penetenziagite

srijeda, 06.02.2019.

Duino, Timava, Trst, magla

Kako je slovenska vinjeta još trajala, nakon posjeta Laguni di Grado jednog zimskog vikenda (odvojak Razdrto-Vilesse), slijedećeg smo se odlučili navratiti na drugu stranu, do zaljeva što ga zovu po Trstu (da, to je grad u kojem bih volio živjeti, kada bih to mogao, smio, trebao), a pruža se na zapad sve negdje do Duina uz obalu koja zavija prema Veneciji (odvojak Razdrto-Sistiana). Niti uporna magla što se vukla (a već na stotinjak metara od obale bivala odmijenjena predivnim zimskim suncem) nije nas odvratila od nauma da posjetimo glasovitu Rilkeovu šetnicu koja se pruža od Sistiane do Duina u duljini od nekih tri-četiri kilometra, a vodi ponad predivnih klifova nad šumnim zelenoplavim morskim dubinama. Ljetnu vrućinu na koju smo navikli posjećujući ovo mjesto sada je zamijenila hladnoća, a sivi oblaci magle podaše moru pod njom još moćniji i tajnovitiji izgled, pa čitav prizor od promatrača zapravo traži šutnju, spokoj i spoznaju o slabosti i prolaznosti pred snagom i ponekad surovom ljepotom prirode.

Nakon šetnje uz more ovom šetnicom, a kasnije i prema u magli skrivenom zamku Miramare, odlučili smo se posjetiti i rijeku Timavu, slabo poznatu i kratku ponornicu što od Štivana, mjestašca pored Duina, putuje prema moru, a mjesto izvora ponornice na površinu tik pred samim ušćem u Jadran poznato je i po lijepoj crkvi Sv. Ivana Krstitelja.

Čovjek ovako skučena pogleda, okovanog maglom, tmurnom bjelinom i zapanjujućom snagom prirode, mora biti upućen i na to da u takvim trenucima intenzivnije i dulje obrati pozornost na svoju nutrinu, pa se pita: čemu ta putovanja i iskanja novih iskustava, je li to tek puko i grozničavo popunjavanje praznine, traženje smisla ili kušanje vlastite snage u usporedbi sa snagom oblaka, sunca, zime, vremena, smrti? Puni nelagode od takvih pitanja što nam sama naviru, bez poziva, pogledavamo se, prvo preko ramena, a potom i izravnije, češće, u oči, ugrožavajući pri tome plašljive korake što ih činimo po kliskoj kamenoj stazi; pa tražimo sjenu, sumnju, slaboću u ovoj hladnoj pustinji.
Tek dug i posvećen osmijeh razbija grudobrane šutnji; pred govorom lica, riječi postaju suvišne.

A što se tiče riječi; kojima su potrebne... uopće ne dvojim da boljeg odgovora na ova pitanja nema, do li onog kojeg je, vjerojatno šećući istim ovim putevima, dao još sam Rilke u svojoj poznatoj pjesmi o samoći.

Samoća je poput kiše,
U večeri iz mora se diže,
Iz ravnica pustih i dalekih stiže,
Ide u nebo, gdje je uvijek ima.
I tek sa neba pada po gradovima.
Pada prije neg˘ svjetlost je izašla,
kad ulice se okreću spram zore,
I kad se tijela sto nisu ništa našla,
Razočarano dijele puna mora,
I kada ljudi sto od mržnje gore,
U postelji jednoj moraju da noće.
Tad dolaze valovi samoće…

06.02.2019. u 20:04 • 11 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 10.01.2019.

