vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

petak, 23.12.2022.

Svjetla

"Puni, razotuđeni život pravog osjećanja ide tek na manjinu. Većina je života promašena. I Krist je živio nepromišljeno rizično i s javnozdravstvenog očišta neodgovorno. Umro je mlad, već u tridesetitrećoj, bičevan do smrti. Zato ga i štujemo promašeno, tek kao metaforu, a nikako kao egzistenciju - život Boga, koji je nam je pokazao kako biti ljudima." Robert Torre


Neki dan imao sam priliku promatrati jedan nevjerojatan fenomen; kćer vozi rano ujutro, ja sam suvozač, pa smijem zvjerati uokolo, i tako mi negdje oko sedam plovimo zrinjevačkim sjevernim meandrom oko apoteke i meteo stupa, lagani u prvo svitanje kao čun na mutnoj savskoj vodi, kada već gradska vlast, prvo gradsko električno društvo ili tko već prinadležan - nalazi shodnim sa prvim tracima sunca iznad Lipe i Roga i Zeline i Kobiljaka, u skladu sa paragrafima i pravilnicima i odlukama i implementiranim direktivama - gasiti javnu rasvjetu, jer štedi se, red je - čitav pošten bratski svijet iz sebi dobro poznatih razloga štedi, pa je red da i ova žaba digne nogu na potkivanje; trebalo bi se tuširati hladnom vodom kao Nijemci; knjižnice i bazeni i sve što ne donosi profit, a i ono što donosi - gasi se i umire polako od Laponije do Panonije i od Biskaja pa do Karpata; Kijev i Lvov smrzavaju se živinski i samrtno na cičoj zimi kao onomad Lenjingrad; tisuće je već, više od stotinu tisuća života odnijela ta neutaživo gladna neman rata, a isti onaj stup javne rasvjete na kojemu se u ovom malom, tustom, samodostatnom purgerskom svemiru gasi radi te štednje ona jadna žarulja od kakvih valjda sto ili stopedeset vata - ispod na sebi ima još i nekakvu ogromnu svijetleću zvjedurinu; neki veliki, napadni, smiješan adventsko-božićni nakit obješen na onu kuku kao galge, pa taj svjetleći sklop, veseo i bedast - kao neka izraubana božićna pjesmica što je konobar pušta u kafiću po sedamnaesti puta na dan, da čovjek u miru ne može pola sata popiti ni kavu - gori unatoč svoj štednji i dalje, i gorit će valjda čitav dan i noć, sve do sama Tri kralja ili još i dulje - dok naš poduzetnički barbarogenij ne procijeni kako će beriva i profit od tog svjetljenja i te iluzije pomalo isteći, i da tom gorenju, svijetljenju, tom iluminatorskom supijanom derneku više nema smisla, pardon – koristi – jer korist je vrhunaravni smisao svakog čovjekova postojanja, i ako se iz nekoga ne da izvući kakav profit, ako se na koncu u bilanci ne podvuče crvena crta i ako računovođa ne kaže da se isplatilo sa svim uračunatim dobitima, pasivama i rezervama - onda taj i ne vrijedi mnogo, ili ne vrijedi baš ništa, pa onda čak nesumnjivo i sam gospod Bog ne vrijedi puno, ako se iz njegova rođenja ne da izvući kakva korist, zarada, marža; caru carevo a bogu božje; veleprodaji nabavna cijena, državi porez i prirez, gradu najam, kumu dvadeset posto a poduzetniku-junaku sve ostalo, pomoz bog junaci, boktepomogo.

Svijetlite, Božićni ukrasi ovoga mrtvoga grada, kulise prazne ljušture; svijetlite Bogu koji se nikada nama roditi neće jer ga ne trebamo - na radi štednje ugašenim stupovima javne rasvjete.

Magle, Božić, došašće; svijeće, borovi, darovi, ručkovi i večere, apostoli, mantije i sinode, institucije i šutnja; mast guščja, pečene patke i jabuke u širom razjapljenim i masno preplaćenim svinjskim gubicama; gomile mladosti u bezbrižnosti, pijanstvu, obijesti i nemaru, u praznini, preziru, zavisti i poruzi; svjetla, programi, hepeninzi, iventi, partiji i afterpartiji i sjaj na sve strane, od potresom razrušena Markuševca do Prepuštovca i od mraka zaprešićkih štala pa do rugvičkih močvara - i duge sjene pod plamičcima, dakako, plamičcima malene Anamarije iz Đorđićeve.

Čemu se uopće taj Bog stalno rađa i trudi i umire za nas, iz godine u godinu opet – kad ga već tako gorljivo slavimo i kitimo sve oko sebe, od najvišeg kandelabra do najnižeg podruma, i prihvaćamo te davne i plemenite riječi i misli kao da su doista naše; i ne samo misli – nego poneki sretnik i Božićnicu, radosne li vijesti, majku mu staru, rekao bi kakav agnostik, kome ni Božićnica nije strana ni mrska – čemu sve to, pobogu, ako znamo da smo sebi zapravo najvažniji, najbolji i nezamjenjivi i ako držimo da bez nas nema ni svijeta, jer inače uzalud mu trud, kada svi sve znamo: da su ljudi jedni drugima ili kupci ili prodavatelji, i da nema ničega izvan i iznad toga?

Nekada izgleda kao da se sa dušama zapravo dešava ono isto što se sa golim izmučenim mrtvim tijelima dešavalo u auschwitzima i belsenima, na onim jezivim snimkama što lede krv u žilama, na nijemim filmovima koje su nas tjerali gledati kada nas se primalo u omladinu po jasenovcima i kozarama, kada su djevojke drhteći od užasa padale u nesvijest u naša krila kao snoplje; nekada se čini da te milijarde izgubljenih duša u tmini bageri i buldozeri guraju i trpaju pred sobom kao bezvrijednu robu sa adventskih štandova, plastične i krpene tričarije od pet volti napona i dvadesetijedan gram mase - i da te ljudske duše i ne izgledaju zapravo drugačije nego kao hrpe golih, rahitičnih, okamenjenih i odumrlih tijela kojima je još donedavno kolala iskra veselja i punine, prije nego li će biti sažežene u nekom krematoriju sa tuševima.

Izgleda sve to kao da se rađaju milijarde, a uspijevaju stotine, i da taj projekt propada po svim logičkim i ekonomskim zakonima i principima, pored tolikog kala i uz možda jedan posto uspjeha – kako je Hrnjak znao reći Johnnyu kada se ovaj prvi i jedini puta vratio iz Amsterdama – on u pustinji sjedi na bačvi s vodom i doziva ih da piju, a oko njega ljudi umiru od žeđi.

Ili, kako je pisao još Nietzsche – izgleda da je ludilo u pojedinaca srećom iznimka, ali u zajednici ono je – pravilo.

No, da sve to nije tako strašno, i da nema ozbiljnosti u tom problemu – ne bi ljudi tome niti pristupili kako treba, ali tek onda kada ih stvar udari po glavi kao dobra jasenova grana odlomljena s vrha krošnje, negdje duboko u blatnoj i zlokobnoj šumi, pomireni sa koncem i bez svake dalje nade u bilo što.

Nema ničega bez nevolje. Prave nevolje. Smrt nam treba da se prenemo; toliko smo površni, sebični i nezainteresirani za sve.

Od čega bi se zapravo čovjek uopće i trebao spašavati nego tek od ponajveće groze?

23.12.2022. u 00:42 • 10 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.