Mi Hrvati većinom volimo pobjede; sport nam je na drugom mjestu. Ne kažem ja da takvi nisu i drugi; ali nisu baš svi drugi takvi.
A ako ne spadate u takve, onda ćete sigurno znati o čemu govorim kada spominjem sredinu dvijeiosamnaeste godine; prvog dana njene druge polovice – to već sigurno znate – košarkaška reprezentacija Hrvatske izborila je - uskačući tako u posljednji vagon posljednjega vlaka - drugi krug kvalifikacija za svjetsko prvenstvo što se odigravalo krajem sljedećega ljeta – uzvraćajući Rumunjima za bolan poraz u Višnjiku prethodne zime; uspjeli su ono što u ovim, aktualnim kvalifikacijama nisu.
Ma šalim se; igrala se ta utakmica doista toga dana u nekom Cluju, ali igrala se u isto vrijeme kada i utakmica koju su naši nogometaši igrali sa Dancima u Rusiji (pa ovu clujsku baš nitko, osim mene i možda još trojice frikova sa Sportnetova foruma – nije pratio na nekom lošem streamingu). Nogometaši su baš tada izborili onu legendarnu pobjedu na penale nakon što Modrić tri minute prije kraja produžetka nije iskoristio kazneni udarac, razbijajući tako dvadesetogodišnje prokletstvo nad sobom (na čije nastavljanje je taj Lukin promašaj jako, jako mirisao), još tamo od Sundella i Thurama pa sve do Quaresme i kukastih križeva po travnjacima i tribinama.
Sljedećeg ponedjeljka, za pultom sa salamama i sirom u Plodinama, izrekao sam gospođama što su ispred mene (umjesto da se prepiru oko nekog loše narezanog prezvuršta) pričale o Modrićevu penalu – svoju sumnju kako sam se toga dana probudio u raju; ili barem negdje što na takvo mjesto sliči: na mjesto u kome gospođe u godinama – koje se prvi puta vide - razgovaraju o nogometu.
Samo sam triput plakao radi naših sportaša: prvi puta kada su u Saint Etienneu bakljadom navijači prekinuli dobivenu utakmicu sa Češkom pretvarajući je u jedva izboreni remi (jer tada sam mislio da više nemamo reprezentaciju), drugi puta nakon ovih danskih penala (treći je naravno bio Goranov Wimbledon); sada sve utakmice naših sportaša – makar u Draženovu domu gubili od Poljaka ili u Malagi od nekog anonimnog australskog para - gledam hladan kao špricer i pomiren sa svijetom – sve sam zapravo već vidio i doživio; ne mogu me više uzdrmati niti santanderska šestica, niti Livakovićev zavjet Rushfordu da na burovitoj Rujevici neće zabiti preko njega živa i zdrava; niti kada čitava nacija slavi, a meni se čini da vidim ono što nitko ne vidi: kako Dalić plače od lavine sreće nakon ruskog autogola, jer smo te kišne nedjelje na Poljudu mogli igrati tri utakmice, a ne bi im ga sami zabili.
I tako, naši još uvijek traju na prvenstvu; trajat će – nadam se - i nakon ovog predvečerja – u kojemu će se obračunati sa momčadi koja je objektivno prije četiri godine igrala daleko najbolji i najljepši nogomet, ali nikako da se sastane sa finalima. Pa ako Belgijanci večeras odigraju kako znaju i pobijede nas – neću biti jako tužan jer ću znati da smo najvjerojatnije izgubili od boljih (i zato bi bilo strašno da su nas Danci pobijedili u Rusiji: nisu bili bolji). Da bi nas Belgijanci pobijedili, moraju konačno početi igrati onako kako oni već odavna igraju; još od doba kada sam se kao klinac divio majstorijama van Moera, Scifa i Frankieja van der Elsta i sanjao pored svih Vujovića, Sliškovića, Zajeca i Mlinarića - kako će jednoga dana i naši igrati kao njihovi.
Taj dan odavna je već stigao – trebalo se samo desiti da se promijeni država, pa nogomet postane produljena ruka politike i nacionalne promocije; da postane istinski važan – pa umjesto toga da je važna igra - važna postane pobjeda, a pobjeđivanje na prvenstvima značajno kao i pobjede u ratovima.
