Da se može, otišao bih najradije u deset u krevet sa knjigom, ali ne može se, jer ljudi su navikli pucati i stvarati buku radi promjene brojki na kalendaru, pa se prije nekih pola jedan neće moći zaspati, i bit će to prilika da Dragoj pokažem na sebi novu dolčevitku koju mi je kupila za pod bor, jer Joj po očima vidim da je lijepa, a nešto je valjda i u meni, mislim – želim po Njenom pogledu vjerovati da Joj se sviđam u tom komadu tkanine, a Ona neka je onda na mene oblači i skida koliko je volja, i tako ćemo nakon večere i filma vjerojatno dočekati ponoć i još koju minutu poslije; sjećam se da prošle godine nismo imali niti pojma kada je točno prošla ponoć, jer nismo željeli prekidati gledanje dobrog nekog filma sa laptopa zagrljeni na kauču, i to mi je valjda jedna od najboljih novih godina koje sam dočekao. Oni koji su nekada slavili sa nama sada su širom kontinenta, a neki bome i rade i dežuraju i brinu o zdravlju i nevoljama drugih u ovoj noći, i s njima će majka izmijeniti puse i srca, a ja točke-eventualno uskličnike, da znam da su živi; otići ću nakon pucnjave što prije u krpe da se i probudim čim prije-već iza sedam, kako bih otišao u šumu slušati tišinu – to već znate da na novogodišnje jutro dugo već ne propuštam, dok se Ona ne probudi; a mene još samo brine da netko do jutra ne strada u toj silnoj pucnjavi i neredu. Što je to u ljudskom biću što ga vodi prema pucanju u novogodišnjoj noći nikada nisam umio shvatiti; zapravo – što uopće ima lijepoga u buci i pucanju, a čini mi se da će ljudi – kako su pomalo naopaki i bedasti – prije nešto učiniti radi životinja nego radi drugih ljudi, jer vidim da se radi toga otkazuju dogovoreni vatrometi, pa više u vezi toga pucanja ljudi misle na pse i mačke koji se od straha skrivaju pod stolove, nego na bolesne, stare, nemoćne kojih je oko nas pun svijet, samo ako ih želimo vidjeti i sjetiti se - ljude kojima treba sna, spokoja i ljubavi a ne straha i buke, i bilo bi s naše strane svakako pristojno i lijepo, ako već ne važno – to im i omogućiti, jer i mi ćemo tako jednoga dana biti stari, nemoćni i uplašeni i vjerojatno neće biti nikoga da nam barem dade mira i sigurnosti. Pucati bilo radi čega nije dobro-to nas je valjda već život naučio, ali mi nikako da to prihvatimo, i ako do toga dođemo na bilo koji način – dobro je, jer sjećam se da se još prije desetak godina dobro prašilo i na Badnjak, pa se sada više u toj noći kada odlaziš ili se vraćaš sa polnoćke više ne može čuti ništa do zvonjave zvona, a tako će valjda jednom biti i s ovim.
Svima od srca želim mir i zdravlje, a ostalo će doći samo, i čuvajte se.
svako dobro bez fraza koje zvuče kao fraze svim tvoim najdražim bliže i dalje od vas
-- Donabellina -- 31.12.2022. u 16:56
I ja se grozim te pucnjave. Imam susjede koji bombradiraju kao da prave bombe padaju. Sretno ti u idućoj.
-- Demetra -- 31.12.2022. u 17:17
sve najbolje u novoj godini vjetre :)
-- kako_ti_kupus -- 31.12.2022. u 18:04
Odvratno je čime se ljudi zabavljaju!:((((( Meni nepojmljivo! i Gadljivo! I ružno! Nismo imali dosta pucnjave, pa treba još malo....Osim toga, Mia se trese kad čuje te neartikulirane zvukove - ničega...Preznine i jada....Sve najljepše u Novoj 2023.! Ljubim!
-- luki2 -- 31.12.2022. u 19:51
Jednu sam dok sam još bila mala, recimo 8. razred OŠ, dočekala uz Dostojevskog, čini mi se Idiota. :)
Svako dobro ti želim!
-- Kockavica -- 31.12.2022. u 19:55
trebala ti je žena kupiti pidžamu,
ali dobro, nitko nije savršen ;)
p.s.
sretno, usprkos tebi :)))
-- Blumi -- 31.12.2022. u 23:27
Hvala, također sve najbolje od srca!
-- Galaksija -- 01.01.2023. u 02:38
Sretna Ti Nova 2023, ja sam u 23 več spavala:))
-- modrina - neba -- 01.01.2023. u 08:05
Hvala svima, takodjer :)
-- j. -- 01.01.2023. u 10:05
Sretna ti Nova!
-- Goddess Vesna -- 01.01.2023. u 10:54
Što je to u ljudskom biću što ga vodi prema pucanju u novogodišnjoj noći nikada nisam umio shvatiti; običaj iz davnih davnina kojim se tjeraju zli dusi, da se novi Krug počne čisto, veselo, s pozitivnim nabojem. Eto, zato buka, bilo pucanja, bilo zvonjenja, bilo bubnjanja.... :)))
želim po Njenom pogledu vjerovati da Joj se sviđam u tom komadu tkanine, a Ona neka je onda na mene oblači i skida koliko je volja
hahahahaa, znam da vjerojatno nisi imao namjeru biti smiješan , ali neke stvari mene tak dobro nasmiju, :)))
Kako bilo, što god bilo, neka je dobro, lijepo, vedro, ugodno, zdravo i prosperitetno u ovoj Novoj :))*
-- Lilianke -- 01.01.2023. u 11:23
Sretno u novoj, Vjetre...
Dolce vita :)
-- Dvi, tri riči... -- 01.01.2023. u 11:40
Važno da nema puno bum-bum. Kod nas je bilo mirno, samo oko ponoći nešto lokalnih vatrometa, na Korzu veselo. Sretna Nova 2023. !
-- gogoo -- 01.01.2023. u 14:08
Hvala još jednom; Lilianke, nije važno da li sam htio biti smiješan, ja jesam (i) smiješan :))); Dav gindo, posebno još i tebi od mene sretno, usprkos meni :))))
-- j. -- 01.01.2023. u 14:34
Sretna Nova i sve najbolje, neka bude bolja od prethodne, a dogodine će se vj više gradova odazvati dočeku bez vatrometa, još samo da petarde nekako utišamo :)
-- kejtoo -- 01.01.2023. u 18:39
Sretna Nova Godina!
-- viatrix -- 01.01.2023. u 21:05
Tvoj post, kraći nego obično, u sebi sadrži sve što je važno.
Uvijek si znao odvojiti važno do nevažnog.
Čuvaj ljubav i ona će tebe čuvati.
A zašto ljudi radost moraju izraziti bukom, ne znam.
Ja bih muzikom, ako mene pitaš.
-- Lastavica -- 02.01.2023. u 03:51
Kao dijete sam živjela u napuštenom zaseoku, znaš ono: puno kuća, malo duša. I imali smo samo jednu susjedu, jednu jako pametnu i direktnu staricu. Za jednu novu smo s tatom (mama se tome jako protivila) bacali petarde. Sutra nam je starica došla pokazati kutiju s tabletama koje ona pije zbog srca... e to se pamti.
Nikad dovoljno opominjanja.
-- Dvi, tri riči... -- 02.01.2023. u 11:08
Lijep post, a po sadržaju kao da sam ga ja napisao. Glede filmova "s laptopa" (koji prikopčamo na veliki telkač, ofkors, a zvuk na mini-liniju ispod njega), spremam se ovih dana pogledati veoma hvaljen The Banshees of Inisherin. Jesi li ga gledao?
-- Mariano Aureliano -- 02.01.2023. u 18:35
Nisam, ali spremam se, i imam velika očekivanja - sada nakon tvoje preporuke još i veća. Mi s tim prikapčanjem na tv nikako na zelenu granu, ako je screen mirror, onda slika malo kasni, ako je hdmi kabel onda ton, pa se onda zguramo jedno kraj drugoga na krevet i stavimo laptop tako da oboje možemo uživati zagrljeni. :)
-- j. -- 04.01.2023. u 18:32
Ova godina je baš odlučila atakirati do kraja....Uffff...:(((
-- luki2 -- 30.12.2022. u 00:27
Pele se našao u sebi, mnogi u njemu,
hoću reći, svaki krug ljubavi, poštovanja, ...
djeluje kao od samog Boga pozlaćen, mada,
valja razlikovati igru, život i ljubav, bar ono bitno ;)
-- Blumi -- 30.12.2022. u 03:53
Počivao u miru.
-- Galaksija -- 30.12.2022. u 22:08
Uklonili videozapis, ali znate za suhi list, jelda...
-- j. -- 31.12.2022. u 10:42
jeste malo došli k moru ....
-- Donabellina -- 29.12.2022. u 17:17
Jesi li kad probao preko svježe uzorane njive? :)
-- V -- 29.12.2022. u 17:37
iako živim na moru, maglu mi je draže gledat s brda :)
-- kako_ti_kupus -- 29.12.2022. u 20:07
E, sad....o moru bi ja mogla pisat koliko ti nisi zbirno u svim svojim komentarima od kako si na blogu:-)))) Meni more u krvotoku....kad vadim krv ne broje mi leukocite i eritrocite nego slanitet:-))). Pozdrav, vjetre:-)
-- morska iz dubina -- 29.12.2022. u 20:21
Uspio si to dati na veoma lirski način, sugestivno.
-- Mariano Aureliano -- 29.12.2022. u 20:21
Čudne su ove fotografije, ali su moćne.
-- viatrix -- 29.12.2022. u 22:53
Lijepo!
A naročito najdesnija slika, ova koja prikazuje samo elemente...........
-- Lilianke -- 29.12.2022. u 23:16
Annaboni, više se sjećamo toga
V, nisam; ako je stvarno, ne bih imao srca, a ako je o simbolu riječ - snage
Kupus, bome ima puno u tome
Morska, znam, znam, ja mu se predajem vjerujući ljudima kao ti
Mariano, Viatrix, Lilianke, hvala, kao uosfalom i svima :)
-- j. -- 29.12.2022. u 23:26
Lijepo o moru; more umiruje i liječi. Ljubim!
-- luki2 -- 30.12.2022. u 00:15
Da, lijepo ti je ovo meko, zimsko prepuštanje...
Blaženi zimski morski mir.
-- Dvi, tri riči... -- 30.12.2022. u 02:07
Morski ljudi. :))
-- Galaksija -- 30.12.2022. u 22:03
Tebi i obitelji želim svako dobro u Novoj!
-- morska iz dubina -- 01.01.2023. u 17:58
Postoje ljudi koji imaju dovoljno novca, ili dovoljno puteva do njega: raspon te dovoljnosti jako je širok i mnogima neshvatljiv; zapravo, jednima je – kako to već biva - neshvatljivo ono što je drugima shvatljivo. Nekome je dovoljno malo ili gotovo ništa (jer savršenih, kojima je ništa dovoljno – nema; konačno – i samo nemanje kao potreba - jest neudovoljenost, potrebitost, neravnoteža).
No, ljudi kojima je dovoljno – stabilniji su u pravilu od ostalih, ne razdiru odnose, ne iscrpljuju druge ljude, ne traže kruha preko pogače. Ne čine u pravilu ovaj svijet lošijim mjestom: dovoljno je loše to što ovise o novcu kojeg imaju, ili kojeg neće izgubiti. Ili, kako kaže jedna mudra o gladi: na ovom svijetu ima dovoljno da se nahrane gladni, ali ne i siti.
