Ima tome gotovo dvije godine, ponukani pričama starijih i iskusnijih majstora, uputili smo se od Krasnog prema Štirovači istraživati dio Sjevernog Velebita koji je nekako više orijentiran prema unutrašnjosti. Put će vas s autoceste od Otočca preko Švice (jezera!) skrenuti na zavojitu cestu koja prvo dvadesetak kilometara vodi do Krasnoga (sjajan vidikovac blizu svetišta), a potom ćete morati još petnaestak kilometara voziti i uskom cestom kroz šumu, koja nije preporučljiva preko tjedna, jer je izgledan susret s tegljačem punim trupaca. Nedjeljom ipak tegljača nema, pa se vozi lakše, iako treba biti oprezan, tako da taj posljednji dio puta traje gotovo sat vremena od autoceste, no bolje je biti sporiji pa sigurniji.
Tu sada imate dvije varijante, jedna je produžiti do Mrkvišta, pa se kraćim putem od oko osam kilometara spojiti do Alana, ili stati ranije – kod Careve kuće, odakle blag uspon od nešto više od jednog sata vodi prema predivnoj visoravni koja se zove Veliki Lubenovac. Nekada je tu – odmah nakon ovoga rata – bio dom, koji je ubrzo izgorio, što za jednodnevni izlet i nije tako loše, jer osim nekoliko kravica koje pasu tu onda sigurno nećete zateći baš nikoga – i moći ćete uživati u samoći, bogatstvu i tišini gorske livade.
No, na Lubenovcu sam, velim, bio prije par godina – i tada smo stigli prilično kasno, bilo je jako vruće (što ovdje znači nevjerojatno jako sunce kada nisi u spasonosnom hladu) a i put dalje prema zapadu izgledao je prilično izložen suncu - pomisao na kupanje u moru bila je jača – i tom smo prilikom odustali od odlaska dalje. Zato ovaj put nismo – što se pokazalo sjajnim, jer put je sve do pred samo Tudorevo (livada ponad Alana) najčešće okružen šumom, a ovom prilikom sunce i nije baš previše pržilo; često su ga mijenjali oblaci i bura.
I tako smo konačno odlučili umjesto na nižoj točki ispod doma na Alanu, vidik potražiti na obližnjoj Buljmi, gdje je bura bila jedva izdrživa, ali i za tih četvrt sata – vrijedilo je.
Sve skupa radilo se o nekih preko šest sati hoda, pa se uz odmaranja - do automobila vraćamo tek oko šest uvečer – jer valjalo je na nekim mjestima, kakva su predivne gorske livade i proplanci – sjediti i uživati u nečemu što malo gdje možete doživjeti.
Na koncu, ovo sad zapravo ne bih trebao pisati za sve, ali vjerujem ja u vas, ljudi: pišem za one kojima je teže dolaziti na ovakva mjesta na dvije noge – a koji bi tu sigurno uživali, ne samo radi prizora koji se snimaju pikselima, očima i srcem, nego i radi snage koju ovaj samotni i surov, a predivan svijet utiskuje u nas. Stoga otkrivam da je prema stranici Hrvatskog planinarskog saveza (što nisam imao pojma, jer mi nikada nije niti trebalo) cesta od Jadranske magistrale do doma na Alanu odavna izgleda već asfaltirana, a i ostalih dva ili tri kilometra preko Tudoreva do raskrižja odvojaka za Mrkvište i Lubenovac zapravo je sjajan makadamski put (kakva je dalje cesta do Mrkvišta ne znam, možda jednom i tuda prođem, ali to će što se mene tiče, daj Bože, ako bude – biti na dvije noge, ili eventualno na biciklu).
Eto, jučer sam ipak na tren pomislio, nisu ovi moji nogari još za baciti; aplikacije, mapsovi, gepeiksovi zuje i mjere za ove mlađe oko mene; navodno tih svega gotovo pa tridesetak kilometara prošao sam (zahvaljujući i malenoj vrećici magnezija i naravno spasonosnim štapovima) bez većih tegoba; pogotovo bez grčeva. Ono što je važno, uspio sam pokazivanjem na okolne vrhove, staze, ceste - u nekoliko mladih duša koje su pravile društvo (da se malo pohvalim, nisam baš zaostajao) probuditi zanimanje za planine, jer odmah kod auta palo je pitanje: kamo ćemo drugi put?
Smislit ćemo nešto; srećom još ima dana i brda više nego kobasica. A i dobre volje, to je od svega najvažnije.
Vijesti o gužvi na cestama bile su uobičajene, pa sam omladinu kvarno i zavjerenički, kao kakav šutljiv i nepredvidiv monah, već iza Kapele skrenuo na Jozefinu, šuteći parkirao uz Mrežnicu kod Otoka ljubavi u Belavićima i saprao sa sebe sav znoj, umor i prašinu u prilično hladnoj i snažnoj struji vode uz drugu obalu, praćen unezvjerenim pogledima suputnika što su gore na suhome žvakali posljednje zalogaje iz ruksaka.
Sumrak je opet polako sakrivao svijet od očiju, paleći prve krijesnice da ga uvedu u san; terase uz rijeku su gasile i posljednje lampe i radija; čuo se samo beskrajan šum toka i pjev posljednjih budnih ptica. Mislio sam o svemu tome dok sam sjedio na stepenici, do pazuha u vodi, umivajući se u moćnoj, čistoj rijeci kao u nekom Jordanu: krstio sam vas danas, braćo - ne mačem niti vodom, nego iglom, malenom iglicom u stražnjice; toliko da od jedva osjetnog uboda otvorite srca i možda pomislite: ovo je toliko jako da me se, eto, baš dotaklo.
Ja sam svoje tu odavna već napravio, metri, sekunde i pikseli više mi ne znače puno; svijet me više ne može natjerati u bijeg; nemam otkuda i radi čega bježati; mene su moje tihe krijesnice čekale u mraku dvorišta, sa zdjelicom voćne salate ohlađenom samo za tu priliku.
Ne možeš to snimiti, kako ćeš snimati krijesnice, ptice što pjevaju i šumove, a i čemu: tu su riječi da ih oslikaju. Od ovog ostaloga - evo malen djelić, pa ako koga zanima, mogu sutra ili kad već - okačiti još koju.
Ako koga od vas također potaknem na štogod slično, nitko sretniji od mene.
Prema vrhu Buljme
Pogled na Rab i Dolin
Ljepotica na sigurnom
Elementi
Hvatač gromova
Tudorevo i suhozidi
slike su ti pre-kra-sne, ali mene "nema" medju izletnicima.
Ponese me tvoj zanos, čak i moja znatiželja, ali navika nedostaje
-- Donabellina -- 26.06.2023. u 13:30
Lijepo sjećanje na poznate mi šetnje po Velebitu, na Mrkvištu sam bio za Dan planinara.
-- gogoo -- 26.06.2023. u 14:05
Priroda koja ostavlja bez daha i veoma lijepe fotke, a tebi također i čestitke na entuzijazmu i unutarnjoj ljepoti koja te vodi po ovim divnim djevičanskim predjelima!
-- Mariano Aureliano -- 26.06.2023. u 16:22
Btw., nadam se da si u pauzi čitao Zastave. Nema zabušavanja! :)))
-- Mariano Aureliano -- 26.06.2023. u 16:25
Prekrasne fotografije "neokrnjene" prirode...tu "mora" čovjek nači svoj mir!!!
-- modrina neba -- 26.06.2023. u 17:11
AnnaBonni, pa izlet i ima takvo ime zašto što je na drugoj strani od navike; izlet je tamo gdje navike nema; meni se čini da ti zapravo nemaš potrebe za bijegom, nego svoje borbe rješavaš na bojnom polju, gdje je i mjesto, ali to je samo moje "činjenje" :))
gogoo, krasno je čuti pohvale iz pera jednog planinara tvog kalibra, hvala :)
Mariano, hvala i tebi; nemoj da ispadne kako je djevičnastvo surovo i katkada negostoljubivo, a u stvari - vjerojatno si sasvim pogodio sa tim terminom; djevičanstvo je ovdje stanje - u odnosu na čovjeka i njegovo prljanje, bučenje, nametanje... Zastave su, naravno, zapuštene negdje od četvrtka, stalno nešto, pripremee, umor, događaji - eto, baš si me u tanku nit dirnuo :)))...
carstvo snova, hvala - i da, tako je to...
-- j. -- 26.06.2023. u 17:54
Zaista prekrasno - i riječju i fotografijom. Bravo majstore! Ljubim!
-- luki2 -- 26.06.2023. u 18:48
Majkomila kakva divota...
Hvala ti Vjetre :*
-- konobarica -- 26.06.2023. u 22:39
Vaaaaau, fotke su ti čista magija. :))) Prekrasan doživljaj. Punim plućima, što više!!!
-- Galaksija -- 26.06.2023. u 23:08
Jednom prilikom sam bio pet dana u Krasnom Polju tako da sam jedan lijepi komad Nacionalnog parka Sjeverni Velebit prošao planinarskim stazama te pio Velebitsko pivo na Zavižanu.:)
-- viatrix -- 26.06.2023. u 23:48
Viatrix, e tako nešto bih i ja :))
Hvala ljudi, vi mislite - fotografije prikazuju bajkovite predjele, je li tako, to svakako (ako netko ne vjeruje neka ode gore :))). Ali da su slike bajkovite, e to nisu; kad ih povećaš onda se boje prelijevaju kao alanska turska kava u mlijeku pod burom sa Buljme; ja bih da imaju detalja i bogatstva kao kod recimo naše Nise ili V; ma da, ja bih preko kruha pogače, to bih ja :))); e sad će me netko tješiti pa će reći, to ti je do moba, što nisi teglio onaj Olympus 36 zum gore; ma sigurno da je tako, nema šta drugo biti; ali, znate onu, boj ne bije svijetlo oružje... :)))
Ajd pitat ću klince što su snimili svojim ajfonima pa možda nakačim nešto i od toga :))))
-- j. -- 27.06.2023. u 11:45
Lipi je Velebit. Tvoj pristup Planini je ispravan, pa do kad se more-more se, ki je vidija, napravija, je napravija, oni koji nisu, neka im. Pikseli su nebitni, ako nisu spojeni na naš mozak analognom, neuronskom spojnicom.
-- astro koji plovi -- 27.06.2023. u 12:24
Svježi zrak, fino. Ja sam se naudisala jedino para solne kiseline... ali sam zato popravila perilicu :O
'Ko to more platit... ja sigurno ne bih mogla da nisam sama popravila :))
-- V -- 27.06.2023. u 21:19
Astrosailor, a valjda, premda bi se u nekoj zemlji sa smislenim javnim prijevozom smjelo pričati o zatvaranju cesta iznad podnožja planina; čitam da Slovenci takvo što planiraju za Bohinj, a i sada se već ljudi čude kada tamo vide da nema mjesta za parkiranje van tri eura po satu. No, njima bus Ljubljana-Ukanc i nazad vozi recimo trideset puta u danu; vlak Jesenive-Most ob Soči valjda isto tu negdje. Zato Julijske i jesu na glasu. Dobro, i zato što su, jbg, da prostiš, svjetske. Velebit je naš, predivan je, i jako ga slabo čuvamo, kao i npr. Grobničke Alpe; ostalo od planina kod nas već smo skoro umištili i jedva da je vrijedno spomena. A pikseli, valjda je tako, samo ih sve manje tako misli :)
V, evo petoro nas se udružilo, i isto smo sve morali sami :). Drago mi je da si uspjela!
Hvala svima još jednom!
-- j. -- 28.06.2023. u 05:27
da, uglavnom kod naših ljudi još uvijek igra samo more i to je dobro za nas kod kojih to više nije slučaj, ali se zato naši filozofi dive Heiddegerovoj "kolibi" u netaknutoj prirodi, s pravom, al slične senzacije trebe proživjeti :P
-- NF -- 28.06.2023. u 10:23
Tako lijepo hodanje meni je samo sjećanje pa tim više uživam u putopisnim postovima.
