Pregled posta

Ništa mi neće ovaj dan pokvarit

HNL

Svoje dočeke odradio sam kada je za to bilo vrijeme, pa se sada uspjehu hrvatske nogometne reprezentacije smijem veseliti gledajući finale u nekoj birtiji (jer, uvijek postoji latentna opasnost produžetaka); finale koje su zasluženo izborile dvije najbolje reprezentacije na turniru (dobro, možemo još raspravljati o Brazilcima i tome koliko ruku i nogu stvarno ima Dominik Livaković). Poslije toga, lagano, uz malo fada i rocka, sa Dragom na prigodnom koncertu koji sam joj obećao još davno i koji je organiziran još puno prije nego li je itko imao pojma da se danas igra finale i da naši oko pet popodne slijeću na Tuđmana.
Blaženo neznanje u kojemu ljudi žive. A moja Draga zna, ne živi ona u neznanju: ona dobro zna da je prst sudbine u tome što se finale ne podudara sa koncertom, i da koncert počinje dva sata nakon početka finala, pa onda mogu stati iza nje, kako to već po svetom starom običaju činimo na svakom od valjda petsto koncerata na kojima smo bili od onih davnih dana kada sam je prvi puta odveo u Kulušić na Mizar: ja stanem iza Nje i obgrlim je rukama oko struka, tako da stalno mogu u nosu osjećati miris njene kose – i tako uživamo u glazbi – ne znam kako vi, ali meni je to doček svih dočeka, boljeg nema. Tako bih bez problema mogao dočekati sudnji dan.
Sasvim siguran da će baš među našim igračima biti onih kojima će sigurno biti žao što je let baš tada kad je finale; nogomet služi za uživanje, a ne za podjele – i tako će se na Trg sjatiti svi, jer u reprezentaciji sa dvadesetišest ljudi – moraju se naći predstavnici svih; to je reprezentacija Hrvatske – nije reprezentacija samo jednog njenog dijela, a u Hrvatskoj ima i rusofila i rusofoba i antivaksera i vaksera i thompsonovaca i antithompsonovaca i onih koji vole Bambija i onih koji na njegovoj slici ili knjizi (ako su je ikada uzeli u ruke, jer takve se stvari ne rade bez prevelike potrebe) prave rupu na sredini - i svi su sada izmiljeli na zubato zimsko sunce da se ogriju na toplini što ju je donio ovaj uspjeh koji, budimo iskreni – uopće sa svima nama nema, ili ima jako malo veze.
Naime, kada se kretalo u ovaj poduhvat, i kada se u ožujku prošle godine izgubilo na Stožicama od Slovenaca nula prema jedan, a lopta nije htjela iza Oblakovih leđa – svi ovi veliki navijači i stručnjaci za nogomet nisu imali niti pojma da nekakva hrvatska nogometna reprezentacija nešto igra, i isto tako kada sljedećeg ožujka istrčimo protiv Walesa ili negdje u Bursi u novom ciklusu, jer život ide dalje, i već koliko sutra ovo jučer postat će prekjučer a ovo sada bit će jučer, ako već ne i neko zaboravljeno prekjučer - i opet će malo tko imati pojma o tome gdje se i zašto igra – jer navijači ne vole sport; oni vole pobjede i ništa drugo.
Ja ću se zato najviše veseliti kada dođe taj Bursaspor; a sada ću se samo sjetiti dočeka na kojemu sam osobno bio – jer bez obzira na sve, moje skromno mišljenje jest da je ta reprezentacija bila najbolja od svih, i da je red sjetiti se danas i njih, baš kao što se Dalić jučer sjetio Ćire.
Bursa sigurno ima bolji travnjak od Poljuda, i tamo ova lopta gore neće – ma koliko ožujskih kiša palo – izgledati ovako trašno, snimljena negdje na domaćim travnjacima, u nekom blatnom ožujku, kada se skupljaju bodovi koji će već za mjesec ili dva značiti zlatnu zalihu opstanaka, televizijskih prava, budžeta za kupovanje istrošenih Brazilaca i farbanje otromboljenih tribina načetih potresima i poplavama.
Dakle, ona reprezentacija, kako veli Jeličić – alfa mužjaka; ona Ćirina reprezentacija koja se za vrh nije tukla sa Japanima, Rusijama, Danskama i Engleskama, nego sa Hagijevim i Popescuovim Rumunjskama, pa sa Nizozemskama, Francuskama i Njemačkama, sa Zidanima, Klinsmanima i Kluivertima, koja je do svoje bronce došla kao kroz rovove Verduna (a ova joj tome može suprotstaviti samo jednu jedinu utakmicu, ovu sa Brazilom, koju smo devedeset posto igrali na vlastitoj polovici zapucavši na brazilski jedan naspram jedanaest puta, i koju bi oni tamo odigrali sa barem šest dugih, u trepavicu točnih Asanovićevih lopti na Jarnija i Vlaovića umjesto ove jedne jedine na Oršića), i nakon kojeg su prvenstva barem dvojica ili trojica naših reprezentativaca radi uništena zdravlja mogli slobodno zaboraviti na ozbiljni profesionalni nogomet, a u kojoj su reprezentaciji Boban i Šuker nosili torbe Petru Krpanu na trening, dočekana je u Zagrebu jednog lijepog srpanjskog dana devesetiosme na jednom drugom mjestu – a ne na Trgu, i u ono doba nije se – ma kako rat bio blizak i gotovo nesvršen – pjevalo o ničemu drugome do li o travama zelenim, o Mari i Kati, o svemu što je u odnosu na ovo danas naivno, djetinjasto, okrenuto igri i zabavi; što je ponekad bedasto i plitko, ali izgleda puno bolje nego li današnje podjele: naš ili njihov. Jer, čak i meni je sasvim jasno da većina ljudi koji slave nogometne uspjehe, neće čitati Maroevića ili gledati Woodya Allena ili slušati Astora Piazzolu. A i zašto bi.
Sjeća li se još danas netko koje je to onda bilo mjesto i zašto, i koja je bila ruta i tko ih je do tamo na barem dva sata zadržao (a nisu vatrogasci kako je bilo osamnaeste i kako će biti danas)?
Pa onda veli netko da se točak vremena ne okreće naprijed. Marama i Katama unatoč.


Post je objavljen 18.12.2022. u 12:41 sati.