vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

subota, 10.12.2022.

Mentalitet na travnjaku

Neku večer, slušam gospona Samovojsku u elaboriranju prvenstva; kako bi on to lijepo rekao – nogomet perfektno oslikava mentalitet nacije koja ga igra.
Pa se sjećam; a moje pamćenje je, vidjet ćete, slonovsko: sjećam se jednog davnog članka iz SN Revije, napisanog netom nakon Svjetskog prvenstva u Španjolskoj osamdesetidruge; to prvenstvo nekako je granica moga djetinjstva i rane mladosti – nakon njega prestajem pratiti utakmice gotovo u cijelosti; u moj život na velika vrata, s pitanjem Should I Stay Or Should I Go - ulaze kazetofon, glazba, ploče, izlasci, djevojke, druženja. Nema više samotnih večeri ili popodneva uz nogomet, već sljedeći Euro jedva da ću iz novina saznavati rezultate utakmica, a Maradonin gol Božjom rukom (ili onaj drugi, najljepši u povijesti) vidjet ću iza ramena nekog čove na teveu u izlogu neke prodavaonice, usput čekajući sastanak za izlazak u grad – na redovnom odsustvu iz vojske.
Članak piše veliki i teško nadmašivi Milivoj Nikolić (moguće da ga je supotpisao i gospon Rede; tim ljudima nikada nisam zahvalio što su me opismenili – uza sav trud profesorica književnosti). Pa u članku razrađuje upravo temu koju je neku večer načeo gospon Vojska – temu o mentalitetu nacije i igranju nogometa. Argentina još zapravo nije na nogometnoj karti svijeta (kao niti Engleska, koja od osvojenog domaćeg prvenstva šezdesetišeste nestaje da bi njeni klubovi osvajali sve što se dade): Argentina pak - iako je četiri godine prije osvojila prvenstvo – svi znadu da toga bez izdašnog truda Videlinih pučista i namještenog rasporeda za utakmicu s Peruom – ne bi bilo; već treće prvenstvo zaredom čitav romantičarski svijet plače nad neutješnom sudbinom Brazilaca – čak niti jedanaestorka koju čine doktori nogometa kao što su Socrates, Zico, Junior ne uspijeva spriječiti jedan loš dan u kojemu možeš samo gledati kako ti nekakav hajduk Rossi uvaljuje golove iza busije.
Gospon Nikolić dovoljno je pametan da u članku ne spominje bivšu državu i njene katastrofalne rezultate u nogometu, pa sasvim akademski razrađuje svoju tvrdnju: Nijemci – veliki manevri ljudi i sredstava u prostoru i vremenu, pravi blitzkriegovi, Talijani – prijetvorni borci iz grmlja koji ruše svaku koncepciju protivnika; Francuzi i Brazilci – vrckavost i žonglerstvo bez većeg rezultatskog efekta; Nizozemci – studiozno i organizirano širenje morskim prostranstvima bez mogućnosti za osvajanjem svijeta…
I gospon Vojska dovoljno je oprezan pa da bi neku večer nastavio teoriju te se iskreno zapitao: a što smo to mi, Hrvati, dali nogometnom svijetu; na koji se način naš mentalitet preslikava u igru kojom – očito je sada – meljemo protivnike jednoga za drugim?
Eto onda, toliko lud i neskroman bit ću onda ovdje ja: stvarno, ako se mentalitet preslikava na igru, onda i mi Hrvati moramo imati nešto samo svoje; nešto specifično što donosimo u priču – jer evo, drugi put već u četiri godine ulazimo u četiri najbolja; to ne može biti slučajno – sada smo mi zapravo postali oni jazavci zbog kojih žongleri sa Copacabane odlaze kući – nakon što su deset puta više pucali u okvir našeg gola, nego što smo mi pucali u okvir njihovog; ali – nama je taj jedan jedini put bio sasvim dovoljan da damo gol – a njima je za isti taj rezultat trebalo deset puta više pokušaja!
Da, dragi ljudi, tetošimo se još malo: Brazilci su u naš gol uputili jedanaest lopti, a mi u njihov jednu jedinu (onu Petkovićevu); Livaković je devet puta (od toga valjda sedam puta nogama) branio gotovo nemoguće – još dok je utakmica trajala; a to što velimo da smo uzeli posjed lopte po pola – to je bilo stalno dodavanje iza centra, naša hrvatska tika-taka Lovren-Gvardiol-Brozović, kao da čekamo kad ćemo više ići na tu obećanu pivu, kako je nekad tika-taku igrao onaj, vječito peti ili osmi Dinamo, kralj svih moralnih pobjednika južno od Varšave i istočno od Budimpešte: Miljković-Blašković.
