vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

subota, 31.12.2022.

Bum, ne bum

Da se može, otišao bih najradije u deset u krevet sa knjigom, ali ne može se, jer ljudi su navikli pucati i stvarati buku radi promjene brojki na kalendaru, pa se prije nekih pola jedan neće moći zaspati, i bit će to prilika da Dragoj pokažem na sebi novu dolčevitku koju mi je kupila za pod bor, jer Joj po očima vidim da je lijepa, a nešto je valjda i u meni, mislim – želim po Njenom pogledu vjerovati da Joj se sviđam u tom komadu tkanine, a Ona neka je onda na mene oblači i skida koliko je volja, i tako ćemo nakon večere i filma vjerojatno dočekati ponoć i još koju minutu poslije; sjećam se da prošle godine nismo imali niti pojma kada je točno prošla ponoć, jer nismo željeli prekidati gledanje dobrog nekog filma sa laptopa zagrljeni na kauču, i to mi je valjda jedna od najboljih novih godina koje sam dočekao. Oni koji su nekada slavili sa nama sada su širom kontinenta, a neki bome i rade i dežuraju i brinu o zdravlju i nevoljama drugih u ovoj noći, i s njima će majka izmijeniti puse i srca, a ja točke-eventualno uskličnike, da znam da su živi; otići ću nakon pucnjave što prije u krpe da se i probudim čim prije-već iza sedam, kako bih otišao u šumu slušati tišinu – to već znate da na novogodišnje jutro dugo već ne propuštam, dok se Ona ne probudi; a mene još samo brine da netko do jutra ne strada u toj silnoj pucnjavi i neredu. Što je to u ljudskom biću što ga vodi prema pucanju u novogodišnjoj noći nikada nisam umio shvatiti; zapravo – što uopće ima lijepoga u buci i pucanju, a čini mi se da će ljudi – kako su pomalo naopaki i bedasti – prije nešto učiniti radi životinja nego radi drugih ljudi, jer vidim da se radi toga otkazuju dogovoreni vatrometi, pa više u vezi toga pucanja ljudi misle na pse i mačke koji se od straha skrivaju pod stolove, nego na bolesne, stare, nemoćne kojih je oko nas pun svijet, samo ako ih želimo vidjeti i sjetiti se - ljude kojima treba sna, spokoja i ljubavi a ne straha i buke, i bilo bi s naše strane svakako pristojno i lijepo, ako već ne važno – to im i omogućiti, jer i mi ćemo tako jednoga dana biti stari, nemoćni i uplašeni i vjerojatno neće biti nikoga da nam barem dade mira i sigurnosti. Pucati bilo radi čega nije dobro-to nas je valjda već život naučio, ali mi nikako da to prihvatimo, i ako do toga dođemo na bilo koji način – dobro je, jer sjećam se da se još prije desetak godina dobro prašilo i na Badnjak, pa se sada više u toj noći kada odlaziš ili se vraćaš sa polnoćke više ne može čuti ništa do zvonjave zvona, a tako će valjda jednom biti i s ovim.
Svima od srca želim mir i zdravlje, a ostalo će doći samo, i čuvajte se.

31.12.2022. u 16:39 • 20 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 29.12.2022.

Pele



Pele je zavrijedio deset tekstova, a za njegovu smrt, vjerovali ili ne, dok sam gledao neki korejski film, doznao sam upravo iz poruke mog prijatelja, onoga iz davne priče o mravima i cvrčcima. I to ne bilo kako, nego ovako; dame i gospodo, kao da je veliki Magdić Amigo opet među nama; moj prijatelj Ž. javlja mi da je preminuo kralj:
Umro je Pele, najsjajniji i najčišći biser najljepšeg od svih mogućih i viđenih nogometa. Ma, odlazili su ranije i Best i Sivori i Di Stefano i Maradona. Napustili su nas i naši: Osim i Lamza. Dašak Pelea živio je u Osimu,Ronaldinhu, Gascoinu, Sliškoviću i Prosinečkom. U Messiju živi! I ,nadam se, nastavlja zivjeti u trenucima nadahnuća, nadasve poimanju igre i nadigravanja Grealisha, Kamera i Petkovića Brune. Sve mi dođe žao što smo izbacili Brazil! Santosi:Gjalma i Nilton, Garincha , Sokrates i ostala brazilsko-nebeska haklerska škvadra opet će biti svoji na svojem. Na zadovoljstvo nas ostalih! koji ćemo među promatrače, prije ili kasnije. Živio nam vječno kralj kraljeva nogometa Pele! I vječno ti na svjetovnoj radosti hvala!


29.12.2022. u 23:02 • 4 Komentara • Print • # • ^

More



Dugo se nije išlo do mora – a more, što si stariji – sve više i jače bodri zimi; kada se kontinent pretvara u sivu beskonačnu vanjštinu. No, ima dana kada dođeš do mora i kada niti tamo nikako da se oblaci uzdignu uvis; posebna je ipak priča to kada oblak more spaja s nebom, pa i kroz pokrov od vlage i sivila do tvoga lica dopre nešto topline i blagosti.
Akvileja, Grado, Ankaran; lagune, oblaci i vode; miris truleži, algi i morske vode – i meko, tiho šuštanje valova oko tebe. Crna i bijela i siva; suzdržano i naslućeno blještavilo; tišina zaboravljenog jutra.
More; najdublje i najljepše prepuštanje za koje znadeš.

29.12.2022. u 16:37 • 12 Komentara • Print • # • ^

utorak, 27.12.2022.

Meso



Postoje ljudi koji imaju dovoljno novca, ili dovoljno puteva do njega: raspon te dovoljnosti jako je širok i mnogima neshvatljiv; zapravo, jednima je – kako to već biva - neshvatljivo ono što je drugima shvatljivo. Nekome je dovoljno malo ili gotovo ništa (jer savršenih, kojima je ništa dovoljno – nema; konačno – i samo nemanje kao potreba - jest neudovoljenost, potrebitost, neravnoteža).
No, ljudi kojima je dovoljno – stabilniji su u pravilu od ostalih, ne razdiru odnose, ne iscrpljuju druge ljude, ne traže kruha preko pogače. Ne čine u pravilu ovaj svijet lošijim mjestom: dovoljno je loše to što ovise o novcu kojeg imaju, ili kojeg neće izgubiti. Ili, kako kaže jedna mudra o gladi: na ovom svijetu ima dovoljno da se nahrane gladni, ali ne i siti.
Postoje i ljudi koji nemaju dovoljno novca ili se boje kako nemaju puteva do njega; ili novca jednostavno nemaju, ili se snažno boje da će izgubiti i ovo što imaju. Većinom, to su ljudi kojima uistinu ništa nije dovoljno, utapaju se u vrtlozima svojih želja i vuku u njih sve oko sebe. Ili, imamo – gledajući ih – pravo upitati se: jesu li želje vrtlozi i spirale što nas vuku na dno - ili tek obični krugovi; čak i ako uspiješ ispuniti jednu – u tom si času ponovno na istome mjestu gdje si bio kada si je i poželio; opet si na početku – na mjestu gdje ćeš poželjeti novo.
Najžalosniji slučaj među njima su ljudi što su čitav svoj vijek potratili radeći, a sada nemaju dovoljno za pristojan život. Kakav je smisao života koji je utrošen za to da svršio u bijedi i siromaštini - ako pored toga u njemu ne postoji baš ništa što bi čovjeka iz toga uzdiglo?
Ti su ljudi jamci za pukotine u tlu pod nama; ne znaš kakvi će osvanuti ako su negdje nekakvi zanoćili; štogod se čitavo pred njih postavi – oni osjećaju svoj neupitan poziv da to raspolove, rastave, kako bi pokušali ponovno sastavljati i stvarati ono čega još nije bilo. Ljudi pored njih u pravilu pate više no pored onih prvih: ako ih prvi ne umaraju svojom dosadom i ravodušnošću od koje se ponekad čini da bi se i svijet prestao vrtjeti - drugi ih slamaju svojom nestalnošću i žudnjom.
Ne valja se zavaravati, pa za neke ljude misliti da imaju previše novca; radi se u stvari o tome – da je to što imaju, ili bi mogli imati - za te ljude premalo; radi se o tome da to oni baš tako doživljavaju. Baš time čine svijet lošijim mjestom: dovoljno je loše već to što bi netko drugi na njihovu mjestu sa istom količinom novca bio zadovoljan, ili se barem ne bi bojao da će taj novac izgubiti.
Ako smo igdje i ikada najmanje ljudi – to je onda u času kada na dlanu držimo novac. Tek kada zaboravimo na novac i sve što on nosi – ako nam to katkada doista i uspije – najbliži smo sebi i drugima.
Ne umijemo više živjeti bez novca, a zapravo – niti s njim.