-- Demetra -- 28.06.2023. u 16:29
voljela bih posjetiti Krasno...
a Velebit je tako moćan...
-- smjehotvorine -- 29.06.2023. u 19:42
Tko uopće nema mira, ili ga nema dovoljno, taj će prije ili kasnije lutati - i zalutati u neki sasvim nepoznat i tuđ vrt, ili dvorište sa sjenovitim kutkom pod krošnjama, iza kojega se pruža dugačko zapušteno polje što vodi prema nedalekoj rijeci. Nije red uzeti, a onda i ne reći kako si uzeo cvijet, dva ili čitav prstohvat suha bilja, oparena predugim satima vreline i osušena poput mrtvih mrva zloće na trpezi dobra dana. Uzeo si, ukrao si - tako si morao; vičeš u sebi: radilo se o nekom zaboravljenom starcu ljepote čijih slika nitko više ne može – ili bolje rečeno: ne žudi ugledati; pa si takvo što brzo prilijepio na tanke strune mrežine, poigravajući se okrutno bojama, svjetlošću i oblicima što ti nahrupiše u naručje. Što bismo mogli, mi ćemo – ili ne svi, ali mnogi – pokušati izmjeriti novcem, imetkom, nadoknadom kakvom – a ti ćeš u toj priči ostati neokaljan i bezbrižan, ili ćeš tako pokušati; dok se ne dozna. Pretvarat ćemo se kako smo na strani svjetla, vrline i snage; ili ćemo barem sa snažnim uvjerenjem zboriti o tome, do kraja našeg vremena. Jer, dobro nije tamo gdje ga tuđe oči takvim ugledaju; dobro je tamo gdje drugoga obraniš od sebe – i rijetko još gdje drugdje.
Udarite, simboli i alegorije, da kraja vašeg ili moga - povikat će starac taj, već gotovo nemoćno iza tvojih leđa.
I evo ga onda opet: starac oživi poput snažna i lijepa mladića; u pravom društvu tek probuđena i pomlađena svijeta; u mekom i šuštavom krilu sjena što se pružaju danom niz oblake i vjetar, šepureći se pod beskrajnim snažnim nebom sve do strašna sumraka. Zagrne svojom sigurnošću i tihim šaptom potpore ono neoprezno društvo što se uza nj oslonilo, pa ostane jedva vidljiv njima - nekako više s boka, ili čak za leđima – ovisi s koje si strane gledao, ili uzeo; ili osudio.
-- V -- 24.06.2023. u 18:23
Teško da bi nakon priložene pjesme od V mogla išta bolje dodat..:-)*
-- morska iz dubina -- 24.06.2023. u 19:22
Bome, možeš mi vjerovati ili ne vjerovati, pa izaberi što ćeš, ali pojma o ovoj stvari nisam imao - za mene je Đole završio priču nekako izgleda baš sramotno davno, jedva da se čovjek toga još sjeća; negdje sa onom pjesmom o ratu kojeg ne bi trebalo biti (i tek sam otkad ga nema - do kraja uspio razumjeti koliko je veliko njegovo pjevanje bilo, jer malo je onih koji su djecu učili o biranju pameti ili srcem, a puno više onih koji su ih tjerali na raznorazne barikade);
no, da ne zastranjujem puno s linije, slabo ja razumijem te neke stihove, vjerojatno je najviše do moga nedovoljna truda, te neke čingare i mande, malo sam čitao lyricse dolje; ne znam što je tu ukradeno, jel nečija duša, ili tijelo, ili oboje, ili samo dukati, ili nešto sedmo, ne shvaćam, a neću sada moga tumača s time daviti, iako mogao bih, sigurno bi to Ona isprve razumjela, možda bi već i bez gledanja znala, šta ćeš sa mnom drvenim...
ipak, ono što sam shvatio bez ikakve dvojbe, to je ovaj zlokoban stih u tim nekim lyricsima ili oko njih: Zabranjeno svako kopiranje video i/ili audio snimaka i postavljanje na druge kanale. Slušam pjesmu, pa nigdje o tome da glas prozbori, ali čuješ taj stih kao da je prvi ili sam refren, samo ako malo jače naćuliš uho, nema greške :).
A dobro, ako su mogli Swansi ili Dorian Gray, ili tu dolje teta Dunja, možemo pustiti i Đolu na miru, dok nas netko ne klepne po glavi, iako su baš strašni ti stihovi – nekako mi se jako uklapaju u ovu pjesmu, pa ako griješim, čak i ne baš jako – a vi ako hoćete dojavite :).
A što se tumačenja tiče; ako tkogod upita, ja bih mu onako ispreve odvratio kako tumačenje može značiti samo jedno: da je tekst loš i nerazumljiv, pa ne umiješ razaznati što je pisac htio reći: da li nešto o cvijeću, ili slici, ili mislima. ako bi išta tu mogao, smio ili umio razaznati, ili ako to uopće treba :).
-- j. -- 24.06.2023. u 19:26
:)))... pa dobro, to da ti ne razumiješ, ja skroz mogu razumjeti... sam si već rekao da se oslanjaš samo na onu tvoju babu intuiciju.
Pa di je ona sada... opet po vrtovima? :))
Aj, zezam malo... najte kaj zameriti ;))
-- V -- 24.06.2023. u 19:36
koji je ono slikar rekao - moje djelo je ono što promatrač vidi u njemu
ili možda to bješe jedan pisac;
-- pal MOOD -- 24.06.2023. u 19:55
Tko je tu starac nemam pojma ali fotka je preeekrasna...volim takve čarolije!!!
Tebi Hvala:)))
-- modrina neba -- 24.06.2023. u 20:12
fotka je čarobna...riječi sam malo teže pohvatala, iskreno :)
-- smjehotvorine -- 24.06.2023. u 20:39
Morska, možda si preskromna :))
V, a što bih zamjerio? ono moje nije baba, nego vještica, uži pojam; moje je iskustvo da nipošto sve babe nisu zločeste, gdje ti je intuicija :)))
Carstvo snova, misliš da ja znam? Hvala! :))
Pal mood, sjajno; jedino što je pitanje je li ovo moje djelo ili nedjelo :))
Smjehotvorine, i ja; a fotka, silaz sa bicikla minutu i poslije na panju jedno pet minuta turpijanja na mobitelu, te filter ovaj, te onaj, koja umjetnost, čovječe, tehnika narodu :)))
-- j. -- 24.06.2023. u 21:05
E, da. Fotka predivna; naravno da nitko nije bezgrešan - ali je veličina nekog grijeha bitna! Po tome se sudi....Vidim ja - rekao bi Đole - ništa bez njega:))))) Godinama govorim - Đole ima pjesmu ili stih za svaku životnu situaciju...Jer je upoznao život...Ljubim!
-- luki2 -- 24.06.2023. u 21:39
Luki, hvala; Đole i ova moja papazjanija koliko ja to mogu vidjeti imaju dvije dodirne točke, vrt i krađu (recimo, da ja ovo tek prvi puta čitam, sada kad razmislim, sjetio bih se na prvu pjesama Skriven iza lažnih imena, ili In my garden, ali to sam samo ja, i ima vjerojatno na svijetu još sigurno barem stotinu pjesama kojih bi se netko na tu temu sjetio, i time je V sjajno asocirala na nešto o čemu do večeras nisam imao pojma), a o eventualnim ostalima (točkama dodira) ne bih, jer bih time tumačio vlastiti tekst, što - ipak mi mora biti dopušteno - ne smijem, jer tekst kojeg sam trebaš tumačiti nakon što si ga već potpisao - očito je da ne valja. Zato: tumačite ga ipak vi, kako volite i kako je lijepo zamijetio pal mood, samo ako želite s time gubiti vrijeme :)).
-- j. -- 24.06.2023. u 22:16
čitala sam , gotovo da sam tražila djetelinu s 4 lista tako sam prolazila mislima ...o ćemu ?
Ne o uzimanju nečega nesvoga, nego o ovoj zaštitničkoj formulaciji na kraju :
Tu i s time si "začinio" i grijeh i oprost
-- Donabellina -- 24.06.2023. u 23:37
Krležijanske rečenice tvog izričaja kazuju istinu tvojih osjećanja... grjeiha i oprosta... demona i anđela... u svima nama...
-- Dinaja -- 25.06.2023. u 05:13
ima nedjela i ne-djela, svako nosi predznak minus, al' nisu, nikako nisu iste veličine...
-- White Lilith -- 25.06.2023. u 08:33
A što da smetam jadnoj gospođi kad se (i) 'iz aviona' vide starčeve nakane (možda ih jedino on sam nije u potpunosti svjestan :O)...
Kao da je ispod prethodnog posta s kavom pisalo - To be continued, (i) on (i) u ovome postu spaja kavu i čaj. Da sam dobila zrno kave svaki put kad sam u djetinjstvu čula od starijih za 'kavu od cikorije' koju su pili u oskudici (ti si je, vidim, i pobojao 'kavenasto' .O), i sad bih je još uvijek pržila u starom šišu naslijeđenom od jedne takve starije :)))
Inače, čaj od vodopije je jako ljekovit... između ostalog, jako dobar i za dijabetičare :)
-- V -- 25.06.2023. u 08:59
Meni se sviđa odlutati u neki, meni, nepoznati predio.:)
-- viatrix -- 25.06.2023. u 22:39
Oprostite mi, bio sam danas na cjelodnevnim izletu na Velebitu, pa tek sada vidim preostale komentare od danas, i umoran sam od hodanja, pa ću vam samo reći, svima od srca hvala, i čitamo se sutra, ili kad već, laku noć :))
-- j. -- 25.06.2023. u 23:48
i na kraju krajeva, svatko zna za sebe :))
-- Galaksija -- 26.06.2023. u 22:27
Postavljam ovu pjesmu ponukan videom kojeg je kao komentar postavio na svome blogu jedan kolega; neće mi on zamjeriti jer je s istog albuma postavio jednu drugu stvar – i tako mi otkrio čitav jedan svemir: suradnju Dunje Knebl i Adama Semijalca (hvala njemu, a i njima, i dalje neću o tome, barem negdje do dna ovog napisa).
I tako ja pustim tu stvar, prvu na albumu, vidjet ćete već ako poslušate (kakva umna formulacija), a suze mi počnu same da prostite teći, pa velim naglas „ovako nešto mogu samo Međimurci napisati“ - i stvarno, prisjedne ti kafa koju paša pije dok njen dragi u zemli sad gnjije. Ma dajte molim vas, pa život je prekratak da bih taj album snimio na cd i onda ga puštao dok se nas dvoje svojim rajevima vozimo, da zajedno plačemo nad tuđim sudbinama - a smijati se možemo, bar još malo – mislim si onako poskrivećki, da prostite domobranski, švejkovski.
Da ne bi ispalo da sam samo politički korektan, pa da neću spomenuti dan koji se danas obilježava, e hoću – spomenut ću ga, to je Dan antifašističke borbe. Kako je za pretpostaviti da će u ovoj – kao i u većini birtija u gradu – na svaki spomen današnjeg praznika (na koji vjerojatno ipak ne rade, premda ga se nerado sjete) glasniji od antifašista biti anti-antifašisti (što ih sigurno ne čini fašistima, ali ih ne može obraniti titule zakerala koju bih im s pravom dao), napisat ću ovdje nešto o tome što mislim da bi sa mnom bilo četrdesetprve.
Dakle, četrdesetprva. Švaba jaše crnog konja, potresa se sva Evropa - i dok vojska napad čeka spremila je malog topa.
Mislim, to je zapravo jedno baš onako, pravo pitanje koje bi svatko od nas morao sebi postaviti kada osuđuje druge. Evo, recimo, ovi iz Brezovice, skupio ih Capo, još se s njega prašina Guadalajare sprala nije, pa su čekali radio prijenos rata u zoru, i kad su čuli da je krenulo, onda su rekli – da pomognemo centrali, nijesmo šugavi. I tako bismo i svi mi: samo da se upitamo, a što bih ja, da sam bio tamo?
