Teško mu je što se ljuti kada plače, ne želeći mu svojim prstima brisati suze;
ona radije koluta očima, pa se odmiče i bježi u tminu i samoću;
možda joj je takvo što ostalo od doba kada bješe djevojče
željno slobode, svjetla i radosti, što svom silinom odguruje strah, strepnju i mrak -
što su ga stari i mudri savjetovali kako pravi muškarci baš nikada ne plaču.
Pa opet, on ne umije zaustaviti suze, kao onomad
kada ga je sa strahom gledala dok su nad krevetom njihove tek rođene kćeri
gledali ptičice obješene o rub krevetića što se kreću ukrug,
i dok su u tišini sobe slušali glazbu mehanizma na navijanje
okruženi ratom, beznađem i mržnjom koje su naumili zaustaviti na svojim zidovima.
On dakle sasvim sigurno nije pravi muškarac – nego samo njen:
a ona se još uvijek nakon svih godina srami slušati ono što joj je već tisuću puta rekao;
da ne plače radi sebe ili nje, nego jer ne može podnijeti
da u isti čas i potpuno neovisno od njih - postoje neizrecivi užasi i najnevinija čistoća
i da čovjek svemu tome ne može ništa drugo - do li svjedočiti
ili nestati.
Post je objavljen 12.12.2022. u 18:34 sati.