27.12.2022. u 18:59 • 13 Komentara • Print • # • ^

subota, 24.12.2022.

Gubitak ili pristanak

„Treba dopustiti i prihvatiti sablazan, jer moramo birati, hoćemo li Boga mrziti ili ljubiti.

Ta ljubav zahtijeva potpuno napuštanje sebe samoga i prezir vlastite osobe. Ali samo ona može izbrisati dječje patnje i dječju smrt, a bilo kako mu drago, jedino ta ljubav može je učiniti nužnom, jer je ne možemo shvatiti, a moramo je htjeti. Evo teške pouke koju sam htio s vama podijeliti.

Evo vjere koja je okrutna u očima ljudi, odlučna pred licem Božjim; vjere kojoj se moramo približiti. S tom strašnom slikom moramo se izjednačiti. Na njoj moramo okušati svoje snage. Na tome vrhuncu sve će se stopiti i izjednačiti, a iz tobožnje nepravde iskrsnut će istina.

Tarrou reče kako je poznavao čovjeka koji je za vrijeme rata izgubio vjeru otkrivši lice mladoga čovjeka kojemu su iskopali oči. — Paneloux ima pravo — reče Tarrou. — Kad nevinosti mogu iskopati oči, čovjek mora ili da izgubi vjeru ili da pristane da ih njemu iskopaju.

On neće izgubiti vjeru; on će ići do kraja. To je ono što je htio kazati.“

Albert Camus, Kuga

24.12.2022. u 15:03 • 20 Komentara • Print • # • ^

Elegija jedne svinje

Kakva je to zbrka? Šta se ovo radi?!
Domaćin me gleda, smeši se i sladi.

Taj običaj ružan odavno se vodi,
Svinja uvek strada kad se Hristos rodi.

Ja preturam knjige iz vremena stari',
I nalazim tamo različite stvari.

Pravoslavni ovi kad god Božić slave,
Prvo motka zvekne preko moje glave.

Bilo ti je svašta, svakojakih čuda -
Pravoslavna svinja nesrećna je svuda.

Ta ovakvu samrt ko bi, vraga čeko?
Dunave, Dunave, prevezi me preko!

Ja sve krivim Jude, jer budale svi su:
Zašto dobro njega razapeli nisu? -

E pa na što praznik - to mi teško pada -
Kad se jadna svinja ponajmanje nada?

Kad se lepo širi i po blatu valja,
Ne mareći ništa što je blato kalja.

Kad ni traga nema od uma i svesti,
Kad jedino misli šta bi mogla jesti.

Kad god Božić ovi pravoslavni slave,
Prvo motka pukne preko moje glave.

Zbogom, moje blato i krmače "česne",
Zbogom, tiha polja i dubrave lesne.

Ja se više neću valjati po blatu,
Čas poslednji kuca i na mome satu.

Ah, taj strašni časak ko bi, vraga čeko?
Dunave, Dunave, prevezi me preko!

Vojislav Ilić, 1887.

24.12.2022. u 10:15 • 11 Komentara • Print • # • ^

petak, 23.12.2022.

Sjaj u tami



23.12.2022. u 20:03 • 6 Komentara • Print • # • ^

Svjetla

"Puni, razotuđeni život pravog osjećanja ide tek na manjinu. Većina je života promašena. I Krist je živio nepromišljeno rizično i s javnozdravstvenog očišta neodgovorno. Umro je mlad, već u tridesetitrećoj, bičevan do smrti. Zato ga i štujemo promašeno, tek kao metaforu, a nikako kao egzistenciju - život Boga, koji je nam je pokazao kako biti ljudima." Robert Torre


Neki dan imao sam priliku promatrati jedan nevjerojatan fenomen; kćer vozi rano ujutro, ja sam suvozač, pa smijem zvjerati uokolo, i tako mi negdje oko sedam plovimo zrinjevačkim sjevernim meandrom oko apoteke i meteo stupa, lagani u prvo svitanje kao čun na mutnoj savskoj vodi, kada već gradska vlast, prvo gradsko električno društvo ili tko već prinadležan - nalazi shodnim sa prvim tracima sunca iznad Lipe i Roga i Zeline i Kobiljaka, u skladu sa paragrafima i pravilnicima i odlukama i implementiranim direktivama - gasiti javnu rasvjetu, jer štedi se, red je - čitav pošten bratski svijet iz sebi dobro poznatih razloga štedi, pa je red da i ova žaba digne nogu na potkivanje; trebalo bi se tuširati hladnom vodom kao Nijemci; knjižnice i bazeni i sve što ne donosi profit, a i ono što donosi - gasi se i umire polako od Laponije do Panonije i od Biskaja pa do Karpata; Kijev i Lvov smrzavaju se živinski i samrtno na cičoj zimi kao onomad Lenjingrad; tisuće je već, više od stotinu tisuća života odnijela ta neutaživo gladna neman rata, a isti onaj stup javne rasvjete na kojemu se u ovom malom, tustom, samodostatnom purgerskom svemiru gasi radi te štednje ona jadna žarulja od kakvih valjda sto ili stopedeset vata - ispod na sebi ima još i nekakvu ogromnu svijetleću zvjedurinu; neki veliki, napadni, smiješan adventsko-božićni nakit obješen na onu kuku kao galge, pa taj svjetleći sklop, veseo i bedast - kao neka izraubana božićna pjesmica što je konobar pušta u kafiću po sedamnaesti puta na dan, da čovjek u miru ne može pola sata popiti ni kavu - gori unatoč svoj štednji i dalje, i gorit će valjda čitav dan i noć, sve do sama Tri kralja ili još i dulje - dok naš poduzetnički barbarogenij ne procijeni kako će beriva i profit od tog svjetljenja i te iluzije pomalo isteći, i da tom gorenju, svijetljenju, tom iluminatorskom supijanom derneku više nema smisla, pardon – koristi – jer korist je vrhunaravni smisao svakog čovjekova postojanja, i ako se iz nekoga ne da izvući kakav profit, ako se na koncu u bilanci ne podvuče crvena crta i ako računovođa ne kaže da se isplatilo sa svim uračunatim dobitima, pasivama i rezervama - onda taj i ne vrijedi mnogo, ili ne vrijedi baš ništa, pa onda čak nesumnjivo i sam gospod Bog ne vrijedi puno, ako se iz njegova rođenja ne da izvući kakva korist, zarada, marža; caru carevo a bogu božje; veleprodaji nabavna cijena, državi porez i prirez, gradu najam, kumu dvadeset posto a poduzetniku-junaku sve ostalo, pomoz bog junaci, boktepomogo.

Svijetlite, Božićni ukrasi ovoga mrtvoga grada, kulise prazne ljušture; svijetlite Bogu koji se nikada nama roditi neće jer ga ne trebamo - na radi štednje ugašenim stupovima javne rasvjete.

