koju godinu u prigradskom vlaku načuo sam da je uprava gradića uspjela namaknuti novac iz fondova Europske Unije za uređenje vodotoka i korita lokalnih rijeka i potoka. Na stranu to što je još prije desetak godina planula neka aferica sa staništima rijetkih ptica na ušću rijeke Krapine u Savu, pa kao da to nije bilo dovoljno, nakon izgradnje lokalnog kolektora otpadnih voda, krenulo se u uređenje korita potoka koji sa sjevera vodi u bogate i praktički nedirnute šume, kilometrima daleko.
Taj projekt nije stao negdje na kilometar ili dva od posljednjih kuća, tamo gdje bi imao smisla i možda čak neke potrebe; on zahvaća duboko, do kraja, dokle god se dade i može i dogle god ima para. I ovdje, uopće ne sumnjam, sve se radi po pravilima: lokalna vlast, ili državna tvrtka za vodoprivredu, ili netko treći - namiče novac od Europe, a potom ga na nekim natječajima dijeli sa izvođačima radova. Uloga tih izvođača radova zapravo se svodi na običan ekocid: sa obje strane korita u nedogled, u širini od desetak pa i više metara, prolaze ogromni bageri i ruju, kopaju, čupaju svo raslinje. I tako kilometrima u pustoš i nigdinu; na mjesta na koja – vjerujte mi na riječ – niti moja noga nikada nije stupila. Ona prekrasna travnata dolina između dvaju sela na sjeveru i zapadu, koju su omeđivale ceste što se u gradiću račvaju na te dvije strane svijeta udaljavajući se i štiteći taj pojas netaknute prirode - sada je jedna blatnjava kaljuža. Sav živi svijet u tom pojasu oko potoka iskorijenjen je kao da je koritom prošla ruka nevidljiva čudovišta.
Još dok se priča odvijala u blizini naselja, razgovarao sam sa jednim čovjekom, očito vlasnikom zemljišta uz potok, koji je sakupljao razrušeno drveće i u nevjerici pokušavao spasiti što se dade, govoreći kako tako ogoljeno korito potoka, bez drveća i raslinja koje bi čuvalo zemlju, s godinama i prolascima bujica i poplava postaje veliko i pusto, jer se njegove pjeskovite stranice gube i nestaju, budući da ih nema što držati.
Ako ona priča sa početka i ima nekog smisla, jer cesta omogućuje vozilima prilazak do nekog mjesta, ova druga nema baš nikakvoga: nikome nikada taj potok nije donio neku poplavu niti ugrozio bilo čiji život ili imovinu.
Jedini smisao svega, koliko ja to mogu razabrati, jest zarada pod svaku cijenu, bez obzira na bilo kakva prirodna ili moralna načela.
Pitat ćete sada, zašto ne djelovati, prijavljivati, vikati? Sve je to već odavna poznato svima kojima treba biti poznato; dapače – od strane vlasti sve je i odobreno. Nekada uspješna vlast koja je gradila ceste, ili barem nadograđivala vrtiće i škole, sada prvenstveno vodi računa o namirenju svih svojih pipaca. Očito, sve je po pravilima. Ovaj svijet ne funkcionira više uopće radi bilo čega drugoga, do li radi ostvarenja profita, kao vrhunaravnog načela.

05.10.2020. u 07:04 • 10 KomentaraPrint#^

četvrtak, 24.09.2020.

Ahilej i duboka država



Izvor: radiokameleon



Poslovično trom kakav jesam, zanimljive će me ideje i razmišljanja ljudi na blogu ponukati na to da neke misli kiselim više dana. Svaki smisao diskusije na matičnom mjestu do tada već je prestao i život je otišao dalje, a ja sa svojim sporim paljenjem uključujem se tek naknadno. I što ću onda, nego zahvaliti drugima na idejama i guranju (a i Jelen i La Bruja ovdje bi se i bez izričitog navođenja prepoznali, zar ne?), dok moj dizelaš ne dosegne neku radnu temperaturu.

Zamišljam klub u uličici nedaleko centra grada, par stanica tramvajem. Vani je mrak; maglena zagrebačka jesen uvlači se pod kožu i štipa lice, a ti o ulazu možeš samo sanjati; jedina ulaznica jest poziv. Tamo se toči najbolje kuhano vino, teče med i mlijeko i dogovaraju najbolje stvari, nema tu iznimke. Pozvan ćeš biti samo ako si dio elite; nije presudno to s koje si strane spektra i da li negdje u javnosti otvoreno ratuješ sa drugima s kojima ćeš unutra kartati, piti, zabavljati se. Moraš biti pozvan i druge ti nema; niti jedan posao, niti jedna prilika, niti jedna stvar neće biti realizirana ako nisi unutra. Mislim, neka bitna stvar; ovo drugo, neko kokošarenje, sitničarenje, to će biti prepušteno ljudima sitnog zuba. Ostalo, nikada. Ili, nekada, ali završit će kao onaj nesretni klinac-knjigovođa negdje u dravskoj pustari, ili ona gospođa čiji je auto nađen kod savskog nasipa.