Postoje i ljudi koji nemaju dovoljno novca ili se boje kako nemaju puteva do njega; ili novca jednostavno nemaju, ili se snažno boje da će izgubiti i ovo što imaju. Većinom, to su ljudi kojima uistinu ništa nije dovoljno, utapaju se u vrtlozima svojih želja i vuku u njih sve oko sebe. Ili, imamo – gledajući ih – pravo upitati se: jesu li želje vrtlozi i spirale što nas vuku na dno - ili tek obični krugovi; čak i ako uspiješ ispuniti jednu – u tom si času ponovno na istome mjestu gdje si bio kada si je i poželio; opet si na početku – na mjestu gdje ćeš poželjeti novo.
Najžalosniji slučaj među njima su ljudi što su čitav svoj vijek potratili radeći, a sada nemaju dovoljno za pristojan život. Kakav je smisao života koji je utrošen za to da svršio u bijedi i siromaštini - ako pored toga u njemu ne postoji baš ništa što bi čovjeka iz toga uzdiglo?
Ti su ljudi jamci za pukotine u tlu pod nama; ne znaš kakvi će osvanuti ako su negdje nekakvi zanoćili; štogod se čitavo pred njih postavi – oni osjećaju svoj neupitan poziv da to raspolove, rastave, kako bi pokušali ponovno sastavljati i stvarati ono čega još nije bilo. Ljudi pored njih u pravilu pate više no pored onih prvih: ako ih prvi ne umaraju svojom dosadom i ravodušnošću od koje se ponekad čini da bi se i svijet prestao vrtjeti - drugi ih slamaju svojom nestalnošću i žudnjom.
Ne valja se zavaravati, pa za neke ljude misliti da imaju previše novca; radi se u stvari o tome – da je to što imaju, ili bi mogli imati - za te ljude premalo; radi se o tome da to oni baš tako doživljavaju. Baš time čine svijet lošijim mjestom: dovoljno je loše već to što bi netko drugi na njihovu mjestu sa istom količinom novca bio zadovoljan, ili se barem ne bi bojao da će taj novac izgubiti.
Ako smo igdje i ikada najmanje ljudi – to je onda u času kada na dlanu držimo novac. Tek kada zaboravimo na novac i sve što on nosi – ako nam to katkada doista i uspije – najbliži smo sebi i drugima.
Ne umijemo više živjeti bez novca, a zapravo – niti s njim.
Fin tekst. Stavio si stvari u ispravan kontekst, mi kad gledamo, mislimo da neko ima puno, a taj neko možda misli da ima malo. A sirotinja često misli da je sreća u parama, i zavide bogatima, a možda su sretniji od tih bogataša, samo to ne znaju. Pitanje je može li neko ko je siromašan znati da nije sve u parama ako nikad nije imao novca za normalan život? I druga stvar je, mi često kritiziramo bogate kako su okrutni i beskrupulozni, ali mnogi siromasi bi bili isti takvi da im može bit. Tako da, kao društvo, debelo smo perverzni.
-- Vrtlog_ -- 27.12.2022. u 19:20
Malo novaca ne znači i imati manje sreće. dapače, oni s manje žive skromnije ,ali žive !
Teško je onima koji s malo manje od malo ne uspijevaju pokriti svoje životne trošove -NE potrebe, nego baš troškove koje imaju prema državi , jer za osobne potrebe treba više.
Tužan je život siromaštva : nedavno, na Badnjak vidim na tv vijestima veliki red na sv.Duhu, zaista veliki oni, koji čekaju obrok bakalara.- hladno je, ali ljudi čekaju!
O drugoj strani medalje ne bih pisala: ona je poznatija u društvu od ovih povremenih redova siromašnih
-- Donabellina -- 27.12.2022. u 19:55
Nemam šta nadodati...
-- sewen -- 27.12.2022. u 20:08
Nije dobro ni kad se ima previše, ni kad imamo premalo, najbolja je neka sredina, al da smo njome zadovoljni. No lakše je ovima koji imaju previše nego onima koji imaju premalo, ovi sa previše mogu ulagati u nešto, a ovi drugi samo plakati nad sudbinom. Bilo bi super da se odredi norma koliko maximalno čovjek smije imati kako bi se ravnomjerno raspodijelilo tako da svi imaju za ono osnovno.
-- kejtoo -- 27.12.2022. u 20:09
Odrastala sam povremeno kod tete na škoju. Neimaština neopisiva. Mama u bolnici, tata na poslu..trebali me dat nekome s velikim srcem. Došla sam u presvete ruke. Naučilo me temeljnim postulatima življenja. Iniciralo me u svjetlo života. Iz gradske ugode u svemu uletila sam, kao mala djevojčica, u čaj od mažurane, tvrdi okrugli kolač koji se umače u njega i zelje na sve načine. I to je bilo to. Ljudsku toplinu je nemoguće strpat u mali tekst. Dotakla sam nebo. Jer su me, prigrlivši srcem i ljubavlju, vinuli u te visine spoznaje. Jednom naučeno, zauvijek naučeno.
-- morska iz dubina -- 27.12.2022. u 20:13
Sve je rečeno...
-- Daria -- 27.12.2022. u 21:47
Nemožeš ti bez Swansa
-- NetkoOdVas -- 27.12.2022. u 21:55
Dobro sve skupa napisano.
-- viatrix -- 27.12.2022. u 22:06
ajde Nessuno, barem nisam opalio tri kartice teksta i četiri teme odjednom :)))
hvala svima, Morska, ti si majstor malih kolačića :)
kejtoo, joj to me sjeća na neka strašna vremena sa gornjim granicama imovine, ljudi su to tako lako znali preveslati... neće ništa biti dok se ne pozabavimo samo sobom...
Annaboni, zakleo bih se da ima puno onih koji bi za takve rekli: ljenčine, nisu poduzetnici, nemaju free-enterprise spirita... naravno a si u pravu, ali koliko bi ljudi to istinski priznalo :)
Vrtlog, društvo je utemeljeno na principu koristi i interesa, a ne dobrote; jedni druge prvo trebamo, a tek onda želimo, i to je žalosno - a da se može drugačije, barem glavninom - može, sigurno...
-- j. -- 27.12.2022. u 22:16
Treba znati i sa malo i sa puno. Majstor je onaj koji to savlada. Ljubim!
-- luki2 -- 27.12.2022. u 23:21
U pravu si.
-- Galaksija -- 28.12.2022. u 01:36
Novca treba za pristojan život i ispunjenje poneke realne želje.
Više od toga ne treba tražiti.
-- Lastavica -- 28.12.2022. u 05:18
Bit ču kratka...moja sada več dugo pokojna svekrva je imala novac ali kad je bila jako bolestna nije mogla kupit zdravlja nazad...otišla je među anđele...ali trebamo ga za život...gore je Lastavica ljepo napisala...Pozdrav Tebi!!!
-- modrina - neba -- 28.12.2022. u 21:49
„Treba dopustiti i prihvatiti sablazan, jer moramo birati, hoćemo li Boga mrziti ili ljubiti.
Ta ljubav zahtijeva potpuno napuštanje sebe samoga i prezir vlastite osobe. Ali samo ona može izbrisati dječje patnje i dječju smrt, a bilo kako mu drago, jedino ta ljubav može je učiniti nužnom, jer je ne možemo shvatiti, a moramo je htjeti. Evo teške pouke koju sam htio s vama podijeliti.
Evo vjere koja je okrutna u očima ljudi, odlučna pred licem Božjim; vjere kojoj se moramo približiti. S tom strašnom slikom moramo se izjednačiti. Na njoj moramo okušati svoje snage. Na tome vrhuncu sve će se stopiti i izjednačiti, a iz tobožnje nepravde iskrsnut će istina.
Tarrou reče kako je poznavao čovjeka koji je za vrijeme rata izgubio vjeru otkrivši lice mladoga čovjeka kojemu su iskopali oči. — Paneloux ima pravo — reče Tarrou. — Kad nevinosti mogu iskopati oči, čovjek mora ili da izgubi vjeru ili da pristane da ih njemu iskopaju.
On neće izgubiti vjeru; on će ići do kraja. To je ono što je htio kazati.“
Albert Camus, Kuga
Sretan Božić tebi, Dragoj i ostatku familije!
-- Goddess Vesna -- 24.12.2022. u 17:45
Zanimljivo da su dva meni najdraža pisca Boell i Camus, oba stalno preispitivala svoje odnose s religijom i crkvom. Tebi i obitelji ugodne blagdane želim.
-- NF -- 24.12.2022. u 18:09
Sretan ti Božić!
-- tignarius -- 24.12.2022. u 18:14
Teška pitanja. Sretan ti Božić!
-- Lastavica -- 24.12.2022. u 18:15
Baš snažna poruka... Svaka čast svima što ne gube vjeru, unatoč svemu.
-- Vrtlog_ -- 24.12.2022. u 18:33
Jednostavnije napisati, nego zaista živjeti. Svaka čast! Jpđ jednom: sve najljepše Tebi i Tvojima!
-- luki2 -- 24.12.2022. u 19:00
sretan vam Božić vjetre :)
-- kako_ti_kupus -- 24.12.2022. u 20:38
čestit Božić :)
-- smjehotvorine -- 24.12.2022. u 22:22
Ništa prljavije od čistog samoljublja, ništa gore od odsustva Boga i ništa teže od dosljednosti.
Teške teme u ova "šugava vremena" ...
Sretan Božić!
-- Aneta -- 25.12.2022. u 00:17
Ne znam ništa ni o čemu :)) no to ne igra nikakvu ulogu :)) od srca ti želim sve dobro, ugodno i veselo, radostan i sretan Božić! :))
-- Lilianke -- 25.12.2022. u 03:08
Sritan Božić Vitre
-- Dvi, tri riči... -- 25.12.2022. u 05:50
Sretan Božić tebi i tvojima!
-- Flekserica -- 25.12.2022. u 10:45
Sretan Božić !
-- gogoo -- 25.12.2022. u 10:55
Sretan Božić
-- shadow-of-soul -- 25.12.2022. u 11:20
Sretan Božić.
-- morska iz dubina -- 25.12.2022. u 11:35
Mrziti Boga znači voljeti Ga s očekivanjima. Onaj tko mrzi Boga nasukao se na svoja očekivanja. :) Naš je problem što Boga, kao prvo, personaliziramo, a kao drugo, što Ga antropomorfiziramo. To je gotovo refleksan pokret misli u našem umu, nemoguće ga je izbjeći, iako Bog nije ni personalan ni čovjekolik. No ako bismo rekli da je impersonalan, time ne bismo puno rekli jer pojam impersonalnog tek izvodimo iz pojma personalnog, kao što se ni o nenasilju puno ne kaže kad ga nazivamo nenasiljem, pukim odsustvom nasilja. Mladi Jung, kao dječak na samom početku puberteta ili čak i ranije, suočio se sa strahotnim otkrićem da Bog nije samo donositelj dobra, nego i zla, jer kako bi i moglo biti drugačije? Otac mu je bio svećenik, pastor, u kući je bila crkveno-duhovna klima pa je mladi Jung za rana otkrio kako svećenici i Crkva općenito uopće ne shvaćaju njegovu dilemu niti se njome usude baviti. Vatikan, doduše, spominje misterij zla, no ne ide u njegovu razradu. Nešto se nazove misterijem ili otajstvom pa se misli da je problem riješen. :) Ibn al Arabi govorio je o imperativu potpunog napuštanja sebe samoga, o fani ili utrnuću u Bogu (u svjetlosti božanskog Lica). "Kad nevinosti mogu iskopati oči, čovjek mora ili da izgubi vjeru ili da pristane da ih njemu iskopaju." - tek s ovom prividno zastrašujućom propozicijom počinje ono istinsko putovanje prema Bogu, prije toga sve je samo poigravanje idejama. Hvala ti na ovom odličnom izvatku iz "Kuge".
-- Mariano Aureliano -- 25.12.2022. u 11:51
Još jednom, sve najbolje!
-- Galaksija -- 25.12.2022. u 13:12
Sretan Ti Božić!