E sad, to jako ovisi. Da sam bio tamo, tamo gdje je južni dio moje obitelji, odakle potječe morska loza – pa to valjda nema nikakve sumnje; našao bih s ovima njihovu Brezovicu, kad već nije drukčije moglo (a iz grada odakle mi je otac valjda je svaka treća kuća dala nekoga na Neretvi i Sutjesci). Čudna mi čuda, kada im je alternativa bio ricinus. No, puno je složenije odgovoriti na pitanje – što bih da sam bio ovdje, pa da sam zapravo te četrdesetprve doživljavao isto što i sada, devedesetprve? Čekao bih da dođu po mene, kako sam čekao i sada – i došli su; došli bi i onda – da me odvedu u neki svoj rat, pa da pokušaju učiniti da taj rat postane mojim, a ja bih se trudio da niti jedan rat ne postane moj, nego bih samo morao puštati da ja postanem njegov; jer ne znam kako bih drugačije (pa nakon trideset godina shvaćati da sam ovdje ostao radi bolesne mame – jer nisam mogao zamisliti sebe kako živim sretan u nekom tamo Oslu dok ona ovdje umire) - i kada mi netko spomene domovinu, ja od svega vidim tek svoju poluslijepu majku kako u sobi pored naše odvrće radio da me dozove u svoj mrak u kojemu može samo slušati strahote o ratu i plakati nad time što će mi se desiti ili bi mi se moglo desiti). Pa bih obukao neku domobransku uniformu, švejkovsku, kako bih drugačije, kao što sam i obukao, onu istočnonjemačku, tenkističku, sa potfutranim hlačama, s koje smo zgulili onu njemačku trobojku i prišili na tu rupu nekakav znak vepra; uniformu s mirisom naftalina, tešku, otvrdnulu od skladišta, prekratku i preusku, kako to već biva, i potom u njoj ležao po nekim blatnim rovovima i kopao zemlju kao krtica, valjda da u njoj nestanem - i možda kao neki mačak pod šljemom u nekom bilogorskom, pokupskom ili tko zna kojem već selu radi gaća negdje pri kraju priče otišao u revoluciju (kako je to besmrtno opisao Joža Horvat), ili možda čak zaglibio na nekom Kočevskom rogu, tko će ga znati, sekunde bi tu i slučajnosti odlučivale, kao i u svakoj pravoj drami. Ali, nije to sada važno. Usred tog rata (čiji sam ja postao) mama je preminula, a uzmaka više nije bilo – morao si ostati tamo gdje si, i tako sam ja postao dio rata, trudeći se da mu ne dopustim, koliko čovjek uopće može u odnosu na svaki pošten rat – ne dati mu da uđe u njega.
Važno je to da mi i dalje ličimo na civilizirano društvo, pa se obilježavanjem ovog praznika pravimo kao i sav normalan svijet da smo na strani pobjednika u ratu, a u stvari si baš onako domobranski, s figom u džepu, mislimo – idem ja svojim putem, ne bude valjda mene pljesnulo po glavi, a na koncu – i nije loše da imaš nešto spojiti s vikendom. Zato baš, za one milijune i milijarde koji sada u zemli gnjiju dok paše kafu piju, prisjetim se sjajne Dunje Knebl čiji sam glas davno, davno uživo uz gitaru čuo u ovdašnjoj provincijskoj knjižnici, kako se poput svile na obrazu penje na stropove i ispunjava prostoriju kao mek i nikada dosanjan dodir (a i ovaj bluzer na harmoniju s njom nije uopće loš, dapače, kume, kapa dolje) - i u tom glasu napipam, osjetim, domislim se lica svoje Najdraže te neke devedsetprve, četrdesetprve, koje već prve (ili pete, ako hoćete, kako vam već drago), pa zamišljam kako me to lice pratilo kroz tmine i blato i gluhe noći ratne, baš kao samo lice raja – i kako je sve što se zbiti moralo i zbilo se – bilo obećanje da nikada Njeno lice neću dovesti do toga da zapjeva neku takvu pjesmu.
Eto, zato mi suze poteku kada čujem ovu pjesmu, zato što znam da je Njoj nikada ne smijem pustiti, dok je ne pronađe sama.
Zato što sam u toj nakani uspio, a za sve one kojima to nije pošlo za rukom, od svih gelera i tanadi i kama, od Brezovica, Kozjača, Kočevskih rogova i Šamarica pa do samih zvijezda pod kojima gledaju na nas, ja sada puštam Vama ovu nevjerojatnu pjesmu (ma, čitav album, a ona je na njemu prva) - i šutim dalje.
Prije nego još kažem samo ovo: pjesme su, naravno, napravljene po zbirci muzikologa Žganeca koji je godinama negdje u memli biblioteka prepisivao i komparirao note, tekstove, harmonije, pa ih zapisivao – znajući da taj trud, pored svih birtija i pjesama na koje se žile režu – možda neće ostati uzaludan. Zato, prije svega, hvala njemu, a onda i - hvala, teta Dunja. Možda ste čak i mlađi od mene, kao da je to sad važno, ne da mi se guglati, ali Vi ste za mene teta s gitarom; teta koja me sjetila toga svega - pa još na ovaj dan, a ja sam samo još uvijek jedan mali, plašljivi dječak što pod miškom nosi note za klavir, negdje u drugom osnovne, pa trči iza Pivovare u Vodovodnu i Muzičku školu, da uspije upiti barem djelić svega tog blaga.
Prelepo sa osječajem napisano.
Kapu dole "vjetre"!!!
-- modrina neba -- 22.06.2023. u 17:27
što reći? ne fašizmu, ne neljudskosti u bilo kojem obliku.
uvijek i u svemu biti čovjek drugom čovjeku.
-- smjehotvorine -- 22.06.2023. u 17:46
Puno je obitelji koji imaju svoju osobnu priču. Mnoge su pretužne tako da ja ne bih o anti. Da su neki anti malo više popili u mom selu ne bi oca moga bilo pa ni mene. Tu smo još neko vrijeme ako nam se nebo smiluje. Pozdrav tebi.
-- Demetra -- 22.06.2023. u 19:59
Završio si muzičku školu? To mnogo toga objašnjava.
-- Lastavica -- 23.06.2023. u 07:59
carstvo snova, hvala
smjehotvorine i Demetra, da ljudskost bi trebala biti iznad ideologija
Lastavica, eto, jesam, ali osnovnu, i to dosta objašnjava :))
-- j. -- 24.06.2023. u 17:30
Zapravo... Dan antifašistički borbe ima dobro uporište za slavlje ali znamo da su crveni nacisti koji su se na vrijeme odlučili za pobjedničku stranu lijepo služili antifašističkim parolama kada su kretali u svoje fašističke pohode. Ali dan antifašističke borbe nema veze sa boljševizmom, "crvenim" totalitarizmom i partizanima iako to mnogima predstavlja upravo to.
Prva skupina koja se odlučila oduprijeti ustašama, nacistima i četnicima - ikad, unutar svih njemačkih marionetskih zemalja bivše Jugoslavije, je bila manja gerilska skupina iz Siska. I tim hrabrim ljudima treba odati počast jer nisu imali gotovo nikakve šanse za uspjeh ali su se svejedno usudili.
Činjenica da Hrvati o vlastitoj povijesti, a posebice onoj izopačenoj, znaju malo, a k tome su i zatucani i ništa ih u povijesti ne zanima osim političke propagande... Je ono što zapravo zabranjiva u svemu tome.
-- Sila nečista -- 25.06.2023. u 11:47
Silo i nepravdo, ne padaj :)) Kad vidiš Stoleta na dugmetari u Bitci na Neretvi, ako te ne prođu trnci u stražnjici, onda sigurno nemaš srca. Kaj hoću reći, ti ljudi koji su se odlučili oduprijeti, zašto su to učinili baš te nedjelje? Treba i to staviti u kontekst; radi se o tome da su na "krugovalu" čuli kako Nijemci napadaju centralu; iz tek probuđene centrale je u zoru stigao befel: udarajte gdje stignete; zašto to nisu učinili dan prije, na početak vikenda, u subotu 21. lipnja, nego u nedjelju 22. lipnja - bilo bi sigurno zgodnije? Mislim da ne možemo razmatrati te stvari izdvojeno iz konteksta; još u subotu Stlajin i Hitler bili su prijatelji sa paktom Ribbentrop - Molotov; bedasti Dido Kvaternik nije napravio stenogram razgovora sa Bakarićem i Končarem u travnju četrdesetprve kada su dogovorili da Tita u oklopljenom vlaku pošalje u Beograd kao Nijemci Lenjina sedamnaeste u Moskvu? I gdje je tu onda herojstvo - ako su se ovi odlučili oduprijeti po naredbi gazde? Oni nisu bili udruga građana kojoj je prekipilo; oni su bili agenti tajne sile; Capo je tek stigao preko Francuske iz građanskog rata u Španjolskoj kuda ga je Kominterna poslala. Eto, to sam htio reći: htio sam reći ono što kaže pater Had u legendarnoj Šotolinoj Družbi Isusovoj: nisu heroji ljudi koji čine ono što žele; heroji su samo oni ljudi koji iz dana u dan čine ono što ne žele.
Baš kao ovaj tu nesretnik koji u zemli gnije, a draga pjeva i suze lije. Drugih heroja po mome mišljenju nema. Hajde, možda, Josef Schulz u Kragujevcu, i još nekoliko njih. Svi ostali, koji su rat prihvatili kao svoj, ne mogu biti heroji, jer su činili što žele - moje je skromno mišljenje.
-- j. -- 27.06.2023. u 10:09
Ovdje je pola sata stajala fotografija sa portala večernjeg
https://www.vecernji.hr/lifestyle/kava-moze-biti-saveznik-u-mrsavljenju-jer-sagorjeva-masnoce-ali-samo-crna-bez-kaloricnih-dodataka-1580414
i nakon toga me naša V ponukala snimiti ovo remek djelo - pa ljudi, uživajte!
- - - - - - - - - - - -
Zapravo nemam pojma što ljudi vide u kavama i kavi, osim njene socijalne dimenzije; meni je to, ma koliko mlijeka i drugih tričarija u sebi imalo - gorko i prilično neukusno piće - i trpim povremeno taj samozadani bol jedino radi terora eksploatatora, koji su odavna već shvatili i ukalkulirali kako je moguće čaj naplaćivati barem dvostruko skuplje od kave.
Uživam u espressu u najvećem broju slučajeva radi onoga tko je sa mnom - do te mjere da mi pomaže zaboraviti moje okokavne tegobe (i to mi je najbolji test: tko to ne umije, s time kavu ne valja ponavljati), uživam i u čaši vode uz nju; često čak i sasvim dalekim mi ljudima kada vidim da uživaju u kavi, na njihovo zgražanje ili tek iznenađenje - prepustim i svoju netaknutu kavu, ponekad i izravnim izlijevanjem svoje u njihovu (naravno, uz napomenu: vidiš, moju nisam niti taknuo); ostavljajući sebi kao užitak golu vodu.
Sada je taj razmak između cijene kave i cijene čaja već sasvim dramatičan; a ne umiješ baš sve svoje kave u životu platiti sam; kada se netko već nudi – ne možeš mu onda uvaljivati skupe čajeve ili sokove – rekao bi čovjek, sve je to zapravo pitanje principa; konačno, niti decilitar đusa više nitko, kao u davnim nekim danima, ne toči.
Nekoliko puta u životu iz mrtvih me pridigla jaka turska, kada nije bilo redovnog, duljeg puta za takvo što; zbog toga joj odajem dužno priznanje – ali vjerujem kako svi manje-više razumijete da je to sasvim druga stvar od šalice za meditaciju. A što se tiče espressa, čini mi se da je tim bolji što je manji naglasak na njega; u najvećim špelunkama dade se popiti sasvim nezagorena i pitka kavica, za razliku od fensi kafića s gnjusnom i profanom propagandom.
Eh sad, ključno pitanje, što po birtijama pijem kada sam sam? Pa, ili ne pijem po birtijama (birtije su svakodobno zapravo idealno mjesto za nevolje), ili se radi o ljetnim popodnevima idealnim za pivo ili hladan gemišt. Sjesti zimi sam u birtiju, to mogu jedino u velikoj nevolji, kada nekoga treba čekati satima izbjegavajući zimu, vlagu ili vjetar; zavidim Slovencima, Austrijancima, ne bi vjerovali – i Turcima; dakle manje ili više svim civiliziranim narodima ili onima koji su odlučili takvo što postati a koji su pušače otjerali u nekomfor (to kažem ja koji je nekada znao popušiti tri cigarete tjedno, jednu od tih recimo na terasi, uz deci bijeloga iza nekih ćevapa); naše birtije zimi su bučna, naporna, zadimljena mjesta u koja čovjek dolazi podsjetiti se koliko je – u najvećem broju slučajeva – zapravo lijepo samovati.
Uglavnom, evo, sam sam se ovako prilično čangrizav i malodušan pozvao na kavu s tobom, čitatelju moj; prepuštam ti stoga tvoju kavu – jer ovaj tekst nastao je upravo u jednom takvom, lijepom razgovoru baš nekako u ovakvom okružju; iznad mirisa što se oko jedne kave u našim glavama širio: prelijevam svoju kavu ohlađenu u tvoju sada već ispražnjenu šalicu; gledaš me, razumije se - s nevjericom – to ti pak baš nitko nikada nije učinio, a ja onda konačno, nakon što te upozorim: vidiš, ja svoju nisam niti taknuo, još se na njoj vidjela pjena – za ne vjerovati, mogu čak i to – zašutjeti; nadam se da nakon svega ipak - nisam bio baš toliko loše i naporno društvo za kavu, kako zvučim.
Da, kava itekako ima socijalnu dimenziju i nerado je pijemo
sami. Nakon ovog teksta, još radije bih je popila s tobom i
sigurna sam da ne bi vladala tišina.
-- Lastavica -- 19.06.2023. u 15:47
:)
Al' zato si sebi pretočio kavu iz 'Večernjeg', a ona je, bome, dosta skuplja :)))
Aj dobro, mogla bih ja i šutjeti, isto mi je... ali smiješno mi je kad odrasli i pametni pokušavaju vrdati kao djeca, pa kako onda da šutim ;))
Toliko se ovih dana priča o krađi fotografija; svi upiru prstom u nekoga, i misle kako to nema veze s njima :O. Ti me malo čudiš jer i nemaš baš naviku postavljati tuđe fotografije, ali ajd - ulovit ću se na tu udicu :)
Dakle, istina, postoje stranice gdje autori ustupaju besplatno (neke) svoje fotografije na korištenje, ali ipak je većini to posao i izvor zarade.
Ovu 'tvoju' kavu je snimio Viktor Zadorzohnyi iz Ukrajine., a ne Večenji. Večernji je, kako bi je mogao objaviti, tu fotografiju platio, i to plaćanje vrijedi za samo jedno objavljivanje, drugi put ako je namjerava upotrijebiti mora je ponovno platiti. I ne postoji legalan način takvog 'pretakanja' slika :)
Ali, kupiti tu fotografiju može svatko, pa i blogeri :O To je inače i normalno u svijetu - ja sam po stranim blogovima vidjela dosta fotografija koje su mog fotoaparata djelo, i znam da su plaćene.
A znaš što - i vrijede... obzirom da nitko nikada ne posegne za nekakvom amaterskom fotografijom, nego svi biraju one za koje je potrebna i dobra oprema, i znanje, i trud, vrijeme... koje sami ne žele uložiti :)
Recimo, da ova fotografija koju si ti umetnuo u post ne vrijedi, ti bi sigurno umetnuo neku iz svog mobitela. A vjerujem da imaš barem jednu :)
Inače, sa samom kavom nemam problema... em je volim, em ih oduvijek nastojim sama plaćati :)
A dobro je i biti onaj koji plaća drugima... tako sam možeš naručiti sve što poželiš :))
-- V -- 19.06.2023. u 16:20
Ti V misliš da sam ja sposoban snimiti fotku kave koju bi se moglo gledati; aj baš sam počašćen :)))
uglavnom, mene vadi nekaj drugo, veli - možeš uz navođenje izvora stavljati tuđe fotke ako informiraš javnost, a ja evo informiram javnost o tome da su gadovi kroz razdoblja poskupili čaj sa ranga cijene espressa na rang velike pive :)))
uglavnom, proroštaj malo moj blog akto ti se da, imam barem dvadeset ili trideset tuđih fotki, svaka sa potpisom otkud sam je zdimio, ja sam pravi krimos, jedino što ne šutim da fotka nije moja, onda sam nešto manji krimos :)))
Tako da, mislim da ti je netočna ova tvrdnja da ja ne volim postavljati tuđe fotografije, recimo - otkud mi fotografija El Trinche Carlovicha, pa nitko sretniji od mene da je moja - to bi značilo da sam otišao na Paranu, sjeo u neki čun i okinuo čovjeka :)))
al mislim da je tu nešto još gore, jesi primijetila naš razgovor od zime kako sam ga upakirao u priču a da nisam spomenuo tvoje ime, koja je to krađa, a? :)))
-- j. -- 19.06.2023. u 16:45
Ah, pa morala bih biti prava Baba Roga da baš za sve zvocam :O, a sasvim sigurno mi štošta i promakne... nego - jesi li ti dobro provjerio ovu svoju izjavu o navođenju izvora (a to mi govoriš nakon što sam ja rekla da ne postoji takvo legalno pretakanje :O), ili ćeš se vaditi kako su ti tako 'odrasli' rekli? :)
A mogao si mene pitati za fotografiju kave... baš sam je jučer snimala mobitelom :))
-- V -- 19.06.2023. u 16:55
ma veliki sam ja, evo mogu i sam kad već moram, obećavam, bit ću dobar :)))))
-- j. -- 19.06.2023. u 17:08
Dobro... onda ja idem u miru (po)kositi travu :)
-- V -- 19.06.2023. u 17:15
Etoo... :)
Btw. krasna šalica... mislim da baš takvu nedavno u trgovini nisam htjela kupiti :))
-- V -- 19.06.2023. u 17:41
Meni je jutarnja kava izuzetno važna pijem uglavnom espresso sa šećerom, a tursku mogu i bez.
-- TEATRALNI -- 19.06.2023. u 17:43
Svi, hvala od srca na komentarima
V, dakle ti si to za tog Ukrajinca saznala kroz gugl, znači sistem je takav da kada Večernji to kupi onda se Ukrajinca ne navodi? jer ja sam stavio ispod mjesto sa kojeg sam uzeo, i tako radim već godinama, i mnogi drugi ljudi tako rade (a mnogi ne), kad pišem o tome da Čehov nije neradnik, skinem Čehova sa wikipedije, kad pišem o ljudima dvadesetog stoljeća, metnem sliku berlinskog spomenika poginulim Židovima; evo ova preša ispod je sa nekog bosanskog weba, šta će mi sad Bosanci reći? stavit me u prešu? a kad metnem "izvor slike" u guglu, onda ispada da su to prenijeli i Bosanci, i nekakav Cybermed, i tko zna sve ne, pa jesmo mi na guglu dužni istraživati ili je dovoljno navesti otkud si zdimio? po toj bi me logici – kada spomenem škrgut zubi i Crnogorčad mladu – mogli sustići starac Durak i sam Smail aga, ili barem neka banova praunuka, a moraš priznati – ljudi se ne bave slikanjem ni pisanjem, nešto se valjda smije citirati na blogu? :)
ja sam navikao na jednu drugu stvar, puno slučajeva je tu bilo da ljudi stave slike a ne navedu čije su - eto, toga sam se grozio, a o tome nisam čuo niti riječ
isto tako me još nešto brine, recimo, kada je Tomašević obukao proljetos smetlarsku monduru, onda je pun blog bio tih fotki, i nikome ništa, svi šute kao zaliveni, nitko da bi riječ o tome rekao, a fotke su za "domaće tržište", koga zanima Tomašević negdje iza Alpa ili Une; evo ja ovdje navedem odakle sam to uzeo - i nije dobro; kad netko veli da je Tomašević isti Bandić ili da je hadeze sve pokrao i stavi fotku nekog paparazza sa ulice, onda je to ok - jer se informira javnost, a kada je informiram javnost o cijeni kave, to onda nije ? pa tko će sad piti kavu iz ovako lijepe šalice? :))))
a gdje je tek video, slike su prema tome pravi peace of eat; pa ljudi snimaju već godinama i godinama albume, tv emisije, filmove i stavljaju ih na yt besplatno, i pun je blog videa, evo recimo tvoj sjajan angažman oko Osmog putnika – to je različito od stavljanja kave na blog?
inače, ovo je moja kupica, ja iz nje pijem sve što ima faktor gustoće takav da se može ubrojiti u tekućinu, moja Najdraža to pokušava prati kada odem na posao, ali sve je teže i teže, sjajno je da nisi ti kupila takvu šalicu da se ne pomiješaju :)))
ma, ići ću ja slikati riječima, pa nek se drugi slikaju, velim vam ja, slikajte se vi i vaše fotke, reko bi dida Toni, vježbajte, mp3 :)))
-- j. -- 19.06.2023. u 19:41
Vi'š kako sam ti 'minirala' post pa se sad nitko drugi ne usudi komentirati :))
Radi se zapravo o tome da... zapravo, najbitnije od svega je da Ukrajinac svoje fotografije ne poklanja nego ih prodaje (što je njegovo legalno pravo, jer skoro svi ljudi rade za plaću... i nitko baš ne voli kad im se ista uskraćuje, zar ne? :P)... svi izgovori koje netko usput pronalazi služe samo za olakšavanje savjesti :)
Za videa sam te čekala (već sam posumnjala da se nećeš ni dosjetiti :P) samo kako bih ti mogla reći da je l' vidiš kako nema onog tko ne voli pametovati i moralizirati :))
E, ali možda nisi znao... slobodno se mogu posuđivati fotografije autora koji su rahmetli već nekakvih sedamdesetak godina. Oni nisu picajzle u vezi tih autorskih prava .))
-- V -- 19.06.2023. u 20:04
Ma da, post je pravo remek djelo pa bi bez tvog truda inače bilo milijun komentara, a ja sretan kao Senf na kamionu Čistoće.
Ovako sam ti ja sretan. Pa znam valjda da svi vi normalni ljudi volite kavu, tko bi sa starim čangrizavcem o tome raspravljao.
Čega se sve nećeš sjetiti samo da taj kamion izbjegneš. O Gibi neću više ni riječ :))))))).
-- j. -- 19.06.2023. u 20:33
Danas sam sama u podne i trideset, popila kavu na plaži na Kantridi. A nisam bila na plaži, već stala usput kad sam se vraćala iz Opatije.
I trebala mi je baš takva kava. Sa samom sobom i pogledaom na mirno more.
Supać ti je ovaj tekst. I hvala na kavi :)
-- konobarica -- 19.06.2023. u 22:36
Lijepo! Kao što je Julijana Matanović napisala, svijet je otišao kvragu ako nemamo vremena za kavu. Zapravo, jedan njen kolega je to rekao njoj, kada je na njegov poziv na kavu odgovorila da nema vremena.:)))) Divan tekst, hvala na finoj kavi! Sa zadovoljstvom popila! Ljubim!
-- luki2 -- 19.06.2023. u 23:53
Ebiga, sad se kajem što te nisam pustila... možda bi završio na naslovnici. Radije bih tebe gledala istaknutog, pa i s ukradenom kavom :O, nego još jedno nepotpisano kopipejstanje u nizu :)))
-- V -- 20.06.2023. u 11:03
s obziron da sam ja kavopija i volim kavu, ovaj tvoj espresso mi je baš sjeo:) hvala za kavu i društvo :)
-- White Lilith -- 20.06.2023. u 11:10
Ja sam na bezkofeinskoj bijeloj...i ne baš tako često, a druženje i razgovor su širi pojam od kave...mogu se konzumirati na milijun malih načina:-)
-- morska iz dubina -- 20.06.2023. u 14:33
svi, hvala još jednom
konobarica, luki, lilith, to je zato što sam vam ulio svoju netaknutu kavu u vašu dok niste gledale, vjerovale ili ne napravio sam to zaista par puta, pa ljudi pomisle: gle kako ovdje prave dobru kavu, snažna je a još je i ima dosta; nitko ne bi pomislio da je ovaj fini dečec prekoputa njih spreman na takav pasjaluk, iz Mire tri vraga vire :)))
morska, je, istina, ali ovdje na kontinentu pa još zimi, šta ćeš, gdje ćeš nego ajmo na kavu, onda ja kumim i molim da ajmo na terasu, a ovi gledaju, pa od čega su tvoji bubrezi čovječe :))
V, nemaš se što kajati, sad si me preodgojila, čak niti kada budem pisao svoje neprohodne traktate o recimo Petkovićevom fulanom penalu neću više stavljati fotke, barem ne tuđe, a svoje rijetko, obećajem – samo kada odem negdje gdje vjerojatno niste bili, pa da vidite koliko se iz moje mutne perspektive i drhtava rukohvata vidjeti može; recimo, mogu slikati nekog pajdu kako izlazi iz Dubravice sa cekerom punim kroasana, zbunjen kao da je pred novinarima, a naslov će biti „Senke su drugačije“; važniji je trud nekog ukrajinskog fotografa uz toplu šalicu kave nego domaćeg primjerka što se smrzao na poslovičnoj zagrebačkoj memli u ožujku, e samo da bi netko mogao napraviti meme u kojemu su Mile i Senf jedan uz drugoga; ovaj moj kaveni post – nastao od jednog davnog razgovora sa tobom kojeg se vjerojatno ne sjećaš, nema veze - ionako je slatkasto cmoljenje o tome kako je kod nas sve zadimljeno i memljivo, kome se to čita; ja ti vjerujem da si iskrena na prvu loptu, baš onako kako se trebaju izvoditi penali - i zato te cijenim – samo dobronamjerni ljudi spremni su sumnjati u sebe umjesto da se pozivaju na nešto što su govorili prije deset godina; ja sam prije deset godina bio rijetka blogerska ptica što u editor gura slike jeftino plaćenih pločica sa svoje verande, samo da bih imao privilegiju komentirati okolo, jer su ljudi koji su mi bili važni počeli zabranjivati komentiranje anonimcima, i tako sam ja počeo stavljati fotografije na blog, a onda se počelo pisati, pa piskarati, pa daviti pisanjem, i tako to... :)
uglavnom, shvatili ste što sam htio reći u postu; htio sam reći: gdje je nestala birtija sa Cvjetnog, tamo negdje uz Oktogon pa prema Ilici, birtija sa plastičnim stolcima i drvenim okruglim stolovima, u kojoj si mogao, kao i recimo u Grand Slamu, dobiti čaj iz lonca, i kada si rekao "čaj" nitko nije pitao ništa o limunu, medu, šećeru, o vrstama čaja, baš ništa; tih vremena više nikada nigdje neće biti, pa makar su bila sabijena i oslikana dimom što se rezati mogao, čak i od cigara što sam ih pušio sam, a uvijek u nekom dobrom društvu - e, to sam htio pitati, jel možda znate :))
-- j. -- 20.06.2023. u 19:08
Naravno da se sjećam... uglavnom znam gdje sam, što sam i zašto nešto (na)pisala.
Sjećam se i da si ti rekao da ćeš to spremiti pa nekad možda iskoristiti u postu... ali nemam se ja baš potrebu (stalno :O) miješati u razloge pisanja drugih ljudi... pa nekad samo malo stojim po strani dok se oni prisjećaju :)
Za propast 'plastičnih čajana' sam, tko zna, možda i ja posredno malo 'kriva', inzistirajući pri narudžbama na nekim okusima i vrstama... al' to je tako kad nepce prepoznaje malo više različitih :)
Pločice su uvijek zanimljive za fotografiranje...'si ih sam slagao? :)
-- V -- 20.06.2023. u 19:41
da sam ja sam slagao, onda ne da bi se to slikalo, onda bi trebao most na Neretvi da se to pređe, to nam je napravio čovjek koji je radio opločnike da možemo auto parkirati, pa usput, veli, da me se ne sjetite za pet godina radi te verande, i tako je on to u jedno popodne, valjda za gajbu ili dvije pive, a ja sam za žlijeb pričvrstio plahtu da ne pati na suncu... mislim da mi je to prva slika na mom blogu, ali ne možeš do toga doći nego pješke, negdje 2011, ili možeš, ali nemaš što vidjeti zapravo, ako slučajno tamo naiđeš, puno su zanimljiviji mostovi u Brežicama preko Krke i neke slike sa izleta na Hahliće, tada sam još nosio sa sobom fotoaparat... :)
a ovo sa čajevima, ma tko ne bi naručio uvarak od ovoga ili onoga, no ne ide mi jednostavno u glavu da tu slatku vodu naplaćuju toliko, ali kad čovjek malo bolje pogleda, i litra vode je otišla gore, neko vrijeme je bila blizu mlijeka, onda su se mljekari dosjetili jadu, i sve tako :))
-- j. -- 20.06.2023. u 20:26
:)
Zašto obično i kavu i čaj istovremeno spominjem?
Bio je taj jedan pogrebnik - stariji gospodin, uvijek u tamnom odijelu, uvijek ozbiljan, sitan, blijed, ledeno-plavih očiju... i pio je jako, jako kratki espresso, svega nekoliko kapi (poslije nikad više nikoga takvog nisam upoznala). Ja pijem jaku i gorku kavu, ali ne takvu esenciju... i ponudim ja njemu jednom prilikom kavu, a on se kratko zahvali, jer da sam mu već jednom kuhala i radije ne bi. Bolje nikakva. Pitam ga onda hoće li da mu skuham čaj, a on me pogleda kao dijete koje ne zna što priča, pri tome kao da se čak malo i nasmijao, i opet me odbije jer da, uh, nikad ne pije čaj iz filter vrećica.
Ja onda otvorim vratašca na kuhinjskom elementu i pokažem niz kutijica: metalnih, drveni, od paljenog drveta...
Nije više ništa rekao.
Inače, jako često čaj pišem sa slovom o ispred u zagradi - (o)čaj.
A evo tebi jedna da te grli dok te bude obavijala zagrebačka memla ;)
-- V -- 20.06.2023. u 20:58
ja recimo jutarnju kavu pijem asocijalno, sama ko duh...to mi je najdraže :)
-- smjehotvorine -- 21.06.2023. u 08:01
Ne volim kavu. Ne volim i ne volim. Stravičan okus, miris.
Ne shvaćam ritual. Ali svatko ima svoje i poštujem.
Draži mi je kakao.
-- Galaksija -- 21.06.2023. u 14:57
Volim kavu, tursku a inače je doživljavam kao društveno piće.
Kafići su mi nezanimljivi, te rituale obavljam kod sebe doma, tek
iznimno kad idem van mjesta. Najmilija popodnevna uz partiju briškule,
nema te kavane s ne znam koliko zvjezdica koja može zamijeniti.
Poštujem i sve druge navike, ostalih ljudi:)))
-- nema garancije -- 21.06.2023. u 21:48
olx.ba
Noćas je pedesetogodišnja radnica u jednom trgovačkom centru preminula nakon što je satima bila zarobljena u hidrauličnoj preši za papir (radi se o jednom trgovačkom lancu), jer nitko nije čuo njeno zapomaganje. Čitajući vijest o tom događaju, prenuo me komentar kojeg, eto, prenosim ovdje:
„Tjerate ljude da ulaze u tu presu i nogama gnjece kartone jer firma koja odvozi nece uzet kontjener ako nije skroz pun,i onda se derete na ljude ako prijave punu presu a ona je na 70%,jer to je veeliki trosak za vas menadzercice To je u svakom ducanu tak 100 puta sam ulazio u presu i gazio po tim kartonima da se kreteni ne bi derali na mene Imas onaj crveni gumb,onu gljivu sa strane koja zaustavlja sve ali ako si sam unutra i presa krene,gotov si.“
Jednostavno ne vjerujem da čovjek laže, on priča o tome što je i sam proživljavao; odmah sam se sjetio kornatskih vatrogasaca i ideje o tome da su ljudi spremni poslati druge u opasnost – lako je za novac i slavu – ali bez toga da ih netko prati; da postoji ekipa koja je u isti čas spremna intervenirati ako nešto pođe po krivu. Strojevi su – kako vidimo – spremni krenuti sami od sebe, požari isto tako; svijet nije predvidivo mjesto.
Neću još dugo, neću više. Reći ću još samo jednu stvar: molim vas da ne upotrebljavamo riječ „strašno“. Ovo nije strašno, ovdje se jednostavno radi o tome da čovjek vjeruje (ili mu je svejedno) kako svoju sestru ili brata ne smije poslati, pustiti, uputiti da nešto radi ako je to opasno i ako ne postoji netko tko će o njemu brinuti. Pustiti drugog čovjeka – sada ćemo reći: poduzetnika – da o nečijem zdravlju i životu brine kao o stavci u računovodstvenoj bilanci – pogubno je. Za svakog od nas – i za svijet uopće.
Ili ćemo svi završiti stiješnjeni u preši. Neki već sada zapomažu, samo nema nikoga tko bi čuo, ili želio čuti.
i sam sam danas, kada sam vidio članak pomislio napisati nešto na tu temu, ali nisam. nisam iz razloga što je moj revolt daleko neumjereniji nego tvoj pa sam se suzdržao. iskreno mi je dragošto si se baš ti osvrnuo na predmetni događaj jer te smatram sabranim i staloženim čovjekom od iskustva. no, ujedno si me i isprovocirao tako da moram ostaviti svoj komentar. i ne, neću reči 'strašno' ali hoću očekivano. daklem:
neovisno o tome o kojem je trgovačkom lancu riječ
-- kako_ti_kupus -- 15.06.2023. u 16:48
evo prošlo mi vrijeme za uređivanje i provjeru teksta od umjetne inteligencije pa ponavljam što sam napisao. e neš sad zajebat stipu! copy/paste
i sam sam danas, kada sam vidio članak pomislio napisati nešto na tu temu, ali nisam. nisam iz razloga što je moj revolt daleko neumjereniji nego tvoj pa sam se suzdržao. iskreno mi je dragošto si se baš ti osvrnuo na predmetni događaj jer te smatram sabranim i staloženim čovjekom od iskustva. no, ujedno si me i isprovocirao tako da moram ostaviti svoj komentar. i ne, neću reči 'strašno' ali hoću očekivano. daklem:
neovisno o tome o kojem je trgovačkom lancu riječ svi se ponašaju isto, robovlasnički! radno vrijeme nekog trgovačkog lanca počinje u 07:00 sati dokradno vrijeme radnika koji radi jutarnju smjenu počnje u 06:00 sati, a nerijetko i u 05:00, međutim! trgovački lanci rade do 21:00 sati, a ovaj o kojemu je riječ do, 22:00 sati, u ljetnom periodu za vrijeme sezone radno vrijeme se porodužuje za jedan sat. no... sve bi to bilo regularno u skladu sa deklariranim radnim vremenom radnika ali tome nije slučaj nego pravilo da radnici, pardon, djelatnici ostaju i poslije službenog radnog vremena nekog trgovačkog lanca kako bi iza sebe 'očistili' prostor za jutarnju smjenu. of kors da kolegi nećeš ostaviti svoja 'sranja' jer i ti ćeš doči sutra u jutarnju smjenu. e. i u čemu je onda problem!? problem je u nepoštivanju propisa tj. zakona o radnom vremenu. ne znam kako zakon definira rad u trgovini, ali ono što znam da po nekim drugim propisima radnik koji radi na zahtjevnim poslovima to ne može raditi dulje od 6 (šest) sati i da nakon toga ima pravo na odmor u neprekidnom trajanju od 4 (četiri) sata, a nakon još jednog ciklusa od 6 (šest) sati neprekidan odmor od 12 (dvanaest) sati. i sad se u cjelu priču upleče kvalifikacija rada u trgovini odnosno, trgovačkim centrima, da budem konkretniji, jer nije sve isto radit u kvartovskom dućanu i u trgovačkom centru. po mom osobnom sudu rad u prodavača u trgovačkim centrima spada u kategoriju poslova sa izrazitim opterećenjem na poslu. pokušajte samo zamislit blagaknicu koja 4 (četri) sata skenira proizvode a potom 2 (dva) sata slaže police?! neki će reči: 'a neš ti muke skenirat'. ajde, provajte svaki od vas to radit svaki dan! dakako da ne znate što se događa nakon četri sata skeniranja, of kors. e pa kad ne znate ja ću vam kazat, događa se tupilo. da, da, dobro ste pročitali, totalno tupilo, isto kao kod zaštitara na porti neke istanove ili zgrade pod nadzorom. i sad, pokušajte zamislit da nakon popodnevne smjene, u 23:00 sati, jer u medijima je navedeno da se nesreča dogodila nešto prije 24:00 sata a da je djelarnica došla na hitni prijem u bolnicu poslije 00:00 sati. i sad se logično postavlja pitanje, 'tko je odgovoran?' nitko!