Može li to biti slučajno?
Ili ispada da je žonglerstvo naših nogometaša deset puta veće nego brazilsko; kako možeš dobiti Brazilce ako nisi bolji od njih?
Moguće da je odgovor u sljedećem: naš, hrvatski doprinos igri jest zanos; nitko još u povijesti nije na taj način povezao nacionalnu promociju i loptanje; još je pokojni predsjednik odašiljući prve trupe na ono prvenstvo u Englesku kao legionare u Bosnu ili na vukovarski Staljingrad, dok se niti pedesetak kilometara daleko pucalo i dok su grmjeli kadijevićevi vebeerovi i miloševićevske haubice – kazao tim sretnicima što nisu išli u rovove nego na prvenstvo, dajući im u ruke sklopljenu zastavu kao zalog - kako zapravo igraju za ove koji su tu ostali i kako je nogomet samo produljena ruka rata – drugim sredstvima; neka idu i neka poginu za Hrvatsku. Jedino tako moglo se desiti da jedan Boban ili Šuker sa ugovorima u Milanu ili Realu nose torbe na trening jednom Krpanu, jer su više od bilo kakvog vlastita umijeća u njemu gledali uzor; gledali su sedamnaestogodišnjeg mladca koji se devedesetiprve iz juniorske momčadi Osijeka uputio na prvu liniju u Jug Dva da zaustavi treću armiju kontinenta sa lovačkim puškama - dok su oni u bijelome svijetu mlatili pare.
No, nije li taj zanos morao s godinama opasti; kako je lijepo rekao maršal Marmont – sa bajunetama možeš sve, ali na njima se ne da sjediti; nismo li mi Hrvati nogometnom svemiru dodali još nešto, nešto što je posebno baš za nas i našu državu?
Ako bismo u ova dva ciklusa, u posljednje četiri godine morali tražiti što je to – onda bismo svakako mogli pronaći barem jedno: mi Hrvati smo kao pojedinci, narod i država prilično disfunkcionalni u redovitim okolnostima – mi sjajno funkcioniramo samo kada su nam poslovođe ili gazde neki Hans ili Sepp, jer do tada smo lijena bagra što hvata krivine; no - bez izuzetka postajemo najbolji onda kada je najteže: onda kada i okolnosti postaju izvanredne. Tada iz nas rastu neki novi gupci, ivanići ili domagoji, pa napinjemo svoje lukove i podižemo kubure ciljajući bez greške.
Dižemo kredite kada sija sunce i kada je pitanje treba li nam još tih petnaest kvadrata ili novi auto u životu, a kukamo kada ih treba vraćati, kada pada kiša; stvaramo državu koju volimo više od svega na svijetu i protiv koje ne damo reći niti riječ u birtiji, a kamo li organizirati demonstracije na ulici - u kojoj ćemo imati najveću stopu korupcije, nepovjerenja u vlast i razjedanja do korijena; i onda zapravo počinjemo biti najbolji u času kada svića dogori do noktiju.
Naime, treba nam čitav jedan strašan, nametnuti i dugotrajan rat u kojega krećemo goloruki da bismo tu državu stvorili – i u njemu smo toliko dobri da protivnika eliminiramo tako temeljito da od njega ostaju samo stare babe koje ćemo zapaliti zajedno sa njihovim kućama. Trebao je čitav jedan rat, pretvorba, depopulacija i kataklizma; trebalo je dvadeset ili trideset tisuća mrtvih i milijun raseljenih – pa da Hrvati u nečemu postanu najbolji. Jer, biti najbolji u onome što je redovito, normalno i obično – to je za normalne i obične ljude; zaobiđite nas kada je o tome riječ.
Kada u čitavom svijetu kreće korona – mi tako postajemo u tili čas najbolji na kontinentu što se tiče mjera, širenja i discipline – ali čim se kroz par mjeseci ustanovi da to i nije baš tako strašno i da će od toga pomrijeti tek starčad i nešto bolesnih – olako se opuštamo i prelazimo u sasvim drugi tabor; organiziramo izbore sasvim lagano već u srpnju dvadesete i pravimo se da korone nema sve dok nam turisti ostavljaju eure do prvih kiša - pa odmah odlazimo u sasvim drugu krajnost – i tamo gdje drugi pružaju sigurnost – u bolnicama ili domovima staraca – mi skupljamo hrpe leševa i imamo najveću stopu smrtnosti u svijetu.