-- modrina - neba -- 25.12.2022. u 14:48
Tebi i tvojoj obitelji Sretan i blagoslovljeni Božić!
-- agava -- 25.12.2022. u 15:43
Ostavila sam čestitku i kod sebe, al evo i tu, sretan Božić i tebi i tvojoj obitelji i također svako dobro :)
Izgubiti vjeru na takav način kako si napisao, to je izgubiti vjeru u ljude, vjera u Boga je iznad toga svega i ne treba ju izjednačavati s onim što ljudi čine jedni drugima. Ljudi su ljudi, u ratu iz njih izlaze razna zvjerstva koja u miru se samo skrivaju. Isto vrijedi i sa onom da tek čovjeka upoznaš kada mu dadneš moć. Gledam to i iz perspektive djece. Ima djece koja ne bi mrava zgazila, a ima i onih kojima mučenje slabijih predstavlja zabavu. Često u tome stradaju drage životinjice. Ono što mene više mori, kako takve ispraviti, može li se to uopće njima usaditi ili su to već izgubljene duše kojima je zadaća da svojim zlim djelima uče dobre što nije u redu, a što je, a opet, ovi to već znaju... sva sreća pa su me takve stvari zaobišle u djetinjstvu, ali čula sam da je bilo i toga. Iskreno, ne mogu shvatiti te mozgove i drago mi je što ne mogu.
-- kejtoo -- 27.12.2022. u 13:37
Kakva je to zbrka? Šta se ovo radi?!
Domaćin me gleda, smeši se i sladi.
Taj običaj ružan odavno se vodi,
Svinja uvek strada kad se Hristos rodi.
Ja preturam knjige iz vremena stari',
I nalazim tamo različite stvari.
Pravoslavni ovi kad god Božić slave,
Prvo motka zvekne preko moje glave.
Bilo ti je svašta, svakojakih čuda -
Pravoslavna svinja nesrećna je svuda.
Ta ovakvu samrt ko bi, vraga čeko?
Dunave, Dunave, prevezi me preko!
Ja sve krivim Jude, jer budale svi su:
Zašto dobro njega razapeli nisu? -
E pa na što praznik - to mi teško pada -
Kad se jadna svinja ponajmanje nada?
Kad se lepo širi i po blatu valja,
Ne mareći ništa što je blato kalja.
Kad ni traga nema od uma i svesti,
Kad jedino misli šta bi mogla jesti.
Kad god Božić ovi pravoslavni slave,
Prvo motka pukne preko moje glave.
Zbogom, moje blato i krmače "česne",
Zbogom, tiha polja i dubrave lesne.
Ja se više neću valjati po blatu,
Čas poslednji kuca i na mome satu.
Ah, taj strašni časak ko bi, vraga čeko?
Dunave, Dunave, prevezi me preko!
Vojislav Ilić, 1887.
Ne vjerujem da bi svinje i s ove strane galaksije, samo kada bi ih se pitalo opet, makar i nakon skoro stoljeće i pol - izjavile bilo što drugo.
Pojma nisam umao o tome da je jedan takav vrhunski pjesnik vježbao majstorstvo stihova u satiri, što je u ono doba očito bilo opće mjesto. Valjalo bi primjerice kod nas potražiti pandan u Matoša, možda i Kranjčevića, kada bi se moglo i umjelo. Ili se ne bi moglo i umjelo, nego ja samo tako mislim.
A što bi tek danas, samo da ne šute kako to već ribe umiju, pjevali oslići, šarani i tolstobici?
-- j. -- 24.12.2022. u 10:41
Po granama drveća skuplja se inje,
jebeno hladno, pucaju šinje,
rado bi sada na more sinje,
ždero srdele, lubenice, dinje,
što nekad je bilo, samo se spominje,
to znali su svi, od pradjeda do klinje,
a najbolje od svih, to znale su svinje,
na današnji dan bile su kolinje!!
Dok majstori žderu rakije i meda,
za njih uopće nema beda,
žalosna svinja iz koca tužno gleda,
izgubila boju, u licu je blijeda,
nije više rozna, bijela ko kreda,
zna što je čeka, van joj se neda!!
I dok vidi kako prilaze mesari dase,
ono što ju čeka, točno zna se,
sjeti se svega, od kad bila je prase,
od sutra je čvarak, prezvušt, kobase!!
-- Goddess Vesna -- 24.12.2022. u 10:51
Hvala od srca na doprinosu, doduše tu je inspiracija jedan drugi povod, kolinje i Dan republike, ali rezultat je isti :). Idem kuhati čušpajz od smrznute i blanširane koprive s mrkvom, krumpirom, graškom i gljivama, savjest me pere :).
-- j. -- 24.12.2022. u 11:05
Dobar tek.... Ja se odoh spremiti pa kod sinka na bakalar i hobotnicu!
Sretan Božić tebi i tvojima!
-- Goddess Vesna -- 24.12.2022. u 11:08
Pjesma je zgodna i ako sam dobro shvatio pjesnik kroz nju suosjeća s gicama. Jedino mi se ne sviđa ova kitica:
Kad ni traga nema od uma i svesti,
Kad jedino misli šta bi mogla jesti.
Naime, poznato je da su svinje veoma inteligentne životinje, navodno na rang-listi odmah iza čovjekolikih majmuna i pasa. Također su i veoma osjećajne. Dakle, teško da u njima nema ni traga od uma i svijesti. Da su svinje i goveda bez uma i svijesti, i po kršćanima, dakako, bez duše, to je narativ koji je trebao ljudima omogućiti da ih jedu bez grižnje savjesti.
-- Mariano Aureliano -- 24.12.2022. u 11:17
He he, dakako malo je čudno da jedna svinja bez uma i svijesti može napisati ove stihove:
Ja preturam knjige iz vremena stari',
I nalazim tamo različite stvari.
:))
-- Mariano Aureliano -- 24.12.2022. u 11:21
sorry, ne svidja mi se
-- Donabellina -- 24.12.2022. u 11:47
Mariano je izvanredno analizirao ovaj uradak, pokazavši moguće nedostatke i slabosti u njemu, što bi moglo biti razlogom zbog kojega se Annaboni isti ne sviđa.
Iako, ako dopustimo da netko tko nije čovjek može biti glavni junak pjesme (u protivnome odričemo pravo na izražavanje, pa i poetsko - svima osim ljudima), pa onda taj netko, lirski subjekt o svojim problemima u pjesmi progovara, onda ne znam zašto joj nepristran čitatelj ne bi mogao dopustiti i prethodni istraživački posao u vezi stvaralačkog rada. Tim više bi se bezumno i besvjesno stanje (u kojemu se jedino misli na jelo) moglo protezati ne samo na ljude, već i na svinje. Dakle, stanje bez uma i svijesti nije po objašnjenju iz prethodnog dvostiha - svevremensko, nego - "na praznik". :)
-- j. -- 24.12.2022. u 15:43
Odlična satira; Tebi i svima Tvojima želim sve najljepše!
-- luki2 -- 24.12.2022. u 18:52
Sretan ti Božić.
-- morska iz dubina -- 24.12.2022. u 22:10
Na dobro vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo! :))
-- Galaksija -- 25.12.2022. u 13:08
Sjaj u tami
ne znam postaviti youtube video u post - a znam postaviti link u komentar; moja sramota, ali nije to sada bitno, bitno je - hvala, Massimo, bio si zaista sjaj u tami...
-- j. -- 23.12.2022. u 20:06
Počivao u miru!
-- luki2 -- 23.12.2022. u 21:17
Počivao u miru.
-- Galaksija -- 24.12.2022. u 01:26
Na YouTubeu ispod videa kao jednu od opcija imaš PODIJELI. Kad klikneš na nju, onda ti se nude nove opcije. Prva slijeva je Ugradi. Kad klikneš na nju dobiješ kobasicu za kopiranje. Klikneš na KOPIRAJ i zatim u prostor za pisanje posta klikneš Ctrl+v. Dobit ćeš kopipejstanu tu kobasicu kao tekst posta, ovdje je nikako ne mogu kopipejstati jer kad objavim komentar ta kobasica nestane, ne znam zbog čega. Kad objaviš post to će se pretvoriti u OVO. :) Hvala na prilici da ti za Božić vratim uslugu, prošlog Božića ti si meni poklonio opis kako se stavlja link u komentar (jer sam to bio zaboravio nakon više od dvije godine apstinencije). :)
-- Mariano Aureliano -- 24.12.2022. u 11:03
Massima sam doživljavao kao jednog od onih koji naprosto NE SMIJU umrijeti tako rano, stoga me jučer ta vijest o njegovoj smrti nakon samo mjesec ili dva borbe s karcinomom pluća dočekala nespremnog, zbilja me to šokiralo, kao da se dogodila neka gadna greška u Matrixu. Kad su otišli Oliver, Đole i Aki, ipak to nisam doživio naročito osobno, no sada sam zbilja osjetio kao da je umro netko moj. Massimo je, po mojemu doživljaju i shvaćanju, bio divan pedagog, uravnotežen mudrac novim naraštajima glazbenika, to mu možda najviše vrednujem. Meritorna ljubav puna ljepote i elegancije, brižan očinski stav prema mladima. I svakako, bio je izvrstan glazbenik i umjetnik.
-- Mariano Aureliano -- 24.12.2022. u 11:32
Šljaka! Hvala ti, Mariano, sad ste nagrabusili :)).
-- j. -- 24.12.2022. u 20:50
"Puni, razotuđeni život pravog osjećanja ide tek na manjinu. Većina je života promašena. I Krist je živio nepromišljeno rizično i s javnozdravstvenog očišta neodgovorno. Umro je mlad, već u tridesetitrećoj, bičevan do smrti. Zato ga i štujemo promašeno, tek kao metaforu, a nikako kao egzistenciju - život Boga, koji je nam je pokazao kako biti ljudima." Robert Torre
Neki dan imao sam priliku promatrati jedan nevjerojatan fenomen; kćer vozi rano ujutro, ja sam suvozač, pa smijem zvjerati uokolo, i tako mi negdje oko sedam plovimo zrinjevačkim sjevernim meandrom oko apoteke i meteo stupa, lagani u prvo svitanje kao čun na mutnoj savskoj vodi, kada već gradska vlast, prvo gradsko električno društvo ili tko već prinadležan - nalazi shodnim sa prvim tracima sunca iznad Lipe i Roga i Zeline i Kobiljaka, u skladu sa paragrafima i pravilnicima i odlukama i implementiranim direktivama - gasiti javnu rasvjetu, jer štedi se, red je - čitav pošten bratski svijet iz sebi dobro poznatih razloga štedi, pa je red da i ova žaba digne nogu na potkivanje; trebalo bi se tuširati hladnom vodom kao Nijemci; knjižnice i bazeni i sve što ne donosi profit, a i ono što donosi - gasi se i umire polako od Laponije do Panonije i od Biskaja pa do Karpata; Kijev i Lvov smrzavaju se živinski i samrtno na cičoj zimi kao onomad Lenjingrad; tisuće je već, više od stotinu tisuća života odnijela ta neutaživo gladna neman rata, a isti onaj stup javne rasvjete na kojemu se u ovom malom, tustom, samodostatnom purgerskom svemiru gasi radi te štednje ona jadna žarulja od kakvih valjda sto ili stopedeset vata - ispod na sebi ima još i nekakvu ogromnu svijetleću zvjedurinu; neki veliki, napadni, smiješan adventsko-božićni nakit obješen na onu kuku kao galge, pa taj svjetleći sklop, veseo i bedast - kao neka izraubana božićna pjesmica što je konobar pušta u kafiću po sedamnaesti puta na dan, da čovjek u miru ne može pola sata popiti ni kavu - gori unatoč svoj štednji i dalje, i gorit će valjda čitav dan i noć, sve do sama Tri kralja ili još i dulje - dok naš poduzetnički barbarogenij ne procijeni kako će beriva i profit od tog svjetljenja i te iluzije pomalo isteći, i da tom gorenju, svijetljenju, tom iluminatorskom supijanom derneku više nema smisla, pardon – koristi – jer korist je vrhunaravni smisao svakog čovjekova postojanja, i ako se iz nekoga ne da izvući kakav profit, ako se na koncu u bilanci ne podvuče crvena crta i ako računovođa ne kaže da se isplatilo sa svim uračunatim dobitima, pasivama i rezervama - onda taj i ne vrijedi mnogo, ili ne vrijedi baš ništa, pa onda čak nesumnjivo i sam gospod Bog ne vrijedi puno, ako se iz njegova rođenja ne da izvući kakva korist, zarada, marža; caru carevo a bogu božje; veleprodaji nabavna cijena, državi porez i prirez, gradu najam, kumu dvadeset posto a poduzetniku-junaku sve ostalo, pomoz bog junaci, boktepomogo.
