vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite
ponedjeljak, 26.06.2023.
Slike i šumovi
Ima tome gotovo dvije godine, ponukani pričama starijih i iskusnijih majstora, uputili smo se od Krasnog prema Štirovači istraživati dio Sjevernog Velebita koji je nekako više orijentiran prema unutrašnjosti. Put će vas s autoceste od Otočca preko Švice (jezera!) skrenuti na zavojitu cestu koja prvo dvadesetak kilometara vodi do Krasnoga (sjajan vidikovac blizu svetišta), a potom ćete morati još petnaestak kilometara voziti i uskom cestom kroz šumu, koja nije preporučljiva preko tjedna, jer je izgledan susret s tegljačem punim trupaca. Nedjeljom ipak tegljača nema, pa se vozi lakše, iako treba biti oprezan, tako da taj posljednji dio puta traje gotovo sat vremena od autoceste, no bolje je biti sporiji pa sigurniji.
Tu sada imate dvije varijante, jedna je produžiti do Mrkvišta, pa se kraćim putem od oko osam kilometara spojiti do Alana, ili stati ranije – kod Careve kuće, odakle blag uspon od nešto više od jednog sata vodi prema predivnoj visoravni koja se zove Veliki Lubenovac. Nekada je tu – odmah nakon ovoga rata – bio dom, koji je ubrzo izgorio, što za jednodnevni izlet i nije tako loše, jer osim nekoliko kravica koje pasu tu onda sigurno nećete zateći baš nikoga – i moći ćete uživati u samoći, bogatstvu i tišini gorske livade.
No, na Lubenovcu sam, velim, bio prije par godina – i tada smo stigli prilično kasno, bilo je jako vruće (što ovdje znači nevjerojatno jako sunce kada nisi u spasonosnom hladu) a i put dalje prema zapadu izgledao je prilično izložen suncu - pomisao na kupanje u moru bila je jača – i tom smo prilikom odustali od odlaska dalje. Zato ovaj put nismo – što se pokazalo sjajnim, jer put je sve do pred samo Tudorevo (livada ponad Alana) najčešće okružen šumom, a ovom prilikom sunce i nije baš previše pržilo; često su ga mijenjali oblaci i bura.
I tako smo konačno odlučili umjesto na nižoj točki ispod doma na Alanu, vidik potražiti na obližnjoj Buljmi, gdje je bura bila jedva izdrživa, ali i za tih četvrt sata – vrijedilo je.
Sve skupa radilo se o nekih preko šest sati hoda, pa se uz odmaranja - do automobila vraćamo tek oko šest uvečer – jer valjalo je na nekim mjestima, kakva su predivne gorske livade i proplanci – sjediti i uživati u nečemu što malo gdje možete doživjeti.
Na koncu, ovo sad zapravo ne bih trebao pisati za sve, ali vjerujem ja u vas, ljudi: pišem za one kojima je teže dolaziti na ovakva mjesta na dvije noge – a koji bi tu sigurno uživali, ne samo radi prizora koji se snimaju pikselima, očima i srcem, nego i radi snage koju ovaj samotni i surov, a predivan svijet utiskuje u nas. Stoga otkrivam da je prema stranici Hrvatskog planinarskog saveza (što nisam imao pojma, jer mi nikada nije niti trebalo) cesta od Jadranske magistrale do doma na Alanu odavna izgleda već asfaltirana, a i ostalih dva ili tri kilometra preko Tudoreva do raskrižja odvojaka za Mrkvište i Lubenovac zapravo je sjajan makadamski put (kakva je dalje cesta do Mrkvišta ne znam, možda jednom i tuda prođem, ali to će što se mene tiče, daj Bože, ako bude – biti na dvije noge, ili eventualno na biciklu).
Eto, jučer sam ipak na tren pomislio, nisu ovi moji nogari još za baciti; aplikacije, mapsovi, gepeiksovi zuje i mjere za ove mlađe oko mene; navodno tih svega gotovo pa tridesetak kilometara prošao sam (zahvaljujući i malenoj vrećici magnezija i naravno spasonosnim štapovima) bez većih tegoba; pogotovo bez grčeva. Ono što je važno, uspio sam pokazivanjem na okolne vrhove, staze, ceste - u nekoliko mladih duša koje su pravile društvo (da se malo pohvalim, nisam baš zaostajao) probuditi zanimanje za planine, jer odmah kod auta palo je pitanje: kamo ćemo drugi put?
Smislit ćemo nešto; srećom još ima dana i brda više nego kobasica. A i dobre volje, to je od svega najvažnije.