Magle, Božić, došašće; svijeće, borovi, darovi, ručkovi i večere, apostoli, mantije i sinode, institucije i šutnja; mast guščja, pečene patke i jabuke u širom razjapljenim i masno preplaćenim svinjskim gubicama; gomile mladosti u bezbrižnosti, pijanstvu, obijesti i nemaru, u praznini, preziru, zavisti i poruzi; svjetla, programi, hepeninzi, iventi, partiji i afterpartiji i sjaj na sve strane, od potresom razrušena Markuševca do Prepuštovca i od mraka zaprešićkih štala pa do rugvičkih močvara - i duge sjene pod plamičcima, dakako, plamičcima malene Anamarije iz Đorđićeve.

Čemu se uopće taj Bog stalno rađa i trudi i umire za nas, iz godine u godinu opet – kad ga već tako gorljivo slavimo i kitimo sve oko sebe, od najvišeg kandelabra do najnižeg podruma, i prihvaćamo te davne i plemenite riječi i misli kao da su doista naše; i ne samo misli – nego poneki sretnik i Božićnicu, radosne li vijesti, majku mu staru, rekao bi kakav agnostik, kome ni Božićnica nije strana ni mrska – čemu sve to, pobogu, ako znamo da smo sebi zapravo najvažniji, najbolji i nezamjenjivi i ako držimo da bez nas nema ni svijeta, jer inače uzalud mu trud, kada svi sve znamo: da su ljudi jedni drugima ili kupci ili prodavatelji, i da nema ničega izvan i iznad toga?

Nekada izgleda kao da se sa dušama zapravo dešava ono isto što se sa golim izmučenim mrtvim tijelima dešavalo u auschwitzima i belsenima, na onim jezivim snimkama što lede krv u žilama, na nijemim filmovima koje su nas tjerali gledati kada nas se primalo u omladinu po jasenovcima i kozarama, kada su djevojke drhteći od užasa padale u nesvijest u naša krila kao snoplje; nekada se čini da te milijarde izgubljenih duša u tmini bageri i buldozeri guraju i trpaju pred sobom kao bezvrijednu robu sa adventskih štandova, plastične i krpene tričarije od pet volti napona i dvadesetijedan gram mase - i da te ljudske duše i ne izgledaju zapravo drugačije nego kao hrpe golih, rahitičnih, okamenjenih i odumrlih tijela kojima je još donedavno kolala iskra veselja i punine, prije nego li će biti sažežene u nekom krematoriju sa tuševima.

Izgleda sve to kao da se rađaju milijarde, a uspijevaju stotine, i da taj projekt propada po svim logičkim i ekonomskim zakonima i principima, pored tolikog kala i uz možda jedan posto uspjeha – kako je Hrnjak znao reći Johnnyu kada se ovaj prvi i jedini puta vratio iz Amsterdama – on u pustinji sjedi na bačvi s vodom i doziva ih da piju, a oko njega ljudi umiru od žeđi.

Ili, kako je pisao još Nietzsche – izgleda da je ludilo u pojedinaca srećom iznimka, ali u zajednici ono je – pravilo.

No, da sve to nije tako strašno, i da nema ozbiljnosti u tom problemu – ne bi ljudi tome niti pristupili kako treba, ali tek onda kada ih stvar udari po glavi kao dobra jasenova grana odlomljena s vrha krošnje, negdje duboko u blatnoj i zlokobnoj šumi, pomireni sa koncem i bez svake dalje nade u bilo što.

Nema ničega bez nevolje. Prave nevolje. Smrt nam treba da se prenemo; toliko smo površni, sebični i nezainteresirani za sve.

Od čega bi se zapravo čovjek uopće i trebao spašavati nego tek od ponajveće groze?

23.12.2022. u 00:42 • 10 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 22.12.2022.

Plovidba

Kada bijahu mlađi, često je sa svojim rođakom odlazio na veslanje. Nije to bilo obično veslanje, pokupili bi dvoje tada još malene dječice, svaki svoje – pa otišli na neku rijeku; jednom Korana – čak uzvodno, drugi puta Kupa – sa predivnim kanjonom uzvodno od Severina, treći puta teška i pomalo opasna Una. Ostavili bi jedan automobil kod točke gdje će izići iz vode, a drugim otišli na početak ture.

Napumpali bi dugačak i lagan kajak u kojega može stati četvero; sa svojih gotovo metar i devedeset bio je dovoljno snažan i spretan da rođaku pomogne oko čamca; vrijedne stvari omotali bi nepropusnim futrolama i spremili u veliku vreću sa patentom koju bi karabinerom i s dva ili tri dobra čvora - vezali za dno čamca, pa bi rođak kao najspretniji, sa najviše znanja u tome poslu – uzeo jedno veslo i sjeo u dno – zadnji; u sredinu bi na dvije poprečne daščice za sjedenje, što su bile pričvršćene za gornje rubove čamca - posjedala djeca opremljena prslucima i kacigama, a sasvim naprijed sjeo bi on, uzevši nespretno i nesigurno u ruke drugo veslo. Trebalo je nekoliko sati da nauči osnovne pojmove o veslanju – bolje rečeno, o okretanju čamca kada struja učini svoje; izvještio se u tome toliko da je već drugi puta mogao veslati bez većih uputa; nekoliko su se puta okrenuli naglavce – osobito na Uni, tamo kod Štrbačkog buka, a on je i dalje imao osjećaj da to što radi ne valja mnogo.

Ili, još bolje: znao je djeci reći; ovdje moramo slušati jednoga – i čovjek treba u životu prepoznati kada je stvar takva da se nekoga mora poslušati – jer znade bolje i više.

Vjerovao je kako je u tom poduhvatu baš tako.

No, na to mu je rođak, kada su jednom u sumrak na nekom sprudu na šibama pekli jeger i netom ulovljena klena kazao:

- Ne budali! Da nema tebe i tvojih skoro sto kila s kojima sjedneš na vrh čamca, tako da se ne prevrnemo – nikada ne bismo mogli putovati u četvero! Osim toga, vjerojatno nisi niti svjestan toga da kada veslaš, sve više sam odabireš stranu čamca sa koje stavljaš veslo – i to je tako; ne mogu ja odostraga vidjeti ono što ti vidiš kada klečiš i veslaš!



Takav je osjećaj konačno dobio i kod kuće; oduvijek je znao da Ona vješto i šutke vesla odostraga, snalazeći se među brzacima i kaskadama, no nekoliko odluka – jer bio je na takvim mjestima da je sa vrha čamca samo on mogao vidjeti struju vode – donio je on sam. Za neke su se kasnije gorko pokajali, jer gotovo da se čamac prevrnuo; neke su bile dobre – jer izvukle su ga vještim okretanjem pramca iz neke struje, bez većeg napora.

- Ništa ne bismo uspjeli sami za sebe, znala je Ona kazati; tek s dva vesla možeš upravljati čamcem.

Između njih dvoje u čamcu bilo je sasvim dovoljno mjesta za još dvoje; možda i za mnogo više njih; tko je i kako odlučio o tome koga će voziti na daskama za sjedenje – nikada nije uistinu shvatio.

Kao da su ti koji su sjeli na daske izabrali njih, a ne obrnuto: došli su jednoga dana u čamac da njime budu prevezeni i jednoga će dana isto tako otići – kada svladaju vještinu upravljanja, ili kada im se tako učini - da sami voze neki svoj čamac – ili s još nekime.

Otići će, jer ne budu li sami vozili – ništa drugo neće valjati; dok njih dvoje, ostarjeli i slabi, više neće moći niti ući u svoj stari, privezani čun, što je nekada bio lijep i prepun uspomena, sjedeći bespomoćno pored obale i čekajući kraj.