Svijetlite, Božićni ukrasi ovoga mrtvoga grada, kulise prazne ljušture; svijetlite Bogu koji se nikada nama roditi neće jer ga ne trebamo - na radi štednje ugašenim stupovima javne rasvjete.
Magle, Božić, došašće; svijeće, borovi, darovi, ručkovi i večere, apostoli, mantije i sinode, institucije i šutnja; mast guščja, pečene patke i jabuke u širom razjapljenim i masno preplaćenim svinjskim gubicama; gomile mladosti u bezbrižnosti, pijanstvu, obijesti i nemaru, u praznini, preziru, zavisti i poruzi; svjetla, programi, hepeninzi, iventi, partiji i afterpartiji i sjaj na sve strane, od potresom razrušena Markuševca do Prepuštovca i od mraka zaprešićkih štala pa do rugvičkih močvara - i duge sjene pod plamičcima, dakako, plamičcima malene Anamarije iz Đorđićeve.
Čemu se uopće taj Bog stalno rađa i trudi i umire za nas, iz godine u godinu opet – kad ga već tako gorljivo slavimo i kitimo sve oko sebe, od najvišeg kandelabra do najnižeg podruma, i prihvaćamo te davne i plemenite riječi i misli kao da su doista naše; i ne samo misli – nego poneki sretnik i Božićnicu, radosne li vijesti, majku mu staru, rekao bi kakav agnostik, kome ni Božićnica nije strana ni mrska – čemu sve to, pobogu, ako znamo da smo sebi zapravo najvažniji, najbolji i nezamjenjivi i ako držimo da bez nas nema ni svijeta, jer inače uzalud mu trud, kada svi sve znamo: da su ljudi jedni drugima ili kupci ili prodavatelji, i da nema ničega izvan i iznad toga?
Nekada izgleda kao da se sa dušama zapravo dešava ono isto što se sa golim izmučenim mrtvim tijelima dešavalo u auschwitzima i belsenima, na onim jezivim snimkama što lede krv u žilama, na nijemim filmovima koje su nas tjerali gledati kada nas se primalo u omladinu po jasenovcima i kozarama, kada su djevojke drhteći od užasa padale u nesvijest u naša krila kao snoplje; nekada se čini da te milijarde izgubljenih duša u tmini bageri i buldozeri guraju i trpaju pred sobom kao bezvrijednu robu sa adventskih štandova, plastične i krpene tričarije od pet volti napona i dvadesetijedan gram mase - i da te ljudske duše i ne izgledaju zapravo drugačije nego kao hrpe golih, rahitičnih, okamenjenih i odumrlih tijela kojima je još donedavno kolala iskra veselja i punine, prije nego li će biti sažežene u nekom krematoriju sa tuševima.
Izgleda sve to kao da se rađaju milijarde, a uspijevaju stotine, i da taj projekt propada po svim logičkim i ekonomskim zakonima i principima, pored tolikog kala i uz možda jedan posto uspjeha – kako je Hrnjak znao reći Johnnyu kada se ovaj prvi i jedini puta vratio iz Amsterdama – on u pustinji sjedi na bačvi s vodom i doziva ih da piju, a oko njega ljudi umiru od žeđi.
Ili, kako je pisao još Nietzsche – izgleda da je ludilo u pojedinaca srećom iznimka, ali u zajednici ono je – pravilo.
No, da sve to nije tako strašno, i da nema ozbiljnosti u tom problemu – ne bi ljudi tome niti pristupili kako treba, ali tek onda kada ih stvar udari po glavi kao dobra jasenova grana odlomljena s vrha krošnje, negdje duboko u blatnoj i zlokobnoj šumi, pomireni sa koncem i bez svake dalje nade u bilo što.
Nema ničega bez nevolje. Prave nevolje. Smrt nam treba da se prenemo; toliko smo površni, sebični i nezainteresirani za sve.
Od čega bi se zapravo čovjek uopće i trebao spašavati nego tek od ponajveće groze?
Jako zanimljivo, na muci se poznaju junaci.
-- Sjećanje i osvrti -- 23.12.2022. u 01:16
Duboko razmišljanje. Čovjek se spašava od samog sebe
i drugog čovjeka.
-- Lastavica -- 23.12.2022. u 05:02
Sad si mi dao misliti.
Iako se nakon ovog teksta ne mogu oteti misli o onoj "i to će proći" priči.
I što ti je život. Smjena sreće i nesreće u tijeku "i to će proći" izdržavanja.
Al neka je i tako.
Dobro je. :)
-- konobarica -- 23.12.2022. u 10:18
Bar da svijetlimo iznutra ko izvana:-)
-- morska iz dubina -- 23.12.2022. u 14:43
Ne volim čitati ni pisati o smrti...Tebi Hvala i bez zamjere!
-- modrina - neba -- 23.12.2022. u 16:31
Kad bismo svi bili svjetlucave lampice... :)))
-- Galaksija -- 23.12.2022. u 17:52
ne postoji svijet u istosti dobrote ; floskula je to, tisuću puta potvrdjena životom i nemojmo se zavaravati ni s kim i ni sa čim.Tu smo, jednaki i različiti i tako zajednički proživljavmo svoj vijek trajanja
-- Donabellina -- 23.12.2022. u 18:50
Pa da - sve u stilu kapitalizma. Vrijediš koliko se iz Tebe može iscijediti....No, ipak - neki još uvijek vole i daju - nesebično. Ljubim!
-- luki2 -- 23.12.2022. u 19:47
Čovjek bi se trebao spašavati od samog sebe.
-- viatrix -- 23.12.2022. u 19:54
Ponekad se čovjeku dogodi pljuska koja ga malo vrati u život i na tren progleda pa opet kroz neko vrijeme vrati se svojim besmislicama do sljedeće pljuske, a pljuska će jednom postati stijena. No malo i svjestlosti u tome je da nakon te stijene ostaje konačna spoznaja, a što će dalje s nama biti sam Bog zna.
-- kejtoo -- 27.12.2022. u 15:54
Kada bijahu mlađi, često je sa svojim rođakom odlazio na veslanje. Nije to bilo obično veslanje, pokupili bi dvoje tada još malene dječice, svaki svoje – pa otišli na neku rijeku; jednom Korana – čak uzvodno, drugi puta Kupa – sa predivnim kanjonom uzvodno od Severina, treći puta teška i pomalo opasna Una. Ostavili bi jedan automobil kod točke gdje će izići iz vode, a drugim otišli na početak ture.
Napumpali bi dugačak i lagan kajak u kojega može stati četvero; sa svojih gotovo metar i devedeset bio je dovoljno snažan i spretan da rođaku pomogne oko čamca; vrijedne stvari omotali bi nepropusnim futrolama i spremili u veliku vreću sa patentom koju bi karabinerom i s dva ili tri dobra čvora - vezali za dno čamca, pa bi rođak kao najspretniji, sa najviše znanja u tome poslu – uzeo jedno veslo i sjeo u dno – zadnji; u sredinu bi na dvije poprečne daščice za sjedenje, što su bile pričvršćene za gornje rubove čamca - posjedala djeca opremljena prslucima i kacigama, a sasvim naprijed sjeo bi on, uzevši nespretno i nesigurno u ruke drugo veslo. Trebalo je nekoliko sati da nauči osnovne pojmove o veslanju – bolje rečeno, o okretanju čamca kada struja učini svoje; izvještio se u tome toliko da je već drugi puta mogao veslati bez većih uputa; nekoliko su se puta okrenuli naglavce – osobito na Uni, tamo kod Štrbačkog buka, a on je i dalje imao osjećaj da to što radi ne valja mnogo.
Ili, još bolje: znao je djeci reći; ovdje moramo slušati jednoga – i čovjek treba u životu prepoznati kada je stvar takva da se nekoga mora poslušati – jer znade bolje i više.
Vjerovao je kako je u tom poduhvatu baš tako.
No, na to mu je rođak, kada su jednom u sumrak na nekom sprudu na šibama pekli jeger i netom ulovljena klena kazao:
- Ne budali! Da nema tebe i tvojih skoro sto kila s kojima sjedneš na vrh čamca, tako da se ne prevrnemo – nikada ne bismo mogli putovati u četvero! Osim toga, vjerojatno nisi niti svjestan toga da kada veslaš, sve više sam odabireš stranu čamca sa koje stavljaš veslo – i to je tako; ne mogu ja odostraga vidjeti ono što ti vidiš kada klečiš i veslaš!
Takav je osjećaj konačno dobio i kod kuće; oduvijek je znao da Ona vješto i šutke vesla odostraga, snalazeći se među brzacima i kaskadama, no nekoliko odluka – jer bio je na takvim mjestima da je sa vrha čamca samo on mogao vidjeti struju vode – donio je on sam. Za neke su se kasnije gorko pokajali, jer gotovo da se čamac prevrnuo; neke su bile dobre – jer izvukle su ga vještim okretanjem pramca iz neke struje, bez većeg napora.
- Ništa ne bismo uspjeli sami za sebe, znala je Ona kazati; tek s dva vesla možeš upravljati čamcem.
Između njih dvoje u čamcu bilo je sasvim dovoljno mjesta za još dvoje; možda i za mnogo više njih; tko je i kako odlučio o tome koga će voziti na daskama za sjedenje – nikada nije uistinu shvatio.
Kao da su ti koji su sjeli na daske izabrali njih, a ne obrnuto: došli su jednoga dana u čamac da njime budu prevezeni i jednoga će dana isto tako otići – kada svladaju vještinu upravljanja, ili kada im se tako učini - da sami voze neki svoj čamac – ili s još nekime.
Otići će, jer ne budu li sami vozili – ništa drugo neće valjati; dok njih dvoje, ostarjeli i slabi, više neće moći niti ući u svoj stari, privezani čun, što je nekada bio lijep i prepun uspomena, sjedeći bespomoćno pored obale i čekajući kraj.
Puno je ljudi koji čine mnogo, a trud im se ne vidi, te oni sami i njihova dobrota, prolaze ispod radara.
-- Vrtlog_ -- 22.12.2022. u 15:29
zajedničko veslanje kako god mislili i zamišljali je sjajna metafora.
Svega , što traži život
-- Donabellina -- 22.12.2022. u 16:47
Zanimljivo o plovidbi na rijeci a nekad se mora i otploviti. (Dno čamca je u vodi),
-- gogoo -- 22.12.2022. u 16:57
dobra priča, podsjetilo me na walserovog objeglog konja, umjesto djece kod njega su žene, to bih ja u lektiru, nije debela knjiga i puna raznih životnih pouka.
-- NF -- 22.12.2022. u 17:39
Svi smo mi veslači na neki način, s nekima skupa veslamo kroz život, a on nam daje razne struje i brzace pa i mirnu vodu ponekad, poanta je da život (rijeka) ima svoj tijek (tok) i nikad ne staje bez obzira kako mi dobro veslali
-- kejtoo -- 22.12.2022. u 17:58
Potpisujem @Kejtoo! Ljubim!