Vijesti o gužvi na cestama bile su uobičajene, pa sam omladinu kvarno i zavjerenički, kao kakav šutljiv i nepredvidiv monah, već iza Kapele skrenuo na Jozefinu, šuteći parkirao uz Mrežnicu kod Otoka ljubavi u Belavićima i saprao sa sebe sav znoj, umor i prašinu u prilično hladnoj i snažnoj struji vode uz drugu obalu, praćen unezvjerenim pogledima suputnika što su gore na suhome žvakali posljednje zalogaje iz ruksaka.
Sumrak je opet polako sakrivao svijet od očiju, paleći prve krijesnice da ga uvedu u san; terase uz rijeku su gasile i posljednje lampe i radija; čuo se samo beskrajan šum toka i pjev posljednjih budnih ptica. Mislio sam o svemu tome dok sam sjedio na stepenici, do pazuha u vodi, umivajući se u moćnoj, čistoj rijeci kao u nekom Jordanu: krstio sam vas danas, braćo - ne mačem niti vodom, nego iglom, malenom iglicom u stražnjice; toliko da od jedva osjetnog uboda otvorite srca i možda pomislite: ovo je toliko jako da me se, eto, baš dotaklo.
Ja sam svoje tu odavna već napravio, metri, sekunde i pikseli više mi ne znače puno; svijet me više ne može natjerati u bijeg; nemam otkuda i radi čega bježati; mene su moje tihe krijesnice čekale u mraku dvorišta, sa zdjelicom voćne salate ohlađenom samo za tu priliku.
Ne možeš to snimiti, kako ćeš snimati krijesnice, ptice što pjevaju i šumove, a i čemu: tu su riječi da ih oslikaju. Od ovog ostaloga - evo malen djelić, pa ako koga zanima, mogu sutra ili kad već - okačiti još koju.
Ako koga od vas također potaknem na štogod slično, nitko sretniji od mene.
Prema vrhu Buljme
Pogled na Rab i Dolin
Ljepotica na sigurnom
Elementi
Hvatač gromova
Tudorevo i suhozidi
subota, 24.06.2023.
Starac i nedjelo
Tko uopće nema mira, ili ga nema dovoljno, taj će prije ili kasnije lutati - i zalutati u neki sasvim nepoznat i tuđ vrt, ili dvorište sa sjenovitim kutkom pod krošnjama, iza kojega se pruža dugačko zapušteno polje što vodi prema nedalekoj rijeci. Nije red uzeti, a onda i ne reći kako si uzeo cvijet, dva ili čitav prstohvat suha bilja, oparena predugim satima vreline i osušena poput mrtvih mrva zloće na trpezi dobra dana. Uzeo si, ukrao si - tako si morao; vičeš u sebi: radilo se o nekom zaboravljenom starcu ljepote čijih slika nitko više ne može – ili bolje rečeno: ne žudi ugledati; pa si takvo što brzo prilijepio na tanke strune mrežine, poigravajući se okrutno bojama, svjetlošću i oblicima što ti nahrupiše u naručje. Što bismo mogli, mi ćemo – ili ne svi, ali mnogi – pokušati izmjeriti novcem, imetkom, nadoknadom kakvom – a ti ćeš u toj priči ostati neokaljan i bezbrižan, ili ćeš tako pokušati; dok se ne dozna. Pretvarat ćemo se kako smo na strani svjetla, vrline i snage; ili ćemo barem sa snažnim uvjerenjem zboriti o tome, do kraja našeg vremena. Jer, dobro nije tamo gdje ga tuđe oči takvim ugledaju; dobro je tamo gdje drugoga obraniš od sebe – i rijetko još gdje drugdje.
Udarite, simboli i alegorije, da kraja vašeg ili moga - povikat će starac taj, već gotovo nemoćno iza tvojih leđa.
I evo ga onda opet: starac oživi poput snažna i lijepa mladića; u pravom društvu tek probuđena i pomlađena svijeta; u mekom i šuštavom krilu sjena što se pružaju danom niz oblake i vjetar, šepureći se pod beskrajnim snažnim nebom sve do strašna sumraka. Zagrne svojom sigurnošću i tihim šaptom potpore ono neoprezno društvo što se uza nj oslonilo, pa ostane jedva vidljiv njima - nekako više s boka, ili čak za leđima – ovisi s koje si strane gledao, ili uzeo; ili osudio.
četvrtak, 22.06.2023.
Šta će meni raj pomoći
Postavljam ovu pjesmu ponukan videom kojeg je kao komentar postavio na svome blogu jedan kolega; neće mi on zamjeriti jer je s istog albuma postavio jednu drugu stvar – i tako mi otkrio čitav jedan svemir: suradnju Dunje Knebl i Adama Semijalca (hvala njemu, a i njima, i dalje neću o tome, barem negdje do dna ovog napisa).
