Kada bijahu mlađi, često je sa svojim rođakom odlazio na veslanje. Nije to bilo obično veslanje, pokupili bi dvoje tada još malene dječice, svaki svoje – pa otišli na neku rijeku; jednom Korana – čak uzvodno, drugi puta Kupa – sa predivnim kanjonom uzvodno od Severina, treći puta teška i pomalo opasna Una. Ostavili bi jedan automobil kod točke gdje će izići iz vode, a drugim otišli na početak ture.
Napumpali bi dugačak i lagan kajak u kojega može stati četvero; sa svojih gotovo metar i devedeset bio je dovoljno snažan i spretan da rođaku pomogne oko čamca; vrijedne stvari omotali bi nepropusnim futrolama i spremili u veliku vreću sa patentom koju bi karabinerom i s dva ili tri dobra čvora - vezali za dno čamca, pa bi rođak kao najspretniji, sa najviše znanja u tome poslu – uzeo jedno veslo i sjeo u dno – zadnji; u sredinu bi na dvije poprečne daščice za sjedenje, što su bile pričvršćene za gornje rubove čamca - posjedala djeca opremljena prslucima i kacigama, a sasvim naprijed sjeo bi on, uzevši nespretno i nesigurno u ruke drugo veslo. Trebalo je nekoliko sati da nauči osnovne pojmove o veslanju – bolje rečeno, o okretanju čamca kada struja učini svoje; izvještio se u tome toliko da je već drugi puta mogao veslati bez većih uputa; nekoliko su se puta okrenuli naglavce – osobito na Uni, tamo kod Štrbačkog buka, a on je i dalje imao osjećaj da to što radi ne valja mnogo.
Ili, još bolje: znao je djeci reći; ovdje moramo slušati jednoga – i čovjek treba u životu prepoznati kada je stvar takva da se nekoga mora poslušati – jer znade bolje i više.
Vjerovao je kako je u tom poduhvatu baš tako.
No, na to mu je rođak, kada su jednom u sumrak na nekom sprudu na šibama pekli jeger i netom ulovljena klena kazao:
- Ne budali! Da nema tebe i tvojih skoro sto kila s kojima sjedneš na vrh čamca, tako da se ne prevrnemo – nikada ne bismo mogli putovati u četvero! Osim toga, vjerojatno nisi niti svjestan toga da kada veslaš, sve više sam odabireš stranu čamca sa koje stavljaš veslo – i to je tako; ne mogu ja odostraga vidjeti ono što ti vidiš kada klečiš i veslaš!
Takav je osjećaj konačno dobio i kod kuće; oduvijek je znao da Ona vješto i šutke vesla odostraga, snalazeći se među brzacima i kaskadama, no nekoliko odluka – jer bio je na takvim mjestima da je sa vrha čamca samo on mogao vidjeti struju vode – donio je on sam. Za neke su se kasnije gorko pokajali, jer gotovo da se čamac prevrnuo; neke su bile dobre – jer izvukle su ga vještim okretanjem pramca iz neke struje, bez većeg napora.
- Ništa ne bismo uspjeli sami za sebe, znala je Ona kazati; tek s dva vesla možeš upravljati čamcem.
Između njih dvoje u čamcu bilo je sasvim dovoljno mjesta za još dvoje; možda i za mnogo više njih; tko je i kako odlučio o tome koga će voziti na daskama za sjedenje – nikada nije uistinu shvatio.
Kao da su ti koji su sjeli na daske izabrali njih, a ne obrnuto: došli su jednoga dana u čamac da njime budu prevezeni i jednoga će dana isto tako otići – kada svladaju vještinu upravljanja, ili kada im se tako učini - da sami voze neki svoj čamac – ili s još nekime.
Otići će, jer ne budu li sami vozili – ništa drugo neće valjati; dok njih dvoje, ostarjeli i slabi, više neće moći niti ući u svoj stari, privezani čun, što je nekada bio lijep i prepun uspomena, sjedeći bespomoćno pored obale i čekajući kraj.
Post je objavljen 22.12.2022. u 15:04 sati.