-- luki2 -- 22.12.2022. u 18:36
Obožavam metafore... osmijeh ostavljam. :)
-- Daria -- 22.12.2022. u 22:03
U dvoje se lakše i brže vesla.
-- viatrix -- 22.12.2022. u 23:08
Kako lijepo pleteš misli. :)*
-- Galaksija -- 23.12.2022. u 17:46
Kao mali imao sam sedmo čulo,
vodili su mene kao fenomena,
očiju vezanih za gladan svet,
vikali su glasno: “Gle kretena!”
Sposobnosti su moje pokazivali svima,
imali jare, a dobivali pare,
kolajne sa odela preprodavali skupo,
nisam ni znao da za mene ne mare.
Mnogi se ljudi ne libe
da koriste druge:
dobri će dole, a gore
budale i lude!
(
Predobro! Volim Novi val; odrastala sam uz njega...Ljubim!
-- luki2 -- 20.12.2022. u 22:57
Odavno nisam čuo tu pjesmu.
-- viatrix -- 20.12.2022. u 23:03
đe ga nađe, čovječe, ja i zaboravila da je postojao
Respect, vjetre
-- Donabellina -- 20.12.2022. u 23:07
ae. buđenje nekad zna bit bolno. čak što više u pravilu je tako
-- kako_ti_kupus -- 20.12.2022. u 23:21
Vrijeme je za spoznaju i da dobri idu gore. Al šutke to neće ići.
-- morska iz dubina -- 21.12.2022. u 07:21
Nisam znala ovu stvar... dobra je.
-- Dvi, tri riči... -- 21.12.2022. u 08:04
Odlična!
-- Galaksija -- 21.12.2022. u 15:25
A budale gore...
-- Daria -- 21.12.2022. u 22:50
Tako nažalost biva u životu
-- Lastavica -- 22.12.2022. u 05:34
to su oni trenutci, naizgled sitni i obični,
a dragocjeni...
-- pal MOOD -- 18.12.2022. u 13:14
Ja sam 1996. skupljao sličice za album, onda je bilo EP u Engleskoj. Hagi, Stoičkov, Kluivert, Shearer i ostali. Lijepa vremena, ali i čudna.
-- jelen -- 18.12.2022. u 14:10
Lijepo da je Dalić posvetio medalju Ćiri...čovjek je na odlasku..malo mu za sriću triba...
-- morska iz dubina -- 18.12.2022. u 14:18
Ništa ne smije pokvariti slavlje
-- Lastavica -- 18.12.2022. u 16:54
ne mogu se koncentrirati na tekst : iza ledja na tv mi je i doček i tekma.......u ruci daljinski .........Nemoj zamiriti !
-- Donabellina -- 18.12.2022. u 17:57
Divno napisano! Prekrasan post, ali - svi Tvoji postovi su takvi. Puni emocije, bez obzira o čemu pišeš. A Tvoja ljubav je neizmejrna! Bravo! Hvala Ti na prekrasnim postovima! Uživam! Ljubim!
-- luki2 -- 18.12.2022. u 22:32
Logično. Zašto i bi? :) uživajte u novom tjednu!
-- Galaksija -- 19.12.2022. u 11:14
Naročito subotu i nedjelju mi neće nitko pokvariti.:)
-- viatrix -- 19.12.2022. u 20:28
shvatiti i prihvatiti da svako vrijeme nosi svoje,
pa i meni moje, vjerujem da je poprilično važno ;)
p.s.
biti bedast kao mlad, simpatično je, kasnije, i ne baš
-- Blumi -- 20.12.2022. u 13:02
Ja se sjećam:
-prošli Japan, dalje nas čekaju Nijemci, a frend Vdrean reče: A njima smo nešto ostai dužni, eli?
-Ladić bio za otpis, to prvenstvo procvjetao
-Šuker na svakoj tekmi zabio
-doček isto na nekom Trgu, ali sve puno manje i zbijeno.
-Pjelava Severina, jer je njena Djevojka sa sela bila na tom turniru dečkima pjesma za zagrijavanje i feštu.
-pjevala Doris, ne znam zašto
-pjevao Štimac sa još nekim likom ultimativni hit Mare I Kate.
-tri minute bili u finalu, dok Zvone nije izgubio loptu, a Thuram, tada, još jednom i nikad više zabio...
ma ima toga...
Al ne znam kako se Trg zvao...
Sjećam se ustvari dosta toga...
Na dočeke sam išla samo na Korzo. Glede kluba.
-- konobarica -- 20.12.2022. u 13:29
Ah, ti pdfovi, s njima i palatalima nikada na zelenu granu. Najbolje da stavim foto.
-- j. -- 14.12.2022. u 20:14
A u prijevodu: pokradeni?
-- Dvi, tri riči... -- 14.12.2022. u 20:49
dobro i kažeš............nemam slovo vidljivo
-- Donabellina -- 14.12.2022. u 21:55
Valjda se sada vidi.
Dvi-tri riči, ne znam. Zato sam i stavio ovako "ozbiljan" naslov, jer ne samo da je to pitanje poprimilo važnost stvari na razini života ili smrti, nego je evo očito i to da je stvar unaprijed regulirana baš kao pitanje života ili smrti.
Bojim se da je sve to zbog toga što ovdje već tupim - nekoliko puta u posljednjih par mjeseci; zato što su ljudi potpuno zaboravili kako je sve to samo igra. Kada ne bismo plaćali tv kanale, kupovali pive i čipseve, trošili milijune da sjednemo na neke tribine; okupljali se na trgovima, supijano urlali, radovali se crknutim susjedovim kravama više nego mnogim drugim stvarima, dijelili na naše i njihove, teoretizirali o zavjerama većim od povoda Američkoj revoluciji; kada bismo se prema toj igri odnosili kao prema igri na školskom igralištu (gledamo, pa ako nam se dopadne dobro, ako ne ništa), a ne okretali se analizi obične utakmice kao znanstvenom projektu; možda bismo imali sluha za puno važnije stvari u životu. Nije za nas drugo do li gledati afrička prvenstva, tamo se još igra igra, a nema svega ovoga drugoga.
Ovako, ništa.
-- j. -- 14.12.2022. u 22:43
Danas sam pročitao razna tumačenja. Kao da nogomet ima namjerno neku sivu zonu ako treba nekome "pomoći".
-- viatrix -- 14.12.2022. u 23:04
Nadam se da će se pozabaviti tim pravilima. Za budućnost. Sad je tako, kako je.
-- Galaksija -- 15.12.2022. u 01:32
Eh, taj nogomet...
-- Lastavica -- 15.12.2022. u 05:46
eh ta najvažnija sporedna stvar na svijetu... neka ostane sporedna...
-- Dinaja -- 15.12.2022. u 05:59
Ostaje ipak gorak okus u ustima....
-- morska iz dubina -- 15.12.2022. u 07:05
Pravila i volja moćnika ne moraju se slagati i često se ne slažu!
-- eum -- 15.12.2022. u 12:52
među 4 najbolje ekipe svijeta smo drugo prvenstvo za redom... veliki je to uspjeh :)
-- smjehotvorine -- 15.12.2022. u 17:21
Danas sam u gradu vidio Boška Šutala;
nisam ja toliki fanatik da znadem prepoznati Boška Šutala u prolazu;
na jednom mjestu zazvali su njegovo ime, pa sam tako povezao;
imao je na glavi vunenu kapu, a u mislima vjerojatno šibenski travnjak;
bio je ozbiljan, šutljiv i zamišljen, što je prilično neobično za momka od dvadeset i nešto;
kada večeras pogledate utakmicu i ne vidite ga tamo, razumjet ćete možda zašto.
Danas sam u gradu vidio šesnaest osoba sa mentalnim poteškoćama,
to znadem zato što je njihov vođa puta prišao vozaču autobusa prije nego li su izlazili
i zamolio malo dulje stajanje na stanici - dok šesnaest osoba sa mentalnim poteškoćama iziđe iz autobusa.
Mislim da danas, vozeći se javnim prijevozom s kraja na kraj grada – a vjerojatno i dugo prije toga - nisam uočio zadovoljnije ljude; barem - ne toliko mnogo zadovoljnih ljudi zajedno: neki od njih su tek ispuštali glasove, neki izgovarali čitave rečenice, a neki se samo smiješili.
Danas sam u gradu vidio puno sitnih svjetala, žaruljica, ukrasa što svijetle, kite drveće, povezuju stupove rasvjete i pletu mrežu svjetla u zraku;
prolazio sam gradom baš u času kada javna vlast radi štednje sasvim preuranjeno – dok je još gotovo mrkli mrak - gasi svjetla na javnoj rasvjeti,
dok svjetla postavljena radi adventske zabave nastavljaju svijetliti i dalje;
šteta što nisam pogledao na sat – bilo je to negdje oko sedam sati;
nisam bio za upravljačem pa sam se mogao posvetiti tom trenutku:
upamtio sam kako se istodobno štedi i rasipa.
Kada čovjek hoda pustim šumama ili livadama, ili uopće ne izlazi van, pa čak niti ne odlazi u veliki grad – ne može doživjeti i saznati toliko stvari kao kada se uputi među ljude.
Barem, ne toliko stvari o kojima nije znao puno – ili ništa.
lijepo, vidio si Ljude oko sebe , sa svim svjim sudbinama, šuttnjma i ponekim osmijehom.
-- Kolumbina -- 13.12.2022. u 17:59
Trebao sam googlati.:)
-- viatrix -- 13.12.2022. u 18:34
Divan i topao tekst; kao uostalom uvijek kod Tebe! Bravo! Ljubim!
-- luki2 -- 13.12.2022. u 22:24
Treba gledati srcem. :)
-- Galaksija -- 13.12.2022. u 22:46
Teško mu je što se ljuti kada plače, ne želeći mu svojim prstima brisati suze;
ona radije koluta očima, pa se odmiče i bježi u tminu i samoću;
možda joj je takvo što ostalo od doba kada bješe djevojče
željno slobode, svjetla i radosti, što svom silinom odguruje strah, strepnju i mrak -
što su ga stari i mudri savjetovali kako pravi muškarci baš nikada ne plaču.
Pa opet, on ne umije zaustaviti suze, kao onomad
kada ga je sa strahom gledala dok su nad krevetom njihove tek rođene kćeri
gledali ptičice obješene o rub krevetića što se kreću ukrug,
i dok su u tišini sobe slušali glazbu mehanizma na navijanje
okruženi ratom, beznađem i mržnjom koje su naumili zaustaviti na svojim zidovima.
On dakle sasvim sigurno nije pravi muškarac – nego samo njen:
a ona se još uvijek nakon svih godina srami slušati ono što joj je već tisuću puta rekao;
da ne plače radi sebe ili nje, nego jer ne može podnijeti
da u isti čas i potpuno neovisno od njih - postoje neizrecivi užasi i najnevinija čistoća
i da čovjek svemu tome ne može ništa drugo - do li svjedočiti
ili nestati.
Uf.
-- Kockavica -- 12.12.2022. u 18:42
mojem sinu ponekad zasuzi oko kad priča o svojim blizancima što je tko rekao i kako je reagirao, dok priča meni, on je moje dijete a njihov otac---------onda su i suze moje
-- Donabellina -- 12.12.2022. u 18:48
Moćno.
Baš moćno.
Bez riječi.
-- konobarica -- 12.12.2022. u 20:13
za slomljeno srce, ponekad je dovoljno samo
naše očekivanje...
-- golden age -- 12.12.2022. u 21:06
Ne znam što pametno napisati. Zanimljivo, baš jako zanimljivo.
-- viatrix -- 12.12.2022. u 21:22
Moglo bi se non stop..plakati.
Možda to i činimo bez suza nekada..pišući.
Jednom sam svjedočila muškom plaču.
Ličilo je na lomljenje planine- jako potresno.