-- kako_ti_kupus -- 15.06.2023. u 17:27
Ako nešto napišem bit će van kontrole jer me ništa ne pogađa više od lošeg odnosa čovjeka prema čovjeku, u ovom slučaju poslodavca prema zaposleniku. Nažalost, sve su to samo "ljudski resursi" prema
suvremenoj terminologiji koja totalno čovjeka gura u skladište
nečega i uzima s hrpe. Onda se čude kako odlaze mladi..., bolje bi prošli da se ugroženi prijave udrugama za zaštitu životinja kao mace
ili psi (poštujem obje vrste, mačke baš ne volim), barem bi se digla
graja. Svega se nagledam po većim i manjim lancima jer me zanimaju
uvjeti u kojima ljudi rade, jad i bijeda..., pozdrav, "svaka ti je na mistu"
rekli bi ti u mom kraju:(
-- nema garancije -- 15.06.2023. u 17:28
Znam. Pročitala sam istu noć na našem lokalom portalu i zbunjena ostala, jer nisam očekivala da se takav rad odradjuje noću, ponoć, mlada žena pedesetogodišnjakinja.
Može li se bolje organizirati posao ? MOžE i mora, jer, sad preko praznika silna mladost radi upravo po skladištima, s viljuškarima i ko garantira da se nešto slično ne bi moglo dogoditi.
-- Donabellina -- 15.06.2023. u 17:45
Svi sve vide ali nitko ne reagira kako bi trebao...kratko i jasno!!!
-- modrina neba -- 15.06.2023. u 17:58
pa nastavljam dalje.
i sad će te se vi čudit ka pura dreku, šta bi rekli purheri, kako to da nitko nije odgovoran!? kako to??? e pa evo jednog hipotetskog scenarija. 'službe' će izači na teren, a u predmetnom slučaju mjerodavna je služba zaštite na radu i državno odvjetništvo će se rukovodit njihovim nalazima. ako zakonom o radu u trgovini nije određeno drugačije mjerodavna će biti pravila o zaštiti na radu koja propisuje zakon i koja su regulirana internim aktom dotičnog trgovačkog lanca. inspekcija zaštite na radu može utvrditi samo jedno, da li su se propisi poštivali ili nisu, i ništa više!te na osnovi tog zaključka donineti sud o uzroku nesreće.
no, ajmo sad sagledat i drugu stranu priče. uzmimo npr. da vi radite u nekom tegovačkom lancu i da vam poslodavac kaže da nakon redovnog radnog vremena morate, naglašavam riječ morate ostati još sat remena i da će vam to bit plačeno kao prekovremeni rad, ali ne i kao noćni jer se noćni plača tek iza 23:00 sati, da li bi ste na to pristali? no prije nego odgovorite promislite o tome da je netko samohrani roditelj, supružnik čiji je sudrug bez posla, mlada osoba koja se mora skrbiti o roditeljima čija ukupna primanja ne prelaze 600 eura... dali bi ste pristali na 'prekovremeni rad' ili tražili novi posao?
i onda se palamudi o demografskoj slici društva!? ali znate li šta je najgnusnine i što potvrđuje ove moje navode? trgovački lanac je dao službenu izjavu da će 'dati svu potrebnu podršku obitelji i svojim djelatnicima kako bi prebrodili ovaj traumatični događaj'. podršku?!!!! ej!!! kao da kažu, 'nije do nas'
-- kako_ti_kupus -- 15.06.2023. u 18:01
Ostala sam bez riječi.
-- Lastavica -- 15.06.2023. u 18:04
Neću reći strašno, više je to nego strašno...
Ovo što Kupus govori, muž mi je radio na poslu na kojem je za godinu dana staža imao pola godine beneficiranog radnog staža, čisto da imaš uvid u prirodu posla i uvjetima u kojima je radio. Do privatnika, tada je beneficirani staž smanjen na tri mjeseca, ali nebitno sad.
Bilo je tu svakakvih situacija od manjih do težih ozlijeda, u skoro 20 godina staža i nažalost par smrtnih slučajeva.
Prvo je izlazila na teren zaštita na radu i uvijek, ali ama baš uvijek je uzrok i posljedica nesreće bila neadekvatna zaštita i oprema.
Nikoga se nije pitalo zašto i kako je moguće da radnik na tim mjestima ima neadekvatnu zaštitu, to nikome nije bitno, uvijek je bio radnik taj koji je bio kriv jer se nije pridržavao iste ili jer nije prijavio oštećenje opreme ili jer nije nosio odgovarajuću kacigu ili...ma da, poanta je uvijek ista.
Kada su odbijali radit u uvjetima za koje su znali da su neprimjereni za taj posao i potencijalno opasni dobivali su opomene, skidalo im se s plaće zbog neučinkovitosti i destimulacije, ako si mislio radit, radit si morao s onim što ti oni daju i kako ti oni kažu, na to si pristao, pa što se imaš još i bunit.
Na kraju balade, muž mi već godinama radi van naše domovine. Ne raste ni tamo samo cvijeće, ali su uvjeti i odnosi prema čovjeku ipak dostojni čovjeku.
Prošlo ljeto su bageri pored zgrade mi kopali temelje za novu trafostanicu. U jednom momentu su pokidali kablove, eksplozija, prasak, ludilo. Jasno, radnici su bili krivi, nije bitno što se posao obavljao u popodnevnim satima kada više nitko nije navodio gdje je uzemljenje strujnih kablova, čovjek u bageru ili kojem već stroju je bio kriv za materijalnu štetu koja je nastala. I srećom, bila je samo materijalna šteta.
Bojim se da će i u ovom slučaju biti po onoj zgodnoj brigo moja pređi na drugoga, pa će se uzrok nesreće pripisati ljudskom faktoru, pa i nego kojem će drugom.
-- Nisa -- 15.06.2023. u 18:45
Svi smo mi odgovorni zato što se ovakve stvari događaju.
U tim boljim svjetovima stvari bolje funkcioniraju jer građani prijavljuju nepravilnosti, i inzistiraju na tome da se rješavaju, mi za razliku od njih laprdamo po fejsovima i blogovima.
-- Supatnik -- 15.06.2023. u 19:16
u tim 'boljim svjetovima' supatniče lako nađeš novi posal u ovom našem skupljaš boce ako išta kažeš. zato.... nemoj palamudit, pliiiiz, nije da neznaš
-- kako_ti_kupus -- 15.06.2023. u 19:24
I šta ćemo sad, mučat i umirat u prešama, inače i kod nas se bez problema nade drugi posao, i vrime je da lagano napustimo te socijalističke mantre
-- Supatnik -- 15.06.2023. u 19:30
ae. u nekom novom trgovačkom lancu koji se upravo otvara u splitsko-dalmatinskoj županiji kao sinomimu nezaposlenosti u lijepoj našoj, ali... avaj, evo stigla sezona pa se traže čistačice apartmana i jahti. ccc
-- kako_ti_kupus -- 15.06.2023. u 19:39
Zakon o radu, Zakon o zaštiti na radu, osposobljenost za rad na siguran način, atest strojeva i uređaja s povećanim opasnostima, ozljede na radu.. popis neophodnih uvjeta je poduži ....u velikom broju slučajeva sve završi u područje ničije brige i nadležnosti...lanac pranja odgovornosti, uz koruptivno sudstvo, je nevjerojatan....reći da je ovo strašno je ništa i premalo....jedno ljudsko biće je došlo na posao al se nije vratilo kući, zavijenost u crno...u našim malim životima dosta je brojka jedan da nam se sve uruši....profit je iznad malog čovjeka, humanizam i ljudsku osviještenost ne treba ni tražiti.....nespojivo je s kapitalom i tržišnim poslovanjem kojem teže sva društva.....kad si između čekića i nakovnja moraš očekivat da ćeš ponekad dobit čekićem po glavi, a nakovanj uvijek bez krivice...:-((((((((
-- morska iz dubina -- 15.06.2023. u 21:17
Velika tragedija.
-- viatrix -- 15.06.2023. u 22:50
I, koje će biti posljedice? Kada bi samo kaznili masno vlasnika i zatvorili taj dućan, to ne bi vratilo ženu u život, al možda bi se slični izrabljivači malčice zabrinuli.
Mene to užasno rastužuje i ljuti. Pa 21 st., pa EU. Pa ljudski život tako besmisleno izgubljen. Velika sramota za sve.
-- Sarah -- 16.06.2023. u 00:04
Upravo tako - sve si savršeno analizirao....Na žalost, to je cijena kapitalizma...Što se htjelo, to se dobilo....Samo daj novce, novce, novce, novce:(((( Pozdrav!
-- luki2 -- 16.06.2023. u 00:28
ljudske izume ljudska zločestoća (nestručnost, nemar, neodgovornost, megalomanija) odavno okreće protiv ljudi...vjerujem da je napredak, izumi, znanost nužna, ali uz veliku moć ide i velika odgovornost....koliko smo odgovorni? prije svega prema sami sebi...i ne, ne mislim sad na stradalu (nažalost), već uopće na zahtjeve koji se stavljaju pred nas u životu (profesionalno, osobno, obiteljski....) a uz neodgovarajuće uvijete i uz presing da ih ispunimo...nije nimalo čudno da se svi ponekad osjećamo kao u preši...:(
-- White Lilith -- 16.06.2023. u 08:44
hvala svima od srca na komentarima
nisam imao na umu mogućnost da preminula gospođa može dati otkaz ako joj se ne sviđa raditi u jednom trgovačkom lancu (i onda da se zaposli u drugome); navodno čak - kako danas čitam - da je živjela vrlo blizu i radila dugi niz godina u istom tom dućanu; tako da je zapravo pomalo bila i suvenir tog dućana; to je nešto što se sigurno ne može kupiti i platiti novcem i upravo je to ono što nam život čini ljudskim, podnošljivim i boljim
ja bih se zadržao na tome da ljudi, ne sustav - kvragu i sustav, sustav nikada ne može biti bolji nego li su ljudi koji ga čine - vode brigu o tome da ako jedan ode tamo gdje je opasno, to ne smije, jednostavno ne smije - činiti bez da netko drugi brine o njemu
eto, to je sve što sam želio reći ovim postom; čini mi se da tu nema toliko problema sa pravilima, nalazima, protokolima - ionako će tu na koncu biti ustanovljeno da je radnik kriv, kako bi drugačije bio; ono što je važno - to je da ljudi brinu jedni o drugima - ili da im je svejedno...