No, i to je vrijeme polako prošlo; danas ljudi navijaju jer im to daje strast i smisao u njihovim od strasti i smisla poprilično ispražnjenim životima; tko bi uopće pratio neku utakmicu za koju nitko nema pojma tko igra protiv koga – kome bi to moglo biti zanimljivo, osim nekolicini ostarjelih kibica što se još sjećaju Eusebija, Frfe Mužinića ili Dina Zoffa? Pa još ako se u kontekstu utakmica spominju pokrajine, traktori, ratovi, sinovi i njihove žene – tko bi tome odolio?
Bit će to – u varijanti ako nas Belgijanci nadjačaju, a Marokanci zakucaju za treće mjesto - prilika da se i od ovog prvenstva konačno odlijepe oni koje nogomet zapravo ne zanima, pa će se u miru božjem moći pratiti ono što bi istinski moglo biti lijepo i važno: hoće li Senegalci zapapriti Englezima i hoće li Ganci nadskočiti Urugvajce.
Ne završimo li, daj Bože, poraženi večeras, morat ćemo vjerojatno na megdan Španjolcima (za koje ćemo sigurno odjednom početi vjerovati kako od nas nisu bolji); budemo li sjajni – što sigurno da moramo, ali i možemo biti, ako želimo biti prvi u skupini – mogli bismo izbjeći te već nedavno kobne Španjolce, pa preko Nijemaca ili Japanaca tražiti svoje mjesto u četvrtfinalu, a nadam se kako se više u tim prilikama neće spominjati traktori, tuđe pokrajine, naše kolijevke i ljudska nevolja.
Jer gledajući fotografije mršavih visokih djevojaka ispunjenih plastikom i gumom, ili otromboljenih dobrostojećih muškaraca koji urlaju o sokolovima, slozi i zlatnom žitu, ili o bilo čemu drugome o čemu se već urlati dade - ma kakve dresove da nose, nemojte mi zamjeriti – ja ne mogu vidjeti puno drugoga osim nevolje.
Zato me noćas prenula jedna druga scena: odvijala se drama u kojoj nije bilo sasvim jasno hoće li dalje Poljaci ili Meksikanci; Poljaci su se postavili ziheraški, igrali su loše – nasuprot neustrašivim chiquitosima koje sam pratio na mobitelu; kako to često biva – dalje su prošli oni lošiji. I ne samo da su lošiji – na posljednjih sedam prvenstava prije ovoga Meksikanci su sedam puta zaredom igrali osminu finala i sedam puta ispadali, možete li to vjerovati? A sada – kako je sudbina okrutna, neće vidjeti niti tu osminu finala u kojoj evo već skoro tri desetljeća padaju pokošeni!
No, nevezano uz to, kada se Argentina već digla iz ponora poraza sa Saudijcima i kada je postalo jasno da će biti prvi u skupini, kadar na tribinama hvata jedan ne baš mladi par u predivnim, prugastim argentinskim dresovima. On je grli, ona njemu na ramenu briše suze iz očiju i gleda malo u njega, malo u daljinu – a očito je da su te suze radosnice (barem tako meni izgleda); to su - mora biti - suze olakšanja – valjda, zaključujem ja shvaćajući sve - kako to već muškarci u najboljim godinama razumiju svijet oko sebe - jer još tjedan dana ranije izgledalo je kako se bruka poraza neće moći sprati, pa će Messi kući – o sramote - već nakon prvoga kruga.
Okrutan je život; teško je doći do osmine finala, a kada se na nju navikneš - trebaš jednom ispasti da bi vidio kako je lijepo uopće doći do nje - proleti mi kroz glavu to o Meksikancima, a gledam i dalje ovaj par Argentinaca.
Onda njih dvoje pokažem Dragoj, jer kadar je dug i izražajan; a Ona mi ovlaš, prolazeći baš tada boravkom, blještava i lijepa kako već užurbane i posvećene žene mogu biti - u nekom svome svetom i važnom poslu, zbog kojega ja uopće mogu pratiti sve to i uživati u tome - veli:
- A što ti znaš zašto ona plače?
Zaista, koliko žene mogu biti u pravu: što ja uopće o svemu znam? – mislim još dugo, kao da i mene tek čeka neka osmina finala - u hladnu mrklu noć kroz koju fijuče vjetar.
Post je objavljen 01.12.2022. u 12:27 sati.