vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

subota, 31.12.2022.

Bum, ne bum

Da se može, otišao bih najradije u deset u krevet sa knjigom, ali ne može se, jer ljudi su navikli pucati i stvarati buku radi promjene brojki na kalendaru, pa se prije nekih pola jedan neće moći zaspati, i bit će to prilika da Dragoj pokažem na sebi novu dolčevitku koju mi je kupila za pod bor, jer Joj po očima vidim da je lijepa, a nešto je valjda i u meni, mislim – želim po Njenom pogledu vjerovati da Joj se sviđam u tom komadu tkanine, a Ona neka je onda na mene oblači i skida koliko je volja, i tako ćemo nakon večere i filma vjerojatno dočekati ponoć i još koju minutu poslije; sjećam se da prošle godine nismo imali niti pojma kada je točno prošla ponoć, jer nismo željeli prekidati gledanje dobrog nekog filma sa laptopa zagrljeni na kauču, i to mi je valjda jedna od najboljih novih godina koje sam dočekao. Oni koji su nekada slavili sa nama sada su širom kontinenta, a neki bome i rade i dežuraju i brinu o zdravlju i nevoljama drugih u ovoj noći, i s njima će majka izmijeniti puse i srca, a ja točke-eventualno uskličnike, da znam da su živi; otići ću nakon pucnjave što prije u krpe da se i probudim čim prije-već iza sedam, kako bih otišao u šumu slušati tišinu – to već znate da na novogodišnje jutro dugo već ne propuštam, dok se Ona ne probudi; a mene još samo brine da netko do jutra ne strada u toj silnoj pucnjavi i neredu. Što je to u ljudskom biću što ga vodi prema pucanju u novogodišnjoj noći nikada nisam umio shvatiti; zapravo – što uopće ima lijepoga u buci i pucanju, a čini mi se da će ljudi – kako su pomalo naopaki i bedasti – prije nešto učiniti radi životinja nego radi drugih ljudi, jer vidim da se radi toga otkazuju dogovoreni vatrometi, pa više u vezi toga pucanja ljudi misle na pse i mačke koji se od straha skrivaju pod stolove, nego na bolesne, stare, nemoćne kojih je oko nas pun svijet, samo ako ih želimo vidjeti i sjetiti se - ljude kojima treba sna, spokoja i ljubavi a ne straha i buke, i bilo bi s naše strane svakako pristojno i lijepo, ako već ne važno – to im i omogućiti, jer i mi ćemo tako jednoga dana biti stari, nemoćni i uplašeni i vjerojatno neće biti nikoga da nam barem dade mira i sigurnosti. Pucati bilo radi čega nije dobro-to nas je valjda već život naučio, ali mi nikako da to prihvatimo, i ako do toga dođemo na bilo koji način – dobro je, jer sjećam se da se još prije desetak godina dobro prašilo i na Badnjak, pa se sada više u toj noći kada odlaziš ili se vraćaš sa polnoćke više ne može čuti ništa do zvonjave zvona, a tako će valjda jednom biti i s ovim.
Svima od srca želim mir i zdravlje, a ostalo će doći samo, i čuvajte se.

31.12.2022. u 16:39 • 20 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.