-- Sarah -- 12.12.2022. u 21:29
U zadnjih 4 godina sam toliko suza potočila da ti neznam ni reči...dugooo sam radila u muškom kolektivu sa plavcima...kad oni zaplaču, možeš i sam zaplakati...htjela sam reči, kad žena plače nije toliko kad muški i to još plavac (policajac)... pretužno!!!
-- modrina - neba -- 12.12.2022. u 21:37
Empatija se može izrazit na puno načina, pa i suzom. Jao onome ko tu dimenziju nema...jao onima oko takve osobe...
-- morska iz dubina -- 12.12.2022. u 22:25
Zato smo mi tu da naučimo drage ljude kako je plakati sasvim u redu.
-- Galaksija -- 13.12.2022. u 01:13
Suze treba isplakati, ali nakon toga obrisati - i krenuti dalje. Čim prije moguće...Jer ipak - ništa time ne možemo rijećiti, osim što je nama osobno lakđe, jer smo se isplakali...Emocije ne valja držati u sebi - nego ih na neki način "podijeliti" s drugima, da nas ne bi ugušile...Ljubim!
-- luki2 -- 13.12.2022. u 03:33
Lakše onima koji su u stanju postići suze osobno ne spadam u tu kategoriju iako je bilo iznimki.
-- TEATRALNI -- 13.12.2022. u 10:40
najteže su one progutane suze, koje zauvek ostaju u samom srcu...
Sretan ja onaj ko može suzu pustiti i olakšati si bol...
-- mecabg -- 13.12.2022. u 12:20
Neku večer, slušam gospona Samovojsku u elaboriranju prvenstva; kako bi on to lijepo rekao – nogomet perfektno oslikava mentalitet nacije koja ga igra.
Pa se sjećam; a moje pamćenje je, vidjet ćete, slonovsko: sjećam se jednog davnog članka iz SN Revije, napisanog netom nakon Svjetskog prvenstva u Španjolskoj osamdesetidruge; to prvenstvo nekako je granica moga djetinjstva i rane mladosti – nakon njega prestajem pratiti utakmice gotovo u cijelosti; u moj život na velika vrata, s pitanjem Should I Stay Or Should I Go - ulaze kazetofon, glazba, ploče, izlasci, djevojke, druženja. Nema više samotnih večeri ili popodneva uz nogomet, već sljedeći Euro jedva da ću iz novina saznavati rezultate utakmica, a Maradonin gol Božjom rukom (ili onaj drugi, najljepši u povijesti) vidjet ću iza ramena nekog čove na teveu u izlogu neke prodavaonice, usput čekajući sastanak za izlazak u grad – na redovnom odsustvu iz vojske.
Članak piše veliki i teško nadmašivi Milivoj Nikolić (moguće da ga je supotpisao i gospon Rede; tim ljudima nikada nisam zahvalio što su me opismenili – uza sav trud profesorica književnosti). Pa u članku razrađuje upravo temu koju je neku večer načeo gospon Vojska – temu o mentalitetu nacije i igranju nogometa. Argentina još zapravo nije na nogometnoj karti svijeta (kao niti Engleska, koja od osvojenog domaćeg prvenstva šezdesetišeste nestaje da bi njeni klubovi osvajali sve što se dade): Argentina pak - iako je četiri godine prije osvojila prvenstvo – svi znadu da toga bez izdašnog truda Videlinih pučista i namještenog rasporeda za utakmicu s Peruom – ne bi bilo; već treće prvenstvo zaredom čitav romantičarski svijet plače nad neutješnom sudbinom Brazilaca – čak niti jedanaestorka koju čine doktori nogometa kao što su Socrates, Zico, Junior ne uspijeva spriječiti jedan loš dan u kojemu možeš samo gledati kako ti nekakav hajduk Rossi uvaljuje golove iza busije.
Gospon Nikolić dovoljno je pametan da u članku ne spominje bivšu državu i njene katastrofalne rezultate u nogometu, pa sasvim akademski razrađuje svoju tvrdnju: Nijemci – veliki manevri ljudi i sredstava u prostoru i vremenu, pravi blitzkriegovi, Talijani – prijetvorni borci iz grmlja koji ruše svaku koncepciju protivnika; Francuzi i Brazilci – vrckavost i žonglerstvo bez većeg rezultatskog efekta; Nizozemci – studiozno i organizirano širenje morskim prostranstvima bez mogućnosti za osvajanjem svijeta…
I gospon Vojska dovoljno je oprezan pa da bi neku večer nastavio teoriju te se iskreno zapitao: a što smo to mi, Hrvati, dali nogometnom svijetu; na koji se način naš mentalitet preslikava u igru kojom – očito je sada – meljemo protivnike jednoga za drugim?
Eto onda, toliko lud i neskroman bit ću onda ovdje ja: stvarno, ako se mentalitet preslikava na igru, onda i mi Hrvati moramo imati nešto samo svoje; nešto specifično što donosimo u priču – jer evo, drugi put već u četiri godine ulazimo u četiri najbolja; to ne može biti slučajno – sada smo mi zapravo postali oni jazavci zbog kojih žongleri sa Copacabane odlaze kući – nakon što su deset puta više pucali u okvir našeg gola, nego što smo mi pucali u okvir njihovog; ali – nama je taj jedan jedini put bio sasvim dovoljan da damo gol – a njima je za isti taj rezultat trebalo deset puta više pokušaja!
Da, dragi ljudi, tetošimo se još malo: Brazilci su u naš gol uputili jedanaest lopti, a mi u njihov jednu jedinu (onu Petkovićevu); Livaković je devet puta (od toga valjda sedam puta nogama) branio gotovo nemoguće – još dok je utakmica trajala; a to što velimo da smo uzeli posjed lopte po pola – to je bilo stalno dodavanje iza centra, naša hrvatska tika-taka Lovren-Gvardiol-Brozović, kao da čekamo kad ćemo više ići na tu obećanu pivu, kako je nekad tika-taku igrao onaj, vječito peti ili osmi Dinamo, kralj svih moralnih pobjednika južno od Varšave i istočno od Budimpešte: Miljković-Blašković.
Može li to biti slučajno?
Ili ispada da je žonglerstvo naših nogometaša deset puta veće nego brazilsko; kako možeš dobiti Brazilce ako nisi bolji od njih?
Moguće da je odgovor u sljedećem: naš, hrvatski doprinos igri jest zanos; nitko još u povijesti nije na taj način povezao nacionalnu promociju i loptanje; još je pokojni predsjednik odašiljući prve trupe na ono prvenstvo u Englesku kao legionare u Bosnu ili na vukovarski Staljingrad, dok se niti pedesetak kilometara daleko pucalo i dok su grmjeli kadijevićevi vebeerovi i miloševićevske haubice – kazao tim sretnicima što nisu išli u rovove nego na prvenstvo, dajući im u ruke sklopljenu zastavu kao zalog - kako zapravo igraju za ove koji su tu ostali i kako je nogomet samo produljena ruka rata – drugim sredstvima; neka idu i neka poginu za Hrvatsku. Jedino tako moglo se desiti da jedan Boban ili Šuker sa ugovorima u Milanu ili Realu nose torbe na trening jednom Krpanu, jer su više od bilo kakvog vlastita umijeća u njemu gledali uzor; gledali su sedamnaestogodišnjeg mladca koji se devedesetiprve iz juniorske momčadi Osijeka uputio na prvu liniju u Jug Dva da zaustavi treću armiju kontinenta sa lovačkim puškama - dok su oni u bijelome svijetu mlatili pare.
No, nije li taj zanos morao s godinama opasti; kako je lijepo rekao maršal Marmont – sa bajunetama možeš sve, ali na njima se ne da sjediti; nismo li mi Hrvati nogometnom svemiru dodali još nešto, nešto što je posebno baš za nas i našu državu?
Ako bismo u ova dva ciklusa, u posljednje četiri godine morali tražiti što je to – onda bismo svakako mogli pronaći barem jedno: mi Hrvati smo kao pojedinci, narod i država prilično disfunkcionalni u redovitim okolnostima – mi sjajno funkcioniramo samo kada su nam poslovođe ili gazde neki Hans ili Sepp, jer do tada smo lijena bagra što hvata krivine; no - bez izuzetka postajemo najbolji onda kada je najteže: onda kada i okolnosti postaju izvanredne. Tada iz nas rastu neki novi gupci, ivanići ili domagoji, pa napinjemo svoje lukove i podižemo kubure ciljajući bez greške.
Dižemo kredite kada sija sunce i kada je pitanje treba li nam još tih petnaest kvadrata ili novi auto u životu, a kukamo kada ih treba vraćati, kada pada kiša; stvaramo državu koju volimo više od svega na svijetu i protiv koje ne damo reći niti riječ u birtiji, a kamo li organizirati demonstracije na ulici - u kojoj ćemo imati najveću stopu korupcije, nepovjerenja u vlast i razjedanja do korijena; i onda zapravo počinjemo biti najbolji u času kada svića dogori do noktiju.
Naime, treba nam čitav jedan strašan, nametnuti i dugotrajan rat u kojega krećemo goloruki da bismo tu državu stvorili – i u njemu smo toliko dobri da protivnika eliminiramo tako temeljito da od njega ostaju samo stare babe koje ćemo zapaliti zajedno sa njihovim kućama. Trebao je čitav jedan rat, pretvorba, depopulacija i kataklizma; trebalo je dvadeset ili trideset tisuća mrtvih i milijun raseljenih – pa da Hrvati u nečemu postanu najbolji. Jer, biti najbolji u onome što je redovito, normalno i obično – to je za normalne i obične ljude; zaobiđite nas kada je o tome riječ.
Kada u čitavom svijetu kreće korona – mi tako postajemo u tili čas najbolji na kontinentu što se tiče mjera, širenja i discipline – ali čim se kroz par mjeseci ustanovi da to i nije baš tako strašno i da će od toga pomrijeti tek starčad i nešto bolesnih – olako se opuštamo i prelazimo u sasvim drugi tabor; organiziramo izbore sasvim lagano već u srpnju dvadesete i pravimo se da korone nema sve dok nam turisti ostavljaju eure do prvih kiša - pa odmah odlazimo u sasvim drugu krajnost – i tamo gdje drugi pružaju sigurnost – u bolnicama ili domovima staraca – mi skupljamo hrpe leševa i imamo najveću stopu smrtnosti u svijetu.
Ne funkcioniramo mi onda kada je stanje redovno, u takvim okolnostima naše društvo, naša država, naši ljudi nisu baš navikli živjeti i držati se reda – ali kada dođe stani-pani, nema boljih od nas.
Tako je očito i u nogometu kojeg igramo – umjesto organizirane grupe građana sa statutom, pravilima i jasnom hijerarhijom, mi u čas posla postajemo čopor hajduka, zelenokaderaša, ugljenara i drumskih razbojnika – to su nas još naši djedovi učili, pa kada bih znao da gospon Messi nema pametnijeg posla nego čitati blog.hr, ovu rečenicu nikada ne bih napisao: gospon Messi, vi samo pustite Hrvatima da povedu – i mirni ste; uvalit ćete im ta dva gola do kraja kada počnu slaviti, jer će se osjetiti normalnima. Ali, ako vi povedete – gotovi ste; upravo onda kada pomislite da ste im konačno stali na vrat, pa komično sa tri centarfora kao tri Don Quijotea počnu lupati glavom u zid vaše obrane kao kopljima u vjetrenjače – nagrabusili ste, jer će iz busije iskočiti nekakav Oršić, Vlašić, Perišić, nekakav Sancho Pansa – da glavom sa šesnaesterca, kako još nitko nikada nije zabio nakon samog Horsta Hrubescha, ili odbijancem od noge vašeg beka – dovedu stvar do penala.