Plitka rasprava o nečinjenju

Po razgovorima sa mnogim ljudima, a potom i po postovima koje sam ovdje tek letimično znao proći proteklih dva-tri tjedna, bilo je očito kako se radi o razdoblju u godini u kojemu su ljudi više okrenuti sebi, smislu postojanja i djelovanja. Na više mjesta zapodjenuo bi se za kavom, ručkom ili u običnom druženju, kakav razgovor o tome što se može ili treba učiniti u zajednici u kojoj jesmo i kako gledati na druge ljude, zajednicu, sebe. Opći je konsenzus da se učiniti ne da ništa i da smo pred tolikom silom stvarnosti nemoćni. Zamijetio sam da se u toj prilici općenito ljudi,, imajući u vidu reakciju na takvo stanje i volju da se nešto učini - grupiraju u dvije skupine: jedna, veća, koja na ovaj ili onaj počiva na odmaku od stvarnosti, snažne volje da istu kritizira i pronalazi (na žalost, uglavnom) krivce u drugima i drugačijima (drugim ljudima općenito, ili obzirom na njihovu struku, stranku, naciju, vjeru, imovinski status...) pa onda otrovnim strelicama bode gdje i kako može; druga je pak grupa u velikoj manjini, a obuhvaća ljude koji su dosljedno okrenuti lijepome i dobrome; ta dosljednost ne očituje se toliko zapravo u okrenutosti i interesu za opažanjem stvari (iako je, vjerojatno, da bi čovjek bio vedar, presudno prije svega zatisnuti oči i uši da ne čuju i ne vide zlo), koliko u načinu reakcije: usudio bih se reći da termin kojeg sam kod jednog dobrog prijatelja pročitao, a glasi - vedra prostodušnost, prilično odgovara zatečenom stanju.

Cinizam s jedne strane pliva između dviju nemogućnosti: prve, propuštanja reakcije koju inteligencija čovjeku nameće kao nužnost /što vele doli "puka bi da ne reče"/ i druge, nemogućnosti išta istinski učiniti po pitanju otklanjanja uzroka nezadovoljstva /jer u protivnome prestaje biti cinizmom i postaje akcija, koja često biva pogubna, krvava, kaotična/. Pobuna je po sebi legitimna, prirodna i ljudska, ali ne uspijeva niti smanjiti, a kamo li uništiti nezadovoljstvo. Ma koliko se razlikovali u početnom slovu pogleda na svijet (k ili c, ovisno o starogrčkoj filozofskoj školi) općenito za sve važi parafraza kako trljanjem želuca nije moguće utažiti glad, pa nezadovoljstvo u pravilu generira novo nezadovoljstvo, a ako izostane uživanje u tuđoj muci, zatvara se krug u kojemu radosti nema. Cinizam jest, kako kažu, oklop ljudskosti, a predstavlja slobodan i samosvjestan izbor pametnih ljudi da protumače i reagiraju na težak, turoban, neizvjestan svijet oko sebe. Pri tome sustav vrijednosti (najčešće okrenut materijalnome, dakle - imanju nasuprot bivanja) i nije od presudna značaja, premda je bespotrebnost – dosljedno – najviša vrlina. Rekao bih da je ta i takva bespotrebnost okrunjena na žalost imperativom da sam „ja“ bolji od drugoga, a tu – kako nas uče mnogi – zapravo i počinje zlo među ljudima. Činjenje zahtijeva selekciju, eliminaciju, nadvladavanje, silu. Zbog toga i otuda i toliko nečinjenja: oportunizam je sveti gral svake entropije; voda dere stijenje u šljunak, a šljunak u prah, sve do ničega.

Vedrina dotle često, makar i u stinim koracima, liječi i krijepi - dušu, pa i okoliš, sužava utjecaj i značenje svijeta na puku pozornicu, vapi za suzdržavanjem, konstruiranjem spokoja i strpljivom potragom za mrvom zlata u jami od blata. Prostodušno vedri ljudi svijetle u tami sebi i drugima, jer oni, a ne cinici, pružaju ruke palima i govore riječi potpore. I u novoj Torreovoj knjizi o životu i smrti (koju bih morao pročitati) govori se, kako proizlazi iz intervjua koje sam ovih dana čitao - zapravo o sličnoj temi: da je velik broj ljudskih života promašen, jer uključenost u sustav i svijet zapravo znači isključenost od sebe, pa što je „uspješnost“ veća, to je i udaljenost od suštine veća. Ako utvrdimo da ostati i opstati u ovome svijetu predstavlja vrlinu - onda se postavlja pitanje postoji li vrlina viša od te i valja li je dostizati. Neću se ovdje nipošto usuditi generalno favorizirati ovaj potonji, necinički pogled na svijet, jer i svojim ponašanjem ovdje nerijetko sam ga znao izdati, pomalo i potiho, kakvom sitnom i tmurnijom upadicom, koja bi možda blažem promatraču mogla promaći kao dobronamjerna šala, pa me se teško u tom pogledu može smatrati dosljednim, no sjetit ću se na koncu jedne mudre čini mi se Andrićeve, koja veli da bi bez aktivnih ljudi ovaj svijet bio nemoguć, ali bez pasivnih - bio bi nepodnošljiv. Za zaključiti je da bezmalo u svakome od nas čuče i po jedan cinik i jedan prostodušni lik, boreći se temeljito, teško i za svog našeg vijeka oko toga kakav će izgledati svijet u kojem jesmo, ovisno o tome koji će u kojem trenutku nadvladati.