Takvo smo društvo: sve se zna, i ništa se ne zna, a tek onda kada se pronađu sanduci puni novca ili kada se vrećice s milijunima predaju (pa tko naleti, ako i to), svi se zgražaju i nitko ništa ne zna – pa čak nitko niti od ovih što su bili unutra; ovih što ne mogu ući bez poziva?

Ne mogu za sve to biti krivi drugi; jer su stvari možda bile desetljećima nepoznate. Ne, ovdje se priča uvijek nastavlja na isti način: prvo idu ideali, potom koferi sa novcem, a na koncu zgražanje i uzdasi. I tu više nema nikakvih iznimaka radi li se o ovoj ili onoj partiji, struci, vremenu. Pa netko tko dobiva najviše glasova na onom mjestu gdje bi morao voditi računa o drugome, potrebitome, gladnome, nemoćnome, jer to mu je hajmo reći nekakav program, taj se slika sa deset godina mlađom trofejnom ženkom ispred postfuturističke vile sa bazenom… zar su krivi ti drugi za to što zapravo i svi mi težimo samo tome, istome: imetku, pokazivanju, blještavilu, i za to što u tome zgražanju nema nikakvog istinskog osjećaja, do li puke zavisti i saznanja da bi svatko, samo da može, samo da mu bude dano, samo da na tren bude pripušten do kopanje, učinio to isto?

Potpuno mi je jasno što se zbilo devedesetih i da su stolice bile rezervirane unaprijed; normalno je bilo da će se netko tko ima moć barem usuditi zadržati je, makar u sasvim drugoj formi, ali elite ne mogu biti krive za to što ih se bira desetljećima i što dolaze na vlast na uvijek isti način, a da ljudi ne preispitaju svoje prioritete, ne pokušaju korigirati svoj sustav vrijednosti i ne promijene se; ako ništa drugo, a ono radi djece kojoj ostavljaju svijet.

Tu onda više nema podjele na mi i oni; svi smo dakle Oni – samo je pitanje kako smo blizu izvoru i koliko smo dobro nagrađeni, odnosno – koliko nas udaljenost od njega frustrira.

I zato, herojstvo nije odabir; herojstvo može biti tek čin u zrcalu puke nužde. Ahilej ne maše svojom mačetom zato što bi tako morao, već zato što tako želi; on je spreman „nezrelo“ poginuti za svoje ideale, a svi ostali – kako vidimo – spremni su manje ili više smjerno dugo i zrelo živjeti za njih, samo neka ta smjernost bude garnirana odgovarajućim nagradama. Ahilej nije heroj; Ahilej je zaigrani dječak koji radi ono što jedino umije; heroj je onaj tko nema drugog izbora nego uzeti mač u ruke i sjeći, jer ako to ne učini, gine.

Mislio sam u jednome trenutku, vidiš - Ahilej – pa to je oličenje mladosti; kako veli ona stara i mudra – tko u mladosti nije bio radikal, taj nema srca, a tko u starosti nije konzervativac, taj nema razuma…

Ma dajte, puste tlapnje; nikakvi Ahileji ne mogu ovdje više pomoći. Ulaz u klub dobro je osiguran; jedini način da Ahilej uđe unutra jest da dobije poziv. I nemojte misliti da mnogi Ahileji prije njega već nisu… tako.

Ili, kako veli onaj čini mi se svetac, znak da je netko dobar čovjek jest samo to da se ne može osjećati dobro dok je ljudima oko njega loše.

Da li je jedini način da klub prestane - potop; vodostaj od četiri metra preko naših glava; hoće li ikada više biti spokoja prije nego li počne lebdjeti duh nad vodama?

24.09.2020. u 18:43 • 13 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 14.09.2020.

Črmažev vrh i djedovina




Jedna od posljednjih vrućih nedjelja kao stvorena je za to da se ode u Gorski Kotar. Tamo je i djedovina, zemlja od gotovo jednog hekatara, na tisuću metara nadmorske visine; dvije generacije nisu imale pojma gdje je to, a ja sam eto taj koji je svojedobno za to angažirao i mjernika i na neki način učio sve ove godine djecu kako doći do tamo; barem da znaju gdje je ta zemlja medvjeda. Do zemlje se ne može autom; nekada – kada sam počeo ići tamo – uz veliki oprez se moglo po makadamu, ali sada je nakon petnaestak godina put razlohan bujicama; tim više – imam dobar razlog za ukupno nekih sat i pol hodanja. Ruksak na leđa, dječicu u vozilo i za sat vremena već smo na Polanama iznad Delnica. Ovaj puta upoznajem i legendarnog gospona Džonsa, starog planinara, koji me u hladu stare bukve pored bivšeg lovačkog doma upoznaje sa aktualnostima, izletima na Velebit, planovima o uređenju ceste do Starog Laza i naravno – poziva na noćenje u nekoj budućoj prilici, uz roštilj i domaće specijalitete. Velim da bih radije negdje razapeo šator, što ga oduševljava.

Odlazak na zemljište skopčan je ipak, negdje u primisli, sa davnim pričama o medvjedima, koje je djed pričao još kada sam još ja bio mali. Ima već gotovo stotinu godina kako na tom zemljištu nitko ništa nije radio, niti kosio, niti sjekao stare bukve; uočavam da i nema previše grmlja, a staze koje se pružaju visokom travom ugažene su od prilično visoke divljači. Zemlja nije niti uz makadam, imamo još dvjestotinjak metara hoda slabo utabanim putem po livadi. Prilično glasno razgovaramo i mašemo štapovima čisteći put od paučine među krošnjama; tako činimo svakog ljeta barem jednom; nastojim djeci prikazati da se ne radi samo o nekom materijalnom bogatstvu, nego i dubokoj povezanosti čovjeka sa zemljom od koje je nekada živio. Ima tih njiva još, malenih i raštrkanih oko Delnica; neke su bile krumpirišta, a neke su bome i u blizini izvora vode; godine prolaze a ja ipak ne posustajem u posjećivanju. Jedna od stvari koje me odvraćaju jest zapravo ona koja lokaciju čini idealnom: blizina mora, koja me svaki puta vuče na kupanje umjesto dužeg boravka. Medvjeda naravno ne susrećemo, jer prisjećam se davne rečenice jednog starog planinara negdje na Medvednici: ne boj se ti sinko životinja, neće one tebi ništa. Ljudi se boj˘!

Nakon vruće i dobre kave iz termosice i kratkog odmora, vraćamo se na Polane, ali kako sada imamo dosta vremena, pada dogovor da usput odemo i na Črmažev vrh, obližnji travnati proplanak sa lijepim pogledom prema sjeveroistoku, Skradu, Kleku… Tamo nalazimo čak i pečat sa sandučićem i tekicom za upisivanje, pa se nakon kratkog razgledavanja spuštamo do vozila. Nakon toga, naravno – odlazak na ručak i kupanje na more, ovaj puta odabiremo uvalu Scott i Oštro; more nije toplo, ali se kupati još uvijek itekako dade.

Eto, misija za ovu godinu je ispunjena. Jednoga dana, siguran sam, netko će znati i umjeti ponovno to imanje pretvoriti u bogatstvo, pri čemu mislim na ono bogatstvo koje sam viđao u djedovim očima kada je pričao priče o sječama, kosidbama i radovima na zemlji. Do tada, na meni je da to znanje u obitelji održavam, da ne nestane. Zašto to tako osjećam, teško bih znao riječima objasniti. Dovoljno mi je vidjeti to nešto u očima mojih, sada više ne tako malih klinaca, kada ponovno kroče na tu zemlju.

14.09.2020. u 10:04 • 13 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 07.09.2020.

Danas



I sutra će svanuti; nema u to sumnje, ma što se danas zbilo. Ptice će u zoru pjevati kao da svijet ovisi o tome - a mi o tome ništa ne znamo - dok dugačke sjene mrznu u rosi, a tihi vlakovi nestaju u daljinama.

Ono po čemu će ono sutra pamtiti ovo danas, to je ono što se čekalo mjesecima: djeca su krenula u školu.

Ne računaš posebno pri tome malenu dječicu kojoj je škola odavna već uglavnom na žalost u planovima roditelja postala mjesto na kojem će dočekati da dođu s posla; ono što u njoj uče moglo bi možda stati u tri bilježnice, ali je prevažno to što dobiju, ako dobiju – u očima i osmjesima svojih učitelja koje će pamtiti čitav život: sigurnost, pouzdanost, povjerenje, lojalnost. Pamtiš to još po sada već prilično davnom slučaju svoje kćeri koja je nakon tridesetipet dana bolnice prvog dana po povratku u školu, bez ikakva upozorenja, u drugom osnovne pisala test iz matematike. I napisala ga skoro sa stopostotnom točnošću, jer smo u posjetima u bolnici razgovarali o tome što rade u školi, jer si joj objasnio redoslijede i zagrade i jer je sama memorirala tablicu množenja.

Nakon tog iskustva shvatio si da negdje do petog razreda možeš /pored učitelja kakav je bio taj i kakvih je srećom malo/ s većim uspjehom gotovo sam školovati svoje dijete tek obrazujući ga, ali pri tome stvarajući čudaka neuklopljenog u društvo. Ono što škola daje toj maloj djeci, uz naviku rada, discipline i slušanja, na prvom je mjestu stvaranje povjerenja u ljude. Malena djeca socijalizirajući se uče da čovjek čovjeku nije samo vuk, i s uspjehom to - srećom - u većini slučajeva i nauče.

Druga priča počinje tada kada hormoni počnu činiti svoje; s tim se razdobljem života poklapaju velike promjene, izabir škole, zanimanja, zvanja. U to doba škola već postaje mjesto ozbiljna učenja, specijalizacije, stjecanja priličnih znanja, što u lavovskm dijelu zavisi od znanja i sposobnosti profesora; samoukih je tu malo ili nimalo. A najvažnije je to da velika djeca, izrastajući u ljude, moraju prihvatiti činjenicu kako na bilo koji dopušteni način moraju pronaći svoje mjesto pod suncem, pa makar bili tek još jedna cigla u zidu, te da je jedini istinski način na koji pohlepom i blještavilom lake zarade zatrovano društvo cijeni postojanje pojedinca – korisnost, upotrebljivost, raspoloživost; moraju naučiti da si na društvenoj ljestvici vrednovanja na prvom mjestu tek puka roba. No, moraju naučiti i da je to tek jedna dimenzija stvarnosti; da se živjeti treba u barem dvije dimenzije istovremeno: u toj, hladnoj i proračunatoj, koja će ti jamčiti opstanak i u drugoj, u kojoj čovjeka određuju emocije, voljenje, iskrenost; u toj drugoj dimenziji čovjek stječe prijatelje i simpatije i najčešće je čuva pred prvom kao sam kalež spasenja.

Važno je naučiti pronaći ravnotežu između jednoga i drugoga; znati da se ne može živjeti samo od jednoga ili drugoga, ili bez jednoga ili drugoga, odbacujući ono što nam se ne sviđa i u čemu ponekad polučimo neuspjeh. Često si svojoj djeci govorio: izaberite za zanimanje ono što volite, jer inače ćete žalosno velik dio života provoditi radeći ono što ne želite, u društvu osoba sa kojima ne želite biti. Ali, ako vas i takvo što zapadne, znajte da takvo stanje nije konačno; da postoji uvijek neki izlaz i ma kako rijetki bili - trenuci onoga što volite; pronađite čvrste točke u svemiru koje će biti kuke o koje ćete okačiti svoje duše u odmoru i okrepi.


Nemoguće je takvo što naučiti u virtuali: nužno je brusiti dušu o druge ljude. Neizbrušene duše venu na livadama kao kasno probuđeni leptiri.


No, bez gledanja u oči, ljubav je tek puka tlapnja.

Zato, ma kako se bojali da će već za dva tjedna zaraza još gore i jače krenuti među ljude nego sada, moramo znati da će svijet u nekoliko godina propasti ukoliko se djeca ne budu družila, zaljubljivala i prijateljevala; dobit ćemo sigurnost pod staklenim zvonom za gomilu čudaka i sociopata koji će sutra voditi svijet. Jest da niti ovaj sada ne izgleda bitno drugačije, ali ono što ga još uvijek drži na površini, to je nada.

Dobro zato veli pjesnik: "Ili si njihov, ili si naš, druge nemaš!" E pa, odbijam biti isključiv, napose u situaciji u kojoj kao i ova natrula ali legitimna vlast, a kamo li običan sluđeni puk - znadem malo ili ništa o nečemu. Nisam bolji od drugih; zato stavljam masku gdje moram, poznajući pri tome u srcu jasnu granicu od koje ne ispunjavam naređenja koja nanose drugima zlo.

Jeste li zamijetili kako su oči drugih ljudi ponad tih maski postale veće, ljepše, važnije, punije, rječitije?

S druge strane, sa radošću šaljem sina astmatičara sa maskom u džepu nakon pola godine u školu, jer ako djeca ne budu živjela punim plućima gledajući se u oči, ovaj svijet bi po nama, starcima čija su srca u žalosnoj većini puna mržnje, prezira, straha i isključivosti, davno već otišao kvragu. Mladost, ljubav i iskrenost jedina su, doista - jedina nada ove umorne kugle, ako ih barem malo naučimo oprezu.
Na koncu, sve to netko od gore vidi: pa da nam je i dolinom smrti proći, zla se ne plašim...

Takvo što potpuno je dakle vrijedno života svih nas, ma kako osjetljivi i rizični bili, koji smo nešto proživjeli, pa čista srca moramo reći da je glavnina onog najljepšeg zapravo već iza nas. Radi nekoliko godina ili mjeseci sigurnosti nemamo prava oduzeti mladost i život onima koji dolaze. To najbolje vidiš u očima svoga maturanta kada jutros zaključava vrata kuće iza tebe dok se sprema za školu.

Nama će, ipak, ostati pjev kosova u ledenoj rosi, među dugim i tamnim sjenama kasnoljetna jutra. Bože, tako nisu pjevali već odavna, a svježina nedjeljna plava neba ponovo će sjajiti nad nama, jer svijet obasjan snažnim rujanskim suncem dugo već nije imao takvu jasnoću.

Blizu je druga obala.

07.09.2020. u 05:55 • 15 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 24.08.2020.

Što tko zna...

Znamo mi te i takve, odavna; znamo, dapače i to odakle im nešto, ili tko je što stvorio, ili kako će to završiti. Manje ili više, znamo sve. A i ono što ne znamo, ima od naših tko će znati. Jer, ne postoji ništa što ne bi nastalo iz nečega, ili što se u nešto pretvorilo ne bi, a da bi pri tome usfalilo znanja.

Znamo, tako, i za taj virus. Stvorili ga Kinezi. Ili Amerikanci, pa podmetnuli Kinezima, da bi mogli reći: oni su krivi. Ili Rusi: znaju sve, prije ostalih; bace u bunar par desetina tisuća života i imaju cjepivo. Ili nemaju, jer to ne žele objaviti. Ali znaju. Ili će znati. Ili su znali. Sve.

Čovjekov doživljaj svijeta utemeljen je na znanju. Dapače, sva sigurnost koju osjećamo postojeći bazira se na onome što znamo, jer predviđamo i ne očekujemo iznenađenja tamo gdje ih je rijetko ili nikada bilo, a sve to utemeljili smo - eto - na tome što u našem malom djeliću Svega nije do sada bilo drugačije. Optimizam saznavanja u kojem smo odrasli čitajući prije spavanja debele i velike knjižurine poput Svijeta oko nas, zaživio je u stvarnosti kao opće mjesto. Svi mravinjaci budućnosti i svi izumi izmaštani u dalekoj prošlosti ostvarili su se i odvili, pa sada letimo i komuniciramo siti i zadovoljni kao nikada prije. Mala ali odabrana skupina znalaca izumila je, stvorila i provjerila sve te stvari, dok smo mi spavali u blaženom neznanju, pa sada smijemo i možemo uživati blagodati njihova rada. Ljudi su to kojima se može, zapravo – mora vjerovati, jer dok mi hrčemo i snivamo, oni rade za našu budućnost. Plaćeni su za to. Ne priznajemo gubitke i poraze i boli i bolesti, jer one nisu za nas. Mi znamo, i to nam daje auru sigurnosti i nepogrešivosti.

Posljednja od posljednjih stvari koje čovjek nikada ne bi priznao samome sebi, pa makar umro, jest to da nešto ne zna, da ne razumije, da ne shvaća. jednostavno: da ima premalo stvari koje su poznate i osviještene i točne. Poznajemo druge ljude, i ako im već ne možemo vjerovati, a i zašto bi, jer i oni će nas kao što bismo i mi njih – zaskočiti, iznenaditi, oteti - samo da im je dati priliku, moramo im ne vjerovati – kao što smo ranije vjerovali onima koji su svijet stvarali za nas. Da su pravi, i da im se vjerovati može, bili bi kao mi – isti, predvidivi, naši, a ne drugi i drugačiji.

Liježem u hlad na toplu travu proplanka, vruć i premoren od dugog puta... nada mnom šume krošnje i putuju koprenasti oblaci... Žedan sam i oči mi se sklapaju i leđa me bole... Kuda sam krenuo, to možda znam, ali dokle ću doći, to nemam pojma, a sve mi je manje i važno. Među šikarom i šipražjem i ševarjem tog života osluškujem tajni hod drugara jelenka i beskrajno zujanje mušica u zraku... Ne znam više ništa, a pomalo i ne želim znati. Ne zavidim onima koji dolaze, ali sam oduševljen njihovim veseljem... Takav sam valjda i ja, onomad bio. Vjerojatno zato što sam vjerovao: briga me za ono sutra; malo ću živjeti, sada.

24.08.2020. u 15:16 • 10 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 10.08.2020.