-- j. -- 16.06.2023. u 17:09
Definicija profita (u širem značenju, nagrada poduzetniku za preuzimanje rizika i rukovođenje. Profit je razlika između ostvarene cijene proizvoda i troškova plaćenih kao cijene utrošenih materijala i drugih proizvodnih inputa) objašnjava život i smrt radnice. Radnik je tamo neki trošak,a poduzetnik je gospodar, koji želi nagradu za rizik i rukovođenje. Pohlepa ke konstanta. Životi radnika i njihove plaće su u funkciji profita
Takav sustav naziva se kapitalizam. Kod Žižeka sam pročitao da prije zamisliv smak svijeta, nego kraj kapitalizma. On je vječan, neuništiv. I dok je tako radnici će stradavati u društvu koje štiti bogate, a eksploatira nemoćne, nezaštićne. Jer, politika je na strani napretka koji donosi veće prihode zajednici.
-- Potok -- 16.06.2023. u 18:04
dogodilo se u bj, u drvnoj industriji. ista ovakva situacija. drugi put je bilo da žena ostane bez ruke. mediji nisu ništa pisali jer mediji svašta ne napišu.
-- Galaksija -- 17.06.2023. u 01:50
Ako se dogodilo ovako kako je napisao @kupus, da se ulazi u prešu kako bi se nogama gnječio karton, mislim da je već samo to, ako bi se utvrdilo da je bio takav nalog od poslodavca ili predradnika, kazneno djelo samo po sebi. Ne postoji apsolutno nikakav razuman razlog koji bi mene mogao natjerati da ulazim u nekakvu prešu, pa čak i ako je isključena iz struje! Jedan problem koji se slabo kod nas apostrofira jest strah koji ljudi imaju pred svojim rukovoditeljima, mi još uvijek masovno imamo kmetski mentalitet poslušnosti i netalasanja. Drugi problem je činjenica da svi mi često odrađujemo stvari na automatskom pilotu, to je način života pripitomljene životinje u relativno sigurnim uvjetima urbaniziranog društva. I onda se dogodi da roditelj ostavi dijete u automobilu na plus pedeset na velikom korporativnom parkiralištu, misleći sve vrijeme da je odvezao dijete u vrtić. Ja sam jučer sa suprugom bio u jednom trgovačkom lancu, i kad smo već bili pred samoposlužnim blagajnama, sjetim se da nisam uzeo jedan važan artikl. Vratio sam se po njega i na povratku prema blagajnama vidim kako neka žena prebire po veoma sitnom i trulom krumpiru. Stavim taj svoj artikl sastrane i maknem prvu i drugu kašetu krumpira, znajući od ranije da je u trećoj, najdonjoj, odličan krumpir. Žena mi se srdačno zahvalila, ja sam nastavio prema blagajni, obavili smo plaćanje, otišli kući. Kasnije navečer vidim da nema tog važnog artikla koji nam je potreban za današnji ručak. Uzeo sam račun - nema ga ni na njemu. Ništa mi nije bilo jasno, našao sam se u tupilu, jer jasno znam da sam ga uzeo s police i nosio prema blagajni. Rekonstruirajući slijed događaja otkrivam da su "krive" one kašete s krumpirom - nakon što sam pomogao onoj gospođi da se dokopa boljeg krumpira, zaboravio sam uzeti taj artikl koji sam privremeno stavio sastrane. I nisam to primijetio ni na blagajni, ni doma kad smo vadili stvari iz vrećica. Tako se isto događaju i nesreće na radu - ljudi kasnije govore kako nemaju pojma što im se dogodilo, kud su se zamislili, zašto su učinili neki pokret koji inače nikad ne čine, itd.
Jedno drugo pitanje je meni zastrašujuće - kroz kakve silne agonije čovjek može prolaziti u takvoj jednoj preši, ili ispod kotača autobusa, ili zatrpan ispod ruševina, ili u rudniku, prije nego što umre! Ovaj svijet u koji smo se rodili zastrašujuć je već samo zbog toga, zbog realne mogućnosti da se to dogodi svakome od nas. Kao mlađeg tinejđera prestravljivala me spoznaja, ili činjenica, da čovjek može sam sebi oduzeti život, ali da može i drugom čovjeku oduzeti život! Sama mogućnost da to možemo za mene je bila užasavajuća. I nema olakšavajućeg odgovora na takve mučne činjenice života.
-- Mariano Aureliano -- 17.06.2023. u 09:34
Čini mi se veoma bitnim ovo što kaže @supatnik: "U tim boljim svjetovima stvari bolje funkcioniraju jer građani prijavljuju nepravilnosti, i inzistiraju na tome da se rješavaju..." Cijeli život govorim - kad bi barem 20% ljudi redovito davalo povratne informacije svim javnim službama i servisima, trgovcima, rukovoditeljima, ali i svojim najbližima, susjedima, prijateljima, kolegama, svijet bi bio puno bolje mjesto za život. Davanje ili nedavanje povratnih informacija, reagiranje ili nereagiranje, građanska odgovornost ili indolencija, čine razliku između razvijenih i zapuštenih društava. Prije petnaestak godina u nekom snijegom zatrpanom ruskom gradu, u velikom trgovačkom centru, pod teretom neočišćenog snijega urušila se velika staklena kupola i ubila dobar broj kupaca. Bilo je predbožićno vrijeme. Kasnije su neki kupci govorili kako su opazili da je kupola zatrpana snijegom, ali su svi odreda pomislili: "Pa valjda ima tko o tome brine, sigurno postoje stručne tehničke službe, ne ovise valjda o meni hoću li to prijaviti ili ne." Četiri oka vide puno bolje nego dva, a četiri tisuće očiju u nekom trgovačkom lancu vide doslovno savršeno, pa ipak, zbog idiotizma u glavama umrtvljenih "civiliziranih" ljudi događaju se silne tragedije.
-- Mariano Aureliano -- 17.06.2023. u 09:49
sjajno je ovo kuda je rasprava otišla, pogotovo si ti Mariano dao veliki obol... da, valjda je i do toga da se stvari prijavljuju, da se nekako reagira, da se ne prešuti, ne zažmiri, ne postupi na način "ima tko će o tome brinuti" :)
-- j. -- 17.06.2023. u 21:56
Vidjet ćete, lako je ovo: ne morate gledati fotografije. Može se to; čovjek pročita nešto teksta – iako su moji tekstovi obično dugi, naporni, teško prohodni – pa se malko zamisli nad onim što je pročitao.
U zatvoru u Coloradu – to vam hoću ispričati - neki dan izgleda da je samoubojstvo počinio Unabomer, osamdesetjednogodišnji Ted Kaczynski; matematički genije poznat po svome manifestu protiv progresa i suludoj praksi odašiljanja paketa kojima je na adrese političara i znanstvenih uglednika dostavljao eksplozivne naprave.
„Ljudi boluju od progresa tehnologije koji pogađa većinu na planetu te izaziva neizmjerno ekološko uništenje. Jedini put koji vodi prema naprijed je zaustavljanje tehnološkog napretka, vraćanje priprostom životu i bliskosti s prirodom...” – riječi su njegova poznatog Bombaškog manifesta. Za razliku od većine drugih bombaša, iza Unabombera nije stajao nitko osim dugih noćnih sjena oko ponoći – i njegova uma u kojemu je smislio svršetak svijeta kakvog znamo.
Pomno je birao mete kojima će dostavljati pakete, pa je to činio profesorima, šefovima avionskih kompanija ili reklamnih agencija, direktorima državnih tvrtki... bombe su imale dovoljno jaku razornu snagu da se ljudi ozbiljno ozlijede pa čak i ostanu invalidi. Smatra se da je ozlijedio osamnaest ljudi; za nekoliko kasnijih smrti izravno je odgovoran iako nisu nastupile odmah po otvaranju paketa – ali su bile izravnom i najbližom posljedicom njegova djelovanja. Kako je stario, počeo je osim bombi slati i pisma novinama, tražeći objavu njegova manifesta.
Dapače, izravno preuzimajući odgovornost za napade, slao je i pisma svojim žrtvama za koje je saznao iz medija – proklamirajući kako će, ako se objavi njegov manifest, prestati s bombaškim napadima.
Konačno je to učinio New York Times, trpeći kritike da promoviraju običnog kriminalca. No, na taj način, Unabomber je naposlijetku i uhićen: njegov stil pisanja prepoznao je brat, David Kaczynski.
Ted Kaczynski, matematički genije, dugo je šokirao svojim mentalnim sposobnostima - jer je mogao riješiti zadatke koje gotovo nitko nije umio. Zbog njegova briljantnog uma ponuđeno mu je mjesto člana profesorskog zbora i predavača na fakultetu, što je radio tri godine, objavljujući stručne radove u prestižnim časopisima, te je konačno sa dvadesetipet dospio i do mjesta predavača na Berkeleyu, a sa toga je mjesta krajem šezdesetih, imajući sve što uključuje jedan pravi američki san – dobar posao, mogućnost zasnivanja obitelji, perspektivu napredovanja u struci - naglo i bez ikakva jasnog razloga napustio taj život i akademsku scenu, postavši pustinjak u brdima Montane. Održavao je jedino kontakt sa bratom, odlazeći rijetko u nabavu kako bi pribavio namirnice koje nije mogao uzgojiti.
Dalje citiram članak iz Večernjeg lista otprije nekih pet godina - o uhićenju: „Kada je David shvatio kako je Unabomber njegov brat, obratio se policiji. Kazao im je gdje mu brat živi, a oni su mu obećali da javnost nikada neće doznati da je upravo on odao brata. No taj je podatak ipak objavljen u medijima pa se život Davida Kaczynskog pretvorio u pakao. Kako je za informacije koje bi mogle dovesti do uhićenja Unabombera bila raspisana novčana nagrada, tu je nagradu dobio David, a on ju je iskoristio da plati troškove suđenja svom bratu te obešteti obitelji njegovih žrtava.“
Na suđenju, Ted je odbio braniti se bolešću, a sudski psihijatar utvrdio je kako je sposoban pratiti suđenje iako boluje od shizofrenije. Dapače, prvo je priznao krivnju, ali je potom povukao priznanje. Osuđen je na četiri doživotne kazne bez mogućnosti puštanja na slobodu; bilo je to krajem devedesetih – i eto, poživio je sve do prije neki dan.
Mnogi će napisati, neopravdano; trebalo ga je ubiti odmah pri uhićenju kao psa, ili mu izreći smrtnu kaznu. Vjerojatnije je ipak kako je američki pravosudni sustav procijenio da u okružju zlikovaca kakvima se on bavi, Unabomber nije nešto posebno okrutan i učinkovit – jer nemam sumnji o tome da bi mu smrtna kazna bila izrečena da takvo što tamo za takav slučaj priliči. Dvadesetak ranjenih i nekoliko onih koji su kasnije umrli – vjerojatno nije ništa previše posebno.
Možemo li išta dobroga naučiti iz primjera Unabombera? Moje je mišljenje - itekako. Možemo naučiti kako dobar i pravdi sklon čovjek u današnjem svijetu može neizmjerno patiti – ali nema nikakva prava nanositi štetu drugim ljudima. Za činjenje zla, tako, pokazuje se – nije nužna samo kolektivna svijest, izokrenuta ideologija koja pojedince pretvara u oružje; ponekad – doduše u slučajevima izrazito inteligentnih ljudi –dovoljno je da čovjek sam dođe do zaključaka o nepravednosti, neodrživosti i besmislenosti svijeta u kojemu živimo. No, odlučivati o smislu i pravdi za druge i umjesto drugih – neprihvatljivo je; učinimo li to sami za sebe i budemo spremni snositi posljedice – tu negdje moramo postaviti granice svoga postupanja.
Ovaj svijet, prije ili kasnije, ionako će se urušiti i ugasiti implodirajući sam u sebe poput nekog dalekog, mističnog i bogatog pulsara. Ljudska zloba, sebičnost, pohlepa – sigurno da će na tom putu značajno doprinjeti, ali pojedinac nema prava uzimati pravdu u svoje ruke i krojiti živote i sudbinu drugih, ma koliko o njihovim nedjelima imao nečega što bi mogao smatrti dokazima. Sve to iz jednostavnog razloga – jer nismo toliko umješni, pametni i uspješni u spoznajama svijeta oko sebe da bismo mogli postaviti jasne granice takvoj raboti. Dapače, što je netko inteligentniji, sposobniji, pametniji, obrazovaniji – njegova je odgovornost tim veća.