Na ovom bi mjestu cinik primijetio: ah, blago siromašnima duhom. Ili, što bi u onom vicu kazao Mujo, između ljepote i gluposti, biram potonje, jer valja podržavati trajne vrijednosti.

10.01.2019. u 20:39 • 14 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 24.12.2018.

Laguna u magli

Nevesela je činjenica da se za puno manje novaca do mora najbližeg ovom dijelu zemlje može stići preko Slovenije, nego primjerice preko Delnica, jer se za isti novac za kojeg je moguće kod nas doći npr. do Gospića – čovjek može sedam dana voziti autocestama susjedne nam zemlje, a razlika u kilometraži između npr. Trsta i Rijeke gotovo da je zanemariva, što ponekad mami i na tu, zapadnu varijantu. Meni ne puno veselija činjenica jest i to da je put do mora na toj, drugoj strani popunjen još i mallovima, outletima i sličnim carstvima koja rado zaobilazim (Villesse, Palmanova…) ali neodoljivo privlače dio ekspedicije, no ista mi ipak daje argument da dio družine privučem na putovanje, pa dok taj dio ostavljamo u tim usputnim stanicama, oni koji su željniji prirode i nekoliko sati novih doživljaja odlučuju se posjetiti najbližu crtu obale između Trsta i Venecije: Lagunu di Grado. Ako smijem, za posjet ovom dijelu Italije preporučio bih gotovo praznu, besplatnu i lijepu novosagrađenu brzu cestu što se pruža od Gorizie do Villessea, te se nastavlja na slovenski odvojak autoceste od Razdrtog do Nove Gorice, a omogućuje izbjegavanje Trsta, dok je kilometraža gotovo pa ista. Ukoliko vas zanima priroda na toj, drugoj strani, onda preporučujem silazak sa autostrade u Sistiani i posjet predivnoj Rilkeovoj šetnici, zajedno sa šetnjom do Miramarea, ali o tome nekom drugom prilikom; taj sam dio više puta posjetio, pa me sada vuklo nešto novo. Sveukupna kilometraža puta ovako nije prešla petstotinjak kilometara, dakle sasvim prihvatljivo za vožnju u jednom danu.
Nakon prelaska autostrade, cesta nas prvo vodi kroz tajanstvenu i lijepu Aquileiu, kojom je prolazila jedna od najstarijih cesta na svijetu (Via Aquileia), zajedno sa lijepom ranokršćanskom bazilikom, koju smo posjetili prije nekoliko godina (a u sjećanju ostaju i ukusne calamari a la Dalmatina iz obližnjeg Terza) no u nedostatku vremena žurimo prema mjestu koje nosi znakovit naziv: Belvedere. Vozilo ostavljamo kod neke oštarije iza koje se od kopna odvaja most sa putom za Grado i navlačeći gojzerice upućujemo se uz obalu na jednu i drugu stranu, prvo prema sada zatvorenom ljetnom kampu, uz kojeg je oznaka kako se radi o ornitološki zaštićenom području, a potom i na istok, u maglom zahvaćenu travnatu ravnicu kojom odlazimo prema obližnjoj pineti. Tišina i mir prevladavaju kako se udaljavamo od ceste za Grado, pa iako se neugodna vlaga pomalo uvlači u kosti, ubrzani hod od nekoliko kilometara jamči toplinu i radost. Put uz obalu prilično je zapušten i zarastao, ali to garantira osamu i lijepe prizore, pa uspijevam s rukavicama na rukama okinuti par fotografija na mobitelu. Šteta je što sada nema sunca, kakvo je bilo onomad, kada smo se otputili autom do Grada, ali tako ne bih upoznao posebnu ljepotu ovog kraja pod velom magle koja jedva da se nešto izdigla od tla i mora, pa još jače priječi zvukovima da dopiru do tebe. Puni dojmova i laganog umora od nekoliko sati hoda, zadovoljni se vraćamo do vozila nastavljajući put kroz Cervignano, uz neizbježan zaključak kako bi valjalo jednom, u proljeće, naprtiti bicikle na automobil, ostaviti ga negdje kod Aquileje i napraviti cjelodnevni krug ovim prekrasnim krajem na potezu do Grada i nazad. Eh, da, trebalo bi mnogo toga, a zasada će mi i ovo – bez sumnje - biti više nego dovoljno.
Sretan Božić svima koji ga slave i svako dobro svima od srca želim.

24.12.2018. u 18:08 • 24 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 22.11.2018.

Zlatna dolina

U ove sad već pomalo dosadne i turobne, tmurne dane sivila, magle i vlage, valja se s radošću sjetiti jednog od posljednjih toplih i vedrih dana prošlog tjedna, u kojemu sam uspio ukrasti nekoliko iznimnih sati i otputiti se uz korito jedne ne baš poznate i bliske mi rijeke. Pribavivši osnovne podatke o dolasku i smjeru putovanja (od velegrada na jug), shvaćajući da na takvim mjestima moguće remetim mir ribiča ili ljubitelja prirode sklonih osami i duljem boravku u prirodi, otputio sam se na taj put opremljen s nekoliko osnovnih stvari neophodnih za višesatni boravak u prirodi, ali i strpljenjem, no čežnjom za ljepotama koje bih, ponukan pričama dragih mi i poznatih ljudi, tamo mogao naći.
Nisam ostao razočaran.
Hodajući ustrajno i okrećući leđa buci prometnica, uznemirujućim svjetlima vozila što iz daljine prodiru kroz polugole krošnje i teškom smogu, čovjek se počne polako ali odrješito spuštati jedva primjetnom padinom punom meka lišća u dolinu na osami. Zamislite mjesto u kojemu se ne čuje baš ništa do pjeva ptica, pokojeg skoka ribe iz mirne, zelene vode i tihog jednoličnog šuma rijeke što stoljetnim koritom protječe među panjevima, brvnima i žbunjem. Okupano zlatom netom položenim na tlo, takvo mjesto doista postoji, a moja je namjera ta da pokušam djelić njegove čarolije prenijeti dalje, u čemu bi mi mogle poslužiti i ove na brzinu snimljene i obrađene fotografije.
Boreći se u sebi sa rastućim strahom od malo mi poznata mjesta, ali i neizvjesnim trajanjem pa i smjerom povratka, istodobno opijen i uznemiren prizorima predstojećeg sumraka, nastojao sam upamtiti i upiti u sebe što više spokoja te, tako čudne, zlatne doline, shvaćajući, što je vrijeme više odmicalo, da se radi o neponovljivom mjestu, sposobnom dati ti snagu i mir kao malo što.
Jasno mi je sada kako netko puno hrabriji i spretniji od mene može ovamo doći na nekoliko tjedana, ujesen rano, ili u proljeće, kada još nema previše komaraca, i kada niti vrućine niti hladnoća nisu prejake, loveći ribu i provodeći dane u osami i tišini, na mjestu na koje je – imajući u vidu sve što ti za takvo što treba - zapravo lakše doploviti kakvim malim i dobro opremljenim kanuom (pitka voda, oprema za kampiranje, odjeća…) nego li došetati, a nemoguće dovesti se, pa je samim time i prilično zajamčeno da kroz svo to vrijeme (o čemu sam slušao i svjedočenja iz prve ruke) nećeš susresti baš nikoga, do li možda nekoliko divljih konja na suprotnoj obali što dolaze napojiti se, ili čuti noću zavijanje dalekih čagljeva i roktanje kakvog radoznala vepra. Da postoje takva mjesta daleko u planinama, ili na nekim prilično dalekim rijekama kao što su Mrežnica, Kupa ili Korana (da o nekim drugim, još legendarnijim i daljim i ne pričamo), to sam se i sam uvjerio, ali da se nešto takvo dade doživjeti na desetak kilometara od prvih nebodera, e – to nisam znao.
Sve do… danas, kada je po šesti ili sedmi dan zaredom osvanulo jutro u oblaku i kada sjećanja počnu dobivati na cijeni. Ne valja zato pitati gdje je to mjesto. To mjesto, mjesto je u svakom od nas.

22.11.2018. u 19:19 • 24 Komentara • Print • # • ^

utorak, 06.11.2018.

Oko Sevnice

Dan je počeo suncem i toplinom, a završio kišom i hladnoćom što ju je u kosti tjerao prvi pravi jesenski vjetar. Odredišta su izabrana u blizini slovenske Sevnice. Lijepi slap Ubijavnik, do kojeg vodi prilično strma i dobrano zapuštena staza, visok je i pun vode; djeluje nadmoćno i gordo u šumskoj tišini i predstavlja idilično mjesto odmora, pogotovo za vrijeme ljetnih vrućina. Kozjanski park koji se nalazi u blizini neiscrpno je vrelo lijepih i pitomih mjesta, od kojih smo neka posjetili još prošlog ljeta (stare gradove Pišece i Podsreda, na primjer). Eto, uspon na Liscu nije zbog sve tmurnijeg neba predstavljao velik užitak, ali ipak smo uspjeli stići do nekih tri popodne, dakle prije kiše, pa uživati u hajdinskim žgancima ili juhi od vrganja. Plan je bio takav da sa kabanicom i velikim kišobranom pješke dolje odem po vozilo, obučem što bude suho, te se dovezem natrag gore, dok draga čeka u domu (zahvaljujući mome davnome hvaljenju fenomena kiša u šumi i slušanja kapi na listovima), ali smo zahvaljujući sreći i uviđavnosti simpatičnog mladog para koji je ipak bio daleko pragmatičniji od nas (pa su na takav dan autom došli skoro do vrha) prevezeni nazad do automobila u podnožju; hvala velika još jednom! Ostao sam tako uskraćen za slušanje kiše u krošnjama, no ne mogu reći da sam zbog toga nesretan :), bit će prilike. Prizori ne donose šarm lijepog sunčanog jesenskog dana, kakav je primjerice bio prethodni, ali vjerujem da odaju spokoj brdskih visina i ljepotu planine.

06.11.2018. u 18:37 • 12 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 17.10.2018.

Sasvim slučajan post

U najboljoj tradiciji i suvremenom kontekstu takvih atributa, ovo je sasvim slučajan blog. Napravljen je davno, da bih sam sebi omogućio komentiranje kod jednog prijatelja koji je morao zabraniti komentiranje anonimcima i koji nas je, ima tome već nekoliko godina, zapravo blago i u miru, naravno i hvala Bogu u blogerskom smislu – napustio, prešavši iz ovog čudnog i virtualnog svijeta u stvarni, ukoričeni, istinski. Bez ikakve ideje što bih s njime, a vjerujem da ta ideja (da ideje nema) sasvim iskreno i nesputano proizlazi iz ako ne svakog, a ono mnogo kojeg mog posta, stavljao sam godinama na blog razne fotografije koje sam usput snimao ni sam ne znajući zašto ih snimam, a još manje zašto ih publiciram. Poslije se sve to pretvorilo u nekakav povremeno vjerojatno pretenciozan koncept putopisa, a prava svrha mog bloganja bila je i do današnjeg dana ostala nešto sasvim, sasvim deseto – komentiranje. Sletjeti na nečiju tuđu granu kao ptica nebeska, ostaviti par riječi za koje se trudim (a nipošto nisam ovlašten tvrditi da li to i uspijevam) da ne budu teške, potcjenjivačke, ispunjene mržnjom i nepristojnošću i otprhnuti zajedno sa drugima u beskraj blogerskog plavetnila – ja ne želim ništa drugo, do li to. Sasvim deficitaran u idejama, nasušno mi je potrebno da bih sam pred sobom ovdje funkcionirao - čitati druge, ne bih li u toj nepreglednoj masi otkrio ono što je poticajno i vrijedno čitanja; nerijetko i učenja od drugih.
Eto, tako je i ovo jedan sasvim slučajan i usputan post. Potkrijepljen je s nekoliko manje ili više neuspjelih fotografija mojih nedavnih lutanja otocima, te opijajućim prizorima kasnih popodneva i sumraka na njima. Da ne bi tkogod kazao da sam lijen i bezidejan :), je li. Pozdrav, i najte kaj zameriti!

17.10.2018. u 17:56 • 23 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 24.09.2018.

Starom cestom kroz Gorski kotar

Po običaju, odlazak u Rijeku obuhvaća izlazak sa autoputa najkasnije u Ravnoj gori, pa vrućinu kasnog ljeta nadomještamo iznenadnim pljuskom i svježinom koju jamči uspon na Vodenjak i pogled s njega prema dolini Kupe, a osobito spust od Gornjeg Jelenja prema Grobniku sa posjetom usputnim vidikovcima. Vidikovac nad Lokvarskim prolazili smo tako baš za najjače kiše, ali je već iza Rogoznog sunce virilo iza oblaka. Mislim da se jedno od tih brda do kojeg se dolazi sa Lujzijane zove Kamenjak, a kako su oblaci, pa i munje pomalo prijetili, nismo se usudili izlaziti predaleko na čistinu. Miris poljskih ljepotica i huk vjetra u mokroj travi bio je sasvim dovoljan za čaroliju koju priroda može prirediti u trenu.
Neobavljeni posao je zvao, a i ovakav, malen i kratak osjećaj da si utekao rutini i običnosti zadanog plana, bio je sasvim dovoljan za zadovoljstvo. Nadam se da će i ove, mutne i mračne, slike s mobitela, pa makar i obrnutim redom, uspjeti prenijeti bar jedan njegov dio!

24.09.2018. u 13:00 • 21 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 19.09.2018.

Prsten

Već nekoliko dana prilično se lomim da li napisati jedan štiklec vezano uz događaj koji me se izuzetno dojmio.
Na izletu prošlog tjedna, krajem prvog dana posjeta obavili smo silaz na plažu koja se strmo spušta ispod sela u kojem smo odsjeli. Zajedno sa pješačenjem od centra sela, taj silaz traje gotovo tričetvrt sata (od čega je posljednjih desetak minuta strmina), a uspon na povratku, naravno, još i dulje. Najdražu je, dapače, na samom kraju silaza, kada je vidjela što je čeka na povratku, zahvatilo malodušje i nevjerica u sposobnost da se uspne nazad bez većih problema za svoje tetive, pa sam čak u jednom trenutku ponudio da se vratimo sa mjesta gdje smo bili, što je na sreću odbijeno. U stanju neizvjesnosti proveli smo dolje lijepo, ali napeto vrijeme (kako to inače u životu biva - Eros i Tanatos vrlo su bliski, zar ne :) ?), te sam neki njen prsten kojeg je skinula odložio na stijenu kada smo odlazili u more. Pomireni sa sudbinom, osušeni i preplašeni usponom koji nam predstoji, jednostavno smo na taj prsten - zaboravili. Uspon je prošao daleko bolje od najcrnjih strepnji i naše su se putešestvije nastavile, da bi se tek sredinom slijedećeg dana, udaljeni već dobrih pedesetak kilometara od njega i omamljeni jakim podnevnim suncem, sjetili našeg prstena na stijeni. Ne radi se o nekoj vrijednoj stvari - običan metalni prsten, ali se radi o rođendanskom poklonu Njene majke; e to već čitavoj stvari daje, je li, specifičnu težinu.
Naravno, Najdraža me čitavo vrijeme uvjeravala da je to smo jedan običan komad metala i da nije vrijedan brige, ali čovjek kao čovjek, ne bi bio sretan a da ga istodobno druge stvari ne kopaju i ne rovare po duši. Odlučih sutradan ujutro, jedva nešto nakon svitanja, dok draga bude nad tom provalijom brala kadulju, na brzaka spustiti se ponovno do plaže, potražiti prsten i - kako bilo - ponovno se okupati.
I eto - prsten sam našao tamo gdje smo ga i ostavili. Netaknut, na stijeni, mirno je čekao svog nalaznika ili nepažljiva vlasnika da ga uzmu. Radostan do bola bacih se u zelenu vodu lakši za čitavo jedno breme što me pomalo tištilo toga dana i noći.
Prije svega, ne treba gubiti vjeru u ljude. Možda je to jedina rečenica iz ovog posta u koju sam poptuno uvjeren.
E sad, moje je pitanje: da se to zbilo ispred nekog trgovačkog centra, ili negdje drugdje, ali ne na „ovakvom“mjestu, bi li prsten ostao na svojoj stijeni skoro punih četrdesetak sati?
Dolaze li na takva, komfornijim i jednostavno - hodanju nesklonim ljudima - daleka i nedostupna mjesta - ljudi posebna kova? Ljudi koje ne zanimaju stvari, prstenje, nego punina života, ljepota prirode?
Zamišljam desetak planinara, turista željnih spokoja i divljine, avanturista, ljubitelja prirode koji su vidjeli prsten i pomislili: neka ga tu.
Najveći je problem što onda u tu grupu moram ubrojiti i nas, jer mi smo među očito rijetkima na otoku toga vikenda bili tamo, a toga se iskreno grozim, budući da je još Brodski napisao: zlo počinje tamo gdje jedan čovjek pomisli da je bolji od drugih.
Bit će da ipak ljudi koji dođu na tu plažu, osupnuti ljepotom prizora i ne vide, ne obraćaju pažnju na takve stvari. A kada nema prilike, nema niti problema, zar ne? :)))
Ili se jednostavno radi o pukoj statistici, slučaju, sreći?