A na penalima, šjor Leo, oprostite se sa životom; penale, par-nepar, fliflaflu – te odbljeske sreće Hrvati koriste kao smisao života još od malih nogu, kada treba odlučiti tko će pisati zadaće, izvući se od plaćanja poreza ili ići mami u dućan; gospon Messi – uzalud vam svi vaši rekordi kada vam preko puta stane mali Livaković.
Pitate se otkuda taj Livaković? Kako je uopće moguće da taj već odavna ne brani za Real ili Barcu?
Pa taj momak je sa sedamnaest godina doveden iz juniora Zadra u Zagreb, ali ne u Maksimir – nego u Ulicu pjesnika; Livaković je četiri godine igrao i dva puta ispadao iz lige braneći tako da se ispred njega nalazilo nešto što se ne može nazvati drugačije nego misaonom imenicom: Zagrebova obrana. Livaković vam je odrastao u klubu u kojemu predsjednik, trener i katica za sve – Dražen Medić – ne želi sam sebi priznati da ako u pet godina četiri puta ispadneš iz lige – jednostavno nisi za taj posao – nego i dalje, kao pravi nepatvoreni hrvatski poduzetnik, prisvajaš pare koje ti grad daje za održavanje stadiona, ili pare koje ti sjedaju od Mandžina, Krovinovićeva ili ibričićeva transfera vodeći svoj mali privatni opg - i furaš tu priču do daske, i preko nje.
Dok ste vi, gospon Messi, skupljali rekorde i dizali trofeje od Gdanjska do Porta i od Tromsea do Soluna (a u posljednje vrijeme i šire, pa ste čak uspjeli dići i jednu Copu America), mali Livaković gledao je u svakoj utakmici u vrata paklena – primajući najmanje dva ili tri gola – ali braneći još sigurnih sedam ili osam pored toga. Livaković je čovjek bez straha; sav strah koji normalan čovjek i golman u svome životu može doživjeti – on je već odavna doživio; njemu se više ništa lošega ne može desiti nakon što prođe vratnice u Ulici pjesnika.
I onda velite da smo mi Hrvati normalni? Ma, nismo, gospon Messi, u tome i jest naša snaga – pa to i sam naš izbornik naglas veli u intervjuu pred milijunima sunarodnjaka s ove i one strane Bregane („oni nisu normalni“): sve što je loše u životu mi smo već doživjeli dok su drugi bili normalni; kako jedan pjesnik lijepo veli – dok mi jedemo govna, drugi jedu kekse; ali znate – onda kada više nema izvrdavanja i kada stvari dođu do zida – onda vi normalni nemate nikakve šanse. Tamo gdje nogomet naučiš igrati tehnicirajući kamenom umjesto lopte dok čuvaš ovce, tamo gdje te vlastiti roditelj proda za menadžerski ugovor još dok nisi pročitao niti Majdaka ili Salingera, a kamo li Dostojevskoga; tamo gdje profesori svima dijele petice i gdje ne možeš dobiti niti posao čistačice ako ne znaš župana ili lokalnog baju - tamo nećeš postati normalan.
Možda biste u toj raboti baš vi, Argentinci, mogli dodati još koji redak; utkati još koji kamen u tu velebnu palaču nereda i kaosa: baš vaša država bankrotirala je davno, davno prije svih recesija i kriza, ne znajući iskoristiti Bogomdanu činjenicu da jedina na južnoj polutci, dok sav pošten svijet mrzne u zimi, ima pašnjake prepune goveda ili njive pune zlatnog žita.
Eto, gospon Nikolić, možda biste to htjeli podvući – na kraju Vašeg izlaganja - da vas sada urednik tjera dovršiti onaj članak nakon Mundiala u Španjolskoj, pa Vam veli: šta si to nadrljao o Nijemcima, Talijanima i Frnacuzima, a o Jugoslavenima nisi napisao niti retka… a Vi pomislite, luđače, pa jesi li ti lud, hoćeš da završimo svi do portira na Golom otoku?
Srećom, ne da više nema Jugoslavije - nema više niti SN Revije i nema se više gdje pisati (sve smo mi to, vrijedni i valjani Hrvati, samo kada smo uspjeli doći do uzdi u vlastitim rukama - pretvorili, rasprodali i da prostite –ne umijem naći bolje riječi - razjebali u bescjenje, pa su nam djeca nepismena kao u nekoj čergi čekajući da njihov omiljeni influencer objavi live stream); sada se nogomet komentira memeima na tik-toku i vocapu; ne trebaš srećom znati napisati više od rečenice i pol, ako i to: dovoljno je navući Isusu hrvatski dres da bi ismijao Brazilce.
Ili biste, gospon Nikolić, dok ja sričem vaše besmrtne rečenice i pronalazim u njima subjekte i predikate i atribute, pa tako učim materinji ubavi jezik bolje nego li iz ijedne čitanke - jednostavno bacili Olivetticu u kut i otišli sa Samovojskom, Židakom i Redeom na gemišt u Zagorca ili Domagoja, pardon – na mussolini; nitko normalan u to doba mraka, kada su se šurjaci, gudelji i zajeci vraćali jednog vrelog utorka iz Valencije potiho kući na Pleso kao lopovi, da otprhnu čim prije u svoj Udinese ili Panathinaikos - nije niti mogao pomisliti da bi mi Hrvati ikada mogli uopće sudjelovati na nekakvom prvenstvu, a kamo li nešto i osvojiti.
A? Prvenstvo? Pa naši klubovi ni u Evropi ne mogu proći nekakve Sportinge, Sentetjene ili Ajndhovene; od Zvezde i Partizana – čak i kada dobijemo nove stadione – nikada više nećemo vidjeti ništa osim jednog jedinog kupa; kakva prvenstva?
To je okružje u kojemu bacam u kut svoj tranzistor, odričem se odlazaka na utakmice i stavljam prve ploče na gramofon: nogomet je kaos; možda je knjiga ili pak glazba - stvar bolja, iskrenija, vrednija. I jest, nego što: oni će mi u životu dati ono što nogomet nikada nije.
Usput - Saint Ettiene, Geoffroy-Guichard, kakva simbolika. Tamo gdje je davno još, dok smo bili klinci, Rizah Mešković zbog leća loše cijenio let lopte, pa primio pet golova u petnaest minuta, zbog čega je pola Dalmacije a i šire ronilo krokodilske suze, na istu tu travu potomci didova koji su navijali za Hajduka, sa geslom „dabogda sve izgubili“ u času kada naša reprezentacija vodi dva nula protiv razbijene čete Čeha, baca baklje. Mi vodimo, a oni uništavaju reprezentaciju – radi jednog neviđeno talentiranog trgovca konjskim mesom koji njihovom klubu ne da gušta i ne pušta barem jednu sisu da malo i oni sisaju. Česi se u tili čas vraćaju, i ja pomišljam: evo, rasturili smo i posljednje što je u nas vrijedilo, naš nogomet.
Već za dvije godine – ta ista reprezentacija započinje ciklus u kojem će dva puta ući u najbolja četiri u svijetu, a jednom za dlaku ispasti iz posljednjih osam na kontinentu, samo kada taj isti trgovac, zajedno sa čitavim buljukom korumpiranih doktora, poduzetnika i drugih nesumnjivo uglednih ljudi svake vrste - pobjegne preko granice da bi odatle vodio svetu misiju reforme pravosuđa, jer kao i svaka neuljuđena država – mi nemamo potpisane ugovore o ekstradiciji; kod nas to ne treba.
Kod nas vrijedi zakon Rio Grande: tko prije izvadi pljucu, taj je gazda u salunu. Tko nije, neka bježi u Meksiko.
I onda se netko usuđuje pomisliti da sve skupa nije vrijedilo, moj gospon Messi.
predugačak i još sportske preokupacije.....ne se ljutiti na komentar poštovateljice tvog lika i djela
-- Donabellina -- 10.12.2022. u 12:23
Nisam baš obožavateljica nogometa, ali cijenim ovo što si
napisao: "naš, hrvatski doprinos igri jest zanos"
-- Lastavica -- 10.12.2022. u 12:37
Hrvatska je prvak svijeta!
-- jelen -- 10.12.2022. u 12:50
Je, sve to stoji, Argentina sad se boji...
-- eum -- 10.12.2022. u 13:19
Fijuuuuu, ako sam ja ovdje išta shvatila, osim da si oduševljen igrom hrvatske reprezentacije na SP-u. ja se o ovim stvarima ne smijem izjašnjavati zbog praznovjerja :).
-- Dvi, tri riči... -- 10.12.2022. u 14:26
...evo ga opet....pročitat ću do kraja nakon Moroko Portugal
-- NetkoOdVas -- 10.12.2022. u 17:34
Genijalac!!!!!! Klanjam se! Kakav opis mentaliteta, načina razmišljanja, igre, država.....Svaka Ti čast! Majstore! Pročitala u dahu; da si napisoa još - ja bih s radošću i zadovoljstvom pročitala - jer Ti je svaka riječ, ali svaka - na svome mjestu!!!! Ljubim!
-- luki2 -- 10.12.2022. u 19:30
Uistinu cjelovito. Jako dobar zapis. Ja bih samo dodala da smo sveukupno, na nogometnoj i široj sceni rada, djelovanja i života jaki koliko nam je jaka najslabija karika. U bljesku zanosa to zaboravimo. Pozdrav, vjetre:-)
-- morska iz dubina -- 10.12.2022. u 21:59
Nema predaje! :)))))
-- Galaksija -- 11.12.2022. u 01:24
Rekla bih kako je gospon Samovojska poprilično u pravu... evo recimo - ja sam sjela gledati utakmicu, i fino sam si rekla: nećemo se uzrujavati, i čekat ćemo penale (ja, naime, trčati ne mogu) :)
-- V -- 11.12.2022. u 12:55
Nogomet je nogomet i ništa više.
Žitvot teče, donosi i odnosi, a malo zabave narodu dobro dođe.
Uvek sam volela pobednike jer kad je to neko moj, osetim se delom tog kolača.
-- mecabg -- 11.12.2022. u 16:53
Mi nismo normalni. Mi smo paranormalni.
-- Nope. -- 12.12.2022. u 10:10
Kompa moj, kakav pressjek....
Maestralno.
-- konobarica -- 12.12.2022. u 22:23
Oblak se spustio na svijet, ili je svijet postao oblak.
Teško se i rijetko naziru putevi i ljudi: zrak je od vlage zasićen i težak; mokra se kosa mrtvo lijepi o ledeno čelo.
Bezvoljne i teške noge bježe jedna pred drugom, tražeći zaklon, toplinu, iskru pogleda i sućuti.
Dok zime još nije bilo, ili dok se još samo tiho i sramežljivo mrmorilo kako je netko pred vratima i stiže, uspjeli smo uhvatiti buketić lijepih časaka, prkoseći nejasnoj slutnji tuge i svršetka.
Zastali nad dolinama plavih i sjetnih rijeka, umorni od duga i besciljna hodanja, preplašeni nagovještajima skorog i neumitna kraja, znali smo se nerijetko okrenuti prema drugoj obali.
Hvatali smo željno i snažno vesele trenutke tog kasnog i poklonjenog ljeta; komadiće ispunjena i spokojna življenja, kao tople i nježne trake svjetlosti među tamnim i već ogoljelim deblima.
Ostali su djelići, ostala su sjećanja pod spuštenim kapcima; ostale su slike i mirisi; valovi čvrste i sretne tišine kao nepotrošene hridi tog vedrog i lijepog svijeta u nama.
Ostale su uspomene.
Ostala su sjećanja pod spuštenim kapcima...
prelijepa misao...lp
-- agava -- 05.12.2022. u 10:12
Prva rečenica je točna kako god okreneš.
Bravo!
-- Galaksija -- 05.12.2022. u 10:13
Tužno i lijepo.
-- starry night -- 05.12.2022. u 10:31
prolaznci smo samo, to je to....