I tako ja pustim tu stvar, prvu na albumu, vidjet ćete već ako poslušate (kakva umna formulacija), a suze mi počnu same da prostite teći, pa velim naglas „ovako nešto mogu samo Međimurci napisati“ - i stvarno, prisjedne ti kafa koju paša pije dok njen dragi u zemli sad gnjije. Ma dajte molim vas, pa život je prekratak da bih taj album snimio na cd i onda ga puštao dok se nas dvoje svojim rajevima vozimo, da zajedno plačemo nad tuđim sudbinama - a smijati se možemo, bar još malo – mislim si onako poskrivećki, da prostite domobranski, švejkovski.
Da ne bi ispalo da sam samo politički korektan, pa da neću spomenuti dan koji se danas obilježava, e hoću – spomenut ću ga, to je Dan antifašističke borbe. Kako je za pretpostaviti da će u ovoj – kao i u većini birtija u gradu – na svaki spomen današnjeg praznika (na koji vjerojatno ipak ne rade, premda ga se nerado sjete) glasniji od antifašista biti anti-antifašisti (što ih sigurno ne čini fašistima, ali ih ne može obraniti titule zakerala koju bih im s pravom dao), napisat ću ovdje nešto o tome što mislim da bi sa mnom bilo četrdesetprve.
Dakle, četrdesetprva. Švaba jaše crnog konja, potresa se sva Evropa - i dok vojska napad čeka spremila je malog topa.
Mislim, to je zapravo jedno baš onako, pravo pitanje koje bi svatko od nas morao sebi postaviti kada osuđuje druge. Evo, recimo, ovi iz Brezovice, skupio ih Capo, još se s njega prašina Guadalajare sprala nije, pa su čekali radio prijenos rata u zoru, i kad su čuli da je krenulo, onda su rekli – da pomognemo centrali, nijesmo šugavi. I tako bismo i svi mi: samo da se upitamo, a što bih ja, da sam bio tamo?
E sad, to jako ovisi. Da sam bio tamo, tamo gdje je južni dio moje obitelji, odakle potječe morska loza – pa to valjda nema nikakve sumnje; našao bih s ovima njihovu Brezovicu, kad već nije drukčije moglo (a iz grada odakle mi je otac valjda je svaka treća kuća dala nekoga na Neretvi i Sutjesci). Čudna mi čuda, kada im je alternativa bio ricinus. No, puno je složenije odgovoriti na pitanje – što bih da sam bio ovdje, pa da sam zapravo te četrdesetprve doživljavao isto što i sada, devedesetprve? Čekao bih da dođu po mene, kako sam čekao i sada – i došli su; došli bi i onda – da me odvedu u neki svoj rat, pa da pokušaju učiniti da taj rat postane mojim, a ja bih se trudio da niti jedan rat ne postane moj, nego bih samo morao puštati da ja postanem njegov; jer ne znam kako bih drugačije (pa nakon trideset godina shvaćati da sam ovdje ostao radi bolesne mame – jer nisam mogao zamisliti sebe kako živim sretan u nekom tamo Oslu dok ona ovdje umire) - i kada mi netko spomene domovinu, ja od svega vidim tek svoju poluslijepu majku kako u sobi pored naše odvrće radio da me dozove u svoj mrak u kojemu može samo slušati strahote o ratu i plakati nad time što će mi se desiti ili bi mi se moglo desiti). Pa bih obukao neku domobransku uniformu, švejkovsku, kako bih drugačije, kao što sam i obukao, onu istočnonjemačku, tenkističku, sa potfutranim hlačama, s koje smo zgulili onu njemačku trobojku i prišili na tu rupu nekakav znak vepra; uniformu s mirisom naftalina, tešku, otvrdnulu od skladišta, prekratku i preusku, kako to već biva, i potom u njoj ležao po nekim blatnim rovovima i kopao zemlju kao krtica, valjda da u njoj nestanem - i možda kao neki mačak pod šljemom u nekom bilogorskom, pokupskom ili tko zna kojem već selu radi gaća negdje pri kraju priče otišao u revoluciju (kako je to besmrtno opisao Joža Horvat), ili možda čak zaglibio na nekom Kočevskom rogu, tko će ga znati, sekunde bi tu i slučajnosti odlučivale, kao i u svakoj pravoj drami. Ali, nije to sada važno. Usred tog rata (čiji sam ja postao) mama je preminula, a uzmaka više nije bilo – morao si ostati tamo gdje si, i tako sam ja postao dio rata, trudeći se da mu ne dopustim, koliko čovjek uopće može u odnosu na svaki pošten rat – ne dati mu da uđe u njega.