Ne funkcioniramo mi onda kada je stanje redovno, u takvim okolnostima naše društvo, naša država, naši ljudi nisu baš navikli živjeti i držati se reda – ali kada dođe stani-pani, nema boljih od nas.
Tako je očito i u nogometu kojeg igramo – umjesto organizirane grupe građana sa statutom, pravilima i jasnom hijerarhijom, mi u čas posla postajemo čopor hajduka, zelenokaderaša, ugljenara i drumskih razbojnika – to su nas još naši djedovi učili, pa kada bih znao da gospon Messi nema pametnijeg posla nego čitati blog.hr, ovu rečenicu nikada ne bih napisao: gospon Messi, vi samo pustite Hrvatima da povedu – i mirni ste; uvalit ćete im ta dva gola do kraja kada počnu slaviti, jer će se osjetiti normalnima. Ali, ako vi povedete – gotovi ste; upravo onda kada pomislite da ste im konačno stali na vrat, pa komično sa tri centarfora kao tri Don Quijotea počnu lupati glavom u zid vaše obrane kao kopljima u vjetrenjače – nagrabusili ste, jer će iz busije iskočiti nekakav Oršić, Vlašić, Perišić, nekakav Sancho Pansa – da glavom sa šesnaesterca, kako još nitko nikada nije zabio nakon samog Horsta Hrubescha, ili odbijancem od noge vašeg beka – dovedu stvar do penala.
A na penalima, šjor Leo, oprostite se sa životom; penale, par-nepar, fliflaflu – te odbljeske sreće Hrvati koriste kao smisao života još od malih nogu, kada treba odlučiti tko će pisati zadaće, izvući se od plaćanja poreza ili ići mami u dućan; gospon Messi – uzalud vam svi vaši rekordi kada vam preko puta stane mali Livaković.
Pitate se otkuda taj Livaković? Kako je uopće moguće da taj već odavna ne brani za Real ili Barcu?
Pa taj momak je sa sedamnaest godina doveden iz juniora Zadra u Zagreb, ali ne u Maksimir – nego u Ulicu pjesnika; Livaković je četiri godine igrao i dva puta ispadao iz lige braneći tako da se ispred njega nalazilo nešto što se ne može nazvati drugačije nego misaonom imenicom: Zagrebova obrana. Livaković vam je odrastao u klubu u kojemu predsjednik, trener i katica za sve – Dražen Medić – ne želi sam sebi priznati da ako u pet godina četiri puta ispadneš iz lige – jednostavno nisi za taj posao – nego i dalje, kao pravi nepatvoreni hrvatski poduzetnik, prisvajaš pare koje ti grad daje za održavanje stadiona, ili pare koje ti sjedaju od Mandžina, Krovinovićeva ili ibričićeva transfera vodeći svoj mali privatni opg - i furaš tu priču do daske, i preko nje.
Dok ste vi, gospon Messi, skupljali rekorde i dizali trofeje od Gdanjska do Porta i od Tromsea do Soluna (a u posljednje vrijeme i šire, pa ste čak uspjeli dići i jednu Copu America), mali Livaković gledao je u svakoj utakmici u vrata paklena – primajući najmanje dva ili tri gola – ali braneći još sigurnih sedam ili osam pored toga. Livaković je čovjek bez straha; sav strah koji normalan čovjek i golman u svome životu može doživjeti – on je već odavna doživio; njemu se više ništa lošega ne može desiti nakon što prođe vratnice u Ulici pjesnika.
I onda velite da smo mi Hrvati normalni? Ma, nismo, gospon Messi, u tome i jest naša snaga – pa to i sam naš izbornik naglas veli u intervjuu pred milijunima sunarodnjaka s ove i one strane Bregane („oni nisu normalni“): sve što je loše u životu mi smo već doživjeli dok su drugi bili normalni; kako jedan pjesnik lijepo veli – dok mi jedemo govna, drugi jedu kekse; ali znate – onda kada više nema izvrdavanja i kada stvari dođu do zida – onda vi normalni nemate nikakve šanse. Tamo gdje nogomet naučiš igrati tehnicirajući kamenom umjesto lopte dok čuvaš ovce, tamo gdje te vlastiti roditelj proda za menadžerski ugovor još dok nisi pročitao niti Majdaka ili Salingera, a kamo li Dostojevskoga; tamo gdje profesori svima dijele petice i gdje ne možeš dobiti niti posao čistačice ako ne znaš župana ili lokalnog baju - tamo nećeš postati normalan.