Jedina manifestacija pravde, ili bolje rečeno – održavanja nekog osnovnog reda u zajednici, na tom putu može biti postavljanje i publiciranje unaprijed određenih, jasnih i što manje dvosmislenih pravila o tome kako se treba ponašati – i potom dosljedno, trajno i bez izuzetka – provođenje tih pravila u djelo. Na tom putu, na žalost, baš svatko će uskoro zamijetiti strašna odstupanja, često i nenamjerna ili nesvjesna, a često – i u disfunkconalnim i siromašnim zajednicama češće – intencionalna, čak sustavna i gotovo pa nepobjediva. Boriti se protiv zlosilja tako postaje dužnost pojedinca – ali samo u okvirima sustava koji je uspostavljen, barem tamo gdje taj sustav nije toliko zastranio da je izgubio svaki svoj smisao.
U tom pogledu, završavam ovaj tužan i vjerojatno malo poticajan napis asocijacijom na jedno filmsko remek-djelo; film Andreja Zvyagintseva – Leviathan. Napravio je on i još jedno remek djelo nakon njega, nakon Povratka s početka ovog tisućljeća – Loveless, ali ovaj, Leviathan, bavi se upravo tim problemom: mogućnošću borbe osviještenog pojedinca protiv... zla. Ili nečega što možda ne možemo zvati zlom, ali svakako potječe od ljudi – i vjerojatno je neiskorjenjivo. Dok i posljednji čovjek hoda ovim planetom određujući sebi i drugima što i kako golom silom, i dok ne budemo imali pouzdanja u nekoga izvan i iznad – bit će nam tako.
-- j. -- 11.06.2023. u 12:05
Zaključak ti je jasan:
Dok i posljednji čovjek hoda ovim planetom određujući
sebi i drugima što i kako golom silom, i dok ne budemo
imali pouzdanja u nekoga izvan i iznad – bit će nam tako.
-- Lastavica -- 11.06.2023. u 16:08
Genijalno! Naravno, mnogi bi rado uzimali pravdu u svoje ruke...Žalosno!
-- luki2 -- 11.06.2023. u 20:50
Tako jednostavan savjet - ljubi bližnjeg svoga kao što ljubiš samog sebe. Što je preduvjet? Tko od vas voli same sebe? Zaista, pitam vas, tko? Ako to niste kadri, kako možete voljeti bližnje svoje? Pritom se ne misli na vaše obitelji. To je, skroman, uži krug.
-- Klaatu -- 12.06.2023. u 00:02
znači, bog je imao pravo što nas je protjerao iz rajskog vrta i kaznio
-- Blumi -- 12.06.2023. u 01:33
Kad se zlo događa tamo i negdje onda smo objektivni...kad se dogodi nama, našima, najbližima, postajemo itekako subjektivni jer zločin i kazna idu ruku pod ruku....tako je oduvijek..
-- morska iz dubina -- 12.06.2023. u 07:36
Nisam pogledala film. Bojkotirala sam gledanje jer nije moj žanr. :))
Lijepe poruke si ostavio. Nema se tu što dodati.
-- Galaksija -- 12.06.2023. u 13:36
da, jedan od rijetkih koje sustav nije uspio pripitomiti, no kod tih se postavlja pitanje i svrsishodnosti kazne, jer oni su nepopravljivi. za njega nisam osjećao ipak nikakvu simpatiju, za njemačke gerilce dvadesetog stoljeća ipak, ali samo potpuno osobnu simpatiju, kao anarhist nisam mogao dijeliti njihov svjetonazor, ali razumjet ih, da
-- NF -- 12.06.2023. u 17:58
ja stalno ponavljam da u svakom čovjeku koji nam ide u susret treba gledati sebe...čudovišta to, nažalost, nisu u stanju :(
-- smjehotvorine -- 14.06.2023. u 08:29
nisam ni ja gledala film, sorry, ne znam komentare pisati bez veze
-- Kolumbina -- 14.06.2023. u 18:55
SljemeSljeme
Nisa, skužio sam, moram još podesiti dimenzije i to sve, zapravo moram podesiti sve, ali skužio sam, čovječe, skužio sam.
Prijatelj se od srca zahvaljuje :)))
-- j. -- 08.06.2023. u 13:25
Odlično...ja nikada nisam stavljala fotk sa portala blog.hr...UVIJEK i tako ču dalje sa drugog (ima više opcija)
-- modrina neba -- 08.06.2023. u 13:33
Na kojem je to hostingu? ja sam probao preko (besplatnog) postimages ali dimenzije su ekstremno male malo veće od naših avatara :/
-- TEATRALNI -- 08.06.2023. u 13:59
Uspjelo je.
Blog.hr je imao veliku prednost pred drugim blogovima
zbog velikog skladišta za fotke. Vjerojatno je zato jedan od rijetkih
živih portala. Uskoro, nisam sigurna da će opstati.
-- Lastavica -- 08.06.2023. u 14:30
Volim zalaske i izlaske sunca. Magija. :)
-- Galaksija -- 08.06.2023. u 15:02
Jeeeej!!! Ajd nisam onda loše objasnila :))) Hahaha kako odmah prisvajam zasluge :))
Sad lijepo sebi spremi osnovni kod, dimenzija fotografije je taman i samo mijenjaj link kako zatreba s kojom fotkom ;)
Baš mi je drago!
-- Nisa -- 08.06.2023. u 15:08
To je postimage. Eto. Nisa, hvala još jednom. Lastavice, nije teško kad se jednom savlada.
-- j. -- 08.06.2023. u 17:47
Ovu drugu sam dodao samo zato da vidim jesam li zaboravio :)
uglavnom, u kobasici
ove brojke 920 i 520 su oznake sizea, to možete mijenjati na stranici Postimages (tamo nudi promjenu - resize i mogućnost nestanka slike ili njenog "vječna"... čuvanja
eto, pomalo ćemo učiti, nije to toliko komplicirano kako izgleda na prvu, glavno je da si zapamtite - prepišete - pospremite formulu
< img src="" border="0"width="920"alt="520" />
gdje onda između navodnika dodajete adresu slike nakon što ste je dodali u Postimages i kopirali onu kobasicu iz "Direct linka".
-- j. -- 08.06.2023. u 19:37
evo sada sam uspio i preko ImgBB, doduše to je ova treća, dolje je neki link na stranicu, ali ne čini mi se niti to loše, hvala :) e da, ali tamo ima granicu od 32 mb, ne znam jel to godišnje, mjesečno, ili uopće....
-- j. -- 08.06.2023. u 22:37
Nije komplicirano sve to skupa, ali mi se situacija na blogu nimalo ne sviđa.
-- viatrix -- 08.06.2023. u 23:30
Pokušat ću, j., kad nađem vremena.
-- Lastavica -- 09.06.2023. u 05:29
J....nema problema otvoriš si novu mapu i stavljaš dalje...ja imam sigurno 3 otvorene:))
Sačekat ču, da vidim što če "oni" još naumiti, onda odlučim dal ostanem ili ne...Tebi Hvala!!!
-- modrina neba -- 09.06.2023. u 07:39
Lijepo:-))))
-- Sarah -- 09.06.2023. u 23:31
Ma da je nama tu u raketu sjesti, već bi mi prokljuvili koji set botuna i kojim redoslijedom to treba ispritiskati i poletjeli bi mi i na Mars.
Što je to nama ;).
Lijepo, osobito ova punta u magli...
-- Dvi, tri riči... -- 10.06.2023. u 07:18
Kraj na Pašmanu u listopadu :) hvala svima
Još da naučim sredit dimenzije i to je to, dobro veliš 2-3, možemo na Mars; putem ćemo smisliti zašto :)))
-- j. -- 10.06.2023. u 12:15
Sva sam se utopila u ovu predivnu priču o srodnim dušama koje zajedno pregaziše tolike godine, pa im ni riječi nisu potrebne....onaj trenutak brisanja mrlje sa sljepoočnice toliko govori, da me preplavila milina vječne ljubavi....
-- Moja Moda -- 05.06.2023. u 17:45
Da Te nema, trebalo bi Te izmisliti..Tebi Hvalaaa!!!
-- modrina neba -- 05.06.2023. u 18:13
Nasmijao si me ovim "Ona teži savršenstvu (iako se po tome
što je njega odabrala to baš i ne bi moglo zaključiti)". Ipak, kraj
priče kaže da nije pogriješila.
-- Lastavica -- 05.06.2023. u 19:16
kvaliteta zidova je tako minorna u odnosu na kvalitetu života kojega imate
PS: i kod mene se vrše pripreme za 40 kvadrata dnevnog boravka, ali------ja kuham !
-- Donabellina -- 05.06.2023. u 19:26
Prisjetio si me da taj posao mene čeka kod mene doma, ali ga za sada uspješno odgađam.:)
-- viatrix -- 05.06.2023. u 22:33
topla priča, puna bliskosti...
o krečenju neću, jer me užasava sama pomisao :)
-- smjehotvorine -- 05.06.2023. u 22:58
Genijalno! A Krumlov - preporuka...Zaslužili ste! :)))) Ljubim!
-- luki2 -- 05.06.2023. u 22:58
I kod mene priča vrlo slična....pituravanje u dvoje, obavezno uz muziku....on bi stao kod druge ruke al moje oko vidi nesavršenosti pa idu novi premazi...i tako već desetljeća:-)
-- morska iz dubina -- 05.06.2023. u 23:18
svaka slika je živa.
i toliko topla.
slj. godine nam ne gine krečenje. :)
-- Galaksija -- 06.06.2023. u 14:18
Tako i mi te sve te poslove radimo, a bolje bi bilo, kad bi se moglo, bez ikakvih financijskih opterećenja negdje otputovati i platiti profesionalce da odrade taj svoj posao i zarade za taj svoj crni ili bijeli kruh, dok mi negdje drugdje neopterećeni uživamo... Ali, te sreće se nismo dohvatili još. :)
Nego, ima ovdje lijepih slika, a meni je najbolja ona različitost u imenovanju: druga ruka i finish, to je tako sladak "sukob" karaktera :)
-- Dvi, tri riči... -- 07.06.2023. u 08:50
:)
-- Kockavica -- 07.06.2023. u 09:28
Nekada zajedno su to bili rituali i nije mi smetalo što je trajalo više dana
(velik prostor). Godine odmakle i zadovoljstvo je palo na niske grane,
nastoji se samo uštedjeti. Kad sam pročitala unijela sam se odmah
u radove, premda ću biti tek pomagačica i sklanjalica. Čekamo da
se vrijeme stabilizira. Kako čovjek zna lijepo ukomponirat rad s
romantičnim "ispadima", sve teče glatko. Samo nastavite s otklanjanjem
tih"točkica boje", život će biti slađi, svaka čast:)))))
-- nema garancije -- 08.06.2023. u 21:43
Čista harmonija, unatoč pokušaju iniciranja neslaganja :)
Predivno i toplo.
Odleđene sarme tijekom procesa pa spokoj uz vrelu tursku na kraju.
Sretnici ste.
:)
Mi danas krenuli prefarbat rozi ex Juniorkin poličar. Kupili naravno sve krivo za tu radnju. Od šmirgla, preko temeljne do glavne boje :))))))))))
Sreća pa muž ima Mirka - zovi čovika koji će uskočit. Savjetom o pravim sredstvima.
-- konobarica -- 08.06.2023. u 22:24
To su predivni osjećaji i Geometry Dash trenuci koje može donijeti ljubavna veza. Ljubav može biti snažna i oblikovati naša iskustva na dubok i emotivan način.
-- geometrydashfree -- 06.07.2023. u 06:02
Basketball Stars game is awesome! The realism of the game made me feel like I was participating in a real match. Thanks to beautiful graphics and vivid sound, I experienced the wonderful feeling of playing basketball right on my phone screen.
-- Basketball Stars -- 13.09.2023. u 12:54
< | lipanj, 2023 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 |