Oblak se spustio na svijet, ili je svijet postao oblak.
Teško se i rijetko naziru putevi i ljudi: zrak je od vlage zasićen i težak; mokra se kosa mrtvo lijepi o ledeno čelo.
Bezvoljne i teške noge bježe jedna pred drugom, tražeći zaklon, toplinu, iskru pogleda i sućuti.
Dok zime još nije bilo, ili dok se još samo tiho i sramežljivo mrmorilo kako je netko pred vratima i stiže, uspjeli smo uhvatiti buketić lijepih časaka, prkoseći nejasnoj slutnji tuge i svršetka.
Zastali nad dolinama plavih i sjetnih rijeka, umorni od duga i besciljna hodanja, preplašeni nagovještajima skorog i neumitna kraja, znali smo se nerijetko okrenuti prema drugoj obali.
Hvatali smo željno i snažno vesele trenutke tog kasnog i poklonjenog ljeta; komadiće ispunjena i spokojna življenja, kao tople i nježne trake svjetlosti među tamnim i već ogoljelim deblima.
Ostali su djelići, ostala su sjećanja pod spuštenim kapcima; ostale su slike i mirisi; valovi čvrste i sretne tišine kao nepotrošene hridi tog vedrog i lijepog svijeta u nama.
Ostale su uspomene.
Post je objavljen 05.12.2022. u 10:07 sati.