Važno je to da mi i dalje ličimo na civilizirano društvo, pa se obilježavanjem ovog praznika pravimo kao i sav normalan svijet da smo na strani pobjednika u ratu, a u stvari si baš onako domobranski, s figom u džepu, mislimo – idem ja svojim putem, ne bude valjda mene pljesnulo po glavi, a na koncu – i nije loše da imaš nešto spojiti s vikendom. Zato baš, za one milijune i milijarde koji sada u zemli gnjiju dok paše kafu piju, prisjetim se sjajne Dunje Knebl čiji sam glas davno, davno uživo uz gitaru čuo u ovdašnjoj provincijskoj knjižnici, kako se poput svile na obrazu penje na stropove i ispunjava prostoriju kao mek i nikada dosanjan dodir (a i ovaj bluzer na harmoniju s njom nije uopće loš, dapače, kume, kapa dolje) - i u tom glasu napipam, osjetim, domislim se lica svoje Najdraže te neke devedsetprve, četrdesetprve, koje već prve (ili pete, ako hoćete, kako vam već drago), pa zamišljam kako me to lice pratilo kroz tmine i blato i gluhe noći ratne, baš kao samo lice raja – i kako je sve što se zbiti moralo i zbilo se – bilo obećanje da nikada Njeno lice neću dovesti do toga da zapjeva neku takvu pjesmu.
Eto, zato mi suze poteku kada čujem ovu pjesmu, zato što znam da je Njoj nikada ne smijem pustiti, dok je ne pronađe sama.
Zato što sam u toj nakani uspio, a za sve one kojima to nije pošlo za rukom, od svih gelera i tanadi i kama, od Brezovica, Kozjača, Kočevskih rogova i Šamarica pa do samih zvijezda pod kojima gledaju na nas, ja sada puštam Vama ovu nevjerojatnu pjesmu (ma, čitav album, a ona je na njemu prva) - i šutim dalje.
Prije nego još kažem samo ovo: pjesme su, naravno, napravljene po zbirci muzikologa Žganeca koji je godinama negdje u memli biblioteka prepisivao i komparirao note, tekstove, harmonije, pa ih zapisivao – znajući da taj trud, pored svih birtija i pjesama na koje se žile režu – možda neće ostati uzaludan. Zato, prije svega, hvala njemu, a onda i - hvala, teta Dunja. Možda ste čak i mlađi od mene, kao da je to sad važno, ne da mi se guglati, ali Vi ste za mene teta s gitarom; teta koja me sjetila toga svega - pa još na ovaj dan, a ja sam samo još uvijek jedan mali, plašljivi dječak što pod miškom nosi note za klavir, negdje u drugom osnovne, pa trči iza Pivovare u Vodovodnu i Muzičku školu, da uspije upiti barem djelić svega tog blaga.
ponedjeljak, 19.06.2023.
Kava
Ovdje je pola sata stajala fotografija sa portala večernjeg
https://www.vecernji.hr/lifestyle/kava-moze-biti-saveznik-u-mrsavljenju-jer-sagorjeva-masnoce-ali-samo-crna-bez-kaloricnih-dodataka-1580414
i nakon toga me naša V ponukala snimiti ovo remek djelo - pa ljudi, uživajte!
- - - - - - - - - - - -
Zapravo nemam pojma što ljudi vide u kavama i kavi, osim njene socijalne dimenzije; meni je to, ma koliko mlijeka i drugih tričarija u sebi imalo - gorko i prilično neukusno piće - i trpim povremeno taj samozadani bol jedino radi terora eksploatatora, koji su odavna već shvatili i ukalkulirali kako je moguće čaj naplaćivati barem dvostruko skuplje od kave.
Uživam u espressu u najvećem broju slučajeva radi onoga tko je sa mnom - do te mjere da mi pomaže zaboraviti moje okokavne tegobe (i to mi je najbolji test: tko to ne umije, s time kavu ne valja ponavljati), uživam i u čaši vode uz nju; često čak i sasvim dalekim mi ljudima kada vidim da uživaju u kavi, na njihovo zgražanje ili tek iznenađenje - prepustim i svoju netaknutu kavu, ponekad i izravnim izlijevanjem svoje u njihovu (naravno, uz napomenu: vidiš, moju nisam niti taknuo); ostavljajući sebi kao užitak golu vodu.
Sada je taj razmak između cijene kave i cijene čaja već sasvim dramatičan; a ne umiješ baš sve svoje kave u životu platiti sam; kada se netko već nudi – ne možeš mu onda uvaljivati skupe čajeve ili sokove – rekao bi čovjek, sve je to zapravo pitanje principa; konačno, niti decilitar đusa više nitko, kao u davnim nekim danima, ne toči.
Nekoliko puta u životu iz mrtvih me pridigla jaka turska, kada nije bilo redovnog, duljeg puta za takvo što; zbog toga joj odajem dužno priznanje – ali vjerujem kako svi manje-više razumijete da je to sasvim druga stvar od šalice za meditaciju. A što se tiče espressa, čini mi se da je tim bolji što je manji naglasak na njega; u najvećim špelunkama dade se popiti sasvim nezagorena i pitka kavica, za razliku od fensi kafića s gnjusnom i profanom propagandom.
Eh sad, ključno pitanje, što po birtijama pijem kada sam sam? Pa, ili ne pijem po birtijama (birtije su svakodobno zapravo idealno mjesto za nevolje), ili se radi o ljetnim popodnevima idealnim za pivo ili hladan gemišt. Sjesti zimi sam u birtiju, to mogu jedino u velikoj nevolji, kada nekoga treba čekati satima izbjegavajući zimu, vlagu ili vjetar; zavidim Slovencima, Austrijancima, ne bi vjerovali – i Turcima; dakle manje ili više svim civiliziranim narodima ili onima koji su odlučili takvo što postati a koji su pušače otjerali u nekomfor (to kažem ja koji je nekada znao popušiti tri cigarete tjedno, jednu od tih recimo na terasi, uz deci bijeloga iza nekih ćevapa); naše birtije zimi su bučna, naporna, zadimljena mjesta u koja čovjek dolazi podsjetiti se koliko je – u najvećem broju slučajeva – zapravo lijepo samovati.
Uglavnom, evo, sam sam se ovako prilično čangrizav i malodušan pozvao na kavu s tobom, čitatelju moj; prepuštam ti stoga tvoju kavu – jer ovaj tekst nastao je upravo u jednom takvom, lijepom razgovoru baš nekako u ovakvom okružju; iznad mirisa što se oko jedne kave u našim glavama širio: prelijevam svoju kavu ohlađenu u tvoju sada već ispražnjenu šalicu; gledaš me, razumije se - s nevjericom – to ti pak baš nitko nikada nije učinio, a ja onda konačno, nakon što te upozorim: vidiš, ja svoju nisam niti taknuo, još se na njoj vidjela pjena – za ne vjerovati, mogu čak i to – zašutjeti; nadam se da nakon svega ipak - nisam bio baš toliko loše i naporno društvo za kavu, kako zvučim.
četvrtak, 15.06.2023.
Preša
olx.ba
Noćas je pedesetogodišnja radnica u jednom trgovačkom centru preminula nakon što je satima bila zarobljena u hidrauličnoj preši za papir (radi se o jednom trgovačkom lancu), jer nitko nije čuo njeno zapomaganje. Čitajući vijest o tom događaju, prenuo me komentar kojeg, eto, prenosim ovdje:
„Tjerate ljude da ulaze u tu presu i nogama gnjece kartone jer firma koja odvozi nece uzet kontjener ako nije skroz pun,i onda se derete na ljude ako prijave punu presu a ona je na 70%,jer to je veeliki trosak za vas menadzercice To je u svakom ducanu tak 100 puta sam ulazio u presu i gazio po tim kartonima da se kreteni ne bi derali na mene Imas onaj crveni gumb,onu gljivu sa strane koja zaustavlja sve ali ako si sam unutra i presa krene,gotov si.“
Jednostavno ne vjerujem da čovjek laže, on priča o tome što je i sam proživljavao; odmah sam se sjetio kornatskih vatrogasaca i ideje o tome da su ljudi spremni poslati druge u opasnost – lako je za novac i slavu – ali bez toga da ih netko prati; da postoji ekipa koja je u isti čas spremna intervenirati ako nešto pođe po krivu. Strojevi su – kako vidimo – spremni krenuti sami od sebe, požari isto tako; svijet nije predvidivo mjesto.
Neću još dugo, neću više. Reći ću još samo jednu stvar: molim vas da ne upotrebljavamo riječ „strašno“. Ovo nije strašno, ovdje se jednostavno radi o tome da čovjek vjeruje (ili mu je svejedno) kako svoju sestru ili brata ne smije poslati, pustiti, uputiti da nešto radi ako je to opasno i ako ne postoji netko tko će o njemu brinuti. Pustiti drugog čovjeka – sada ćemo reći: poduzetnika – da o nečijem zdravlju i životu brine kao o stavci u računovodstvenoj bilanci – pogubno je. Za svakog od nas – i za svijet uopće.
Ili ćemo svi završiti stiješnjeni u preši. Neki već sada zapomažu, samo nema nikoga tko bi čuo, ili želio čuti.
nedjelja, 11.06.2023.
Bombe, rašpe, livorveri
Vidjet ćete, lako je ovo: ne morate gledati fotografije. Može se to; čovjek pročita nešto teksta – iako su moji tekstovi obično dugi, naporni, teško prohodni – pa se malko zamisli nad onim što je pročitao.
U zatvoru u Coloradu – to vam hoću ispričati - neki dan izgleda da je samoubojstvo počinio Unabomer, osamdesetjednogodišnji Ted Kaczynski; matematički genije poznat po svome manifestu protiv progresa i suludoj praksi odašiljanja paketa kojima je na adrese političara i znanstvenih uglednika dostavljao eksplozivne naprave.
„Ljudi boluju od progresa tehnologije koji pogađa većinu na planetu te izaziva neizmjerno ekološko uništenje. Jedini put koji vodi prema naprijed je zaustavljanje tehnološkog napretka, vraćanje priprostom životu i bliskosti s prirodom...” – riječi su njegova poznatog Bombaškog manifesta. Za razliku od većine drugih bombaša, iza Unabombera nije stajao nitko osim dugih noćnih sjena oko ponoći – i njegova uma u kojemu je smislio svršetak svijeta kakvog znamo.
Pomno je birao mete kojima će dostavljati pakete, pa je to činio profesorima, šefovima avionskih kompanija ili reklamnih agencija, direktorima državnih tvrtki... bombe su imale dovoljno jaku razornu snagu da se ljudi ozbiljno ozlijede pa čak i ostanu invalidi. Smatra se da je ozlijedio osamnaest ljudi; za nekoliko kasnijih smrti izravno je odgovoran iako nisu nastupile odmah po otvaranju paketa – ali su bile izravnom i najbližom posljedicom njegova djelovanja. Kako je stario, počeo je osim bombi slati i pisma novinama, tražeći objavu njegova manifesta.
Dapače, izravno preuzimajući odgovornost za napade, slao je i pisma svojim žrtvama za koje je saznao iz medija – proklamirajući kako će, ako se objavi njegov manifest, prestati s bombaškim napadima.
Konačno je to učinio New York Times, trpeći kritike da promoviraju običnog kriminalca. No, na taj način, Unabomber je naposlijetku i uhićen: njegov stil pisanja prepoznao je brat, David Kaczynski.
Ted Kaczynski, matematički genije, dugo je šokirao svojim mentalnim sposobnostima - jer je mogao riješiti zadatke koje gotovo nitko nije umio. Zbog njegova briljantnog uma ponuđeno mu je mjesto člana profesorskog zbora i predavača na fakultetu, što je radio tri godine, objavljujući stručne radove u prestižnim časopisima, te je konačno sa dvadesetipet dospio i do mjesta predavača na Berkeleyu, a sa toga je mjesta krajem šezdesetih, imajući sve što uključuje jedan pravi američki san – dobar posao, mogućnost zasnivanja obitelji, perspektivu napredovanja u struci - naglo i bez ikakva jasnog razloga napustio taj život i akademsku scenu, postavši pustinjak u brdima Montane. Održavao je jedino kontakt sa bratom, odlazeći rijetko u nabavu kako bi pribavio namirnice koje nije mogao uzgojiti.
Dalje citiram članak iz Večernjeg lista otprije nekih pet godina - o uhićenju: „Kada je David shvatio kako je Unabomber njegov brat, obratio se policiji. Kazao im je gdje mu brat živi, a oni su mu obećali da javnost nikada neće doznati da je upravo on odao brata. No taj je podatak ipak objavljen u medijima pa se život Davida Kaczynskog pretvorio u pakao. Kako je za informacije koje bi mogle dovesti do uhićenja Unabombera bila raspisana novčana nagrada, tu je nagradu dobio David, a on ju je iskoristio da plati troškove suđenja svom bratu te obešteti obitelji njegovih žrtava.“
Na suđenju, Ted je odbio braniti se bolešću, a sudski psihijatar utvrdio je kako je sposoban pratiti suđenje iako boluje od shizofrenije. Dapače, prvo je priznao krivnju, ali je potom povukao priznanje. Osuđen je na četiri doživotne kazne bez mogućnosti puštanja na slobodu; bilo je to krajem devedesetih – i eto, poživio je sve do prije neki dan.
Mnogi će napisati, neopravdano; trebalo ga je ubiti odmah pri uhićenju kao psa, ili mu izreći smrtnu kaznu. Vjerojatnije je ipak kako je američki pravosudni sustav procijenio da u okružju zlikovaca kakvima se on bavi, Unabomber nije nešto posebno okrutan i učinkovit – jer nemam sumnji o tome da bi mu smrtna kazna bila izrečena da takvo što tamo za takav slučaj priliči. Dvadesetak ranjenih i nekoliko onih koji su kasnije umrli – vjerojatno nije ništa previše posebno.