Oko Učke



Dolazi praznik, a to znači – imamo auto! U takvom okružju niti loša prognoza ne može pokolebati entuzijazam micanja stražnjice radi gledanja nečeg novog. Cilj je dočepati se mora, barem na sat-dva - makar i sjekire padale. Naravno da nije teško postići konsenzus večer prije, makar to sve koštalo i ranog ustajanja. Stoga smo već prije sedam na cesti; enc je napunjen, dobre vibracije neupitne.
Gorski kotar nije toliko kišovit koliko smo očekivali, ali što si bliže obali, vjetar se pojačava. Izlaz u Delnicama; posljednje mjesto do kojeg se može autocestom, nudi na žalost nešto gubljenja vremena radi čekanja na naplatu, a onda – Lokve i Gornje Jelenje. Starom cestom začas smo opet na Grobniku, pa se kod Vrata Jadrana spuštamo prema Istri i odlazimo u Preluk na odmor. Dok ekipa željno srče jutarnju kavicu, ja ne propuštam kupanje, a u tome me ohrabruje prizor neustrašivog starijeg muškarca koji unatoč jakom vjetru i prijetećim oblacima na nebu - bezbrižno vuče svoje dionice. I stvarno, nakon početnog šoka, već za minutu ili dvije voda mi postaje zapravo ugodna, tako da mi se i ne žuri izaći. Nakon ovakvog osvježenja, više mi se ništa ne može dogoditi što bi me oneraspoložilo!
Brišem se, uklanjam prilično jakom vjetru i presvlačim sa pogledom na Učku zdesna i Rijeku slijeva; plan je slijedeći: posjetiti slap Copot, ili koliko se bude dalo, a potom preko vrha Učke spustiti se ponovno do mora negdje oko Ičića. Bit će sasvim dovoljno za jedan dan.
Što smo dalje od Rijeke, nebo je sve vedrije, pa s druge strane tunela - već tamo oko Lupoglava - trebaju sunčane naočale. Skrećemo na cesti desno podosta prije Buzeta, a nakon Roča – prema naselju Strana, gdje ostavljamo auto, pa nakon kakvih pola sata tumaranja predivnim zelenim livadama dolazimo do izneneđujuće suhog korita potoka koji vodi do vrha slapa. Predivan je pogled na zelenu Ćićariju i Buzet u pozadini slapa kojeg neki zovu Copot, a neki Sopot (našao sam jednu varijantu dolaska i na blogu našeg vrijednog kolege Viatrixa, koji je prava riznica za ovakve stvari).
Nakon posjeta Kotlima (od bujica neprepoznatljiva blatna voda umjesto lijepe zelene koju smo znali viđati u proljeće) i Humu, vraćamo se do vjetrovitog Roča radi kratke šetnje, jer je zatvorena cesta preko Boruta, pa zatim odlazimo do naplatnih kućica na istarskoj strani tunela. Tu treba skrenuti nekoliko stotina metara prema Labinu, a već ubrzo dolazi parkiralište i staza za Velu Dragu, u stvari Vranjsku Dragu (našao sam oba termina); prirodni fenomen sa poznatim stupovima tako privlačnim alpinistima i sa velikim zidom Ćićarije u pozadini. Nakon šetnje od kakvih ćetvrt sata u oba smjera, odlazimo do vozila i pravac Poklon.
Kada smo stigli na Poklon, uz kratka usputna zaustavljanja u Veloj Učkoj sa predivnim vidicima, spoznajemo da je već prilično kasno, pa da nema vremena ponovno se penjati na vrh Učke, čak niti vozilom do nekuda, gdje smo već više puta bili, tako da se zadovoljavamo šetnjom po Poklonu i glasovitim pogledom na Kvarner od planinarskog doma te okrepom iz ruksaka na klupicama u obližnjem hladu (vjetar je toliko jak da nismo požalili što smo uzeli duge hlače i jakne). Poklon budi sjećanja na davne dane kada se do njega i vrha dolazilo pješke od Veprinca, jer drugog načina za one koji nema automobil – nije bilo, a to je značilo i po četiri-pet sati uspona u jednom smjeru. No, za takvu ljepotu, niti to nije bilo teško, osobito kada i nismo znali za bolje, više i drugačije.
Nakon Poklona, već smo dobrano zašli u poslijepodne ovog neobična dana, pa slijedi spust do Ike, parkiranje i još jedan ugodan kupanac. More je puno slatke vode od bujica što se od noćašnje kiše spuštaju sa obronaka planine, ali to nas ne smeta da uživamo, kad smo već tu. Nakon obavezne šetnje uz lungomare, utvrđujemo da je već kasno – a sutra se radi, pa puni dojmova i pomalo umorni, uz dogovor o vožnji u smjenama ako bude potrebno, dižemo se iznad Opatije i hvatamo riječku obilaznicu. Duga vožnja starom cestom (jer je dionica od Kikovice do Delnica još uvijek bila zatvorena, što nam zapravo i nije teško padalo) budi nade u to da bismo negdje mogli naći kakvu košaru sa vrganjima za kupiti, ali to se izjalovilo – ili je vrijeme bilo toliko loše da se nikome nije dalo u šumu, ili ljudi nemaju volje za takve stvari. No, neka – nabrat ćemo i sami preko vikenda, ili će se već naći kod kumica na placu, koliko zatreba, a ni jesen nije tako daleko.
S prvim mrakom, eto nas i doma. Bio je to jedan stvarno lijep i intenzivan bijeg do mora i posjet nekim lokacijama na kojima nismo nikada bili. Kada popuste vrućine, dogovaramo se, svakako ćemo ponoviti izlet barem do Kostrene ili Bakra, uz obaveznu šetnju Gorskim Kotarom, tamo negdje prelijepim visoravnima, oko Petehovca ili Polana, iznad Delnica. Lešnjaci, vrganji i drenjina taman će u to doba biti aktualni, a niti posjet Kupi (Dolina leptira, dionica od Broda na Kupi do Broda Moravice), koju smo ove godine zasad zanemarili, nije isključen!

10.08.2020. u 09:21 • 13 KomentaraPrint#^

utorak, 04.08.2020.