22.12.2022. u 15:04 • 9 Komentara • Print • # • ^

utorak, 20.12.2022.

Fenomen

Kao mali imao sam sedmo čulo,
vodili su mene kao fenomena,
očiju vezanih za gladan svet,
vikali su glasno: “Gle kretena!”

Sposobnosti su moje pokazivali svima,
imali jare, a dobivali pare,
kolajne sa odela preprodavali skupo,
nisam ni znao da za mene ne mare.

Mnogi se ljudi ne libe
da koriste druge:
dobri će dole, a gore
budale i lude!

(Šarlo Akrobata)

20.12.2022. u 22:33 • 10 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 18.12.2022.

Ništa mi neće ovaj dan pokvarit


HNL

Svoje dočeke odradio sam kada je za to bilo vrijeme, pa se sada uspjehu hrvatske nogometne reprezentacije smijem veseliti gledajući finale u nekoj birtiji (jer, uvijek postoji latentna opasnost produžetaka); finale koje su zasluženo izborile dvije najbolje reprezentacije na turniru (dobro, možemo još raspravljati o Brazilcima i tome koliko ruku i nogu stvarno ima Dominik Livaković). Poslije toga, lagano, uz malo fada i rocka, sa Dragom na prigodnom koncertu koji sam joj obećao još davno i koji je organiziran još puno prije nego li je itko imao pojma da se danas igra finale i da naši oko pet popodne slijeću na Tuđmana.
Blaženo neznanje u kojemu ljudi žive. A moja Draga zna, ne živi ona u neznanju: ona dobro zna da je prst sudbine u tome što se finale ne podudara sa koncertom, i da koncert počinje dva sata nakon početka finala, pa onda mogu stati iza nje, kako to već po svetom starom običaju činimo na svakom od valjda petsto koncerata na kojima smo bili od onih davnih dana kada sam je prvi puta odveo u Kulušić na Mizar: ja stanem iza Nje i obgrlim je rukama oko struka, tako da stalno mogu u nosu osjećati miris njene kose – i tako uživamo u glazbi – ne znam kako vi, ali meni je to doček svih dočeka, boljeg nema. Tako bih bez problema mogao dočekati sudnji dan.
Sasvim siguran da će baš među našim igračima biti onih kojima će sigurno biti žao što je let baš tada kad je finale; nogomet služi za uživanje, a ne za podjele – i tako će se na Trg sjatiti svi, jer u reprezentaciji sa dvadesetišest ljudi – moraju se naći predstavnici svih; to je reprezentacija Hrvatske – nije reprezentacija samo jednog njenog dijela, a u Hrvatskoj ima i rusofila i rusofoba i antivaksera i vaksera i thompsonovaca i antithompsonovaca i onih koji vole Bambija i onih koji na njegovoj slici ili knjizi (ako su je ikada uzeli u ruke, jer takve se stvari ne rade bez prevelike potrebe) prave rupu na sredini - i svi su sada izmiljeli na zubato zimsko sunce da se ogriju na toplini što ju je donio ovaj uspjeh koji, budimo iskreni – uopće sa svima nama nema, ili ima jako malo veze.
Naime, kada se kretalo u ovaj poduhvat, i kada se u ožujku prošle godine izgubilo na Stožicama od Slovenaca nula prema jedan, a lopta nije htjela iza Oblakovih leđa – svi ovi veliki navijači i stručnjaci za nogomet nisu imali niti pojma da nekakva hrvatska nogometna reprezentacija nešto igra, i isto tako kada sljedećeg ožujka istrčimo protiv Walesa ili negdje u Bursi u novom ciklusu, jer život ide dalje, i već koliko sutra ovo jučer postat će prekjučer a ovo sada bit će jučer, ako već ne i neko zaboravljeno prekjučer - i opet će malo tko imati pojma o tome gdje se i zašto igra – jer navijači ne vole sport; oni vole pobjede i ništa drugo.
Ja ću se zato najviše veseliti kada dođe taj Bursaspor; a sada ću se samo sjetiti dočeka na kojemu sam osobno bio – jer bez obzira na sve, moje skromno mišljenje jest da je ta reprezentacija bila najbolja od svih, i da je red sjetiti se danas i njih, baš kao što se Dalić jučer sjetio Ćire.
Bursa sigurno ima bolji travnjak od Poljuda, i tamo ova lopta gore neće – ma koliko ožujskih kiša palo – izgledati ovako trašno, snimljena negdje na domaćim travnjacima, u nekom blatnom ožujku, kada se skupljaju bodovi koji će već za mjesec ili dva značiti zlatnu zalihu opstanaka, televizijskih prava, budžeta za kupovanje istrošenih Brazilaca i farbanje otromboljenih tribina načetih potresima i poplavama.
Dakle, ona reprezentacija, kako veli Jeličić – alfa mužjaka; ona Ćirina reprezentacija koja se za vrh nije tukla sa Japanima, Rusijama, Danskama i Engleskama, nego sa Hagijevim i Popescuovim Rumunjskama, pa sa Nizozemskama, Francuskama i Njemačkama, sa Zidanima, Klinsmanima i Kluivertima, koja je do svoje bronce došla kao kroz rovove Verduna (a ova joj tome može suprotstaviti samo jednu jedinu utakmicu, ovu sa Brazilom, koju smo devedeset posto igrali na vlastitoj polovici zapucavši na brazilski jedan naspram jedanaest puta, i koju bi oni tamo odigrali sa barem šest dugih, u trepavicu točnih Asanovićevih lopti na Jarnija i Vlaovića umjesto ove jedne jedine na Oršića), i nakon kojeg su prvenstva barem dvojica ili trojica naših reprezentativaca radi uništena zdravlja mogli slobodno zaboraviti na ozbiljni profesionalni nogomet, a u kojoj su reprezentaciji Boban i Šuker nosili torbe Petru Krpanu na trening, dočekana je u Zagrebu jednog lijepog srpanjskog dana devesetiosme na jednom drugom mjestu – a ne na Trgu, i u ono doba nije se – ma kako rat bio blizak i gotovo nesvršen – pjevalo o ničemu drugome do li o travama zelenim, o Mari i Kati, o svemu što je u odnosu na ovo danas naivno, djetinjasto, okrenuto igri i zabavi; što je ponekad bedasto i plitko, ali izgleda puno bolje nego li današnje podjele: naš ili njihov. Jer, čak i meni je sasvim jasno da većina ljudi koji slave nogometne uspjehe, neće čitati Maroevića ili gledati Woodya Allena ili slušati Astora Piazzolu. A i zašto bi.
Sjeća li se još danas netko koje je to onda bilo mjesto i zašto, i koja je bila ruta i tko ih je do tamo na barem dva sata zadržao (a nisu vatrogasci kako je bilo osamnaeste i kako će biti danas)?
Pa onda veli netko da se točak vremena ne okreće naprijed. Marama i Katama unatoč.

18.12.2022. u 12:41 • 10 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 14.12.2022.

Bostonska čajanka

14.12.2022. u 20:07 • 11 Komentara • Print • # • ^

utorak, 13.12.2022.

U gradu

Danas sam u gradu vidio Boška Šutala;
nisam ja toliki fanatik da znadem prepoznati Boška Šutala u prolazu;
na jednom mjestu zazvali su njegovo ime, pa sam tako povezao;
imao je na glavi vunenu kapu, a u mislima vjerojatno šibenski travnjak;
bio je ozbiljan, šutljiv i zamišljen, što je prilično neobično za momka od dvadeset i nešto;
kada večeras pogledate utakmicu i ne vidite ga tamo, razumjet ćete možda zašto.