Možemo li išta dobroga naučiti iz primjera Unabombera? Moje je mišljenje - itekako. Možemo naučiti kako dobar i pravdi sklon čovjek u današnjem svijetu može neizmjerno patiti – ali nema nikakva prava nanositi štetu drugim ljudima. Za činjenje zla, tako, pokazuje se – nije nužna samo kolektivna svijest, izokrenuta ideologija koja pojedince pretvara u oružje; ponekad – doduše u slučajevima izrazito inteligentnih ljudi –dovoljno je da čovjek sam dođe do zaključaka o nepravednosti, neodrživosti i besmislenosti svijeta u kojemu živimo. No, odlučivati o smislu i pravdi za druge i umjesto drugih – neprihvatljivo je; učinimo li to sami za sebe i budemo spremni snositi posljedice – tu negdje moramo postaviti granice svoga postupanja.
Ovaj svijet, prije ili kasnije, ionako će se urušiti i ugasiti implodirajući sam u sebe poput nekog dalekog, mističnog i bogatog pulsara. Ljudska zloba, sebičnost, pohlepa – sigurno da će na tom putu značajno doprinjeti, ali pojedinac nema prava uzimati pravdu u svoje ruke i krojiti živote i sudbinu drugih, ma koliko o njihovim nedjelima imao nečega što bi mogao smatrti dokazima. Sve to iz jednostavnog razloga – jer nismo toliko umješni, pametni i uspješni u spoznajama svijeta oko sebe da bismo mogli postaviti jasne granice takvoj raboti. Dapače, što je netko inteligentniji, sposobniji, pametniji, obrazovaniji – njegova je odgovornost tim veća.
Jedina manifestacija pravde, ili bolje rečeno – održavanja nekog osnovnog reda u zajednici, na tom putu može biti postavljanje i publiciranje unaprijed određenih, jasnih i što manje dvosmislenih pravila o tome kako se treba ponašati – i potom dosljedno, trajno i bez izuzetka – provođenje tih pravila u djelo. Na tom putu, na žalost, baš svatko će uskoro zamijetiti strašna odstupanja, često i nenamjerna ili nesvjesna, a često – i u disfunkconalnim i siromašnim zajednicama češće – intencionalna, čak sustavna i gotovo pa nepobjediva. Boriti se protiv zlosilja tako postaje dužnost pojedinca – ali samo u okvirima sustava koji je uspostavljen, barem tamo gdje taj sustav nije toliko zastranio da je izgubio svaki svoj smisao.
U tom pogledu, završavam ovaj tužan i vjerojatno malo poticajan napis asocijacijom na jedno filmsko remek-djelo; film Andreja Zvyagintseva – Leviathan. Napravio je on i još jedno remek djelo nakon njega, nakon Povratka s početka ovog tisućljeća – Loveless, ali ovaj, Leviathan, bavi se upravo tim problemom: mogućnošću borbe osviještenog pojedinca protiv... zla. Ili nečega što možda ne možemo zvati zlom, ali svakako potječe od ljudi – i vjerojatno je neiskorjenjivo. Dok i posljednji čovjek hoda ovim planetom određujući sebi i drugima što i kako golom silom, i dok ne budemo imali pouzdanja u nekoga izvan i iznad – bit će nam tako.
četvrtak, 08.06.2023.
Proba
SljemeSljeme
Za Lilianke
Blatter
ponedjeljak, 05.06.2023.
Soboslikanje
Možda je tajna trajanja neke veze u soboslikarskim poduhvatima –
onim manjeg obujma zahvata od tri prostorije odjednom,
uključujući skidanje tapeta iz rujna osamdesetidruge
i zahtjevnije zidarske radove... tko bi ga znao?
Sve ispod te gornje granice njih su dvoje znali odlučno uzeti u svoje ruke,
zajedno sa kantama prepunim boje i kistovima, pa i čitavim ponekim valjkom -
i tako poslovično bez puno riječi u sezoni prvih visokih trava i peludi
krenuti u poduhvat kao dvoje izgubljenih što iz prašume konačno izlaze na čistinu s pogledom.
Ona teži savršenstvu (iako se po tome što je njega odabrala to baš i ne bi moglo zaključiti) i ima strah od dovršenog posla
on je jednostavno rečeno škrt i lijen - i ima strah od započetog posla
pa tako zapravo čine savršenu kombinaciju za bojanje barem jedne i pol ruke u najviše dvjema sobama
obučeni u prastare trenirke, sa papirnatim kapama na glavama i gumenim rukavicama na rukama.
Kreću tako u taj sveti poduhvat bez jasnije vidljivog entuzijazma, već vjerojatno možda dvadesetipeti put u njihovo zajedničkoj povijesti
nemajući niti najmanjeg pojma u petak poslijepodne gdje će završiti u nedjelju uvečer,
skupa sa nehajnim brušenjem neravnina, detaljnim završnim pregledom i fatalnim poljupcem negdje u subotu pred ponoć,
kada stvari počnu očito kretati nabolje nakon što je još prije koji sat doista izgledalo kako više nikada neće.