Možda biste u toj raboti baš vi, Argentinci, mogli dodati još koji redak; utkati još koji kamen u tu velebnu palaču nereda i kaosa: baš vaša država bankrotirala je davno, davno prije svih recesija i kriza, ne znajući iskoristiti Bogomdanu činjenicu da jedina na južnoj polutci, dok sav pošten svijet mrzne u zimi, ima pašnjake prepune goveda ili njive pune zlatnog žita.
Eto, gospon Nikolić, možda biste to htjeli podvući – na kraju Vašeg izlaganja - da vas sada urednik tjera dovršiti onaj članak nakon Mundiala u Španjolskoj, pa Vam veli: šta si to nadrljao o Nijemcima, Talijanima i Frnacuzima, a o Jugoslavenima nisi napisao niti retka… a Vi pomislite, luđače, pa jesi li ti lud, hoćeš da završimo svi do portira na Golom otoku?
Srećom, ne da više nema Jugoslavije - nema više niti SN Revije i nema se više gdje pisati (sve smo mi to, vrijedni i valjani Hrvati, samo kada smo uspjeli doći do uzdi u vlastitim rukama - pretvorili, rasprodali i da prostite –ne umijem naći bolje riječi - razjebali u bescjenje, pa su nam djeca nepismena kao u nekoj čergi čekajući da njihov omiljeni influencer objavi live stream); sada se nogomet komentira memeima na tik-toku i vocapu; ne trebaš srećom znati napisati više od rečenice i pol, ako i to: dovoljno je navući Isusu hrvatski dres da bi ismijao Brazilce.
Ili biste, gospon Nikolić, dok ja sričem vaše besmrtne rečenice i pronalazim u njima subjekte i predikate i atribute, pa tako učim materinji ubavi jezik bolje nego li iz ijedne čitanke - jednostavno bacili Olivetticu u kut i otišli sa Samovojskom, Židakom i Redeom na gemišt u Zagorca ili Domagoja, pardon – na mussolini; nitko normalan u to doba mraka, kada su se šurjaci, gudelji i zajeci vraćali jednog vrelog utorka iz Valencije potiho kući na Pleso kao lopovi, da otprhnu čim prije u svoj Udinese ili Panathinaikos - nije niti mogao pomisliti da bi mi Hrvati ikada mogli uopće sudjelovati na nekakvom prvenstvu, a kamo li nešto i osvojiti.
A? Prvenstvo? Pa naši klubovi ni u Evropi ne mogu proći nekakve Sportinge, Sentetjene ili Ajndhovene; od Zvezde i Partizana – čak i kada dobijemo nove stadione – nikada više nećemo vidjeti ništa osim jednog jedinog kupa; kakva prvenstva?
To je okružje u kojemu bacam u kut svoj tranzistor, odričem se odlazaka na utakmice i stavljam prve ploče na gramofon: nogomet je kaos; možda je knjiga ili pak glazba - stvar bolja, iskrenija, vrednija. I jest, nego što: oni će mi u životu dati ono što nogomet nikada nije.
Usput - Saint Ettiene, Geoffroy-Guichard, kakva simbolika. Tamo gdje je davno još, dok smo bili klinci, Rizah Mešković zbog leća loše cijenio let lopte, pa primio pet golova u petnaest minuta, zbog čega je pola Dalmacije a i šire ronilo krokodilske suze, na istu tu travu potomci didova koji su navijali za Hajduka, sa geslom „dabogda sve izgubili“ u času kada naša reprezentacija vodi dva nula protiv razbijene čete Čeha, baca baklje. Mi vodimo, a oni uništavaju reprezentaciju – radi jednog neviđeno talentiranog trgovca konjskim mesom koji njihovom klubu ne da gušta i ne pušta barem jednu sisu da malo i oni sisaju. Česi se u tili čas vraćaju, i ja pomišljam: evo, rasturili smo i posljednje što je u nas vrijedilo, naš nogomet.
Već za dvije godine – ta ista reprezentacija započinje ciklus u kojem će dva puta ući u najbolja četiri u svijetu, a jednom za dlaku ispasti iz posljednjih osam na kontinentu, samo kada taj isti trgovac, zajedno sa čitavim buljukom korumpiranih doktora, poduzetnika i drugih nesumnjivo uglednih ljudi svake vrste - pobjegne preko granice da bi odatle vodio svetu misiju reforme pravosuđa, jer kao i svaka neuljuđena država – mi nemamo potpisane ugovore o ekstradiciji; kod nas to ne treba.
Kod nas vrijedi zakon Rio Grande: tko prije izvadi pljucu, taj je gazda u salunu. Tko nije, neka bježi u Meksiko.
I onda se netko usuđuje pomisliti da sve skupa nije vrijedilo, moj gospon Messi.

10.12.2022. u 11:50 • 13 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.