Sljemena





Subota je i svijet kipti od sunca. Neka svijeta; mi kiptimo još i jače. Meni se upalilo zubno meso, pa boli i žari i natiče. Tebi se u petak desila nemala nezgoda u kuhinji, i jedva smo zaustavili krvarenje, a automobila nije bilo doma jer ga dajemo maloj da ode na posao sada kada je grad prazan; putovali smo negdje na zadnjem kotaču busa dugo i šutke u bolnicu na šivanje ne govoreći nikome ništa; ti u suzama od bolova, sa krpom i zavojem i ledom na šaci, ja – jer šutim kada me strah, i jer teško govorim od upale (a nisam li ipak bolji kada šutim, draga?). Jarko sunce pod tendom usijana kafića, dok sam te čekao i čitao knjigu o plugovima i mrtvačkim kostima, dodatno me usijalo, zaparilo, skuhalo, pa sada odbijam toplomjere srčući mlaku vodu svaki čas, kao sasvim dostatan ponuđeni spas. Subota nas je prikovala za krevet, i nismo mogli drugo do li sjeckati hladnu lubenicu, krijepiti se svježinom njenih komadića i pretplatiti se na neku novu seriju (što bizarniju i strašniju, tim popularniju), pa gledati nastavak za nastavkom u tmini boravka, držeći se za ruke i uzdišući nerijetko. I čekati da prođu zla.
I prošla su.
Već odavna prestala si me pratiti na moja lutanja, jer osim što ti bijahu nezanimljiva, bila su ti beskorisna i nerijetko naporna. Zato me iznenadilo kada smo u svježe nedjeljno jutro pijuckali kavu na verandi i ti si sa radošću prihvatila moju ludu ideju da odemo bilo kuda na Sljeme. Ovakvi, takvi, onakvi, tek oporavljeni i pomalo iscrpljeni vrućinama i nabrojenim nevoljama sa zdravljem; pokupili smo dvoje odraslih klinaca kao nekada, na iznenađenje, dok bijahu malena djeca; izvukli smo ih kao mačiće, prvo na kekse sa mlijekom - iz kreveta u kojima su planirali provesti cio dan. Naime, godišnji su i praznici su i svi su na moru, osim njih, jer tako su odabrali, pa onda oni rade i uče i prolaze probne rokove i idu u autoškole i tečajeve i tko zna što sve još ne obavljaju a što se mora i lakše je ljeti obaviti, pa im želimo jednostavno biti od pomoći, usput, neka nas; jer za nas je sada već nekako nepristojno i neumjesno ići na more pored žive i zdrave Sutle i Mrežnice i šljunčare pod nosom, i pored noćnih šetnji livadama sa kojih svijetle krijesnice i miluju nas cvrčci i žabe. Stoga smo spakirali ruksake i čuturice i stare od blata jedva očišćene gojzerice - značajno se pogledavajući, pa krenuli.
Uska cesta što od Bistre vodi prema Krumpirištu sada je asfaltirana i dobra prometnica; nad Rasuhom smo davno, kada još jedva da smo znali kako se to radi, brali borove i smrekove iglice u proljeće, pokušavajući s više ili manje uspjeha napraviti sirup kakvog je radila moja baka. Bez riječi skrećem i šećemo kratko ali dojmljivo, pod izgovorom traženja ljetnih vrganja u skrivenim stazama koje su nekada uz potok vodile prema Bistranskom sedlu; prije nego li su probijeni makadami i autostrade za izvlačenje drva. Gledamo u stare i izbljedjele markacije što proviruju iz beskrajna svjetlozelena mora, kao u artefakte nekih zaboravljenih vremena, šuteći. Bistra je tada bila nakraj svijeta i značila da si stigao na onu drugu stranu; da si prošao planinu i da smiješ popiti pivu smirenja u prvom dućanu kraj zadnje autobusne stanice sa grad, u koji ćeš se vratiti jer si iz njega bježao – da bi ponovno imao otkuda i zašto pobjeći.
Stajemo kod Oštrice, pa polako ali sigurno, ali sve kraćim koracima, grabimo prama vrhu; prvo do Krumpirišta, gdje već primjećujemo kako je temperatura gotovo proljetna. Dok nam snažni vjetar sa livada mrsi kose navješćujući tjedan u kojemu neće biti toliko vruće, nagovaramo dječicu da odu sama, ne čekajući nas; to sada stvarno više nema smisla. Pogledavaju nas, malo sažaljivo, a malo s osmijehom, pa pristaju – otići će do vrha i sjesti negdje usput. Ponosi, radosni, u nevjerici, jer ipak – nije lako zamisliti da dvoje odraslih bez pitanja ode sa starcima na izlet – gledamo ih u leđa i smješimo se.
Ti znaš, sjećaš se, naslućuješ, da tu negdje, s druge strane Činovničke livade, postoji jedan kratak, ali strašan uspon, no ne govorimo ništa o tome; ja šutim i pjevušim potiho one stare Justinove iz Grand Slama, sada tako prikladne a nekada dosadne i učmale; sva me bol i slabost u ovih sat ili dva prošla u planini i lagan sam kao pero; nailazimo na maline kojih već par godina nisam vidio u divljem grmu, pa poskrivećki (jer ipak, park prirode je to, zar ne?) beremo i kušamo gorkaste plodove, kao neka dva stara medvjeda obodrena veselim žuborom gorska potoka. Grmovi obećavaju bogatstvo; sama kažeš: ovdje treba doći za tjedan-dva, a ja znam da ti znaš što te čeka do gore, pa pomalo ne vjerujem u to što mi se dešava.
Pa hajmo.