Mnogi drugi zapet će na tom svome putu i reći im – otkud vam volje:
on volju pronalazi u činjenici da će tih nekoliko stotina eura rastepsti drugdje,
Ona u činjenici kako će konačno, nakon što joj to trideset godina uspijeva malo ili nimalo - imati neki solidan temelj za ostvarenje svojih snova u prostoru,
a oboje u tome da se njihovi sni dotiču u možda jednom jedinom kvadratnom milimetru
(kao oni komplementarni skupovi na prvim stranicama još netaknutih udžbenika matematike što su se sa zebnjom otvarali krajem kolovoza).
I tako izvlače iz sobe sve osim kreveta, prekrivaju površine starim plahtama,
uključe neku zaboravljenu glazbu na mobitelu u hodniku i strpljivo krenu,
premještajući ljestve, plahte, valjak i kistove i dodajući jedno drugome
flašicu sa vodom u sparno predvečerje Prvoga dana,
pa kada lista istekne - ostane tek šum lišća u krošnji trešnje u vrtu
zajedno sa izgubljenim i preplašenim pjevom dalekih pokislih ptica
i strpljivim podupiranjem rukom o rame dok se penje i silazi,
penje i silazi, penje i silazi, penje i silazi, premještajući ljestve do duboko, duboko u noć.
Manje nesuglasice oko preostalih točkica prljavštine riješit će već negdje iza nedjeljnog ručka –
odmrznutih zaboravljenih posljednjih sarmi skuhanih u nekoj ledenoj ožujskoj noći -
i odlučno krenuti u nedjeljno predvečerje s onime što Ona zove druga ruka, a on finišem –
iako oboje dobro znaju da još nedjeljno poslijepodne ne zna ništa o pravim imenima...
... da bi čitava stvar tako stajala još nekoliko dana, dok budu spavali odvojeno po sobama
i tiho se jedno drugome šunjali kao provalnici, vješto šuteći oko svega,
pa i toga je li posao dovršen ili nije, jer noći od nedjelje na ponedjeljak, i nekoliko sljedećih
nisu ni za što drugo do li jedva čujno i vrelo šaptanje u uho...
a sve konačno bude prekinuto iznenadnim i hvalevrijednim dolaskom kakva daleka i nezvana gosta,
s uključenim izlaskom, večerom i spavanjem, najavljenog u posljednji čas,
uslijed kojeg će morati konačno zajedno oko srijede kleknuti i temeljito isprati mrlje boje sa poda,
odlijepiti zaštitne trake i odgurati namještaj na mjesto kada sin navečer dođe kući,
pa spremiti prekrivače, kante i sav pribor u najtamnije dubine garaže, za dogodine, ili neko kasno proljeće pred kakvo prvenstvo
i zadovoljno srknuti vrelu tursku kavu u bogomdano poslijepodne na verandi,
brišući nježno jedno drugome posljednje točkice boje sa sljepoočnica i nadlanica kao što brižne majke trljaju i ližu svoju mladunčad
i s novim snovima u očima upravo naraslim na pitanje „hoćemo li od trećeg ili četvrtog kolovoza pretraživati Krumlov na Bukingu?“
| < | lipanj, 2023 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Travanj 2024 (5)
Ožujak 2024 (11)
Veljača 2024 (11)
Siječanj 2024 (10)
Prosinac 2023 (6)
Studeni 2023 (6)
Listopad 2023 (7)
Rujan 2023 (5)
Kolovoz 2023 (5)
Srpanj 2023 (9)
Lipanj 2023 (8)
Svibanj 2023 (14)
Travanj 2023 (8)
Ožujak 2023 (9)
Veljača 2023 (13)
Siječanj 2023 (14)
Prosinac 2022 (17)
Studeni 2022 (10)
Listopad 2022 (4)
Rujan 2022 (13)
Kolovoz 2022 (4)
Srpanj 2022 (4)
Lipanj 2022 (6)
Svibanj 2022 (9)
Travanj 2022 (5)
Ožujak 2022 (8)
Veljača 2022 (6)
Siječanj 2022 (12)
Prosinac 2021 (6)
Studeni 2021 (3)
Listopad 2021 (18)
Rujan 2021 (9)
Kolovoz 2021 (6)
Srpanj 2021 (4)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (6)
Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (5)
Siječanj 2021 (4)
Prosinac 2020 (8)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (3)
Srpanj 2020 (5)
Lipanj 2020 (5)
Svibanj 2020 (7)