Danas sam u gradu vidio šesnaest osoba sa mentalnim poteškoćama,
to znadem zato što je njihov vođa puta prišao vozaču autobusa prije nego li su izlazili
i zamolio malo dulje stajanje na stanici - dok šesnaest osoba sa mentalnim poteškoćama iziđe iz autobusa.
Mislim da danas, vozeći se javnim prijevozom s kraja na kraj grada – a vjerojatno i dugo prije toga - nisam uočio zadovoljnije ljude; barem - ne toliko mnogo zadovoljnih ljudi zajedno: neki od njih su tek ispuštali glasove, neki izgovarali čitave rečenice, a neki se samo smiješili.

Danas sam u gradu vidio puno sitnih svjetala, žaruljica, ukrasa što svijetle, kite drveće, povezuju stupove rasvjete i pletu mrežu svjetla u zraku;
prolazio sam gradom baš u času kada javna vlast radi štednje sasvim preuranjeno – dok je još gotovo mrkli mrak - gasi svjetla na javnoj rasvjeti,
dok svjetla postavljena radi adventske zabave nastavljaju svijetliti i dalje;
šteta što nisam pogledao na sat – bilo je to negdje oko sedam sati;
nisam bio za upravljačem pa sam se mogao posvetiti tom trenutku:
upamtio sam kako se istodobno štedi i rasipa.

Kada čovjek hoda pustim šumama ili livadama, ili uopće ne izlazi van, pa čak niti ne odlazi u veliki grad – ne može doživjeti i saznati toliko stvari kao kada se uputi među ljude.
Barem, ne toliko stvari o kojima nije znao puno – ili ništa.

13.12.2022. u 17:51 • 4 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 12.12.2022.

Iza zidova

Teško mu je što se ljuti kada plače, ne želeći mu svojim prstima brisati suze;
ona radije koluta očima, pa se odmiče i bježi u tminu i samoću;
možda joj je takvo što ostalo od doba kada bješe djevojče
željno slobode, svjetla i radosti, što svom silinom odguruje strah, strepnju i mrak -
što su ga stari i mudri savjetovali kako pravi muškarci baš nikada ne plaču.

Pa opet, on ne umije zaustaviti suze, kao onomad
kada ga je sa strahom gledala dok su nad krevetom njihove tek rođene kćeri
gledali ptičice obješene o rub krevetića što se kreću ukrug,
i dok su u tišini sobe slušali glazbu mehanizma na navijanje
okruženi ratom, beznađem i mržnjom koje su naumili zaustaviti na svojim zidovima.

On dakle sasvim sigurno nije pravi muškarac – nego samo njen:
a ona se još uvijek nakon svih godina srami slušati ono što joj je već tisuću puta rekao;
da ne plače radi sebe ili nje, nego jer ne može podnijeti
da u isti čas i potpuno neovisno od njih - postoje neizrecivi užasi i najnevinija čistoća
i da čovjek svemu tome ne može ništa drugo - do li svjedočiti

ili nestati.

12.12.2022. u 18:34 • 12 Komentara • Print • # • ^

subota, 10.12.2022.