-- Donabellina -- 05.12.2022. u 11:17
Bar nam uspomene nitko ne može oduzeti
-- Lastavica -- 05.12.2022. u 11:48
Jao ljudima bez uspomena. One su vječni lahor u našim srcima i duši.
-- morska iz dubina -- 05.12.2022. u 12:13
Tužan si..
-- Sarah -- 05.12.2022. u 13:29
Nisam više, Livaković me razvedrio :))) Hvala, svima, napisat ću odgovore kad opet malo budem normalan :)))
-- j. -- 05.12.2022. u 18:48
Uspomene ne smiju se nikad zaboravit. Pamtim samo sretne dane. ;)
-- Pozitivka -- 05.12.2022. u 19:17
Ima dana kada volim promatrati oblake.:)
-- viatrix -- 05.12.2022. u 20:35
Tako je. Ostale su uspomene. One najljepše. I najvažnije, zar ne?! Ljub!
-- luki2 -- 05.12.2022. u 22:58
Lijepo je...
-- Dvi, tri riči... -- 06.12.2022. u 09:57
najs!!!
-- NetkoOdVas -- 06.12.2022. u 14:47
Mi Hrvati većinom volimo pobjede; sport nam je na drugom mjestu. Ne kažem ja da takvi nisu i drugi; ali nisu baš svi drugi takvi.
A ako ne spadate u takve, onda ćete sigurno znati o čemu govorim kada spominjem sredinu dvijeiosamnaeste godine; prvog dana njene druge polovice – to već sigurno znate – košarkaška reprezentacija Hrvatske izborila je - uskačući tako u posljednji vagon posljednjega vlaka - drugi krug kvalifikacija za svjetsko prvenstvo što se odigravalo krajem sljedećega ljeta – uzvraćajući Rumunjima za bolan poraz u Višnjiku prethodne zime; uspjeli su ono što u ovim, aktualnim kvalifikacijama nisu.
Ma šalim se; igrala se ta utakmica doista toga dana u nekom Cluju, ali igrala se u isto vrijeme kada i utakmica koju su naši nogometaši igrali sa Dancima u Rusiji (pa ovu clujsku baš nitko, osim mene i možda još trojice frikova sa Sportnetova foruma – nije pratio na nekom lošem streamingu). Nogometaši su baš tada izborili onu legendarnu pobjedu na penale nakon što Modrić tri minute prije kraja produžetka nije iskoristio kazneni udarac, razbijajući tako dvadesetogodišnje prokletstvo nad sobom (na čije nastavljanje je taj Lukin promašaj jako, jako mirisao), još tamo od Sundella i Thurama pa sve do Quaresme i kukastih križeva po travnjacima i tribinama.
Sljedećeg ponedjeljka, za pultom sa salamama i sirom u Plodinama, izrekao sam gospođama što su ispred mene (umjesto da se prepiru oko nekog loše narezanog prezvuršta) pričale o Modrićevu penalu – svoju sumnju kako sam se toga dana probudio u raju; ili barem negdje što na takvo mjesto sliči: na mjesto u kome gospođe u godinama – koje se prvi puta vide - razgovaraju o nogometu.
Samo sam triput plakao radi naših sportaša: prvi puta kada su u Saint Etienneu bakljadom navijači prekinuli dobivenu utakmicu sa Češkom pretvarajući je u jedva izboreni remi (jer tada sam mislio da više nemamo reprezentaciju), drugi puta nakon ovih danskih penala (treći je naravno bio Goranov Wimbledon); sada sve utakmice naših sportaša – makar u Draženovu domu gubili od Poljaka ili u Malagi od nekog anonimnog australskog para - gledam hladan kao špricer i pomiren sa svijetom – sve sam zapravo već vidio i doživio; ne mogu me više uzdrmati niti santanderska šestica, niti Livakovićev zavjet Rushfordu da na burovitoj Rujevici neće zabiti preko njega živa i zdrava; niti kada čitava nacija slavi, a meni se čini da vidim ono što nitko ne vidi: kako Dalić plače od lavine sreće nakon ruskog autogola, jer smo te kišne nedjelje na Poljudu mogli igrati tri utakmice, a ne bi im ga sami zabili.
I tako, naši još uvijek traju na prvenstvu; trajat će – nadam se - i nakon ovog predvečerja – u kojemu će se obračunati sa momčadi koja je objektivno prije četiri godine igrala daleko najbolji i najljepši nogomet, ali nikako da se sastane sa finalima. Pa ako Belgijanci večeras odigraju kako znaju i pobijede nas – neću biti jako tužan jer ću znati da smo najvjerojatnije izgubili od boljih (i zato bi bilo strašno da su nas Danci pobijedili u Rusiji: nisu bili bolji). Da bi nas Belgijanci pobijedili, moraju konačno početi igrati onako kako oni već odavna igraju; još od doba kada sam se kao klinac divio majstorijama van Moera, Scifa i Frankieja van der Elsta i sanjao pored svih Vujovića, Sliškovića, Zajeca i Mlinarića - kako će jednoga dana i naši igrati kao njihovi.
Taj dan odavna je već stigao – trebalo se samo desiti da se promijeni država, pa nogomet postane produljena ruka politike i nacionalne promocije; da postane istinski važan – pa umjesto toga da je važna igra - važna postane pobjeda, a pobjeđivanje na prvenstvima značajno kao i pobjede u ratovima.
No, i to je vrijeme polako prošlo; danas ljudi navijaju jer im to daje strast i smisao u njihovim od strasti i smisla poprilično ispražnjenim životima; tko bi uopće pratio neku utakmicu za koju nitko nema pojma tko igra protiv koga – kome bi to moglo biti zanimljivo, osim nekolicini ostarjelih kibica što se još sjećaju Eusebija, Frfe Mužinića ili Dina Zoffa? Pa još ako se u kontekstu utakmica spominju pokrajine, traktori, ratovi, sinovi i njihove žene – tko bi tome odolio?
Bit će to – u varijanti ako nas Belgijanci nadjačaju, a Marokanci zakucaju za treće mjesto - prilika da se i od ovog prvenstva konačno odlijepe oni koje nogomet zapravo ne zanima, pa će se u miru božjem moći pratiti ono što bi istinski moglo biti lijepo i važno: hoće li Senegalci zapapriti Englezima i hoće li Ganci nadskočiti Urugvajce.
Ne završimo li, daj Bože, poraženi večeras, morat ćemo vjerojatno na megdan Španjolcima (za koje ćemo sigurno odjednom početi vjerovati kako od nas nisu bolji); budemo li sjajni – što sigurno da moramo, ali i možemo biti, ako želimo biti prvi u skupini – mogli bismo izbjeći te već nedavno kobne Španjolce, pa preko Nijemaca ili Japanaca tražiti svoje mjesto u četvrtfinalu, a nadam se kako se više u tim prilikama neće spominjati traktori, tuđe pokrajine, naše kolijevke i ljudska nevolja.
Jer gledajući fotografije mršavih visokih djevojaka ispunjenih plastikom i gumom, ili otromboljenih dobrostojećih muškaraca koji urlaju o sokolovima, slozi i zlatnom žitu, ili o bilo čemu drugome o čemu se već urlati dade - ma kakve dresove da nose, nemojte mi zamjeriti – ja ne mogu vidjeti puno drugoga osim nevolje.
Zato me noćas prenula jedna druga scena: odvijala se drama u kojoj nije bilo sasvim jasno hoće li dalje Poljaci ili Meksikanci; Poljaci su se postavili ziheraški, igrali su loše – nasuprot neustrašivim chiquitosima koje sam pratio na mobitelu; kako to često biva – dalje su prošli oni lošiji. I ne samo da su lošiji – na posljednjih sedam prvenstava prije ovoga Meksikanci su sedam puta zaredom igrali osminu finala i sedam puta ispadali, možete li to vjerovati? A sada – kako je sudbina okrutna, neće vidjeti niti tu osminu finala u kojoj evo već skoro tri desetljeća padaju pokošeni!
No, nevezano uz to, kada se Argentina već digla iz ponora poraza sa Saudijcima i kada je postalo jasno da će biti prvi u skupini, kadar na tribinama hvata jedan ne baš mladi par u predivnim, prugastim argentinskim dresovima. On je grli, ona njemu na ramenu briše suze iz očiju i gleda malo u njega, malo u daljinu – a očito je da su te suze radosnice (barem tako meni izgleda); to su - mora biti - suze olakšanja – valjda, zaključujem ja shvaćajući sve - kako to već muškarci u najboljim godinama razumiju svijet oko sebe - jer još tjedan dana ranije izgledalo je kako se bruka poraza neće moći sprati, pa će Messi kući – o sramote - već nakon prvoga kruga.
Okrutan je život; teško je doći do osmine finala, a kada se na nju navikneš - trebaš jednom ispasti da bi vidio kako je lijepo uopće doći do nje - proleti mi kroz glavu to o Meksikancima, a gledam i dalje ovaj par Argentinaca.
Onda njih dvoje pokažem Dragoj, jer kadar je dug i izražajan; a Ona mi ovlaš, prolazeći baš tada boravkom, blještava i lijepa kako već užurbane i posvećene žene mogu biti - u nekom svome svetom i važnom poslu, zbog kojega ja uopće mogu pratiti sve to i uživati u tome - veli:
- A što ti znaš zašto ona plače?
Zaista, koliko žene mogu biti u pravu: što ja uopće o svemu znam? – mislim još dugo, kao da i mene tek čeka neka osmina finala - u hladnu mrklu noć kroz koju fijuče vjetar.
danas imam grupni rad od 15-17 sati, to znači, da u vrijeme tekme neće mi nitko doći na razgovor , pa, pitam ja tebe hoću li se radovati ili ne ?
Osobno, voljela bih radi NJIH , korisnika, da odradim sve kako treba
-- Donabellina -- 01.12.2022. u 13:16
Kako da mi žene onda shvaćamo onu I sve je super i sve je za pet, kad si muško i voliš nogomet ?
(pitam da se ne zaletim :))
-- V -- 01.12.2022. u 13:40
Ane, ako je nogomet važniji od problema, onda problemi možda to i nisu, ili nisu toliki.
V, ja to shvaćam kao samoironiju; vraga je super, samo se to tako kaže, jer nije dobro kada šutnja pobijedi; ako šutim, moglo bi ispasti da štošta u svijetu ne razumijem. :)
-- j. -- 01.12.2022. u 14:51
Ma neka je Ona tebi objasnila :) :)
-- Lastavica -- 01.12.2022. u 15:36
Idemo, Hrvatska! :)))))
-- Galaksija -- 01.12.2022. u 16:13
Nismo pobijedili, ali je važno da nismo ni izgubili - i idemo dalje! Grupu smo prošli, a sve dalje - jako će me veseliti...Japan je najbezazleniji protivnik od svih onih, koje smo mogli dobiti....Čekam ponedejeljak...Ljub!
-- luki2 -- 02.12.2022. u 01:03
nogomet je beskonačna sapunica,
pa eto, gotovo jedno, dođe drugo ;)
p.s.
i da, jedno je biti igrač, drugo kibic :)))
-- Blumi -- 02.12.2022. u 17:40
Blago tebi na umijeću špricer stanja. Zavidim.
Ja uvijek odlučim da neću previše srcu i nervima uzimati stanje na terenu, pa se nađem kako u posljednjim minutama susreta šećem po kvartu, jer ih ne mogu odgledati (a Rujevica mi na 100 m zračne, pa se lijepo po huku s tribina čuje raspoloženje u tih par zadnjih min, npr...)
Uglavnom lijepo si nam to obrazložio.
A o plakanju - ako je prolaz, od sreće je, ako je ispadanje, od tuge. Ili kao što tvoja Draga reče... što mi znamo uopće :)
-- konobarica -- 05.12.2022. u 12:40
< | prosinac, 2022 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |