vjetarugranama

subota, 27.11.2021.

Otok






Nije to nešto novo, a bome ni staro: previše je loših stvari oko nas; ne umijem sada pisati o njima a da pri tome baš nikoga ne povrijedim, ili bih umio – kada bih za to imao čitavu tonu energije, vremena, strpljenja i nadasve vještine, a svega toga nemam. Nekako, kao da mi je to postala granica ispod koje ovih dana ne želim ići: ako već ne mogu pisati o nečemu što je doista važno, čak – presudno za našu budućnost, onda ću stvarati crtice i ostavljati gotovo beznačajne zapise, ali o nečemu dobrome.

Ono što je predmet ovakvog zapisa jest jedno nedavno, prelijepo, kasnojesensko jutro na otoku. Pridigao sam se dovoljno rano da upijem svaki čas tog blaženstva, a dovoljno kasno da svojim šuškanjem ne budim ljude oko sebe. Litra vode u ruksaku, par još neubranih mandarina iz vrta i korica već prilično suha kruha bili su mi toga jutra sasvim dovoljna okrepa.

Još oko sedam sati jutarnja se svježina mora nazivati hladnoćom, pa se grijem brzim ritmom penjanja prema hrptu otoka putem sa sjeverne, naseljene obale. Ono što me u trenucima hvatanja daha prenulo jest jedan meni sasvim nepoznat grm koji se u istom času odlikuje potpuno različitim bojama plodova. Nemaran i površan kakav jesam zaboravljam njegovo ime, unatoč tome što me polije uvjeravaju da su crveni plodovi dobri za jelo. Neka; ja sam sasvim lijepo uživao i u pogledu na nj. I fotografiranju tog čuda, zajedno sa neizbježnom sjenom začuđena promatrača u lijevom uglu.

Nakon dosizanja hrpta priključujem se na glavno raskrižje na kojemu se dotiču dvije transverzale: ona što sa sjevera vodi prema jugu i divljim uvalama prema otvorenome moru, i ona što pravcem od zapada prema istoku vodi praktički hrptom otoka spajajući tako njegova dva najudaljenija kraja. sada ću poći prema jugu, jer se nakon dobrog mjeseca magle i kiša na kontinentu želim nauživati sunca i topline. Polako sa sebe skidam marame kojima sam štitio glavu i grlo, a potom i gornju jaknu: za silaz prema moru bit će sasvim dovoljna i pamučna bluza dugih rukava. Sada već prilično razrovanim makadamom iza sebe začujem zvuk motora, pa me dobroćudni pridošlica nudi prijevozom tih još nekoliko stotina metara što mi je ostalo do obale. Zahvaljujem i odbijam uz njegovu nemalu nevjericu, obrazlažući svoju odluku time da sam došao uživati u hodu i tišini.

Mimo drevnih suhozida i među krošnjama maslina spuštam se tako do obale gdje ću doručkovati namačući pomalo umorne noge u moru. spokoj prekida tek udaljeno glasanje galebova i šum vjetra u valovima i krošnjama u blizini. Sunce udara sada već prilično jako pa se skidam u kratke rukave i zavrćem nogavice na hlačama: nakon toga umit ću lice i čitavu glavu blagotvornom i ne previše hladnom morskom vodom; kao da ispirem sa sebe svu nečist što sam je upio za dugog izbivanja iz ovakve netaknute i snažne prirode. Brišem se u sada nepotrebnu bluzu i navlačim gojzerice; vrijeme je za poći nazad, ali drugim putem.

Navigator mi nudi prečicu kojom bih ravno sa obale mogao stići na jedan od najzapadnijih vrhova otoka, bližih sjevernoj strani; no, put je sve neprohodniji i na koncu završava kod starog suhozida, pa se odlučujem vratiti istim putem do hrpta otoka. Sunce mi je sada za leđima, pa njegov iznenađujuće snažan sjaj – što se više penjem – narušuje lahor što se uzdiže sa druge strane. Zatim skrećem desno, pa gotovo u izohipsi odlazeći prema vrhu, hvatam posljednje izmaglice jutra u malenim kotlinama crvenice i tamna zimzelenog grmlja. Korak po korak, minuta po minuta u tome raju – pa onda gotovo i čitav sat, i eto me na vrhu: to je posljednja prilika za odmor u kratkim rukavima i okrepu voćem; sve što me čeka kada se spustim do obale na sjevernoj strani bit će daleko hladnije i vjetrovitije.

Preostaje mi još samo ispuniti obećanje i pojaviti se na obilnom objedu u zakazano poslijepodnevno vrijeme. Gutljaji dobra bodulskog vina pojačat će sve jači osjećaj tromosti u nogama, pa podsjetiti na ono što sam želio još na početku: odgovoriti na pitanje što je to dobro u svemu ovome, a što bi se dalo prenijeti drugim ljudima. Ne umijem to drugačije uobličiti nego na slijedeći način: pokušaj da se uhvati što više svjetla, vedrine, spokoja, svježa zraka, kadgod se dade – na ovakvim otocima punine i radosti. Bit će to, van svake sumnje, sjajna zaliha za tmurne zimske dane koji slijede.

- 21:21 - Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 16.11.2021.

Tko je najgori




medvednica.info


Davno već ovdje sam ispisao svoje kasnonoćne razgovore sa tastom, koji bi mi - tek napola u šali - nakon što umjesto autoputa, na more dođem starom cestom, kao sav nenormalan svijet - znao reći da bi po meni kapitalizam već odavna propa´. Stoga mi je u ova tmurna vremena u oči odmah upala crtica što sam je zatekao negdje u bespućima interneta, a govori o sličnoj tematici u kojoj se osobno (osobito u posljednje dvije rečenice) mogu pronaći do daske.

Generalni direktor neke multinacionalne kompanije izjavio je, govori naime ta anegdota, kako je biciklist katastrofa za ekonomiju zemlje: ne kupuje automobil, niti posuđuje novac da bi ga kupio. On ne plaća osiguranje za auto, ne kupuje gorivo, ne plaća tehnički pregled, niti mu je potrebno servisiranje. Ne plaća parking. Nisu mu potrebni autoputevi sa više traka. Ne deblja se, jer sve što pojede potroši. Zdravi ljudi nisu potrebni, niti korisni ekonomiji. Ne kupuju lijekove, ne idu u bolnicu, niti kod doktora. Ne doprinose ništa BDP-u države. Naprotiv, svaki običan restoran kreira najmanje trideset radnih mjesta - barem deset kardiologa, deset zubara i deset nutricionista, a tu naravno treba uračunati i radnike u samom restoranu. Birajte stoga pažljivo ako vas zanimaju mirovinsko ili zdravstveno: vrijedi razmisliti.

Pješačenje je, zaključuje, još gore. Naime, pješaci čak ne kupuju ni bicikl!
- 12:47 - Komentari (16) - Isprintaj - #

subota, 06.11.2021.

Noći



legaltechnique.org

Noći su hladne i tihe pa duge večernje šetnje kao bijeg od loših vijesti svijeta postaju već pomalo naporne i teške. Blaga ugoda topline doma nadvladava slabašnu želju za kretanjem i udisanjem svježeg zraka pod zvijezdama. Noćna su neba sada često zastrta brzim i teškim oblacima što prelaze preko naših glava; sjene su duge i sasvim nejasne u prvim naletima magle i vlage, a buku snažnih mašina što urlaju dalekim prometnicama odlazeći u mrak donosi huk prvih ledenih vjetrova.

Noći su duge. Noći su snažne. Noći su sada već pijane od moći; teške i zamorne, pa u njima, odlazeći u krevet, čuješ šuštanje posljednjeg lišća u krošnji trešnje pod prozorom. Knjige su poznato i pravo utočište od nemira dana što je iza nas: utjeha i smiraj od siline zala i bijesa što se prostiru vremenom od jutra do mraka i poput plima nadiru potopiti područja spokoja i punine koja se brane. Utvrde valja obnoviti; zidine učvrstiti; opkope produbiti. Blago ušima što ih zakrivaju da ne čuju zlo, misao je s kojom se napušta budnost.

Prvi san otima kapke i savladava umorno tijelo povlačeći ga u blažen, skutren položaj na boku. Proći će tako još sat, ili dva, ili čak i koji više, dok u mraku polusan nježno ne prene dodir vrućih bedara, ubrzano disanje i predan zagrljaj.

S tim zanosnim mirisom sigurnosti i spokoja na koncu - stići će i jutro.
- 17:51 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.