Tetive te zatežu i bole; koljena škripe i krckaju; skrivaš užas u očima samo da me ne rastužiš i zabrineš. Pogledavam te ispod oka; daleko sam možda nekoliko metara; ne mogu ti dati ruku jer si pametno izvukla štapove iz garaže za tako kratak uspon, što bih ja svakako nehajno zaboravio; ostali su mi tamo još negdje od Krna ili Japetića. Dišeš sve brže i nemirnije; ne želiš pokazivati mi svoju slabost i strah od toga hoćeš li moći; dva ili tri puta pitam te „možeš li“, pokazujući na vreću koju sam vezao na ruksak i podsjećajući te da sam ti još u autu rekao da nema potrebe za nikakvom žurbom, pa niti ciljevima: doći ćemo dokle dođemo, zar ne? Onoliko koliko sam ovih godina bio kriv jer me nije bilo doma, jer nisam nešto korisno radio kao što si ti ili jer nisam s tobom gledao serije o ubojstvima i prevarama - toliko se sada ti osjećaš krivom jer ne možeš ispenjati sve to bez čestog zastajkivanja. Sjedam na travu nastojeći uhvatiti tvoje oči u mrežu svojih; odupireš se, ali na kraju se prepuštaš: govorim ti njima da znam sve, i da sam uvijek sve znao i da – ako smo i jedno drugome gradili nevolje ne bivajući zajedno i želeći na taj način pokazati da je onaj drugi u krivu – činili smo to zato što smo zapravo uvijek bili skupa, i nikada to nismo prestali biti.
Ni sama ne možeš vjerovati da si uspjela; oči ti sjaje kao malokad; držiš u zraku povezani prst na kojemu su šavovi od petka i koji još malkice pulsira; dišeš isprekidano i kratko. Pokušavam te uvjeriti da nema razloga za dulji odmor i da dalje treba nastaviti, ako to želiš, dok si još vruća a tijelo zagrijano; otpijaš par gutljaja pa skoro ravnom stazom preko skijaških staza krećemo prema staroj žičari, a potom po brojnim stepenicama i prema vrhu.
Bože, govoriš s ushitom, koliko tu nisam bila, a ja ti uzvraćam da kratko; jer kao da je jučer bilo kada smo, sa šestomjesečnom kćeri u nosiljci na leđima, zakrivajući je platnenom pelenom od prvog proljetnog sunca, lutali Donjim Šupljačkim putevima u onim danima kada sam dolazio kući, sanjajući o par kvadrata koje bismo imali samo za sebe, o vremenu u kojemu neće biti ratova i neimaštine i u kojima se čovjek neće trzati na svaki zvuk zvona ili zvon telefona; o vremenima u kojima neće biti mržnje. Prošlo je sve osim posljednjega, ali barem nju i srdžbu smo znali uspješno odagnati svaki put kad bi zakucale na vrata, zar ne?
Dogovaramo sa mlađarijom susret na Puntijarki, jer ogladnilo se na friškome zraku, a i ja, kao da sam iz neke sekte, što li – ne želim podržavati restorane ako mogu planinarske domove, pa kad već nećete do Grafičara, onda hajmo na drugu stranu. Dolazimo nakon kakvih pola sata lutanja tihom i svježom šumom i nalazimo ih na klupici kako kartaju belu i čuvaju nam flašicu sa friško natočenom vodom i magnezijem. Znam što ti je u očima, jer dovoljno je da se samo pogledamo pa da u isti mah osjetimo i sreću i strah: jesmo li dobro učinili kada smo ih tako stvarali za ovaj svijet; da ne budu bijesni i da misle i na druge i da – o čudna li čuda – i dan danas još uvijek žele provoditi neko vrijeme s nama? A znamo da je zapravo ovo tu gdje smo sada - to sveto mjesto na kojemu smo tada tako odlučili; sada smo samo došli vidjeti jesmo li ono što smo tada zacrtali i zamislili - proveli u djelo.
Nakon dobra i obilata ručka (a i meni na moje muke baš fino prija topao raskuhani ričet sa zgnječenim češnjakom, kao melem na sve rane i univerzalan lijek za sve boli), polako se u već kasno popodne vraćamo do auta, a svaka postaja i svako drvo nose uspomene na nešto davno, lijepo i tajanstveno; više očima nego riječima pričamo jedno drugome i podsjećamo se na ono kroz što prolazimo – ovdje Činovnička, tamo kapelica; ovdje odvojak za Stube i Srnec, a tamo za Kraljev Vrh.... Dok se spuštamo posljednjom livadom, ne mogu vjerovati što čujem iz tvojih usta:
- Čuj, veliš, ovo bismo stvarno morali ponoviti, barem nas dvoje sami, jel da?
Pa se sjetim svih rijeka i dvoraca, svih jezera i šumskih puteva što smo ih u posljednjih četiri-pet godina prehodali i vidjeli, nas dvoje, nadoknađujući tako one godine kada nas je to nešto nemalo i tamno tjeralo u stranu, da dokažemo onome drugome da smo u pravu, a u stvari radeći ono što se ionako moralo, podmećući svoja leđa kako je tko stigao i gdje je stigao, ne čekajući da to učini onaj drugi, da bi sve funkcioniralo i da bi pilad rasla i izrasla. Sada, kada to sve gledam odavde, mogu reći samo jednu stvar; hvala ti Bože, što nisam imao više slobodna vremena pored svih obaveza, jer da jesam – ti prvi znaš; ne bih ga mogao bolje provesti nego što sam ga proveo.
Kako da ti sada objasnim da ponavljam taj izlet svakog dana i da mi ne trebaju više bježanja i lutanja (ako nisu u pitanju neke strašne vrućine ili kakva druga ozbiljna nevolja) odnosno – da čovjeku i ne trebaju nužno noge da bi se uspeo na svoja sljemena? Sada ti pokušavam reći da nemam više od čega bježati, i da nećeš niti ti skoro, daj Bože, imati - ali grlo je suho i ne da reći, pa samo govori:
- Ma da, naravno, ponovit ćemo to, vrlo skoro – velim.
I domećem u sebi: još malo, dok te ne naučim kako se na Sljeme penje u mislima. Odnosno, dok te ne podsjetim na to, a ništa drugo neću niti raditi, od danas pa dok me ima. Onda ćemo opet, kao nekada davno, u nekim novim Fijakerima i na Ribnjacima i u Maksimirima, ili u mislima na njih, sve ispočetka zajedno. Učiti jedno drugo. Dok ne naučimo, da više ne zaboravimo, do kraja našeg vremena. I još malo poslije.

04.08.2020. u 09:57 • 11 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.