19.09.2018. u 11:31 • 15 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 12.09.2018.

Cres i Lošinj

Cres i Lošinj oduševljavaju me uvijek iznova svojim jakim, autentičnim i dosljednim odmakom od civilizacije, pa ma koliko se ona trudila nagrizati im tkivo, još uvijek postoje zakutci mira i tišine koji dopuštaju nekoliko dana uživanja u njima. Jedan od takvih je i Beli, predivno mjesto na samom sjeveru otoka, nakon što se pored vrha Sis skrene prema istočnoj strani hrpta. Mirno i ne previše uređivano mjestašce pružilo je ovaj puta i jedinstven doživljaj uživanja u tihoj i sjetnoj glazbi crkvenih orgulja s pogledom na morske daljine. Nakon kratkog i izdašnog pljuska koji je prekinuo kupanje i otjerao nas na kavu, smještamo se u malom seocetu Orlec koje se pruža iznad čuvene plaže Mirni Bok. Ne dugo iza svitanja ne zatičemo tamo nikoga osim vjetra u grmovima kadulje na putu do strmog spusta ka plaži, udubljenoj između visokih sivih stijena okupanih jutarnjim suncem. Neponovljiv šum mora u stijenama prati uživanje u jutarnjoj ljepoti.
Nakon prolaska kroz Osor, Mali Lošinj dočekuje nas sunčan i gotovo prazan u ove predivne rujanske dane. Muzej nudi iznenađujuće sadržajne zbirke Piperate sa Guercinovim platnima, osebujnu zbirku liječničkih pomagala i prikaz medicine antike, znamenitu figuru Dame iz Čikata, kojoj – kako lijepo kažu „nedostaje arheološki kontekst pronalaska“, te posebno lijepu zbirku Mihečić koja između ostaloga sadrži odljev Kršinićevih Ribara, nekoliko sjajnih Vidovićevima akvarela, Motikine pejsaže i na koncu čak i jedan Meštrovićev crtež. U razgovoru sa susretljivom službenicom muzeja saznajemo za vidikovac Sveti Ivan na vrhu Lošinja pa odustajemo od uspona na Sveti Gaudent i orijentiramo se ka samom jugu otoka. Zalazak sunca i ljepote pogleda na sve strane s vrha ostavljaju nas bez daha, kao i noćni posjet ubavom Velom Lošinju i lagana ali ukusna večera u osami čarobne terase Punte sa pogledom na valjda pola Jadrana.
Sutrašnji odlazak ostavlja nas sa zavjetom da se svakako moramo vratiti.

12.09.2018. u 18:07 • 14 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 06.09.2018.

Zelenci

Cesta od Jesenica za Kranjsku Goru vodi na jako, jako puno zanimljivih mjesta, pa sve do prije par dana nikada usput nismo svratili i do drugog, manje poznatog i čini mi se malo zapostavljenog izvora Save. I dok bi sada valjalo duboko prekopati po hardovima za slike slapa Savice, eto komadića doživljaja s početka toka Save Dolenjke. Zaista je nevjerojatna snaga prirode što u naizgled pitomim prizorima početka rađa i određuje širinu, moć i veličinu toka tamo u nekoj miljama dalekoj ravnici... a da o osvježenju u sada već pomalo zaboravljene vruće dane ne govorimo!