Mentalitet na travnjaku

Neku večer, slušam gospona Samovojsku u elaboriranju prvenstva; kako bi on to lijepo rekao – nogomet perfektno oslikava mentalitet nacije koja ga igra.
Pa se sjećam; a moje pamćenje je, vidjet ćete, slonovsko: sjećam se jednog davnog članka iz SN Revije, napisanog netom nakon Svjetskog prvenstva u Španjolskoj osamdesetidruge; to prvenstvo nekako je granica moga djetinjstva i rane mladosti – nakon njega prestajem pratiti utakmice gotovo u cijelosti; u moj život na velika vrata, s pitanjem Should I Stay Or Should I Go - ulaze kazetofon, glazba, ploče, izlasci, djevojke, druženja. Nema više samotnih večeri ili popodneva uz nogomet, već sljedeći Euro jedva da ću iz novina saznavati rezultate utakmica, a Maradonin gol Božjom rukom (ili onaj drugi, najljepši u povijesti) vidjet ću iza ramena nekog čove na teveu u izlogu neke prodavaonice, usput čekajući sastanak za izlazak u grad – na redovnom odsustvu iz vojske.
Članak piše veliki i teško nadmašivi Milivoj Nikolić (moguće da ga je supotpisao i gospon Rede; tim ljudima nikada nisam zahvalio što su me opismenili – uza sav trud profesorica književnosti). Pa u članku razrađuje upravo temu koju je neku večer načeo gospon Vojska – temu o mentalitetu nacije i igranju nogometa. Argentina još zapravo nije na nogometnoj karti svijeta (kao niti Engleska, koja od osvojenog domaćeg prvenstva šezdesetišeste nestaje da bi njeni klubovi osvajali sve što se dade): Argentina pak - iako je četiri godine prije osvojila prvenstvo – svi znadu da toga bez izdašnog truda Videlinih pučista i namještenog rasporeda za utakmicu s Peruom – ne bi bilo; već treće prvenstvo zaredom čitav romantičarski svijet plače nad neutješnom sudbinom Brazilaca – čak niti jedanaestorka koju čine doktori nogometa kao što su Socrates, Zico, Junior ne uspijeva spriječiti jedan loš dan u kojemu možeš samo gledati kako ti nekakav hajduk Rossi uvaljuje golove iza busije.
Gospon Nikolić dovoljno je pametan da u članku ne spominje bivšu državu i njene katastrofalne rezultate u nogometu, pa sasvim akademski razrađuje svoju tvrdnju: Nijemci – veliki manevri ljudi i sredstava u prostoru i vremenu, pravi blitzkriegovi, Talijani – prijetvorni borci iz grmlja koji ruše svaku koncepciju protivnika; Francuzi i Brazilci – vrckavost i žonglerstvo bez većeg rezultatskog efekta; Nizozemci – studiozno i organizirano širenje morskim prostranstvima bez mogućnosti za osvajanjem svijeta…
I gospon Vojska dovoljno je oprezan pa da bi neku večer nastavio teoriju te se iskreno zapitao: a što smo to mi, Hrvati, dali nogometnom svijetu; na koji se način naš mentalitet preslikava u igru kojom – očito je sada – meljemo protivnike jednoga za drugim?
Eto onda, toliko lud i neskroman bit ću onda ovdje ja: stvarno, ako se mentalitet preslikava na igru, onda i mi Hrvati moramo imati nešto samo svoje; nešto specifično što donosimo u priču – jer evo, drugi put već u četiri godine ulazimo u četiri najbolja; to ne može biti slučajno – sada smo mi zapravo postali oni jazavci zbog kojih žongleri sa Copacabane odlaze kući – nakon što su deset puta više pucali u okvir našeg gola, nego što smo mi pucali u okvir njihovog; ali – nama je taj jedan jedini put bio sasvim dovoljan da damo gol – a njima je za isti taj rezultat trebalo deset puta više pokušaja!
Da, dragi ljudi, tetošimo se još malo: Brazilci su u naš gol uputili jedanaest lopti, a mi u njihov jednu jedinu (onu Petkovićevu); Livaković je devet puta (od toga valjda sedam puta nogama) branio gotovo nemoguće – još dok je utakmica trajala; a to što velimo da smo uzeli posjed lopte po pola – to je bilo stalno dodavanje iza centra, naša hrvatska tika-taka Lovren-Gvardiol-Brozović, kao da čekamo kad ćemo više ići na tu obećanu pivu, kako je nekad tika-taku igrao onaj, vječito peti ili osmi Dinamo, kralj svih moralnih pobjednika južno od Varšave i istočno od Budimpešte: Miljković-Blašković.
Može li to biti slučajno?
Ili ispada da je žonglerstvo naših nogometaša deset puta veće nego brazilsko; kako možeš dobiti Brazilce ako nisi bolji od njih?
Moguće da je odgovor u sljedećem: naš, hrvatski doprinos igri jest zanos; nitko još u povijesti nije na taj način povezao nacionalnu promociju i loptanje; još je pokojni predsjednik odašiljući prve trupe na ono prvenstvo u Englesku kao legionare u Bosnu ili na vukovarski Staljingrad, dok se niti pedesetak kilometara daleko pucalo i dok su grmjeli kadijevićevi vebeerovi i miloševićevske haubice – kazao tim sretnicima što nisu išli u rovove nego na prvenstvo, dajući im u ruke sklopljenu zastavu kao zalog - kako zapravo igraju za ove koji su tu ostali i kako je nogomet samo produljena ruka rata – drugim sredstvima; neka idu i neka poginu za Hrvatsku. Jedino tako moglo se desiti da jedan Boban ili Šuker sa ugovorima u Milanu ili Realu nose torbe na trening jednom Krpanu, jer su više od bilo kakvog vlastita umijeća u njemu gledali uzor; gledali su sedamnaestogodišnjeg mladca koji se devedesetiprve iz juniorske momčadi Osijeka uputio na prvu liniju u Jug Dva da zaustavi treću armiju kontinenta sa lovačkim puškama - dok su oni u bijelome svijetu mlatili pare.
No, nije li taj zanos morao s godinama opasti; kako je lijepo rekao maršal Marmont – sa bajunetama možeš sve, ali na njima se ne da sjediti; nismo li mi Hrvati nogometnom svemiru dodali još nešto, nešto što je posebno baš za nas i našu državu?
Ako bismo u ova dva ciklusa, u posljednje četiri godine morali tražiti što je to – onda bismo svakako mogli pronaći barem jedno: mi Hrvati smo kao pojedinci, narod i država prilično disfunkcionalni u redovitim okolnostima – mi sjajno funkcioniramo samo kada su nam poslovođe ili gazde neki Hans ili Sepp, jer do tada smo lijena bagra što hvata krivine; no - bez izuzetka postajemo najbolji onda kada je najteže: onda kada i okolnosti postaju izvanredne. Tada iz nas rastu neki novi gupci, ivanići ili domagoji, pa napinjemo svoje lukove i podižemo kubure ciljajući bez greške.
Dižemo kredite kada sija sunce i kada je pitanje treba li nam još tih petnaest kvadrata ili novi auto u životu, a kukamo kada ih treba vraćati, kada pada kiša; stvaramo državu koju volimo više od svega na svijetu i protiv koje ne damo reći niti riječ u birtiji, a kamo li organizirati demonstracije na ulici - u kojoj ćemo imati najveću stopu korupcije, nepovjerenja u vlast i razjedanja do korijena; i onda zapravo počinjemo biti najbolji u času kada svića dogori do noktiju.
Naime, treba nam čitav jedan strašan, nametnuti i dugotrajan rat u kojega krećemo goloruki da bismo tu državu stvorili – i u njemu smo toliko dobri da protivnika eliminiramo tako temeljito da od njega ostaju samo stare babe koje ćemo zapaliti zajedno sa njihovim kućama. Trebao je čitav jedan rat, pretvorba, depopulacija i kataklizma; trebalo je dvadeset ili trideset tisuća mrtvih i milijun raseljenih – pa da Hrvati u nečemu postanu najbolji. Jer, biti najbolji u onome što je redovito, normalno i obično – to je za normalne i obične ljude; zaobiđite nas kada je o tome riječ.
Kada u čitavom svijetu kreće korona – mi tako postajemo u tili čas najbolji na kontinentu što se tiče mjera, širenja i discipline – ali čim se kroz par mjeseci ustanovi da to i nije baš tako strašno i da će od toga pomrijeti tek starčad i nešto bolesnih – olako se opuštamo i prelazimo u sasvim drugi tabor; organiziramo izbore sasvim lagano već u srpnju dvadesete i pravimo se da korone nema sve dok nam turisti ostavljaju eure do prvih kiša - pa odmah odlazimo u sasvim drugu krajnost – i tamo gdje drugi pružaju sigurnost – u bolnicama ili domovima staraca – mi skupljamo hrpe leševa i imamo najveću stopu smrtnosti u svijetu.
Ne funkcioniramo mi onda kada je stanje redovno, u takvim okolnostima naše društvo, naša država, naši ljudi nisu baš navikli živjeti i držati se reda – ali kada dođe stani-pani, nema boljih od nas.
Tako je očito i u nogometu kojeg igramo – umjesto organizirane grupe građana sa statutom, pravilima i jasnom hijerarhijom, mi u čas posla postajemo čopor hajduka, zelenokaderaša, ugljenara i drumskih razbojnika – to su nas još naši djedovi učili, pa kada bih znao da gospon Messi nema pametnijeg posla nego čitati blog.hr, ovu rečenicu nikada ne bih napisao: gospon Messi, vi samo pustite Hrvatima da povedu – i mirni ste; uvalit ćete im ta dva gola do kraja kada počnu slaviti, jer će se osjetiti normalnima. Ali, ako vi povedete – gotovi ste; upravo onda kada pomislite da ste im konačno stali na vrat, pa komično sa tri centarfora kao tri Don Quijotea počnu lupati glavom u zid vaše obrane kao kopljima u vjetrenjače – nagrabusili ste, jer će iz busije iskočiti nekakav Oršić, Vlašić, Perišić, nekakav Sancho Pansa – da glavom sa šesnaesterca, kako još nitko nikada nije zabio nakon samog Horsta Hrubescha, ili odbijancem od noge vašeg beka – dovedu stvar do penala.
A na penalima, šjor Leo, oprostite se sa životom; penale, par-nepar, fliflaflu – te odbljeske sreće Hrvati koriste kao smisao života još od malih nogu, kada treba odlučiti tko će pisati zadaće, izvući se od plaćanja poreza ili ići mami u dućan; gospon Messi – uzalud vam svi vaši rekordi kada vam preko puta stane mali Livaković.
Pitate se otkuda taj Livaković? Kako je uopće moguće da taj već odavna ne brani za Real ili Barcu?
Pa taj momak je sa sedamnaest godina doveden iz juniora Zadra u Zagreb, ali ne u Maksimir – nego u Ulicu pjesnika; Livaković je četiri godine igrao i dva puta ispadao iz lige braneći tako da se ispred njega nalazilo nešto što se ne može nazvati drugačije nego misaonom imenicom: Zagrebova obrana. Livaković vam je odrastao u klubu u kojemu predsjednik, trener i katica za sve – Dražen Medić – ne želi sam sebi priznati da ako u pet godina četiri puta ispadneš iz lige – jednostavno nisi za taj posao – nego i dalje, kao pravi nepatvoreni hrvatski poduzetnik, prisvajaš pare koje ti grad daje za održavanje stadiona, ili pare koje ti sjedaju od Mandžina, Krovinovićeva ili ibričićeva transfera vodeći svoj mali privatni opg - i furaš tu priču do daske, i preko nje.
Dok ste vi, gospon Messi, skupljali rekorde i dizali trofeje od Gdanjska do Porta i od Tromsea do Soluna (a u posljednje vrijeme i šire, pa ste čak uspjeli dići i jednu Copu America), mali Livaković gledao je u svakoj utakmici u vrata paklena – primajući najmanje dva ili tri gola – ali braneći još sigurnih sedam ili osam pored toga. Livaković je čovjek bez straha; sav strah koji normalan čovjek i golman u svome životu može doživjeti – on je već odavna doživio; njemu se više ništa lošega ne može desiti nakon što prođe vratnice u Ulici pjesnika.
I onda velite da smo mi Hrvati normalni? Ma, nismo, gospon Messi, u tome i jest naša snaga – pa to i sam naš izbornik naglas veli u intervjuu pred milijunima sunarodnjaka s ove i one strane Bregane („oni nisu normalni“): sve što je loše u životu mi smo već doživjeli dok su drugi bili normalni; kako jedan pjesnik lijepo veli – dok mi jedemo govna, drugi jedu kekse; ali znate – onda kada više nema izvrdavanja i kada stvari dođu do zida – onda vi normalni nemate nikakve šanse. Tamo gdje nogomet naučiš igrati tehnicirajući kamenom umjesto lopte dok čuvaš ovce, tamo gdje te vlastiti roditelj proda za menadžerski ugovor još dok nisi pročitao niti Majdaka ili Salingera, a kamo li Dostojevskoga; tamo gdje profesori svima dijele petice i gdje ne možeš dobiti niti posao čistačice ako ne znaš župana ili lokalnog baju - tamo nećeš postati normalan.
Možda biste u toj raboti baš vi, Argentinci, mogli dodati još koji redak; utkati još koji kamen u tu velebnu palaču nereda i kaosa: baš vaša država bankrotirala je davno, davno prije svih recesija i kriza, ne znajući iskoristiti Bogomdanu činjenicu da jedina na južnoj polutci, dok sav pošten svijet mrzne u zimi, ima pašnjake prepune goveda ili njive pune zlatnog žita.
Eto, gospon Nikolić, možda biste to htjeli podvući – na kraju Vašeg izlaganja - da vas sada urednik tjera dovršiti onaj članak nakon Mundiala u Španjolskoj, pa Vam veli: šta si to nadrljao o Nijemcima, Talijanima i Frnacuzima, a o Jugoslavenima nisi napisao niti retka… a Vi pomislite, luđače, pa jesi li ti lud, hoćeš da završimo svi do portira na Golom otoku?
Srećom, ne da više nema Jugoslavije - nema više niti SN Revije i nema se više gdje pisati (sve smo mi to, vrijedni i valjani Hrvati, samo kada smo uspjeli doći do uzdi u vlastitim rukama - pretvorili, rasprodali i da prostite –ne umijem naći bolje riječi - razjebali u bescjenje, pa su nam djeca nepismena kao u nekoj čergi čekajući da njihov omiljeni influencer objavi live stream); sada se nogomet komentira memeima na tik-toku i vocapu; ne trebaš srećom znati napisati više od rečenice i pol, ako i to: dovoljno je navući Isusu hrvatski dres da bi ismijao Brazilce.
Ili biste, gospon Nikolić, dok ja sričem vaše besmrtne rečenice i pronalazim u njima subjekte i predikate i atribute, pa tako učim materinji ubavi jezik bolje nego li iz ijedne čitanke - jednostavno bacili Olivetticu u kut i otišli sa Samovojskom, Židakom i Redeom na gemišt u Zagorca ili Domagoja, pardon – na mussolini; nitko normalan u to doba mraka, kada su se šurjaci, gudelji i zajeci vraćali jednog vrelog utorka iz Valencije potiho kući na Pleso kao lopovi, da otprhnu čim prije u svoj Udinese ili Panathinaikos - nije niti mogao pomisliti da bi mi Hrvati ikada mogli uopće sudjelovati na nekakvom prvenstvu, a kamo li nešto i osvojiti.
A? Prvenstvo? Pa naši klubovi ni u Evropi ne mogu proći nekakve Sportinge, Sentetjene ili Ajndhovene; od Zvezde i Partizana – čak i kada dobijemo nove stadione – nikada više nećemo vidjeti ništa osim jednog jedinog kupa; kakva prvenstva?
To je okružje u kojemu bacam u kut svoj tranzistor, odričem se odlazaka na utakmice i stavljam prve ploče na gramofon: nogomet je kaos; možda je knjiga ili pak glazba - stvar bolja, iskrenija, vrednija. I jest, nego što: oni će mi u životu dati ono što nogomet nikada nije.
Usput - Saint Ettiene, Geoffroy-Guichard, kakva simbolika. Tamo gdje je davno još, dok smo bili klinci, Rizah Mešković zbog leća loše cijenio let lopte, pa primio pet golova u petnaest minuta, zbog čega je pola Dalmacije a i šire ronilo krokodilske suze, na istu tu travu potomci didova koji su navijali za Hajduka, sa geslom „dabogda sve izgubili“ u času kada naša reprezentacija vodi dva nula protiv razbijene čete Čeha, baca baklje. Mi vodimo, a oni uništavaju reprezentaciju – radi jednog neviđeno talentiranog trgovca konjskim mesom koji njihovom klubu ne da gušta i ne pušta barem jednu sisu da malo i oni sisaju. Česi se u tili čas vraćaju, i ja pomišljam: evo, rasturili smo i posljednje što je u nas vrijedilo, naš nogomet.
Već za dvije godine – ta ista reprezentacija započinje ciklus u kojem će dva puta ući u najbolja četiri u svijetu, a jednom za dlaku ispasti iz posljednjih osam na kontinentu, samo kada taj isti trgovac, zajedno sa čitavim buljukom korumpiranih doktora, poduzetnika i drugih nesumnjivo uglednih ljudi svake vrste - pobjegne preko granice da bi odatle vodio svetu misiju reforme pravosuđa, jer kao i svaka neuljuđena država – mi nemamo potpisane ugovore o ekstradiciji; kod nas to ne treba.
Kod nas vrijedi zakon Rio Grande: tko prije izvadi pljucu, taj je gazda u salunu. Tko nije, neka bježi u Meksiko.
I onda se netko usuđuje pomisliti da sve skupa nije vrijedilo, moj gospon Messi.

10.12.2022. u 11:50 • 13 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 05.12.2022.

Oblak

Oblak se spustio na svijet, ili je svijet postao oblak.
Teško se i rijetko naziru putevi i ljudi: zrak je od vlage zasićen i težak; mokra se kosa mrtvo lijepi o ledeno čelo.
Bezvoljne i teške noge bježe jedna pred drugom, tražeći zaklon, toplinu, iskru pogleda i sućuti.
Dok zime još nije bilo, ili dok se još samo tiho i sramežljivo mrmorilo kako je netko pred vratima i stiže, uspjeli smo uhvatiti buketić lijepih časaka, prkoseći nejasnoj slutnji tuge i svršetka.
Zastali nad dolinama plavih i sjetnih rijeka, umorni od duga i besciljna hodanja, preplašeni nagovještajima skorog i neumitna kraja, znali smo se nerijetko okrenuti prema drugoj obali.
Hvatali smo željno i snažno vesele trenutke tog kasnog i poklonjenog ljeta; komadiće ispunjena i spokojna življenja, kao tople i nježne trake svjetlosti među tamnim i već ogoljelim deblima.
Ostali su djelići, ostala su sjećanja pod spuštenim kapcima; ostale su slike i mirisi; valovi čvrste i sretne tišine kao nepotrošene hridi tog vedrog i lijepog svijeta u nama.
Ostale su uspomene.

05.12.2022. u 10:07 • 13 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 01.12.2022.

Osmina finala

Mi Hrvati većinom volimo pobjede; sport nam je na drugom mjestu. Ne kažem ja da takvi nisu i drugi; ali nisu baš svi drugi takvi.
A ako ne spadate u takve, onda ćete sigurno znati o čemu govorim kada spominjem sredinu dvijeiosamnaeste godine; prvog dana njene druge polovice – to već sigurno znate – košarkaška reprezentacija Hrvatske izborila je - uskačući tako u posljednji vagon posljednjega vlaka - drugi krug kvalifikacija za svjetsko prvenstvo što se odigravalo krajem sljedećega ljeta – uzvraćajući Rumunjima za bolan poraz u Višnjiku prethodne zime; uspjeli su ono što u ovim, aktualnim kvalifikacijama nisu.
Ma šalim se; igrala se ta utakmica doista toga dana u nekom Cluju, ali igrala se u isto vrijeme kada i utakmica koju su naši nogometaši igrali sa Dancima u Rusiji (pa ovu clujsku baš nitko, osim mene i možda još trojice frikova sa Sportnetova foruma – nije pratio na nekom lošem streamingu). Nogometaši su baš tada izborili onu legendarnu pobjedu na penale nakon što Modrić tri minute prije kraja produžetka nije iskoristio kazneni udarac, razbijajući tako dvadesetogodišnje prokletstvo nad sobom (na čije nastavljanje je taj Lukin promašaj jako, jako mirisao), još tamo od Sundella i Thurama pa sve do Quaresme i kukastih križeva po travnjacima i tribinama.
Sljedećeg ponedjeljka, za pultom sa salamama i sirom u Plodinama, izrekao sam gospođama što su ispred mene (umjesto da se prepiru oko nekog loše narezanog prezvuršta) pričale o Modrićevu penalu – svoju sumnju kako sam se toga dana probudio u raju; ili barem negdje što na takvo mjesto sliči: na mjesto u kome gospođe u godinama – koje se prvi puta vide - razgovaraju o nogometu.
Samo sam triput plakao radi naših sportaša: prvi puta kada su u Saint Etienneu bakljadom navijači prekinuli dobivenu utakmicu sa Češkom pretvarajući je u jedva izboreni remi (jer tada sam mislio da više nemamo reprezentaciju), drugi puta nakon ovih danskih penala (treći je naravno bio Goranov Wimbledon); sada sve utakmice naših sportaša – makar u Draženovu domu gubili od Poljaka ili u Malagi od nekog anonimnog australskog para - gledam hladan kao špricer i pomiren sa svijetom – sve sam zapravo već vidio i doživio; ne mogu me više uzdrmati niti santanderska šestica, niti Livakovićev zavjet Rushfordu da na burovitoj Rujevici neće zabiti preko njega živa i zdrava; niti kada čitava nacija slavi, a meni se čini da vidim ono što nitko ne vidi: kako Dalić plače od lavine sreće nakon ruskog autogola, jer smo te kišne nedjelje na Poljudu mogli igrati tri utakmice, a ne bi im ga sami zabili.
I tako, naši još uvijek traju na prvenstvu; trajat će – nadam se - i nakon ovog predvečerja – u kojemu će se obračunati sa momčadi koja je objektivno prije četiri godine igrala daleko najbolji i najljepši nogomet, ali nikako da se sastane sa finalima. Pa ako Belgijanci večeras odigraju kako znaju i pobijede nas – neću biti jako tužan jer ću znati da smo najvjerojatnije izgubili od boljih (i zato bi bilo strašno da su nas Danci pobijedili u Rusiji: nisu bili bolji). Da bi nas Belgijanci pobijedili, moraju konačno početi igrati onako kako oni već odavna igraju; još od doba kada sam se kao klinac divio majstorijama van Moera, Scifa i Frankieja van der Elsta i sanjao pored svih Vujovića, Sliškovića, Zajeca i Mlinarića - kako će jednoga dana i naši igrati kao njihovi.
Taj dan odavna je već stigao – trebalo se samo desiti da se promijeni država, pa nogomet postane produljena ruka politike i nacionalne promocije; da postane istinski važan – pa umjesto toga da je važna igra - važna postane pobjeda, a pobjeđivanje na prvenstvima značajno kao i pobjede u ratovima.
No, i to je vrijeme polako prošlo; danas ljudi navijaju jer im to daje strast i smisao u njihovim od strasti i smisla poprilično ispražnjenim životima; tko bi uopće pratio neku utakmicu za koju nitko nema pojma tko igra protiv koga – kome bi to moglo biti zanimljivo, osim nekolicini ostarjelih kibica što se još sjećaju Eusebija, Frfe Mužinića ili Dina Zoffa? Pa još ako se u kontekstu utakmica spominju pokrajine, traktori, ratovi, sinovi i njihove žene – tko bi tome odolio?
Bit će to – u varijanti ako nas Belgijanci nadjačaju, a Marokanci zakucaju za treće mjesto - prilika da se i od ovog prvenstva konačno odlijepe oni koje nogomet zapravo ne zanima, pa će se u miru božjem moći pratiti ono što bi istinski moglo biti lijepo i važno: hoće li Senegalci zapapriti Englezima i hoće li Ganci nadskočiti Urugvajce.
Ne završimo li, daj Bože, poraženi večeras, morat ćemo vjerojatno na megdan Španjolcima (za koje ćemo sigurno odjednom početi vjerovati kako od nas nisu bolji); budemo li sjajni – što sigurno da moramo, ali i možemo biti, ako želimo biti prvi u skupini – mogli bismo izbjeći te već nedavno kobne Španjolce, pa preko Nijemaca ili Japanaca tražiti svoje mjesto u četvrtfinalu, a nadam se kako se više u tim prilikama neće spominjati traktori, tuđe pokrajine, naše kolijevke i ljudska nevolja.
Jer gledajući fotografije mršavih visokih djevojaka ispunjenih plastikom i gumom, ili otromboljenih dobrostojećih muškaraca koji urlaju o sokolovima, slozi i zlatnom žitu, ili o bilo čemu drugome o čemu se već urlati dade - ma kakve dresove da nose, nemojte mi zamjeriti – ja ne mogu vidjeti puno drugoga osim nevolje.
Zato me noćas prenula jedna druga scena: odvijala se drama u kojoj nije bilo sasvim jasno hoće li dalje Poljaci ili Meksikanci; Poljaci su se postavili ziheraški, igrali su loše – nasuprot neustrašivim chiquitosima koje sam pratio na mobitelu; kako to često biva – dalje su prošli oni lošiji. I ne samo da su lošiji – na posljednjih sedam prvenstava prije ovoga Meksikanci su sedam puta zaredom igrali osminu finala i sedam puta ispadali, možete li to vjerovati? A sada – kako je sudbina okrutna, neće vidjeti niti tu osminu finala u kojoj evo već skoro tri desetljeća padaju pokošeni!
No, nevezano uz to, kada se Argentina već digla iz ponora poraza sa Saudijcima i kada je postalo jasno da će biti prvi u skupini, kadar na tribinama hvata jedan ne baš mladi par u predivnim, prugastim argentinskim dresovima. On je grli, ona njemu na ramenu briše suze iz očiju i gleda malo u njega, malo u daljinu – a očito je da su te suze radosnice (barem tako meni izgleda); to su - mora biti - suze olakšanja – valjda, zaključujem ja shvaćajući sve - kako to već muškarci u najboljim godinama razumiju svijet oko sebe - jer još tjedan dana ranije izgledalo je kako se bruka poraza neće moći sprati, pa će Messi kući – o sramote - već nakon prvoga kruga.
Okrutan je život; teško je doći do osmine finala, a kada se na nju navikneš - trebaš jednom ispasti da bi vidio kako je lijepo uopće doći do nje - proleti mi kroz glavu to o Meksikancima, a gledam i dalje ovaj par Argentinaca.
Onda njih dvoje pokažem Dragoj, jer kadar je dug i izražajan; a Ona mi ovlaš, prolazeći baš tada boravkom, blještava i lijepa kako već užurbane i posvećene žene mogu biti - u nekom svome svetom i važnom poslu, zbog kojega ja uopće mogu pratiti sve to i uživati u tome - veli:
- A što ti znaš zašto ona plače?
Zaista, koliko žene mogu biti u pravu: što ja uopće o svemu znam? – mislim još dugo, kao da i mene tek čeka neka osmina finala - u hladnu mrklu noć kroz koju fijuče vjetar.

01.12.2022. u 12:27 • 8 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.